PLAN UPRAVLJANJA SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA ISTARSKE ŽUPANIJE

Transcription

1 PLAN UPRAVLJANJA SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA ISTARSKE ŽUPANIJE Naložba v vašo prihodnost Operacijo delno financira Evropska unija Instrument za predpristopno pomoč Ulaganje u vašu budućnost Operaciju djelomično financira Europska unija Instrument pretpristupne pomoći

2 Naziv Studije: Smjernice za izradu Programa upravljanja speleološkim objektima Županije Istarske Rok predaje Studije: 30. studeni godine Nositelj projekta: JAVNA USTANOVA NATURA HISTRICA Obala Alda Rismonda Rovinj, Hrvatska Izvoditelj projekta: Samostalna znanstveno-stručna djelatnost Roman Ozimec Hvarska 8, Varaždin OIB

3 SADRŽAJ Poglavlje Broj stranica SADRŽAJ 3 1. UVOD PRIRODOSLOVNE OSNOVE ISTARSKE ŽUPANIJE PREGLED SPELEOLOŠKIH I BIOSPELEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU ISTARSKE ŽUPANIJE SPELEOLOŠKI OBJEKTI ISTARSKE ŽUPANIJE VAŽEĆA ZAKONSKA REGULATIVA O SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA, ŠPILJSKIM STANIŠTIMA I ŠPILJSKOJ FAUNI U RH ZAŠTIĆENE I UGROŽENE ŠPILJE, ŠPILJSKA STANIŠTA I ŠPILJSKA FAUNA ISTARSKE ŽUPANIJE SMJERNICE ZA UPRAVLJANJE SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA -SPOMENICIMA PRIRODE NA PODRUČJU ISTARSKE ŽUPANIJE SMJERNICE ZA UPRAVLJANJE SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA UKLJUČENIM U CRO-NEN I NATURA 2000 MREŽU SMJERNICE ZA UPRAVLJANJE SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA KOJI SE TURISTIČKI I EKONOMSKI KORISTE PRIJEDLOG IZRADE PLANA UPRAVLJANJA SPELEOLOŠKIM OBJEKTIMA ISTARSKE ŽUPANIJE BAZA PODATAKA SPELEOLOŠKIH OBJEKATA ISTARSKE ŽUPANIJE LITERATURA POPIS PRILOGA 78 3

4 1. UVOD Više od polovice kopnenog teritorija Hrvatske prekriva krški masiv Dinarida. Osim iznimne krajobrazne ljepote i raznolikosti krških oblika (vrtače, škrape, ponori, krška polja, jame, špilje i drugo), iznimno važnih i za našu turističku ponudu, Dinaridi imaju najveću biološku raznolikost podzemne faune na svijetu. Podzemna fauna Dinarida je na svjetskom nivou prepoznata kao iznimna vrijednost, koju je potrebno istražiti i valorizirati, te zaštititi i konzervirati. Nažalost kod nas još uvijek nije razvijena svijest o vrijednosti i zaštiti ovog jedinstvenog fenomena, prvenstveno zbog neupućenosti u problematiku krških područja, te nedovoljnog poznavanja faunističkog bogatstva. Na području Istre ovaj postotni udjel je još veći i okršena područja zapremaju u Istri preko 70% površine. Za svaki prirodni resurs koji posjedujemo i koristimo potrebno je izvršiti valorizaciju, odnosno stručno istraživanje kako bi se prirodni fenomen u što većoj mjeri upoznao. Na osnovi elemenata poznavanja izrađuju se pravci konkretnog upravljanja, pri čemu se prije svega vodi interes o održivosti prirodnog resursa. U našem konkretnom slučaju, speleološki objekti na području Istre predstavljaju složene podzemne sustave koji velikim dijelom još nisu do kraja istraženi i koji nude iznimne mogućnosti daljnjeg istraživanja Županije, prvenstveno u pravcima fizičke speleologije, geologije, hidrologije, ekologije, biospeleologije; ali i podzemne klimatologije, tektonike, arheologije, paleontologije i drugog. Istraživanjem dolazimo do novih spoznaja o samim spiljama, hidrogeološkim i ekološkim odnosima, prisutnom živom svijetu iznimno bogatom endemičnim vrstama, povijesnim i brojnim drugim aspektima važnima za Županiju, ali i cijelu zajednicu. Sukladno Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/2005) te drugim podzakonskim aktima, županijske Javne ustanove za upravljanje prirodnim vrijednostima, dužne su upravljati svim speleološkim objektima na području Županije, a posebno onima posebno zaštićenima kao spomenici prirode, speleološkim objektima uključenim u CRO-NEN mrežu te u prijedlog europske mreže Natura Jedan od problema upravljanja je nepostojanje Programa upravljanja speleološkim objektima Županije, složenog dokumenta koji objedinjuje sve podatke o speleološkim objektima, špiljskim staništima i ekološkim elementima, kao i elemente potrebnih istraživanja, zaštite, promocije, nadzora, eventualne namjene i izrade potrebnih dokumenata. Za potrebe izrade Programa upravljanja, izrađena je ova stručna studija: Smjernice za upravljanje speleološkim objektima Županije Istarske, koja daje smjernice za upravljanje svim speleološkim objektima na području Županije, a posebno onima koji su posebno zaštićeni kao spomenici prirode, koji su sastavni dio ekološke CRO-NEN mreže, speleološke objekte predložene za zaštitu u okviru Natura 2000, speleološke objekte koji se gospodarski, prvenstveno kao turistički uređeni speleološki objekti 4

5 ili na bilo koji način koriste. Studija ukazuje na pravce daljnjih istraživanja, promocije, zaštite, nadzora te daje radni prijedlog za izradu Programa njihovog upravljanja. Rad na izradi ove Studije zasniva se na iskustvima stečenim prilikom vođenja brojnih stručnih i znanstvenih projekata vezanih uz istraživanje i zaštitu speleoloških objekata na području Dinarida, dosadašnjih istraživanja speleoloških objekata Istarske županije, izradi Popisa i Atasa tipskih špiljskih lokaliteta faune Hrvatske, zatim Crvene knjige špiljske faune Republike Hrvatske, suradnji na zakonskim aktima vezanim uz zaštitu prirode, na prikupljanju publiciranih, ali i nepubliciranih radova, stručne literature o upravljanju zaštićenim područjima, a posebno speleološkim objektima, te na obradi prikupljenih podataka i završnoj sintezi. A. ANALIZA DOSTUPNIH PUBLICIRANIH SPELEOLOŠKIH REFERENCI Pregledom znanstvene i stručne literature utvrditi ćemo sve dostupne literaturne podatke o speleološkim objektima Istarske županije relevantne za naša istraživanja, te ih uključiti u analizu i završnu Studiju. B. ANALIZA DOSTUPNIH PUBLICIRANIH BIOSPELEOLOŠKIH REFERENCI Pregledom dostupnih dnevnika istraživanja, nepubliciranih stručnih Elaborata i drugih nepubliciranih referenci utvrditi ćemo sve dostupne literaturne podatke o biospeleološkim istraživanjima i rezultatima Istarske županije relevantne za naša istraživanja, te ih uključiti u analizu i završnu Studiju. C. ANALIZA DOSTUPNE STRUČNE LITERATURE O PLANOVIMA UPRAVLJANJA I ZAŠTITI SPELEOLOŠKIH OBJEKATA Pregledom dostupne stručne zakonodavne i ostale literature o planovima upravljanja speleološkim objektima utvrditi ćemo sve dostupne literaturne podatke relevantne za naša istraživanja, te ih uključiti u analizu i završni Elaborat. D. OBRADA I SINTEZA SVIH UTVRĐENIH PODATAKA Po obavljenom istraživanju obraditi će se svi ostvareni podaci, uz sintezu te uključiti u finalnu Studiju. E. IZRADA ZAVRŠNOG ELABORATA Po provedenim kabinetskim istraživanjima pristupilo se izradi ove završne Studije. Konačno, ova studija izrađena je u tiskanom te digitalnom obliku. 5

6 2. PRIRODOSLOVNE OSNOVE ISTARSKE ŽUPANIJE Područje obuhvaćeno Studijom uključuje najveći dio Istarskog poluotoka, odnosno područje Istarske županije (Karta 1). 2.1 Geografski položaj Istarski poluotok (3476 km 2 ) je smješten na prostoru južne Europe, u najsjevernijem dijelu Jadranskog mora i Mediterana. Geopolitički, pripada Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Županija Istarska zauzima oko 81% površine Istarskog poluotoka i geopolitički pripada Republici Hrvatskoj. Karta 1: Karta Županije Istarske 6

7 2.2 Geomorfologija, geologija, pedologija i hidrologija Geomorfologija Istre Istra se geomorfološki dijeli na unutarnji, duboko okršeni vapnenački dinarski dio, zbog bijele boje stijena poznat kao bijela Istra, vanjsku i nisku obalnu kršku zaravan prekrivenu crvenicom, crvena Istra, te između njih nepropusnu hidrološku barijeru, po boji flišnih sedimenata zvanu siva Istra. Ova podjela uspostavljena je temelju geološkog sastava i različitih vrsta tala koje je odredio austrijski geolog N. Krebs godine. Bijela Istra: Visoka zona Istre poznata je kao bijela Istra zbog prevlasti gologa krša i vapnenačkih goleti, koje su nastale dijelom i zbog krčenja šuma. Obuhvaća gorski hrbat Učke (Vojak 1401m) i gorsku skupinu Ćićarije (Planik 1272m), koji čine krajnji sjeverozapadni i sjeveroistočni dio istarskoga poluotoka, a obilježeni su borano-ljuskavo-navlačnom i blokovskom strukturom. Gorski hrbat Učke ima meridijalni smjer pružanja. Istočna granica prati obalnu crtu od uvale Rabac do rta Mašnjak kraj Plomina, odnosno pretpostavljeni rasjed u moru, koji je paralelan sa smjerom pružanja obale, dok zap. granicu čine strme, mjestimično liticama obilježene padine južnoga dijela Učke. One duž kontakata sa zavalom Čepićkoga polja prate morfološki nagib, na kojem su naselja Plomin, Vozilići i Šušnjevica, a duž kontakata sa zavalom Boljunskoga polja crtu koja povezuje naselja Boljun i Vranja. Morfografski se razlikuju tri cjeline gorskoga hrpta Učke: hrbat sjeverne, srednje i južne Učke. Gorska skupina Ćićarije ima dinarski smjer pružanja (sjeverozapad jugoistok), a od gorskoga hrpta Učke odvaja ga linija Opatija Vranja i prijevoj Poklon (922m). Sjeveroistočna granica je na kontaktu s brežuljkastim reljefom Ćićarijskoga zagorja i pobrđem Brkina. Ćićarija ima složenu orografsku strukturu obilježenu nizom hrptova, čiji su vršni dijelovi na različitim visinama međusobno odvojeni udolinama. Vrlo jaki tektonski pokreti obilježili su taj dio Istre različitim smjerovima pružanja slojeva. U brdskom dijelu područje oskudijeva obradivim zemljištem, a zbog okršenosti vapnenaca nema površinske vode; u dijelovima vodonepropusnoga fliša ima dovoljno plodne zemlje te vode. Siva Istra: Zbog naslaga fliša, a s obzirom na veliku zastupljenost gline i njezine sive boje, središnja se Istra naziva i Siva Istra. Obuhvaća sr. dio poluotoka, koji je odvojen od visoke zone Istre rasjednim odsjekom visokim i do 100 m. Zbog nepropusnosti flišnih naslaga prostor je znatno snižen erozijom i razdijeljen mnogim tekućicama u mnogobrojne jaruge niz koje se slijevaju oborinske vode. Važan su element reljefa tog dijela Istre kompozitne (složene) doline rijeka Mirne i Raše s pritocima, a njihovo je oblikovanje uvjetovano sastavom stijena. U predjelima u čijem sastavu prevladavaju mekše stijene (flišne naslage), rijeke imaju razgranatu mrežu pritoka, s kojima su oblikovale prostrana proširenja. U predjelima u čijem sastavu prevladavaju tvrđe (karbonatne) stijene, rijeke su uz pomoć vodom nošenoga materijala usjekle duboke i strme kanjone (kanjonske doline). Tragovi erozije su mnogobrojni, a vidljivi su u suhim potočnim koritima (npr. pritoci Raše i Boljunšćice s nekoliko desetaka potoka) te na golim flišnim pristrancima izbrazdanim mnoštvom vododerina i jaruga. Selektivnom denudacijom (ogolićivanjem) flišnih naslaga zaostale su uzvišice od čvrstih prislojaka u sadržaju fliša. Tijekom prošlosti na njima su izgrađena akropolska naselja. Istarsko pobrđe na sjeveroistoku graniči s morfostrukturom gorske skupine Ćićarije, na istoku sa zavalama Boljunskoga i Čepićkoga polja, te na 7

8 jugu i jugozapadu sa Zapadno-istarskom zaravni. Uz jugozapadnu granicu Istarsko pobrđe»presječeno«je reljefno višim, vapnenačkim ravnjakom Savudrija Buzet na sjeverozapadni i jugoistočni dio. Morfološke značajke sjeverozapadnoga dijela su rebrasti reljef i pojava slijepih dolina (dolina Pazinskoga potoka i potok Brestovac). Pobrđe je izduženo u smjeru sjeverozapad jugoistok i tu su oblikovane glavne doline tokova Mirne, Dragonje, Pazinskoga potoka i Boljunšćice. Karta 2: Geomorfološka karta Istre Veći dio tih riječnih dolina predisponiran je rasjedima, pa su one reljefno disecirale pobrđe. Moguće je izdvojiti tri mikrogeomorfološke cjeline koje imaju različite reljefne karakteristike; od sjeverozapada prema jugoistoku to su Momjansko, Dragućko i Gradinjsko-grobničko pobrđe. Prosječna je visina istarskoga pobrđa oko 400m. Na mnogim mjestima sr. dijela Istre, osobito oko Pazina i Buzeta, prisutne su ogoljele uzvisine s nerazvijenim tlima, izbrazdane jarugama i drobičnom koja se skuplja u podnožju padina. Zbog bujne vegetacije taj je kraj poznat i pod nazivom Zelena Istra, a u njemu prevladavaju većinom poljoprivredne površine. 8

9 Crvena Istra: Istarski ravnjak je nisko i zaravnjeno primorsko područje koje se proteže od Piranskoga zaljeva do Plomina; blago valovita zaravan prema istoku se izdiže do visine od 400m. U širem smislu taj se prostor podudara sa zapadnoistarskom antiklinalom, gdje su najbolje razvijene zaravni. S obzirom na vapnenačku podlogu i njezinu podložnost kem. trošenju, nastaju mnogobrojne pukotine, škrape, ponikve, uvale, špilje, jame i ponori. Prevladavaju blagi nagibi koji onemogućuju ispiranje tla pa dolazi do nakupljanja zemlje crvenice. Stoga je ta reljefna cjelina poznata kao Crvena Istra. Doline Mirne i Raše te Limska draga duboko su usječene u zaravan i dijele je na manje regionalne cjeline. Zasebno geomorfološko obilježje Istre njezine su obale. Današnje dubine priobalnoga mora duž ist. i zap. obale Istre znatno su niže od pleistocenskih oscilacija morske razine. Istra je, zajedno s Cresom, Lošinjem i ostalim otocima sjev. Jadrana, prije godina činila jedinstveno kopno. Stoga su obalni predjeli Istre vrlo mladi, a formirani su pozitivnim gibanjima morske razine koja su započela i još traju od ledenoga doba. Starost istar. obale je različita; zap. je obala mlađa i do prije godina bila je sastavni dio naplavne ravnice sjevernoga Jadrana, a u jugoistočni dio more je prodrlo ranije, stvorivši na ušćima rijeka duboke zaljeve (ušće rijeke Raše, Plominski zaljev i dr.). Potopljeni krški reljef karakterističan je za južnu i zap. obalu Istre. Na taj su način nastali Brijuni, manje otočne skupine uza zap. obalu, mnogobrojni specifični oblici između Medulina i Premanture, Limski zaljev te prirodna prostrana puljska luka. Duboki i uski Limski zaljev očiti je primjer potopljene riječne kanjonske doline u kršu, koju je svojom erozijskom snagom oblikovao Pazinski potok. Njime je u geološkoj prošlosti voda s Ćićarije otjecala u more. Zbog izdizanja kopna duž rasjeda (Pazinski ponor) voda koja dotječe Pazinskim potokom nastavlja svoje otjecanje podzemnim tokovima. Mlađi fluvijalni procesi erozije i akumulacije djelomično su izmijenili obalne oblike. Rijeke nose i naplavljuju trošan materijal, nastao ispiranjem flišnih padina. Mirna je djelom zatrpala potopljeni dio kanjonske doline i nataložila močvarnu ravnicu, a slično se dogodilo oko ušća Rižane, Dragonje i Raše. Prije presijecanja tektonskim pokretima i Pazinski je potok zatrpavao niže dijelove Limske drage. Gotovo 70% Istre prekriva tipični krški krajobraz s podzemnim protokom vode i brojnim krškim fenomenima, među kojima preko 2000 špilja i jama Geologija Istre Istra čini SZ. dio stare jadranske karbonatne platforme, velikoga paleogeografskoga tijela na kojem su se u plitkome, toplome moru taložile karbonatne stijene. Tijekom dugoga razdoblja geološke prošlosti, od starije jure (prije približno 190mil. godina) do kraja krede (prije približno 65mil. godina) platforma je bila izolirana od kopnenih utjecaja, tj. okružena dubokim oceanom Tethysom, a pod utjecajem dinamičnih procesa iz dubine Zemlje postupno se od rubova današnje Afrike kretala prema sjeveru. U takvim je uvjetima nastala velika debljina karbonatnih naslaga (oko 5000m), među kojima su najčešći vapnenci, a nešto rjeđi dolomiti. Kasnijim sudarom jadranske karbonatne platforme i susjednih područja s kontinentalnom masom Europe (čiji je najveći intenzitet započeo u eocenu, prije 40-ak mil. godina) platforma je dezintegrirana uz mjestimični nastanak dubokomorskih korita, a potom je snažnom tektonikom izdignuta u planinski lanac Dinarida, čiji se jugozap. dio naziva Krškim Dinaridima. Veliki je dio stare platforme danas prekriven Jadranskim morem, 9

10 tako da su njezine naslage utvrđene u dubokim bušotinama i na geofizičkim profilima približno do sredine Jadrana između hrv. i tal. obale. Istra obuhvaća naslage unutarnjega dijela jadranske karbonatne platforme (jedinice I, II i III) te naslage nastale tijekom njezine dezintegracije (jedinica IV). Njezina je površina velikim dijelom prekrivena razmjerno tankim slojem najmlađih, kvartarnih naslaga. Današnja građa Istre posljedica je opetovanih tektonskih deformacija, pri čemu su najvažnije bile tijekom krede (kad je područje današnje zap. Istre oblikovano u prostranu zapadnoistar. antiklinalu) i u tercijaru (kada su stvorena flišna korita, a potom i navlačne strukture Učke i Ćićarije). Kontinuitet taloženja na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme povremeno je bio prekidan dužim kopnenim fazama, koje su ujedno i granice velikih taložnih cjelina (megasekvencija), prikazanih na shematskom geološkom presjeku istarskoga poluotoka. Najstarija taložna cjelina (jedinica I) obuhvaća slijed naslaga geol. starosti od srednje jure (bat, prije približno 170mil. godina) do starijega dijela gornje jure (oksford/donji kimeridž, prije približno 155mil. godina), koje su otkrivene u području između Poreča, Limskoga kanala i Rovinja. Sastoji se od tipičnih plitkomorskih vapnenaca taloženih u unutarnjem, zaštićenom dijelu platforme (lagunama, zaštićenim plićacima i plimnim prudovima), a u najmlađem dijelu sadržava i mnogobrojne pretaložene fosilne ostatke (stromatoporoida, koralja, hidrozoja, školjkaša i dr.), nastale razaranjem organogenih grebena. Tijekom dugotrajne kopnene faze različitoga trajanja (približno 6 9 mil. godina) stijene te jedinice bile su izložene pradavnom okršavanju, a u dubljim dijelovima tako nastaloga reljefa taložen je ishodišni materijal za postanak boksita. Jedno od najvećih ležišta jurskih boksita nalazi se sjeverno od Rovinja, a manjih ležišta ima i u okolici Rovinjskoga Sela, Gradine te između Vrsara i Funtane. Druga taložna cjelina (jedinica II) sadržava naslage raspona od najmlađe jure (mlađi titon, prije nešto manje od 150 mil. godina) do mlađega dijela donje krede (mlađega apta, prije približno 115 mil. godina). Nakon postupnoga preplavljivanja dotadašnjega kopna nastale su prostrane plimne ravnice i zaštićeni plićaci, na kojima su ciklički taloženi muljeviti vapnenci, od davnina eksploatirani kao izvrstan arhitektonsko-građevni kamen poznat pod nazivom kirmenjak. O izvanredno plitkim morskim taložnim okolišima svjedoče mnogobrojne pojave pukotina isušivanja, rijetki otisci tragova stopala dinosaura na gornjim slojnim površinama, te odlično očuvani stijenski zapisi u ranodijagenetskim dolomitima koji slijede iznad njih, a već pripadaju najstarijoj kredi (berijas, prije nešto više od 140mil. godina). Najljepši izdanci takvih dolomita u starom kamenolomu Fantazija kraj Rovinja proglašeni su geološkom prirodnom baštinom. Izrazito plitkomorski taložni uvjeti nastavljaju se i tijekom neokoma, tj. mlađega dijela starije krede (koji uključuje berijas, valendis i otriv) i barema (prije približno 120mil. godina). Tako su osim mnogobrojnih proslojaka stromatolita (okamenjenih ostataka cijanobakterijskih nakupina) zabilježeni i tragovi isušivanja, kratkotrajnih izronjavanja iznad razine oseke, a osim više razina s pojavama tragova stopala dinosaura pronađene su i vrlo lijepe pojave drevnih slatkovodnih priobalnih sedimenata s kostima dinosaura (uvala Kolone kraj Bala). Pred kraj druge taložne cjeline promijenjeni su taložni uvjeti te su dotadašnji izrazito plitkomorski zamijenjeni nešto dubljim, lagunskim okolišima u 10

11 kojima su taložene velike količine vapnenačkoga mulja i algalnih gruda. Tako su nastali masivni žućkasti vapnenci poznati kao arhitektonsko-građevni kamen, tzv. istarski žuti, koji se danas eksploatira u kamenolomima Kanfanar i Selina, a nekada se vadio u mnogobrojnim kamenolomima od Lakovića do otoka Sv. Jeronim. Taloženje je u cijelom području Istre prekinuto oko sredine apta (prije približno 115mil. godina), kada je zbog izrazitoga snižavanja morske razine, koje je slabije izraženo i na drugim dijelovima drevne jadranske karbonatne platforme, došlo do okopnjavanja. Kopnena je faza trajala približno do sredine alba, tako da joj je na različitim dijelovima paleoreljefa utvrđeno trajanje od 10 do 13mil. godina, a u stijenama je zabilježena s pojavom do 1m debeloga slijeda krških breča i sivozelenih glina, tj. vrsta pradavnih tala. Karta 3: Geološka karta Istre 11

12 Treća taložna cjelina (jedinica III) obuhvaća naslage nastale u rasponu od sredine alba do različitih razdoblja gornje krede. U području sjev. Istre, koje je ranije izdignuto, taloženje je prekinuto potkraj cenomana (prije približno 94mil. godina), a u području današnje juž. Istre i vrha Učke taloženje je kontinuirano nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84mil. godina); stoga su i naslage te taložne cjeline vrlo različite debljine (geološki stupovi A i B). Početak taloženja obilježen je postupnim preplavljivanjem okopnjelih područja, a cijelo je razdoblje mlađega alba obilježeno taloženjem u vrlo plitkim morskim okolišima, o čemu svjedoče pojave pukotina isušivanja, stromatolita, plimnih kanala i tragova dinosaura. Pri kraju alba (prije približno 100mil. godina) istarski je dio jadranske karbonatne platforme u trima ciklusima ispunjen vrlo sitnim pepelom donesenim vjetrom s udaljenih područja u kojima su bili aktivni vulkani. To je bio ishodišni materijal za postanak kvarcnih pijesaka, odnosno kvarcnih dijagenetskih sedimenata (sirovina za staklarsku industriju i izradu plinobetonskih blokova). Potkraj alba sinsedimentacijska tektonska aktivnost dovela je do znatne morfološke promjene na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme, što je uvjetovalo različite uvjete i okoliše taloženja. Tako su u sjev. Istri nastali vrlo različiti okoliši, od kontinuirano plitkovodnoga prijelaza u cenoman (područje Savudrije), plitkovodnih vapnenačkih pješčanih prudova (arhitektonsko-građevni kamen u okolici Marušića) do nešto dubljih, razvedenih okoliša u kojima su taloženi organskom tvari i ljušturama školjkaša bogati tamni rudistni vapnenci (arhitektonsko-građevni kamen u okolici Sv. Lucije). Istodobne naslage u području sr. Istre i Ćićarije sadržavaju i pojave natplimnih ranodijagenetskih dolomita, koji su naknadnim tektogeno-dijagenetskim procesima pretvoreni u razmjerno debeli sloj kasnodijagenetskih dolomita i tektogeno-dijagenetskih breča. U juž. Istri najstarije cenomanske naslage slijede na tektonski poremećenim vapnencima iz alba, a zastupljene su naslagama nastalim djelovanjem oluja u dubljim okolišima te debelim slijedom klinoformnih vapnenaca gotovo isključivo izgrađenih od sitnijega ili krupnijega kršja i cijelih ljuštura rudistnih i hondrodontnih školjkaša. Takvi masivni vapnenci od davnina su poznati arhitektonsko-građevni kamen, od kakvoga je npr. izgrađena i pulska Arena, a najpoznatiji je kamenolom Vinkuran. Mlađi dio cenomana na cijelom području Istre obilježen je ujednačivanjem plitkomorskih taložnih okoliša, uključujući i pojave tragova dinosaura na otoku Fenoliga. Potkraj cenomana (prije približno 94mil. godina) sjev. dio današnje Istre, tj. područje od Savudrije do Buzeta te sjev. dio Ćićarije, tektonikom se izdiže i postaje dugotrajno kopno izloženo pradavnom okršavanju uz taloženje izvorišnoga materijala za postanak piritnih boksita (u dolini Mirne u okolici Sovinjaka nalaze se mnogi stari rudnici, među kojima i Minjera, najstariji rudnik boksita na svijetu). Nasuprot tomu, potpuno je drugačija situacija bila u područjima juž. dijela Ćićarije i juž. Istre, gdje je kao i na pretežitom dijelu jadranske karbonatne platforme zabilježeno i globalno dizanje razine svjetskih mora, pa su okoliši znatno produbljeni, o čemu svjedoče mnogobrojni organizmi otvorenih i dubljih mora: planktonske foraminifere, bodljikaši i školjkaši te glavonošci iz skupine amonita. Tijekom starijega turona (prije približno 93mil. godina) međudjelovanjem globalnoga snižavanja morske razine i pretaloživanja velike količine sitnorazdrobljenoga vapnenačkoga materijala iz susjednih plićih područja zapunjava se i zaravnava taložni prostor i uspostavlja tipični plitkomorski taložni sustav. Tako su u okolišima zaštićenih plićaka taloženi muljeviti vapnenci s promjenljivim udjelom kršja i kolonija rudistnih školjkaša 12

13 očuvanih u primarnom položaju rasta. U području juž. Ćićarije takvi su uvjeti vladali sve do okopnjavanja na početku konijaka (prije približno 88mil. godina), dok je u južnoj Istri i na području današnje Učke taloženje nastavljeno sve do mlađega santona (prije približno 84mil. godina) uz još jedan utjecaj produbljivanja i komunikacije s otvorenim morem. Kopnena faza utvrđena između krednih i paleogenskih naslaga Istre bila je vrlo dugotrajna i od mjesta do mjesta vrlo različita trajanja, budući da su eocenski vapnenci prije približno 54mil. godina taloženi na različitim stratigrafskim jedinicama krede. Najmanji stratigrafski hijatus, tj. praznina (razdoblje koje nije zabilježeno u stjenskome zapisu jer nije bilo taloženja tijekom kopnene faze), utvrđen je u juž. Istri, gdje iznosi približno 30mil. godina, a nešto je dugotrajniji bio na sjev. dijelu Ćićarije i u području Savudrija Buzet (oko 40mil. godina). U novije su doba u zap. dijelu Istre između Rovinja i Poreča pronađene i manje pojave eocenskih vapnenaca na naslagama donje krede, koje svjedoče o tom da je kopnena faza u tome dijelu Istre trajala znatno duže (čak i do 80mil. godina). Upravo je to jedan od ključnih dokaza da je zap. dio Istre bio u to doba izdignut, tvoreći prostrani otok na kojem su tijekom dugoga razdoblja krede prebivali dinosauri (za koje je uz velike količine hrane bilo potrebno i obilje slatke vode). Četvrta taložna cjelina (jedinica IV) sadržava naslage paleogenske starosti, čije je taloženje započelo postupnim preplavljivanjem tektonski deformiranoga, tijekom dugotrajne kopnene faze okršenoga i reljefno raznolikoga kopna. Podizanje morske razine bilo je uzrokom istodobnog izdizanja velikih nakupina podzemne slatke vode, tako da su najniži dijelovi reljefa postupno pretvarani u močvare, u kojima je između karbonatnih sedimenata taložen i izvorišni materijal za debele naslage ugljena (rudnici u području Labina). Daljim porastom morske razine postupno je preplavljen sve veći dio dotadašnjega kopna te se ponovno uspostavljaju plitkomorski okoliši taloženja na sve većem prostoru, u kojima se talože velike količine sitnih ljušturica različitih jednostaničnih organizama iz skupine foraminifera (miliolida, alveolina, numulita, diskociklina i dr.), po čemu se i slijed takvih naslaga naziva foraminiferski vapnenci. Istodobnim tektonskim deformacijama cjelokupnoga područja nekadašnje jadranske karbonatne platforme zbog sažimanja prostora povezanoga s regionalnim događajima u Alpama i Karpatima stvaraju se duboka korita obilježena taloženjem klastičnih naslaga. Te naslage poznate pod nazivom fliš obuhvaćaju u najnižem dijelu lapore (smjesu najsitnijih ččestica kalcita i gline), a zatim ritmičku izmjenu takvih autohtonih bazenskih naslaga i ugl. tankih proslojaka pretežito vapnenačkih pješčenjaka, čiji materijal potječe od pretaloživanja velike količine ljušturica foraminifera iz susjednih rubnih plitkomorskih okoliša trošenja, a dijelom i od trošenja starijih (pretežito gornjokrednih) tektonski izdignutih naslaga. U mlađem dijelu fliša pješčenjaci sadržavaju i veći udio nekarbonatnih, siliciklastičnih zrna. Jedno od takvih korita, poznato kao pazinski flišni bazen, dobro je očuvano u području od doline Mirne preko Pazina i Lupoglava do okolice Labina. Posebna su odlika flišne sedimentacije u tome koritu pojedinačni vrlo debeli slojevi vapnenačkih breča i pješčenjaka, na kojima je zbog izuzetne otpornosti na eroziju izgrađena većina naselja u tome području (npr. Hum, Buzet, Motovun, Boljun i dr.). Nakon taloženja fliša kao najmlađih paleogenskih naslaga prije približno 35 mil. godina, cijelo je područje današnje Istre okopnjelo. Tijekom tako dugoga kopnenoga razdoblja sve četiri velike taložne cjeline izložene su površinskome trošenju, 13

14 okršavanju i eroziji, a dijelom su prekrivene najmlađim sedimentima crvenicom, eolskim materijalom (lesom ili praporom), kvartarnim brečama i močvarnim sedimentima. Tektonska aktivnost na istar. dijelu jadranske karbonatne platforme može se podijeliti u nekoliko aktivnih i po geometriji struktura prepoznatljivih razdoblja. Najstarije je razdoblje vezano uz kredu (izrazitije mlađu kredu, razdoblje prije približno 99 65mil. godina), kada se jadranska karbonatna platforma zbog djelovanja geodinamskih sila kreće u smjeru zapad sjeverozapad. Zbog otpora takvom kretanju nastale strukture poprimaju pravac pružanja sjever-sjeveroistok jug-jugozapad, a najvažnija je takva struktura zapadnoistar. antiklinala. Mlađe tektonski aktivno razdoblje (paleocen mlađi miocen, prije približno 65 10mil. godina) vrlo je važno za područje jadranske karbonatne platforme, jer je dovelo do izdizanja Dinarida. Smjer kretanja platforme u to je doba zakrenut i pritisci djeluju po pravcu sjeveroistok jugozapad. Tako nastaju»dinarske«strukture pružanja sjeverozapad jugoistok (ljuskave strukture Ćićarije, navlaka Učke i pazinski bazen). Potkraj miocena započinje neotektonsko razdoblje, koje traje i danas. Njegovo su najvažnije obilježje deformacije čija je geometrija prepoznatljiva po pružanju struktura istok zapad, što je posljedica regionalne kompresije na pravac sjever jug Pedologija Istre Istarska tla dijele se na četiri cjeline na temelju geološko-litoloških, geomorfoloških, klimatskih i vegetacijskih prilika te njihovih međusobnih utjecaja. Brdsko-planinsko područje Učke i Ćićarije izgrađeno je od karstificiranih (okršenih) mezozojskih vapnenaca i dolomita. Ogoljeno je u geološkoj prošlosti, napose otapanjem debelih naslaga ledenjaka. Na taj način nastale bujice ispirale su i odnosile stari zemljišni pokrivač, koji je ostao sačuvan samo u pukotinama, džepovima i udubljenjima. Novije ogoljivanje krškom erozijom također je utjecalo na zemljišni pokrivač, koji je nestao poniranjem, a djelomice je sačuvan u kavernama i pećinama. Ogoljeni vapnenci i dolomiti vrlo se sporo troše, pa se utjecajem oborina, klime i vegetacije stvara plitko, mlado, humusno tlo, vapneno-dolomitna crnica (do 30 cm dubine). Smeđe tlo na vapnencu (od 30cm do 60 cm dubine) nastaje na blažim oblicima reljefa, gdje je erozija slabije izražena, na temeljima sačuvana starog zemljišnog pokrivača. Brdsko-planinsko područje Učke i Ćićarije uglavnom je područje šumske vegetacije. Flišno područje središnje Istre građeno je od lapora, pješčenjaka i mekših vapnenaca. Podložno je trošenju, ima više silikata i nema krških pojava. Na jake erozivne pojave (plosnata, brazdasta i jaružna erozija) utječu reljef, nepropusnost matičnog supstrata, oborine (1200 mm godišnje) i čovjek (antropogenizacija), posebice poljoprivredom i krčenjem šuma (deforestacija). Ondje su uglavnom mlađa tla koja su plitka, suha i vrlo podložna trošenju, pa su neprestance u stvaranju. Rastresiti dio fliša može biti dublji ili plići, a s obzirom na udio pješčenjaka i lapora manje ili više skeletan. Na takvoj podlozi nastaje slabo plodan silikatno-karbonatni sirozem i nešto plodnija karbonatna rendzina, koji ispiranjem karbonata postupno prelaze u smeđa tla. Rendzine na zaravnjenim površinama uglavnom su obrasle niskom bjelogoričnom šumom. Samo su terasasti zaravnjeni dijelovi i blage padine pogodne za poljoprivredu jer su ogoljeni flišni dijelovi izloženi trošenju. Na takvim oblicima reljefa čovjek 14

15 stvara i održava antropogeno tlo, koje obradbom i gnojidbom nastoji učiniti što plodnijim. Flišno područje središnje Istre mješovito je područje šumske vegetacije i poljoprivrednih površina. Karta 4: Pedološka karta Istre Istarska ploča obuhvaća gotovo polovinu zapadne Istre. To je zaravan mezozojskih vapnenaca, premda valovita i s krškim pojavama (doline, vrtače, ponikve i dr.), na kojoj su se razvili različiti oblici tipova tala koja se nazivaju crvenicama (terra rossa). Siromašna su humusom u površinskom sloju, ispod kojega je glinovitiji crveni sloj nastao od netopiva ostatka vapnenačkih stijena. Dubine su oko cm, a na tanko uslojenim vapnencima mogu biti i plića. Crvenice neujednačeno zadržavaju vlagu, a siromašne su dušikom i fosforom, što se u poljoprivredi nadoknađuje natapanjem i gnojidbom. U dubljim slojevima uz povećanu vlagu pojačava se ispiranje, pa nastaju lesivirane (isprane) crvenice. Na višim oblicima reljefa, što se izdižu iz područja reliktnih crvenica, na vapnencu i dolomitu nastaju smeđa plitka tla, koja se razvijaju izravno iz matičnog vapnenca. Na manjim su površinama raširena eutrična smeđa tla, koja se razvijaju na eolskim sedimentima. Iako je antropogenizacija crvenica raznolika i vrlo intenzivna, one nisu bitno promijenile svojstva, pa Istarsku ploču pokrivaju slabo, srednje i jako antropogena tla različitih tipova crvenica. 15

16 Područje je pretežno poljoprivredno te prikladno za uzgoj sredozemnih i submediteranskih kultura. U dolinama i poljima (doline rijeke Mirne, Raše, Boljunčice, Pazinčice, Dragonje i Rižane te Čepićko i Krapansko polje) najmlađe naplavine čine mladi sedimenti pretežno karbonatnog materijala flišnog podrijetla. Zbog oblika reljefa ondje su tla prekomjerno navlažena barem u dijelu godine, pa su nastala močvarnoglejna tla s gornjim humusnim slojem i donjim slojem u kojem se odvijaju procesi oksidacije i redukcije. No, zbog opsežnih melioracijskih zahvata danas se takva tla drže antropogenim hidromorfnim tlima (s povremenim ili trajnim prekomjernim vlaženjem). Područje je pogodno za intenzivnu poljoprivredu Hidrologija istre Hidrografija i hidrogeologija na istar. poluotoku uvjetovane su njegovom geol. građom, odn. mnogobrojnim tektonskim pokretima i rasjedanjima tijekom kvartara te oblikovanjem reljefa pod utjecajem endogenih i egzogenih čimbenika. Kao rezultat tih činjenica u Istri postoji samo nekoliko tokova koji od izvora do ušća u more teku površinom, dok znatan dio njih zbog krške podloge ponire i podzemno nastavlja tok do hipsometrijski nižih krških izvora, odn. do vrulja nedaleko od morske obale ili današnjih priobalnih izvora uza samu morsku obalu. To poniranje događa se i s određenom količinom oborina. Podzemni tokovi u kopnenom dijelu Istre potvrđeni su u sljevovima krških izvora Bulaža kraj Istarskih toplica, Sv. Ivana kraj Buzeta i Gradola uz vodotok Mirne te u slijevu Rižane u slov. dijelu istar. poluotoka. Jedini podzemni slijev koji odvodi ponorne vode prema moru zabilježen je na vodotoku Pazinčice od Pazinskoga ponora do priobalnih izvora uz Raški zaljev. Posebna je specifičnost podzemni vodotok promatran u nabušenoj kaverni Tunela»Učka«, a njegovo je otjecanje praćeno ubacivanjem boje i utvrđeno na priobalnim izvorima kvarnerske strane od Ičića do Medveje. Površinski tokovi u Istri od sjevera prema jugu mogu se pratiti u povremenom toku umaškoga potoka Potok, koji teče u udolini istočno i južno od Buja te sjeverno od Brtonigle, s glavnim izvorištima ispod Huntalova vrha (234m) i Kavruje (302m) pokraj Krasice. Dužina je gl. toka oko 17,5km, a s pritokom od 4,9km ukupno je dug 22,4km. Na vapnenačkom ravnjaku širine 3 km između Buja i Zrenja, te Dragonje i Mirne, na dodiru kredne antiklinale i flišnih naslaga, nalazi se samo jedan površinski vodotok (Poganja), koji ondje površinski otječe u veću rijeku (Dragonju). Između naselja Brda i Oskoruša te Momjana i Merišća njegov izduženi tok na flišnoj podlozi približno je paralelan s obližnjom Dragonjom sve do ispod lokaliteta Kremenje pod vrhom Fineda (204m). Tu zbog kontakta s vapnencima zakreće pod pravim kutom i s kratkim kanjonskim usjekom utječe u Dragonju. Ostali tokovi na toj flišnoj podlozi između granice sa Slovenijom do kontakta s vapnenačkom zaravni od Savudrije do Istarskih toplica i Zrenja kratke su ponornice, koje s površine nestaju kada se približe krškim vapnenačkim naslagama. Istočno od Momjana i sjeverno od Marušića ponire prvi neimenovani potok. Dalje u smjeru istoka tok je potoka Bazuje i njegov završni ponor. Slijedi neimenovani kratki vodotok što najprije ponire između Donje i Gornje Gomile, zatim slijedi duži vodotok Jugovski potok, što izvire pod slov. vrhom Slovnjakom te ponire ispod cestovnoga raskrižja kraj 16

17 Filarije. Sjeverno od naselja Šterne, kraj Pašudije, sljedeći je vodotok tamošnje ponornice. Ispod zaseoka Čepića između kota Zelenca (454 m) i Čerešnjevca (457 m) ponor je potoka Malinske. Između Čerešnjevca i Velikoga Repovca (492 m), sjeverozapadno od naselja Markovića, ponire potok Pregon, koji, kao i njegov pritok Milinica, izvire na slov. dijelu flišne uzvisine. Zapadno od Zrenja, na lokalitetu Kataleni, ponor je potoka Mlake. Sjeverno i sjeveroistočno od Zrenja vododjelnica je prema jednom pritoku koji se ulijeva u tok Bračane, stalnoga desnoga pritoka rijeke Mirne. Na mjestima poniranja navedenih ponornica u ponore nazvane Oprtaljska draga, Pašudija, Bazuja i Zrenje ubačena je boja, koja se pojavila na izvoru Bulažu kraj Istarskih toplica. Time je dokazana veza podzemnoga dotjecanja tih ponornica kroz okršenu antiklinalu krednih naslaga. To je tipična cirkulacija voda u kršu, gdje je podzemna vodna mreža mnogo bogatija od nadzemne, a raspored voda u podzemlju nepravilan. Površinski tok rijeke Mirne na području zap. i sr. Ćićarije, zbog prostrana je površinskog, ali i podzemnog slijeva najstalniji, najduži i najizdašniji vodotok istar. poluotoka. Drugi stalni površinski vodotok jest rijeka Raša, koja izvire u flišnim naslagama sjeverno od Podpićna s pritocima Krbunskim i Vlaškim potokom te potokom Krapnjem, koji dotječe od rudarskoga naselja Raše. Nakon što je probijanjem tunela prema Plominskom zaljevu Čepićko polje oslobođeno čestih neželjenih poplava, a branom Letaj djelomično obuzdan gornji tok rijeke Boljunščice, ona se može također smatrati stalnim površinskim tokom s poznatim izvorištem i tunelskim utokom u more. Povremeni površinski bujični potoci postoje u tom dijelu istar. polutoka na ist. i zap. padinama planine Učke (Vranjska draga, Leskova draga, draga Rastočina i Studena draga te Mošćenička, Lovranska i draga potoka Banine). Na prostoru Ćićarije, zbog specifičnoga reljefa i slijeda navlake te izmjene nepropusnoga fliša i vodopropusnih vapnenaca, postoji vrlo jak povremeni vodeni tok između Trstenika i Lanišća, s poznatim ponorom u Rašporu, zatim u Ročkom polju i kraj Roča te kraj Semića, Dana i Krkoča. Boja ubačena u neke od ondje postojećih ponora pojavila se na izvoru Sv. Ivan kraj Buzeta, hraneći vodotok Mirne, ali i neke priobalne izvore oko Opatije. Hidrogeološke karakteristike istarskoga poluotoka podudaraju se s geol. rasporedom karbonata na širem prostoru vapnenačkoga sastava, uz određene litostratigrafske i sedimentološke specifičnosti geol. građe jadranske karbonatne platforme. Geol. građu istar. poluotoka određuju (prema I. Veliću, J. Tišljaru, D. Matičecu i I. Vlahoviću) tri specifična područja: 1. jursko-kredno-paleogenski karbonatni ravnjak južne i zapadne Istre, 2. kredno-paleogenski karbonatnoklastični pojas s ljuskavom građom u ist. i sjeveroist. Istri (od Plomina preko Učke u Ćićariju), te 3. paleogenski flišni bazen sr. Istre. Promatrano s hidrogeol. stajališta, sve navedene karbonatne i klastične naslage imaju i svoje hidrogeol. osobine, odn. veću ili manju vodopropusnost ili nepropusnost, pa uvjetuju tektonskim pokretima stvorenu podzemnu ili viseću barijeru i za površinske i za podzemne vodene tokove. Pritom je važan i litološki sastav, tanja ili deblja uslojenost, odn. kompaktnost te pukotinska razlomljenost ili raspucanost vapnenaca kao posljedica tektonskih pokreta koji su doveli do veće ili manje dubine okršavanja, uz brži ili polaganiji prodor vode s površine u vapnenačke naslage. Površinska erozija zbog djelovanja atmosferilija izraženija je u klastičnim flišolikim naslagama, dok na prostoru vapnenačkih sedimenata 17

18 Karta 5: Hidrogeološka karta Istre 18

19 korozijski procesi dovode do stvaranja obronačnih siparišta ili osulina pod kamenim točilima (kvarnerska strana Učke, drage s bujičnim tokovima). Aluvijalni nanosi u riječnim dolinama naneseni iz prostora klastičnih naslaga, talože se kao šljunak, pijesak pjeskovite gline i gline te na određenim lokalitetima postaju i nepropusna barijera, na kojoj se pojavljuju uzlazna krška vrela (Sv. Ivan, Bulaž, Gradole i dr.). Karbonatne naslage prema hidrogeol. svojstvima dijele se na: dobro propusne (dobro uslojeni i gromadasti vapnenci jurske, kredne i eocenske starosti, propusnost kojih je pukotinska, a vodopropusnost im varira ovisno o jačini izlomljenosti te dubini okršenosti); osrednje propusne (pločasti do škriljevački vapnenci s lokalnim ulošcima dolomita i lapora pretežito kredne starosti) i slabije propusne (dolomiti s ulošcima vapnenaca, pločasti i škriljevački vapnenci s ulošcima dolomita ili lokalno s ulošcima ugljena kredne i paleogenske starosti), propusnost kojih također ovisi o jačini njihove izlomljenosti i okršenosti. Klastične naslage mogu biti pretežno nepropusne ili nepropusne (lapori u izmjeni s pješčenjacima, ulošcima vapnenih breča, konglomerata i vapnenaca eocenske starosti flišolike naslage) te slabo propusne do nepropusne, s naizmjeničnim hidrogeol. osobinama, u kojima je poroznost međuzrnska (kršje, šljunak, pijesak, pjeskovite gline i gline kvartarne starosti). Hidrogeol. karakteristike prostora istar. poluotoka ovise i o dubini na kojoj se nalaze podzemni tokovi voda. Dubina manja od 50m zabilježena je na prostoru oko Pule i zap. obale Istre. Podzemni tokovi voda na dubinama od 50 do 200m nalaze se u sr. Istri, a podzemni tokovi voda na dubini većoj od 200m u ist. i sjev. dijelu Istre na ćićarijskom prostoru. Zbog okršenosti naslaga i pojava ponora trasiranjem mjesta ulijevanja ponornica u podzemne šupljine te ponovnim pojavljivanjem boje na površini utvrđene su veze s važnim krškim izvorima ili na priobalnim izvorima i vruljama na kvarnerskoj strani. Jedna od zadaća ili konačnih rezultata toga trasiranja jest i utvrđivanje zaštitne zone oko određenoga kaptiranoga vodozahvata. Tako su na prostoru Ćićarije duž navlačnih i tektonskih struktura utvrđene veze s prostorom Kvarnera i izvorom Sv. Ivanom u dolini Mirne. Bojenja u sr. dijelu Istre pokazuju vezu s izvorom Gradole i s izvorima uz Raški zaljev. Utvrđeni gl. smjerovi otjecanja podzemnih voda na jednom dijelu usmjereni su prema vodotoku rijeke Mirne, prema Puli, Raškom zaljevu i Kvarneru. Vrlo osebujna hidrografija i međuovisna hidrogeologija okršenoga dijela Istre, važna za cirkulaciju voda u kršu, zahtijeva stalno praćenje podzemnoga tečenja radi kontrole mogućega onečišćenja dijela pitkih voda. 2.3 Klima i vegetacija Klima Istre Klima Istre uvjetovana je činjenicom da je Istra kao poluotok s triju strana okružena morem, s udaljavanjem od kojeg sredozemna klima prelazi u umjerenu kontinentalnu. Određuje je položaj u razmjerno toplom pojasu i u području utjecaja zap. zračne cirkulacije. Sa zapada i sjeverozapada osjeća se utjecaj Atlantika, koji je izvor topline i vlage. Važan je i položaj na sjev. rubu Jadranskoga mora, na prijelazu između Sredozemlja i euroazijske cjeline. Sredozemno i (nešto manje) Jadransko more ublažavaju neugodne utjecaje suhe i vruće sjev. Afrike, jer se topli zrak koji prolazi iznad Sahare (jugo) prelaskom preko mora navlaži. Ta zračna masa uzrokuje u Istri uglavnom blage 19

20 i vlažne zime, dok su ljeta vruća i sparna. Zimi preko Alpa i Dinarida iznad kontinentalnih dijelova Europe dotječe hladan i suh zrak (bura), koji može znatno sniziti temperaturu i uzrokovati mraz. Utjecaj reljefa najbolje se vidi u brdovitoj Ćićariji od Slavnika do Učke. Zbog veće nadm. vis. tu je temp. niža, a oborina je više nego u nižim dijelovima Istre. Na temp. u Istri utječu kopno, more i nadm. vis. Najniži obalni dio, do nadm. vis. oko 150m, ima prosječnu siječanjsku temp. iznad 4 C, a srpanjsku od C. Iz oblika izotermi vidi se da termički utjecaj mora seže dublje u unutrašnjost Istre po dolinama rijeka, a vrlo je ograničen na strmim obalama Liburnijskoga primorja. S porastom nadm. visine u unutrašnjosti Istre prosječne siječanjske temp. snižavaju se na 2 4 C, u najvišim predjelima na sjeveroistoku poluotoka i ispod 2 C. Srpanjske su temp. u unutrašnjosti C, u brdovitoj Ćićariji C, na najvišim vrhovima i ispod 18 C. Zbog manjeg učinka hlađenja Kvarnerskoga zaljeva u usporedbi s otvorenim morem ispred zapadne Istre, ljetne su temp. u Liburnijskom primorju nešto više nego na zap. istar. obali. Kako se more zagrijava sporije nego kopno, temperaturne su razlike između obalnoga područja i unutrašnjosti manje u proljeće, a veće u jesen. Veće razlike ljeti posljedica su viših jutarnjih temp. na obali, jer more onemogućuje pretjerano hlađenje zraka. Blagotvoran utjecaj mora vidljiv je i pri ekstremnim temp. Najniže izmjerene temp. na obali više su i za 10-ak C od istoga ekstrema u unutrašnjosti poluotoka: na obali se živa može spustiti i ispod 10 C, a u unutrašnjosti ispod 20 C. Obrnuto je pri najvišim temp., koje su zbog učinka mora u unutrašnjosti nekoliko stupnjeva više (najviše ljetne temp. dosežu C). Prostorni raspored oborina u Istri pod neposrednim je utjecajem reljefa. Veći dio vlažnoga zraka nad Istru dolazi s jugozapada. Zračne se mase sudaraju s reljefnom preprekom između Slavnika i Učke, te zbog podizanja zraka dolazi do kondenzacije i stvaranja oborina. Zato su brdoviti predjeli na sjeveroistoku najkišovitiji. Oni godišnje imaju više od 1500mm oborina, a masiv Učke i iznad 2000mm. Najmanje kiše padne na zap. i sjeverozap. obali. Duž obale od Valture do Novigrada padne od 800 do 900mm, a na obali sjeverozap. Istre od 900 do 1100mm kiše. Iako količina oborina raste od zapada prema istoku Istre, cijeli poluotok ima isti oborinski režim. Najviše oborina padne u jesen (listopad i studeni), a manje je izrazit sekundarni vrhunac na prijelazu proljeća u ljeto. Najmanje je oborina na kraju zime i početku proljeća te ljeti. Unatoč prosječno dobroj vlažnosti Istre, velika varijabilnost oborina može povećati opasnost od suše, koja je najveća na zap. obali, gdje su količine oborina najmanje, a razdoblje vrlo visokih temp. traje i do 3 mjeseca. Zbog manje sposobnosti zadržavanja vlage u tlu, suša je česta i u krškim predjelima koji imaju više oborina. Snijeg je na obali Istre rijetka pojava, a u unutrašnjosti poluotoka snježni pokrivač ostane nekoliko dana do cijeloga tjedna. Više od 20 dana snijega imaju Slavnik, Učka i najviši vrhovi Ćićarije. Unatoč utjecaju reljefa na vjetrove, iz podataka je očito da u Istri najčešće pušu vjetrovi iz smjerova sjeveroistoka i istoka (bura) i jugoistoka (jugo). Bura je najčešća zimi, jer je Jadran u to godišnje doba često u području niskoga zračnoga tlaka. Jačina bure ovisi o lokalnim topografskim prilikama, a najveće brzine, čak i veće od 150 km/h, doseže pod sedlima u Dinaridima. U Istri prevladava umjerena bura, koja ne postiže jačinu senjske ili tršćanske. Češće puše anticiklonalna bura, koja donosi vedro i hladno vrijeme. Pri ciklonalnoj (mračnoj, crnoj) buri može obilno kišiti ili sniježiti do morske obale. Jugo je topao i vlažan vjetar, koji se u hladnoj pol. godine često izmjenjuje s burom. 20

21 Karta 6: Klimatska karta Istre Na kopnu ne doseže takve brzine kao bura, a donosi oblačno i kišno vrijeme (ciklonalno jugo). Pri stabilnu i vedru vremenu, posebno ljeti, za obalni je pojas Istre značajna i obalna zračna cirkulacija. Danju s mora puše osvježujući maestral, a noću, kad se kopno ohladi više nego more, obrnuti vjetar burin. Prema klimatološkim podjelama podneblja, cjelina Istre ima umjereno toplu klimu, iako se najviši predjeli na sjeveroistoku približavaju klimatskim karakteristikama gorskih, odn. borealnih podneblja. Podrobnije se može u Istri razlikovati barem tri tipa podneblja. Obalni pojas između Novigrada i Rapca, koji ima najviše temperature i prima najmanje oborina, ima sredozemnu klimu (Cs). Mediteranski značaj toga dijela Istre pokazuje i zimzelena šuma hrasta crnike (Quercus ilex). Preostali obalni pojas u Liburnijskom primorju na ist. strani poluotoka te područje sjeverno od rijeke Mirne na zap. i sjeverozap. obali ima umjereno toplu vlažnu klimu s vrućim ljetom (Cfa), a unutrašnjost istar. poluotoka ima inačicu s toplim ljetom (Cfb). Podneblja Cfa i Cfb u Istri razlikuju se od sredozemnoga podneblja ponajprije po nešto većoj vlažnosti i nižim temperaturama, ali imaju još uvijek mnoge sredozemne značajke. Stoga se često taj dio Istre ubraja u umjereno sredozemna, odn. submediteranska podneblja. 21

22 2.4 Vegetacija, flora i fauna Vegetacija istre Bogatstvo i raznolikost biljnog svijeta u Istri odraz su njezina zemljopisnog položaja, reljefa, podneblja, petrografske podloge i tla. Smještena je na razmeđu Sredozemnoga mora i planinskih lanaca Dinarida i Alpa, pa je s obilježava zastupljenost biljnoga svijeta dinarskoga, alpskoga i sredozemnoga područja; pritom joj temeljno obilježje daju biljne vrste svojstvene dinarskom području, kojemu geografski, biljnogeografski, geološki i pedološki ugl. i pripada. Na istarskome poluotoku ističe se šest vegetacijskih područja: 1. Područje vazdazelenih česminovih šuma i makije, biljnoga svijeta svojstvena sredozemnom prostoru, pruža se uskim rubom uz more. Na zap. obali te su šume raširene više ili manje bez prekida do ušća rijeke Mirne, mjestimično i sjevernije. Na ist. obali njihov gotovo neprekinuti pojas seže do Plominskoga zaljeva; manjih ili većih sastojina ima i sjevernije, ali one su odraz mikroklimatskih prilika. Te šume, u kojima prevladava hrast česmina ili crnika (Quercus ilex), obilježava prisutnost listopadne vrste crnog jasena (Fraxinus ornus), pa se nazivaju šumama, odn. makijom česmine i crnog jasena, već prema tome jesu li razvijene u obliku pravih stoljetnih šuma ili pak u obliku niske i guste, neprohodne šikare. U njima ima i drugih drvenastih vrsta, kao što su planika (Arbutus unedo), lemprika (Viburnum tinus), mrča ili mirta (Myrtus communis), zelenika (Phillyrea media i Ph. latifolia) i sl. Posebnu draž toj šumi, razvijenoj u obliku makije, daju penjačice, npr. zimzelena ruža (Rosa sempervirens), tetivika (Smilax aspera) i broćika (Rubia peregrina), što obiljem listova i cvjetova prekrivaju krošnje stabala po kojima se penju. Znatnijih područja makije ima na juž. dijelu Labinštine, zatim u Plominskom zaljevu, oko Kavrana i Šišana, u Krničkom portu, u okolici Barbarige, južno od Rovinja i Funtane, u Limskom kanalu, na području Lanterne i dr. Sastojine na Lanterni obiluju rujevinom. U obliku šume, česmina se javlja osobito na Velom i Malom Brijunu, no ondje je zbog prekomjernog utjecaja divljači tijekom nekoliko desetljeća florno osiromašena, znatno degradirana i devastirana. Na ostalim otočićima brijunskoga i rovinjskog otočja, te su sastojine razvijene u obliku niske neprohodne makije, u kojoj se obilno javljaju grmovi trišljike (Rhamnus alaternus) i tršlje (Pistacia lentiscus). Česmina se pojavljuje i u kopnenom dijelu Istre, i to na juž. obroncima gorskoga lanca Učka Ćićarija, od Plominskoga zaljeva preko Vranske drage, Roča i Buzeta do Istarskih toplica i Sočerge u Sloveniji. Ti su lokaliteti reliktna staništa na koja se česmina povukla vjerojatno prije otprilike 5000 god., čekajući da u slučaju zatopljenja ponovno osvoji prostore s kojih se davno, pred hladnoćom, morala povući. Zbog nekontrolirana djelovanja na česminove šume i makiju (sječa i dr.), u Dalmaciji i na otočju razvija se poseban tip vazdazelena gusta niskogrmasta šipraga, zvanog bušik ili bušinjak, u kojem su najvažnije pojedine vrste bušina, npr. crveni (Cistus villosus), bijeli (C. salvifolius) i ljepljivi bušin (C. monspeliensis), zatim koleš (Erica arborea) i dr. Kako se pak česminove šume u Istri nalaze na granici razvitka te vegetacije, bušici se u njoj javljaju samo mjestimično, npr. na Merleri ili u okolici Pule, a degradacijom česminovih šuma i makije nastaju dračici ili određeni prijelazni oblici između bušika i dračika. Zbog istog su razloga i tipovi travnjačke vegetacije u pojasu česminovih šuma u Istri ugl. isti kao i u susjednome listopadnom području, a to su poglavito travnjaci kršina i mlječike te murave i šiljke. 22

23 2. Područje listopadnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba, najraširenijega oblika šumske vegetacije u Istri, prostire se najvećim dijelom istar. kopna, od pojasa vazdazelene vegetacije na koju se nastavljaju, pa do sr. dijelova Istre. Prevladava hrast medunac (Quercus pubescens) ili dub. Uz njega ima još nekoliko drvenastih vrsta, kao što su bijeli grab (Carpinus orientalis), crni jasen, hrast cer (Quercus cerris), drijen (Cornus mas), brekulja (Sorbus torminalis), šestilo (Acer monspessulanum), rašeljka (Prunus mahaleb) i dr. Od grmlja i zeljastoga bilja pojavljuju se jesenka šašika (Sesleria autumnalis), istarski spreš (Helleborus multifidus f. istriacus), otrovna medenika (Melittis melissophyllum), ljekovita resulja (Mercurialis ovata), trtor ili pavitina (Clematis flammula, C. vitalba, C. viticella), obična šparoga (Asparagus acutifolius), veprina (Ruscus aculeatus), bljušt (Tamus communis) i dr. Medunčevobjelograbove šume zbog jakog su iskorištavanja degradirane te su ponegdje, kao na obroncima Brguda, Kalića i Sisola, svedene samo na crni jasen, dok su u tipičnom obliku sačuvane tek na manjim prostorima (šuma Kontija na području Flengi, Proština južno od Galižane, Boljunka sjeveroistočno od sela Šajini itd.). Mnoge su površine tih šuma pretvorene u šikare drače dračike; u njima često prevladava druga bodljikava vrsta smrika ili smrič. Unutar pojasa medunčevobjelograbovih šuma javlja se i tip šuma koji se po flornom sastavu i građi razlikuje od njih: to su cerove šume na području Vetve sjeverno od Sutivanca povrh doline Raše. Na obroncima Učke, iznad Lovrana, te u zap. Istri (Bujština), ugl. u području bijeloga graba i hrasta medunca, javljaju se kestenici, vezani za duboka kisela tla nastala povrh nekadanjih crvenica. Kesten je na ta i druga područja u davna vremena unio čovjek. Na nešto se kamenitijim i plićim tlima na košanicama razvija zajednica kršina i mlječike, a povrh dubljih tala zajednica murave i šiljke. Na pašnjačkim pak površinama toga područja prevladava zajednica ljekovite kadulje i kovilja, rasprostranjena ugl. u jugoist. krajevima Istre. S gospodarskoga i zdravstvenoga gledišta osobito je iskoristiva kadulja (Salvia officinalis), zbog ugodna mirisa, ljekovitosti i medonosnosti. Druga pašnjačka zajednica u tom pojasu, pašnjak ilirske vlasulje i lukovičaste smilice, obrašćuje manje površine na Labinštini te zapadno od Vodnjana. 3. Područje hrasta medunca i crnoga graba prostire se na Labinštini, na obroncima Učke i Ćićarije, a manjim dijelom i u srednjoj Istri. Ograničeno je poglavito na predjele koji se pružaju od m nadm. vis. na ist. i sjev. obroncima, dok na juž. i zap. obroncima seže i do 850m, a mjestimično, npr. na zap. obroncima Učke, i do 1000m. U tipično razvijenoj zajednici prevladava hrast medunac, potom crni grab (Ostrya carpinifolia) te rašeljka, šestilo, divlja kruška (Pyrus amygdaliformis), crni jasen, žućica (Cytisus hirsutus), borovica (Juniperus communis) i dr. U zajednici ima i mnogo zeljastih vrsta, a ponajviše su zastupljene resulja, blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida), jesenja šašika, kostrika (Brachypodium pinnatum), šaša crljenike, vrisić (Satureja montana), dubačac (Teucrium chamaedrys) i dr. Sve su šume toga tipa u Istri ugl. niske šume koje se sijeku svakih dvadesetak godina te se razvijaju iz panja (tzv. panjače). Njihovim su krčenjem znatne površine, osobito zap. obronaka Ćićarije, pretvorene u travnjake. Od pašnjačkih zajednica obilno se javlja zajednica kršina i mlječike, te zajednica žute krške zečine (Centaurea rupestris) i šaša crljenike, koja je najrašireniji tip pašnjaka na tim područjima. Smećkastocrvenkasta boja lisnih završetaka šaša crljenike čitavom tom prostoru daje crvenkasti ton. Na mnogim mjestima unutar toga pašnjaka javlja se kovilje. 23

24 4. Područje hrasta medunca i brskoljenke u vegetacijskom je pogledu najraznolikije područje Istre. Ta je raznolikost uvjetovana reljefom i litološkom podlogom sastavljenom od lapora, koji je u usporedbi s vapnencem mnogo svježija podloga pogodna za razvitak vrlo raznolikih oblika vegetacije. Na obroncima izloženima sjeveru i istoku, razvijaju se oblici hladne, tzv. mezofilne vegetacije, a na prisojnim staništima toploljubna vegetacija. Tako se na sjev. obroncima brda Breg i Trljak iznad Dragonje nalaze šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i jesenje šašike, a na sličnim staništima blizu Kašćerge i Tarkusa (Bujština) šume hrasta kitnjaka i crne grahorice (Lathyrus niger). Na više pak mjesta na sjev. obroncima povrh riječnih dolina Mirne i Limske Drage, npr. podno Rakotula i Motovuna te Dvigrada, ima većih ili manjih sastojina suroga graba (Carpinus betulus). Na mnogim drugim mjestima unutar toga područja javljaju se sastojine bukovih šuma, npr. kraj Kašćerge, Pazina, Kubertona, Čepića i Oprtlja, i podno Gračišća, čak na visini od samo 60-akm nad morem. Vjerojatno je to najniža točka u Hrvatskoj na kojoj raste bukva. Na jugu i zapadu na izloženim obroncima javlja se u tom području više toploljubnih zajednica. U nižim su predjelima medunčevo-bjelograbove, a u višim predjelima sastojine hrasta medunca s beskoljenkom (Molinia litoralis), koje u biljnogeografskom smislu to područje obilježavaju kao posebnu, histrijsku zonu. Kraj sela Bregi, nedaleko od ceste Cerovlje Draguć, pojavljuje se šumarak hrasta medunca s bijelom petoprstom (Potentilla alba). To je zasad jedino poznato nalazište toga tipa šumske vegetacije u Hrvatskoj i jedino nalazište s bijelom petoprstom u Istri. Zajednica je zanimljiva i s pedološkoga i s petrografskoga gledišta, jer je smeđe tlo na kojem se ona razvija nastalo iz reliktnog pseudogleja na lesu. Ova vegetacija bliska je vegetaciji sr. Europe. 5. Područje bukovih šuma širi se poglavito u višim predjelima istar. kopna, onima iznad 600 m nadm. vis. na sjev. i ist. obroncima gorskoga lanca Učke i Ćićarije, odn. iznad 1000 m na zap. i juž. obroncima. Dobre uvjete za razvitak tih šuma tvori i svježa laporasta podloga, pa one nisu rijetke ni u nižim sr. i sjeverozap. krajevima u kojima prevladavaju lapori. Tako se nevelike sastojine takvih šuma javljaju oko Pazina, Bravara, Cerovlja, Oprtlja, a nešto veće na području Vrnjaka, Kubertona i Čepića, na obroncima Žbevnice, oko Dana i Vodica. No, najbujnije su i najslikovitije na sjev. strani gorskoga lanca Ćićarije i Učke, odakle se prostiru prema Alpama i Dinaridima. Nakon što su u ledeno doba bukove šume u Alpama i diljem sjev. i zap. Europe bile velikim dijelom uništene, njihova je obnova na tim prostorima krenula upravo s područja Dinarida i Balkanskog poluotoka, koji su ostali izvan dohvata ledenjaka. Bukove šume dinarskoga prostora zbog svoje su vitalnosti, s gospodarskog i prirodoznanstvenoga gledišta, jedna od najvažnijih šumskih vrsta u Hrvatskoj. 6. Područje sitolisne šašike u Istri ograničeno je samo na pojedine brdske i planinske vrhove. Biljni pokrov planinskih i gorskih predjela raširenih oko Sredozemnoga mora sastavom se i građom razlikuje od pokrova alpskog i visokonordijskog područja. Odlikuje se zasebnim rodovima, te zasebnim vrstama istoga roda kojih se areali na sredozemnom gorju isključuju s arealima vrsta istoga roda u alpskom i visokonordijskom području, i stoga se izdvaja kao posebna vegetacijska regija. Biljni pokrov gorskih predjela dinarskih planina obilježava znatan broj tzv. ilirskih vrsta i rodova svojstvenih samo tom području. U Istri je najrasprostranjeniji ilirski element sitolisna šašika (Sesleria tenuifolia). 24

25 Zbog djelovanja bure, na vrhovima se razvio poseban tip travnjaka pašnjak sitolisne šašike i šaša crljenike. Sitolisna šašika, trava jaka i čvrsta busena te čupava korijena, prilagođena ekstremnim uvjetima života, sve podvrgava snazi svoga obrasta, pretvarajući kamenjarske površine gorskih i planinskih vrhova u bujne travnjake. Zajednica obrašćuje hrbat Žbevnice i Učke, vrhove Orlitija, Kalića, Sisola i Brguda na masivu Učke te Brajkov vrh i Orljak na Ćićariji, i dr Flora istre Procjenjuje se da u Istri raste oko 1500 biljnih vrsta srednjoeuropskoga, južnoeuropskoga, balkanskoga, sredozemnoga, sarmatskoga, dinarskoga, ilirskoga, kvarnersko-liburnijskoga i dr. podrijetla i postanka. O bogatstvu svjedoči usporedba npr. s Velikom Britanijom, u kojoj raste oko 1300 vrsta. Istarski endemi: istarski zvončić (Campanula istriaca), koji obrašćuje plominske zidove i zidine, ali ga ima i na nekim Kvarnerskim otocima. Na Učki su još dvije endemične biljne vrste, učkin zvončić (Campanula tommasiniana), kojega nema drugdje u svijetu, i justinijanov zvončić (Campanula justiniana). Na Učki raste krški runolist (Leontopodium alpinum var. krasense), varijetet s Dinarskoga gorja, te hrv. žutika (Berberis croatica), endemična vrsta Dinarskoga gorja za koju se do nedavno držalo da pripada vrsti s obronaka Etne, i stoga je bila opisana pod imenom etnanske žutike (Berberis aetnensis). Na ćićarijskim pašnjacima i travnjacima raste tršćanski cvić (Gentiana tergestina), modrih cvjetova s rana proljeća i dr. Na području Istre prvi put su utvrđeni i opisani: istarski kukurijek (Helleborus multifidus f. istriacus), istarski sprež, padlić ili petroke, istarska blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida f. istriaca) i, odnedavno utvrđena, vrsta kaćunovica istarska kukavica (Serapis istriaca), prvi put opisana Od rijetkih vrsta hrv. flore u Istri raste Staehelinia dubia, poznata iz okolice Draguća, Cesara, Jurada, Huma i Račićkoga brega, jedinih sigurnih nalazišta te zapadnoeur. sredozemne vrste u Hrvatskoj koja u Istri doseže najistočniju granicu rasprostranjenosti. Kraj sela Bregi jedino je poznato nalazište vrste plućnjaka Pulmonaria australis u Hrvatskoj; tu raste također rijetka vrsta hrv. Flore: bijela petoprsta (Potentilla alba), a na brijunskom otoku Sveti Jerolim vrlo rijetka biljka hrv. flore Ampelodesmus tenax (jedino joj je još nalazište u Hrvatskoj na Lastovu). Na obroncima Limskoga kanala nalazi se i općesredozemna biljna vrsta Thelygonum cynocrambe. Uresne biljke: vrsta sunovrata (Narcissus radiiflorus), u Vodicama nazvana sugovice, i to na Učki (travnjaci oko Vele Učke), Ćićariji (Orljak, Vodice) i u juž. Istri (Golešovo), te dvije vrste ljekovita božura (Paeonia officinalis i nešto rjeđa Paeonia corallina) na širem podruju Ćićarije (Mune, Žejane) i Učke, na području šuma hrasta medunca i crnoga graba, najčešće mjestimično i na rubovima toploljubnijih bukovih šuma, ali i na kamenjarskim travnjacima. Najljepše su (u doba cvatnje) i najveće površine obrasle božurom na kamenjarskim travnjacima uz cestu između Trstenika i Raje Vasi, blizu Rašpora. Oko Žejana raste i pupavi ljiljan (Lilium bulbiferum). Od aromatičnih i ljekovitih sredoz. vrsta u Istri (osim na zapadnim i sjeverozap. obalama) i drugdje u primorskoj Hrvatskoj raširena je ljekovita mirisna i medonosna kadulja ili slavulja (Salvia officinalis), nastala na prostoru Dinarida, koja se zbog svojih svojstava, osobito zbog ljekovitosti, poznate još u rim. doba, uzgaja u mnogim zemljama. Aromatični lovor ili javor 25

26 (Laurus nobilis) udomaćio se u širem opatijskom području u samoniklim šumama i šikarama hrasta medunca i bijeloga graba, u pojasu od morske obale do visine od m, zatim na području Voloskog, Lovrana, Ike i Ičića te po šikarama i šumama sve do Brseča. Od morske obale duboko u unutrašnjost približno do 600mnadm. vis. raste aromatični i medonosni vrisak (Satureja montana), kojega se listovi upotrebljavaju i kao začin. U nižim pak područjima, također prodirući dublje u unutrašnjost, veće prostore zauzima smilje (Helichrysum italicum), žutih glavićastih cvatova ugodna mirisa. U okolici Bala, na obroncima Sisola, uz cestu Brseč Plomin, raste mirisna biblijska biljka sipan ili hisop (Hyssopus officinalis), koja cvate s proljeća, ali i s jeseni. Jestive biljke: divlja šparoga (Asparagus) i bljušt (Tamus communis) rasprostranjeni širom Istre, osim u bukovim šumama i na laporastim tlima sr. Istre. U vrijeme šparoga beru se i jestivi mladi izdanci veprine (Ruscus), zvane i leprina odn. bruškandul. Bljušt je jestiv dok je mlad, plodovi su mu otrovni, a podanak mu se upotrebljava u pučkoj medicini pri liječenju reumatskih bolesti. Hmelj (Humulus lupulus), kojega se plodnički cvatovi dodaju pivu radi okusa, raste u riječnim dolinama (Limska draga, dolina Mirne i dr.) Fauna istre Kopnena fauna Istre karakteristična je za mediteransko područje. Čine je 93 vrste sisavaca, od kojih je 56 zaštićeno zakonom. Zastupljene su rovke, ježevi, krtice, netopiri, zečevi, vjeverice, puhovi i miševi. Iz reda zvijeri (Carnivora) u Istri žive lisice i kune, među kojima lasice, jazavci i kune zlatice, a susreću se i vukovi, medvjedi, risovi i divlje mačke. Mnogobrojne su divlje svinje, a iz por. jelena (Cervidae) jelen i srna. Poznato je 229 vrsta ptica, od kojih 111 gnjezdarica. Ugroženo je 109 vrsta. Najvažnije lovne ptice jesu prepelice, jarebice i fazani. Od ždralovki (Gruiformes) zastupljene su liske, a od šljukarica (Charadriiformes) vivci, šumske šljuke, šljuke, patuljaste šljuke, ćukavice te različite vrste galebova. Od guščarica (Anseriformes) rasprostranjene su poljske guske i razne vrste pataka. Poznati su različiti rodovi i vrste sokolovka (Falconiformes), poput jastrebova, orlova, škanjaca, sokolova te supova, koji se gnijezde na obližnjem Cresu, pa im životno područje obuhvaća i ist. Istru. Uz more žive blune i različite vrste gnjuraca. Od ptica koje borave na drveću prisutne su kukavice, više vrsta golubova i sova (ćuk, šumska sova, šumska ušara). Važne su i zlatovrane, vodomari, pčelarice, pupavci, čiope i djetlići. Mnogobrojne su por. reda pjevica ili vrapčarki (Passeriformes): cvrkutuše (trstenjaci, grmuše, zviždci), drozdovi, ševe, sjenice, lastavice, svračci, vrane, čvorci, zebe i dr. Gmazovi su u Istri zastupljeni s 42 vrste (20 je zaštićeno zakonom). To su neke vrste macaklina i gušterica te puzaša (blavor i sljepić). Ima nekoliko vrsta neotrovnih smukova i otrovnih ljutica najpoznatije su stepska riđovka (Vipera ursini) i poskok (Vipera ammodytes). Od vodozemaca u Istri žive različite vrste daždevnjaka, a u nekim krškim jamama živi i istarska čovječja ribica (Proteus anguinus ssp.nov.). Prisutno je i nekoliko por. bezrepaca: mukači, žabe, krastače i gatalinke. Od 14 zabilježenih vrsta 12 ih je zaštićeno, od toga je 6 ugroženo, npr. lombardijska žaba (Rana latastei) iz Motovunske šume. Među kukcima zastupljeni su vrste, rodovi i porodice koji žive i u okolnim eur. krajevima: vretenci libele, vodencvjetovi, uholaže, bogomoljke, žohari, rovci, konjici, šaške, uši, vodnice, kopnice, cvrčci. Među 26

27 opnokrilcima (Hymenoptera) to su žalčari i svrdlari, a među kornjašima ili tvrdokrilcima (Coleoptera) mnogi grabežljivi kornjaši: hitre, trčci, kozaci i vrtice, te raznojedi: kusokrilci, strvinari, jelenci, truležari, krijesnice, kožojedi, božje ovčice, zlatnice, potkornjaci i pipe. Trčaka je u Istri 187 vrsta, od kojih 27 endemskih. Iz reda leptira (Lepidoptera), važni su moljci, drvotočci, savijači, dnevni leptiri (431 vrsta) te mnogobrojni noćni leptiri. Od dvokrilaca (Diptera) ondje žive buhe, komarci, obadi, muhe i dr. Razred stonoga (Myriapoda) predstavljaju strige, a razred klještara (Chelicerata) štipavci, grinje i pauci, među kojima je najpoznatija otrovna crna udovica. Od maločetinaša (Oligocheta) važne su gujavice, kojih je u Istri 10 vrsta (6 endemskih). Među šezdesetak vrsta kopnenih puževa (Gastropoda) desetak je endemskih. Slatkovodna fauna Istre nedovoljno je istražena, a naseljuje staništa koja su ugrožena zahvatima u prostoru (melioracije, isušivanje, kaptaža) i onečišćenjem okoliša. Prisutne su mnoge vrste slatkovodnih beskralježnjaka. Među mekušcima je 11 vrsta puževa i 18 vrsta rakova. Zabilježeno je četrdesetak vrsta kukaca te tridesetak vrsta maločetinaša. Slatkovodne ribe zastupljene su s 36 vrsta, a većina ih živi u rijekama i vodama Jadranskoga slijeva. U Istri su najčešći bijeli klen, linjak, jegulja, a endemski su ugrožene vrste jadranska jesetra (Acipenser naccarii), primorska paklara (Lethenteron zanandreai), belica (Alburnus albidus), mren (Barbus plebejus), bodljikava koljuška (Gasterosteus aculeatus), glavatica (Salmo marmoratus), žutalj (Rutilus rubilio), riječna babica (Salaria fluviatilis) i glavočić vodenjak (Podogobius martensi). Morska fauna. Podmorje istarskog poluotoka obuhvaća približno polovicu sjevernog Jadrana i proteže se od Tršćanskoga zaljeva do Kvarnera i creskološinjske otočne skupine. To opsežno, ali relativno plitko područje prosječne dubine 35 m odlikuje raznolikost životnih prostora. Različiti tipovi podloge uvjetuju razvoj karakterističnih životnih zajednica. Najvažnije infralitoralne zajednice sedimentnih dna jesu livade morskih cvjetnica (Posidonia oceanica i Cymodocea nodosa), u kojima žive mnoge pokretne i pričvršćene bentoske vrste te epibionti, dok je u cirkalitoralu to zajednica obalnih terigenih muljeva, koji su stanište škampa (Nephrops norvegicus). Na tvrdoj podlozi razvijene su infralitoralna zajednica fotofilnih alga i cirkalitoralna koraligenska zajednica, obje u različitim pojavnim oblicima. Svaku od navedenih zajednica nastanjuje manji broj karakterističnih životinjskih vrsta te vrste koje nisu usko vezane za određenu podlogu, dubinu, slanost ili druge čimbenike okoliša. Popis makrofaune (organizmi veći od 2 mm) Jadranskoga mora sadrži više od 5000 bentoskih i pelagičnih vrsta, od kojih je približno 75% zabilježeno i u njegovu sjev. dijelu. Uz istar. obalu zastupljeni su predstavnici svih životinjskih skupina: ribe, glavonošci, kornjače i sisavci, no za neke se vrste ne zna jesu li ondje stalno nastanjene. Iz razreda kružnoustih riba (Cyclostomata) ondje živi paklara (manjapegula), a iz razreda hrskavičnjača (Chondrichthyes) neke vrste morskih pasa, morskih mački te različite vrste raža. Razredu koštunjača (Osteichthyes) pripadaju sve ostale ribe. Komercijalnu vrijednost imaju papalina (srdjelica), srdela, brgljun (inćun), ugor (grunj), oslić (lov), kovač (šanpjer), lubin (brancin), zubatac (dental), podlanica (orada) i različite vrste cipala (cjevuli) te arbun (ribun), špar, fratar (baraj), bukva (boba), salpa, ušata (oćada), trlja (barbun), šnjur (šur), skuša (škombra, lokarda), polanda (palamida), tunj, list, grdobina i dr. Bez komercijalne su vrijednosti ribe iz por. usnjača (Labridae), morskih pauka (Trachinidae) i glavoča (Gobiidae). Među rakovima (Crustacea) treba spomenuti kozice, jastoge, škampe, običnu rakovicu (grancevola) i grmalja 27

28 (grancipor). Od mekušaca (Mollusca) zastupljeni su puževi: petrovo uho, ogrc (spuž), priljepak (pantanela), volak; školjkaši: kamenica ili oštriga, dagnja (mušula, pedoć), prstac (datula), jakobova kapica (kapesanta) i glavonošci: sipa, sipica, lignja (kalamar), hobotnica (folpo). Uz istar. obalu živi i nekoliko vrsta ježinaca, trpova, morskih zvijezda, spužva i dr., a od morskih sisavaca uobičajen je dupin. Dok su pojedine komercijalno važne vrste riba i rakova djelomično zaštićene razdobljima lovostaja, dio je morskih organizama u istar. priobalju zaštićen Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske. Od puževa to su puž bačvaš (Tonna galea) i prugasta povezača (Mitra zonata), od školjkaša plemenita periska (Pinna nobilis) i prstac (Lithophaga litophaga), od morskih kornjača glavata želva (Caretta caretta), potom dobri dupin (Tursiops truncates) i velik broj trpova. Zaštićen je i velik broj ptica koje žive uz morsku obalu: galebovi, čigre, plijenori, zovoji, burnica (Hydrobates pelagicus) i dr. U teritorijalnim morima Slovenije zaštićen je daleko veći broj morskih organizama (uključujući i sve vrste spužva, puževa golaća, štrcaljaca, zvjezdana, žiroglavaca i plaštenjaka i dr.). Do sada je zabilježeno gotovo 2000 životinjskih vrsta, među kojima 259 vrsta riba, 1 vrsta gmazova (kornjača glavata želva) i 6 vrsta morskih sisavaca (kitova i dupina), iako to ne znači da su sve ondje stalno prisutne. Među zabilježenim životinjama nekoliko je jadranskih endema, od kojih je najčešća mješčićnica jadranski ciganin (Polycitor adriaticus). Raznolikost životinjskog svijeta istar. podmorja ugrožena je sve češćim razdobljima nestašice kisika u pridnenom sloju (hipoksija i anoksija), devastacijom dna ribolovom (koćarenje i izlov prstaca), eutrofikacijom kao posljedicom povećana unosa hranjivih soli, uništenjem obale turist. urbanizacijom te pojačanim pomorskim prometom (tankeri). Pojava novih životinjskih vrsta u podmorju Istre u posljednje vrijeme posljedica je globalnog zatopljenja i širenja areala toplovodnih vrsta prema sjeveru te namjernog ili slučajnog unosa. 28

29 3. PREGLED SPELEOLOŠKIH I BIOSPELEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU ISTARSKE ŽUPANIJE 3.1 Povijest speleoloških istraživanja Prva pojedinačna, ali sustavna speleološka istraživanja na području Istre vezuju se uz zanimanje francuskoga speleologa Alfreda Martela ( ), koji dolazi u Pazin neposredno nakon objavljivanja romana Mathias Sandorf kojeg je napisao čuveni francuski futurist Jules Verne, a u kojem je dio radnje smješten u podzemne kanale Pazinske jame. U razdoblju od godine brojni talijanski speleolozi provode speleološka istraživanja Istre. Tako Postojnska jama i Škocjanske jame postaju u svijetu čuvene podzemne atrakcije, a za krške izvore Timava kraj Trsta pronalaze se dokazi dotjecanja podzemne vode iz područja brkinskog i ćićarijskoga zaleđa. Tršćanski speleolozi istražuju godine Rašporski ponor (-450 m), koji je neko razdoblje bio među najdubljima na svijetu. Nakon toga istražuju ponor vodotoka Rečina kraj Klane ili Klanski ponor i prodiru u njega do dubine od 420m. Potonja istraživanja naših speleologa utvrđuju da su registrirane dubine bile preuveličane. Od dubljih objekata istražuju: jamu kraj Semića, ponor Kolinasi kraj Roča, divlju jamu na brdu Tusar kraj Muna, te jame duboke i više od 100 m s vodom oko Vodnjana u zaleđu Pule, iz kojih je crpljena voda za vodoopskrbu stanovništva. Brojn istraživači tada objavljuju rezultate svojih istraživanja: geolozi Stahe i Sacco, speleolozi E. Boegan, G. Depoli, V. Bertarelli, C.I. Gariboldi i V. Giusti i dr.. Kao rezultat istraživanja na području Liburnije u istar. zaleđu Rijeke, na kvarnerskim otocima i u Gorskome kotaru tal. speleološki klub iz Rijeke priredio je pregledni katastar od 716 listova istraženih speleoloških pojava pod nazivom Fenomeni carsici della Liburnia, u kojem je s istarskoga prostora registrirano nekoliko desetaka podzemnih speleoloških objekata. Najpotpuniji rezultati tal. istraživanja objavljeni su u knjizi L. V. Bertarellija i E. Boegana: Duemila Grotte (1926). Knjiga sadrži 200 tablica s nacrtima, 370 crno-bijelih fotografija, crteža, skica i različitih karata te veliku kartu M 1:100000, na kojoj su bile ucrtane lokacije objekata. Na hrvatskom dijelu Istre istraženo je i obrađeno 110 speleoloških objekata. Slika: Naslovnica katastra istarskih špilja Duemila Grotte 29

30 Poslije 2. svj. rata na prostoru Učke i Ćićarije sustavna istraživanja provodi akademik Mirko Malez, koji provodi detaljna speleološka istraživanja Učke i Ćićarije, pri čemu je u radu Pećine Ćićarije i Učke u Istri, istraženo 135 speleoloških objekata (Malez, 1960). Speleološka istraživanja Istre akademik Malez nastavlja i na području crvene Istre pri čemu objavljuje brojne radove. Konačno, u nekim istarskim speleološkim objektima poduzima paleontološka i antropološko-arheološka iskapanja pričemu se ističu špilje Šandalja 1 i Šandalja 2 kod Pule, a izrađen je i detaljan nacrt Pazinske jame. Pri izradi hidrogeološke i inženjersko-geološke karte Istre od do hidrogeološkog istraživanja za izvor Gradole te okoliša Letaj, ind. zone Labin i do probijanja cestovnoga tunela Učka, S. Božičević registrirao je 480 daljnjih speleoloških objekata na području Istre. Sve do tada istražene speleološke objekte (1356 pećina ili špilja, jama i ponora) S. Božićević obrađuje godine u svojoj disertaciji Morfogeneza speleoloških pojava Istre i njihova zavisnost o geološkim i hidrogeološkim uvjetima, lociravši ih na 8 topografskih listova M 1:50000 s 52 grafička priloga najistaknutijih pojava i s detaljnim nacrtom. U zadnjih nekoliko desetljeća speleološka istraživanja izvodili su još i zagrebački speleolozi, slovenski speleolozi, te speleolozi iz različitih istarskih speleoloških udruga i klubova iz Raše, Pazina, Buja, Buzeta, Poreča, Rovinja, Vrsara, Veprinca i Ike. Njihovim istraživanjima otkriven je znatan broj novih speleoloških objekata,tako da se procjenjuje da je danas istraženo oko 2000 speleoloških objekata, ali su dobivene i nove spoznaje o prije istraživanim objektima. 3.2 Povijest biospeleoloških istraživanja Biospeleološka istraživanja Istre započinju u drugoj polovici 19. stoljeća hrvatski, njemački, slovenski i talijanski biolozi: Gustav Joseph, Ivan Andrej Perko, Adolf Stošić, Josef Stussiner, Antonio Valle i drugi. U prvoj polovici 20. stoljeća istraživanja provode: Giussepe Müller, Hans Krekich-Strassoldo, Karl Wilhelm Verhoeff, Albert Winkler; a u drugoj polovici 20. stoljeća Karl Strasser, Egon Pretner, Christa Deeleman, Jože Bole, Boris Sket, Fabio Stoch, Fulvio Gasparo i brojni drugi. Od Godine biospeleološka istraživanja provode članovi Hrvatskog biospeleološkog društva, pri emu su otkrivene brojne nove vrste za znanost. Iako istraživanja aktivno nastavljamo kroz 21. stoljeće, špiljska fauna Istre još uvijek nije sustavno istražena. U istarskim špiljama i jamama obitavaju brojne endemične, rijetke, ugrožene i zaštićene vrste špiljske faune, među kojima se posebno ističu istarski endemi, kao što su: hidrobidni puž mirnina istranka (Istriana mirnae); podzemni rakušac mnogozubi sljepušac (Niphargus echion), jednakonožni rakovi učkin sitni grbaš (Thaumatoniscellus speluncae) i jalžićeva kuglašica (Monolistra jalzici); striga istarska velekamenjarka (Eupolybothrus obrovensis); dvojenoga ročka vrpčarka (Verhoeffodesmus fragilipes); lažištipavac sjevernodinarski pralažištipavčić (Troglochthonius doratodactylus); te više špiljskih kornjaša, kao što su podzemljari: dugovratić (Leptodirus hochenwartii), Božičevićev filtrator (Croatodirus bozicevici), istarski tankovratić (Prospelaeobates vrezeci) te špiljska pipalica trbušasti dugopipalac (Pauperobythus globuliventris). Čovječja ribica, kao simbol faune dinarskog krša, u Istri je zastupljena s endemičnom istarskom čovječjom ribicom (Proteus anguinus ssp. nov.). 30

31 3.2.1 Biospeleološka istraživanja u okviru KUP projekta Projekt zaštite krškog podzemlja Istre KUP (Karst Underground Protection, ) kreće od premise o jedinstvenosti i važnosti istarskog krškog podzemlja, kako za Europu, tako i za cijeli svijet, te o potrebi njegovog sustavnog istraživanja, valorizacije i zaštite. Projekt je logičan nastavak prethodno provedenog projekta Underground Istria, koji je implementiran tijekom godine i također financiran od strane Europske Unije. Biospeleološka istraživanja su po prvi puta uključena u projektu KUP. Međunarodni istraživački tim izradio je popis najzanimljivijih biospeleoloških objekata Istre, iz kojeg je na osnovi više kriterija odabrano njih 6 u Sloveniji i 6 u Hrvatskoj (Tablica 1). Svrha i misija biospeleoloških istraživanja projekta KUP su: 1. Klasifikacija i valorizacija špiljskih staništa i špiljske faune uz procjenu populacije. 2. Identifikacija i registracija novih vrsta za faunu Istre, kao i novih za znanost. 3. Definiranje ugroženosti špiljske faune i podzemnih staništa. 4. Definiranje i izmjere ekoloških čimbenika u špiljskim staništima šest odabranih speleoloških objekata na području Slovenije i šest na području Hrvatske. 5. Educiranje lokalnog pučanstva o važnosti špiljskih staništa i faune, te potrebi zaštite. 6. Detaljnije educiranje speleologa o špiljskim staništima i njihovoj fauni. 7. Snimanje dokumentarnog filma o biospeleološkim osobitostima špiljske faune Istre. 8. Izrada i objava znanstvenih, stručnih i popularnih radova o špiljskoj fauni Istre. Tablica 1: Popis odabranih 12 špilja uključenih u KUP projekt Br. Speleološki objekt Duljina Dubina Napomena (m) (m) 1. Markova jama, Tar, HR Zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode od godine 2. Pincinova jama, Poreč, HR Zaštićena kao zoološki spomenik prirode od godine 3. Piskovica špilja, Gologorica, HR Najveća špilja na svijetu razvijena u flišu 4. Jama kod Burići, Kanfanar, HR Smještena u neposrednoj blizini pogona Tvornice duhana Rovinj (TDR) 5. Ročka špilja, Roč, HR Smještena u samom centru naselja 6. Radota jama, Vodice, SLO/HR Smještena na samoj granici Slovenije i Hrvatske; najbliži speleološki objekt budućem speleološkom domu u Vodicama 7. Račiška pečina, Račice, SLO Bivše vojno skladište i paleontološki lokalitet 8. Polina peč, Poljane, Obrov, SLO Ugrožena špilja, predložena za zaštitno zatvaranje ulaza 9. Medvedjak, Materija, SLO Jama s ulaznom vertikalom od 40 m, dostupna samo educiranim speleolozima 10. Dimnice, Materija, SLO Turistička špilja 11. Jama pod krogom, Mlini, SLO/HR Izvor špilja smještena na samoj slovensko-hrvatskoj granici 12. Kubik, Gradin, Koprska brda, SLO Špilja razvijena u flišu 31

32 Istraživanja je proveo četveročlani istraživački biospeleološki tim u sastavu: Jana Bedek, Roman Ozimec, Slavko Polak i Valerija Zakšek, uz suradnju s lokalnim pučanstvom u Sloveniji i Hrvatskoj, brojnim lokalnim speleolozima, ali i drugim specijalistima, primjerice stručnjacima za speleoronjenje, podvodno i filmsko snimanje. Prvi rezultati biospeleoloških istraživanja u okviru KUP projekta prezentirani su za vrijeme 20. Međunarodnog biospeleološkog simpozija u Postojni u Sloveniji (20 th International Conference on Subterranean Biology in Postojna, Slovenia) u kolovozu godine te u lipnju godine na 19. Međunarodnoj Krškoj školi Klasični krš (19 th International Karstological School 'Classical Karst') u Postojni, posvećenoj zaštiti krškog podzemlja. U svim su objektima, uz definiranje staništa i izmjeru mikroklime mobilnim instrumentima, postavljeni stacionarni instrumenti za izmjeru klimatskih čimbenika. Snimljena je vrlo bogata fotodokumentacija koja uključuje i makrofotografije špiljske faune snimljene in situ, za neke od vrsta po prvi puta. Obavljeno je filmsko snimanje, koje uključuje i neke iznimne scene podvodnog istraživanja i vodene špiljske faune u Pincinovoj jami. Sakupljena je vrlo bogata špiljska fauna s brojnim novim nalazima za Istru, ali i nekim novim svojtama za znanost. Za neke od ugroženih špiljskih vrsta utvrđeni su novi lokaliteti i populacije. Neke ugrožene vrste su po prvi puta utvrđene za faunu Slovenije i Hrvatske, a neke od vrsta su nađene po prvi puta od njihovog znanstvenog opisa. Najznačajniji faunistički nalazi predstavljeni su u Tablici 2. Tablica 2: Popis utvrđene važne faune s opisanim vrstama (tipski lokalitet). Br. Špilja Značajna fauna Tipski lokalitet za vrste 1. Markova jama, Tar, HR Zospeum spelaeum schmidti, Niphargus spinulifemur, Stalita sp., Laemostenus sp., Sommer birth bat colony of Myotis Pauperobythus globuliventris 2. Pincinova jama, Poreč,HR 3. Piskovica spilja, Gologorica, HR 4. Jama kod Burići, Kanfanar, HR myotis with over 1,000 specimens. Troglocaris planensis, Niphargus hebereri, Niphargus steueri, Monolistra sp., Sphaeromides virei, Hadzia fragilis, Laemostenus cavicola romualdi Zospeum sp., Dina krasense Monolistra bericum hadzii, Niphargus krameri, Chthonius sp., Neobisium sp. nov., Lithobius sp. nov. Verhoeffodesmus gracilipes, Typhloiulus sp., Alpioniscus strasseri, Troglochthonius doratodactylus, Chthonius sp. nov., Stalita sp. 5. Ročka špilja, Roč, HR Alpioniscus strasseri, Chthonius sp., Neobisium sp., Niphargus krameri, Monolistra bericum hadzii., Typhlotrechus bilimeki istrus, Bathysciotes khevenhulleri, Machaerites sp., Typhloiulus sp. 6. Radota jama, Vodice, HR 7. Račiška pečina, Račice, SLO Eupolybothrus obrovensis, Eukoenenia sp., Neobisium sp., Chthonius sp., Laemostenus elongatus elongatus, Mesostalita sp., Machaerites sp. Typhlotrechus bilimeki istrus, Laemostenus cavicola, Leptodirus hochenwartii, Bathysciotes khevenhuelleri, Prospelaeobates vrezeci, Niphargus stygius, Titanethes dahli, Proteus anguinus ssp. nov. - - Verhoeffodesmus gracilipes

33 8. Polina peč, Poljane, Obrov, SLO 9. Medvedjak, Materija, SLO 10. Dimnice, Materija, SLO 11. Jama pod krogom, Mlini, SLO/HR 12. Kubik, Gradin, Koprska brda, SLO Troglochthonius doratodactylus Typhlotrechus bilimeki istrus, Anophthalmus schmidti istriensis, Laemostenus cavicola, Leptodirus hochenwartii, Neobisium sp., Chthonius sp., Nicoletiella sp. Zospeum sp., Typhlotrechus bilimeki istrus, Laemostenus cavicola, Lemostenus elongatus, Eukoenenia sp., Troglochthonius sp., Chthonius sp., Neobisium sp. Typhlotrechus bilimeki istrus, Anophthalmus spectabilis istrus, Laemostenus cavicola, Leptodirus hochenwartii, Oryotus schmidti subtedentatus, Brachydesmus inferus, Neobisium spelaeum istriacum, Neobisium reimoseri histricum, Stalita sp., Niphargus krameri, Titanethes dahli, Zospeum isselianum, Zospeum kusceri Marifugia cavatica, Sphaeromides virei virei, Troglocaris planinensis, Niphargus steueri Zospeum sp., Bathysciotes khevenhuelleri, Niphargus krameri, Monolistra sp. Machaerites novissimus Prospelaeobates vrezeci Eupolybothrus obrovensis Anophthalmus spectabilis istrianus, Oryotus schmidti subdentatus Troglocaridicola istriana - Osim iznimne vrijednosti endemične istarske špiljske faune, utvrđena je nažalost i njezina realna ugroza. U skladu s Crvenom knjigom špiljske faune Hrvatske, mnoge od utvrđenih vrsta su ugrožene, uz prisutne realne ugroze i devastacije staništa. Tako su fizičke devastacije utvrđene za Ročku špilju, Račišku špilju i špilju Dimnice. Akumulacije smeća utvrđene su u Ročkoj špilji, Račiškoj špilji, Markovoj jami i Jami kod Burići. U Ročkoj špilji, špilji Dimnice i Polinoj peći, špiljska fauna je ugrožena zbog postavljenih trajnih klopki. Najugroženije su Jama kod Burići kod Kanfanara i Markova jama kod Tara zbog ubacivanja uginule stoke, što dovodi do smanjenog udjela kisika i povećanja udjela ugljičnog dioksida. Posebno je ugrožena špiljska fauna u Jami kod Burići, gdje su provedene izmjere pokazale da udjel ugljičnog dioksida iznosi 1,73-2,14%, što je preko 50 puta veća koncentracija od uobičajene te predstavlja ne samo devastaciju špiljskih staništa, već i opasnost za istraživače. Potrebno je provesti akciju čišćenja ovih jama od ubačenog organskog otpada, uz provedbu preventivnih aktivnosti, prvenstveno edukacije lokalnog stanovništva. Kroz projekt KUP utvrđena je neophodnost biospeleoloških istraživanja za znanstvenu spoznaju o vrijednostima krškog podzemlja Istre, ali i za definiranje stanja špiljskih staništa, bioraznolikosti krškog podzemlja, stanju populacija, endemičnosti, potencijalnim i prisutnim ugrozama te za osmišljavanje i provođenje mjera zaštite. Rezultati biospeleoloških istraživanja, ostvarenih u okviru projekta, zajedno s fotodokumentacijom i dokumentarnim filmom te ostvarenim publikacijama i publiciranim radovima, predstavljaju vrijedan znanstveni, edukativni i promotivni materijal, a nadamo se i evolutivni pomak u pravcu očuvanja ugroženog živog blaga istarskih špilja. 33

34 4. SPELEOLOŠKI OBJEKTI ISTARSKE ŽUPANIJE 4.1 Broj, struktura i distribucija U Hrvatskoj je dosad oko 8000 speleoloških objekata, od toga na području Istre potvrđeno više od 1300, po nekim autorima i Od toga broja jame čine 75%, pećine 22%, a ponori 3%. Najveći broj objekata nalazi se u sedimentima kredne starosti (79%), zatim u paleogenskim (19%), te u jurskim (2%). Gustoća speleoloških pojava po četvornom kilometru na istarskom vapnenačkom platou iznosi 3 10, na prostoru Ćićarije i Učke maksimalno objekata. Voda, kao stalna hidrološka pojava u speleološkim objektima, registrirana je u stotinjak jama, pećina i ponora. Često obrušavanje tanjega nadsloja iznad postojećih podzemnih šupljina u nekim dijelovima istarskoga krša potvrđuje činjenicu da je taj krški prostor još uvijek u fazi morfološkog razvoja pa se postupno okršavanje te kemijsko-mehaničkoga razaranje vapnenca sagledavaju kao dio prirodnoga geološkog procesa. Tablica 3: Najznačajniji speleološki objekti u Istri (prema Božićević, 1995) 34

35 Slika 1: Jama u Rebićima (prema Božićević, 2005) Slika 2: Pincinova jama (prema Božićević, 2005) 35

36 4.2 Mikroklima speleoloških objekata Istre 1. Temperatura zraka u speleološkim objektima otprilike je jednaka vrijednosti srednje godišnje temperature na istraživanom području. Svakih 100 metara nadmorske visine smanjuje se otprilike za 0,6 do 0,8º C. Određena odstupanja obično su prisutna u objektima kojima se otvor nalazi na dnu vrtače, zatim uslijed orijentacije otvora prema sjeveru ili jugu, objektima s izraženijim strujanjem zraka i sl. Veća odstupanja zabilježena su u manjim objektima i u ulaznim dijelovima speleoloških objekata koji su podložni utjecaju vanjske klime. Na području Istre najtopliji su speleološki objekti na području crvene i sive Istre, gdje se temperatura kreće u rasponu od C, dok je na području bijele istre temperatura niža, u rasponu od C uz prisutnost signifikantno hladnih, čak i ledenih speleoloških objekata na vrhuncima Učke i Ćićarije, kod koji se temperatura spušta i ispod 0 C. 2. Temperatura taložina temperatura taložina predstavlja važan ekološki podatak za špiljsku i edafsku faunu, koja većinom obitava upravo u pukotinama supstrata. Kao i kod temperature zraka, na području Istre najtopliji su speleološki objekti na području crvene i sive Istre, gdje se temperatura taložina kreće u rasponu C, dok je na području bijele istre temperatura niža, u rasponu od 9-11 C uz prisutnost signifikantno hladnih, čak i ledenih speleoloških objekata na vrhuncima Učke i Ćićarije, kod koji se temperatura taložina spušta i do 0 C. Slika 3: Mikroklimatske izmjere u Rabakovoj špilji (Foto: R. Ozimec) 36

37 3. Temperatura vode vrlo je važan mikroklimatski čimbenik, posebno za vodenu, stigobiontnu faunu. U speleološkim objektima gdje je mjerena temperatura vode ona je najviša na području crvene Istre (Pincinova, 14,7 C), niža na području sive istre (Piskovica 12,1-13,2 C) te najniža na području bijele istre (Rabakova 11,2 C), gdje možemo očekivati I hladnije podzemne tokove od 10 C. 4. Relativna vlaga zraka - je vrlo važan ekološki čimbenik. Većina troglobionata izrazito je higrofilna i traži visoku relativnu vlagu zraka, a u slučaju povoljnih mikroklimatskih uvjeta (isušivanje) povlači se u mikropukotine. U većini špiljskih staništa relativna vlaga zraka iznosi 100%, a smanjuje se uslijed strujanja zraka ili isušivanja staništa uslijed površinske suše. Relativna vlaga zraka daleko više oscilira u speleološkim objektima na području crvene Istre, a manje sive i bijele Istre. 5. Svjetlost u većini podzemnih staništa svjetlost nije prisutna, odnosno prisutna je difuzna svjetlost na ulaznim dijelovima speleoloških objekata koja omogućuje razvoj zelenih biljaka mahovina, papratnjača i kritosjemenjača u ulaznim dijelovima polušpilja, špilja i jama. Prisutnost zelenih biljaka prvenstveno ovisi o morfologiji ulaznih dijelova špilja. Poseban vid svjetsklosti u speleološkim objektima je umjetna rasvjeta instalirana u turistički uređenim špiljama. Kod neprikladne rasvjete dolazido razvoja tzv. Lampenflore, koja ne samo da djeluje neestetski,već i organskim kiselinama nagriza i rastvara sigovinu te mijenja sastav zraka. 6. Strujanje zraka - Uslijed razlike u temperaturi i tlaku na površini i u unutrašnjosti speleoloških objekata dolazi do izraženog strujanja zraka. Ovo strujanje povezano je s morfologijom kanala i mogućnosti postojanja više ulaza, a izraženije je kod velikih podzemnih sustava. Tijekom dosadašnjih istraživanja speleoloških objekata na području Istre ova strujanja su utvrđena uglavnom kod većih speleoloških objekata na području bijele Istre. 7. Koncentracija CO 2 Dok se u svim istraživanim objektima koncentracije ugljičnog dioksida kreće u veličini vanjske koncentracije u velikom broju speleološkh objekata na području crvene Istre je znatno povišena odnosno špilje imaju znatno veću koncentraciju od vanjske. Nažalost, koncentracije više od 1 % smatraju se zagušljivom sredinom i opasnom za ljude koji u njoj borave, te se zbog toga ne preporučuje duži boravak u ovim špiljama. 37

38 4.3 Biospeleološke karakteristike Istarski krš sastavni je dio dinarskoga krša, ali s nekim vrlo specifičnim faunističkim elementima, posebno na području crvene Istre. Od faunističkih skupina posebno se po broju vrsta ističu: puževi (Gastropoda), jednakonožni (Isopoda) i amfipodni (Amphipoda) rakovi, strige (Chilopoda), dvojenoge (Diplopoda), pauci (Araneae), lažištipavci (Pseudoscorpiones) te kornjaši (Coleoptera). Slika 4: Enemična istarska dvojenoga Verhoeffodesmus gracilipes (Foto: R. Ozimec) U istarskim špiljama i jamama obitavaju brojne endemične, rijetke, ugrožene i zaštićene vrste špiljske faune, među kojima se posebno ističu istarski endemi, kao što su: hidrobidni puž mirnina istranka (Istriana mirnae); podzemni rakušac mnogozubi sljepušac (Niphargus echion), jednakonožni rakovi učkin sitni grbaš (Thaumatoniscellus speluncae) i jalžićeva kuglašica (Monolistra jalzici); striga istarska velekamenjarka (Eupolybothrus obrovensis); dvojenoga ročka vrpčarka (Verhoeffodesmus fragilipes); lažištipavac sjevernodinarski pralažištipavčić (Troglochthonius doratodactylus); te više špiljskih kornjaša, kao što su podzemljari: dugovratić (Leptodirus hochenwartii), Božičevićev filtrator (Croatodirus bozicevici), istarski tankovratić (Prospelaeobates vrezeci) te špiljska pipalica trbušasti dugopipalac (Pauperobythus globuliventris). Čovječja ribica, kao simbol faune dinarskog krša, u Istri je zastupljena s endemičnom istarskom čovječjom ribicom (Proteus anguinus ssp. nov.). 38