ENTREPRENEURIAL LEARNING UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO

Transcription

1 Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski ENTREPRENEURIAL LEARNING UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO ISSN UDK 33:37 Volumen 2/Volume 2 Broj 1, /Number 1, 2012 Glavni urednik/editor in Chief: Vitomir Tafra Zagreb, 2012.

2 Urednički odbor/editorial board: mr.sc. Martina Ferk (Zagreb, Croatia), dr.sc. Dragomir Đorđević (Novi Sad, Srbija), dr.sc. Milan Matijević (Zagreb, Croatia), Vitomir Tafra (Zagreb, Croatia), mr.sc. Zdravko Tkalec (Zagreb, Croatia), dr.sc. Zoltan Zavargo (Novi Sad, Srbija). Širi urednički odbor/extended editorial board: dr.sc. Milica Andevski (Novi Sad, Srbija), dr.sc. Marijana Carić (Novi Sad, Srbija), dr.sc. Emilija Fidancevska (Skopje, Macedonia), dr.sc. Tomislav Galeta (Slavonski Brod, Croatia), mr.sc. Efka Heder (Zagreb, Croatia), dr.sc. Ljubo Jurčić (Zagreb, Croatia), dr.sc. Tanja Mihalič (Ljubljana, Slovenia), dr.sc. Josip Milat (Split, Croatia), mr.sc. Ivan Miloloža (Zagreb, Croatia), dr.sc. Mitar Perušić (Zvornik, Bosna i Hercegovina), dr.sc. Saša Petar (Zagreb, Croatia), dr.sc. Boris Pirjevec (Zagreb, Croatia), dr.sc. Dragan Soleša (Novi Sad, Srbija), dr.sc. Gyula Vatai (Budimpešta, Hungary), dr.sc. Diana Vican (Zadar, Croatia). Nakladnik/Publisher Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski Selska cesta 119, Zagreb, Croatia Za nakladnika/for Publisher Vitomir Tafra

3 Pokrovitelji: MINPO Ministarstvo poduzetništva i obrta Republike Hrvatske Ministry of Entrepreneurship and Crafts Hrvatska gospodarska komora Croatian chamber of economy HRVATSKA OBRTNIČKA KOMORA CROATIAN CHAMBER OF TRADES AND CRAFTS

4

5 SADRŽAJ Uz drugi broj časopisa Učenje za poduzetništvo Second number of journal Learning for Entrepreneurship Uvod Introduction Uvodni članci / Opening articles Vitomir Tafra Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo i obrazovni sustav - strategijski pristup / Learning and Training for Entrepreneurshipand Educational System - Strategic Approach Milica Andevski, Mira Vidaković Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) / (Schol) principals learn in a different way. (How do the school principals learn) Cjeloživotno učenje za poduzetništvo kada i kako? Lifelong Learning for Entrepreneurship - When and how? Jožef Kabok, Imre Lendak, Eva Pataki Investiranje u visoko obrazovanje: republika srbija u međunarodnom okruženju / Investing in higher education:the republic of Serbia in international environment Maja Kitić, Toni Miljak, Joško Lozić Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja poslovnog napretka i stvaranja financijskih vrijednosti / Lifelong Education in Order to Achieve Progress of Business and Creation of the Financial Values Martina Levar, Marina Nikolić Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva / Innovationand Development as Precondition and Consequence of Entrepreneurship Željko Sudarić Obrazovanje + cjeloživotno učenje za poduzetništvo = zapošljivost... 71

6 6 Sadržaj 3 Znanja i vještine potrebne suvremenom poduzetniku / Knowledge and skills necessary for a modern entrepreneur Anton Florijan Barišić Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning and a Source of Business Knowledge / Menadžment konzalting kao oblik poduzetničkog učenja i izvor poslovnog znanja Adela Vileš, Almir Toroman, Enver Karahmet Utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost određenog prehrambenog proizvoda / Impact of brand on the market acceptability food products Ljiljana Dimitrijević Društveno-ekonomske dimenzije marketinga / Socio-economic dimensions of marketing Marina Gašić, Matej Galić Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom / Modern entrepreneurship in correlation with foreign trade Verica Jovanovski Razvoj poduzetničkih vještina i karijere Generacije y / Development of Entrepreneurial Skills And Career of Generation Y Eva Mijatović Metode procjene vrijednosti i oblici financiranja restrukturiranja poduzeća tehnikama spajanja i preuzimanja poduzeća Ljubica Živanić, Zdravko Šumić Stela Jokić Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju osoba za konkurentnost preduzeća / The importance of accreditation for competitive of certification bodies for certification of persons Mirko Smoljić Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije / Meaning of Risk as a Part of Entrepreneurial Competences Aktivne metode učenja i poučavanja / Active methods of teaching and learning Marko Perić, Jelena Đurkin Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju budućih menadžera u turizmu i ugostiteljstvu

7 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 7 Sandra Brkanlić, Sandra Radakov Bojan Vapa Metode aktivnog učenja u sistemu visokog obrazovanja / Methods of active learning in higher education system Vesna Cigan Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim učilištima u cilju razvoja poduzetničke kompetencije / Students Attitudes Towards Teaching Methods at Higher Education Institutions Aiming to Develop Entrepreneurial Competences Lidija Jagodić, Nataša Seršić Učenička zadruga kao model poduzetništva / Student s Cooperative as a Model for Entrepreneurship Antonela Šimunović, Ivana Letica, Ksenija Halter Podučavanje, implementacija i vrednovanje jezičnih kompetencija u poslovanju vježbovne tvrtke / Teaching, Implementing and Evaluating Language Competences Within a Training Firm Sandra Lovrenčić, Marijana Vrančić Poduzetničke vještine u osnovnoj školi. Razredna nastava - primjer dobre prakse Ivana Sertić, Ksenija Halter Načini praćenja postignuća učenika kroz Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke / Techniques of Evaluating Students Achievements Through Modular Curriculum of Training Firms Upravljanje karijerom poduzetnička kompetencija / Career management - Entrepreneurial competence Maja Popović, Aleksandar Lukić, Petra Zdjelarić Veština upravljanja sopstvenom karijerom - analiza kompentencija lidera u strategiji planiranja i strategiji razvoja karijere / Own career management skills - analysis of competency of leader in strategy planning and in career development strategy Tihana Kraljić Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih promjena hrvatskog gospodarstva i poslovanja na jedinstvenom tržištu Europske unije / The Importance of Entrepreneurial Learning in the Light of Major Structural Changes in Croatian Economy and in Business Activity on the EU Single Market Lazar Ožegović, Radica Šipovac, Vladimir Šipovac Ulaganje u obrazovanje preduzetnika i primena merodavnog prava / Investment in entrepreneurs education and application of the governing law

8 8 Sadržaj Dragan Stanković, Silvija Peroš, Igor Čizmadija Proces stjecanja poduzetničkih kompetencija od vježbovne tvrtke do studentskog poduzeća / Process of acquiring entrepreneurial competencies from training company to student enterprise Vukajlović Đurđica, Milan Stamatović, Snežana Urošević Analiza o zadovoljstvu i motivaciji zaposlenih materijalnim i nematerijalnim motivacionim faktorima / Analysis of the satisfaction and motivation tangible and intangible motivational factors Vladimir Villach Čeliković, Igor Čizmadija Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima s javnošću / Negotiating Skills of Entrepreneurs in Public Relations Poduzetništvo društveno odgovorno poslovanje / Entrepreneurship - Corporate Social Responsibility Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić Socijalna odgovornost i organizacijska kultura financijskih institucija u Hrvatskoj Maja S. Todorović Efektivan zeleni biznis plan kao preduslov za uspešno zeleno preduzetništvo / Effective green business plan as a prerequisite for sucessfull green entrepreneurship Maja Quien Društveno odgovorno poslovanje kao konkurentna prednost: analiza ciljeva najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj / Corporate Social Responsibility as Competitive Advantage: Analysis of the Objectives of the Most Successful Companies in Croatia Poduzetništvo primjeri dobre prakse / Entrepreneurship - Examples of good practice Martina Ferk, Miloš Bogdanović Use of business simulations on ISCED 5/6 level good practice example / Korištenje poslovnih simulacija na ISCED 5/6 razini primjer dobre prakse Zorka Grandov, Verica Jovanović Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize / Entrepreneur competence in crisis Suzana Aflić, Emil Priskić Entrepreneurship in Small Family - run Hotels - Croatian Tourism Case Study

9 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 9 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić Tatjana Vučurević Socijalna preduzeća u Srbiji pred izazovima procesa Evropskih integracija / Social enterprises in Serbia facing the challenges of European integration Gordana Ćorić, Zvonimir Repač Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja i podučavanja - primjer dobre prakse s Veleučilišta Vern, Zagreb / New Entrepreneurial Knowledge and Methods of Active Teaching and Learning - Good Practice of the University of Applied Sciences Vern, Zagreb Mirjana Cvijić, Ilija Ćosić, Jelena Borocki Značaj preduzetništva za ruralni razvoj republike srbije Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Božidarka Matković, Mitar Perušić, Zoran Petrović Upravljački aspekti implementacije međunarodnog standarda upravljanja okolinom ISO 14001: Vesna D. Župan Uloga i značaj akademskih biblioteka srbije u preduzetničkom učenju / The role and importance of serbian academic libraries in entrepreneurial learning Upute za suradnike Guidelines for collaborators

10

11 Uz drugi broj časopisa UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO Ovo je drugi broj časopisa UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO koji izdaje Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski (Zagreb, Hrvatska). Nakladnik je ovaj znanstveni, stručni, poduzetnički projekt najavio prije godinu dana i možemo sa zadovoljstvom konstatirati da se planovi uspješno ostvaruju. Prema planu svake bi godine trebalo objaviti najmanje dva broja (sveska) s radovima iz područja učenja za poduzetništvo. Ključne riječi koje bi trebale obilježiti radove koje će objavljivati ovaj časopis su: učenje za poduzetništvo, obrazovanje za poduzetništvo, poduzetništvo, ICT i poduzetništvo, poduzetništvo u školi, poduzetništvo u odgojno-obrazovnim programima. Razlozi koji su Nakladnika naveli na ovaj projekt su, prije svega, značenje glavne teme kojom se časopis bavi te pružanje mogućnosti znanstvenicima i stručnjacima za razmjenu znanstvenih i stručnih informacija i rezultata istraživanja problema vezanih za učenje i obrazovanje za poduzetništvo. Časopis Učenje za poduzetništvo je poseban i po tome što se u njemu objavljuju znanstveni i stručni radovi na hrvatskom, srpskom, bosanskom i engleskom jeziku. Nakladnik i Urednički odbor su se opredijelili za APA sustav (American Psychological Association) pisanja referenci u tekstu i pisanja bibliografskih jedinica u popisu korištenih izvora. Detaljnije o tom pitanju piše u Uputama za suradnike na kraju svakog sveska koji objavljujemo. Zahvaljujemo svima koji su ponudom svojih znanstvenih i stručnih radova te na bilo koji drugi način pomogli pokretanje ovog znanstvenog i izdavačkog projekta. Urednički odbor Second number of journal Learning for Entrepreneurship This is the second number of the journal Learning for Entrepreneurship published by University College of Economics, Entreprenuership and Management Nikola Šubić Zrinski (Zagreb, Croatia). The publisher announced this scientific, professional and entrepreneurial project a year ago, and we can state with pleasure that our plans are being realizedsuccessfully. According to plan, every year we should publish at least two numbers (volumes) of papers from the area of learning for entrepreneurship. The key words which should determine the papers published by this journal are: learning for entrepreneurship, education for entrepreneurship, entrepreneurship, ICT and entrepreneurship, entrepreneurship in school, entrepreneurship in educational programmes. The reasons which induced the publisher to start this project are, above all, the importance of the journal s main topic, and giving scientists and experts the opportunity to exchange scientific and professional information and research results regarding entrepreneurial learning and education. The journal Learning for Entrepreneurship is special also because scientific and professional papers in Croatian, Serbian, Bosnian and English are published in it. The publisher and Editorial board have opted for the APA (American Psychological Association) system of writing references within the text and writing bibliographic units in the list of used sources. More details on this issue can be found in the Instructions for collaborators at the end of each published volume. We thank everyone who helped the launching of this scientific and publishing project by submitting their scientific and professional papers or in any other way. Editorial board

12

13 Uvod Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski iz Zagreba, te Tehnološki fakultet i Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment iz Novog Sada organizatori su druge Međunarodne konferencije učenja za poduzetništvo ICEL (eng. International conference on entrepreneurial learning). Međunarodna konferencija usmjerena je na prihvaćanje i afirmiranje poduzetništva kao društvene, nacionalne, gospodarske i odgojno-obrazovne vrijednosti. Vrijednosna usmjerenost pretpostavlja stvaranje mogućnosti za razvijanje poduzetničkih kompetencija uključivši sve razine obrazovanja, osposobljavanja i obrazovanja za poduzetništvo kroz formalne, neformalne i informalne oblike obrazovanja i učenja, te poticanje poduzetništva kao gospodarskog zahtjeva. Europski kvalifikacijski okvir težište stavlja na praćenje radne snage i njihovih ključnih kompetencija. Pri tome model konkurentnosti malih i srednjih poduzeća obuhvaća ove ključne elemente: umrežavanje, ljudske potencijale, inovacije, administrativne rutine, fizičke resurse, konkurentnost, zahtjeve nabave i zahtjeve potražnje. Istinsko integriranje poduzetništva podrazumijeva sustavan pristup razvoju niza osobina ličnosti stvaralaštva, samostalnosti, kritičnosti, inovativnosti, inicijativnosti, sposobnosti razumnog preuzimanja rizika, organizacijskih sposobnosti, sposobnosti vođenja i upravljanja, suradničkih vještina i drugih osobina. Krajnji je cilj ovih procesa stvaranje poduzetnog društva je konkurentno i inovativno poduzetništvo. Iz tog razloga Europska Unija je obrazovanje za poduzetništvo, uz ostale ključne kompetencije, odredilo kao nadnacionalni interes. U tržišnoj ekonomiji mala i srednja poduzeća su najvažniji dio gospodarstva. Premda postoje poduzeća koja posluju na domaćem i stranom tržištu i koja su uspješna, postoje i brojna poduzeća u privatnom i javnom sektoru koja su manje uspješna ili posluju s gubicima. Poslovni izvještaji poduzeća pokazuju kako su ključni izazovi poduzetnicima vezani za njihove organizacijske i menadžerske sposobnosti te nedostatak kompetencija za učinkovito pokretanje i vođenje poduzeća. Rast globalnih integracija tržišta nedvojbeno ukazuje na potrebu osvješćivanja ljudi o značenju i značaju poduzetništva i potrebi obrazovanja za poduzetništvo te učenja prakticiranja poduzetničkih znanja, vještina i sposobnosti. Najrazvijenije zemlje svijeta, kao i zemlje Europske unije, prepoznale su važnost podržavanja poduzetništva, stalnu potrebu za stvaranjem poduzetničkog ozračja, te poticanje poduzetničkog obrazovanja u nacionalnom kontekstu. Upravo zato tematske cjeline i ovogodišnje konferencije usmjerene su ka poticanju poduzetničkog načina razmišljanja i razvoja poduzetničke kompetencije, a u cilju povećanja zapošljivosti i učinkovitosti sustava socijalne sigurnosti te povećanju domaće proizvodnje i izvoza. Time se ostvaruje temelj za održivi ekonomski razvoj nacionalnih ekonomija u uvjetima globalnog tržišta. Međunarodna konferencija potiče i omogućava suradnju stručnjacima, praktičarima i znanstvenicima u svim segmentima obrazovanja i poduzetničkog učenja u cilju kvalitativne potpore u kreiranju vlastitih rješenja. Upravo razmjena ideja, pogleda, različitih promišljanja, te primjeri dobre prakse u području poduzetničkog učenja, djelatno doprinose stvaranju razvijanju vlastitih sustavnih modela i rješenja usmjerenog ka razvoju nacionalnih ekonomija. Iskustva i spremnost na suradnju kao i primjeri dobre prakse olakšavaju nam integraciju u društveni, kulturni, gospodarski i obrazovni prostor Europske Unije. Upravo je to razlog što smo ove godine pokrenuli međunarodno studentsko natjecanje u poslovnim simulacijama Piece of Cake. Natjecanje se bazira na poslovnim simulacijama (Cesim, Finska) koje su formirane na stabilnim on-line platformama, a omogućuju virtualno poslovanje u realnim uvjetima. Studenti su dobili priliku da iskuse poslovni svijet u simuliranom okruženju te konkuriraju drugim studentskim timovima. Poslovne simulacije služe kao realističan prikaz stvarnog

14 14 Uvod poslovanja u virtualnom okruženju. Koriste se u svrhu razvijanja poduzetničkih kompetencija. Primjerene su učenju tijekom visokoškolskog obrazovanja, zadnjih razreda srednjih škola, u obrazovanju poduzetnika početnika te u usavršavanju menadžera. Sudionici natjecanja imaju ulogu izvršnih direktora i donose odluke o poslovanju poduzeća kao u realnom svijetu te ostvaruju određene rezultate u sigurnim uvjetima. Donošenjem odluka te ostvarivanjem rezultata na temelju istih, polaznici imaju priliku učiti o mnogobrojnim faktorima koji su ključni u poslovanju pojedinog poduzeća te osvijestiti posljedice donošenja konkretnih odluka. Sve to odvija se u timovima koji stvaraju iskustvo timskog rada u konkurentskom okruženju. Mentorsko vođenje profesora omogućuje stvaranje uspješne interakcije između nastavnog sadržaja konteksta - rješenja upotrebom aktivnih metoda učenja. Svrha ovog natjecanja je poticanje izvrsnosti, pružanje novih metoda razvijanja talenata, vještina i znanja te promoviranje i povezivanje danas nadarenih studenata a sutra uspješnih poslovnih ljudi. Definiranjem ciljeva ovogodišnje međunarodne konferencije a sistematiziranih u tematskim cjelinama: cjeloživotno učenje za poduzetništvo kada i kako, znanja i vještine potrebne suvremenom poduzetniku, aktivne metode učenja i poučavanja, upravljanje karijerom poduzetnička kompetencija, poduzetništvo društveno odgovorno poslovanje, poduzetništvo primjeri dobre prakse pružaju dostatan okvir za razmjenu ideja, stavova i praktičnih rješenja. Posebna pažnja će se posvetiti na problematici očuvanja okoliša i zelene tehnologije, poljoprivredi, turizmu, proizvodnji, preradi i izvozu. Planirano je održavanje ovakve konferencije svake godine, a sljedeća će biti organizirana iduće godine u Zagrebu. Odluka o pokretanju časopisa pokazala se je opravdanom na osnovi izuzetnog interesa u smislu radova i participacije na prvoj Međunarodnoj konferenciji učenja za poduzetništvo ICEL (34 rada i 203 sudionika), a potvrdila ovogodišnjim pristiglim brojem radova i autora. Odabrane radove sudionika ove međunarodne konferencije objavljujemo u časopisu Učenje za poduzetništvo broj 1 i 2 (godište 2012). Časopis će izlaziti dva puta godišnje. Predsjednik Organizacijskog odbora

15 Introduction University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Šubić Zrinski from Zagreb, Faculty of Technology and Faculty of Economics and Engineering Management from Novi Sad are the organizers of the second International conference on entrepreneurial learning ICEL. The International conference is aimed at accepting and recognizing entrepreneurship as a social, national, economic and educational asset. The asset aim presupposes the creation of possibilities for developing entrepreneurial competencies in all levels of education and training for entrepreneurship, through formal and informal forms of education and learning, and the stimulation of entrepreneurship as an economic demand. The European Qualifications Framework places emphasis on monitoring the labour force and their key competencies. In this matter, the competitiveness model of small and medium-sized entreprises comprises these key elements: networking, human resources, innovations, administrative routines, physical resources, competitiveness, supply and demand requirements. The true integration of entrepreneurship includes a systematic approach to the development of a series of personality traits creativity, independence, criticalness, innovativeness, initiativeness, reasonable risk taking skills, organizational skills, leading and management skills, collaborating skills and other traits. The final aim of this process of creating entrepreneurial society is a competitive and innovative entrepreneurship. Therefore, the EU set education for entrepreneurship as a transnational interest, along with other key competencies. In the market economy small and medium-sized entreprises are the most important part of the economy. Although there are successful entreprises which do business on the national and foreign market, there are also numerous entreprises in the private and public sector which are less successful or run at a loss. Business reports of entreprises show that the key challenges for entrepreneurs are linked to their organizational and managerial skills and lack of competencies for efficient starting and running an entreprise. The growth of global market integration undoubtedly points to the need of raising people s consciousness about the meaning and importance of entrepreneurship and the need of entrepreneurial education as well as learning to apply entrepreneurial knowledge, skills and capabilities. The most developed countries of the world, as well as the EU countries, have recognized the importance of supporting entrepreneurship, the constant need of creating an entrepreneurial atmosphere, and stimulating entrepreneurial education in the national context. Therefore, the thematic units of this year s conference are oriented to stimulating the entrepreneurial way of thinking and developing entrepreneurial competencies, with the aim of increasing employment and efficacity of the social security system and increasing national production and export. Thus, the basis for sustainable economic development of the national economies in the conditions of the global market is realized. The International conference stimulates and enables collaboration among experts, practitioners and scientists in all segments of education and learning for entrepreneurship, with the aim of supporting the creation of independent solutions in quality. In fact the exchange of ideas, views, different considerations and examples of good practice in the area of entrepreneurial learning significantly contribute to the development of proper systematic models and solutions aimed at developing national economies. Experience and cooperativeness, as well as examples of good practice, facilitate our integration into the social, cultural, economic and educational area of the European Union. This is the reason why this year we have launched the international student competition in business simulations Piece of cake. The competition is based on business simulations of the company Cesim from Finland, which are formed on stable online platforms, and provide virtual busi-

16 16 Introduction ness dealings in real conditions. Students got the opportunity to experience the business world in a simulated environment and compete against other student teams. Business simulations are realistic representations of real business dealings in a virtual environment. They are used for developing entrepreneurial competencies. They are appropriate for learning during higher education, final years of secondary education, education of entrepreneurial trainees and perfection of managers. The participants of the competition have the role of executive directors and make decisions about the entreprise s business dealings, as in the real world, and achieve certain results in safe conditions. By making decisions and consequently achieving results, the participants have the possibility to learn about the numerous factors which are important in the business of a particular entreprise and become conscious of the consequences of making concrete decisions. All this happens among teams, which create the experience of teamwork in a competitive environment. The mentorship of professors enables a successful interaction among the educational content-context-solution, using active teaching methods. The aim of this competition is to encourage excellence, providing new methods of developing talent, skills and knowledge, and promoting and connecting talented students, future successful businesspeople. The defined goals of this year s International conference systematized into thematic units: lifelong learning for entrepreneurship - when and how, knowledge and skills necessary for a modern entrepreneur, active methods of teaching and learning, career management - entrepreneurial competence, entrepreneurship - corporate social responsibility, entrepreneurship - examples of good practice, give a sufficient framework for the exchange of ideas, attitudes and practical solutions. Special attention will be given to the problems of environment protection and green technology, agriculture, tourism, production, manufacture and export. It is planned that a conference like this will be held every year, and the next one will be held next year in Zagreb. The decision to launch a journal has appeared to be justified, due to an extreme interest for the participation and submission of papers for the first International conference on entrepreneurial learning ICEL (34 papers and 203 participants) and approved by this year s number of registered papers and authors. The chosen papers of the participants of this International conference are published in the journal Learning for Entrepreneurship n. 1 and 2 (year 2012). The journal will be published twice a year. President of the Organizational Committee

17

18

19 1 Uvodni članci Opening articles

20

21 Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo i obrazovni sustav - strategijski pristup Vitomir Tafra, Obrazovna grupa Zrinski, Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska, tel , fax , vitomir.tafra@zrinski.org Sažetak Jedan od temeljnih preduvjeta za uspješan i kontinuiran rast te razvoj nacionalnog gospodarstva jest sustavno učenje za poduzetništvo. Ono treba prožimati, primjerenim obrazovnim sadržajima, obrazovne programe na svim razinama formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja i osposobljavanja. Upravo usvajanjem i podizanjem poduzetničke kompetencije povećava se i konkurentska sposobnost nacionalnog gospodarstva koja implicira i stabilnost gospodarskog rasta jačanjem kapaciteta ljudskog potencijala. Na taj se način osiguravaju kvalitativne pretpostavke za povećanje stupnja zapošljivosti radno sposobnog stanovništva. Konkurentnost gospodarstva očituje se i u sposobnosti stalnog dinamičkog prilagođavanja sve većim i složenijim izazovima rasta i razvoja svjetskog globalnog tržišta, kao i u uspješnijem korištenju raspoloživih nacionalnih resursa. Nacionalna gospodarska opstojnost uvjetovana je, između ostalog, kompetencijskim razvojem ljudskih potencijala u skladu sa zahtjevima svjetskog tržišta rada, a strategijski pristup učenju za poduzetništvo kroz obrazovni sustav stvara sustavne pretpostavke za uspjeh. Usvajanje poduzetničke kompetencije, kao jedne od nadnacionalnih vrijednosti, potencira i permanentno usvajanje drugih znanja i vještina potrebnih za uspjeh pojedinca i društvene zajednice u cjelini. Ključne riječi: nacionalno gospodarstvo, obrazovni sustav, osposobljavanje, poduzetništvo, strategija, učenje 1. Uvod Poduzetničko - ekonomsku pismenost i način razmišljanja kao jednu od ključnih kompetencija Vijeća Europe potrebno je sustavno razrađivati i implementirati u nacionalni odgojno-obrazovni sustav. U procesu harmonizacije, a u svrhu općeg ekonomskog napretka u dugoročnom promišljanju, ukazuje se neophodna potreba za cjelovitim uključivanjem tih sadržaja u nacionalni obrazovni sustav. Analizirajući razloge kao i domete utvrđivanja ključnih kompetencija, možemo konstatirati da su one koncipirane kao nadnacionalni prioriteti. Temeljni je cilj ujednačavanje, ali i snažna podrška razvoju ljudskih potencijala kako na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini svih članica Europske unije u svrhu brže integracije i podizanja općeg nivoa konkurentnosti. Upravo zato cjeloživotno učenje i osposobljavanje za razumijevanje i usvajanje logike rmanentnog poticaja općeg razvoja i podizanja konkurentske prednosti gospodarstva koje se temelji na poduzetništvu. To je razlog nužnosti sustavnog implementiranja i razvoja poduzetničkih znanja, kompetencija i vještina u sve oblike i sadržaje obrazovanja. Sustavnim implementiranjem poduzetničkih kompetencija u odgojno-obrazovne programe od predškolskog odgoja, osnovnoškolskog obrazovanja, srednjoškolskog obrazovanja, visokoškolskog obrazovanja, neformalnog obrazovanja te informalnog obrazovanja i učenja, osigurava se društvena usmjerenost ka stvaranju poduzetničkog ozračja.

22 22 Vitomir Tafra: Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo... Kreiranje i poticanje općeg razvoja poduzetničkog duha kroz materijalizaciju postiže svoju punu afirmaciju u inovativnosti i efikasnosti na području rada svakog pojedinca pa tako i društva u cjelini. Svaki je čovjek i svojevrsno samostalno poduzeće koje poslovnom sposobnošću konkurira na tržištu rada. Upravo ta sposobnost, ukoliko je u nju implementirana i odgovarajuća poduzetnička kompetencija, može postići veću vrijednost što omogućava trajnu zapošljivost. Poduzetnička kompetencija u znatnoj mjeri doprinosi kvaliteti odluke prilikom profesionalnog usmjeravanja i odabira prvog zanimanja i kasnije razvoja karijere. Usvajanjem poduzetničke kompetencije koja pospješuje tranziciju ideje u ostvarenja, neposredno potičemo razvoj ljudskog potencijala u smjeru usvajanja novog načina razmišljanja. To je svojevrsna priprema za prihvaćanje sve dinamičnijih gospodarskih trendova u Europskoj uniji i u globalnom svjetskom okruženju. Konkurentska prednost svakog nacionalnog gospodarstva temelji se na stupnju razvoja poduzetništva, a period tranzicijskog procesa gospodarstva ovisi o brzini usvajanja postulata tržišne ekonomije. Sinergijsko djelovanje navedenih ciljeva zahtijeva sustavnost cjeloživotnog učenja za poduzetništvo, što vodi do uspješnog i konkurentnog gospodarstva utemeljenog na znanju. 2. Poduzetništvo Poduzetništvo se kao pojam definira na brojne načine s namjerom da se u najvećoj mogućoj mjeri objedine sve njegove bitne karakteristike. S obzirom na kompleksnost i inkorporiranost poduzetništva u život pojedinca i društva u cjelini, gotovo da nema bitnijeg aspekta ljudskog djelovanja u kojem nije sadržan. Zato je u cilju što boljeg razumijevanja opsega pojma nužno razlikovati širi i uži koncept obrazovanja za poduzetništvo. Obrazovanje za poduzetništvo koje je u funkciji razvijanja poduzetničkih sklonosti i vještina uz usvajanje osnovnog ekonomskog koncepta razumijevamo kao širi koncept, a obrazovanje za poduzetništvo (obuka) koje je u funkciji pokretanja poduzeća i upravljanja njime smatra se užim konceptom obrazovanja za poduzetništvo. Preporuka Europskog parlamenta i Europskog vijeća za ključne kompetencije potrebne za cjeloživotno učenje (Bruxelles, 2005) daje sljedeću definiciju: Poduzetništvo predstavlja sposobnost pojedinca da pretvara ideje u djela. Podrazumijeva kreativnost, inovacije i rizik, kao i sposobnost za planiranje i vođenje projekata da bi se postigli određeni ciljevi. Poduzetništvo se provlači kroz svakodnevni obiteljski život, u zaposlenika potiče svjesnost konteksta njihovog posla i razvija sposobnost iskorištavanja prilika. Poduzetništvo je temelj i za stjecanje određenih vještina i znanja potrebnih poduzetnicima koji započinju društvenu ili trgovačku djelatnost. Smisao za inicijativu i poduzetništvo označuje sposobnost pojedinca da ideje pretoči u djela. (Cindrić, Miljković, Strugar, 2010.) To uključuje kreativnost, inovativnost i preuzimanje rizika, a isto tako i sposobnost planiranja i vođenja projekata radi postizanja zadanih ciljeva. On podržava svakodnevne aktivnosti pojedinca, ne samo u privatnom, nego i u poslovnom životu, podižući mu svijest o važnosti poslovnog okruženja i iskorištavanja prilika te predstavlja osnovu za razvoj posebnih vještina i znanja potrebnih za obavljanje društvenih ili poslovnih aktivnosti. To i uključuje i svijest o etičkim vrijednostima i važnosti promicanja dobrog upravljanja. U cilju nedvosmislenog tumačenja i razumijevanja utvrđen je konsenzusom od strane navedenih tijela Europske Unije i jedinstven sadržaj poduzetničke kompetencije. Tako se navodi da potrebno znanje uključuje dostupne prilike za osobne, profesionalne i/ili poslovne aktivnosti, kao i širu problematiku koja pruža uvid u okolnosti pod kojima ljudi žive i rade, kao što je razumijevanje ekonomskih principa, mogućnosti i izazova s kojima su suočeni poslodavac ili organizacija.

23 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 23 Upravo se zato potrebno znanje (grupa autora, 2011.) odnosi na sposobnost prepoznavanja danih mogućnosti osobnog, profesionalnog i/ili poslovnog djelovanja u cilju stvaranja šire slike o okruženju u kojemu ljudi žive i rade, razumijevanja funkcije gospodarskog mehanizma te prilika i izazova s kojima se susreće poslodavac ili tvrtka. Pojedinci bi isto tako trebali biti svjesni etičkog položaja tvrtke i načina na koji oni mogu postati pokretačka snaga na dobrobit svima, primjerice baveći se pravednom trgovinom ili društveno odgovornim pothvatima. Vještine se odnose na proaktivno upravljanje (uključujući vještine poput planiranja, organiziranja, upravljanja, vođenja i delegiranja, analiziranja, komuniciranja, izvještavanja i procjenjivanja te obrade rezultata) i sposobnost individualnog i timskog rada. Veliku važnost predstavlja sposobnost prepoznavanja vlastitih prednosti i slabosti, procjenjivanje situacije i preuzimanje rizika što je direktna poveznica s kreiranjem stavova. Upravo su stavovi od ključnog značaja za razvoj poduzetnosti i preduvjet uspješnosti realizacije. Poduzetnički stav ogleda se u preuzimanju inicijative, proaktivnosti, samostalnosti i inovativnosti u osobnom i društvenom životu te na radnom mjestu. On također uključuje i motivaciju i odluku o postizanju bilo osobnih, bilo zajedničkih društvenih ili poslovnih ciljeva. Ono što predstavlja izazov za svaku državu jest kreiranje načina i dinamike usvajanja poduzetničke kompetencije primjerene njezinim ciljevima društvenog i gospodarskog razvoja, postojećem stanju i stvarnim mogućnostima. Utvrđivanje nacionalnih i nadnacionalnih prioriteta temeljno je pitanje političkog i društvenog konsenzusa. O njemu ovisi način, brzina, dinamika i opseg uključivanja poduzetničkih sadržaja u nacionalni obrazovni sustav, kao i dobrobit na osobnoj i nacionalnoj razini. 3. Nacionalno gospodarstvo Većina tranzicijskih država, posebice onih jugoistočne Europe, pripada skupini država s malim i otvorenim gospodarstvima koja su značajno povezana s drugim inozemnim tržištima. Prioritet nacionalnih gospodarskih politika jest izgradnja stabilnog i snažnog tržišno orijentiranoga gospodarstva, konkurentnog na europskom i svjetskom tržištu, stalno jačanje makroekonomske stabilnosti i provođenje strukturnih reformi u svrhu osiguranja stabilnog i održivog gospodarskog razvoja, povećanja proizvodnje, posebice izvoza i povećanja zaposlenosti. Naglasak je posebno stavljen na stvaranje povoljnog poslovnog okruženja usklađenog s poslovnim okruženjem koje prevladava u Europskoj uniji, daljnji razvoj instituta tržišne ekonomije, poticanje privatnih ulaganja, promociju međunarodne konkurentnosti te poduzetničkih i tržišnih sloboda. Temeljni su gospodarski ciljevi jačanje izvoza, uvođenje standarda kvalitete, udovoljavanje ekološkim zahtjevima i postizanje troškovne učinkovitosti. Jedan od primarnih ciljeva nacionalnih gospodarskih politika jest stvaranje poticajnog poslovnog okruženja, usklađenog sa standardima koji prevladavaju u EU-u i zemljama razvijenog tržišnoga gospodarstva. Svoju opredijeljenost reformi nacionalnog gospodarstva, s ciljem povećanja privlačnosti zemlje stranim ulagačima, svaka država nastoji ostvariti jednako na domaćem, kao i na međunarodnom planu. Za uspješno nacionalno gospodarstvo, veći rast BDP-a, viši životni standard te više zaposlenih potrebna je usmjerenost k izvozu, tj. proizvodnji međunarodno razmjenjivog viška vrijednosti. Glavni ciljevi strategije nacionalnih ekonomija usmjereni su uglavnom na rješavanje ključnih problema za rast izvoza kao što su: premali kapaciteti, usitnjenost proizvodnje te nedovoljna konkurentnost. Sustavno promišljanje polazišta u reorganizaciji gospodarstva te razvoju suvremenog, i no va cij ski podržanog, razvojno i izvozno usmjerenog poduzetništva, nameće potrebu razvijanja od govarajućih programskih i institucionalnih rješenja.

24 24 Vitomir Tafra: Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo... Dinamika i mobilnost konkurentnosti i razvijanja konkurentske prednosti u ovakvim se procesima, među ostalim, osobito temelje na razvoju poduzetništva te sukladno tomu i na razvoju poduzetničkoga obrazovanja kao i obrazovanja za poduzetništvo. Europskom poveljom o ma lom gospodarstvu, Lisabonskom strategijom, kao i drugim relevantnim dokumentima Europske unije, takva se usmjerenost osobito naglašava, zagovarajući redefiniranje odgovarajućih po litika i potičući nove najbolje prakse na svim razinama obrazovnog sustava. 4. Učenje za poduzetništvo Razumijevajući proces odgoja i obrazovanja kao pedagogijsku komunikaciju između učenika, studenta, polaznika i nastavnika, kao osnovna zadaća postavlja se organizacija nastave na način da je subjekt učenja aktivan u najvećoj mogućoj mjeri. Na taj se način razvija sposobnost usvajanja znanja s razumijevanjem temeljem njegove primjene u novim situacijama. Razvoj ličnosti i individualnosti te samostalnosti i sklonosti timskom radu usmjeren je prema kulturi mišljenja. Ona je temelj za razumijevanje konteksta i sintetiziranje znanja više predmeta. Dinamičnost promjena društvenog, ekonomskog, kulturnog i socijalnog okruženja zahtijeva primjeren odabir neposrednih oblika i sadržaja nastave pri čemu aktivne metode učenja i poučavanja te bogatstvo njihovih varijacija, kao kreativni rezultat interakcije subjekt učenja nastavnik okruženje, objektivno mogu doprinijeti zainteresiranosti za usvajanje znanja, spoznaja i stavova. Kada govorimo o učenju tada razumijevamo da je to proces stjecanja razmjerno trajnih promjena subjekata (Pastuović, 1999) i ono obuhvaća najširi koncept koji uključuje sve oblike i načine stjecanja znanja, vještina i iskustava. Ono obuhvaća prirodno učenje i organiziranje. Učenje i poučavanje zasniva se na zakonitostima spoznajnog procesa (Bognar, Matijević 2005). Kvaliteta usvojenosti poduzetničke kompetencije temelji se na rezultatima spoznajnog procesa i razini osposobljenosti vještini realizacije. Strategije učenja obrazovanja impliciraju značajan broj metoda i postupaka. U procesu učenja za poduzetništvo pri realizaciji metodičkih scenarija uglavnom su prisutne aktivne metode poučavanja. Osposobljavanje za praktičnu primjenu stečenih znanja podrazumijeva stjecanje odgovarajućih vještina u cilju uspješne realizacije postavljenog zadatka. Upravo su stoga stjecanje sposobnosti i njihova uporaba u svrhu uspješnog ostvarenja poslovnih ciljeva u direktnoj vezi s konkurentnošću na tržištu rada kada se radi o pojedincu te s apsorpcijskom sposobnošću i ekonomskom konkurentnošću kada se govori na nivou nacionalnog gospodarstva. U oba slučaja govorimo o pretpostavci za uspješno zadovoljavanje egzistencijalnih (Milat, 2005) i drugih potreba. 5. Strategijski pristup Strategija se uobičajeno razumijeva kao postupanje usmjereno ka ostvarivanju određenog cilja nakon dužeg planiranja. U suvremenom smislu, to je koncept za postizanje zacrtanih ciljeva. Tu prije svega mora biti jasno koji se krajnji cilj želi ostvariti i kakvi su okviri i ograničenja za postizanje cilja. U sferi odgoja, obrazovanja i učenja sve vrvi od raznovrsnih strategija usmjerenih ka realizaciji određene odgojno-obrazovne svrhe. Ovisno o postavljenom cilju, artikuliramo strategiju kao svojevrstan alat za uspješno postizanje zadanih vrijednosti i sadržaja. Pri odabiru odgovarajuće strategije učenja za poduzetništvo polazimo od analize stanja nacionalnog odgojno-obrazovnog sustava, a zatim od važeće politike obrazovanja koju možemo definirati kao način uređivanja i upravljanja školstvom u svrhu postizanja općepolitičkih (Andevski, 2007) i društveno-ekonomskih

25 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 25 ciljeva. Realno sagledavanje unutrašnjih i vanjskih čimbenika ima zadaću pronalaska najboljeg načina ostvarenja postavljenog cilja. Kako bi strategija bila učinkovita ona mora biti: realna - temeljiti se na postojećim prilikama i prednostima koje ona ima u usporedbi s konceptima drugih država, uspješna nacionalni odgojno-obrazovni sustav mora koncentrirati svoje ograničene resurse i sposobnosti tamo gdje je vjerojatnost uspjeha najveća te optimalna - zasnivati se na mogućnostima i realnim ciljevima. Potrebno je da svaka država donese vlastitu strategiju učenja za poduzetništvo koja će odgovarati nacionalnim interesima, ali i sposobnosti odgojno-obrazovnog sustava za realizaciju postavljenih ciljeva. Strategija je način na koji se trebaju koristiti pojedini resursi da bi se iskoristile prednosti postojećih okolnosti za stvaranje željenih učinaka. Jednostavno rečeno, strategija je način ostvarenja ciljeva. Ne manje važan jest i izbor odgovarajućih taktika kao način ostvarenja postavljenog cilja. Potrebno je razumjeti suptilnost pristupa izradi, a kasnije i implementaciji nacionalne strategije učenja za poduzetništvo koja dotiče sve razine obrazovanja i to: 1. formalno obrazovanje koje obuhvaća rani odgoj i obrazovanje (vrtići), osnovne škole, srednje škole: a) gimnazije b) umjetničke strukovne četverogodišnje c) strukovne trogodišnje visoke škole i fakultete; 2. neformalno obrazovanje koje obuhvaća osposobljavanje, usavršavanje, specijalizacije, prekvalifikacije, dokvalifikacije, tečajeve, seminare. 3. informalno obrazovanje Jest samoobrazovanje koje se kao neplanirano učenje odvija u svakodnevnom životu i može se stjecati na osnovi svakodnevnog iskustva, kao što je iskustvo vezano za obitelj, prijatelje, grupe vršnjaka, medije i druge utjecaje u okruženju. Ovaj tip učenja odvija se na neredovnoj osnovi

26 26 Vitomir Tafra: Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo... tijekom čitavog života i kao slučajno učenje ili učenje u hodu koje je potpuno neplanirano (često nesvjesno) i slučajan je nusproizvod drugih aktivnosti uz odsustvo vanjske organizirane pomoći. Strategijskim pristupom učenju za poduzetništvo na nacionalnoj razini potrebno je precizno razraditi: temeljna načela, temeljne vrijednosti, osnovne ciljeve i akcijski plan. Prilikom koncipiranja strategijskog pristupa učenju za poduzetništvo treba voditi računa o dugoročnosti temeljnih postulata jer tržišno gospodarstvo implicira potrebu za stalnim inoviranjem znanja i metoda stjecanja kompetencija. 6. Obrazovni sustav implementacija Kada govorimo o strategijskom pristupu učenju za poduzetništvo i implementaciji cjeloživotnog učenja za poduzetništvo tada kurikularni pristup predstavlja vrijedan alat koji omogućava ravnomjerno razvijanje sustava. Veliki je izazov usklađivanje i provedba politike gospodarskog razvoja i gospodarskih subjekata i sektora obrazovanja. Upravo iz tih razloga potrebno je zajedničko koordinirano djelovanje uz jasno izraženu političku volju. Budući da je učenje za poduzetništvo u kategoriji nadnacionalnog interesa, ono mora postati zadaća svih političkih opcija, onih u poziciji i onih u opoziciji. To je osnovna premisa o kojoj ovisi svaka daljnja aktivnost i na kraju i uspješnost realizacije koncepta učenja za poduzetništvo. Temeljne formalne pretpostavke za sustavno uvođenje učenja za poduzetništvo u nacionalni obrazovni sustav stvara resorno ministarstvo, a ozračje vlada. Akcijski plan jest provedbeni dokument koji sadrži sve planirane aktivnosti kao i nositelje, rokove izvršenja, rezultate, izvore financiranja, način kontrole, način objave postignuća. U Hrvatskoj je, na primjer, donesen Nacionalni okvirni kurikulum (2010) koji daje formalni okvir za implementaciju učenja za poduzetništvo, a paralelno s tim dokumentom usvojena je i Nacionalna strategija učenja za poduzetništvo. Na taj način stvoreni su preduvjeti za početak implementacije učenja za poduzetništvo u odgojno-obrazovni sustav, konkretno Republike Hrvatske. Slični pristup imaju i ostale zemlje u regiji. 7. Dionici Za uspješnu implementaciju učenja za poduzetništvo u nacionalni odgojno-obrazovni sustav presudni su uključeni ključni dionici kao i razina njihove intencije da se dogovoreno u potpunosti provede. Od početnog entuzijazma do prvih prepreka neće trebati dugo čekati. Odgojno-obrazovni sustav, koji je u pravilu konzervativan, ima sposobnost upijanja novih inicijativa i zadržavanje postojećih navika na način da se u znatnoj mjeri amortiziraju nastojanja za sustavnom i cjelovitom promjenom. Razumijevajući navedene, ali i druge odlike nacionalnih odgojno-obrazovnih sustava bazno temeljene na austro-ugarskom modelu, dionici nužno moraju akceptirati i komunicirati sa svim pojavnim oblicima usporavanja procesa usvajanja i razvoja koncepta učenja za poduzetništvo u cilju osiguranja razvoja nacionalnog gospodarstva. Iskustva zemalja koje su stvorile snažnu nacionalnu

27 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 27 koordinaciju ključnih dionika za provedbu strategije učenja za poduzetništvo na nacionalnom nivou, ukazuju nam na moguća efikasna rješenja. 8. Zaključak Kompetencijskim i kompeticijskim razvojem ljudskih potencijala u skladu sa zahtjevima europskog i svjetskog tržišta rada, uvjetovan je i razvoj nacionalnog gospodarstva i obratno. Kauzalnost je izrazito naglašena tako da se čak niti teoretski ne mogu promatrati odvojeno. Odgojno-obrazovne institucije kao pružatelji usluge prirodni su generatori procesa. O stupnju poduzetnosti svih građana pojedine države ovisi i razvoj poduzetništva te njegova opstojnost u uvjetima tržišne utakmice u okvirima Europske unije i svjetskog tržišta. Strategijski pristup definiranju učenja za poduzetništvo te njegova implementacija u nacionalni obrazovni sustav pretpostavka su skraćivanja tranzicijskog perioda u moderno i konkurentno gospodarstvo te permanentnog podizanja razine životnog standarda stanovništva.

28 28 Vitomir Tafra: Učenje i osposobljavanje za poduzetništvo... Learning and Training for Entrepreneurship and Educational System - Strategic Approach Abstract Systematic learning for entrepreneurship is one of the fundamental prerequisites of successful and continuous growth and development of economy. Adequate educational contents should be implemented into the school curricula at all levels of formal, non-formal and informal education and training. Acquisition and development of entrepreneurial competence is precisely the way to increase competitive ability of national economy, which implies obtaining stability of economic growth by strengthening human resources capacity. This is also the way to create quality conditions for increasing employability rate of able-bodied population. Economic competitiveness is also reflected in the capability of economy to constantly adjust its dynamics to meet ever increasing and complex challenges of growth and development of the world market as well as in successful use of obtainable national resources. National economic sustainability is, among other factors, conditioned by development of competences of human resources in accordance with the demands of the world labour market and a strategic approach to learning for entrepreneurship within the educational system paves the way to success. Acquisition of entrepreneurial competence, as one of transnational values, encourages permanent acquisition of other types of knowledge and skills needed for successful undertaking of an individual as well as of the society as a whole. Key words: learning, training, entrepreneurship, educational system, strategy, national economy Literatura 1. Andevski, M.,(2007). Menadžment obrazovanja. Novi Sad: Cekom books d.o.o. 2. Cindrić, M., Miljković, D., Strugar, V. (2010). Didaktika i kurikulum. Zagreb: IEP-D2. 3. Bognar, L., Matijević, M., (2005). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga. 4. Grupa autora, (2011). Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki. Zagreb: Ekonomska škola Katarina Zrinski. 5. Hrvatski okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, (2010). Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. 6. Milat J., (2005). Pedagogija teorija osposobljavanja. Zagreb: Školska knjiga. 7. Vlada Republike Hrvatske, (2010). Poduzetna hrvatska - Strategija učenja za poduzetništvo , Zagreb.

29

30

31 Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) 1 Milica Andevski, Filozofski fakultet, Odsek za pedagogiju, ulica dr Zorana Đinđića 2, Novi Sad, Srbija, ; andevski@ff.uns.ac.rs Mira Vidaković, Fakultet za Menadžment, Njegoševa 1, Sremski Karlovci, Srbija Sažetak Direktori škola ne bave se profesijom/funkcijom za koju su se školovali. Mnogim putevima i zaobilaznicama su stigli do kvalifikacije za menadžera u obrazovanju. Danas im u savladavanju aktuelnih problema na poslu najviše pomaže permanentno i doživotno učenje. Doživotno učenje kao vodeći obrazovni princip zahteva fundamentalno novi pristup obrazovanju, nastavi, obuci, profesionalnom rastu i razvoju, školovanju uopšte. Suštinski, doživotno učenje počiva na univerzalnom jezgru znanja i veština koje bi trebalo svima da omoguće aktivno učestvovanje u savremenom društvu, a sa stanovišta aktivne mobilnosti i participativnosti to će se postići razvijanjem generičkih ili životnih veština: osećanjem za timski rad, ovladavanjem veštinama i dispozicijama učenja, permanentnim jačanjem profesionalnih kompetencija i snaga, preuzimanjem odgovornosti u daljem profesionalnom radu i napredovanju. Osnovno pitanje koje se u radu analizira jeste: Koju ulogu pridaju sebi direktori u institucijama obrazovanja u svim ovim društvenim perturbacijama, esencijalnim i egzistencijalnim promenama? Da li postoje ponude oblika i načina usavršavanja koje odgovaraju potrebama i mogućnostima za učenje direktora škola? Stilovi učenja, specifični preduslovi za učenje, radni uslovi direktora škole su u središtu razmišljanja o razvoju njihovih kompetencija. Ključne reči: učenje, profesionalni razvoj, razvoj karijere, LLL 1. Uvod Ako pođemo od pitanja Kako uče direktori, odgovor može da glasi direktori uče drugačije. Istraživanja koja su se bavila kompetencijama uspešnih preduzetnika (Erpenbeck/Heyse, 1999) u okviru jedne empirijske studije, u centar interesa istraživanja su stavila istraživanje stilova učenja ispitanih uspešnih direktora ali i pitanje o poreklu, putevima i metodama razvoja njihovih kompetencija, važnih za poslovni život: njihova individualna biografija kompetencija. Ovde ćemo pokušati da fokusiramo i sažmemo suštinske karakteristike ponašanja pri učenju, razvoju kompetencija i spoljašnjih uslova učenja direktora u školi. Nakon inicijalne obuke, kompetencije direktora, važne za poslovni život, stiču se, u velikoj meri izvan insititucija i samoorganizujuće, odnosno, kod uspešnih direktora, pokazalo se da organizovana usavršavanja za razvoj njihovih profesionalnih kao i postojećih stručnometodičkih, socijalnih i ličnih kompetencija, ne igraju skoro nikakvu ulogu. Direktori pri učenju najveće značenje pripisuju samoinicijativnom prisvajanju znanja ( samostalnom studiranju ). 1 Rad je nastao kao rezultat istraživanja u okviru Projekta Kvalitet i kompetentnost obrazovnog sistema u Evropskoj perspektivi (Projekt br ) koji se realizuje uz finansijsku podršku Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije, za period

32 32 Milica Andevski, Mira Vidaković: Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) Za to postoje i vremenski razlozi: usavršavanje kao vremenski problem važi kod direktora kao problematika, koja je očigledno uslovljena poslovnom ulogom (Erpenbeck/Heyse, 1999, str. 445). To posebno važi za učešće na eksternim ponudama za usavršavanje, pošto direktori na svom radnom mestu imaju slabe mogućnosti za odsustvovanjem. I iz tog razloga, direktori pridavaju visok prioritet samostalnom studiranju/učenju. Uspešni direktori smatraju relativno slabim prisvajanje kompetencija putem formalnih obrazovnih institucija. Od formalnih obrazovnih aranžmana više naglašavaju socijalne i lične kompetencije, stečene u okviru škole života u praktičnom poslovnom okruženju nego sadržaje koji se posreduju u formalnim obrazovnim aranžmanima. Direktori su veoma rezervisani čak i odbojni kada su u pitanju didaktizovane ponude učenja. Oni se u takvim ponudama učenja osećaju veoma ograničeno po pitanju svojih sloboda odlučivanja u vezi vremena, sadržaja, dubini posredovanog znanja iz pozadine i lokalnih kao i medijalnih okolnosti svog učenja: Osećaju se kao da su sve dobili na kašičicu (Erpenbeck/Heyse, 1999, str. 98) i shodno tome odbijaju previše strukturisane aranžmane učenja, koji puteve i sadržaje učenja određuju bez obzira na individualne potrebe. Direktori su usredsređeni na probleme. Krize, problemi i prelomne situacije, predstavljaju poslovnu svakodnevnicu uspešnih direktora koju oni u visokoj meri shvataju kao prekretnicu u svom razvoju kompetencija i kao posebno efikasne šanse za učenje: Krize u visokoj meri (...) formiraju i stabilizuju kompetencije (Erpenbeck/Heyse, 1999, str. 220). Direktori ocenjuju znanje i ponude za učenje na osnovu toga koliko su orijentisani primeni. Oni žele da posegnu za znanjem, ponudama za učenje i informacijama, koji su im aktuelno potrebni za prevazilaženje problema na radnom mestu i to orijentisano cilju, brzo i odgovarajuće. Znanje iz pozadine i znanje bez određenog odnosa sa aktuelnim praktičnim interesovanjem, za njih je pre nepotrebno opterećenje, koje pre remeti, nego što podržava njihove svakodnevne aktivnosti. Direktori retko uče iz čistog interesa, uče skoro uvek vezano za situaciju i konkretnu potrebu. U prvom planu stoji pitanje koristi određenih sadržaja učenja za aktuelne ili predvidljive izazove u svetu rada. Direktori su naučeni na učenje i raspolažu visokom merom kompetencija za samostalnim učenjem. Oni su u toku svog života u poslu, ali čak i pre ulaska u poslovni život i u privatnoj sferi stekli kompetencije i razvili navike, da stalno doučavaju manje u formalnim aranžmanima za učenje i učitelje, već nonformalno u svakodnevnom životu, kroz iskustva, u i iz svakodnevne prakse. Što je ova kompetencija kod direktora izražajnija i kompleksnija, to se više smanjuje uloga organizovanih mera za daljim usavršavanjem u korist samoorganizovanih i neformalnih procesa učenja: organizovano usavšavanje igra u krugu ispitanika marginalnu ulogu. (...) Što je kompetencija kompleksnija, to je manje značenje organizovanog poslovnog usavršavanja (Erpenbeck/Heyse,, 1999, str. 13). Profesionalne kompetencije direktori razvijaju prvenstveno u svojoj radnoj aktivnosti i izvan formalnih aranžmana za učenje. Oblici neformalnog učenja igraju veliku ulogu u biografijama kompetencija uspešnih direktora. 2. Direktori uvek uče. Ali uče li uvek ono pravo? U literaturi nailazimo na podatke da se između 70% i 90% poslovnog znanja i umeća stiče neformalno (neformalno), tj. van formalnih aranžmana učenja, u toku prevazilaženja poslovnih zadataka i problema i bez eksplicitnih namera za učenjem (Rohs, 2002). Procenti variraju i na osnovu različitih operacionalizacija i definicije onoga, šta se smatra pod pojmom nonformalno učenje.

33 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 33 Iako se u aktuelnoj diskusiji nonformalno učenje ne može uvek pojmovno tačno argumentovati može se zaključiti: Neformalno učenje obuhvata sve oblike manje ili više svesnog samostalnog učenja van formalnih obrazovnih sistema, u neposrednoj životnoj i iskustvenoj vezi od nesvesnog implicitnog učenja s jedne strane, pa sve do svesnog samoorganizovanog učenja s druge strane. Reischmann (2005) označava često previđeno samoorganizovano i neinicirano učenje kao učenje en passant i tako izdiže značajnu karakteristiku tog učenja: dešava se takoreći uporedno, u prolazu, u izvršenju radnje i često bez izražene namere da se uči (Slika 1) Slika 1: Facete neformalnog učenja (Frank, U: Wittwer, Kirchhof, 2003, str. 177) Nonformalno učenje u vezi sa poslom razvija se u: Direktori razvijaju svoje kompetencije u svakodnevnom sprovođenju raznovrsnih zadataka; primera radi kontakti sa strankama, posete drugih kolega, ophođenje sa saradnicima itd. predstavljaju značajne izvore njihovog razvoja kompetencija, a da to nije izričito željeno ili planirano. Ovde postoji opasnost, da se značaj neformalnog učenja previše naglašava u odnosu na formalno učenje. Oba oblika učenja ne treba da budu međusobno izigrani, oba oblika su bitna i uzajamno se uslovljavaju (Wittwer, Kirchhof, 2003, str. 13). Međutim, u svim ovim momentima krije se i potencijalna opasnost, naime, bez obzira koliko su značajni procesi neformalnog učenja u procesu rada za sticanje i razvoj kompetencija oni su ipak slučajni, nedostaje im usmerenost ka cilju. Dalje, neformalno učenje odvija se u mnogostruko nesvesnim tokovima, tako da nedostaje, vrlo važan segment u učenju i sticanju kompetencija, a to je zahtev za potencijalnim i planiranim razvojem kompetencija, naročito, ako se isključivo samo neformalno uči. Bez dopunskih konfrontacija sa jednom većom širinom već obrađenih i re-

34 34 Milica Andevski, Mira Vidaković: Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) flektivnih elemenata znanja, učenje i delovanje ostaju u jednom (pre)ograničenom horizontu. Bez integracije iskustva sa neformalnim učenjem i upitanog refleksivnog učenja, razvoj kompetencija ostaje jednostran i ograničen (Dohmen, 2001, str. 45). Opširan razvoj kompetencija se bez pedagoških aranžmana i bez intencionalnog učenja ne može ostvariti, jer: Bez organizacije i orijentacije prema cilju postoji pojedinačna opasnost da učenje ostane slučajno i situaciono (Dehnbostel/Uhe, 2005, str. 5). Neformalno učenje i učenje iskustvom stvara tako samo osnovu poslovnih kompetencija. Samo kod ciljanog, planiranog i didaktički koncipiranog učenja moguće je stvaranje prilika za neformalno i samoupravljano učenje u procesu rada. Dimenzija kompetencija (...) je ujedno i mesto integracije formalno i neformalno stečenih umeća, sposobnosti i moći. Te prednosti za povezivanje i integraciju se ne mogu preuzeti samo na osnovu posebnog karaktera neformalnog procesa učenja individua. Potrebna im je podrška (Wittwer, Kirchhof, 2003, str. 33). Neformalno učenje zahteva podršku. Onima što uče treba omogućiti, da posegnu za pomoći pri učenju, znanjem, informacijama i podrškom u sadržajnom kao i u metodičkom načinu rada, u zavisnosti od situacije i specifičnosti potreba. 3. Zahtevi za kreiranje aranžmana učenja za direktore Standardne ponude za usavršavanjem u obliku seminara ne odgovaraju zahtevima direktora, ne samo iz vremenskim razloga, nego i po tome što nisu kreirani po specifičnim problemima i konkretnim naučnim potrebama u radnom polju direktora škole. Direktori se svakodnevno nalaze u situaciji stalnog rešavanja problema i zadataka, stalno su u izazovima da postojeće znanje provere, da poboljšaju i obnove, kako bi našli nova rešenja, za nove probleme, te su stalno upućeni na aktuelno znanje. Potreban im je aranžman učenja, koji dopušta nekomplikovan pristup aktuelnom znanju za rešavanje konkretnih radnih zadataka: Da bi se lične kompetencije dalje razvile i lične potrebe za učenjem mogle zadovoljiti, direktorima su potrebne prilike i aranžmani za učenje, koji im brzo, nekomplikovano - omogućavaju pristup znanju krojenom prema aktuelnom problemu. Direktori prihvataju radije ponude i prilike za učenje, koje samostalno, fleksibilno organizuju i koje mogu prihvatiti prema odgovarajućim aktuelnim problemima. Ponude za učenje, moraju posebno obratiti pažnju na dublje potrebe za samoorganizacijom i samoodgovornošću direktora (Erpenbeck/Heyse, 1999, str. 98). Pošto se razvoj kompetencija direktora ispunjava u samoorganizovanim procesima učenja, treba razviti ponude i aranžmane učenja, koji povezuju velike mogućnosti za individualizacijom procesa učenja sa velikim kvalitetom raspoloživih sadržaja znanja i optimalnim uslovima za kooperativni razvoj novog znanja. Direktorima je neophodno da stalno uče u procesu svog rada, i oni teže ostvarivanju en passant učenja, bez isticanja svesnog prelaza sa formalnog učenja na učenje stečeno u radu. Aranžmani učenja direktora, moraju biti pogodni, da tako povežu rad i učenje, da se iskustva iz prakse smisaono i teorijski potkrepljeno iskoriste za svesno prisvajanje znanja i obrnuto da se stečeno znanje ciljano primeni i iskoristi u praksi. Iza te pozadine, iziskuju se fleksibilne, korisne i moguće ponude za samoorganizovano učenje, koje Prate transfer prakse stečenog znanja, Nude medije i podršku pri radu,

35 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 35 Dozvoljavaju učenje na osnovu konkretnih postavki zadataka i konkretnog radnog okruženja, Imaju fleksibilno i modularno pripremljeni pristup, Omogućavaju situaciono učenje - učenje orijentisano situaciji (Andevski, 2010). Direktori najuspešnije uče kroz forme situiranog delanja (u vremenu i prostoru), kroz teorije učenja koje pažnju usmeravaju sa individue na učenje kao učešće u socijalnom svetu, sa kognitivnog procesa na socijalnu praksu. Profesionalne kompetencije direktori najbolje mogu jačati u okviru zajednice praktičara, koje su sada u procesu osnivanja. Putem ovih zajednica, metodom diskusije o aktuelnim problemima oni mogu da razmenjuju svoje praktično znanje/iskustvo (učenje kroz akciju). Učenje kroz akciju je cikličan proces koji obuhvata: diskusiju o problemu traženje novih perspektiva za rešenje rešenja koja se primenjuju rezultate koji se primenjuju. Ove analize mogu se dopuniti preporukama Henrija Mincberga poznatog mislioca menadžmenta koji je postigao značajani i interesantan prodor u obrazovanju direktora (2009). Jedna od njegovih centralnih teza je, da je besmisleno da se ljudi koji nemaju iskustva u poslu obrazuju u menadžmentu. Direktor koji može biti efektivno treniran je osoba koja je tokom treninga aktivna kao direktor. Ljudi koji ne poseduju iskustva u praksi u oblasti menadžmenta jednostavno ne mogu da razumeju teorije i koncepte. Nasuprot tome, menadžeri koji se moraju svakodnevno susretati sa specifičnostima posla, mogu uspostaviti odnos između koncepta i njihovog iskustva. Po Mincbergu srž efektivnog učenja direktora je refleksija njihove sopstvene prakse. Važan deo učenja dešava se u interakciji direktora sa njihovim kolegama, pre u manjim grupama (kao po metodi učenja kroz akciju) nego u većim zajednicama. Direktori moraju da diskutuju sa drugim menadžerima o različitim problemima koji su im postavljeni. To je važna lekcija koju profesori business-škola moraju da nauče: Direktori čak nauče više od drugih direktora nego od profesora. Profesori bi naravno trebalo da daju ideje, koncepte, teorije, ali samo na osnovnom nivou tema, koje eksplicitno zagovaraju direktori, a do efektivnog učenja dolazi onda kada se praktično iskustvo direktora poklopi sa teorijom profesora. 4. Zaključne analize Danas kada se škola suočava sa velikim problemima i dilemama, (očuvanje tradicije, sa jedne strane i promena plana i programa koja zahteva uvođenje novih sadržaja, često bez izbacivanja starih, sa druge strane) položaj nastavnika, direktora i stručnih saradnika se suštinski menja. Od njih se očekuje da pokažu spremnost da na adekvatan način odgovore na izazove promenjenih uloga, da kompetentnije vode vaspitno-obrazovni proces i lični profesionalni razvoj za školu koja je okrenuta budućnosti. Preopterećenost direktora, nastavnika kao i svih zaposlenih u školi vodi konfliktima na svim nivoima, osećaju nesposobnosti da se odgovori na postavljene zahteve, manjak samopouzdanja... zatvorenost za saradnju sa drugima. Od direktora škole se očekuje da kreira toplu, prijatnu, podsticajnu atmosferu za učenje, saradnju, da podstiče kvalitetne socijalne odnose, timski rad, jasnu podelu uloga, da neguje međusobnu podršku svih zaposlenih u školi, spremnost da se uključe u profesionalno usavršavanje kako u školi tako i van nje...

36 36 Milica Andevski, Mira Vidaković: Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) U savremenoj literaturi sve više se navodi da će uloga direktora, kao rukovodioca i pedagoga, kao stručnog saradnika u procesu profesionalnog usavršavanja i razvoja škole postati ključna. U skladu sa tim, ističe sa da direktor treba da se pripremi (Ender, Strittmatter, 2001) da odgovori na potrebe zaposlenih (npr. potreba za razvojem, učenjem, podrška nastavnicima): potrebe proistekle iz razvoja škole (npr. optimalizacija, dugoročni školski razvoj), da osigura potrebni kvalitet rada (kvalitetno vođstvo prema učenicima, roditeljima, ostalim zaposlenim u školi), da deluje iz sistema kad god je to potrebno (npr. medijacija pri konfliktima na relaciji: učenik-roditelj-nastavnik i sl.). Sem toga, direktor kao rukovodilac treba da omogući nastavnicima da se aktivnije uključe u sve pore funkcionisanja škole, kao zajednice u kojoj svi pojedinci treba da prihvate filozofiju celoživotnog učenja i da uzmu učešća u kreiranju obrazovne politike na svim nivoima. U tom pogledu, podrška razvoju osoblja postaje potrebnija nego ikad do sad, a uloga direktora i uprave škole se može posmatrati kroz nekoliko područja delovanja, od kojih ćemo istaći samo neka: Biti prisutan i uzimati učešće Pre svega direktor škole treba da pokaže nastavnicima i ostalim saradnicima da su presudni činioci za kvalitetan rad škole kroz: pohvale i davanje povratne informacije o učincima, postignutim rezultatima; različite vidove poseta kako na radnom mestu, tako i u nastavi; kroz individualne i grupne razgovore, podršku da kvalitetno rade, da se usavršavaju i sl. Pobrinuti se za prostor podrške i saradnje Direktor treba da pomogne saradnicima kroz savetodavni razgovor; kolegijalno savetovanje, superviziju; eksterno profesionalno savetovanje ili treninge; podsticanje rada redovnih radnih timova (razredni tim, stručne grupe, projektni tim), kao mesta za vrednovanje komunikacijskih i stručnih kompetencija. Stimulisati individualno usavršavanje i usavršavanje u grupi Nekada je individualno usavršavanje bila lična stvar svakog pojedinca, ali u savremenom društvu javlja se potreba da se individualnost uključi u kolegijalni dijalog, pri čemu se stvaraju povoljni uslovi za profesionalno usavršavanje. Podstaći intervenciju u kritičnim situacijama To podrazumeva adekvatno reagovanje na nastale probleme i eventualne sukobe u kolektivu, pri čemu je jako važno da svi učesnici znaju po kojim se pravilima rešavaju konflikti, kao i veštine medijacije. Davati podsticaj svim zaposlenim u kritičnim periodima radnog veka (pripravnici,prekvalifikacija, penzija) Deklarisati posebne situacije pojedinačno za svakog člana kolektiva, učiniti svakog od njih vrednim poštovanja, koristiti ih kao resurs za druge, odnosno školu kao instituciju. Rad na izradi mape osoblja, razvoj tima Ovo područje rada je jako važno zato što omogućava da se prepoznaju slabosti, potencijali, opasnosti u kolektivu, kao i da se sagledaju perspektive za budući razvoj zaposlenih i škola uopšte. Na osnovu ovih aktivnosti moguće je saznati: koje kompetencije treba razvijati i ojačati u kolektivu, koji su potencijali neiskorišćeni, šta su slabosti u radu nastavnika i kako ih prevazići, koje su eventualne poteškoće itd. Mnogi autori (Northouse, 2001) pretpostavljaju da od načina razmišljanja direktora, njegovog razvoja, zavisi razvoj škole i zaposlenih u njoj. Kreiranje povoljne socio-emocionalne klime u školi, upotreba svih raspoloživih resursa, spremnost na grupni i timski rad u kreiranju vizije, misije i

37 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 37 strategija škole, samo su neki od zadataka koji očekuju direktora u novoj školi. Bez saradnje sa nastavnicima i stručnim saradnicima direktor neće uspeti da ispuni pomenute zahteve. On mora napraviti ambijent u kojem je svaka individua potpuno uključena u identifikovanje i rešavanje problema i motivisana da doprinese njihovom rešavanju i ostvarivanju zajedničkog cilja. Zapravo, to je moguće samo u okruženju u kojem se neguju i razvijaju pozitivni i partnerski odnosi, ostvaruje i podstiče lični i profesionalni razvoj. Za izgrađivanje ovakve klime treba vremena, a prvi korak u svemu tome jeste povećanje svesti direktora, kao rukovodioca o neophodnosti zajedničkog pristupa u ostvarivanju ciljeva i rešavanju postojećih problema u školi, jer da bi vizija uspela ona mora da raste iz potreba cele škole... i u njenom ostvarivanju svoj deo posla moraju podjednako dobro obaviti i direktor i nastavnici i stručni saradnici (Ibidem). Direktor mora voditi, a ne oblikovati! Ako direktor želi da nastavnici uče i on sam mora učiti (Stoll, Fink, 2000), mora ih na to motivisati sopstvenim primerom. Kroz uspešno pedagoško delovanje koje uključuje stručna znanja i veštine, zatim niz ljudskih osobina kao što su: fleksibilnost i spremnost na razumevanje i prihvatanje ljudskog ponašanja, motivisanost za uzajamno povezivanje i interakciju sa drugima, zatim empatijsko komuniciranje i dijalog, direktor je zapravo pozitivan primer ne samo svojim kolegama, nego i roditeljima i učenicima, a njegovo ponašanje će uticati na ponašanje svih sa kojima on ostvaruje interakciju i komunikaciju. U prilog tome ide i činjenica da kvalitetno i kontinuirano profesionalno napredovanje ne može i ne treba da se kreira i nudi spolja, od gore, nego da sadržajno izlazi iz konteksta života i rada, tj. kulture obrazovne institucije i potreba koje čitava škola ima.

38 38 Milica Andevski, Mira Vidaković: Direktori (škola) uče drugačije. (Kako uče direktori škola) (Schol) principals learn in a different way. (How do the school principals learn) 1 Abstract School principals do not perform the profession/function for which they have been educated for. They have attained their qualification to be the managers in education in many different ways and detours. Nowadays, permanent and lifelong learning helps them the most in overcoming the current problems at work. A life long learning, as a leading educational principle, requires essentially new approach to education, instruction, training, professional growth and development, as well as to education and raising in general. In principle, the life-long learning rests on the universal essence of knowledge and skills, which should facilitate active participation in a contemporary society for all the people. From the point of view of active mobility and participation, the lifelong learning is attained through development of generic or existential skills, such as: feeling for the team work, mastering skills and learning dispositions, permanent reinforcement of professional competencies and skills, taking over responsibility in further professional work and progress. An essential issue analyzed in the paper is the following: What is a role of the school principal in the educational institutions in all the social turmoil, applying to both essential and existential changes? Are there different offers of forms and ways of training, which correspond to the needs and learning opportunities for the school principals? Learning styles, specific conditions for learning, working conditions of the school principals represent central ideas related to the development of their competencies. Key words: learning, professional development, carrier development, LLL Literatura 1. Andevski, M., (2010) Obrazovanje za menadžment, Novi Sad, CEKOM books; 2. Dehnbostel, P., Uhe, E., (2005) Das Erfarungslernen mit dem intentionalen Lernen verbinden. U: Berufsbildung 57, Juni, s Dohmen, G., (2001) Das informellelernen. Die internationale Erschlieβung einer bisher vernachl- lässigten Grundformen menschlichen Lernens für das lebenslange Lernen aller. BMBF. Bonn. 4. Erpenbeck, J., Heyse, V., (1999) Die Kompetenzbiografie. Strategien der Kompetenzentwicklung durch Selbstorganisiertes und multimediale Kommunikation. Edition QUEM, Band 10. Münster, New York, München, Berlin. 5. Mincberg, Henri., (2009) Menadžeri, a ne masteri poslovne administracije, Novi Sad, CEKOM, books, 6. Reischmann, J., (2005) Lernen en passant : Eine vergessene Dimension. U: Grundlagen der Weiterbildung (GdWZ), Heft 4, s Rohs, M., (2002)(Hrsg.) Arbeitsprozessintegriertes Lernen. Münster, New York, Berlin. 8. Wittwer, W., Kirchhof., (2003)(Hrsg.) Informalles Lernen und Weiterbildung. Neue Wege zur Kompetenzentwicklung. München/Unterschleiβheim.

39

40

41 2 Cjeloživotno učenje za poduzetništvo kada i kako? Lifelong Learning for Entrepreneurship - When and how?

42

43 Investiranje u visoko obrazovanje: republika srbija u međunarodnom okruženju Jožef Kabok, Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice, Bulevar Mihaila Pupina 16, Novi Sad, Srbija, jozef.kabok@vojvodina.gov.rs, Tel , Fax: Imre Lendak, Fakultet tehničkih nauka, Univerzitet u Novom Sadu, Trg Dositeja Obradovića 6, Novi Sad, Srbija Eva Pataki, Visoka tehnička škola strukovnih studija, Subotica, Marka Oreškovića 16, Subotica, Srbija Sažetak Veći kvalitet visokoobrazovnih usluga, bolji uslovi rada i materijalni položaj u presudnoj meri su determinisani ukupnim obimom investiranja u visoko obrazovanje, a posebno javnih sredstava od strane države. S druge strane, model investiranja u visoko obrazovanje, ekonomska snaga i budžetski kapacitet države opredeljuju iznos javnih sredstava koja se investiraju u visoko obrazovanje. Predmet istraživanja rada je visina javnog investiranja u visoko obrazovanje u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, kao evropskoj regiji, u poređenju sa odabranim zemljama Evrope koja se analizira na osnovu kvantitativnog pokazatelja, iznosa investiranih budžetskih sredstava po studentu. Cilj istraživanja je da se primenom novog modela investiranja u visoko obrazovanje utvrde promene ranga Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine, u odnosu na odabrane evropske zemlje. Rezultati istraživanja ukazuju da se u Republici Srbiji, iz javnih izvora, investira značajno manje sredstava u visoko obrazovanje u odnosu na odabrane evropske zemlje i da primena novog modela investiranja povećava obim investiranja, ali i razvoj preduzetništva u visokom obrazovanju. Ključne reči: investiranje, visoko obrazovanje, budžetska sredstva 1. Uvod Reforma visokog obrazovanja, započeta pristupanjem Republike Srbije Bolonjskoj deklaraciji uslovila je proces promena u visokom obrazovanju sa ciljem da Republika Srbija, odnosno AP Vojvodina, kao evropska regija, budu deo jedinstvenog prostora visokog obrazovanja u Evropi. Uključivanje u evropski prostor visokog obrazovanja zahteva bolji ekonomski položaj visokog obrazovanja koji je u Republici Srbiji, u velikoj meri determinisan, mogućnostima državnog budžeta (budžeta Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine) kojim su opredeljena sredstva koja se investiraju u visoko obrazovanje. Suočeni sa konstantnim smanjivanjem ili stagnacijom rasta sredstava koja se investiraju iz budžeta, ustanove visokog obrazovanja primorane su da razvijaju preduzetništvo i preduzetničku kulturu u najširem smislu te reči. Nesumnjivo je, da se visok kvalitet usluga visokog obrazovanja ne može finansirati samo iz državnog budžeta. Istovremeno sredstva iz budžeta, koja su sve oskudnija, treba investirati u visoko obrazovanje po drugim pravilima, standardima i kriterijumima u odnosu na postojeća, jer se smatra da bi novi model investiranja, odnosno novi standardi i kriterijumi investiranja poboljšali ekonomski položaj ustanova visokog obrazovanja.

44 44 Jožef Kabok, Imre Lendak, Eva Pataki: Investiranje u visoko obrazovanje... Predmet istraživanja rada je utvrđivanje obima i visine javnog investiranja u visoko obrazovanje u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, kao evropskoj regiji, u poređenju sa 26 zemalja Evropske unije (zbog neadekvatnosti podataka u predmetno istraživanje nije bilo moguće uključiti Luksemburg, kao članicu EU), Republikom Hrvatskom i bivšom jugoslovenskom Republikom Makedonijom. Obim investiranja u visoko obrazovanje se analizira na osnovu kvantitativnog pokazatelja: iznosa investiranih budžetskih sredstava po studentu. Isto tako, predmet istraživanja rada je primena novog modela investiranja u visoko obrazovanje kojom se utvrđuju promene indeksa nivoa i ranga Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine, kao evropske regije, na osnovu pokazatelja iznosa investiranih budžetskih sredstava po studentu u odnosu na odabrane evropske zemlje. Cilj istraživanja je da se konkretnim podacima sagleda ekonomski položaj visokog obrazovanja u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, kao evropskoj regiji, u odnosu na odabrane evropske zemlje. Istovremeno, predmetno istraživanje ima za cilj da se ukaže kreatorima politike razvoja i strategije visokog obrazovanja da je potrebna permanentna borba za kvalitet usluga visokog obrazovanja koja podrazumeva i obezbeđenje većeg obima investicionih sredstava za funkcionisanje, rast i razvoj ustanova visokog obrazovanja. Istraživanje je značajno za naučnu i stručnu javnost u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, a posebno za kreatore politike razvoja i strategije visokog obrazovanja u Republici Srbiji i AP Vojvodini, odnosno za Ministarstvo prosvete i nauke Vlade Republike Srbije, kao i za Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice Vlade AP Vojvodine. U odnosu na strukturu rada, nakon uvodnog dela u drugom poglavlju, se razmatraju teorijske osnove investiranja u visoko obrazovanje uz navođenje relevantnih stavova koji se u stručnoj i naučnoj literaturi iznose u vezi ove problematike. U trećem poglavlju rada data je metodologija istraživanja koja obuhvata obradu podataka savremenim statističkim metodama, dok se u četvrtom poglavlju iskazuju rezultati istraživanja. Rezultati istraživanja prikazuju položaj Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine u oblasti investiranja u visoko obrazovanje u odnosu na odabrane evropske zemlje. Na kraju rada dati su zaključci u formi predloga i preporuka kreatorima politike i strategije razvoja visokog obrazovanja. 2. Teorijske osnove investiranja u visoko obrazovanje Konstatujući da je u celom svetu investiranje u oblast visokog obrazovanja u ozbiljnoj krizi, Jean - Claude Eicher i Thierry Chevaillier smatraju (2002) da je stanje u ekonomiji od presudne važnosti za optimalni nivo investiranja u oblast visokog obrazovanja. U odnosu na model investiranja, pomenuti autori zaključuju da je mešovito investiranje bolje od potpuno javnog ili potpuno privatnog investiranja, a da investiranje u visoko obrazovanje ima i privatne i javne korist. Privatne koristi su u većoj potrošnji, boljem zdravstvu, povećanoj političkoj efikasnosti i boljem shvatanje kulture, nauke i tehnologije, a javne koristi su u napredovanju znanja kao resursa društva i povećanje fleksibilnosti tržišta rada. Pojedini autori baveći se ovom problematikom ističu, da se u oblasti investiranja u visoko obrazovanje uvode budžetske subvencije, čiji se godišnji iznos utvrđuje na osnovu formule i čije je trošenje autonomno za ustanove, pod uslovom da se poštuju zakonske norme (Jacobs, Ploeg, 2005). Model povećanog budžetskog investiranja i finansijska autonomija u pogledu raspolaganja sa novčanim sredstvima jedini je način da se omogući razvijanje preduzetništva, a time i pozicioniranje visokog obrazovanja na obrazovnom tržištu. Argument koji ide u prilog javnom investiranju koji ističe Jean-Claude Eicher (1998) je da, ako se pretpostavi da će visokoobrazovana radna snaga

45 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 45 zarađivati više nego u slučaju da nije stekla diplome, uz primenu progresivne poreske stope takva radna snaga plaća viši porez na zarade. Ako je budući prihod po osnovu toga poreza veći u odnosu na sadašnje rashode, povećano javno investiranje u visoko obrazovanje je automatski opravdano. Razmatrajući izvore investiranja u visoko obrazovanje Nicholas Barr smatra (2004) da prosperitetu i razvoju visokog obrazovanja ne doprinosi model investiranja koji se oslanja isključivo na javne (poreske) prihode. Autor navodi da, zbog ograničenja koji se tiču prioriteta u trošenju javnih sredstva, u Engleskoj opada iznos investiranja po studentu, a da broj studenata raste. Model investiranja u visoko obrazovanje koji analiziraju Elena Del Rey i Maria Racionero (2010) podrazumeva investiranje u visoko obrazovanje iz dva izvora: javnog, preko poreskih subvencija gde se troškovi visokog obrazovanja plaćaju iz opštih poreza i privatnog gde svaki student plaća cenu obrazovanja (školarinu) putem pozajmica. I navedeni autori se zalažu za model mešovitog investiranja u visoko obrazovanje, iz javnih i iz privatnih izvora, ne izjašnjavajući se o optimalnoj srazmeri toga investiranja. Razmatrajući investiranje sredstava u svoje univerziteta, neke zemlje kao što je na primer Finska, reformama sistema visokog obrazovanja pokušavaju da poboljšaju učinke univerziteta, a promenama modela investiranja u visoko obrazovanje pokušava se rešavati dosadašnji problem restriktivnosti javnog investiranja u visoko obrazovanje i omogućuje se veće privatno investiranje u univerzitete (Tammi, 2009). Za razliku od predhodno navedenih istraživanja koja su istaknuta kao slična, ovo istraživanje bavi se obimom investiranja u visoko obrazovanje, implementacijom novog modela investiranja i njegovim doprinosom na povećanje obima i nivoa investiranja u visoko obrazovanje. Predmetno istraživanje analizira rang Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine, kao evropske regije, u odnosu na odabrane evropske zemlje po pokazatelju investiranja po budžetskom studentu u visokom obrazovanju. 3. Metodologija istraživanja Metodologija istraživanja se bazira na statističkoj analizi raspoloživih podataka o godišnjem investiranju budžetskih sredstava u visoko obrazovanje u 26 zemalja Evropske unije, Republici Hrvatskoj, bivšoj jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Republici Srbiji i AP Vojvodini, kao evropskoj regiji za godinu. Raspoloživi podaci se najpre ujednačavaju iskazivanjem u EUR, a zatim grupišu i metodološki iskazuju po pokazatelju investiranja po studentu. Statističkom metodom se utvrđuje indeks nivoa i rang Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine u odnosu na pomenute odabrane evropske zemlje. Nakon toga se na polazne podatke koji se odnose na Republiku Srbiju i AP Vojvodinu, kao evropsku regiju, ex post, u istim uslovima primenjuje formula novog modela investiranja u visoko obazovanje u Republici Srbiji, koja je postavljena na sledeći način (Kabok, Djaković, Andjelić, 2011): Bs Utr = Ts 25 + Us [( Bs + Ds ) Kf ] + 0, { Ts [( Bs + Ds ) Kf ]} + ( Tg To ) Uz sledeća potrebna objašnjenja: Utr: Ukupni troškovi programa koji se doznačuju za realizaciju akreditovanog studijskog programa osnovnih studija ili diplomskih studija iz budžeta;

46 46 Jožef Kabok, Imre Lendak, Eva Pataki: Investiranje u visoko obrazovanje... Ts: Troškovi po budžetskom studentu kao planska kategorija utvrđivala bi se i propisivala svake godine od strane Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije i Ministarstva finansija Republike Srbije u formi normativanog akta; Bs: Broj budžetskih studenata studijskog programa; Ds: Broj diplomiranih studenata studijskog programa; Kf: Korektivni faktor koji bi se normativno propisao od strane Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije i koji bio za: prirodno-matematičke nauke iznosio 1,5, za društveno-humanističke nauke 1, za medicinske nauke 3, a za umetnost 5; Us: Ukupan broj studenata (budžetskih i samofinansirajućih) studijskog programa; Tg: Troškovi grejanja; To: Troškovi osiguranja. Primenom formule novog modela investiranja, dobijaju se nove vrednosti pokazatelja koji se odnose na investirana budžetska sredstava po studentu u EUR na godišnjem nivou, u Republici Srbiji i AP Vojvodini, kao evropskoj regiji. Statističkom metodom se za nove vrednosti pokazatelja utvrđuje indeks nivoa i rang Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine u odnosu na odabrane evropske zemlje. Nove vrednosti pokazatelja sa nakon toga, upoređuju sa vrednostima istih pokazatelja za odabrane evropske zemlje sa ciljem utvrđivanja promena indeksa nivoa i ranga Republike Srbije, odnosno AP Vojvodine u odnosu na pomenute evropske zemlje. 4. Rezultati istraživanja Na osnovu polaznih podataka i primenjene metodologije dobijaju se podaci koji u značajnoj meri ukazuju na odnos, ali i na mogućnosti državnog budžeta, vezano za investiranje u visoko obrazovanje. Iznosi investiranja po studentu se drastično razlikuju u viskorazvijenim zemljama Evrope od mogućnosti za investiranje u zemaljama u tranziciji. Analizirani pokazatelj investiranja budžetskih sredstava po studentu po odabranim evropskim zemljama iskazan je u narednoj tabeli 1:

47 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 47 Tabela 1 - Tabelarni prikaz investiranja budžetskih sredstava po studentu visokog obrazovanja u odabranim državama Evrope, Republici Srbiji i AP Vojvodini, kao evropskoj regiji za godinu, po postojećem i novom modelu investiranja 2010 godina Budžetska sredstava Budžetska sredstava po po student u EUR po student u EUR po novom Indeks nivoa u % Indeks nivoa u % Razlika postojećem modelu investiranja modelu investiranja (Serbia =100) (Serbia =100) (4-5) Sweden , , Netherlands , , Denmark , , Austria , , United Kingdom , , Finland , , Germany , , Belgium , , France , , Ireland , , Spain , , Cyprus , , Malta 9.738, , Italy 7.429, , Portugal 7.409, , Czech Republic 6.574, , Slovenia 6.531, , Greece 5.818, , Hungary 5.171, , Slovakia 5.160, , Latvia 5.020, , Lithuania 4.890, , Bulgaria 4.830, , Poland 4.722, , Estonia 4.513, , Croatia 2.805, , Romania 2.409, , Serbia 1.201, , AP Vojvodina 1.076, , FYR Macedonia 585,7 585, Izvor podataka: Eurostat (2010) i Republički zavod za statistiku - Statistički godišnjak Srbije za godinu i kalkulacije autora

48 48 Jožef Kabok, Imre Lendak, Eva Pataki: Investiranje u visoko obrazovanje... Podaci o investiranju budžetskih sredstava po studentu, kao i indeks nivoa tih ulaganja koji su dati u tabeli 1 ukazuju, da su ta investiranja u razvijenim državama Evropske unije višestruko veća nego u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, kao evropskoj regiji. Iz date tabele 1 sagledava se, da su u Švedskoj, koja je na prvom mestu po budžetskim investiranjima po studentu od analiziranih evropskih zemalja, navedena investiranja za oko 13 puta veća nego u Republici Srbiji, u Holandiji i Danskoj, za oko 11 puta, dok su investiranja po studentu u Austriji, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i Finskoj veća za oko 10 puta. Posebno se uočava da i neke zemlje u okruženju, koje su ranije pripa dale tzv. Istočnom bloku zemalja, kao na primer Mađarska, Bugarska, Slovačka i Češka, imaju oko četiri do pet puta veća izd vajanja budžetskih sredstava po studentu u odnosu na Republiku Srbiju, a ista je srazmera po ovom kvantitativnom pokazatelju i sa Slovenijom kao državom bivše SFR Jugoslavije. U Hrvatskoj su navedena izdvajanja veća za više od dva puta u odnosu na Republiku Srbiju, dok je niže investiranje budžetskih sredstva po studentu, u analiziranoj godini u odnosu na Republiku Srbiju, samo u bivšoj jugoslovenskoj Republici Makedoniji. Obzirom da AP Vojvodina, u godini, ima manja investiranja budžetskih sredstava po studentu u odnosu na Republiku Srbiju, navedene razlike su, u odnosu na AP Vojvodinu, kao evropsku regiju, još veće i drastičnje. Navedeni podaci su dokaz nepovoljnog ekonomskog i materijalnog položaja visokog obrazovanja u Republici Srbiji kada je reč o budžetskom investiranju u visoko obrazovanje po modelu koji se primenjuje u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini. Primena novog modela investiranja u visoko obrazovanje u Republici Srbiji, sa kvalitativnim i kvantitativnim performansama formule modela koje povećavaju obim i strukturu investicija, smanjila bi se evidentna razlika u iznosima koji se investiraju po studentu u analiziranim, odabranim državama Evrope u odnosu na Republiku Srbiju, odnosno AP Vojvodinu, kao evropsku regiju. Povećanje investiranja u visoko obrazovanje u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, doprinelo bi boljem kvalitetu izvođenja studijskih programa visokog obrazovanja, ukupno boljim uslovima rada, povećanju konkurentnosti, kao i razvoju preduzetništva u visokom obrazovanju. 5. Zaključak Rezultati istraživanja pokazuju veliku razliku u investiranju budžetskih sredstava u visoko obrazovanje među analiziranim zemljama i regionima Evrope, a navedena činjenica zahteva jedinstveni pristup na izradi strategije razvoja visokog obrazovanja u Evropskoj uniji. Obzirom na značaj visokog obrazovanja za ukupan socijalni i kulturni razvoj, kao i za poboljšanje privrednog razvoja svakog društva, razvoj visokog obrazovanja, u narednom periodu, treba da se ostvaruje tako da od njega imaju koristi sve države, regioni i ustanove visokog obrazovanja koje doprinose globalnom društvenom razvoju zasnovanog na znanju u Evropi. Stvaranje društva zasnovanog na znanju traži sve veći udeo visokoobrazovanog stanovništva, stoga je pitanje postizanja, održavanja i povećavanja nivoa investiranja u visoko obrazovanje jedno od ključnih pitanja na koje kreatori strategija razvoja visokog obrazovanja u svim analiziranim državama Evrope treba da pronalaze odgovore. Rezultati istraživanja, isto tako, ukazuju da primena postojećeg modela investiranja u Republici Srbiji, a posebno u AP Vojvodini, kao evropskoj regiji, ne obezbeđuje dovoljan obim i kvalitet budžetskog investiranja u visoko obrazovanje. Nizak obim investiranja u visoko obrazovanje izražen je u poređenju sa odabranim zemljama Evrope, što obavezuje kreatore strategije razvoja visokog obrazovanja u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, kao i ostale aktere u oblasti visokog

49 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 49 obrazovanja, da u saradnji sa menadžmentom ustanova, obezbede poboljšanja u ovom domenu. Aktivnosti u ovoj oblasti treba da se odvijaju u pravcu primene i implementacije novog modela investiranja, ali i razvoja preduzetništva u oblasti visokog obrazovanja. Novi model investiranja, čiji je osnovni parametar troškovi po studentu studijskog programa, obezbeđuje veći obim investicija u visoko obrazovanje, a poboljšava i strukturu sredstava koja se investiraju u visoko obrazovanje za nastavnu delatnost i fiksne troškove. Navedena kvalitativna karakteristika novog modela investiranja je posebno značajna za transparentnu raspodelu budžetskih sredstava namenjenih za visoko obrazovanje koja treba da se odvija u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini, putem javnih konkursa. Predlaže se kreatorima strategije razvoja visokog obrazovanja u Republici Srbiji, odnosno u AP Vojvodini da se raspodela budžetskih sredstva namenjenih visokom obrazovanju vrši javnim konkursom uz mogućnost ravnopravnog učešće svih studijskih programa visokog obrazovanja na tom konkursu.

50 50 Jožef Kabok, Imre Lendak, Eva Pataki: Investiranje u visoko obrazovanje... Investing in higher education: the republic of Serbia in international environment Summary Higher quality of higher education services, improved working conditions and economic situation are predominantly determined by the total amount of investments in higher education, in particular by state funds. On the other hand, the investment model for higher education, economic power and budgetary capacity of the state, determine the amount of public funds invested in higher education. The subject matter of this paper is the level of public investments in higher education in the Republic of Serbia, i.e. AP Vojvodina, as a European region, in comparison to selected European countries, which is analysed according to the quantitative indicator i.e. budgetary appropriations per student. The goal of this study is to determine changes in ranking of the Republic of Serbia, i.e. AP Vojvodina, through implementation of the new investment model for higher education, in comparison to selected European countries. Study results show significant decrease of public investments in higher education, in the Republic of Serbia, in comparison to selected European countries. The results also imply that implementation of the new investment model for higher education increases the volume of investments, as well as development of entrepreneurship in higher education. Key words: investments, higher education, budgetary resources Literarura 1. Barr, N. (2004) Higher education funding, Oxford reviw of economic policy, Oxford University Press, Vol. 20, No. 2, pp Del Rey, E., Racionero, M. (2010) Financing schemes for higher education, European Journal of Political Economy, Vol. 26, No.1, pp Eicher, J. (1998) The Costs and financing of Higher Education in Europe, European Journal of Education, Vol. 33, No. 1, pp Eicher, J., Chevailler, T. (2002) Rethinking the Financing of Post - Compulsory Education. Higher Education in Europe, Volume 27., No. 1-2, pp Eurostat (2010) Tertiary education statistic, php/tertiary_education_ statistics, (Sačuvano: 25. januara 2012.). 6. Jacobs, B., Ploeg, F. (2005) Guide to reform of higher education: A European perspective, Discussion paper series No. 5327, Industrial organization and public policy, Centre for Policy Research, London. 7. Kabok, J., Djaković, V., Andjelić, G. (2011) Investment Model Aimed at Raising Competitiveness of Higher Education, Proceedings XV International Scientific Conference on Industrial Systems, September Novi Sad, Serbia, pp Republički zavod za statistiku, (2011) Statistički godišnjak Srbije, Beograd. 9. Tammi, T. (2009) The competitive funding of university research: the case of Finnish science universities, Higher Education, Vol 57, No. 5, pp

51

52

53 Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja poslovnog napretka i stvaranja financijskih vrijednosti Maja Kitić, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije, Livanjska 5, Split, Republika Hrvatska, mkitic@oss.unist.hr, / Toni Miljak, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije, Livanjska 5, Split, Republika Hrvatska, tmiljak@oss.unist.hr, / Joško Lozić, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije, Livanjska 5, Split, Republika Hrvatska, jlozic@oss.unist.hr, / Sažetak U suvremenim uvjetima globalizacije, kao bitan čimbenik razvoja društva i uspješnih nacionalnih gospodarstava, ističe se znanje. Gospodarstvo se sve više oslanja na korištenje novih ideja, informacija te stjecanje novih znanja i vještina, a manje na materijalne izvore. Tržište rada iznimno je dinamično te zahtijeva konstantnu prilagodbu novim uvjetima. Najvažniji čimbenik u ostvarivanju toga cilja jest cjeloživotno obrazovanje. Istraživanje, korišteno u pisanju ovog znanstvenog rada, provodilo se od prosinca godine do travnja godine. Podijeljena su 764 anketna upitnika, a stopa povrata pravilno ispunjenih upitnika bila je 82%. Cilj ovog rada je, na temelju provedenog istraživanja, prikazati korelaciju između želje za usavršavanjem i poslovnog napretka, odnosno korelaciju između potrebe za usavršavanjem i očuvanjem radnog mjesta. Ključne riječi: cjeloživotno obrazovanje, financijska kriza, financijske vrijednosti, poslovni napredak, tržište rada 1. Uvod Znanje je jedan od najbitnijih čimbenika stvaranja uspješnih nacionalnih gospodarstava te razvoja društva. Gospodarstvo se dijeli na četiri osnovne djelatnosti: primarne (stočarstvo, ribarstvo, poljoprivreda, šumarstvo), sekundarne (industrija, brodogradnja, rudarstvo, energetika, građevinarstvo i proizvodno obrtništvo), tercijarne (turizam, promet, bankarstvo, trgovina i ugostiteljstvo) i kvartarne (neproizvodna djelatnost poput policije, školstva, zdravstva, itd,). Suvremena ekonomija se, zahvaljujući brzom razvoju tercijarnih djelatnosti poput informatizacije, zasniva upravo na znanju. Na tržište rada, način zapošljavanja i sam rad odlučujuće su utjecali neki osnovni trendovi u društveno-ekonomskim procesima: dugoročna društveno-ekonomska tranzicija, stvaranje i promjene u društvenoj podjeli rada, meritokratizacija društva,

54 54 Maja Kitić, Toni Miljak, mr.sc. Joško Lozić: Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja... profesionalizacija rada, birokratizacija radnih odnosa (Mrnjavac, Ž., 2002.). Budući da je tržište rada iznimno dinamično te zahtijeva konstantnu prilagodbu novim uvjetima, javlja se potreba za cjeloživotnim obrazovanjem. Suvremena ideja cjeloživotnog obrazovanja nastaje 70-tih godina prošlog stoljeća. Brojni teoretičari iskazali su kritike prema sustavu obrazovanja. Afirmiranje izvanškolskih oblika učenja prate prijedlozi o produljenju učenja tijekom cijelog ljudskog života. Zahtijeva se uklanjanje zidova između škole i ostalih dijelova ljudskog života, između škole i rada. 2. Cjeloživotno obrazovanje u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj Cjeloživotno obrazovanje podrazumijeva stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškole do razdoblja nakon umirovljenja te promicanje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogućiti građanima prilagodbu društvu znanja i aktivnom sudjelovanju u svim sferama društvenog i gospodarskog života te na taj način utjecanje na vlastitu budućnost. U kontekstu cjeloživotnog obrazovanja uvažavaju se svi oblici obrazovanja: formalno obrazovanje (npr. tečaj na fakultetu), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu), i informalno obrazovanje, međugeneracijsko učenje (razmjena znanja u obitelji, među prijateljima) (Kapular, F ). Pod formalnim obrazovanjem podrazumijevaju se obrazovni programi koje je odobrilo Ministarstvo znanost, obrazovanja i sporta u svrhu stjecanja određenih stručnih zvanja, sposobnosti i vještina. Polaznici, po završetku programa, dobivaju javnu ispravu (Zakon o obrazovanju odraslih, 2010.). Neformalno obrazovanje provodi se u trgovačkim društvima, udrugama, ustanovama za obrazovanje odraslih, sindikatima, sportskim društvima, političkim centrima, itd. Ovakav tip obrazovanja predstavlja organizirane procese učenja usmjerene na osposobljavanje i usavršavanje za rad, za različite socijalne aktivnosti te za osobni razvoj (Zakon o obrazovanju odraslih, 2010.). Informalno obrazovanje obuhvaća aktivnosti u kojima osoba prihvaća stajališta i pozitivne vrednote te vještine i znanja iz svakodnevnog iskustva i raznolikih drugih utjecaja i izvora iz svoje okoline. Ono je prirodna pojava u svakodnevnom životu i za razliku od formalnog i neformalnog obrazovanja ne mora se odvijati svjesno (Zakon o obrazovanju odraslih, 2010.). Na važnost cjeloživotnog obrazovanja ukazala je i Europska unija Lisabonskim procesom (Commission of the European Communities, 2000.) koji je započeo sjednicom Europskog vijeća godine gdje se utvrdila strategija razvoja Europske unije do 2010.godine. Cilj je bio izgraditi najdinamičniji i najkonkurentniji svjetski gospodarski prostor temeljen na znanju u kojem bi se povećala zaposlenost i životni standard. Također, godine Europska komisija donijela je Memorandum o cjeloživotnom učenju koji ističe zapošljivost i aktivno građanstvo kao ishode procesa cjeloživotnog obrazovanja. Godine razrađen je detaljni program ostvarivanja obrazovnih ciljeva u Lisabonskom procesu na temelju široke rasprave u zemljama članicama i Vijeću za obrazovanje. U Republici Hrvatskoj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donijela je Deklaraciju HAZU o znanju 2002.godine dok je Vlada RH godine počela davati značajniju ulogu obrazovanju donijevši Strategiju razvoja obrazovanja. Akcijski plan za obrazovanje za održivi razvoj donijet je godine.

55 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 55 Prema popisu stanovništva Republike Hrvatske iz godine (podaci za popis iz još uvijek nisu objavljeni), struktura stanovništva starog 15 i više godina prema razini završene škole prikazana je na slici 1.: Slika 1: Struktura stanovništva starog 15 i više godina prema razini završene ško U Republici Hrvatskoj je, godine, samo 3,97 % stanovništva imalo završenu višu školu a 7,61% završen fakultet, magisterij ili doktorat. Gospodarska kriza, kao i negativna kretanja na svjetskom i domaćem tržištu, uzrokovali su povećanje broja nezaposlenih u Republici Hrvatskoj u razdoblju od do godine. Prosječna stopa nezaposlenosti godine je iznosila 8,6%, 2010.godine 17,6% a godine, prema izračunu HZZ-a ( Povećanjem stope nezaposlenosti, stvara se sve veća (uvjetno rečeno) konkurencija na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Povećanje konkurentnosti i dobivanje prednosti pri zapošljavanju može se ostvariti ulaganjem u vlastito obrazovanje. Naglasak u ovom radu bit će na formalnom obrazovanju kao važnoj komponenti cjeloživotnog obrazovanja. 3. Istraživanje Istraživanje je provedeno u periodu od prosinca godine do travnja godine. U njemu su sudjelovali zaposleni izvanredni studenti Sveučilišnog odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu (dalje u testu Sveučilišni odjel). Istraživanje je provedeno anketom. Anketa predstavlja jednu od veoma značajnih i veoma široko rasprostranjenih metoda prikupljanja podataka. To je prikupljanje podataka pomoću pisanog upitnika (Buble, M ). Upitnik se sastojao od 11 direktnih pitanja podijeljenih u dva dijela: opći i dio orijentiran na formalno cjeloživotno obrazovanje. U općem dijelu pitanja su se odnosila na spol, dobru skupinu,

56 56 Maja Kitić, Toni Miljak, mr.sc. Joško Lozić: Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja... podatke o zaposlenju, dok se u drugom dijelu naglasak stavio na razloge upisa na stručni studij, visinu plaće, želju i potrebu za daljnjim školovanjem. Ukupno su podijeljena 764 anketna upitnika. Anketiranje se provodilo neposrednim anketiranjem prisutnih respondenata. Pravilno ispunjene upitnike predalo je 82 % ispitanika Cilj i hipoteze istraživanja Osnovni cilj istraživanja bio je utvrditi korelaciju između želje za usavršavanjem i poslovnog napretka odnosno korelaciju između potrebe za usavršavanjem i očuvanjem radnog mjesta. Također, želi se pokazati kako razlog upisa na Sveučilišni odjel ne ovisi o plaćama ispitanika. U skladu s tim postavljene su tri hipoteze: H1: Postoji statistički značajna povezanost između želje za usavršavanjem i poslovnog napretka H2: Postoji statistički značajna povezanost između potrebe za usavršavanjem i očuvanjem radnog mjesta H3: Ne postoji statistički značajna razlika između plaća ispitanika u usporedbi s razlogom upisa na Sveučilišni odjel Metodologija i uzorak Kao što je navedeno u uvodu ovog rada, istraživanje se provodilo na Sveučilišnom odjelu od prosinca 2011.godine do travnja godine. Podijeljena su 764 anketna upitnika, a stopa povrata pravilno popunjenih iznosila je 82%, odnosno 626 anketna upitnika. 80 % ispitanika su ženskog, dok je 20 % muškog spola. Dobna skupina ispitanika kreće se od 18 do 55 godina života. 72% ispitanika radi u privatnom sektoru, dok njih 28 % radi u državnom sektoru. Prosječna plaća ispitanika iznosi 4.714,86 kn (645 ). Dotični podaci upotrijebljeni su kao osnova za analizu kojom su se provjerile navedene hipoteze. Analizirali su se podaci o razlogu upisa na Sveučilišni odjel te su uspoređeni s visinom primanja. Provjera prve i druge hipoteze izvršena je jednostavnim izračunom relativnih frekvencija (postotaka), dok je za provjeru treće hipoteze izračunat HI kvadrat Rezultati istraživanja U nastavku rada prikazuju se i analiziraju rezultati istraživanja na uzorku od 626 studenata Sveučilišnog odjela od čega su 80% žene, a 20% muškarci u dobnoj skupini od 18 do 55 godina života.

57 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 57 Slika 2. Struktura ispitanika Sveučilišnog odjela prema spolu i dobi Izvor: autori prema rezultatima ankete U tablici 1. prikazana je distribucija studenata prema razlogu upisa na Sveučilišni odjel: Tablica 1. Distribucija studenata prema razlogu upisa na Sveučilišni odjel Razlog upisa: Broj studenata (F) % a) potreba za usavršavanjem % b) želja za usavršavanjem % UKUPNO % Izvor: autori prema rezultatima ankete Iz tablice 1. vidljiva je neznatno veća dominacija studenata koji su Sveučilišni odjel upisali zbog potrebe za usavršavanjem (njih 58%) u odnosu na želju za usavršavanjem (njih 42%). Tablica 2. Distribucija studenata prema potrebi upisa na Sveučilišni odjel POTREBA Broj studenata (F) % a) očuvanje radnog mjesta % b) usvajanje novih znanja i vještina 65 18% UKUPNO % Izvor: autori prema rezultatima ankete

58 58 Maja Kitić, Toni Miljak, mr.sc. Joško Lozić: Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja... Tablica 2. pokazuje distribuciju studenata prema potrebi za usavršavanjem koja je iskazana u dva različita modaliteta očuvanje radnog mjesta i usvajanje novih znanja i vještina. Istraživanje je pokazalo kako je 82 % studenata upisalo Sveučilišni odjel zbog očuvanja radnog mjesta, dok je znatno manje, njih 18%, Odjel upisalo radi usvajanja novih znanja i vještina. Tablica 3. Distribucija studenata prema želji upisa na Sveučilišni odjel ŽELJA Broj studenata % a) napredovanje na postojećem ili pronalazak novog radnog mjesta % b) otvaranje vlastitog obrta/poduzeća 6 2% UKUPNO % Izvor: autori prema rezultatima ankete Tablica 3. pokazuje distribuciju studenata prema želji za usavršavanjem koja je iskazana u dva različita modaliteta napredovanje na postojećem ili pronalazak novog radnog mjesta i otvaranje vlastitog obrta/poduzeća. Prema rezultatima istraživanja, 98 % studenata upisalo je Sveučilišni odjel zbog napredovanja na postojećem ili pronalaska novog radnog mjesta, dok je znatno manje, njih 2%, Odjel upisalo radi otvaranja vlastitog obrta/poduzeća. Provjera treće hipoteze izvršena je pomoću HI-kvadrat testa. Tablica 4. prikazuje platne razrede ispitanika koji su uspoređeni s razlogom upisa na Sveučilišni odjel: Tablica 4. Raspored ispitanika prema platnim razredima Platni razredi (kn) Potreba za usavršavanjem (F) Razlog upisa na Sveučilišni odjel Želja za % usavršavanjem % UKUPNO % (F) < % 12 5% 51 8% % 52 20% % % 82 31% % % 75 29% % % 9 3% 42 7% % 15 6% 27 4% % 7 3% 9 1% < 3 1% 11 4% 14 2% % % % Iz tablice 4. vidljivo je kako dominiraju ispitanici u platnom razredu kn. Najveći broj ispitanika, koji su stručni studij upisali radi potrebe za usavršavanjem, nalazi se u platnom ra-

59 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 59 zredu kn (njih 29%) dok se najveći broj ispitanika koji su stručni studij upisali radi želje za usavršavanjem nalazi u platnom razredu kn (njih 31%). Pod pretpostavkom da ne postoji statistički značajna razlika između razloga upisa na stručni studij, proporcija svakog platnog razreda trebala bi biti jednaka i za razlog potrebe za usavršavanjem i za razlog želje za usavršavanjem. Očekivane frekvencije f1 izračunate su u tablici 5: Tablica 5. Očekivane frekvencije f 1 prema platnim razredima Platni razredi (kn) Potreba Želja Izvor: autori prema rezultatima ankete U tablici 6. izračunata je vrijednost Hi kvadrat (c 2 ) testa. Oznaka f 0 predstavlja opažene frekvencije odnosno broj ispitanika svakog platnog razreda u odnosu na razlog upisa na stručni studij. Oznaka f 1 predstavlja očekivane (teoretske) frekvencije, odnosno frekvencije koje se mogu očekivati uz zadanu hipotezu. U zadnjem retku izračunata je vrijednost c 2 testa. Tablica 6. Vrijednosti Hi kvadrat (c 2 ) testa f0 f1 f0-f1 (f0-f1) 2 (f0-f1) 2/ f , , , , , , , , , , , , , , , χ 2 = 38,90971 Izvor: autori prema rezultatima ankete

60 60 Maja Kitić, Toni Miljak, mr.sc. Joško Lozić: Cjeloživotno obrazovanje s ciljem postizanja... Broj stupnjeva slobode predstavlja broj nezavisnih varijabli uključenih u izračun c 2, a izračunava se pomoću formule (broj stupaca -1)*(broj redaka -1). U analizi provedenog istraživanja broj stupnjeva slobode iznosi (2-1)*(16-1) = 15. Iz tablice graničnih vrijednosti hi kvadrata može se očitati da je granična vrijednost hi-kvadrat uz 15 stupnjeva slobode na razini značajnosti od 5 % 24,996. Budući da je izračunati hi-kvadrat veći, odbacuje se hipoteza, odnosno može se zaključiti da postoji statistički značajna razlika između potrebe i želje upisa na Sveučilišni odjel u odnosu na visinu plaće ispitanika. 4. Zaključak U ovom radu analizirani su podaci prikupljeni anketom provedenom među izvanrednim studentima Sveučilišnog odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu. Suvremena kretanja na tržištu, aktualna gospodarska kriza i sve veća nezaposlenost uzrokovali su veću potražnju za dodatnim obrazovanjem kako bi se povećala konkurentnost u potrazi za poslom. Osnovni cilj istraživanja bio je utvrditi korelaciju između želje za usavršavanjem i poslovnog napretka, odnosno korelaciju između potrebe za usavršavanjem i očuvanjem radnog mjesta te pokazati da razlog upisa na Sveučilišni odjel ne ovisi o plaćama ispitanika. Pomoću relativnih frekvencija (postotaka) dokazano je da je nešto veći postotak studenata Sveučilišni odjel upisalo zbog potrebe za usavršavanjem, o čemu im uvelike ovisi očuvanje radnog mjesta, u odnosu na postotak studenata koji su Sveučilišni odjel upisali zbog želje za usavršavanjem. Također, izračunom Hi kvadrata dokazano je da postoji statistički značajna razlika između potrebe i želje upisa na Sveučilišni odjel u odnosu na visinu plaće ispitanika, odnosno ispitanici s nižim plaćama Sveučilišni odjel upisali su zbog potrebe, dok su u nešto manjoj mjeri ispitanici s većim plaćama upisali Sveučilišni odjel zbog želje za usavršavanjem. Rezultati istraživanja ukazuju i na važnost sudjelovanja svakog radnoaktivnog pojedinca u procesu cjeloživotnog obrazovanja kako bi se osigurao osobni prosperitet i stvaranje dodatnih financijskih vrijednosti.

61 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 61 Lifelong Education in Order to Achieve Progress of Business and Creation of the Financial Values Abstract In modern conditions of globalization, as an essential factor of the successful development of society and national economies, knowledge is very important. The economy increasingly relies on the use of new ideas, informations and acquiring new knowledge and skills rather than on the material resources. The labor market is very dynamic and requires constant adaptation the new conditions. The most important factor in achieving this aim is lifelong learning. The aim of this paper is to show on the basis of research conducted the correlation between the desire for training and business progress and the correlation between the need for training and job preservation. Keywords: business development, financial crisis, financial values, labor market, lifelong education Literatura 1. Buble, M. (2002.). Management. Split: Ekonomski fakultet Split, Commission of the european communities (2000). A Memorandum on Lifelong Learning, Brussels: 3. Commission Staff Working Paper SEC (sačuvano ) 5. Kapular, F. (2009.). Globalizacija i cjeloživotno učenje hrvatsko iskustvo (magistarski rad). Osijek: Ekonomski fakultet Osijek 6. Mrnjavac, Ž. (2002.). Nestaje li radništvo u ekonomiji zasnovanoj na znanju? (članak). Treća znanstvena konferencija katedri za teorijsku ekonomiju. Opatija: Ekonomski fakultet Rijeka 7. Zakon o obrazovanju odraslih (2010.). Zagreb: Narodne novine br.24

62

63 Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva Martina Levar, Marina Nikolić, Inovacijsko razvojni centar Zrinski, Selska cesta 119, Zagreb, Croatia , martina.levar@zrinski.org, marina.nikolic@zrinski.org Sažetak Zemlje u ovoj regiji, odnosno, zemlje na području bivše Jugoslavije, suočavale su se s mnogim izazovima u svojoj povijesti, no događanja vezana za posljednje desetljeće govore kako te zemlje imaju tendenciju napredovanja u miru te teže blagostanju. Približavanjem ili priključivanjem Europskoj uniji koja se također suočava s mnogim gospodarskim i socijalnim problemima, te zemlje dijele ili nastoje dijeliti jednaku filozofiju sa zemljama EU pa je tako neminovno pozvati se na strategiju Europske komisije za pametan i održiv razvoj, Europe 2020, koja navodi inovacije kao jedan od najvažnijih prioriteta razvoja europskih zemalja. Kako je razvoj nužan za zemlje u regiji, a to bi značilo da one moraju uvoditi drastične promjene u načinu funkcioniranja, dolazimo do samog nastanka riječi inovacija (lat. innovatio što znači novotarija, promjena, preinaka) koja djeluje u službi tako nužnog i željenog razvoja. Inovacije, odnosno proces stvaranja i korištenja kreativnosti kao glavnog alata, osiguravaju preduvjet za nastanak i funkcioniranje poduzetništva uopće te na taj način generiraju i vode razvoju koji proizlazi iz poduzetništva kao jednog od ključnih preduvjeta ne samo za razvoj zemalja, već i održivost razvoja. Ključne riječi: poduzetništvo, inovacije, razvoj 1. Uvod Zemlje u ovoj regiji, odnosno, zemlje na području bivše Jugoslavije, suočavale su se s mnogim izazovima u svojoj povijesti, no događanja vezana za posljednje desetljeće govore o tome kako te zemlje imaju tendenciju napredovanja u miru te teže blagostanju. Približavanjem ili priključivanjem Europskoj uniji koja se također suočava s mnogim gospodarskim i socijalnim problemima, te zemlje dijele ili nastoje dijeliti jednaku filozofiju sa zemljama EU pa je tako neminovno pozvati se na strategiju Europske komisije za pametan i održiv razvoj, Europe 2020, koja navodi inovacije kao jedan od najvažnijih prioriteta razvoja europskih zemalja. Kako je razvoj nužan za zemlje u regiji, a to bi značilo da one moraju uvoditi drastične promjene u načinu funkcioniranja, dolazimo do samog nastanka riječi inovacija (lat. innovatio što znači novotarija, promjena, preinaka) koja djeluje u službi tako nužnog i željenog razvoja. Inovacije se prije svega uvode u kontekstu razvoja tehnologije, a zatim i poslovnih procesa. U današnje vrijeme, Internet je najbolji primjer za to. U proteklih 30 godina Internet se razvijao i evoluirao gotovo nevjerojatnom brzinom, a danas pruža temelj za elektroničku poštu ( ), World Wide Web (www) i za elektroničku trgovinu (e-commerce) (Lee-Kelley, Gilbert i Mannicom, 2003.), što su sastavnice svakog dobro organiziranog poduzeća koje nastupa na tržištu, bilo samo u tuzemstvu ili i na međunarodnom tržištu. Primjerice, poduzeća koja posjeduju internetske stranice i koja posluju elektroničkim putem mogu imati sustave za naručivanje i prodaju koji nadziru pristup trgovaca i veletrgovaca proi-

64 64 Martina Levar, Marina Nikolić: Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva zvodima na mjestu utovara, a također jamče razinu dostupnosti proizvoda i visoku razinu usluge (Nguyen, Sherif i Newby, 2007.). Inovacije, odnosno proces stvaranja i korištenja kreativnosti kao glavnog alata, osiguravaju preduvjet za nastanak i funkcioniranje poduzetništva uopće te na taj način generiraju i vode razvoju koji proizlazi iz poduzetništva kao jednog od ključnih preduvjeta ne samo za razvoj zemalja, već i održivost razvoja. 2. Inovativno poduzetništvo Inovacije i razvoj predstavljaju uzrok i posljedicu poduzetništva, a najčešće su usko povezani s tehnologijom i napretkom u tehnološkom smislu. Tehnologija omogućuje poduzećima da lako identificiraju najbolje klijente i na njih usmjere marketinške napore te nagrade one za koje je vjerojatno da će često kupovati proizvode ili se služiti uslugama poduzeća. Bolje razumijevanje postojećih klijenata omogućuje poduzećima i poduzetnicima da međusobno reagiraju i učinkovitije komuniciraju kako bi značajno poboljšali stopu zadržavanja klijenata. Poduzeća, ali i poduzetnici koji samostalno nastupaju na tržištu, mogu razviti iskustvo prilagođeno klijentima upravo na temelju inovacija i konstantnog razvoja, mogu bolje predvidjeti obrasce ponašanja istih u elektroničkom okruženju, privući ih i ocjenjivati ekonomsku prednost svakog od njih te s vremenom izgraditi dugoročno uzajamno korisne odnose s njima, na obostrano zadovoljstvo i korist. Moderna definicija poduzetništva ističe snažnu vezu između poduzetništva i inovacija. Poduzetništvo se prepoznaje kao kritična veza između novih znanja i gospodarskog rasta. Poduzetnik je inovator koji provodi promjene na tržištu kroz provedbu novih aktivnosti kao što su uvođenje novih i kvalitetnijih proizvoda, uvođenje novih načina proizvodnje, otvaranje novih tržišta, pronalaženje novih izvora opskrbe novim materijalima ili dijelovima i slično. Poduzetništvo je identificirano od strane mnogih istraživača kao glavna pokretačka snaga slobodnog tržišnog gospodarstva. Međutim, tek nedavno ekonomisti su počeli sintetizirati znanja o poduzetništvu i analizirati njegov utjecaj na ekonomski rast (Smoljić, 2011.). S vremenom razvojem tehnologije, poslovnih procesa, ali i ljudskim napretkom i stalnim inoviranjem u poslovanju, poduzeća su uspostavila odnose s klijentima putem prikupljanja, pohranjivanja, održavanja i distribucije znanja o klijentu i za klijenta kroz cijelo poduzeće. Pomoću različitih inovacija poduzeća mogu proizvesti važne informacije kako bi koordinirala sve svoje odjele prodaju, marketing, usluge korisnicima te kako bi se bolje i brže služilo potrebama klijenata (Nguyen, Sherif i Newby, 2007.). Poduzeća moraju ostati konkurentna, a jedan od načina poboljšanja konkurentskih prednosti jest privlačenje sve više novih kupaca i zadržavanje starih kupaca te njihovo pretvaranje (razvojem dugoročnih, sigurnih odnosa) u lojalne klijente. U kontekstu poslovanja u elektroničkom okruženju, konstantnog razvoja i uvođenja inovacija i noviteta u poslovanje, poduzeće u takvom okruženju gradi bolje i kvalitetnije odnose s klijentima i uspješno radi na povećanju njihove lojalnosti, što dugoročno dovodi do poboljšanja profitabilnosti poduzeća (Lee-Kelley, Gilbert i Mannicom, 2003.) te boljeg nastupa na tržištu u odnosu na konkurenciju. Znanstvenom i tehnologijskom te inovacijskom politikom Republika Hrvatska sustavno stvara poticajno okružje radi promicanja i ostvarivanja najvećih mogućih koristi za društvo. Takva politika nije usredotočena isključivo na razvoj tehnologije, već i na njeno širenje, prilagodbu i prijenos u poslovno okruženje jer su upravo ti mehanizmi sve češće čimbenici razvoja. I postupne i radikalne inovacije temeljni su pokretači gospodarskog razvoja. Inovativnost može biti pokretana ponudom

65 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 65 na području istraživanja i razvoja, potražnjom na tržištu, neophodnim pomacima u konkurentnosti, pojavom novih tvrtki i slično. Da bi se stvorili sinergijski učinci, politika na području znanosti i tehnologije te inovacija mora biti međusobno povezana i s politikama u pojedinim gospodarskim granama, kao i s drugim područjima od važnosti za razvoj društva (Smoljić, 2011.). Vlada Republike Hrvatske donijela je Strategiju učenja za poduzetništvo Poduzetna Hrvatska godine s Akcijskim planom za njeno provođenje kao posljedicu opredijeljenosti Republike Hrvatske za prihvaćanje poduzetništva kao društvene, nacionalne, gospodarske i odgojno-obrazovne djelatnosti. Između ostalih, predviđene su mjere koje čine okvir za sustavno sveobuhvatno stvaranje obrazovno-poticajnog i poduzetništvu usmjerenog društvenog okruženja. Akcijski plan za provođenje Strategije obrazovanja za poduzetništvo Poduzetna Hrvatska sadrži: mjeru 3 koja se odnosi na uvođenje poduzetničkog učenja i osposobljavanja u sve razvojne politike i programe, mjeru 7 koja se odnosi na jačanje suradnje i umrežavanje obrazovnih institucija, znanstveno-istraživačkih i gospodarskih subjekata na programima poduzetništva i mjeru 10 koja se odnosi na povećanje broja uspješnih malih poduzeća osnovanih iz poslovne prilike. Znanje i prateća tehnološka rješenja danas su fundamentalni resurs na kojem počiva društveno blagostanje. Rast blagostanja, drugim riječima, temelji se na znanstvenicima koji stvaraju i primjenjuju novo znanje te ga prenose na buduće generacije. Stvarajući nove proizvode, procese i usluge, znanstvena djelatnost potiče zapošljavanje i održivi gospodarski razvoj. Činjenica da je većina novih radnih mjesta danas vezana uz sektor visokih tehnologija raspršila je nekadašnji strah da će znanstveni razvoj i nove tehnologije dovesti do ukidanja radnih mjesta (Smoljić, 2011.). 3. Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva Internet, elektronička pošta, prodaja putem Interneta, izravna pošta, telemarketing, pozivni centri, faks i telefoni samo su neki od primjera razvoja i značajnog napretka u komunikaciji tijekom vremena. Svaki je od navedenih u određenom vremenskom periodu predstavljao određenu inovaciju u poslovanju. Korištenjem pojedinih inovacija, poduzeća su razvijala svoje poslovanje i unapređivala svoj nastup na tržištu. Tehnologija ima ulogu omogućiti klijentu i zaposlenicima različitih odjela poduzeća povezivanje Internetom, telefonom ili vezu licem-u-lice. U današnjem svijetu poslovanja i poduzetništva, značajnija primjena tehnologije u poslovanju, posebice u komunikaciji s klijentima, s njihove strane može biti različito protumačena. Posebice treba biti oprezan ako se radi o zamjeni osobne komunikacije s klijentom komunikacijom putem Interneta ili pozivnog centra, što u današnje vrijeme više niti ne predstavlja inovaciju ili značajan napredak. Suočena s izazovom rasta inovacije u znanosti i tehnologiji, mnoga su društva razvila nacionalne inovacijske sustave kao oblik programa javne politike koji će poticati inovacije. Ako je inovacijska kultura ključna za usvajanje i razvoj novih tehnologija, vrlo je važno istražiti koncept i po mogućnosti saznati koji je tip kulture pogodniji za inovacije. Hrvatsku nacionalnu inovacijsku kulturu moguće je predstaviti kao skup vrijednosnih orijentacija i normi (izbjegavanje nesigurnosti, individualizam, maskulinitet/feminitet, dugoročna/kratkoročna orijentacija i distanca moći). Analiza pokazuje prisutnost mnogostrukih dimenzija inovacijske kulture u Hrvatskoj koje bi mogle ograničavati inovacijski kapacitet, ali to nikako ne znači da možemo identificirati samo jedan tip elemenata kulture koji osnažuje inovacijsku kulturu (Lažnjak, 2011.).

66 66 Martina Levar, Marina Nikolić: Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva Inovativna aktivnost hrvatskih poduzeća se prema dosad provedenim istraživanjima, ali i prema očekivanjima pokazala kao prilično slaba. Istraženo je ostvaruju li poduzeća koja imaju visoka ulaganja u znanje te istraživanje i razvoj veću konkurentsku prednost i odgovor je potvrdan. Uspoređena je organizacijska i upravljačka praksa odabranih hrvatskih uspješnih poduzeća te prosjeka hrvatskog gospodarstva. Usporedba je pokazala da se poduzeća razlikuju s obzirom na ciljeve inovacijskih aktivnosti, izvore informacija, prepreke koje susreću, poticaje koji ih vode, te strateške ciljeve poduzeća. Na temelju prakse uspješnih poduzeća predložene su preporuke za povećanje inovativne aktivnosti hrvatskog gospodarstva (Andrijević Matovac, 2005.). Nalazi prvoga izvješća o konkurentnosti Hrvatske upozorili su na ozbiljnost problema konkurentskog napredovanja Hrvatske, prepoznajući pritom cijeli niz područja u kojima treba provesti promjene, tj. unijeti inovacije. Proizvodnost treba povećavati na temelju inovacija, ulaganjem u stručnost zaposlenih i putem novih tehnologija. Inovacija je trajna osnova konkurentnosti. Međutim, inovacija nije samo rezultat razvojno-istraživačkog procesa. Ona nastaje kroz sposobnost poduzeća da prihvati nove tehnologije. Za ekonomske učinke inovacija bitno je da se šire u svim sektorima bez obzira na njihovu tehnološku razinu. Prema Eurostatovoj definiciji, tehnološka inovacija uključuje razvoj proizvoda i procesa i dio organizacijskih inovacijskih aktivnosti kao što su marketing i obrazovanje koji su izravno vezani uz implementaciju novih proizvoda, usluga i procesa. Iz toga proizlazi da se proizvodnost ne mora automatski poboljšati ako zemlja ulaže u istraživanja i razvoj te u inovacije. Nema nužne i spontane difuzije inovacija. Inovacija se pretače u rast proizvodnosti samo ako se događa u onim poslovnim procesima koji stvaraju novu vrijednost za kupce. Danas na inovacijsku politiku gledamo kroz prizmu sistemskog ili interaktivnog pristupa. Polazimo od toga da inovacija obuhvaća niz aktivnosti u poduzeću u čijoj je osnovi inženjerski dizajn proizvoda i procesa. Daljnja poboljšanja i primjene inovacija mogu biti ekonomski važniji od originalnog izuma. Osim unutarnjih značajki, inovativnost poduzeća ovisi o kontekstu: organizacijama, institucijama i regulativi koja okružuje poduzeće. O tim odnosima ovisi apsorpcijski kapacitet - sposobnost radne snage da usvaja i prilagođava novu tehnologiju kako bi se povećala proizvodnost. Ta sposobnost ovisi o stupnju obrazovanja pa se mjere za poticanje inovativnosti ne smiju zaustaviti na aktivnostima istraživanja i razvoja, već moraju obuhvatiti sve četiri komponente inovacijskog kapaciteta apsorbcijski kapacitet, istraživanja i razvoj, difuziju i mreže te potražnju. Kada gledamo ulaganja poslovnog sektora u istraživanja i razvoj prema BDP-u, koja iznose 0,43%, Hrvatska je tek za malen korak ispred Rumunjske i Litve, a daleko iza drugih tranzicijskih zemalja. Dodamo li tome činjenicu da je sa 65 ISO 9000 certifikata na milijun stanovnika u stajala bolje samo od Poljske, dok su je druge tranzicijske zemlje prestigle po tom pokazatelju nekoliko puta, jasno je da su osnovni hrvatski problemi s aspekta inovacija niska razina ulaganja u istraživanja i razvoj u poslovnom sektoru kao i niska razina kvalitete (Čović et al., Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2004.). Razina inovacijskog outputa je funkcija indikatora razvoja i gospodarske otvorenosti (Šporer, 2008.), a uvođenje inovacijske politike zahtijeva širi pogled na gospodarstvo, kao i razumijevanje složene veze između tehnologije, inovativnosti i gospodarskog rasta. Stoga se hrvatska inovacijska politika mora temeljiti na sljedećim načelima ciljevima (Čović et al., Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2004.): Inovacijska politika mora biti pretežito tržišno orijentirana i usmjerena k poboljšanju inovativnosti poduzeća - koje je i izvor ponude i izvor potražnje za inovacijama i tehnologijom te k poboljšanju istraživačko-razvojne i inovacijske infrastrukture. Inovacijska politika mora biti usmjerena prema četirima komponentama inovacijske sposobnosti: apsorpcijskoj sposobnosti, potražnji, difuziji inovacija i aktivnostima istraživanja i razvoja.

67 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 67 Inovacijska politika mora dovesti do rasta proizvodnosti. Inovacijska politika mora povećati komponentu znanja u svim novim investicijama. 4. Zaključak Rast svakog pa tako i hrvatskog gospodarstva, ovisi o uspješnoj pretvorbi istraživačkih rezultata i znanja u komercijalno iskoristive proizvode i tehnologije. Uspješna integracija na nova tržišta stoga zahtjeva prijelaz na gospodarstvo znanja u kojemu su znanost, tehnologija i inovativno poduzetništvo međusobno povezani više nego ikada ranije (Smoljić, 2011.). U tom kontekstu možemo promatrati Inovacijsko razvojni centar Zrinski koji djeluje kao potpora svim institucijama Obrazovne grupe Zrinski, koja uspješno sažima srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te obrazovanje odraslih, a sve nabrojene ustanove u svom fokusu imaju poduzetništvo pa tako ne čudi postojanje spomenutog centra. Relevantnost učenja o poduzetništvu te sinergija koja nastaje između poduzetništva i inovacija, može se i mora uvažiti te biti temelj kako korporativnog, tako i obrazovnog sektora, a upravo je Inovacijsko razvojni centar Zrinski nastao zbog potrebe inoviranja u obrazovnom sustavu što omogućuje ne samo održivost ustanove na obrazovnom tržištu, već i neminovnu prednost jer se stvaraju novi ljudi, s novim i inovativnim pogledima na svijet koji nude prilike za razvoje novih proizvoda i tehnologija. Taj se svijet inovacijama drastično mijenja. Upravo iz tog razloga je za primjer inovativnosti istaknut Internet i sve ono što Internet donosi. On je neminovno primijenio svijet i još će ga mijenjati u razmjerima koji se možda ne mogu precizno ni predvidjeti. Ako je poduzetništvo glavna okosnica tržišnog rasta i razvoja te ako istraživanja pokazuju da subjekti koji imaju istraživačko razvojni centar bivaju uspješniji i konkurentniji na tržištima, preostaje zaključiti kako je opasno zanemariti mišljenja stručnjaka i relevantnih istraživanja te kako uvažavanje spomenutog može graditi nove stručnjake koji će obrazovanjem, a kasnije i iskustvom u poduzetništvu inovacijama dolaziti do novih proizvoda i tehnologija koje će voditi u smjeru prosperiteta. S takvim optimističnim razmišljanjem moguće je i dalje graditi i razvijati Hrvatsku kao zemlju s nadaleko prepoznatim bogatstvima i potencijalima.

68 68 Martina Levar, Marina Nikolić: Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva Innovation and Development as Precondition and Consequence of Entrepreneurship Abstract Countries in this region, that is, the countries of former Yugoslavia, confronted with many challenges in their history but the events related to the last decade show about how these countries tend to progress in the pursuit of peace and prosperity. Approaching or joining the European Union that also faces many economic and social problems, these countries are, or are trying to share the same philosophy with EU countries so inevitably refer to the strategy of the European Commission for smart and sustainable development, Europe 2020, which states innovation as one of the most important priorities for the development of European countries. As a necessary development for the countries in the region, and this would mean that they must introduce drastic changes in the way of functioning, we come to the origin the word innovation (Lat. Innovatio which means innovation, change, modification), which operates in the service of so necessary and desired development. Innovation, and the process of creating and using creativity as the main tool provides a precondition for the emergence and functioning of enterprises in general and thus generates and manages the development that comes from the entrepreneurship as one of the key preconditions not only for development of countries but also for the sustainability of development. Key terms: innovation, development, entrepreneurship Literatura 1. Andrijević Matovac, V. (2005). Inovativna praksa uspješnih poduzeća hrvatske industrije: Case study farmaceutskog, prehrambenog i telekomunikacijskog poduzeća, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol.3, No.1 2. Lažnjak, J. (2011). Dimenzije nacionalne inovacijske kulture u Hrvatskoj. Sadržajna valjanost Hofstedeovih dimenzija, znanstveni članak, Društvena istraživanja, 20, 4 (114) 3. Lee-Kelley L., Gilbert D. i Mannicom R. (2003). How e-crm can enhance customer loyalty. Marketing Intelligence & Planning, 21 (4), Čović, Ž. et al. (2004). 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske. Nacionalno vijeće za konkurentnost, Nguyen T. H., Sherif J. S. i Newby M. (2007). Strategies for successful CRM implementation. Information Managment & Computer Security, 5 (2), Smoljić, M. (2011). Obrazovni programi za usvajanje poduzetničke kompetencije. Znanstvena i tehnologijska politika i inovativno poduzetništvo. Uredili: Tafra V., Tafra I., Učenje za poduzetništvo Zbornik radova 1. Međunarodne konferencije učenje za poduzetništvo, Zagreb, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Šporer, Ž. (2008). Sadašnjost zarobljena u prošlosti. Inovacijske i komercijalizacijske aktivnosti u OECD i Srednjoistočnim europskim zemljama, University of South Australia, Revija za sociologiju, 39, 1-2.

69

70

71 Obrazovanje + cjeloživotno učenje za poduzetništvo = zapošljivost Željko Sudarić Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru Upravni studij Županijska 50, Vukovar, Hrvatska Tel: , zsudaric@vevu.hr Sažetak Obrazovanje je danas prepoznato kao temelj razvoja i uspjeha društva i ekonomije znanja. Znanje i inovacije, najvrednija su imovina, a kvalitetno obrazovanje temelj uspjeha društva u cijelosti. Za poduzetništvo se može reći da postoji otkad i ljudska zajednica, a interes za poduzetništvom proizlazi iz spoznaje da je povijest civilizacije na određen način proizvod djelovanja poduzetništva. Danas poduzetništvo predstavlja jednu od glavnih političkih, ekonomskih i općedruštvenih tema te potiče razvoj ekonomija diljem svijeta i generira nova zapošljavanja, ali i povećava opći društveni, kulturni i socijalni napredak. Cjeloživotno učenje vodi prema rastu i zapošljavanju te svakome daje priliku da se uključi u društvo. Hrvatska, koja je sada dio Europe, prihvatila je koncepciju cjeloživotnog učenja kao temelj vlastite strategije obrazovanja te ga kontinuirano promovira i provodi u svim sferama života. U radu ćemo prikazati da su obrazovanje, uz poduzetnički duh i kontinuiranu cjeloživotnu edukaciju, bitan čimbenik razvoja društva u cijelosti, tj. da je nužno intenzivno ulagati u cjeloživotno učenje i razvoj pojedinca kako bi njegova znanja, vještine i sposobnosti bili u funkciji ostvarivanja strateških ciljeva kompletnog društva. Ključne riječi: Poduzetništvo, obrazovanje, cjeloživotno učenje, zapošljivost 1. Uvod Znanost i obrazovanje, uz čovjeka, postaju najjača proizvodna snaga društva. Na znanosti se temelji sve veći broj novih tehnologija i inovacija, a znanje je uvjet uspješne primjene tih postignuća. U svemu tome poduzetništvo postaje pokretač, organizator i upravljač novim procesima. Hrvatski sabor na sjednici 2. veljače godine donio je odluku o proglašenju Zakona o obrazovanju odraslih koji kaže da obrazovanje odraslih obuhvaća cjelinu procesa učenja odraslih namijenjenih ostvarivanju prava na slobodan razvoj osobnosti, osposobljavanju za zapošljivost te stjecanju kvalifikacija za prvo zanimanje, prekvalifikaciju, stjecanje i produbljivanje stručnih znanja, vještina i sposobnosti, kao i osposobljavanju za aktivno građanstvo. U Zakonu se navodi da je obrazovanje odraslih dio jedinstvenoga obrazovnog sustava Republike Hrvatske i da se temelji na načelima cjeloživotnog učenja, racionalnog korištenja obrazovnih mogućnosti, teritorijalne blizine i dostupnosti obrazovanja svima pod jednakim uvjetima, u skladu s njihovim sposobnostima; slobode i autonomije pri izboru načina, sadržaja, oblika, sredstava i metoda, uvažavanja različitosti i uključivanja, stručne i moralne odgovornosti andragoških djelatnika, jamstva kvalitete obrazovne ponude, poštovanja osobnosti i dostojanstva svakoga sudionika (NN 17/07, 2007.).

72 72 Željko Sudarić: Obrazovanje + cjeloživotno učenje za poduzetništvo = zapošljivost Obrazovanje je danas prepoznato kao temelj razvoja i uspjeha društva. Znanje, uz kvalitetno obrazovanje, temelj je uspjeha kompletnog društva, a poduzetništvo predstavlja jednu od glavnih političkih, ekonomskih i općedruštvenih tema te potiče razvoj ekonomija diljem svijeta, ali i povećava opći društveni, kulturni i socijalni napredak. Cjeloživotno učenje vodi prema rastu i zapošljavanju te svakome daje priliku da se uključi u društvo. 2. Cjeloživotno učenje i obrazovanje relevantni pokretači razvoja Danas je znanje jedna od osnovnih poluga razvoja ekonomije i gospodarstva, ali i cjelokupnog društva. Upravljati znanjem znači aktivno oblikovati i kreirati kompletno okruženje. Znanje i obrazovanje, polazeći od globalizacijskih kriterija, imperativ su u razvoju ljudskih potencijala. Svrha svakog sustava jest povezati proces znanja sa zahtjevima razvoja gospodarstva i tržišta rada te generirati što više stručnog i obrazovanog kadra, a time omogućiti trajnu zapošljivost, smanjiti nezaposlenost i razvijati sustav znanja i obrazovanja, tj. cjeloživotnog učenja. Vrhunsko obrazovanje ključno je za razvoj Hrvatske i Europske unije (EU) kao društva znanja i njezino djelotvorno konkuriranje u svjetskom globaliziranom gospodarstvu. EU financira brojne programe te tako omogućava svojim građanima da u najvećoj mjeri iskoriste svoj osobni razvoj i gospodarski potencijal EU-a tako što će studirati, usavršavati se ili volontirati u drugim zemljama. EU je izdvojila oko 7 milijardi eura za cjeloživotno učenje za razdoblje od do godine (EU bilten, 2012.). Hrvatska je godine postala ravnopravnom članicom Programa za cjeloživotno učenje. 3. Cjeloživotno učenje i poduzetništvo razvojem do konkurentnosti Da bismo bili konkurentni na globalnom tržištu u ekonomskom smislu potrebno je razvijati poduzetništvo i cjeloživotno učenje o poduzetništvu. Najrazvijenije zemlje svijeta, kao i zemlje Europske unije, prepoznale su važnost podržavanja poduzetništva, stalnu potrebu za stvaranjem poduzetničkog ozračja te poticanje poduzetničkog obrazovanja u sustavu cjeloživotnog učenja. Cjeloživotno učenje odnosi se na svaku aktivnost učenja tijekom cijelog života s ciljem unaprjeđenja znanja, vještina i kompetencija u okviru osobnog, građanskog, društvenog ili profesionalnog djelovanja pojedinca. Ono obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima, od rane mladosti do starosti te u svim oblicima u kojima se ostvaruje formalno, neformalno i informalno (Commission of the European Communities, 2001.). Cjeloživotno učenje, uz formalno obuhvaća i neformalno i informalno učenje s ciljem stjecanja i unaprjeđivanja znanja i vještina te pripadajuće samostalnosti i odgovornosti za osobne, društvene i profesionalne potrebe. Formalno obrazovanje kroz redoviti obrazovni sustav obuhvaća programe kojima se stječu priznate diplome i kvalifikacije. Neformalno obrazovanje odvija se neovisno o obrazovnom sustavu, u kojem pojedini programi mogu, ali ne moraju, imati javnu ispravu kao dokument uspješnog savladavanja programa. Kako bismo bili konkurentni na svjetskom, ali i europskom tržištu u gospodarskom smislu potrebno je razvijati poduzetništvo i cjeloživotno učenje o poduzetništvu. Razvoj poduzetništva ključni je čimbenik svakog konkurentnog gospodarstva i potreban je stalni i sustavni razvoj. Razvoj poduzetništva i smjernice za ostvarenje spadaju u prioritete zemalja članica Europske unije, a uočavaju se u brojnim dokumentima EU kao što su: Europska povelja o malom gospodarstvu (2003.g.), Lisabonska strategija (2000.g.), Program za poduzetničko obrazovanje u Europi (2006.g.) i drugi. Za stvaranje poticaja gospodarskog razvoja putem poduzetništva kao ključne

73 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 73 kompetencije konkurentnog gospodarstva, nužno je stvoriti sinergiju poduzetništva, obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Neophodno je u obrazovanju sustavno razvijati poduzetništvo kao ključnu kompetenciju, odnosno razvijati ekonomsku pismenost i poduzetnički duh na svim razinama obrazovnog sustava. Učenje o poduzetništvu važan je aspekt kurikuluma u zemljama članicama EU. Republika Hrvatska u svom procesu priprema za priključenje EU, usvojila je prijedlog Strategije učenja za poduzetništvo (Vlada RH MGRP, 2010.) gdje se navode mjere i razlozi razvoja učenja o poduzetništvu, prijedlog strategije provedbe programa učenja o poduzetništvu u obrazovni sustav RH kao i očekivani rezultati razvoja obrazovanja o poduzetništvu. Poticanjem poduzetničkog načina razmišljanja i razvojem poduzetničke kompetencije doprinosi se povećanju zapošljivosti i smanjenju nezaposlenosti, a time se ostvaruje temelj za održivi ekonomski razvoj cjelokupnog društva. Sudjelovanje u cjeloživotnom učenju pozitivno se odražava na zapošljivost koja je viša u državama gdje je sudjelovanje u programima cjeloživotnog učenja razvijenija i veća (European Working Conditions Survey EWCS, 2005.). Poduzetništvo je potrebno društvu u ekonomiji, u institucijama javnih službi, kao i gospodarskim organizacijama (Drucker, 2005, str.270). 4. Zapošljivost cjeloživotnimučenje i razvojem do konkurentnosti Zapošljivost (engl. employability, njem. Vermittlungsfähigkeit, Arbeitsfähigkeit) jest stalna konkurentnost pojedinca na tržištu rada s obzirom na potrebna znanja, vještine i sposobnosti koje se traže. Riječ je o potrebi da se stalno zaposlenje zamijeni stalnim razvojem i osiguranjem najnovijih znanja i vještina koje tržište rada zahtijeva, tj. stalnom zapošljivošću. Odgovornost u tome imaju i organizacija i pojedinac (Fikreta Bahtijarević-Šiber, Pere Sikavica, 2001.). Organizacije više ne mogu osiguravati stalno radno mjesto i stabilan radni odnos, ali umjesto toga moraju osiguravati svojim zaposlenicima stalno obrazovanje i osuvremenjivanje znanja i vještina sustavom cjeloživotnog učenja. To istodobno za pojedince znači obvezu stalnog učenja i razvoja, praćenja promjena u znanju i potreba tržišta rada. Kako bi tržište rada funkcioniralo po principima tržišta važno je uspostaviti ravnotežu između ponude i potražnje. Ponuda radne snage koja je kvalificirana i prilagodljiva te brzo odgovara potrebama tržišta rada jest dugoročni rezultat koji se treba ostvariti. Stoga su sve aktivnost usmjerene na povećanje zaposlenosti i zapošljivosti iznimno važne, jer su usmjerene direktno na egzistencijalna pitanja građana. Zaposlenost se mora postići stvaranjem novih radnih mjesta i poticanjem investicijskih ciklusa. Međutim, možda je još važnije povećanje zapošljivosti. Aktivnosti usmjerene na povećanje zapošljivosti uglavnom su usmjerene na pojedince i skupine ljudi koji teže ulaze na tržište rada, odnosno manje su prilagodljivi brzim promjenama u tehnološkim naprecima i poslovanju. Najčešće se radi o dugotrajno nezaposlenim osobama, osobama s nižom razinom obrazovanja, mladima bez radnog iskustva, nacionalnim manjinama, osobama s invaliditetom. U suradnji s obrazovnim sustavom i sustavom socijalne skrbi, navedene se osobe nastoje motivirati i savjetovati, a nakon osposobljavanja putem sustava cjeloživotnog učenja i aktivirati kako bi se uključile na tržište rada, tj. postale konkurentne. 5. Zaključak Spoznaja o isplativosti ulaganja u proces obrazovanja, razvoj potrebe cjeloživotnog učenja i kontinuirana potreba za nadograđivanjem novih znanja, uz interdisciplinarni pristup osnova su i

74 74 Željko Sudarić: Obrazovanje + cjeloživotno učenje za poduzetništvo = zapošljivost za poboljšanje društvene odgovornosti. Usvojena znanja brzo zastarijevaju te je potrebno ovladati sposobnostima brzog prihvaćanja novih znanja, a sve to kroz proces cjeloživotnog učenja. Sudjelovanje u cjeloživotnom učenju pozitivno se odražava na zapošljivost koja je viša u državama gdje je sudjelovanje u programima cjeloživotnog učenja razvijenija. Konkurentska prednost gospodarstva temelji se na kontinuiranom obrazovanju, tj. cjeloživotnom usavršavanju te na razvoju poduzetništva i obrazovanja za poduzetništvo, s naglaskom na usvajanje potrebnih poduzetničkih kompetencija. Europskom poveljom o malom gospodarstvu, Lisabonskom strategijom, kao i drugim relevantnim dokumentima Europske unije, takva se usmjerenost osobito naglašava. Zbog svega navedenog potrebno je sustavno razvijati poduzetništvo kao ključnu kompetenciju na svim razinama i oblicima obrazovanja te stvoriti sustav obrazovanja za poduzetništvo kao dio cjeloživotnog učenja usklađenog s potrebama suvremenog globalnog tržišta s ciljem razvoja pojedinca, društva u cjelini i gospodarstva.

75 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 75 Abstract Education is now recognized as the basis for the development and success of society and knowledge economy. Knowledge and innovation are the most valuable asset, and quality education is the foundation of the success of society as a whole. Entrepreneurship can be said to exist since the human community, and interest in entrepreneurship stems from the recognition that the history of civilization in a way a product of entrepreneurship activity. Today, entrepreneurship is one of the major political, economic and general social issues and encourages the development of economies around the world and generating new employment, but also increases the general social, cultural and social progress. Lifelong learning leading to growth and employment, and gives everyone the opportunity to participate in society. Croatia, which is now part of Europe, adopted the concept of lifelong learning as the foundation of its educational strategy, and it continually promoted and implemented in all spheres of life. In this paper we show that education, along with an entrepreneurial spirit and continuous life-long education, is an essential factor for the development of society as a whole that it is necessary to intensify investment in lifelong learning and developing individuals to their knowledge, skills and abilities were in order to achieve the strategic objectives of the complete society. Key words: Entrepreneurship, education, lifelong learning, employability Literatura 1. Zakon o obrazovanju odraslih NN 17/07 (2007). Zagreb 2. Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj Informacijski centar Europske unije (2012). EU za medije. (sačuvano: ). 3. Commission of the European Communities (2001). Making a European Area of Lifelong Learning a Reality - COM final (Sačuvano: ). 5. Vlada RH Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (2010). Strategija učenja za poduzetništvo. hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/18933.pdf (sačuvano: ). 6. Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta Eurofound (2005). Uvjeti rada u Europskoj uniji: Sigurnost zaposlenja i zapošljivost - četvrto istraživanje o uvjetima rada u Europi (European Working Conditions Survey EWCS). (sačuvano: ). 7. Drucker, P.F. (2005). Najvažnije o menadžmentu: izbor iz radova o menadžmentu Petera F. Druckera. Zagreb: MEP Consult Bahtijarević-Šiber, F. Sikavica, P. (2001). Leksikon menedžmenta. Zagreb: Masmedia

76

77 3 Znanja i vještine potrebne suvremenom poduzetniku Knowledge and skills necessary for a modern entrepreneur

78

79 Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning and a Source of Business Knowledge Anton Florijan Barišić, Managing Partner Chronos Info Consulting, Zagreb, Medvedgradska 35, 10000, Croatia tel: , afbarisic@chronos.hr Abstract Management consultancy, since its start as a profession and as a business 150 years ago, is expanding rapidly throughout the world. Management consulting is the rendering of assistance and independent advice about management issues. Management consultants have skills in research, analysis, communication and change management. They are able to identify problems, find relevant data, synthesize information, develop proposals for improvement, overcome resistance, transfer management techniques, and help clients to learn from experience. Besides traditional management consulting (e.g. strategy, organization, HR, change management, IT advice and project management) new service lines (e.g. development and integration excluding software development and outsourcing) also belong to this profession (Niedereicholz, 1996). Management consultants are agents in the dissemination of business knowledge thanks to their expertise and knowledge management practices. However, relatively few studies focus specifically on their role in projects with entrepreneurs and their organisations. Knowledge transferred by a management consultant consists of two main types: Explicit knowledge that can be transferred to an entrepreneur through different media as reports, books, archives, databases and IT groupware technology Tacit knowledge that can be transferred to an entrepreneur through personnel contact and collaboration In the paper the implementation of management consulting as a form of business knowledge source for entrepreneurs is explored. The framework for management consultancy in sense of entrepreneurial learning is based on extensive professional experience in the region, multi-year surveys, and a review of the literature. The paper highlights the important role of management consultants as disseminators of information and new practices, and of independent advice to entrepreneurs as a subset of manager s population. Key words: entrepreneurship, entrepreneurial learning, management consulting, knowledge dissemination, JEL Code: L26, L84, I25 1. Introduction Although management practice is as old as society itself, management theory and management consulting are of more recent origin. In that sense, management consulting is less than 150 years old, but real growth has been exercised in the 20th century. However, recent further rapid developments and refinements in all three above mentioned areas, with diversification, transpa-

80 80 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... rency, and accountability as emerging trends, have made giant strides in the West, especially in the United States, from the 1930s to the present and in Western Europe since the 1950s. In that sense, managers, academics, and consultants are valued in terms expertise, trust, and coaching along with implementation of their consulting assignments. The growth of management consulting industry in great measure is a result of its successful stringent practices with clients in bringing new knowledge as well as a consolidation of their roles in confirming or legitimating senior client knowledge and preferences (McKenna, 2006). Also, as a result of overall developments in the society in terms of growth of management discourse in the public, clients are more familiar with some of the types of knowledge and tools typically associated with consultants (Kennedy Information, 2004; Kitay and Wright, 2004). 2. Management consulting In general, consulting is a knowledge-based service that can be sold and bought, but because being often intangible, it is difficult to demonstrate its advantages to potential clients. Miles (1999) highlights four aspects of consultancy as important: human capital and knowledge intensive, high degree of intangible activities and services, difficulties in standardization of the consulting process and procedures intensive interaction between consultants and clients. According to Schein, (1996), consultancy is considered as a helping with an aim. In this process a special interaction develops between the consultant and the client. Therefore, in consultancy, besides recognizing the problem of the client, it is also important to recognize the interaction between consultant and client. Kubr, (1996), says that regardless of semantic and stylistic differences, approaches and conceptions related to the basic concept of management consulting, it can be basically divide into two groups: functional and independent professional services. In that respect he has developed a definition of management consulting saying that management consultancy is a professional service, which is rendered to organizations and their top executives with the aim of giving assistance to the relevant organizations in achieving their goals, identifying their problems, solving these problems, identifying new possibilities, acquiring necessary abilities and in accomplishing changes. From the client side it is important to define what types of products and services consultants deliver to the clients. Markham (1999), suggests that management consultancy interventions, by its nature, can involve a number of levels (providing information, conducting planning, managing changes, developing learning capabilities). The levels of consulting interventions are shown in the diagram bellow

81 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 81 Figure 1 Levels of consulting interventions Source: Markham, (1999), p.2 Management Consulting is a professional service that helps entrepreneurs to: Analyze and diagnose problems and conditions, Develop solutions, and Implement changes in their enterprises In providing those services, management consultants are seen as knowledge workers conveying knowledge to the clients. In offering and proposing their advices, management consultants are asked to cover a range of topics, making the perishable facets of their services tangible and lasting. The major management consultancy service categories are traditionally divided into four groups: strategy, human resources, operations, and information technology The last two categories have become dominant in the past 10 years worldwide. Further development has expanded the scope of services to customer relations, finance, strategy, supply chain management. (Gross, Poor, 2008) 3. Management consultants as a source of knowledge Management consultants are professionals who bring specialized knowledge and a set of skills to the client organization in a way that moves the organization forward. Greiner Metzger, (1983), describe the management consultant as someone, who is in possession of the competence, status, reputation and recognition needed for his job. Consultants generally have an educational background relevant to the area they consult in. Because consultants work with numerous organizations, they bring knowledge and experience from past assignments to help their clients in new situations, such as business growth, crisis management, etc. In that sense, consultants are valuable source of business knowledge for entrepreneurs.

82 82 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... Consultants know how to capitalize on client strengths and realize opportunities while addressing weaknesses and mitigating threats, all in exploring and identifying an appropriate solution. Consultants usually have skills in research, analysis, communication and change management. They are able to identify problems, find relevant data, synthesize information, develop proposals for improvement, overcome resistance, transfer management techniques, and help clients to learn from experience. They know how to engage the client to participate as closely and intensively as possible in the assignment. They understand the linkages in the client s business value chain, rigorously apply relevant toolkits and packages, and have extensive knowledge of the dynamics and direction of the industry client belongs to. Related to the character of their work, consultants can basically be divided in the two big groups: Resource consultant, suggesting solutions based on his expertise and experience and persuading clients about the correctness of these solutions and gives assistance in the implementation, Process consultant, assisting the client in searching for solutions with methods that facilitate and raise creativity of the client, and as a consequence of that approach, the clients themselves will be able to implement solutions. Management consultancy market is extremely competitive and clients are increasingly selective and demanding which requires from management consultants to reflect continuously on their acting, performance and value added to clients. They have to consider how to improve client satisfaction developing in the same time the image of the profession and strengthening the credibility of management consultants. Establishing a benchmark in terms of raising professional standards for the whole management consulting industry aligned with increasing public transparency and accountability can help clients to recognize professionalism and ethics of consultants In order to encourage continuous professional development by striving for high standards, and foster the continuing evolution of management consultancy practice, International Council of Management Consulting Institutes developed internationally recognised set of core standards for management consultants defining competences for the profession presented in the figure 2.

83 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 83 Figure 2 - ICMCI Professional Standards Competency Model Source: The International Council of Management Consulting Institutes (ICMCI), Management consulting competency model represents a framework consisting of guidelines, tools, and techniques for managing the application of knowledge and skills to address all or part of a business issues. A methodology serves to help translate industry knowledge and technical competencies into an approach for the delivery of a service. (Lucia and Lepsinger 1999), This competence model as a form of professional standard and ethics of the practice, when implemented broadly, will be the resulting in high level of consultant competences and reliable consultancy services, improving the consistency and quality of services under predefined criteria for the knowledge, skills and abilities, the consultants are expected to exercise in their work with clients Knowledge transfer and role of consultants Knowledge transfer The conventional view describes consultants as disseminators of business knowledge, following evidence of knowledge flow in the form of clients acquiring new or increased knowledge from their interactions with expert consultants in the formal knowledge domain of the consulting assignment. In that sense, concepts, frameworks, processes/options, tools, skills and languages associated with procurement, systems design and management, strategic portfolio analysis were developed. Client learning is not always an explicit or contractual element in assignments. In identifying the dominant domain of entrepreneurial learning claimed from consulting assignments as being that of processes rather than what might be expected from the conventional view of con-

84 84 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... sultancy as the clients experts relationship, other significant although neglected, knowledge flow channels and directions are evident: From consultants to clients - Aside from what might be expected in terms of consultants bringing sector knowledge to assignments, in the strategy case, they also provide internal organisational knowledge in the form of client procedures, personnel and strategic data. In this way, the consultants can be considered to be behaving as an organisational library or memory. Among consultants and clients - general and consultancy project management knowledge and responsibility are reported to have been gained by clients From clients to consultants as it is acknowledged in the literature, consultants gain client organisation and contextual knowledge especially from participation in contextualising their analyses and prescriptions as well as in seeking to identify future business opportunities Among clients - the very act of commissioning consultants, dedicating financial and other resources to it, prompted reflection among clients and seeking out other sources of information Among consultants learning is evident among consultants in terms of incidental observation and coaching with respect to client, process and testing and using tools and frameworks. In consulting the knowledge, experience and personality of a consultant is more important than any procedure or technical instrument, and that can be assured with adequate training and experience. Management consulting nowadays is the most important manufacturer of new management science, beyond researches done at universities. Role of Management Consultants Consultants are considered as core agents in the dissemination of business knowledge because of their relative expertise and knowledge of management practices. However, relatively few studies focus specifically on their role in projects with client organisations. According to Meister (1993) and Poór-Gross, (2003) in terms of the consulting process, in general, the consultant can act in three roles Expert/ Resource consultant, preparing and suggesting solutions based on his very expertise and experience, convincing clients about the effectiveness of proposed solutions and assisting in the implementation (if required). An expert consultant transfers usually tacit knowledge (Polanyi, 1967) Process/People consultant, assisting the client in searching for solutions with techniques and methods that facilitate and increase the creativity of the client, enabling the clients themselves to implement solutions. The process consulting is inevitable part in some consulting disciplines as organizational development and change consulting projects (Schein, 2002). Working with a client a process consultant typically transfers explicit knowledge. Mix consultant, combining both, the tacit and explicit knowledge for the success of consulting intervention with client Depending to the needs of the entrepreneur and in line with nature of the assignment, a management consultant can change his/her role, and apply different skills during an assignment in client organization. The Figure 4 demonstrates a model of skills used related to level of engagement with client.

85 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 85 Figure 3 Management consultants role and skills model The precise combination of skill mix will vary according discipline and level of engagement with client 4. Characteristics of entrepreneurial learning Entrepreneurial learning is an important area which is not well understood in either the academic study of entrepreneurship or the practical development of new entrepreneurs. The main conclusion coming from the extensive literature on entrepreneurship education is that while education can provide cultural awareness, knowledge and skills for entrepreneurship, the art of entrepreneurial practice is learned experientially in business rather than the educational environment (Gibb, 1996; Gorman et al., 1997; Jack and Anderson, 1999), Learning must be understood as a contextual and active rather than a purely educational process. Rae, (2005) identified three major themes related to the entrepreneurs learning. These themes consist of personal and social emergence, the negotiated enterprise, and contextual learning. Within these major themes, a total of 11 subsidiary themes were identified and Triadic model of entrepreneurial learning was developed. The figure 5 shows the model of entrepreneurial learning.

86 86 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... Figure 4. Triadic model of entrepreneurial learning Source: Rae, 2005, pp. 326 Contextual learning occurs through participation in community, industry and other networks in which individual experiences are related, compared and shared meaning is constructed. Through these situated experiences and relationships people can develop intuition and the ability to recognise opportunities. The negotiated enterprise concept emphasises that the business venture is not enacted by one person alone, but through negotiated relationships with others. The ideas and aspirations of individuals are realised through interactive processes of exchange with others within and around the enterprise, including customers, investors and co-actors such as partners or employees. Personal and social emergence is the development of entrepreneurial identity, including early life and family experiences, education and career formation, and social relationships. It includes the formation of a sense of self and of future aspirations. Following recommendations and implementing above explained learning model, a set of competencies required for entrepreneurs to exercise during their entrepreneurial career can be developed to help them to improve overall performance of their businesses. Competency based performance is a concept that is used widely within the world of business. One comprehensive definition of competency proposed by Parry, (1996) says that competence is a cluster of related knowledge, skills, and abilities that affects a major part of one s job (a role or responsibility), that correlates with performance on the job, that can be measured against wellaccepted standards, and that can be improved via training and development. 4.1 Entrepreneurship competences model Competencies often serve as the basis for identifying critical skills that are needed in the workplace. One might suspect, competencies are gained through a variety of channels life experience, formal education; apprenticeship; on-the-job experience; as well as training and development programs. Of course, all of these channels come together and contribute to overall

87 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 87 job competence. In this sense, competencies represent the glue that ties work activity to the bottom line of a business. The Entrepreneurship Competency Model is depicted in a diagram consisting of nine layers. The arrangement of the layers is not meant to be hierarchical, or to imply that competencies at the top are at a higher level of skill. The model represents the increasing specialization and specificity in the application of skills as moving up the layers. Layers 1-4 are divided into blocks. The blocks represent competency areas, that is, the applied skills, knowledge, abilities essential to successful entrepreneurial performance. The entrepreneurship competency model is shown in figure 5 The both models demonstrate similarities in competences required for both consultants and entrepreneurs to successfully perform critical work functions or tasks in defined work environment or context. For entrepreneurs this makes the process of learning and transfer of knowledge more effective. Figure 5: The Entrepreneurship Competency Model Management competencies 9 Individual Leadership Delegation Empowerment Organizational Awareness Developing Organizational Talent Initiative 8 Occupation specific requirements 7 Occupation specific technical competencies 6 Occupation specific knowledge areas Youth entrepreneurship Principles of entrepreneurship Creative thinking Networking Micro enterprise Innovation & invention Planning & organizing Entrepreneurial focus areas Small Business Development Entrepreneur Technical Competencies Social entrepreneurship Planning Marketing Financial management Workplace competencies Problem solving & decision making Academic competencies Business operations Checking, examining & recording Reading Writing Mathematics Science & technology Communication: listening & speaking Interpersonal skills Personal Effectiveness Competencies Initiative Ambition Adaptability & flexibility Willingness to take risk High growth, high value, entrepreneurship Risk assessment & management Business fundamentals Critical & analytical thinking Willingness to learn Source: author based on ETA, 2004

88 88 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... First three layers contain foundation competencies needed to be ready to enter the workplace. Layer 1 Personal Effectiveness Competencies representing personal attributes are essential for all life roles. Usually referred to as soft skills, personal effectiveness competencies are generally learned in the home or community and reinforced at school and in the workplace. Layer 2 Academic Competencies are critical competencies primarily learned in formal education settings, and they include cognitive functions and thinking styles. Those competencies are likely to apply to all occupations and industry sectors. Layer 3 Workplace Competencies represent motives and traits, as well as interpersonal and self-management styles. They generally are applicable to a large number of occupations and industries. Layers 4 and 5 contain Industry Competencies, which are specific to an industry or industry sector. Since entrepreneurship is not an industry, those layers are broken out as follows: Layer 4 Entrepreneurship Technical Competencies represent the knowledge and skills that are common to all entrepreneurial activities. These technical competencies build on, but are more specific than, competencies represented on lower layers. Layer 5 Entrepreneurial Focus Areas represent types of enterprise. Related competencies may be developed by interest groups or communities of practice. Layers 6 through 9 represent the specialization that occurs within specific occupations within an industry. Analysis Oral Communication Customer Service Orientation Judgment Quality Management Managing Work Teamwork Maximizing Performance Written Communication Follow-up Negotiation The entrepreneur as well as management of any organization has to make decisions about the business or organization s future, although there are numerous important influences that cannot be appropriately predicted. The many different forms of uncertainty that organizations constantly have to deal with stem from sources such as the market environment, networks and competitive structures in which organizations operate (Beckman, Haunschild, & Philipps, 2004; Jauch & Kraft, 1985), as well as on the inherent ambiguities and complexities of management and entrepreneurship itself (Mosakowski, 1997; Pich, Loch, & De Meyer, 2002). In that respect, organizations hire management consultants for a multitude of reasons. The most frequently mentioned benefits to the client are: To gain access to specialized knowledge and industry best practices: Consultants possess unique knowledge and skills to help a firm seize new business opportunities. To facilitate the process of change: Consultants master special methods and techniques to improve current business performance. Most managers and entrepreneurs find it extremely difficult to implement change at the same time they focus on managing day-to-day operations.

89 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 89 To obtain an impartial outside viewpoint: Being independent from a client organization and not invested in its culture, a management consultant provides a fresh viewpoint and is impartial in situations where no insider of the organization would be. To acquire learning through the consulting process: Clients may turn to consultants not to find a solution to one distinct problem but to benefit from the consultant s special knowledge and methods used to identify problems and implement changes (interviewing, diagnosis, communication, persuasion, feedback, evaluation). Consulting assignments become learning assignments; they bring new competence into the organization and help managers and staff to learn from their own experience. To acquire intensive professional services on a temporary basis: Clients benefit from a consultant s expertise and services without adding an expensive permanent employee to the payroll. 5. Conclusion There are numerous reasons why entrepreneurs and organizations turn to consultants. In the past decades companies have undergone significant changes. More and more companies outsource services of some of their internal organizational departments that were created in previous years. Areas of management are getting more and more specialized. According to Markham (1999) there are three factors that make the intervention of a consultant absolutely necessary. These are as follows: Objectivity provided by outside, independent persons. Uncertainty of projects can be significantly reduced by the assignment of outside consultants. The intervention of a consultant can facilitate organizational learning and knowledge transfer. Kubr (1996) emphasizes the work of consultants as a source of business knowledge to the entrepreneurs giving five reasons for why consultancy, this very particular and special business activity is needed: giving assistance to an organization to reach its goals, solving management and business problems, identifying new possibilities facilitating learning preparing and implementing changes. Until the 1980 s the function of the consultant in the consultant-client relationship was basically in many ways similar to the role of the supplier, who rendered different products and services. Over the past years this relationship has gradually become a mutual partnership, and the goal has more and more become raising the effectiveness of the client. Maister, (1993), emphasises three basic commonalties of the mission of consulting as a profession: advice, satisfaction and success. The management of these commonalities requires a delicate balancing between the client demands and the realities of the market and client organisation. Bower (1982) explains with the following six factors how clients can use consultants as a source of business knowledge: Consultants possess competencies that clients do not. They have knowledge of previously successful methods in case of other companies.

90 90 Anton Florijan Barišić: Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning... They devote enough time to examine the relevant problem. They have adequate professional background. They are independent. They are able to draw up actions that assist them in the implementation of their suggestions. In a highly competitive environment, enterprises need to continually change and evolve. Survival and growth require an effort to re-evaluate and reaffirm their competitive advantages and positions in the market. Managers and entrepreneurs must deal with numerous problems, and consultants can assist them in dealing with: Corrective problems trouble-shooting and/or turnaround Progressive problems continuous improvement Creative problems new strategies and initiatives Menadžment konzalting kao oblik poduzetničkog učenja i izvor poslovnog znanja Sažetak Menadžment konzalting se, još od svog početka prije 150 godina, razvija vrlo brzo. U osnovi je to isporuka usluga i neovisno savjetovanje o problemima upravljanja organizacijama. Menadžment konzultanti posjeduju znanje, vještine i sposobnosti u istraživanju, analizi, komunikaciji i upravljanju promjenama. U stanju su identificirati probleme, naći relevantne podatke, sintetizirati informacije i temeljem toga ponuditi prijedloge za poboljšanje, prevladavanje otpora i pomoći klijentima učiti iz iskustva. Po strani od klasičnog savjetovanja (strategija, organizacija, ljudski resursi, IT, upravljanje promjenama i upravljanje projektima) uvedene su i nove usluge (razvoj i integracija) koje su obogatile profesiju. (Niedereicholz, 1996.). Menadžment konzultanti su, zahvaljujući njihovoj stručnosti i znanju o praksama upravljanja, agenti u diseminaciji znanja o poslovanju. Unatoč tome, vrlo je mali broj studija usmjeren na ulogu konzultanata u projektima s poduzetnicima i njihovim organizacijama. Znanje posredovano od strane konzultanata može se podijeliti u dva tipa: Eksplicitno znanje posredovano poduzetniku putem različitih medija kao što su izvješća, knjige, baze podataka i IT tehnologije Tacitno znanje koje se može posredovati jedino osobnim kontaktom i suradnjom U radu se istražuje primjena menadžment konzaltinga kao oblika poduzetničkog učenja i izvora znanja o poslovanju. Menadžment konzalting kao okvir za poduzetničko učenje temelji se na opsežnom profesionalnom iskustvu u regiji, višegodišnjim istraživanjima i analizi stručno-znanstvene literature. Rad naglašava važnost uloge koju konzultant ima za poduzetnika kao diseminator informacija i novih praksi o upravljanju i egzekuciji poslovnih procesa i upravljanju organizacijama. Ključne riječi: poduzetništvo, poduzetničko učenje, menadžment konzalting, diseminacija znanja JEL Code: L26, L84, I25

91 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 91 References 1. Armbruster, T. (2006), The Economics and Sociology of Management Consulting, Cambridge University Press 2. Barisic, A., F., (2006), Management Consulting in Emerging Markets Case of Croatia, International Conference on New Trends and Tendencies in the Consulting Industry in an Enlarging Europe, FEACO, November 8-10, 2006, Budapest, Hungary, 3. Barisic, A.F., (2007), The Essentials of Management Consulting, Power Point presentation, Seminar UPS- AMC za certificirane manadžment konzultante, Zagreb, Weathington, J.,(2012): Build a consulting process in five steps, (saved March 2012) 4. Balzer, K., (2000, )Die McKinsey Methode; Die 10 Erfolgsgeheimnisse der gefragtesten Unternehmensberatung der Welt, INIT Wirtschaft Verlag Carl Ueberreuter, Bellman, G., (2001), Getting Things Done When You Are Not in Charge, Berrett-Koehler, 6. Bellman, G., (2002), The Consultant s Calling: Bringing Who You Are towhat You Do, Jossey-Bass/Pfieffer, 7. Bellman, G., (2008), A Ten Step Consulting Process, 8. Biech, E., (1997), The Business of Consulting, John Wiley, 9. Block, P., (1999) Flawless Consulting: A Guide to Getting Your Expertise Used, Wiley, John & Sons, 10. Bower, M. (1982) The Forces That Launched Management Consulting Are Still at Work, Journal of Management Consulting No.1. pp Canback, S (1999): The Logic of Management Consulting, Journal of Management Consulting, May pp (Part Two), pp CEN/TS 99001:2008: Business support Support services provided to small enterprises Terminology, quality and performance 13. Commission Recommendation C(2003) 1422: Commission Recommendation of 6 May 2003 concerning the definition of micro, small and medium-sized enterprises (Text with EEA relevance) (notified under document number C(2003) 1422) 14. Cope, M., (2003), The seven Cs of Consulting, The definitive guide to the consulting process, FT Prentice Hall, London, 15. Curnow, B., Reuvid, J.,(ed), (2003), The International Guide to Management Consultancy, London, Kogan Page, p Deakins, D. and Freel, M. (1998), Entrepreneurial learning and the growth process in SMEs, The Learning Organization, Vol. 5 No. 3, pp Deakins, D. (2000), Entrepreneurship and Small Firms, McGraw-Hill, London. 18. Durgin, T., V., (2006), Using Competency Management to Drive Organizational Performance, Human Capital Institute, June 26, Vermont, USA 19. EN 16114:2011 Management consultancy services 20. ETA, (2004), Entrepreneurship Competency Model, Employment and Training Administration, United States Department of Labor 21. Greiner, L.E. - Metzger, R.O., (1983), Consulting to Management, New York, Englewood Cliffs 22. Gross, A: C, Poor, J., (2008), The Global Management Consulting Sector, Business Economics, Focus on Industries, October 2008 (pp 69-79) 23. Kipping, M. and L. Engwall, (2001), Management Consulting: The Emergence and Dynamics of a Knowledge Industry, Oxford University Press 24. Kubr, M., (1996), Management Consulting: A Guide to the Profession, International Labour Office (ILO), Geneva 25. McKaig-Berliner, A.L. (2001), The Global Sourcing of Competitive Advantages: A Study of Professional Business Services, Unpublished PhD dissertation, Rutgers, the State University of New Jersey 26. Lucia, A., Lepsinger, R., (1999), The Art and Science of Competency Models, Jossey-Bass / Pfeiffer, San Francisco, 27. Markham, C. (1999) The Top Consultant, London, Kogan Page, p Niedereiholz, Chr. (1996), Management Consulting, Munich-Vienna, R. Oldenbourg Publishing House (Part 1) p.1.

92 92 Autori rada????? 29. Nickols, F., (2012), The Consulting Process, A Bare Bones Outline, Distance consulting, us/articles.html (saved March 2012) 30. Poor, J. and Gross, A., (2003), Management Consultancy in an East European Context, KJK Publishing House, Budapest, Hungary 31. Parry, A.D., (1996), The quest for competencies, Training Magazine 33, July 1996, Rae, D., (2005), Entrepreneurial learning: a narrative-based conceptual model, Journal of Small Business and Enterprise Development Vol. 12 No. 3, pp Schein, E. H., (1988), Process Consultation: Its Role in Organization Development, Reading Mass, Addison- Wesley 34. Schein, E. H (2002) Consulting: What Should it Mean? In: Clark, T.R. Fincham (2002) Critical Consulting, Oxford, Blackwell Business, p.21. and p Sturdy, A., Clark, T., Fincham, R. and Handley, K., (20079), Re-thinking the role of management consultants as disseminators of business knowledge knowledge flows, directions and conditions in consulting projects, Warwick Business School, University of Warwick, Coventry, UK 36. Wohlgemuth, A., Treichler, C., (1995), Unternehmensberatung und Management; Die Partnerschaft zum Erfolg, Versus Verlag, Zurich

93

94

95 Utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost određenog prehrambenog proizvoda Adela Vileš, Poljoprivredno prehrambeni fakultet Sarajevo. Luja Pastera Sarajevo, yahoo.com mob Almir Toroman, Poljoprivredno prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Zmaja od Bosne 8, Sarajevo, Enver Karahmet, Poljoprivredno prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Zmaja od Bosne 8, Sarajevo, Adela Vileš, Agricultural and Food Sciences Faculty, University of Sarajevo, Luja Pastera Sarajevo, adela.viles@yahoo.com mob Almir Toroman, Food Manufacturing Technology, Agricultural and Food Sciences Faculty University of Sarajevo, Zmaja od Bosne 8, Sarajevo, Enver Karahmet, Food Manufacturing Technology, Agricultural and Food Sciences Faculty University of Sarajevo, Zmaja od Bosne 8, Sarajevo. Sažetak Pojam, značaj i uloga brenda u BiH nije dovoljno istražen, niti se primjena brendinga nalazi na željenom nivou. U periodu globalizacije i otvaranja prema zemljama u okruženju, domaći proizvođači suočili su se sa prodorom svjetski poznatih brendova koji su preuzeli dio njihovog tržišnog učešća. Kada je riječ o prehrambenim proizvodima i kvalitetu istih, potrošač je obično fokusiran na tradiciju i kvalitet proizvoda, gdje marketing igra važnu ulogu. Prema tome domaći proizvođači moraju primjeniti adekvatan marketinški pristup koji u fokusu ima izgradnju brenda kao osnovnog sredstva diferencijacije proizvoda i tržišne prihvatljivosti. Kao potvrda navedenog urađeno je istraživanje čiji je cilj bio provjeriti utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost kroz organizovanu senzornu analizu instant napitaka (brenda Cedevita, Vitella i domaćeg instant napitka Nova Vita ). Instant napici su pripremljeni prema upustvu na pakovanju, te servirani u plastične čaše. Senzorno ispitivanje provedeno je u laboratorijama Poljoprivredno- Prehrambenog fakulteta u Sarajevu, a ocjenjivanje je vršilo 26 educiranih ocjenivača. Ocenjivači su se koristili otvorenom i zatvorenom metodom ocjenjivanja. Primarni podaci prikupljeni su putem ocjenjivačkih listića. Ispitivanje je vršeno metodom bodovanja. Jednofaktorijalnom analizom utvrđen je statistički značajan utjecaj brenda na senzornu ocjenu ispitivanih napitaka. Došlo se do zaključka da je brend Cedevita imao utjecaja na ocjenivače, jer su prilikom otvorene degustacije dobijene statistički značajno veće ocjene. Ako se osvrnemo na ne/postojanje brandova u BiH i na uzroke tome, možemo reći da i mala istraživanja tipa ovog mogu biti korisna proizvođačima kojima je stalo do razvijanje brenda u BiH. Ključne riječi: brend, tržišna prihvatljivost, otvorena/zatvorena proba, Cedevita, Nova Vita

96 96 Adela Vileš, Almir Toroman, Enver Karahmet: Utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost Uvod Iako Bosna i Hercegovina ima dobar kvalitet prehrambenih proizvoda i veliki potencijal za daljnji razvoj ovog sektora, veliki je deficit izvoza u odnosu na uvoz, posebno zbog nerazvijenog brandinga vlastitih proizvoda. Razlog tome bi se mogao naći u orijentaciji proizvođača i prerađivača na proizvod sam po sebi, a ne na krajnjeg potrošača. Brend je prilično širok pojam i ne predstavlja samo zaštitni znak, logotip i slogan, kao što se to ponekad čini. Brend je istovremeno vidljivi identitet (ime, prepoznatljivi znak, zaštitna boja, itd) ali i intelektualna vrijednost, osjećaj, asocijacija, očekivanja i zadovoljstvo, koje potrošač osjeti kada čuje određeno ime, vidi zaštitni znak, proizvod, uslugu, događaj ili bilo kakav materijal koji je povezan s tim brendom. Pored svega što brend predstavlja, ovdje ističemo posebno vrijednost koja odgovara potrebama potrošača. Leslie de Chernatony i Malcolm McDonald u centar pažnje definisanja brenda stavljaju dodatnu vrijednost koja najviše odgovara potrebama potrošača. Uspješan brand je proizvod, usluga, osoba ili mjesto, koje možemo da identifikujemo i koji su uvećani na takav način da kupac ili korisnik dobijaju relevantne, jedinstvene dodatne vrijednosti koje najviše zadovoljavaju njihove potrebe. Staviše, njegov uspijeh rezultira mogućnošću da ove dodatne vrijednosti očuvaju u odnosu na konkurenciju (Jober D. 2004). Brend koji je definisan kao faktor kojim se kreira snažan i trajan identitet proizvoda i potiče osjećaj povjerenja, korisnosti, dobrobiti i sigurnosti je faktor koji se stvara psihološki. Da bi brend iskazao svoju punu snagu i bio prepoznat, on mora biti prisutan u svijesti potrošača. Percepcija potrošača na kvalitet brenda je uvijek visoka ako postoji snažna povezanost s markom i obratno. Stoga je i ovaj rad tako koncipiran, sa predpostavkom da postoji utjecaj brenda na potrošačevu percepciju parametara kvaliteta, koji se najbolje ocjenjuju senzornom analizom, kada je riječ o prehrambenim proizvodima. Uloga brenda u potrošaćkoj percepciji kvaliteta prehrambenih proizvoda, a i generalno govoreći je dosta prisutna i kompleksna pojava. U slučaju potrošnje hrane, ankete pokazuju da potrošači objašnjavaju da na njihov izbor proizvoda više utiče okus i nutritivna vrijednost, nego obilježja brenda ili pakovanja. U isto vrijeme ti potrošači su spremni platiti više za brendirane proizvode i pokazati njihovu vrijednost, jer vjeruju da taj brend nudi vrijednost koja je u ravnoteži sa cijenom. Lojalni kupci su redovno i manje osjetljivi na cijenu proizvoda (Erdem et al.,2002.) U svijesti potrošača postoji veza između percepcije robne marke i samog kvaliteta. Mnogi autori se pitaju da li se percepcija kvaliteta odnosi na proizvod ili brend (Marunka 2002; Kopferer 2005). Procjena kvaliteta je globalan proces i prema tome nije lako, prilikom razvijanja tržišne vrijednosti marke, razdvojiti šta je udio samog proizvoda, odnosno njegovih opipljivih i objektivnih atributa, a šta su s druge strane nematerijalna svojstva (Keller i Lehmann, 2006). Senzornim ispitivanjem proizvoda može se zaključiti da su okus, tekstura, miris, izgled, homogenost proizvoda i njihovo pakovanje zaista važan aspekt tržišne vrijednosti neke marke. Razvijanjem daljnjeg mjerenja potrošačke percepcije prema tom proizvodu je temelj tržišne vrijednosti marke. Kompaniju mnogo manje košta lojalan kupac, jer su prema mnogim istraživanjima troškovi za pridobijanje novih kupaca i do šest puta veći nego troškovi održavanja redovnih kupaca. Cilj proizvođača je da se njegov proizvod prodaje i da vremenom postane respektabilan brend. Dobar brend povećava prodaju i podiže vrijednost proizvoda, otvara nova tržišta i vremenom od domaćeg prerasta u internacionalni. Doprinos ovog istraživanja odnosi na ispitivanje povezanosti potrošača sa proizvodom, odnosno sa brendom pomoću senzorne analize, koja daje direktan opis parametara kvaliteta instant napitaka Cedevita, Nova Vita i Vitella. Isti parametri su ocjenjeni na dva načina.

97 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 97 Cilj rada je bio ustanoviti, da li će brend iskazati svoju snagu u senzornoj analizi instant napitaka, drugim riječima, da li će senzorna percepcija biti pod utjecajem brenda. Prema tome navedeni odnosi su u direktnoj vezi sa tržišnom prihvatljivošću proizvoda, jer je u brend ugrađen kupčev osječaj i percepcija svojstava proizvoda. Ovo istraživanje je bilo dio veće studije čiji je cilj bio ispitivanje odnosa potrošača prema proizvodima i utjecaj brenda na percepciju od strane potrošača. 2. Materijal i metode rada Prije svega, zamišljena je asocijativna veze među potrošačima na bazi tržišne vrijednosti marke, potom dimenzija svijesti o brandu, percipirane kvalitete i odanosti nekoj marki. Predviđeno je da će percepcija potrošača biti povezan sa lojalnošću marki. U radu su korišteni vitaminski instant napici sa okusom naranče, predstavljeni proizvodima: Vitaminski instant napitak Cedevita narandža; Proizvođač Cedevita d.o.o. (Atlantic Grup) Vitaminski instant napitak Nova Vita; Proizvođač Pak Centar d.d., Vitaminski instant napitak Vitella; Proizvođač Vita Life d.o.o. Navedeni brendovi su odabrani na način da čine grupu u kojoj se Cedevita izdvaja kao tržišno pozicioniran jači brend, dok su druga dva brenda manje jaka. Instant napici su pripremljeni prema upustvu na pakovanju, te su servirani u plastične čaše. Testiranje utjecaja brenda na senzornu percepciju potrošača (kupca), a time i na tržišnu prihvatljivost obavljeno je senzornom analizom. Analiza je provedena u prostorijama Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u novembru 2011 godine u okviru analize više različitih vrsta prehrambenih proizvoda i ispitivanja jakih brendova u regiji. Panel je bio sastavljen od 26 upućenih ocjenjivača (potrošača) studenata. Pored osnovnih uputa, svi ocjenjivači su upoznati sa činjenicom da redoslijed prezentiranja uzorakana prvom i drugom listiću nije isti, kako ne bi dali ocjene po sistemu automatizma (prepisivanja sa predhodnog listića). Svi ocjenjivači su redovni ili povremeni potrošači testiranih proizvoda. Proizvode su ocijenili u dvije sesije. U prvoj sesiji je vršeno ocjenjivanje šifriranih uzoraka, kada nisu znali o kojem proizvodu se radi, slijepa proba), a u drugoj su pored šifre imali i oznaku proizvoda (otvorena proba). Kod svih proizvoda je ocijenjivano pet senzornih parametara, a to su: homogenost, boja, miris, okus i aroma. Primjenjena je skala bodovanja od 1 do 5 za svaki parametar i izvršena korekcija koeficijentom važnosti, kako je prikazano u primjerku korištenog ocjenjivačkog listića, putem kojeg su i prikupljeni primarni podaci.

98 98 Adela Vileš, Almir Toroman, Enver Karahmet: Utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost... Tabela 1. Izgled ocjenivačkog listića korištenog u testiranju Ocjenjivački listić Ime i prezime: Datum: GRUPA PROIZVODA INSTANT NAPICI Svojstva Data ocjena Koeficijent Korigovana ocjena Ocjena kvaliteta A B C važnosti A B C Homogenost 1-5 0,5 Boja 1-5 0,5 Miris 1-5 0,5 Okus 1-5 1,5 Aroma (narandža) 1-5 1,0 Komentar: Ukupno: 3. Rezultati rada i diskusija Nakon prikupljanja podataka dobivenih senzornom ocjenom, urađena je statistička obrada istih. Utjecaj brenda na senzornu ocjenu testiran je jednofaktorijalnom analizom varijanse, paket Microsoft Office Excel. Jednofaktorijalnom analizom utvrđen je statistički značajan utjecaj brenda (Fizr.= 9.50; Ftab.=4.02) na senzornu ocjenu homogenosti. Ispitivani uzorak Cedevite pri otvorenoj probi je dobio statistički značajno veću prosječnu ocjenu od uzorka ocjenjenog pri zatvorenoj probi, što se može vidjeti u tabeli 2. Tabela 2. Utjecaj brenda na senzornu ocjenu homogenosti napitka Cedevita Source of Variation SS df MS F P-value F crit Between Groups 0, , , , , Within Groups 3, , Total 4, Jednofaktorijalnom analizom utvrđen je statistički značajan utjecaj brenda (Fizr.= 8.66; Ftab.=4.03) na senzornu ocjenu mirisa, tj. uzorak ocjenjen pri otvorenoj probi je dobio statistič-

99 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING 1 99 ki značajno veću posječnu ocjenu od uzorka ocjenjenog pri zatvorenoj probi. Kod ocjene okusa, utvrđen je statistički značajan utjecaj brenda (Fizr.= 17.85; Ftab.=4.03) na senzornu ocjenu okusa, tj. uzorak ocjenjen pri otvorenoj probi je dobio statistički značajno veću prosječnu ocjenu od uzorka ocjenjenog pri zatvorenoj probi. Istom analizom je utvrđen statistički značajan utjecaj brenda (Fizr.= 12.82; Ftab.=4.03) na senzornu ocjenu arome, tj. uzorak ocjenjen pri otvorenoj probi je dobio statistički značajno veću posječnu ocjenu od uzorka ocjenjenog pri zatvorenoj probi. Dobijeni rezultati pokazuju statistički značajan utjecaj brenda (Fizr.= 20.4; Ftab.=4.03) na ukupnu vrijednost svih ispitivanih karakteristika instant napitka Cedevita, tj. uzorak ocjenjen pri otvorenoj probi je dobio statistički značajno veću prosječnu ocjenu od istog uzorka ocjenjenog pri zatvorenoj probi. Jednofaktorijalnom analizom nije utvrđen statistički značajan utjecaj brenda na ukupnu senzornu ocjenu napitka Nova Vita (Fizr.=0.92; Ftab.=4.03), niti je utvrđen statistički značajan utjecaj brenda na ukupnu senzornu ocjenu napitka Vitella (Fizr.=0.53; Ftab.=4.03) Grafikon 1. Ocjene senzornih parametara i ukupna ocjena proizvoda (OP*-otvorena proba, ZP* zatvorena proba) Grafikon 1. prikazuje rezultate ocjenjivanih parametara i poređenja istih u dvije obavljene sesije. Bolje prosječne ocjene parametara su dobili proizvodi u otvorenoj probi, kada su ocjenjivači znali o kojem brendu se radi.ukupne ocjene pokazuju da je Nova Vita dobila bolju ocjenu u zatvorenoj probi, sto govori da je brend imao utjecaja na potrošačku percepciju,a samim time je u vezi sa tržišnom prihvatljivošću. Ukupne ocjene za Cedevitu i Novu Vitu u otvorenoj probi, gdje Cedevita ima bolju prosječnu ocjenu potvrđuju upravo tržišnu prihvatljivost Cedevite.

100 100 Adela Vileš, Almir Toroman, Enver Karahmet: Utjecaj brenda na tržišnu prihvatljivost... Zaključci Statistička obrada senzornih listića Cedevite je pokazala da su 4 od 5 (izuzev boje) senzornih karakteristika ocjenjene statisički značajno većom ocjenom prilikom otvorene probe. Dobiveni pokazatelji koji su u zatvorenoj degustaciji pokazali da je Nova Vita dobila bolje ocjene pokazatelja kvaliteta od jačeg branda Cedevita i mogu biti dodatni motiv proizvođačima navedenog instant napitka. Budući da su ocjenjeni različiti proizvodi, generalno možemo reći da uticaj branda ovisi od metode i vrste samog proizvoda koji se koristi za ocjenu. Iako se radi o malom uzorku potrošača (N=26) može se zaključiti da je svijest potrošača o senzornom kvalitetu, u ovom slučaju, uglavnom bazirana na objektivnoj ličnoj procjeni. Ako se osvrnemo na ne/postojanje jakih brandova u BiH i na uzroke, možemo reći da i mala istraživanja ovog tipa mogu biti korisna informacija proizvođačima kojima je stalo do razvijanje brendova u BiH. Generalno možemo reći da za uspjeh na tržištu nije dovoljno imati samo proizvod za koji mislimo da je kvalitetan. Potrebno mu je dati dobro ime, privlačno ga upakovati, kvalitetno ga predstaviti i kontinuirano raditi na njegovom imidžu.

101 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Impact of brand on the market acceptability food products Abstract Brand doesn t play quite good role in BiH market, and it has not been sufficiently researched neither has it been implemented to the required level. In the period of globalization and opening towards the neighbor countries, when the local products are faced with strong worldwide known brands, which have taken a part of their market share. In the case of food products and their quality, consumer focused on tradition and quality products, and marketing. Bearing in mind all the above mentioned domestic producers must implement appropriate marketing approach; the focus should be building a brand as a primary means of product differentiation. To confirm this is done the research aimed to test the influence of brand on the market acceptability of the sensory analysis of organized instant drinks (brand Cedevita, Vitella domestic instant drink Nova Vita ). Instant drinks are prepared according to instructions on the packaging, and are served in plastic cups. Sensory testing was conducted in the laboratories of the Faculty of Agriculture and Food Sciences University of Sarajevo, and the panel was composed of 26 trained assessors. Auditors have used the open and closed method of testing. Primary data were collected through the jury leaves. Factorial analysis revealed a statistically significant impact of the brand on sensory evaluation of beverages examined. They conclude that brand Cedevita had an impact on assessors, because in open tasting obtained significantly higher ratings. If we look at the non / existence of brands in BiH and the causes of this, we can say that small studies of this type can be useful to manufacturers who care about brand development in BiH. Key words: brand, market acceptability, open/closed tasting, Cedevita, Nova Vita Literatura 1. Aćimović S., (2003). Servis potrošača, Ekonomski Fakultet, Beograd. 2. Aker David, Building strong brands, 3. Chernatony, L., McDonald, M., (2003).Creating Powerful Brands in Consumer, Service and Industrial Markets, Elsevier, Butterworth Heinemann. 4. Erdem T., Swait, Louviere J. (2002): The impact of brand credibility on consumer price sensitivity. Intern. J. of Research in Marketing, Vol 19 pp Jobber, D., (2004). Principles and Practice of Marketing, The McGrow-Hill Companies, London. 6. Kapferer J. N. (2004): The new Strategic Brand Management, Kogan Page Lim, pp Keller Kavin Lane, (2006). Slučajevi najbolje prakse u brendiranju, Mass Media International, Beograd,. 8. Ravi Pappu, Pascale G. Quester, Ray W. Cooksey, (2005), Consumer-based brand equity: improving the measurement - empirical evidence, Journal of Product & Brand Management, Vol. 14 Iss: 3 pp Schultz Don E., Barnes Beth E., (1999). Strategic brand communication campaigns, Lincolnwood Brand glossary - Venture Republic, (February, 2012) Domaći brend Stvorimo kvalitetan brend, Upravljamo utiscima kupaca (March, 2012) Senzorna analiza, Hemija i analiza hrane, (March, 2012).

102

103 Društveno-ekonomske dimenzije marketinga Ljiljana Dimitrijević, Visoka škola za poslovnu ekonomiju i preduzetništvo, Beograd,Ul. Mitropolita Petra 8, Beograd Tel.064/ , ljiljanadimitrijevic71@hotmail.rs Sažetak Društvena odgovornost ne bi trebalo da bude svojstvena samo marketinškim aktivnostima koje rezultiraju profitom, već je nužno težiti zaštiti i jačanju interesa društva. Nove, tendencije odgovornog poslovnog marketinga, pokazuje da se društveni angažman korporacija i maksimiranje profita i vrednosti za akcionare, uzajamno ne isključuju, već učvršćuju. Društveno odgovorno poslovanje je pokazni praktični primer strateškog planiranja održivog razvoja na nivou preduzeća. Održivi poslovni uspeh preduzeća mora imati bar tri komponente: ekonomsku, politiku životne sredine i socijalnu politiku. Savremeno poslovanje, sve više ističe značaj korporativna društvene odgovornost, koja predstavlja svojevrsnu posvećenost preduzeća tendenciji da doprinese održivosti privrednog razvoja sarađujući sa zaposlenima, njihovim porodicama, lokalnom zajednicom i društvom uopšte u cilju poboljšanja kvaliteta njihovog života. Društvena odgovornost se odnosi na obavezu osobe da razmotri posledice svojih odluka i postupaka na čitav društveni sistem. Poslovni ljudi primenjuju društvenu odgovornost kada uzmu u obzir potrebe i interese onih koji mogu da pretrpe posledice njihovih poslovnih poteza. Tako čineći, oni imaju u vidu interese koji su znatno širi od uskih tehničkih interesa sopstvene firme. Ključne reči: marketing, korporativna društvena odgovornost, održivi razvoj, poslovni uspeh. 1. Uvod Karakter uslova privredjivanja u savremenom trenutku, nameće, iznova nove izazove na koje poslovni subjekti moraju da odgovore, ukoliko su orijentisani na rast i razvoj. Neophodnost novih, svežih ideja, čini da marketing predstavlja jedno od najdinamičnijih područja novog menadžmenta. Nove ideje, znače prilagođavanje, ali i stvaraju nove zahteve za sve učesnike na poslovnom tržištu, proizvodeći dalekosežne posledice na sve interesne sfere poslovanja. Kupac je danas, mnogo više od običnog konzumenta proizvoda. Njegova akcija ka kupovini, posledica je velikog broja promenljivih motiva, koji se, menjaju u zavisnosti od uslova, mesta i vremena kupovine. Kako potrošaču pružiti maksimalnu satisfakciju, uz minimum napora i vremena, dilema je koju postavlja savremeni marketing. Danas, sve češće, kompanije spajaju društveno odgovorne akcije sa svojim marketinškim aktivnostima. Tako nestaje novi koncept marketinga. Praksa pokazuje da on povezuje doprinose kompanije određenom cilju od opšteg dobra sa kupcima, koji direktno ili indirektno učestvuju u transakcijama kompanije koje donose prihode. Ovaj marketing smatra se delom korporativnog društvenog marketinga.

104 104 Ljiljana Dimitrijević: Društveno-ekonomske dimenzije marketinga 2. Novi uslovi poslovanja izazovi za marketing preduzeća Prepoznavanje i razumevanjem promena u okruženju, sagledavajući realne šanse za postizanje uspeha u biznisu, imperativ je savremenog preduzeća, koji ga može izdvojiti u odnosu na konkurenciju. Sistem marketing informacija, je u funkciji ranog dijagnostikovanja prilika i opasnosti u okruženju, u situaciji kada se na svoje akcije može uticati tako da se opasnosti izbegnu a šanse optimalno iskoriste. Uspeh marketing menadžmenta opredeljen, kao vodeće snage rasta i razvoja preduzeća, opredeljen je činjenicom da li oni (4, str.526) : Gledaju kako se dogadjaji odvijaju, Sa zakašnjenjem pitaju šta se to desilo, ili Čine da se dogadjaji dese. U sklopu novim uslova poslovanja, stvaraju se realne osnove za centralizovanu kontrolu marketinga i rezultata rada uopšte, u revoluciji koju donose intelektualna tehnologija i komunikacije, čime se stiče ekonomska, politička i društvena prednost i moć. S druge strane potreba za visekanalnom komunikacijom i tehnologija koju ona nosi, pruža argumente za sistemom decentralizacije, odnosno upravljanjem i kontrolom sa nižih niova. U oba slučaja novi sistemi tehnologija i komunikacija, bitno uticu na povećanje nivoa društvene kontrole kako pojedinca, tako i poslovanja sistema, u celini. Savremena tehnologija doprinosi da poslovni sistem bude otvoreniji za proveru od strane društvene javnosti, u poslovnom, tržišnom, kao i socijalnom smislu. Ograničavajući faktori društvene odgovornosti odnosno neodgovornosti, čine pravo i ekonomija jednog društvenog sistema, koji opredeljuju koliko daleko preduzeće može ali i mora da ide u odgovornosti prema društvenim vrednostima i potrebama. Kroz područje društvene odgovornosti, prelamaju se istovremeno i uzajamno lične i društvene vrednosti, kao i kulturne norme i vrednosti. Društvena odgovornost daje širu dimenziju poslovnoj orijentaciji preduzeća od čisto ekonomske. Poslovanje se odvija u i okviru, društvenog okruženja, zapošljavajući ljude, ljudi kupuju proizvode preduzeća, ljudi prodaju proizvode i brinu se o ekološkim posledicama otpadaka koje proizvodi poslovni proces. Društveni proizvod, se prema konceptu društvene odgovornosti, može obezbediti i ako profit ne bude jedini i vrhovni cilj poslovanja, već on može biti i ograničen do odredjenog nivoa, uz obezbedjenje zaštite potrošača i u velikoj meri očuvanje fizičkog okruženja. Razvijena privreda preduslov je razvijenog društva, ali i obrnuto. Razvijena zajednica imaće višestruke koristi i efekte za poslovanje preduzeća uopšte. Dugoročno gledano, rešavanje društvenih problema, ima efekte na poslovne uspehe privrednih subjekata. Preduzeća rade i posluju u društvenoj sredini koju stvaraju. Poslovanje se bolje obavlja u razvijenom društvu i zajednici. Dugoročni interes povezuje preduzeća i društvo i stvara društveno odgovorne privredne subjekte. Imidž koji poslovni sistemi odaju u javnosti, u velikoj meri zavisi i od stepena uključenosti privrede u društvene akcije. Način na koji društvena zajednica stvara sliku o poslovanju preduzeća i njegovog mesta i uloge u privrednim i ekonomskim tokovima, mnogo je širi koncept od okvira odnosa sa javnošću, odnosno njegove reklame. Povoljan imidž, koji se stvara pozitivnim uklapanje u društvenu zajednicu, može da doprinese kako boljem poslovanju preduzeća, tako i stvaranjem višeg nivoa zadovoljstva ljudi, kako zaposlenih, tako i korisnika proizvoda, odnosno članova društvene zajednice. Menadžment teži da poslovne poduhvate pretvori u profitabilne. Konstruktivan odgovor na izazove promena okruženja, pretvara probleme u profit, unapredjuje društvenu zajednicu, vodi rastu i razvoju preduzeća, a istovremeno sprečava interventne mere države.

105 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Društvena odgovornost- savremeni koncept Iako ne postoji jedinstveni obuhvat društvene odgovornosti, imaju se u vidu ekonomske, društvene i ekološke posledice aktivnosti organizacija. Takođe, ne postoji ni jedinstvena upotreba sintagme društvena odgovornost, pa se tako mogu pronaći nazivi: preduzetnička društvena odgovornost (Responsabilidad Social Empresarial), korporativna društvena odgovornost (Corporate Social Responsibility), održivi razvoj (Sustainable Development), korporativna društvena investicija (Corporate Social Investment), korporativna odgovornost (Corporate Responsibility). Argumenti protiv koncepta društvene odgovornosti privrednih subjekata, govore u prilog činjenici osnovne pretpostavke preduzeća, kao bazičnog ekonomskog subjekta. Ono bi prema njima, trebalo i sve svoje aktivnosti da ograniči u toj sferi društva. Njihova delatnost obavlja se u skladu sa prihvaćenom podelom rada i posla, na način koji je prijemčiv i prilagodjen mogućnostima i potrebama. Pri tome država zadržava svoj deo posla, usmeren i okviren pravnim sistemom, gde su jasno propisana pravila ponašanja svih privrednih učesnika. U osnovi ovih argumenata je, profit, odnosno profitabilnost, kao prvi i vrhovni cilj svakog preduzeća. Preduzeća, rukovodjena vizijom profita, treba sve aktivnosti da usmere ka njegovom ostvarenju, a da znanje i resurse ne rasipaju na ostale, koje prema podeli rada u društvenom sistemu pripadaju drugim institucijama. Savremeni koncept holističkog marketinga, posmatra marketing šire, uključujući i koncept društveno odgovornog ponašanja, posmatrajući ga kroz prizmu širih interesa i etičkog koncepta. Kao priliku za poboljšanje svoje reputacije, kompanije koriste marketing alate, da povećaju svoj prodajni potencijal, istovremeno nalazeći signale pripadnosti i mesta kompanije u društvenoj zajednici. Dve vrste aspekata društvene odgovornosti organizacija sačinjavaju ono što se u stranoj literaturi obično naziva dimenzijama sofisticiranosti CSR-a (Corporate Social Responsibility). Unošenja dimenzija društvene odgovornosti organizacija u koordinatni sistem, možemo, u zavisnosti od vrednosti aspekata sa dimenzija, utvrditi funkciju sofisticiranosti društvene odgovornosti jedne organizacije. Ova funkcija bi se mogla definisati i kao funkcija strateških i dugoročnih koristi od primene ovog koncepta. Ono čega organizacije moraju biti svesne je da njihovo pozicioniranje u svesti ma kog poslovnog subjekta sa kojim su u interakciji ne zavisi samo od nivoa njihovog društveno odgovornog delovanja, već i od toga koliko i na koji način ovom pitanju pridaju pažnje njihovi poslovni partneri duž celog lanca snabdevanja. Dakle, posledice društveno (ne)odgovornog ponašanja organizacije, zasigurno će osetiti, na različite načine i u različitim obimima, svako od njenih partnera. Ova činjenica je naročito bitna za velike kompanije koje često primenjuju praksu tzv. outsourcing -a, odnosno prenošenja dela svojih aktivnosti na druga preduzeća. 3. Odnos velikih i malih i društveno odgovorno ponašanje Neke velike organizacije svoju društvenu odgovornost ispoljavaju podsticanjem preduzetničkih inicijativa u oblasti kojoj teritorijalno pripadaju. Ovo se često manifestuje kroz uspostavljanje mentorskih programa za iniciranje poslovnih poduhvata za pojedince (tzv. start-up ) ili podržavanje određenih preduzetničkih poduhvata već postojećih malih i srednjih preduzeća. Takođe, pružanje podrške malim organizacijama u procesu izveštavanja o društveno odgovornom delovanju, odnosno informisanju o sprovedenim aktivnostima u oblasti CSR-a, može da bude od velikog značaja.

106 106 Ljiljana Dimitrijević: Društveno-ekonomske dimenzije marketinga Važan je i odnos organizacije sa prirodnim okruženjem u kome stanuje. U zavisnosti od situacije, prioriteti se mogu pridavati zdravlju neposrednog okruženja u kome se proizvodi ili pružaju usluge, očuvanju čistoće vazduha, vode, održavanju saobraćajnica i drugo. Dokazano je da postoji veza između stanja životne sredine u kojoj organizacija deluje i njene sposobnosti da privuče radnike iz drugih regija da dođu i rade u njoj i da se, pritom, presele u oblast kojoj organizacija pripada. Upravo, dakle, sama organizacija, posredno preko te veze, menadžmentom životnom sredinom utiče na svoju sposobnost privlačenja kadra iz drugih geografskih oblasti (naravno, između ostalih faktora). Ona je odgovorna za veliki broj oblika zagađivanja: buku, preosvetljenost, ispuštanje štetnih materija kojima se izaziva zagađenje vode, emisiju štetnih gasova kojima se degradira stanje vazduha, zatrovavanje đubrišta, za razne eko probleme u vezi sa transportom i odlaganjem otpada. Neki od najčešćih oblika aktivnosti za koje se organizacije opredeljuju, kada žele da posvete dodatnu pažnju poboljšanju svojih odnosa sa lokalnom društvenom zajednicom, su: stimulisanje zaposlenih na volonterski rad u lokalnoj zajednici i na finansijsku pomoć istoj, omogućavanje nekih od proizvoda ili usluga organizacije, besplatno ili po nižim cenama, humanitarnim organizacijama ili članovima lokalne zajednice, stavljanje viška proizvoda ili opreme na raspolaganje školama u lokalnoj zajednici, angažovanje lokalnih isporučilaca i težnja ka zapošljavanju članova lokalne zajednice, ponuda sticanja visokokvalitetnog radnog iskustva studentima. Većina tranzicionih zemalja je u mnogo ranijoj fazi razvoja u pogledu CSR-a od razvijenijih zemalja. Značajne prepreke u pogledu unapređenja korporativnog okruženja će morati da budu prevaziđene pre nego što zemlje ovog regiona budu mogle da u potpunosti prihvate ideju CSR-a. U mnogim zemljama je nasleđe nekadašnjih politika nacionalizacije, centralnog planiranja, neodgovarajućih razvojnih politika, korupcije i arbitrarnog mešanja politike stvorilo atmosferu nepoverenja između privatnog sektora, koji se razvio nakon propasti socijalističkog sistema, i državne uprave. Jedan od ključnih izazova za postizanje trajnih rezultata leži upravo u prevazilaženju razlika i postizanju balansa između javne uprave, biznisa i civilnog društva. U većini slučajeva, prve korake u razvijanju društveno odgovornih praksi preduzimali su veliki, multinacionalni investitori koji su sa sobom donosili tradiciju angažovanja u lokalnoj zajednici, ekološki napredne tehnologije, novu upravljačku kulturu i praktično iskustvo u pogledu načina na koji bi biznis mogao da doprinese rešavanju društvenih i ekoloških izazova. Ubrzo su i lokalne kompanije iz većine zemalja ovog regiona počele sa usvajanjem i podsticanjem ovakvih praksi. Odloženi početak istinske tranzicije i brojni politički i socio-ekonomski problemi iz prethodnog perioda učinili su da se i u ovom pogledu u Srbiji donekle kasni u odnosu na većinu drugih tranzicionih zemalja. Svest o društveno odgovornom poslovanju je u Srbiji prisutna, ali pre na nivou koncepta u formiranju, koji tek počinje da se prepoznaje kao važan i društveno poželjan, nego na nivou realizovanog ponašanja sa kojim imamo sopstveno iskustvo. Tu su značajne prepreke u pogledu promovisanja ove ideje: mnoga preduzeća još uvek ne razumeju dugoročne koristi koje donosi društveno odgovoran pristup, a mnogi poslovni ljudi i preduzetnici smatraju da nemaju na raspolaganju dovoljno resursa ili znanje potrebnih za angažman na različitim strategijama. Sa druge strane, šira javnost nije dovoljno obaveštena o vrednostima CSR-a, a svest potrošača još uvek nedovoljno razvijena, tako da se pri kupovini, osim cene i kvaliteta, još uvijek ne uzimaju u obzir i drugi aspekti kao elementi za identifikaciju proizvoda. Upravo je jedan od glavnih ciljeva našeg delovanja da se CSR kao tema značajnije afirmiše unutar srpskog društva i postane jedno od pri-

107 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING hvaćenih rešenja koje će doprineti jačanju konkurentnosti srpske privrede i održivom razvoju srpskog društva. Gotovo sve značajnije analize koncepta društvene odgovornosti organizacija ukazuju na to da se radi o nezamenljivom, ultimativnom konceptu bez čije primene nije moguće postići ono čemu savremeni svet teži, a što nazivamo održivim razvojem. Takođe, veoma je izvesno da će primena ovog koncepta biti neminovna u našoj, kao i ostalim zemljama u razvoju. Društvena odgovornost organizacija predstavlja izvanredan okvir za integraciju aktivnosti vezanih i za kvalitet i održivi razvoj. Upravo veza koncepata društvene odgovornosti, održivog razvoja i kvaliteta može i mora poslužiti kao osnova za buduću nacionalnu strategiju kvaliteta. U tom svetlu, organizacije koje imaju proaktivan pristup prema novinama koje dolaze iz tehnološki naprednijih zemalja, već usvajaju i primenjuju strategije društvene odgovornosti. One, čiji je stav prema ovakvim konceptima isuviše pasivan, zakonska regulativa i pritisak civilnog društva će, verovatno, u nekom narednom periodu prinuditi da više pažnje posvećuju svojoj društvenoj odgovornosti. Realno je, dakle, očekivati da u budućnosti mehanizmi motivacije (i pozitivne i negativne) snažnije deluju na organizacije kada je društvena odgovornost u pitanju. Zato će one morati da se opredele da, ako to već ne čine, snažnije razvijaju neku od dimenzija društvene odgovrnosti, od kojih su glavne prikazane u ovom radu. Koje će dimenzije dobiti prioritet zavisi od situacije u kojoj se svaka od organizacija nalazi. Sposobnost koju menadžment bude pokazao u utvrđivanju priortiteta i delovanju u okviru utvrđenih, determinisaće uspešnost pozicioniranja organizacije na budućem tržištu koje će priznavati isključivo društveno odgovorne. U realizaciji koncepta društvene odgovornosti veoma je značajan odnos kompanije sa različitim nevladinim organizacijama koje širom sveta imaju različit uticaj, ali u suštini predstavljaju značajnu silu koja proizvodi uticaj na poslovne strategije i politike. One istovremeno predstavljaju spregu izmedju preduzeća i uticajnih pojedinaca i grupa, a njihov značaj je veliki kada su u ulozi nepristranog kontrolora u vezi ostvarenja društvenih pitanja, razvoja novih, udaljenih tržišta, položaj u odnosu na konkurenciju i drugo. Veoma je važna uloga ovih institucija, prilikom kreiranja i sprovodjenja politike brenda preduzeća. Imidž koji preduzeće želi da stvori, neodvojiv je deo opšte slike koju on emituje ka svim učesnicima u marketing procesu, a zahteva mobilnost svih unutrašnjih i spoljašnjih resursa koje preduzeće može da iskoristi. Imidž proizvodi višestruke koristi za preduzeće, ali one mogu biti značajne i za društvenu zajednicu. Pozitivan imidž može biti u funkciji promocije i prosperiteta mnogih društvenih pojava i procesa, akcija u očuvanju životne sredine, različitih akcija koje u osnovi imaju preventivu zdravlja, podršku obolelima od teških bolesti i drugo. Posmatrano dugoročno, koncept društvene odgovornosti treba da postane imperativ za mala i srednja preduzeća u Srbiji. Jedan od primera društveno odgovornog ponašanja je kompanija Holcim (Srbija), koja redovno prezentira izveštaje od održivom razvoju i odgovornom ponašanju, na način da razvija komunakaciju društveno odgovorne prakse i ukazuje na značaj društvenog izveštavanja za različite ključne javnosti. Koliki značaj konceptu društvene odgovornosti, daju moderne i profitno orijentisane firme, govori činjenica, da je sve veći broj onih koji oformljuju posebne celine koje se bave ovim aktivnostima, najčešće u okviru marketing departmenta, čime postaju ravnopravne sa ostalim poslovnim aktivnostima koje pripadaju području marketing. Privredna komora Srbije i organizacija IFC, sprovode ocenjivanje društvne odgovornosti velikih sistema. Ocenjivanje se vrši prema upitniku Scorecard, koji je napravljen na osnovu zakona Srbije i najbolje svetske prakse korporativnog upravljanja. Procentom u visini 100, rangira se potpuna uskladjenost sa zakonodavnim zahtevima i najboljom svetskom praksom, što podrazumeva

108 108 Ljiljana Dimitrijević: Društveno-ekonomske dimenzije marketinga maksimalni rezultat. Analiza se obavlja u oblastima, kao što su poštovanje principa korporativnog upravljanja, organizacija rada sa akcionarima, sprečavanje potencijalnih konflikata izmedju akcionara i kompanije, pitanja rada Upravnog odbora, eksterne revizije, politika naknada i nagrada, rad sa insajderskim informacijama, kao i transparentnost i javnost u poslovanju. Primenom koncepta društveno odgovornog poslovanja privredni subjekt postiže: podizanje ugleda i reputacije, unapređenje odnosa između zaposlenih i rukovodilaca, bolje odnose u korisničko - isporučilačkom lancu, povećanje produktivnosti i profitabilnosti, veću konkurentnost, veću lojalnost potrošača, odnosno korisnika. Korporativna društvena odgovornost (CSR) može dati značajan doprinos ka održivosti i konkurentnosti, kako u Evropskim okvirima, tako i globalno. CSR je deo evropske strategije održivog rasta do godine (2., str.147) CSR је relevantniji nego ikada u kontekstu ekonomske krize. To može da pomogne da se izgradi i vrati poverenje u poslovanje, što je od vitalnog značaja za zdravlje tržišne privrede u Evropi. On takodje, može da ukaže na nove oblike stvaranja vrednosti, zasnovane na odgovorima na društvene izazove, koji mogu predstavljati izlaz iz krize. 4. Umesto zakljucka Novi uslovi privređivanja proizvode nove izazove, a marketing koncept je u suštini, svojevrstan izazov i za teoriju i za praksu. Upravo na marketingu leži uloga da se identifikuju unutrašnje snage preduzeća, i inkorporiraju u mogućnosti i izazove koje nudi tržište. To se čini, uz kontrolisano i dozirano delovanje eksternih varijabli koje predstavljaju svojevrsne zamke i opasnosti. Novo vreme, poslovnim subjektima nameće potrebe strateškog povezivanja, gde su efekti veći nego kada preduzeće posluje samostalno. Bazu povezivanja predstavlja činjenica o prepoznavanju izvora konkurentske prednosti preduzeća. Ukoliko preduzeće vidi da mu neke aktivnosti u lancu vrednosti nisu dovoljno efikasne ako nastupa samostalno treba se opredeliti na traženje strategijskog partnera. Za dobar broj preduzeća strategijsko partnerstvo s obzirom na izvore, stručnost i sposobnost sa kojom raspolažu je jedini način da participiraju uspešno na globalnom tržištu. Marketing prepoznaje dobre i slabe strane, i identifikuje poslovna područja koja zahtevaju traženje strateškog partnera. Ključni vid odgovornosti preduzeća odnosi se na samu poslovnu delatnost. Uloga preduzeća u društvu je da vlasnicima kapitala donese povrat i uvećanje ulaganja, iznalaženjem i razvojem obećavajućih mogućnosti ulaganja, te da istodobno osigura radna mesta i proizvodi robe i usluge koje potrošači žele kupiti. Međutim, odgovornost preduzeća prevazilazi okvire ove ključne funkcije poslovanja.da bi organizacija ostvarila svoje ciljeve, ona mora da prati promene i trendove u društvenim vrednostima. Društvena odgovornost privrednih subjekata, se sve više smatra imperativom savremenog marketinga. U prilog tome govori činjenica da raste zabrinutost prema etičkom ponašanju u poslovanju, što se može smatrati trenutnom modom koja pomaže u ublažavanju postizanja surovih ekonomskih ciljeva, ili suštinskim izvorom za sticanje konkurentske prednosti i rentabilnog poslovanja. I mora imati rukovodstvo, odnosno donosioce odluka, sa vizijom.

109 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Socio-economic dimensions of marketing Abstract Social responsibility should not be unique to marketing activities that result in profit, but it is necessary to strive for the protection and strengthening the interests of society. New, responsible business marketing trends, shows that social engagement and the maximization of corporate profit and shareholder value, are not mutually exclusive, but rather strengthened.corporate social responsibility is a practical demonstration example of strategic planning for sustainable development at the enterprise level Sustainable business success must have at least three components: economic, environmental policy and social policy Modern business is increasingly emphasizes the importance of corporate social responsibility, which represents a commitment the tendency of companies to contribute to sustainable economic development working with employees, their families, local communities and society in general to improve their quality of life.social responsibility refers to the person s obligation to consider the consequences of their decisions and actions on the entire social system. Business people apply social responsibility when you take into account the needs and interests of those who may suffer the consequences of their business ventures. Keywords: marketing, corporate social responsibility, sustainable development, business success. Literatura 1. COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE EUROPEAN PARLIAMENT, Srenewed EU strategy for Corporate Social Responsibility, (2001) Brussels. THE COUNCIL, THE EUROPEAN PARLIAMENT, COM- MITTEE AND THE COMMITTEE OF THE REGION 2. Griffin, R.W., Ebert, R.J, (1996.) Business, Englewood Cliffs,Prentice-Hall, Kerf M.,Gray D., Timothy J., Celine l. Taylor R.(1998.),»Concessions for infrastructure A. Guide to their Design and Avard«,, Washington, D.C. World Bank, Milisavljević M., Todorović J.(2000.), Marketing strategija, Beograd., Ekonomski fakultet, Institut za tržišna istraživanja, Miller,, A., Dess, G, (1996.) Strategic Management, London, McGrow-Hill, 3. Ognjanov G.,(2009.) Integrisane marketinške komunikacije, Beograd, Ekonomski fakultet, 4. Watson T.J. (1994.) Management, In Serch of Management: Culture, Chaos and Control in Management Work, London, Routledge.

110

111 Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom Marina Gašić, Češinska 148, Beketinci; Hrvatska Mob:091/ , vrtni.centar.fontana86@gmail.com Matej Galić, Belje d.d. /PC Remont, Krstova 18, Osijek, Hrvatska Mob: 091/ , Fax: 031/ , matej.galic@belje.hr Sažetak U današnjem vremenu globalizacije gdje je velika dostupnost informacija, znanja, roba i usluga, ali i gdje je izuzetno velika konkurencija, suvremeni bi poduzetnik, kako bi uspio na zahtjevnom tržištu, trebao posvetiti pažnju vanjskoj trgovini. Vanjska trgovina suvremenom poduzetniku pruža mogućnosti uvoza potrebnih resursa koji mu nisu dostupni ili su skuplji na domaćem tržištu te plasiranje roba i usluga na inozemno tržište gdje može postići bolje cijene i gdje je veća potražnja. U radu su objašnjene novije teorije vanjske trgovine u kojima autori nastoje objasniti funkcioniranje suvremene vanjske trgovine u različitim uvjetima poput stanja gospodarstva, dostupnosti resursa ili odnosu ponude i potražnje za proizvodom. Ključne riječi: Vanjska trgovina, teorije, suvremeni poduzetnik 1. Uvod Razvoj društvenih proizvodnih snaga izaziva specijalizaciju proizvodnje i proizvodnju roba u velikim količinama pa tržište postaje preusko za njihov plasman. Zbog toga treba tražiti nova tržišta, tj. izvoziti čime se ostvaruju devizna sredstva koja mogu poslužiti za uvoz deficitarnih roba koje se ne proizvode u vlastitoj zemlji radi zadovoljavanja potražnje u zemlji. Uvozi se kapital, sirovine, tehnologija, oprema, nove ideje, reprodukcijski materijal, gotovi proizvodi investicijske ili osobne potrošnje važni za razvoj privrede. Bitan faktor jest i stupanj otvorenosti privrede jedne zemlje (što je otvorenija veći je utjecaj svjetske privrede na uvjete privređivanja). Zadatak poduzeća koji sudjeluje u vanjskoj trgovini je da u neposrednoj suradnji sa svim sudionicima u proizvodnji, razmjeni i potrošnji robe i usluga, omogući skladan gospodarski razvoj zemlje, da utječe na razvoj i unaprjeđenje proizvodnje te da zadovolji stvarne potrebe domaćeg tržišta i osigura plasman proizvedenih viškova robe i ponuđenih usluga na stranim tržištima. 2. Pojam vanjske trgovine i vanjskotrgovinskog poslovanja Vanjska trgovina je gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i usluga s inozemstvom, tj. ukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara između zemalja. To je ukupnost razmjene jedne zemlje s drugom. U užem smislu vanjska trgovina obuhvaća samo promet robe između gospodarskih subjekata iz različitih zemalja pa je predmet vanjskotrgovinske razmjene samo ona roba koja prelazi državnu granicu, odnosno carinsku crtu jedne ili više zemalja.

112 112 Marina Gašić, Matej Galić: Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom U širem smislu vanjska trgovina, uz međunarodnu robnu razmjenu, obuhvaća i razmjenu gospodarskih usluga, promet kapitala i ljudi (turizam) i prijenos vijesti (npr. poštanski promet). Poslovi VT prometa predstavljaju sveukupnost razmjene roba i usluga s inozemstvom. Unutarnja trgovina uvjetovala je razvoj društveno proizvodnih snaga u okvirima pojedinih nacionalnih privreda. Time se povećala i međunarodna razmjena roba. Njen nagli razvoj javlja se s kapitalističkim načinom proizvodnje, prelaskom na strojnu proizvodnju praćenu standardizacijom, specijalizacijom i velikoserijskom proizvodnjom. Rast MR ide usporedo s povećanjem opsega robne proizvodnje u svijetu. MR zemlje tvore jedinstven svjetski gospodarski sustav (razmjena s inozemstvom vrši se na svjetskom tržištu). Funkcija unutarnje i vanjske trgovine jest funkcija posrednika između proizvođača i potrošača i to interpersonalno, interlokalno i intertemporalno. Pritom trgovina trostruko posreduje: Interpersonalno posredovanje jest posredovanje trgovine između fizičkih i pravnih osoba u prometu, a sastoji se u nabavci robe od proizvođača i prodaji robe potrošačima. Prodaja nije ograničena mjestom i vremenom pa je to ujedno i interlokalno i intertemporalno posredovanje. Interlokalno posredovanje jest međumjesno posredovanje proizašlo iz regionalnih razlika u proizvodnji i potrošnji. Trgovina osigurava povezivanje i uravnoteženje ponude i potražnje u različitim dijelovima zemlje. S ovog stajališta imamo UT i VT. Intertemporalno posredovanje proizlazi iz vremenske neusklađenosti proizvodnje i potrošnje. Da bi se to minimaliziralo roba se nabavlja u velikim količinama, stvaraju se zalihe na skladištu i brine se o očuvanju njene upotrebne vrijednosti. Uzroci nesklada: proizvodnja je sezonskog karaktera, a potrošnja kontinuirana (polj. pr.) proizvodnja je kontinuirana, a potrošnja je sezonskog karaktera (građ. mat.) Ove funkcije trgovina obavlja istovremeno s nabavom, skladištenjem i prodajom robe. U svim spomenutim posredovanjima trgovina se pojavljuje kao produžena ruka proizvodnje, dakle, ne samo kao veza između proizvodnje i potražnje, već i kao koristan sudionik koji u određenom smislu nastavlja proizvodni proces. Zadatak trgovine je posredovanjem u prometu organizirati redovnu razmjenu između proizvodnje i potrošnje, tj. osigurati ponudu robe u asortimanu i količini koju tržište traži, u vrijeme kada se traži te po cijeni i dr. uvjetima koje su kupci spremni prihvatiti 2.1. Međunarodno tržište i međunarodna razmjena Pod tržištem se podrazumijeva određeno područje na kojem se redovito ostvaruje susret prodavača i kupca robe i usluga. Uključuje skup poduzeća, ustanova i pomoćnih službi koje osiguravaju trajnu vezu ponude i potražnje i unapređenje ekonomskih odnosa. Tržište se definira kao skup aktivnosti ili kao mehanizam kojim se roba, usluge i čimbenici usmjeravaju u potrebnim smjerovima. Uloga tržišta ogleda se u ostvarivanju tzv. ravnotežne cijene, koja se oblikuje na tržištu kao odraz ujednačenih odnosa ponude i potražnje. Međunarodno je tržište područje koje obuhvaća veći ili manji broj zemalja radi međusobnog održavanja stalnih trgovačkih odnosa i gospodarske suradnje. Takvo tržište, na kojem određeni broj zemalja obavlja razmjenu roba i usluga, zapravo je dio svjetskog tržišta. Prema opsegu određene robe na tržištu imamo:

113 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING robu namijenjenu univerzalnoj primjeni ili potrošnji (drvo, tekstil, kava, vuna) koja ima šire tržište. Da bi bila predmet razmjene na međunarodnom tržištu ta roba mora biti standardizirana (ujednačene kvalitete). proizvode namijenjene samo za lokalnu potrošnju, tj. za uže tržište koji se ne pojavljuju na tržištu u velikim količinama. Širina svjetskog tržišta za pojedine vrste proizvoda određena je visinom transportnih troškova. Povezanosti svjetskog tržišta pridonosi i primjena suvremenih telekomunikacijskih veza između najudaljenijih dijelova. Omogućen je brz prijenos poslovnih vijesti izvještaja o raspoloživim količinama robe za prodaju, upita i ponuda za pojedine proizvode na određenom tržištu i sl. Društvena reprodukcija danas nije ograničena državnim granicama neke zemlje. Ona započinje u jednoj zemlji da bi se nastavila u drugoj te završila u trećoj, a proizvod se potroše u četvrtoj zemlji. Budući da je rad podijeljen između država, ovakva se društvena podjela rada naziva međunarodna podjela rada. 3. Zašto je nužno izvoziti i uvoziti? Ni jedna se zemlja ne može sama uzdržavati, već je u većoj ili manjoj mjeri ovisna o razmjeni s inozemstvom. Izvoz omogućuje raspolaganje devizama potrebnim za uvoz proizvoda i korištenje usluga iz inozemstva. S gledišta gospodarskog interesa zemlje ekspanzija izvoza ima višestruku važnost. RZ svoje potrebe za uvozom nastoje podmiriti prije svega izvozom drugih proizvoda svog prerađivačkog ili uslužnog sektora, a manje razvijene zemlje prisiljene su izvoziti i ono malo prirodnih bogatstava kojima raspolažu. Jedne su prisiljene izvoziti da bi osigurale sredstva za plaćanje uvoznih potreba, a druge da bi ostvarile ciljeve izvoza kao dio ciljeva vlastitog gospodarstva ili sveukupnih vlastitih ciljeva poslovanja. Za razliku od izvoza, uvoz se javlja u funkciji podmirenja potreba domaćeg pučanstva i domaće privrede robom i uslugama kojih na domaćem tržištu uopće nema ili ih nema u dovoljnim količinama. Sa stajališta zemlje uvoz se javlja kao ekonomska nužnost u svrhu ostvarivanja ciljeva ukupnog gospodarskog razvoja te ostvarivanja ravnomjerne javne, proizvodne i široke potrošnje. S druge strane, trgovačka će poduzeća uvoziti samo onda ako im se uvoz isplati, odnosno uvozit će sve vrste robe i usluga čijim se uvozom može ostvariti cilj poslovanja. Proizvođačka poduzeća uvoze onda kada potrebnu robu ne mogu nabaviti na domaćem tržištu ili je uvezena roba jeftinija ili i jeftinija i kvalitetnija od istovrsne ili slične domaće robe Motivi i ciljevi nastupa poduzetnika na inozemnom tržištu Osnovni motiv je ostvarenje odgovarajućeg prihoda kojim se osiguravaju veće plaće, bolji uvjeti, proširenje reprodukcije i razvoj poduzeća u cjelini. Na vanjska tržišta poduzeće izlazi u ovim slučajevima: ako je svoj opstanak i razvoj vezalo isključivo za vanjsko tržište, ako je prisiljeno izvoziti da bi ostvarenim devizama uvozilo repromaterijal i sredstva rada, ako raspolaže viškovima kapaciteta iznad potreba na domaćem tržištu i dopunskom proizvodnjom želi ostvariti dopunski prihod, ako prihodom na domaćem tržištu nije u stanju pokriti troškove kapaciteta, ako izvozom želi postići trajno veći prihod

114 114 Marina Gašić, Matej Galić: Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom 4. Strategija distribucije na stranom tržištu Zadatak je politike distribucije najpovoljnije osiguravanje prisutnosti na stranom tržištu i mogućnost redovite i pravodobne nabave proizvoda ili usluge nekog poduzeća (izgradnja i korištenje svih pogodnih putova prodaje). Uspostava distributivnih putova, izbor distributivnih partnera i organizacije koja će prodavati robu za pojedino strano tržište dio je dugoročne poslovne aktivnosti, a najpovoljnija opskrba robom pojedinog kanala jest kratkoročna poslovna aktivnost. Potreba za kapitalom i distribucijski troškovi obrnuto su proporcionalni s udaljenošću tržišta. Izbor pogodnih putova i prodajnih struktura olakšava se: analizom protoka proizvoda kojom se istražuje, na temelju već postignutog tržišnog udjela, doprinos svakog pojedinog odabranog prodajnog puta na ukupno opskrbljivanje tržišta; analizom kupca proizvoda kojom se istražuje struktura kupca u svakoj pojedinoj zemlji radi utvrđivanja posebno pogodnih putova distribucije u odnosu na stupanj koncentracije potražnje. Uspjeh plasmana ovisi o: preakviziciji - promatranju tržišta, vezama s potencijalnim kupcima, javnom informiranju i davanju savjeta; glavnoj akviziciji - ispravno usmjerenoj promidžbi i stručnim savjetima; praćenju dobivenih naloga (narudžbi), davanju ponuda, pripremanju ugovora; urednom izvršavanju naloga - dostavom, montažom, upućivanjem; naknadnim vezama - uslugama kupcu, opskrbom rezervnim dijelovima. Pri odabiru distibucijskih putova treba odlučiti o vlastitoj ili tuđoj prodaji. Pri vlastitoj prodaji, na putu do krajnjeg korisnika izvoznik koristi samo vlastite prodajne službe, npr.: sektor izvoza u proizvođačkoj tvrtki; vlastitu tvrtku za prodaju robe u zemlji izvoza; vlastite prodajne podružnice s otpremnim skladištima u zemlji odrednici; pogone u inozemstvu; trgovačke putnike (namještenike tvrtke); trgovačke posrednike. Pri korištenju tuđe prodaje distribucija se prepušta pravno i gospodarski samostalnim subjektima, od kojih se najčešće koriste: izvozne trgovačke kuće u zemlji izvoznici izvoznici i uvoznici u zemlji odredišta trgovci na veliko i na malo i posrednici na pojedinom stranom tržištu licencne tvrtke ugovorni trgovci (komisija) trgovački posrednici Kao mješoviti oblik vlastite i tuđe prodaje robe postoje različiti oblici kooperacije, kao što su joint venture ili izvozna društva Strategija komunikacije na stranom tržištu Cilj komunikacijske politike vezane za strano tržište jest stvaranje i očuvanje pozitivnoga i specifičnoga profila poduzeća za svako pojedino strano tržište i njegove proizvode radi poticanja prodaje. Komunikacijska politika stoga obuhvaća sve odluke i mjere za informiranje određenih ciljnih skupina o tvrtki i njenim tržišnim dostignućima.

115 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Oblici nastupa na inozemnom tržištu Pod osnovnim oblicima vanjske trgovine, odnosno oblicima nastupa na inozemnom tržištu podrazumijevamo izravnu i posrednu trgovinu: izravan i posredan uvoz, izravan i posredan izvoz i tranzitnu trgovina. Oblik VT ovisi o subjektivnim i objektivnim okolnostima: vrsti i svojstvu robe/usluge, značajkama inozemnog tržišta (uvjetima kupoprodaje i konjuktura), vlastitim kapacitetima domaćeg poduzeća, intenzitetu moguće prodaje i udaljenosti od mjesta proizvodnje/nabave, poslovnim običajima, uzancama i odnosima na inozemnom tržištu VT, deviznom i carinskom sustavu (u zemlji i zemlji partnera), motiviranosti domaćeg poduzeća kao uvoznika/izvoznika, drugim specifičnim oblicima. Čimbenici koji utječu na izbor oblika VT poslovanja: visina raspoloživog kapitala, transportni i dr. Troškovi, zaštita vlastitih interesa proizvođača na stranom tržištu, poslovne veze na inozemnom tržištu, poznavanje inozemnog tržišta, reference i ugled poduzeća na stranom tržištu, složenost proizvoda/usluge kojom se trguje, organiziranje kvalitetne trgovačke mreže u inozemstvu, procjena isplativosti nastupa na inozemnom tržištu Neizravan (posredan) nastup na inozemnom tržištu Pri posrednom nastupu na inozemnom tržištu domaći se proizvođač (trgovac) uključuje u strano tržište putem specijaliziranih VT poduzeća koja su najčešće locirana u zemlji u koju se roba izvozi. Proizvođač robe nije direktan uvoznik/izvoznik robe, već svoje proizvode prodaje/predaje VT posredniku koji obavlja sve radnje u vezi ostvarenja VT posla. Posredničko poduzeće istražuje tržište, organizira promidžbu, pregovara s inozemnim partnerima, rješava probleme, uključuje i različite usluge izvršenja ugovora od trenutka sklapanja ugovora do realizacije. Prednosti: posrednik preuzima sve rizike i probleme kupnje ili prodaje na inozemnom tržištu pa se proizvođač može posvetiti proizvodnji i uskladiti je sa zahtjevima tržišta te steći prednost u odnosu na ostale, proizvođač nema troškove obrade i istraživanja inozemnog tržišta, proizvođač isključuje iz poslovanja sve financijske i dr. rizike, prodaja robe je brža, brži obrt kapitala što vodi do uspjeha i unosnosti poslovanja, posrednik ima uhodanu, čvrstu i stabilnu poziciju na međunarodnom tržištu i kapital za financiranje i kreditiranje. Nedostaci: proizvođač ne može aktivnije sudjelovati u prodaji svoje robe,

116 116 Marina Gašić, Matej Galić: Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom ne obrađuje sustavno inozemno tržište i ne stvara čvrstu poziciju za prodaju vlastitih proizvoda (posrednik prodaje robu više proizvođača i često daje prednost jednom), nema direktnog kontakta s kupcem pa ga se ne može upozoriti na sve prednosti i odlike proizvoda i kvalitetu, loše se odražava na osvajanje novih tržišta i prilagodbu zahtjevima kupca Izravan (direktan) nastup Ovakav pristup posljedica je oštre konkurencije; elastična organizacija VT direktan dodir s kupcem. Osigurava proizvođaču robe veliku mogućnost prilagođavanja proizvodnje željama kupaca i potražnju novih, praktičnijih i sofisticiranijih proizvoda. Proizvođač osigurava ažurne podatke o stanju na tržištu, trendovima, inovacijama. Ovaj se nastup obično koristi za proizvode visokog stupnja obrade, složene i sofisticirane proizvode za koje je nužna uputa o rukovanju, načinu uporabe, elektroničke strojeve i uređaje, brodove i zrakoplove i dr. proizvode individualne proizvodnje koji nemaju univerzalnu primjenu. Prodaja je vezana za pružanje dodatnih usluga proizvođača robe (montaža, održavanje). Prednosti: proizvođač prilagođava organizaciju uvoza i izvoza svojim potrebama i tržištima na koje izvozi ili uvozi, temeljitom obradom stranog tržišta može stvarno ocijeniti svoje izglede za plasman proizvoda na tom tržištu i isplativost toga, financijski rezultat ne dijeli s posrednicima, može stvoriti stabilnu i trajnu vezu sa stranim poslovnim partnerima, dobar glas i čvrstu poziciju, bolje poznavanje stanja na inozemnom tržištu, običaja i uzanci u VT poslovanju, brzo prilagođavanje potrebama tržišta i svakom novonastalom stanju. Nedostaci: veliki troškovi za održavanje unutarnje VT organizacije i trgovačke mreže u inozemstvu, proizvođač u sklopu vlastite organizacije obavlja cjelokupno VT poslovanje i treba raspolagati stručnim osobljem, ako ne uvozi/izvozi kontinuirano veće količine roba, troškovi VT organizacijskih jedinica mogu znatno povećati troškove poslovanja i dovesti u pitanje isplativost posla, proizvođač preuzima sve rizike, a troškovi osiguranja od tih rizika mogu povećati troškove poslovanja, ako se radi o izvozu vlastitih proizvoda može zahtijevati veće angažiranje kapitala i kredite, spori obrt financijskih sredstava. 6. Poduzeća za izravan uvoz i izvoz Predstavljaju dijelove poduzeća proizvođača odgovarajućeg organizacijskog rješenja preko kojih se proizvođač izravno uključuje na inozemno tržište. Ovisno o ciljevima koji se žele ostvariti, tržišnim okruženjima, zakonskim propisima i vlastitim mogućnostima proizvođača, proizvođač se može izravno uključiti u VT promet na sljedeće načine

117 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING putem vlastite VT organizacije u zemlji putem vlastite VT organizacije u inozemstvu 6.1. Vlastita VT organizacija u zemlji proizvođača Nakon donošenja odluke o samostalnom obavljanju poslova VT prometa, proizvođač je, u skladu sa zakonskim propisima svoje zemlje, dužan tu svoju gospodasrku djelatnost uredno prijaviti i upisati u trgovački registar kod nadležnog suda. Nakon toga osniva odgovarajuću organizacijsku jedinicu u okviru koje se obavljaju planirani poslovi uvoza i/ili izvoza, ili neki drugi poslovi VT prometa (npr. distributerski). Organizacijska jedinica za VT promet može imati sljedeće oblike: poseban odjel za uvoz i izvoz u sastavu komercijalnog sektora, samostalan odjel (sektor) VT s posebnim odjelima za uvoz i izvoz, samostalan odjel (sektor) za izvoz, samostalan odjel (sektor) za uvoz. Bitno je odrediti kojim će se poslovima baviti ta organizacijska jedinica, koliki je opseg tih poslova, kako racionalizirati njeno poslovanje i postići punu uspješnost rada stručnog osoblja u toj organizacijskoj jedinici Poseban odjel za uvoz i izvoz u sastavu komercijalnog sektora Ovaj oblik poslova izvoza i uvoza za vlastite potrebe koristi se kad je opseg VT prometa proizvodnog poduzeća relativno neznatan i kada je sve komercijalne djelatnosti racionalnije obavljati u jednom sektoru. VT poslovi izvoza i uvoza mogu se u ovom slučaju organizirati kao odjel izvoza i uvoza robe, kao izvozna poslovnica u sastavu prodajnog odjela i kao uvozna poslovnica u sastavu nabavnog odjela komercijalnog sektora poduzeća. Odjelom rukovodi jedna stručna osoba koja dobro poznaje problematiku i tehniku VT poslovanja i koja je zadužena za ostvarenje svih VT poslova što se obavljaju u proizvodnom poduzeću. Ostali poslovi koji se obavljaju u svezi s ostvarenjem VT poslovanja, poput ekonomske propagande, dobivanja i osiguranja kreditnih poslova i sl., obavljaju se u komercijalnom sektoru zajedno s istovrsnim poslovima vezanim uz unutarnji promet. VT osoblje u sustavu komercijalnog sektora nema odgovarajući utjecaj u odnosu na inozemno tržište Samostalni odjel ili sektor VT s posebnim odjelima za izvoz i uvoz Primjenjuje se kad opseg VT prometa proizvođača u izvozu vlastitih proizvoda i uvoza za vlastite potrebe dosegne takvu razinu, oblike i intenzitet da zahtijeva osnivanje izdvojene i specijalizirane organizacijske jedinice koja je sposobna temeljito odraditi sve faze VT poslovanja. U okviru sektora ili odjela VT obavlja se niz profesionalnih aktivnosti kao što su: istraživanje i analiza inozemnih tržišta, ekonomska propaganda, izrada VT kalkulacije, uspostavljanje i razvijanje poslovnih veza s inozemstvom, sklapanje izvoznih i uvoznih poslova. Ovisno o opsegu i složenosti poslova VT prometa koji se obavljaju u samostalnom sektoru VT -a, oni se mogu organizirati u posebne odjele, službe, poslovnice ili referade, tako da omoguće kvalitetno i uspješno poslovanje VT operative. Pritom je osobito važno da samostalni odjel ili sektor VT -a bude dobro povezan sa svim ostalim bitnim funkcijama poduzeća jer se tako osigurava potpuna sinkronizacija VT poslovanja poduzeća, uredno izvršavanje svih obveza prema inoze-

118 118 Marina Gašić, Matej Galić: Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom trgovinom mnim poslovnim partnerima, usklađenost uvoza i izvoza s mogućnostima i potrebama proizvodnje i sl. Potrebna je veća specijalizacija stručnog osoblja za obavljanje niza specifičnih poslova u pripremi, izvršenju i analizi VT poslovnih aranžmana Samostalni odjel ili sektor za izvoz Osnivaju ga obično ona proizvodna poduzeća koja veliki ili najveći dio svoje proizvodnje izvoze na inozemno tržište. To su izrazito izvozno usmjerena poduzeća kojima je izvoz ključan čimbenik opstanka i razvoja. Ovaj je odjel funkcionalno i organizacijski uključen u sustav poduzeća kojem pripada, a u poslovnom smislu u sklopu poslovne strategije i izvozne orijentiranosti poduzeća, ta je organizacijska jedinica samostalna. Ovakav oblik samostalne organizacijske jedinice za izvoz dovodi do još veće specijalizacije osoblja za određene poslove izvoza robe što se neposredno pozitivno odražava na kvalitetno i uspješno obavljanje svih radnji vezanih uz izvršenje izvoznog posla, a osobito na promptno i ažurno izvršenje svih preuzetih obveza prema inozemnom kupcu u skladu s načelima urednog poslovanja i uzancama u vanjskoj trgovini. Unutarnja organizacija samostalnog odjela ili sektora izvoza proizvodnog poduzeća ovisi o strukturi izvoza, broju proizvoda koji se kontinuirano izvoze, vrstama poslovnih aranžmana u izvozu i broju inozemnih tržišta na koja se izvozi roba. Unutarnja organizacija takvog odjela može biti riješena na tri načina: Može se temeljiti na funkcionalnom mjerilu, kod kojeg se odjel ili sektor dijeli na manje organizacijske jedinice (poslovnice, referade ) u kojima se obavljaju poslovi obrade tržišta i konjukture, izrade kalkulacije, sklapanja i izvršenja trgovačkih ugovora, financijsko-kreditni poslovi itd. Ti dijelovi odjela obavljaju sve poslove koji spadaju u njihovu nadležnost. Funkcionalna se organizacija primjenjuje kod proizvodnih poduzeća koja izvoze relativno manji broj artikala i rade s ograničenim brojem stranih zemalja. Drugi način podjele rada u izvoznom odjelu ili sektoru postoji kod poduzeća koja izvoze veći broj artikala u više stranih zemalja i to u velikom opsegu po količini i po vrijednosti robe. U slučaju unutarnje podjela rada po grupama artikala ili po zemljama namjene izvoza nazivi dijelova sektora ili odjela određuju se po regionalnim mjerilima (poslovnica za Latinsku Ameriku) ili po skupinama artikala vlastite proizvodnje (poslovnica izvoz drvenog namještaja). Vrlo velika proizvodna poduzeća ili njihove korporacije izvoznu djelatnost izdvajaju u posebna izvoznička trgovačka društva. Ona su poslovno i financijski vezana uz njihove osnivače, premda su pravno samostalna poduzeća, obično specijalizirana za obavljanje poslova izvoza određene grane proizvodnje Samostalni odjel ili sektor za uvoz Najčešće ga osniva proizvodno poduzeće kad godišnji opseg uvoza sirovina, reprodukcijskog materijala, opreme i dr., za vlastite potrebe, dosegne takav opseg da je ekonomski opravdano ove poslove obavljati u vlastitoj režiji. Unutarnja organizacija samostalnog odjela ili sektora za uvoz ovisi o nizu čimbenika (struktura i kontinuitet uvoza, broj tržišta iz kojih se uvozi...) koje prije donošenja odluke o organizaciji vlastitog uvoza valja analizirati i procijeniti kako bi se utvrdilo koliko obavljanje uvoznog poslovanja u vlastitoj režiji pridonosi racionalizaciji, isplativosti i uspješnosti ukupnog poslovanja poduzeća.

119 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Zaključak Iz svega navedenog vidljivo je koliko je bitna povezanost poduzetništva i vanjske trgovine.članstvo Hrvatske u EU donijet će znatne promjene u brojnim segmentima poslovnog života u Hrvatskoj. Iako je trgovina sa zemljama članicama EU već u visokoj mjeri liberalizirana, administrativni postupci prilikom razmjene roba još više će se pojednostaviti. Promjene će se dogodit i u izvozu hrvatskih proizvoda, primarno poljoprivredno-prehrambenih, na tradicionalno najznačajnija izvozna tržišta, ponajviše na tržišta zemalja CEFTA-e. Na taj će se način pitanje konkurentnosti hrvatskih proizvoda dodatno zaoštriti. Sve te promjene i potreba da se hrvatske tvrtke na vrijeme upoznaju s njima glavni su razlog zbog kojih je potrebno da poduzetnici posebno obrate pozornost na vanjsku trgovinu. Modern entrepreneurship in correlation with foreign trade Abstract In the current time of globalization where is wide availability of information, knowledge, goods and services, but where competition is extremely intense, to succeed in a demanding market should pay attention to international (foreign) trade, and how international trade can improve job operations. For the modern entrepreneur, international trade provides opportunities of importing necessary resources that are not available or they are expensive in the domestic market, and then launching its goods and services in foreign markets where better prices can be achieved and where is the greater demand. This paper considers the recent theory of foreign trade in which the authors seek to explain the functioning of modern foreign trade under different economic conditions, availability of resources or relative supply and demand of the product. Key words: International trade, theory, modern enterprise (entrepreneur) Literatura 1. Traverso, D.(2003). Poduzetničke tehnike. Zagreb: M.E.P. Consult. 2. Nordstroem, Kjell A., Ridderstral, J.(2002). Funky business. Zagreb: Differo (Sačuvano: ) hr%2fhgk%2ftekst2.php%3fa%3db%26page%3dtekst%26id%3d554 (Sačuvano: ).

120

121 Razvoj poduzetničkih vještina i karijere Generacije y Verica Jovanovski, OŠ Dragutina Tadijanovića 204.vukovarske brigade 24a, Vukovar, Republika Hrvatska Studij Fizioterapije, Veleučilište Lavoslava Ružičke u Vukovaru Županijska 50, Vukovar, Republika Hrvatska, Verica.jovanovski@inet.hr Sažetak Generacija Y, takozvani Milenijanci rođeni osamdesetih godina dvadesetog stoljeća upravo stižu na tržište rada. Svoje formativne tinejdžerske godine proveli su u društvu u kojem poslijeratna socijalna sigurnost nije samo dovedena u pitanje nego je i potpuno razorena. Internet i treća generacija tehnologije mobilne telefonije transformiraju načine razmjena ideja i njihova kreativnog doprinosa, a društvene i ekonomske inovacije od toga uvelike profitiraju. Međutim, u mnogim zemljama mala i srednja poduzeća rade sa zastarjelom tehnologijom, niskom razinom vještina ljudskih resursa, sa slabim sustavima upravljanja i sa slabim poduzetničkim sposobnostima, bez dostupnosti odgovarajuće i pravodobne informacije, uz nedovoljno korištenje informacijske tehnologije i s lošom kvalitetom proizvoda, što sve zajedno pridonosi niskoj produktivnosti. Najveći izazov tijekom naredna dva desetljeća predstavljat će uspostavljanje metoda i stvaranje modela za razvoj malih i srednjih poduzeća te unapređenje poduzetničkih vještina kroz strukturirane obuke i izgradnju institucijskih programa. U ovome radu, stavlja se težište na prepoznavanje i razvoj poduzetničkih vještina i karijere kod učenika školskog uzrasta, te se daje prijedlog kako sustavno usmjeravati mlade ljude u stvaranju njihove karijere i budućnosti koju će graditi u poslovnom svijetu te tako postati temelj za kreativnost i inovativnost, rasadnici poduzetništva i pokretači ekonomskog rasta svoje zemlje. Ključne riječi: Generacija Y, poduzetništvo, karijera, tržište rada. 1. Uvod Trenutno se na tržištu rada nalaze četiri različite generacije: tradicionalisti, velika generacija Baby Boomera, predstavnici Generacije X i Generacija Y koja će smijeniti roditelje Baby Boomere i sasvim sigurno imati ogroman sociološki i ekonomski utjecaj u nastupajućim godinama. Različite perspektive, motivacija, stavovi i potrebe tih četiriju generacija promijenile su dinamiku radne snage. 2. Radna snaga kroz generacije Tradicionalisti su rođeni između i godine, poznati su i kao tiha generacija. Oko 95% tradicionalista je umirovljeno i više nisu na tržištu rada. Mnogi su Tradicionalisti radili cijeli život samo za jednog poslodavaca i bili iznimno lojalni suradnicima i poslodavcima. Imaju manje tehnološkog obrazovanja od mlađih generacija i skloniji su osobnim kontaktima više nego interakciji elektroničkom poštom i naprednom tehnologijom.

122 122 Verica Jovanovski: Razvoj poduzetničkih vještina i karijere Generacije y Baby boomeri rođeni su između i 1964.godine i većim dijelom su u svojim kasnim 40im, 50im i 60im godinama. Imaju razvijene karijere, pozicije moći i autoriteta. Ova je generacija segment koji predstavlja veliku većinu današnjih političkih vođa, korporativnih rukovoditelja i menadžera. Prolazili su kroz mnoge promjene u industriji i kreirali drugačiju perspektivu radnog mjesta. Često izjednačavaju plaće, visoke bonuse i duge sate rada s uspjehom i predanosti poslu. Karakterizira ih visoka razina odgovornosti, a pohvale i izazovi ih motiviraju. Generaciji X pripadaju oni rođeni između i 1979.godine. Ova generacija označava razdoblje pada nataliteta. Nakon što su bili svjedoci vrijednosti rada svojih roditelja, pristupili su na radna mjesta s drugačijom radnom etikom i kulturom od prethodnih generacija. Oni su ambiciozni i vrijedni, cijene ravnotežu između posla i slobodnog vremena. Vole jasne radne uvjete i tradicionalno radno vrijeme. Generacija X ima poduzetnički duh i uspjela je zahvaljujući izazovu, odgovornosti i kreativnosti. Generacija Y dolazi nakon Generacije X, u anglosaksonskom području koriste se i nazivi Millennians, Next Generation i Google generation, dok se kod nas koriste nazivi Internet generacija, net generacija i Generacija Y. Rasli su u vremenu aktivnih roditelja, desetljeću djeteta čije stavove definira psihologija i roditeljski odgoj (Tablica1.). Tablica 1.: Usporedba generacija u Republici Hrvatskoj Skupina Godište Godine (2012.) Tradicionalisti Baby Boomers Generacija X Generacija Y Glavni događaji Vrijednosti Stanovništvo Velika depresija Drugi svjetski rat Ekonomski procvat Liberalizacija žena Ljudska prava Hladni rat Osobna računala Tehnološki razvoj Globalno zatopljenje Zaposleni (2010.) u (2010.) Upornost, konzervativnost, lojalnost, Uspjeh, postignuće, ambicije,lojalnost prema vlastitoj karijeri, Ravnoteža između posla i slobodnog vremena, individualci, odbojnost prema pravilima Sigurnost, timski orijentirani, lojalnost prema sebi i drugima Izvor statističkih podataka o stanovništvu Republike Hrvatske:

123 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Karakteristike Generacije Y Generacija Y je pametna, kreativna, optimistična, orijentirana na postignuća i tehnološki osviještena. Ova mlada generacija traži kreativne izazove, osobni rast i značajne karijere. Traže supervizore i mentore koji su angažirani u njihovom profesionalnom razvoju. Izvrsni su multi-taskeri i preferiraju komunikaciju putem e-pošte i SMS poruka više nego face-to-face interakciju. Naoružani pametnim telefonima, tabletima, prijenosnim računalima i drugim napravama, Generacija Y je uključena 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Za njih je natjecanje izgubilo mnogo od svoje privlačnosti i nisu spremni mijenjati manje radnih sati za visoku plaću, važan im je fleksibilniji rasporedi i ravnoteža između posla i slobodnog vremena. Imaju visoka očekivanja od svojih poslodavaca, traže nove izazove i ne boje se tražiti odgovore na postavljena pitanja. Generacija Y želi smislen posao, cjeloživotno učenje i usavršavanje. Kao djeca, sudjelovali su u timskim sportovima, igrama i drugim grupnim aktivnostima te cijene timski rad, traže sudjelovanje i afirmaciju svih sudionika u jednakoj mjeri. Ova djeca nisu naučila samostalno donositi ključne odluke, već su roditelji uključeni u njihov svakodnevni život i odluke. Pomažu im planirati postignuća, sudjeluju u njihovim aktivnostima i pokazuju veliko povjerenje u vrijednosti svog djeteta. Stavovi Generacije Y izravan su proizvod njihovih roditelja i nastavnika. Budući da su rođeni u doba aktivnih roditelja ta su djeca rasla zaštićenija i pod nadzorom. Za razliku od svojih prethodnika koji su bili prisiljeni biti neovisni, ova djeca znaju da njihovi roditelji stoje iza njih i oslanjaju se na njih kroz osobnu i financijsku potporu. 3.1 Predodžbe hrvatske Generacije Y o budućoj karijeri Iako je postalo uvriježeno mišljenje kako su mladi samo u potrazi za brzom zaradom, istraživanje autorice ovoga rada o stavovima Generacije Y o budućem poslu i karijeri provedeno u siječnju 2012.godine nad 400 ispitanika od 19 do 24 godine s područja Republike Hrvatske, pokazuje drugačije. U ovom članku predstavljen je pregled najzanimljivijih rezultata istraživanja. Elementi radnog mjesta koji su ovoj generaciji važni Generacija Y pokazala se kao izuzetno promišljena, štoviše, mnogi iz ove generacije teže stalnom poslu(63%) te fleksibilnim radnim uvjetima i zdravoj ravnoteži između rada i slobodnog vremena (51%). Naravno, žele i pristojnu plaću (47%), ali ipak više žele mogućnost razvoja na poslu kroz dodatno obrazovanje i ostale oblike osobnog razvoja (48%). Poticajan i izazovan posao očekuje njih 36%, a priliku za stručnim usavršavanjem 34%. Predodžbe o karijeri Cijene poslodavce koji su ujedno i mentori te tvrtke koje se baziraju na društveno odgovornom poslovanju. Što se tiče karijere, 79% ih se slaže s tvrdnjom da se karijera zaposlenika odnosi na osobne ciljeve, a ne na ciljeve poslodavca. Napredovanje u karijeri 69% ispitanika vidi kroz mogućnost stručnog usavršavanja, 26% kroz povišice i materijalne beneficije, a samo 4% kroz upravljanje drugima. Veliki dio, njih 71%, želio bi raditi izvan granica Hrvatske, prvenstveno u razvijenim zemljama Europske unije, a čak 32% bi voljelo raditi izvan Hrvatske od jedne do duže od tri godine. Korištenje ICT Hrvatska Generacija Y tehnički je vrlo pismena, koriste Internet za druženje i povezivanje, a 85% ispitanih uključeno je u internetsku socijalnu mrežu Facebook, Tweeter, My Space i sl. Svi imaju mobitele, a velika većina koristi prijenosne medijske uređaje kao što su MP3 ili ipod dlanovnike.

124 124 Verica Jovanovski: Razvoj poduzetničkih vještina i karijere Generacije y 4. Promjene u svijetu rada Globalizacijski procesi koji dijele svijet na dvije zone, na zonu razvoja i zonu stagnacije, presudno određuju položaj pojedinih zemalja pa i njihov politički subjektivitet. Zemlje koje ne uspiju primijeniti razvojne resurse u razvoju suvremenih tehnologija, neminovno zaostaju i postaju politički patuljci. (Vukšić, Bosilj; 2004.str.8). Mala i srednja poduzeća glavna su komponenta privatnog sektora. Mogu biti pokretači ekonomskog rasta, temelj za kreativnost i inovativnost. No, u mnogim zemljama mala i srednja poduzeća rade u neformalnom sektoru, tehnološki nedovoljno razvijena, s niskom razinom vještina ljudskih resursa, sa slabim sustavima upravljanja i sa slabim poduzetničkim sposobnostima, bez dostupnosti odgovarajućih i pravodobnih informacija, bez dovoljnog korištenja informacijske tehnologije, s lošom kvalitetom proizvoda i standardizacije te uz proizvodne procese štetne za okoliš i s vrlo niskom produktivnošću. Poduzetnički stavovi definiraju se kao opći stav stanovništva jedne zemlje prema prepoznavanju prilika, osobnom poznavanju poduzetništva, davanju visokog statusa poduzetnicima, preuzimanju rizika povezanog s pokretanjem vlastitog posla i posjedovanju neophodnih vještina za njegovo pokretanje. Ključni pokretači društvene mobilnosti jesu obrazovanje i cjeloživotno učenje koje daje ljudima vještine potrebne za napredak. U skladu sa inicijativom Europske strategije zapošljavanja Nove vještine za nove poslove (European Commission, 2008.) i naša vizija treba biti poduzetna i dinamična radna snaga s pravim znanjima i vještinama. Potrebno je kreirati politički okvir i poslovno okruženje u kojem bi većina zaposlenih imala mogućnosti sudjelovati u globalnom gospodarstvu kroz: promicanje i predviđanje potrebnih vještina u budućnosti, razvijanje podudarnosti između vještina pojedinca i potreba tržišta rada, premošćivanje jaza između svijeta obrazovanja i svijeta rada. Osim toga, čimbenici koji utječu na produktivnost kao što su obrazovanje i obuka, pojavili su se kao ključni pokretači konkurentnosti, a privatni sektor može doprinijeti gospodarskom rastu, stvaranju radnih mjesta i nacionalnog dohotka, a time i nacionalnog napretka. U posljednjih nekoliko godina izazovi su usmjereni na pružanje usluga u razvoju karijere i ka unaprjeđenju tradicionalnih metoda profesionalnog usmjeravanja. Brze promjene u svijetu rada, složenija priroda razvoja karijere, novi koncepti karijere i rada s pojedincima dovode do sve većeg prihvaćanja pojma cjeloživotnog učenja. U današnje vrijeme od pojedinca se očekuje da postane menadžer svoje karijere (Collin i Watts, 1996.). U skladu sa tim promjenama prepoznata je potreba svakog pojedinca za vlastitim pristupom u smjernicama karijere i mogućnostima institucija i vlada da olakšaju njihove odluke (Watts, 2000). Donald Super (1992.) pošao je od širokog spektra utjecaja kao što su: obitelj, društvo, škola, socijalne politike i tržište rada te smatrao da svi zajedno djeluju na razvoj karijere pojedinca. Previše je, stoga, pojednostavljeno samo razmatranje izbora zanimanja bez razmatranja cjelokupnog života pojedinca i utjecaja okoline na njega. Superov model karijere (Tablica 2.) temelji se na uvjerenju da se samo-koncept mijenja tijekom vremena i razvija kao rezultat iskustva.

125 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tablica 2.: Pet razvojnih faza karijere Source of Variation SS df MS F P-value F crit Between Groups 0, , , , , Within Groups 3, , Total 4, Za sposobnost upravljanja vlastitom karijerom potrebno je stjecanje određenih vještina i znanja te razvoj sposobnosti neophodnih mladim ljudima koji započinju društvenu ili poduzetničku djelatnost. Potreban je model koji bi pravovremeno i ciljano usmjeravao mlade ljude u izbor daljnjeg obrazovanja i zapošljavanja/samozapošljavanja, povezivanje škola s gospodarskim subjektima i njihovim potrebama za konkretnim kadrovima te koji bi potaknuo razvoj poduzetništva na individualnoj razini. U Republici Hrvatskoj svake se godine u srednje škole i fakultete upisuju učenici prema kapacitetima i mogućnostima (određenim zanimanjima) škola/fakulteta te se po njihovom završetku na tržištu samo povećava broj nezaposlenih u istim zanimanjima. Mladi ljudi nisu adekvatno informirani niti upućeni u važnost razvoja vlastite karijere niti u potrebe tržišta rada. Mnogi nastavnici nemaju dovoljno ekonomskih kompetencija da bi mogli provoditi aktivnosti usmjerene na razvoj poduzetničkih vještina kod učenika. Za implementaciju u nastavu ili kroz izvannastavnu aktivnost Razvoj karijere preporučuju se metode koje omogućuju aktivno učenje. U okviru procesa izbora zanimanja posebno pospješuju razvoj ključnih kvalifikacija, naročito kompetencije orijentacije: razgovori, igranje uloga, rad u grupama, ekspertska metoda, umne mape, individualni rad na samospoznavanju, intervju, realni susreti, itd. Primjeri tema za provođenje nastave Razvoj karijere : 1. Usmjeri svoju budućnost Karijera servis kreiran kao pomoć u istraživanju i planiranju karijere nudi informacije o potrebama tržišta rada i stipendijama uz profesionalni pristup u smjernicama karijere koje će učenicima pomoći u prepoznavanju vlastitih potencijala, znanja i vještina te će tako na što efikasniji način odabrati školu ili fakultet ili mogućnosti zapošljavanja/samozapošljavanja. 2. Završna godina što dalje? Pomoć učenicima završnih razreda u usmjeravanju i razvoju karijere, promjenama u svijetu rada, stjecanju iskustva i shvaćanju važnosti planiranja vlastite budućnosti. Za učenike završnih razreda koji se nisu odlučili nastaviti obrazovanje savjeti kako započeti privatni posao i koje djelatnosti su potrebne gospodarstvu (uvjeti otvaranje obrta/firme, mogućnosti i realizacija kredita, savjeti pri ostvarivanju ideja za vlastiti posao i sl.) 3. Međunarodna tržnica je radionica koja bi pomogla učenicima u procijeni osobnog i obiteljskog financijskog upravljanja koji je važan faktor u usmjeravanju karijere i to predočavanjem pozitivnih primjera razvijenih zemalja, utjecaj njihovih kultura, vlada i gospodarskog sustava na razvoj karijere pojedinaca. Koristi koje mogu imati jesu poznavanje međunarodne trgovine i važnih međunarodnih gospodarskih pitanja te uvid u načine na koje razvijene zemlje vode gospodarsku politiku i koja je važnost suradnje sa zemljama u regiji.

126 126 Verica Jovanovski: Razvoj poduzetničkih vještina i karijere Generacije y 4. Tvrtka je program koji bi učenicima dao priliku da se pripreme za rad simuliranjem vođenja vlastite tvrtke uz podršku volontera (savjetnika) iz gospodarstva. Radionica bi imala za cilj razviti sposobnosti i analizirati motivacije učenika o dobiti od usmjerenog ulaganja te uspostaviti kvalitetne financijske navike. Uz simulaciju stvarnih uvjeta rada tvrtke i podršku savjetnika, učenici sa svojim mentorima (nastavnicima, stručnim suradnicima) mogu raditi projekte i pripremati elaborate o vlastitoj poduzetničkoj ideji. Nastava Razvoj karijere u svojim različitim vidovima izvođenja ima za cilj osposobljenost učenika pri odlučivanju u procesu izbora zanimanja i smjeru buduće karijere. Može pomoći mladim ljudima u samospoznaji i razvoju vlastite karijere, utjecati na razvoj nužnih i ključnih kompetencija za kasniju karijeru (razvoj kritičkog mišljenja, sposobnosti odlučivanja i cjeloživotnog učenja) te doprinijeti jačanju osobnosti i formiranju poduzetničke inicijative. 5. Umjesto zaključka U svibnju 2012.godine, Jutarnji list je u magazinu Svijet objavio prilog 30 ispod 30 Novi hrvatski poredak u kojem je prikazan godišnji odabir trideset mlađih od trideset godina koji će promijeniti sve. Oni su najperspektivniji predstavnici hrvatske Generacije Y koji su uočili priliku te svoje znanje, sposobnosti i ideje pretočili u poduzetničku snagu. Među njima su programeri, biznismeni, dizajneri, glumci, redatelji, sportaši, maslinari, izumitelji, menadžeri, odvjetnici, kuhari, umjetnici, a prijepis intervjua s nekima od njih u zaključku ovoga rada potvrđuje opisane karakteristike Generacije Y i budućnosti koju planiraju za sebe. (Matija K.(25), i Marko D.(25)), programeri, Farmeron web site koji poljoprivrednicima omogućava bolje upravljanje farmama. Naš je plan širiti poslovanje na nova tržišta i razvijati nova rješenja. Za sada se želimo posvetiti isključivo Farmeronu pa planiramo razvijati postojeći sustav s lepezom specijaliziranih softvera. (Mate R.(24)), izumitelj, okupio je mali tim stručnjaka, počeo proizvoditi komponente za automobile. Uskoro je njegov stari BMW e30 postao Rimac e-m3 i bio prvi automobil kojem je u prometnoj dozvoli pod stavkom zemlje podrijetla pisalo Hrvatska. Jednom mi je na utrci benzinski motor otkazao poslušnost i tada sam odlučio napraviti automobil na struju. (Sandi C.(28)), maslinar, s 13 godina brinuo se za 30 stabala maslina, danas na 25 hektara ima 6100 stabala od kojih godišnje proizvede oko 8 tisuća litara maslinova ulja. Sa sadnjom smo završili, želimo i dalje postizati kvalitetu ulja i povećati proizvodnju te jednog dana sagraditi vlastitu uljaru. I naravno, želimo se širiti na inozemnom tržištu, u pregovorima smo s Japanom i SAD-om. (Daniel A.(25) i Tomislav G.(25)), programeri, marketinški stručnjaci još kao adolescenti počeli su se baviti programiranjem te izradili nekoliko sustava i pokrenuli nekoliko portala, ali biznis je doslovno eksplodirao kada su u dobi od 23 godine osnovali istudio, agenciju za promociju na društvenim mrežama. Danas imaju tvrtku s 30 zaposlenika i vode kampanje na Facebooku za 100 moćnih brendova iz Hrvatske i zemalja regije. Imamo sav potreban know-how, velik tim, resurse, znanje, reference i možemo konkurirati bilo kojoj social media agenciji na zapadu. Vrlo smo cijenjeni i imamo mnogo potencijala. Ovaj dio nam je naročito drag, jer izvozimo kvalitetne usluge te barem malo pridonosimo gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj.

127 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Development of Entrepreneurial Skills And Career of Generation Y Abstract Generation Y, the so-called Millenian s born in the eighties of the twentieth century are just coming to the labour market. They spent their formative teenage years in a post-war society in which social security was not only questioned, but completely destroyed as well. The internet and the third generation of the mobile-phone technology transform the way of the exchange of ideas and their creative contribution and the social and economic innovations benefit greatly from it. However, in many countries, SMEs work with outdated technology, low-skill human resources, weak management and entrepreneurial skills, unavailability of adequate and timely information, insufficient use of information technology, poor product quality, which altogether contribute to low productivity. The biggest challenge over the next two decades will be the establishment of methods and the creation of a model for the development of small and medium enterprises and promotion of entrepreneurial skills through structured training and institutional building programs. In this paper, emphasis is placed on identifying and developing entrepreneurial skills and careers of students of school age. It suggests how to systematically guide young people in shaping their own careers and future that will build the business world and may become the basis for creativity and innovation, nurseries of entrepreneurship and the engines of economic growth in their countries. Keywords: Generation Y, entrepreneurship, careers, the labour market.

128 128 Autori rada????? Literatura 1. Asthana, A.(2008). Generation Y: they don t live for work.. they work to live, The Observer: Main section,preuzeto: veljača Bistričić, A.; Agatić, A.; Trošić N.(2011). Značaj poslovanja malih i srednjih poduzeća, Scientific Journal of Maritime Research 25/1(2011) str./pp Carree, M.; Thurik, R.(2005). Understanding the role of entrepreneurship for economic growth, Faculty of Economics and Business Administration, University of Maastricht, Rotterdam, Netherlands 4. Collin, A.; Watts, A.G. (1996). The death and transfiguration of career and of career guidance? 5. British Journal of Guidance and Counselling, 24, ( ). 6. European Commission (2008). European Qualifications Framework for lifelong learning. 7. (preuzeto: 8. Kane,S.(2008).About.comGuide,(preuzeto: htm, ožujak, 2012.) 9. Schroer, W.J.(2012.). Social librarian, Bringing the Power of Social Marketing to Library Professionals (preuzeto: ožujak, 2012.) 10. Super, D. A. (1992). Toward a comprehensive theory of career development. In D. H. Montross & C. J. Shinkman (Eds.), Career development: Theory and practice (pp ). Springfield, IL: Charles C Thomas. 11. Strauss,W.; Howe, N.(2007). The Next 20 Years: How Customer and Workface Attitudes Will Evolve, preuzeto: ožujak, Vukšić, Bosilj: Upravljanje znanjem i promjene poslovnih procesa, Ekonomski fakultet Zagreb, 2004., str.8) 13. Watts, A. G. (2000). The new career and public policy. In A. Collin, & R. A. Young (Eds.), The future of career (pp ). Cambridge: Cambridge University Press. 14. Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, prijedlog: Strategija učenja za poduzetništvo , Zagreb, svibanj 2010.

129

130

131 Metode procjene vrijednosti i oblici financiranja restrukturiranja poduzeća tehnikama spajanja i preuzimanja poduzeća Eva Mijatović, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije, Livanjska 5, Split, Hrvatska, eva.mijatovic@gmail.com Sažetak Restrukturiranje poduzeća tehnikama spajanja i preuzimanja poduzeća jedan je od modela saniranja financijske krize poduzeća. Pri tome značajnu ulogu ima procjena vrijednosti poduzeća i metode financiranja. U ovom radu bit će prikazani oblici financiranja poslovnih kombinacija te najčešće metode procjene vrijednosti poduzeća čija uporaba varira sukladno karakteristikama poduzeća koje je predmet procjene, a to su metoda diskontiranog novčanog tijeka, metoda određivanja preko tržišta i metoda određivanja vrijednosti preko imovine. Procjena vrijednosti poduzeća sadrži mnoge egzaktne vrijednosti, ali i osjetljiva pitanja koja ovise o procjeni analitičara i utječu na krajnji rezultat procjene. Kvalitetna procjena vrijednosti uzima u obzir i one činjenice koje se ne mogu pročitati u financijskim izvještajima, a koje iskusan analitičar zna ugraditi u svoju procjenu. Ključne riječi: restrukturiranje, vrednovanje, spajanje, preuzimanje, financiranje 1. Uvod Mete akvizicije su poput autobusa; čekate ih satima, a onda se odjednom pojave tri. Od prve ideje za kupnju do realizacije kupoprodaje može proći dosta vremena. Tijekom tog vremena ostaje prostor za procjenu vrijednosti poduzeća, pregledavanje robe koja je predmet kupnje kako bi kupac bio siguran da će za svoj ulog dobiti odgovarajuće. U tom procesu od velike koristi je due diligence odnosno dubinsko snimanje poduzeća, predmeta kupnje. Motivi korištenja tehnika spajanja i preuzimanja pri procesu restrukturiranja poduzeća dovode do sinergijskih efekata koji proizlaze iz uštede na troškovima, povećanja prihoda, tehnoloških dostignuća ili raznih financijskih prednosti u poslovanju poduzeća. Mark L. Sirower definirao je sinergiju kao povećanje performansi kombiniranih poduzeća preko dostignuća koje mogu postići kao samostalna poduzeća. To je moguće predstaviti sljedećim izrazom: Čista sadašnja vrijednost (NPV) = Sinergija - Premija, gdje NPV predstavlja neto sadašnju vrijednost koja proizlazi iz razlike sinergijskih efekata i plaćene premije (Sirower, 2000, str. 20.). Pozitivna čista sadašnja vrijednost projekta ukazuje na povećanje sadašnje vrijednosti tvrtke koja namjerava investirati. U skladu s tim kriterijem ne bi se smjeli prihvatiti projekti koji imaju negativnu čistu sadašnju vrijednost jer bi se time smanjila vrijednost tvrtke (Orsag, 2002., str.64.). Za postojanje sinergije nužna je pretpostavka koja se može prikazati sljedećom relacijom:

132 132 Eva Mijatović: Metode procjene vrijednosti i oblici financiranja restrukturiranja... V (AB) V(A)+ V(B), gdje je V (AB) = vrijednost kombiniranih tvrtki V(A) = vrijednost samostalne tvrtke A V(B) = vrijednost samostalne tvrtke B (Damodaran, 2002., poglavlje 25, str. 9). 2. Vrednovanje akvizicija Spajanje i preuzimanje poduzeća koristi se kao jedna od tehnika restrukturiranja poduzeća ili kao alternativa unutarnjem rastu. Ponekad je posrnulo poduzeće izvrsna meta preuzimanja pri čemu su koristi od akvizicije obostrane; i za poduzeće preuzimatelja i za poduzeće koje je predmet preuzimanja. Osnovni preduvjet racionalne akvizicije jest da je vrijednost tvrtke nakon preuzimanja veća od individualnih vrijednosti tvrtki koje se kombiniraju prije njihova spajanja (Orsag i Gulin, 1996., str. 85.). Prilikom ocjene efikasnosti poslovnih kombinacija (preuzimanja i spajanja) vodi se načelom izbora optimalnog projekta kao kod budžetiranja kapitala. Meta preuzimanja tretira se kao projekt, a inkrementalni novčani tok koji proizlazi iz sinergije osnova je za vrednovanje isplativosti poslovne kombinacije. Financijski su prihvatljivi oni projekti čija je čista sadašnja vrijednost veća od nule, interna stopa profitabilnosti veća od troška kapitala, indeks profitabilnosti veći od 1 i ako je anuitet čistog novčanog toka veći od anuiteta investicijskih troškova. Prihvatljive su i one poslovne kombinacije koje imaju graničnu efikasnost, no samo u slučaju kada je ta poslovna kombinacija od strateške važnosti za poslovanje poduzeća (npr. ulazak na novo tržište i sl.) (Orsag, 2002., str. 92.). Povezanost temeljnih kriterija financijskog odlučivanja prikazana je u tablici 1. Tablica 1: Povezanost među temeljnim kriterijima financijskog odlučivanja Kriterij financijskog odlučivanja Ocjena Čista sadašnja Interna stopa Indeks efikasnosti Kriterij anuiteta vrijednost profitabilnosti profitabilnosti Nije efikasan S 0 0 R k Pi 1 Av Ai Granično efikasan S 0 = 0 R = k Pi = 1 Av = Ai efikasan S 0 0 R k Pi 1 Av Ai Izvor: Orsag, S. (2002.) Budžetiranje kapitala: Procjena investicijskih projekata, Zagreb, Masmedia, str Inkrementalni novčani tok akvizicije Ekonomski gledano vrijednost bilo kojeg poduzeća određena je sadašnjom vrijednošću novčanih efekata, tj. sadašnjom vrijednošću čistih novčanih tokova nakon poreza koje će ono ostvarivati u budućnosti. Zato je prilikom vrednovanja učinaka akvizicije potrebno definirati vrijednosti tvrtki prije akvizicije (predakvizicijske vrijednosti) i odrediti kontribuciju akvizicije povećanju vrijednosti kombiniranih poduzeća. Taj slijed aktivnosti na financijskoj analizi učinaka akvizicije može se prikazati kroz sljedeća tri koraka (Orsag i Gulin, 1996., str. 85.): prognoziranje budućih čistih novčanih tokova, određivanje rizika prilagođene diskontne stope i izračunavanje čiste sadašnje vrijednosti akvizicije.

133 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Kao rezultat financijski opravdane akvizicije, trebali bi se pojaviti sinergijski efekti, odnosno inkrementalni čisti novčani tok, jer bi suma vrijednosti tvrtki poslije akvizicije trebala bi biti veća od pojedinačnih vrijednosti tvrtki prije akvizicije. Inkrementalni dobitak od akvizicije osnovni je preduvjet akvizicije, a može se definirati kao vrijednost sinergije poslovne kombinacije. Matematički se izražava relacijom: δv = V AB (V A + V B ) δv inkrementalni dobitak od akvizicije, vrijednost sinergije Vrijednost sinergije je, dakle, moguće izračunati diskontiranjem budućeg inkrementalnog novčanog tijeka koji će uslijediti nakon akvizicije, primjerenom diskontnom stopom pomoću sljedeće formule: gdje je:!!!! Kako je ranije navedeno u ovom radu, inkrementalni novčani tok kao posljedica sinergijskih efekata moguće je ostvariti povećanjem prihoda, smanjenjem troškova, smanjenjem poreza i smanjenjem potreba za kapitalom (Marković, 2010., str. 164.). δ δ δ δ gdje je: δ = δ δ δ δ (Orsag i Gulin, 1996., str. 85.) 2.2 Utvrđivanje cijene akvizicije Cijena akvizicije sastoji se od procijenjene tržišne vrijednosti akvizicijskog kandidata uvećane za akvizicijsku premiju koju akviziterska tvrtka mora platiti kako bi motivirala dioničare ciljane tvrtke na prodaju dionica ili na razmjenu dionica akviziterske tvrtke (u slučaju preuzimanja financiranim razmjenom dionica) (Orsag i Gulin, 1996., str. 97.). Ukoliko stjecatelj plati punu vrijednost dionica, dioničari akviziterske tvrtke neće ostvariti povećanje vrijednosti svojih dionica nego će sinergiju i premiju ostvariti dioničari ciljne tvrtke (Damodaran, 2002., str. 36.). Cijena akvizicije formira se temeljem procijenjenih koristi od akvizicije, a koja se ogleda na sadašnju vrijednost procijenjenog inkrementalnog toka (Chandrasehekar i Vishwanath, 2008., str. 225.). Sadašnja vri-

134 134 Eva Mijatović: Metode procjene vrijednosti i oblici financiranja restrukturiranja... jednost inkrementalnih novčanih tokova predstavlja ujedno i maksimalnu cijenu koju akviziterska tvrtka može platiti za ciljanu tvrtku. U tom slučaju čista sadašnja vrijednost iznosila bi nula, što bi očuvalo vrijednost dionica akviziterske tvrtke, a to se matematički može prikazati na sljedeći način (Orsag i Gulin, 1996., str. 97.): odnosno Osim maksimalne, moguće je postaviti i minimalnu cijenu akvizicije. Donja granica cijene akvizicije predstavljena je tekućom tržišnom cijenom dionica ciljane tvrtke. Drugim riječima, minimalna cijena po kojoj bi dioničari pristali prodati svoje dionice akviziterskoj tvrtci jest cijena koju mogu postići na redovnom tržištu. Matematički se to može prikazati: Posljedično, akviziterska tvrtka trebala bi zadržati što je moguće više premije svojim dioničarima, a na to utječe nekoliko faktora (Damodaran, 2002., str. 36.): tržišna vrijednost ciljne tvrtke relativni nedostatak specijaliziranih resursa koje akviziterska i ciljna tvrtka postižu spajanjem postojanje drugih zainteresiranih kupaca za ciljnu tvrtku. Utvrđivanje akvizicijske cijene prilikom akvizicije razmjenom dionica nešto je složnije. Naime, u tom slučaju dioničari ciljne tvrtke sudjeluju u efektima kombinirane tvrtke. 3. Oblici financiranja restrukturiranja poduzeća tehnikama spajanja i preuzimanja poduzeća U trenutku kada je definirana cijena akvizicije, slijedi donošenje odluke o načinu plaćanja poslovne kombinacije. Postoji dilema treba li preuzimanje financirati vlastitim kapitalom ili dugom; nadalje, hoće li biti novčana akvizicija ili akvizicija razmjenom dionica (Damodaran, 2002., str. 38.): Financiranje vlastitim kapitalom ili dugom hoće li se akvizicija financirati vlastitim kapitalom ili dugom akviziterske tvrtke ovisi o mogućnosti zaduživanja obiju tvrtki. Naime, stjecanje dugom prezadužene ciljne tvrtke stjecatelja može dovesti u poziciju prezaduženosti što će rezultirati povećanjem troška kapitala stjecatelja. S druge strane, akviziterska tvrtka koja ima prostora za zaduživanje, može financirati akviziciju dugom. Iako se ove tehnike čine sličnima, važno je da novo zaduživanje ne utječe na smanjenje vrijednosti kombiniranih poduzeća. Novčana akvizicija ili razmjena dionica postoje tri načina na koja tvrtka može koristiti kapital u poslovnim kombinacijama. Prvi je koristiti gotovinu koju je poduzeće imalo prije akvizicije, drugi je nova emisija dionica kojom će se pribaviti sredstva za financiranje akvizicije i treći način je ponuditi dioničarima ciljne tvrtke razmjenu dionica čime će dioničari ciljne tvrtke steći udio u vlasništvu nove, kombinirane tvrtke u zamjenu za udio u vlasništvu ciljne tvrtke. Koji će od načina korištenja kapitala tvrtka koristiti uvelike ovisi o dostupnost gotovine, percipiranoj vrijednosti dionica akviziterske tvrtke i poreznim čimbenicima.

135 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Preuzimanje za novac Ovom metodom financiranja akvizicije stjecatelj kupuje ciljanu tvrtku iskupom njezinih dionica. Dioničari ciljane tvrtke dobivaju gotovinu u zamjenu za dionice, a tvrtka stjecatelj vlasništvo nad cijelom ciljanom tvrtkom. Vrijednost akviziterske tvrtke i ciljane tvrtke može se prikazati sljedećom relacijom (Orsag i Gulin, 1996., str. 107.): Δ = V B + ΔV Nakon što se na ovaj način utvrdi vrijednost koju akvizicijom stječe akviziterska tvrtka potrebno je utvrditi čistu sadašnju vrijednost tvrtke koja se računa na način da se od vrijednosti koju akvizicijom stječe akviziterska tvrtka Δ, oduzmu troškovi akvizicije predstavljeni novčanim izdatkom za kupnju ciljane tvrtke. Nakon što je utvrđena sadašnja vrijednost efekata akvizicije i troškova akvizicije, lako je izračunati čistu sadašnju vrijednost akvizicije ciljane tvrtke. Vrijednost kombinirane tvrtke nastale akvizicijom sastojat će se od vrijednosti akviziterske tvrtke uvećane za čistu sadašnju vrijednost novčane akvizicije. Kao posljedica sinergije nastale akvizicijom, doći će do povećanja vrijednosti dionica akviziterske tvrtke, odnosno povećanja bogatstva njenih dioničara. Važan preduvjet za ostvarenje povećanja bogatstva dioničara jest da vrijednost sinergijskih efekata premašuje vrijednost plaćene premije dioničarima ciljane tvrtke. U slučaju da ne dođe do sinergijskog efekta akvizicije, a premija se plati dioničarima ciljane tvrtke, može doći do razvodnjavanja kapitala dioničara akviziterske tvrtke što predstavlja jedan od rizika akvizicije. 3.2 Preuzimanje razmjenom dionica Kada se akviziterska tvrtka odluči na financiranje akvizicije razmjenom dionica, ne postoje značajni eksplicitni troškovi koji bi umanjili vrijednost kombinirane tvrtke, kao što je to slučaj kod novčane akvizicije. Kod preuzimanja razmjenom dionica, dionice ciljane tvrtke iskupljuju se njihovom zamjenom za dionice akviziterske tvrtke. Vrijednost akviziterske tvrtke nakon akvizicije predstavljena je sumom vrijednosti tvrtki prije akvizicije uvećane za sinergijske efekte akvizicije. Akvizicijska premija u ovom slučaju nije neeksplicitno izražena, već se ostvaruje zamjenom dionica uz određenu premiju u odnosu na fer vrijednost dionice akviziterske tvrtke na tržištu. Drugim riječima, dioničari ciljane tvrtke razmjenjuju dionice s dionicama akviziterske tvrtke po povoljnijim uvjetima te na taj način, zajedno s dioničarima akviziterske tvrtke uživaju sinergijske efekte kroz povećanje vrijednosti dionica kombinirane tvrtke. 3.3 Razlozi neuspjeha restrukturiranja poduzeća tehnikama spajanja i pripajanja poduzeća Neuspjeh akvizicija vrlo je česta pojava u smislu da kupci često izgube, a prodavatelji povećaju svoje bogatstvo temeljem primljenih akvizicijskih premija (Damodaran, 2002., str. 33.). Brojni su razlozi neuspješnih akvizicija, a najuobičajeniji su (Evans i Bishop, 2001., str. 49.): Previsoka plaćena cijena akvizicije ovo je čest rezultat pogreške u razlikovanju mete preuzimanja i investicije. Čak i najbolje tvrtke mogu biti loša investicija ako plaćena cijena premašuje sadašnju vrijednost predviđenih budućih povrata. Pogreška izvršnih direktora rezultira željom menadžmenta da se što prije izvrši akvizicija bez adekvatne analize efekata vrijednosti poslovne kombinacije. Izostanak sinergije precijenjeno predviđeno povećanje prihoda, smanjenje troškova operativne prednosti ili financijske koristi.

136 136 Eva Mijatović: Metode procjene vrijednosti i oblici financiranja restrukturiranja... Pogreška brze integracije poslovanja unaprijed plaćena premija ne daje jamstvo brzog prinosa i stvaranja vrijednosti. Pogreška pri procjenjivanju reakcija kupaca preveliko očekivanje od kupaca. Pogreška tolerancije negativne sinergije u prvim godinama poslovanja spajanja i preuzimanja često uzrokuju stres u poslovanju u smislu promjene imena poduzeća, dodatnih regulatornih zahtjeva, zategnutih dioničarskih odnosa, negativne percepcije javnosti zbog utjecaja na potrošače ili zatvaranja pogona i u smislu troškova otpremnina. Sve navedeno treba uzeti u obzir i kvantificirati kao dio analize prije preuzimanja. Pogreška u procjeni i prepoznavanju fer tržišne vrijednosti ciljanog poduzeća koja je pogotovo značajna prilikom preuzimanja privatnih poduzeća čije dionice ne kotiraju na tržištu kapitala i čije informacije o poslovanju nisu javno dostupne. Nedosljedna strategija netočne procjene strateških koristi. Neadekvatno dubinsko snimanje poduzeća (due-diligence) neefektivna strategija planiranja i procjene pokretača vrijednosti i rizika u predakvizicijskoj fazi ili težnja za pobjedom u pregovorima koja prevlada nad donošenjem ispravnih odluka. Nekompatibilne korporativne kulture nedostatak komunikacije, različita očekivanja i konfliktni stilovi vođenja doprinose nedostatku kvalitetne realizacije. Odvraćanje od postojećeg poslovanja neuspjeh u predviđanju i učinkovitom reagiranju na konkurentske odgovore na akviziciju, uključujući poslovanje u tijeku i gubitak ključnih djelatnika stjecatelja ili ciljne tvrtke koji utječu na profitabilnost. Neadekvatna procjena rizika neuspjeh u strogoj procjeni vjerojatnosti uspjeha transakcije uzimajući u obzir buduća razdoblja. Za uspješno preuzimanje poduzeća i povećanje bogatstva dioničara potrebno je (Koller, Goedhart i Wessels, 2005., str. 449.): imati snažno poslovanje u osnovnoj djelatnosti, uzeti u obzir samo one mete preuzimanja za koje se može procijeniti budući čisti novčani tok, nadmašiti procijenjene sinergijske efekte, biti discipliniran tijekom trajanja pregovora i imati rigorozan plan tijekom integracije. 4. Zaključak Metoda procjene u najvećoj mjeri je, ali ne i u potpunosti, temelj procjene vrijednosti poduzeća. Od velikog značaja su stručan, poman i savjestan postupak utvrđivanja svih internih i eksternih podataka koji, uz primjenu odgovarajuće metode, vode do utvrđivanja vrijednosti poduzeća. U slučaju nedovoljne količine podataka ni najprobranija metoda ne može rezultirati vjerodostojnom procjenom. Kombinacijom raznih metoda moguće je doći do preciznije procjene. Vrednovanje poduzeća pri procesu restrukturiranja tehnikama spajanja i preuzimanja sadrži mnoge egzaktne vrijednosti, ali i osjetljiva pitanja koja ovise o procjeni analitičara i utječu na krajnji rezultat procjene, odnosno, uspjeha restrukturiranja. Često se misli da je postupak restrukturiranja i procjene vrijednosti poduzeća jednostavno ubacivanje brojki u određeni model, nasumična sistematizacija radnih mjesta koja uključuje smanjenje troškova ukidanjem radnih mjesta i prodaju dijela poduzeća. Uspješno restrukturiranje tehnikama spajanja i preuzimanja uzima u obzir i one činjenice koje se ne mogu pročitati u financij-

137 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING skim izvještajima, a koje iskusan analitičar može pretpostaviti. Samo takav pristup može rezultirati traženim produktom, a to je uspješno restrukturiranje na zadovoljstvo zaposlenika, vlasnika, menadžera i šire društvene zajednice. Literatura 1. Chandrasehekar K. i Vishwanath S. R. (2008) Mergers, acquisitions and corporate restructuring, New Delhy, Response books 2. Damodaran A. (2002) Investment valuation, New York, John Wiley & Sons, Chapter Evans F. C. i Bishop D. M. (2001) Valuation for M&A, New York, John Wiley & Sons 4. Koller T., Goedhart M. i Wessels D., (2005) Valuation: Measuring and managing the value of companies, John Wiley & Sons; 4th Edition, University Edition 5. Marković I. (2010) Financijsko restrukturiranje i sanacija poduzeća, Zagreb, RRIF-plus 6. Orsag S. (2002) Budžetiranje kapitala: Procjena investicijskih projekata, Zagreb, Masmedia, 7. Orsag, S. i Gulin D. (1996.) Poslovne kombinacije, Zagreb, Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika 8. Sirower M. L. (2000) The synergy trap: How companies lose the acquisition game, New York, The free press

138

139 Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju osoba za konkurentnost preduzeća Ljubica Živanić, Odeljenje za akreditaciju kontrolnih i sertifikacionih tela, Akreditaciono telo Srbije, Bulevar Mihajla Pupina 2, Beograd, Srbija, tel: , fax: , ljubica.zivanic@ats. rs Zdravko Šumić, Katedra za tehnologije konzervisane hrane, Tehnološki fakultet, Bulevar cara Lazara 1, Novi Sad, Srbija Stela Jokić, Katedra za procesno inženjerstvo, Prehrambeno-tehnološki fakultet, Franje Kuhača 18, Osijek, Hrvatska Sažetak Za kvalitetno obavljanje poslova od presudnog značaja je kompetentnost osoblja koje isto sprovodi. Sve je veći broj propisa u kojima se zahteva da osoblje koje treba da sprovodi određeno poslove bude sertifikovano. Sertifikaciju osoba sprovode sertifikaciona tela za sertifikaciju osoba. Karakteristična funkcija tela koja obavljaju sertifikaciju osoba je sprovođenje ispita korišćenjem objektivnih kriterijuma za kompetentnost i davanje ocene, kao i sprovođenje aktivnosti u svrhu praćenja održavanja ocenjene kompetentnosti. Kako u mnoštvu sertifikacionih tela napraviti pouzdan izbor? Sertifikaciona tela koja su akreditovana prema zahtevima standarda ISO/IEC su dokazala svoju kompetentnost za obavljanje poslova sertifikacije osoba. Najveći broj akreditovanih sertifikacionih tela u svetu su ona koja se bave sertifikacijom zavarivača, osoba za ispitivanje bez razaranja, osoba u oblasti sistema menadžmenta, oblasti protivpožarne zaštite, menadžera rizika i sl. Ključne reči: sertifikacija osoba, akreditacija, kompetentnost 1. Uvod Prilikom zapošljavanja novih kadrova osnovni zahtev kompanije je da kandidat bude kompetentan za posao koji mu se poverava i u tehničkom i bezbednosnom smislu. Pojedinci mogu izjаvljivati dа imаju znаnje i iskustvo potrebno za dati posao, аli na ovakve tvrdnje poslodavac ne može da se osloni. Sertifikаcija osoba predstavlja jedno od rešenja ovoga problema (Popović, 2006). Kako bi se osigurаo kredibilitet orgаnizаcijа koje nude sertifikаciju osobа prema stаndаrdimа, Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) je u saradnji sa Međunаrodnom elektrotehničkom komisijom (IEC) objаvila standard ISO/IEC Ovaj standard definiše globаlno prihvаćene zahteve koje moraju da zadovolje organizacije koje sertifikuju osobe (kаdrove). Stаndаrd je nа nаcionаlnom nivou u Srbiji usvojen kаo SRPS ISO/IEC 17024:2005 Ocenjivanje usaglašenosti - Opšti zahtevi za tela koja vrše sertifikaciju osoba. Prema ovom standardu akreditaciona tela ocenjuju usaglašenost rada tela koja obavljaju sertifikаciju osobа. Akreditacijom sertifikaciono telo dokazuje validnost sertifikata koji izdaje. Akreditacija podrazumeva zvanično priznanje kompetentnosti neke organizacije (laboratorije, tela za sertifikaciju, kontrolnog tela) da sprovodi specifične aktivnosti ocenjivanja usaglašenosti sa odgovаrаjućim međunаrodnim stаndаrdimа. Ocenjivanja se sprovode u oblasti ispitivanja ili

140 140 Ljubica Živanić, Zdravko Šumić: Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju... etaloniranja u slučaju laboratorija (ISO/IEC 17025), sertifikacije proizvoda (ISO/IEC uputstvo 65), sistema kvaliteta (ISO/IEC 17021) ili osoblja (ISO/IEC 17024) u slučaju sertifikacionih tela, odnosno kontrolisanja u slučaju kontrolnih tela (ISO/IEC 17020). Akreditaciona tela svoje ocenjivanje baziraju na referentnim dokumentima, ali isto tako i ona sama moraju da zadovolje zahteve standarda ISO U Srbiji аkreditаciju sprovodi Akreditаciono telo Srbije (ATS), kogа je osnovаlа Republikа Srbijа i kome su povereni poslovi аkreditаcije u sklаdu sа Zаkonom o аkreditаciji. Između ostalog ATS utvrđuje kompetentnost telа zа ocenjivаnje usаglаšenosti zа obаvljаnje poslovа sertifikаcije osoba. Dа bi postаlo аkreditovаno sertifikaciono telo za sertifikaciju osoba morа dа radi u sklаdu sа zahtevima ISO/IEC i demonstrira usaglašenost sa zahtevima, uključujući orgаnizаcionu strukturu, rаzvoj i održаvаnje sertifikаcione šeme i uprаvljаnje dokumentima i zapisima, poverljivost i bezbednost podataka. Nije dovoljno sаmo imаti sertifikаcioni ispit za koji se tvrdi dа je u sklаdu sа stаndаrdom. ISO/IEC izričito nаvodi dа politikа i procedure zа sertifikаciju moraju biti pravedne i nepristrasne prema svim kаndidаtima. Standard dalje nаvodi da sertifikаciono telo morа dа bude organizovano tаko dа se obezbedi kompetentnost, nepristrasnost i integritet u sprovođenju svoje šeme sertifikacije. Takođe, sertifikaciono telo mora održavati dokumentovanu strukturu i procedure. 2. Uloga akreditacije Akreditаcijа obezbeđuje formаlno priznаvаnje kompetentnosti telа zа ocenjivаnje usаglаšenosti. Ovo omogućаvа organizacijama i licima dа identifikuju i izаberu pouzdаnu uslugu sertifikаcije kojа može ispuniti njihovа očekivаnjа i potrebe. Akreditаcijа dаje poverenje u sigurnost i kvаlitet. Sertifikat akreditovane organizacije smanjuje rizik odаbirа nekompetentnih kadrova, а time očuvа reputаcijа kompаnije. Akreditacija obezbeđuje ispunjenje zаkonskih ili korisničkih zаhteva i osigurа poverenje i slobodno tržište (Krivokapić, 2005). Priznavanje sertifikata. Sertifikati akreditovanih organizacija priznati su na globalnom nivou u svim zemljama potpisnicama Multilateralnog sporazuma (MLA). Tehnički zahtevi specifikovani u šemi za sertifikaciju osoba treba da budu odabrani i osmišljeni tako da ulivaju željeno poverenje krajnjem korisniku usluge. Na ovaj način sertifikacija koja iz toga proistekne može biti šire prihvaćena, na osnovu čega će biti moguće uzajamno prihvatanje. Prednosti аkreditаcije. Proces akreditacije nudi niz prednosti među kojima se najistaknutije (Đapić, 2005): gаrаntuje podizаnje nivoа organizacione i tehničke osposobljenosti sertifikаcionih telа, osigurаva poverenje u rаd, sigurnost i kvаlitet usluga institucijа i organizacija, uspostаvljа poverenje nа tržištu proizvodа i uslugа, osigurаvа prepoznаtljivost, prihvаćenost i priznаnje usaglašenosti sa zаhtevima standarda na međunarodnom nivou, podiže konkurentnost i olаkšаvа pristup novim tržištimа. 3. Zahtevi standarda iso Cilj standarda ISO/IEC jeste uspostavljanje opšteprihvaćenog modela za sertifikaciona tela koja sertifikuju stručna lica - osobe. Sertifikacijom se dokazuje da sertifikovana osoba ispu-

141 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING njava zahteve šeme sertifikacije. Sertifikacija obuhvata proces ocenjivanja, nadzora i periodičnog ponovnog ocenjivanja kompetentnosti sertifikovanih osoba. Karakteristična funkcija tela za sertifikaciju osoba je sprovođenje ispita, pri čemu se koriste objektivni kriterijumi za kompetenciju i davanje ocene. Ovaj međunarodni standard je osnova za ocenu kompetentnosti sertifikacionih tela i njihovih šema sertifikacije. Standard SRPS ISO/IEC 17024:2005 specificira zahteve koji osiguravaju da sertifikaciona tela koja rade u šemama sertifikacije osoba rade na konzistentan, uporediv i pouzdan način. Zahteve u ovom međunarodnom standardu treba smatrati opštim zahtevima za tela koja rade u šemama sertifikadje osoba i moguće je da će biti dopunjeni kao odgovor na dodatne pokazane tržišne potrebe/želje (na primer usavršavanje struka) ili specifične vladine zahteve (na primer zaštita javnog interesa). U daljem tekstu dat je pregled zahteva standarda ISO/IEC 17024: Zahtevi za sertifikaciona tela Sertifikaciono telo. Sertifikaciono telo mora da definiše politiku i procedure za dodeljivanje, održavanje, obnavljanje, proširivanje i smanjivanje oblasti zahtevane sertifikacije. Takođe moraju postojati procedure za suspendovanje ili povlačenje sertifikacije. Prema standardu mora ograničiti zahteve, vrednovanje i odluku o sertifikaciji na ona pitanja koja se posebno odnose na oblast zahtevane sertifikacije. Jedan od osnovnih principa koje mora da zadovolji telo koje sertifikuje osobe jeste pravednost i nepristrasnost svoga rada. Organizaciona struktura. Organizacija sertifikacionog tela mora pružiti poverenje u njegovu kompetentnost, nepristrasnost i integritet. Sertifikaciono telo mora biti uspostavljeno kao pravno lice ili deo pravnog lica. Posebno u slučaju kada je ST deo pravnog lica mora jasno pokazati da ima finansijske resurse za rad i da je nezavisno u odlučivanju o sertifikaciji. Sertifikaciono telo mora da imenuje rukovodstvo, da odredi upravni organ šeme koji je odgovoran za razvoj i održavanje šeme sertifikacije kao i da obezbedi učešće svih zainteresovanih strana a radi osiguranja nepristrasnosti aktivnosti sertifikacionog tela (najčeće kroz komisije za nepristrasnost). Kadrovi samog ST moraju imati neophodno obrazovanje, obučenost, tehničko znanje i iskustvo za obavljanje funkcija sertifikacije. Tehnički ST može imati samo jednog zaposlenog a sa svim ostalim osobljem sklopiti ugovore. Razvoj i održavanje šeme sertifikacije. Sertifikaciono telo mora da definiše metode i postupke za vrednovanje kompetentnosti kandidata proces razvoja i održavanja šeme sertifikacije Sistem menadžmenta. Sertifikaciono telo mora primenjivati dokumentovan sistem menadžmenta prema zahevima standarda ISO/IEC 17024, odnosno uspostavljen sistem upravljanja dokumentima, interne provere i preispitivanja od strane rukovodstva, kao i odredbe za stalno poboljšanje, korektivne i preventivne mere. Podugovaranje. Ukoliko sertifikaciono telo podugovori rad u vezi sa sertifikacijom (na primer ispit) sa drugim spoljnim telom ili pojedincem, mora da se načini dokumentovan sporazum, koji obuhvata odredbe o poverljivosti i sprečavanju sukoba interesa. Ono što je bitno je da sertifikaciono telo odluku o sertifikaciji ne sme da podugovori.

142 142 Ljubica Živanić, Zdravko Šumić: Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju... Zapisi. Sertifikaciono telo mora da održava sistem zapisa kako bi dokazalo da je proces sertifikacije efektivno realizovan. U sistemu zapisa moraju se naći prijave za podnošenje zahteva za sertifikaciju, zapisi o vrednovanjima, zapisi o nadzorima kao i u vezi sa donetim odlukama o sertifikaciji. Poverljivost. Sertifikaciono telo mora, u skladu sa zakonskim obavezama, da čuva poverljivost svih informacija do kojih je došlo tokom procesa svojih aktivnosti. Ovaj zahtev se odnosi na sve pojedince koji rade u okviru tela ili za njega. Sigurnost. Sve ispite i predmete koji su sa njima u vezi sertifikaciono telo ili njegovi podugovarači moraju da održavaju na sigurnom mestu radi zaštite poverljivosti tih predmeta tokom odgovarajućeg vremenskog perioda čuvanja. 3.2 Zahtevi za osobe koje su zaposlene u sertifikacionom telu ili sa njim imaju ugovor Opšte odredbe. Sertifikaciono telo mora da zahteva od svojih zaposlenih ili od stručnih lica sa kojima ima ugovor da potpišu dokument kojim se obavezuju da će postupati u skladu sa pravilima koje je ono definisalo, uključujući i pravila koja se odnose na poverljivost i na nezavisnost od komercijalnih i drugih interesa, kao i ona koja se odnose na bilo koju prethodnu i/ili sadašnju vezu sa stručnim licima koje se ispituju, što bi ugrozilo nepristrasnost. Osoblju sertifikacionog tela moraju biti dostupna ažurna dokumenta sertifikacionog tela u kojima su im opisane dužnosti i odgovornosti. Sertifikaicono telo mora da uspostavi i održava tekuću dokumentaciju o odgovarajućim kvalifikacijama svakog pojedinca. Zahtevi za ispitivače. Ispitivači su osobe kompetentne za sprovodjenje ispita i/ili da ocenjuju na ispitu. Oni moraju da ispune zahteve sertifikacionog tela koji su zasnovani na primenjivim standardima za kompetentnost i ostalim odgovarajućim dokumentima (Popović, 2010). Proces izbora ispitivača za ispit ili deo ispita mora za ispitivače da osigura najmanje: Da budu upoznati sa odgovarajućom šemom sertifikacije. Da poseduju celovito znanje o odgovarajućim metodama ispitivanja i ispitnim dokumentima. Da imaju pogodnu kompetentnost u oblasti u kojoj se obavlja ispitivanje. Da su sposobni da pisano i usmeno komuniciraju na jeziku ispita. Da su oslobođeni od bilo kojih interesa, tako da mogu da donose nepristrasne i nediskriminatorske odluke (ocene). Ako kod ispitivača postoji potencijalni sukob interesa u ispitivanju kandidata, sertifikaciono telo mora da preduzme mere radi osiguranja da poverljivost i nepristrasnost ispita ne budu ugrožene. 3.3 Proces sertifikacije Podnošenje zahteva. Sertifikaciono telo mora da obezbedi, na zahtev, ažuran detaljan opis procesa sertifikacije, primeren svakoj šemi sertifikacije, kao i dokumenta koja sadrže zahteve sertifikacije, prava podnosioca zahteva i obaveze sertifikovane osobe, uključujući i kodeks sprovođenja, ako je to primenljivo. Sertifikaciono telo mora da insistira na tome da zahtev bude kompletno popunjen i potpisan, pri čemu se mora obuhvatiti sledeće:

143 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Oblast željene sertifikacije. Izjava da stručno lice - osoba prihvata da postupa u skladu sa zahtevima sertifikacije i da pruži sve informacije neophodne za vrednovanje. Detalji o odgovarajućim kvalifikacijama, potvrđeni i podržani dokazima. Opšte informacije o podnosiocu zahteva, na primer ime i prezime, adresa i druge informacije koje se zahtevaju radi identifikacije stručnog lica. Vrednovanje. Sertifikaciono telo mora da preispita zahtev za sertifikaciju osoba da bi potvrdio da je: Sertifikaciono telo sposobno da sprovede zahtevanu sertifikaciju. Sertifikaciono telo upoznato i da može, kada je to opravdano, da se prilagodi posebnim potrebama podnosioca zahteva, kao što su jezik i/ili invalidnost. Da podnosilac zahteva poseduje zahtevano obrazovanje, iskustvo i obuku koji su specificirani u šemi. Sertifikaciono telo mora da ispita kompetentnost, zasnovanu na zahtevima šeme sertifikacije osoba, na pisani, usmeni ili praktičan način, posmatranjem ili drugim metodama. Ispiti moraju biti planirani, a njihova struktura mora osigurati da svi zahtevi šeme sertifikacije budu objektivno i sistematično verifikovani, sa dovoljno dokumentovanih dokaza pribavljenih da potvrde kompetentnost kandidata. Sertifikaciono telo mora da usvoji procedure izveštavanja da bi osiguralo da su performanse i rezultati vrednovanja dokumentovani na pogodan i razumljiv način, uključujući i performanse rezultate ispita. Odluka o sertifikaciji. Odluku o sertifikaciji kandidata mora da donese sertifikaciono telo, na osnovu informacija prikupljenih tokom procesa sertifikacije. Odluku o sertifikaciji kandidata donose oni koji nisu učestvovali u ispitivanju ili obuci kandidata. Sertifikaciono telo mora da izda sertifikat svim sertifikovaim stručnim licima. Sertifikaciono telo mora da održava isključivo vlasništvo nad sertifikatima. Dopušteno je da sertifikat ima oblik pisma, kartice ili drugog medijuma, koji je propisao ili overio odgovorni službenik sertifikacionog tela. Sertifikat mora da sadrži najmanje sledeće informacije: Ime i prezime sertifikovanog stručnog lica i jedinstveni broj sertifikacije, Naziv Sertifikacionog tela, Pozivanje na standard za kompetentnost ili na druge odgovarajuće dokumente, uključujući i njihovo izdanje, na kojima se sertifikacija zasniva, Oblast sertifikacije, uključujući uslove validnosti i ograničenja, Datum donošenja sertifikacije i datum isteka njene važnosti. Nadzor. Sertifikaciono telo mora da definiše proaktivan proces nadzora da bi se pratila usklađenost sertifikovanih stručnih lica sa odgovarajućim odredbama šeme sertifikacije. Sertifikaciono telo mora da poseduje procedure i uslove za održavanje sertifikacije u skladu sa šemom sertifikacije. Te uslove, uključujući učestalost i sadržaj aktivnosti nadzora, mora da proglasi upravni organ šeme. Uslovi moraju da budu odgovarajući da bi se osiguralo postojanje nepristrasnog vrednovanja i potvrdila stalna kompetentnost sertifikovane stručna lica. Resertifikacija. Sertifikaciono telo mora da definiše zahteve za resertifikaciju, u skladu sa standardom za kompetentnost i ostalim odgovarajućim dokumentima, da bi se osiguralo da će sertifikovana stručna lica nastaviti da postupaju u skladu sa tekućim zahtevima sertifikacije. Sertifikaciono telo mora da poseduje procedure i uslove za održavanje sertifikacije u skladu sa šemom sertifikacije. Te uslove, uključujući učestalost i sadržaj aktivnosti nadzora, mora da progla-

144 144 Ljubica Živanić, Zdravko Šumić: Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju... si upravni organ šeme sertifikacije. Uslovi moraju da budu odgovarajući da bi se osiguralo postojanje nepristrasnog vrednovanja i potvrdila stalna kompetentnost sertifikovane osobe. Korišćenje sertifikata i logotipa/znaka. Sertifikaciono telo koje daje znak sertifikacije ili logotip mora da dokumentuje uslove za njihovo korišćenje i mora da na odgovarajući način upravlja pravima korišćenja i predstavljanja (Popović, 2010). Sertifikaciono telo mora da zahteva da sertifikovana stručna lica potpiše sporazum: Da će postupati u skaldu sa odgovarajućim odredbama šeme sertifikacije. Da potvrđuju ograničenje oblasti sertifikacije na onu koja je dodeljena. Da neće koristiti sertifikaciju na takav način da naruši reputaciju sertifikacionog tela, kao i da neće davati izjave u vezi sa sertifikacijom za koje sertifikaciono telo može smatrati da dovode u zabludu ili su neovlašćeno date. Da će po suspenziji ili povlačenju sertifikacije prestati da daje sve izjave o sertifikaciji koje upućuju na sertifikaciono telo ili sertifikaciju, kao i da će vratiti svaki sertifikat koji je izdalo sertifikaciono telo. Da neće koristiti sertifikat na način koji može da dovede u zabludu. 4. Značajni elementi sertifikacije osoba Rаzdvаjаnje obuke i sertifikacije. Često pogrešno tumačen zahtev stаndаrda je: Sertifikaciono telo ne sme da nudi niti obavlja obuku ili da pomaže drugima u pripremi takvih usluga ako ne dokaže kako je takva obuka nezavisna od vrednovanja i sertifikacije osoba, da ne bi narušilo poverljivost i nepristrasnost svoje sertifikacije. Jednostаvno rečeno, morа postojаti jаsno i nedvosmisleno rаzdvаjаnje između svih obuka i administracije, strukture i аktivnosti sertifikacionog tela uključujući i razdvajanje osobljа koje je uključeno u obuku. Ovo predstavlja jednu od najvećih prepreka zа većinu orgаnizаcijа koje žele da se akredituju, jer osoblje koje rаzvijа mаterijаle zа obuku, i/ili drže predavanja na obuci, ne može biti uključeno u rаzvoj ili administraciju sertifikаcione šeme i ispita. Ovo je težak i osetljiv zahtev ISO/IEC Bez obzira na to što se priznaje da takav ispit, ako ga je sertifikaciono telo dobro planiralo i osmislilo, može suštinski da služi osiguranju nepristrasnosti u obavljanju takvih poslova i da smanji rizik od suprotstavljenih interesa, u ovaj međunarodni standard uključeni su i alternativni zahtevi. Šemа. Rаzvoj šemа (sertifikаcioni ispiti) trebа dа obuhvаti, u sklаdu sа ISO/IEC 17024, preispitivanje i validaciju šeme od strane upravnog organa. Pored togа, upravni organ šeme mora pravedno i ravnopravno da predstavlja interese svih strana bitno povezanih sa šemom sertifikacije, bez prevladavanja bilo kojeg posebnog interesa. U tom cilju, upravni organ treba da čine članovi iz industrije i аkаdemske zаjednice. Psihometrija. U procesu akreditacije potrebno je veliko iskustvo u specifičnoj oblasti kako bi se odredio minimum znanja koje je neophodno da poseduje osoba da bi se sertifikovala. Psihometrija je polje istraživanja koje se bavi teorijom i tehnikom obrazovnog i psihološkog merenja, koje uključuje merenje znanja. Kako odrediti broj bodova koji precizno definiše koliko kandidatovo znanje i razumevanje suštine određene teme je dovoljno da bi sertifikacija bila opravdana? Zbog ovoga je potrebno neprekidno analizirati šemu i ažurirati je korišćenjem uobičajeno prihvaćenih metoda ispitivanja i obrazovanja (Corelli, 2010). Mora se odrediti literatura koja predstavlja srž poznavanja oblasti sertifikаcionog progrаma. Vrsta i težina testnih pitanja je zasnovana na korpusu znanja sadržanom u preporučenoj literaturi.

145 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Analiza radnih zadataka. Da bi se procenila sposobnost pojedinca, nije dovoljno poznavati samo suštinu neke oblasti. Takođe je neophodno definisati zahteve vezane za posao, procenu zadataka koje bi trebalo izvršiti, i odrediti znanje i veštine koje se moraju primeniti da bi se oni ostvarili. Da bi sertifikacioni program bio odbranjiv, korišćenje analize radnih zadataka predstavlja važnu komponentu programa. Proces analize radnih zadataka uključuje definisanje suštine poznavanja određene oblasti, zahteve vezane za posao sertifikovane osobe u konkretnoj klasifikacionoj kategoriji, kao i određivanje upotrebnog ili kognitivnog nivoa koji kandidati moraju da poseduju za svaku temu i oblast. Tri upotrebna ili kognitivna nivoa primenjena na suštinu znanja neke oblasti su znati, shvatiti i primeniti. Sertifikovana osoba mora znati činjenice, ali takođe mora biti sposobna da primeni naučene koncepte u cilju rešavanja konkretnih problema. Proces određivanja sadržaja, kao i rasporeda testnih pitanja, treba biti zasnovan na suštini poznavanja neke oblasti i kognitivnom nivou, kako bi se zadovoljili zahtevi vezani za posao. Ovo je još jedan dugotrajan i naporan proces koji se zasniva na iskustvu Upravnog organa u sprovođenju analize radnih zadataka. Završetak analize radnih zadataka u skladu sa priznatim metodama pruža dokaz validnosti ispita i sertifikacione sheme. Ispitna pitanja. Postoje prihvaćene psihometrijske metode za kreiranje testnih pitanja, za testiranje tih pitanja, kao i statističke metode za njihovo analiziranje kako bi se odredilo da li su efikasne i prihvatljive. Dobro pitanje će odrediti razliku između minimalno kvalifikovanih kandidata koji znaju i shvataju materijal i onih kandidata koji to ne mogu. Prama definiciji prihvatljivo (minimalno) kompetentna osoba je osoba koja sve funkcije vezane za posao obavlja bezbedno i ne zahteva dalju obuku za to. Sva pitanja koja se koristeu sertifikacionim ispitima trebaju biti su statistički evaluirana, preispitana i ažurirana od strane Upravnog organa, kako bi se pratila uobičajeno prihvaćena uputstva, i kako bi se napravila jasnija razlika između minimalno kvalifikovanih kandidata i kandidata koji su nekvalifikovani za posao. Rezultati testa. Svaki ispit je evaluiran korišćenjem metode za određivanje stvarnog prolaznog rezultata. Referentni kriterijumski testovi ocenjuju kandidate u odnosu na standard, nasuprot normativnih referentnih testova koji ocenjuju kandidate u odnosu jednih prema drugima. Prolazni rezultat se ne može arbitrarno odrediti; on mora biti opravdan empirijskim podacima. Ova analiza zahteva kompilaciju prethodnih testnih rezultata, potpuno i zajedničko razumevanje zahteva vezanih za posao minimalno kvalifikovanog kandidata u toj određenoj klasifikacionoj kategoriji i naporan proces evaluacije od strane eksperata Upravnog organa za određenu oblast. Ovaj proces mora se ponavljati za svaki ispit i svaku verziju ispita, što znači da će različite verzije ispita najverovatnije imati drugačije prolazne rezultate. Da bi se normirao ovaj rezultat, mnogi ispiti, koriste skaliran skor (Corelli, 2010). Validnost i pouzdanost. Svrha testiranja je da se napravi jasna razlika između osoblja koje je kompetentno za obavljanje nekog posla na željenom nivou i onih koji to nisu. Da bi se ovo uradilo, ispit mora imati i validnost i pouzdanost; nijedno od toga, samo za sebe, nije dovoljno da se kreira dobro ispitivanje. Validnost zahteva ispitivanje kako bi se izmerilo potrebno znanje i razumevanje, i da bi se dobili rezultati koji mere ovo bez davanja prednosti ili da budu na štetu bilo koje grupe kandidata. Validnost označava da li ispit precizno meri potrebno znanje kandidata. Validnost se postiže korišćenjem odgovarajuće oblasti znanja, precizne analize radnog mesta, ispitnih pitanja za razlikovanje i postavljanje ispravnog kriterijuma zasnovanog na prolaznom rezultatu. Rezultat ovih aktivnosti je postizanje validne sheme sertifikacije.

146 146 Ljubica Živanić, Zdravko Šumić: Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju... Sa druge strane, pouzdanost se odnosi na konzistentnost rezultata ispitivanja, svakog puta kada se primeni. Ovo znači da bi podjednako kompetentne osobe trebalo da dobiju slične rezultate na sličnim ispitima. Sertifikaciono telo mora obezbediti da sertifikaciona šema ostane validna, i da su ispitivanja pouzdana. Procedure se sprovode kako bi se rutinski proverili faktori koji utiču na validnost šeme, i kako bi se procenila statistička pouzdanost datih ispita, kao deo kontinualnog procesa usavršavanja. 5. Zablude i neosnovane tvrdnje U pokušaju da privuku pažnju mnoge kompanije ističu neosnovane tvrdnje. Usled inherentne kompleksnosti standarda, sertifikacije i procesa akreditacije, oni se lako mogu pogrešno interpretirati i dovesti do takvih tvrdnji. Akreditacija i sertifikacija. Definicije ovih terminа su dаte u stаndаrdu ISO/IEC 17000:2004. Akreditаcijа je аtestаcijа od treće strаne kojа se odnosi nа telo zа ocenu usаglаšenosti kojom se dokаzuje njegovа kompetentnost dа obаvljа specifične poslove ocenjivаnjа usаglаšenosti. Sertifikаcijа je аtestаcijа od treće strаne kojа se odnosi nа proizvode, procese, sisteme ili osobe. Akreditаcijom se dokаzuje kompetentnost zа obаvljаnje određenih ispitivаnjа, etаlonirаnjа, kontrolisаnjа ili sertifikаcije, a sertifikаcijom se dobijа potvrdа o usaglašenosti sistemа menаdžmentа, proizvodа ili osobа sa zаhtevimа određenog tehničkog propisa, stаndаrda ili specifikаcije. Važno je uočiti da je sertifikacija usaglašenost sa standardima ili nekim drugim referentnim dokumentima a akreditacija predstavlja kompetentnost tela. ISO sertifikacija. Mnoge kompanije tvrde da mogu ponuditi ISO sertifikaciju i/ili ISO sertifikate; obe tvrdnje su netačne. ISO niti sertifikuje, niti obezbeđuje sertifikate. ISO razvija i objavljuje međunarodne standarde. Akreditovana obuka. Izjava akreditovana obuka je netačna. Korisnici standarda mogu biti zbunjeni ako bi sam standard obezbeđivao akreditaciju obuke i akreditaciju sertifikacionih tela kao da akreditacija ima isto značenje u oba slučaja. Prema navedenoj definiciji termin akreditacija može se odnositi samo na atestiranje trećeg lica (organizacije, sertifikacionog tela) koju vrši telo za procenu usaglašenosti. Zato niko ne može da drži akreditovane obuke za ISO 9001, na primer. Obuka i sertifikacija. Ne retko se mogu čitati obaveštenja kompanija da njihov tim za obuku radi zajedno sa Upravnim organom šeme, kako bi razvili materijal za kurs i ispitivanje u skladu sa određenim standardom za koji se drži obuka. Ovo je jasno kršenje ISO/IEC Kao što je prethodno rečeno, mora postojati jasna odvojenost između obuke i sertifikacije. 6. Zaključak Međutim, neophodno je razlikovati situacije kada su šeme sertifikacije za osobe opravdane i situacije kada su drugi oblici kvalifikacija pogodniji. Razvoj novih šema sertifikacije za osobe, kao odgovor na sve veću brzinu razvoja tehnoloških inovacija i rastuću specijalizaciju osoblja, može da kompenzuje varijacije u obrazovanju i obuci i tako svetsko tržište rada učini lakše dostupnim. Alternative sertifikaciji mogu još uvek da budu neophodne u situacijama koje se tiču javnih službi, zvaničnih ili nevladinih poslova. Obrazovanje predstavlja temelj razvoja društva. Zato se kvalitetu obrazovanja mora posvetiti izuzetna pažnja. U ovom radu predstavljen je standard koji se odnosi na tela koja nude tzv. osta-

147 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING lo i dopunsko obrazovanje. Formiranje kvalitetnih šema sertifikacije i sertifikacija osoba posebno je važno u slučaju poslovne saradnje sa inostranim partnerima koji zahtevaju proveru kvaliteta sistema, proizvoda i usluga od kadrova koji su obučeni po međunarodno priznatim standardima (Sladojević, 2011). Tela koja nude obuke iz ovog područja treba da zadovolje standard SRPS ISO/IEC Organizacije koje sertifikuju osobe moraju da demonstriraju svoju kompetentnost. Demonstracija kompetentnosti postiže se kroz akreditaciju od strane akreditacionog tela. Akreditacija obezbeđuje poverenje u šemu sertifikacije, jer jedna je stvar tvrditi da se radi u skladu sa standardima, a nešto sasvim drugo zadovoljiti rigorozne zahteve za sertifikaciono telo i biti akreditovan za to. Zbog visokog stepena integrisanosti i pouzdanosti proces akreditacije osigurava dokaz da organizacija zadovoljava sve neophodne zahteve da bi sa integritetom sprovela kompetentni i nepristrasan sertifikacioni program. Sertifikacija kadrova od strane akreditovanog sertifikacionog tela nedvosmisleno podiže konkurentnost preduzeća, jer smanjuje verovatnoću izbora pogrešnih kadrova. Razvoj šema sertifikacije osoba je siguran način uspešnog uklapanja u svetsku trgovinsku razmenu znanja na ravnopravnom, partnerskom nivou i na multilateralni način (Božanić, 2004).

148 148 Ljubica Živanić, Zdravko Šumić: Značaj akeditacije sertifikacionih tela za sertifikaciju... The importance of accreditation for competitive of certification bodies for certification of persons Abstract Competency of employees is essential for quality of work. There are a growing number of regulations which require that employees must be certified for certain tasks. Certification of persons is conducted by certification bodies for certification of persons. The fundamental function of the certification body is to perform certification of persons using objective criteria for examination and to conduct activities to monitoring of their competence. How do we make a reliable choice among lots of certification bodies? The certification bodies which are accredited according to ISO / IEC have proved their competence to perform the certification of persons. The largest number of accredited certification bodies in the world are those that deal with certification of welders, persons for non-destructive testing, the person in the field of management systems, fire protection, risk managers and etc. Keywords: certification of persons, accreditation, competency Literatura 1. Božanić, V. (2004), Elementi i tipovi sistema sertifikacije proizvoda. Kvalitet, vol. 14, br. 1-2, Corelli D. A. (2010), Certification and Accreditation for Condition Monitoring and Diagnostics. Sound & Vibration, Đapić M., Zeljković V. (2005), Uloga akreditacije u ovlašćivanju tela za ocenu usaglašenosti, 32. Nacionalna konferencija o kvalitetu. Kragujevac, Asocijacija za kvalitet i standardizaciju Srbije, IAF Guidance on the Application of ISO/IEC 17024: ISO/IEC Conformity assessment - General requirements for bodies operating certification of persons 6. Krivokapić Z., Nikolić, R. (2005), Akreditacija - garant povjerenja, 32. Nacionalna konferencija o kvalitetu. Kragujevac, Asocijacija za kvalitet i standardizaciju Srbije, Popović, P., Kovačević Lj. (2006), Značaj sertifikacije stručnih lica u ocenjivanju usaglašenosti, 33. Nacionalna konferencija o kvalitetu. Kragujevac, Asocijacija za kvalitet i standardizaciju Srbije, Popović, P. (2010), Akreditacija i ocenjivanje usaglašenosti. Beograd, Univerzitet Singidunum. 9. Sladojević B., Puzić M., Kutlača N. (2011), Integrisani sistemi menadžmenta u procesu obrazovanja. Kvalitet, vol. 21, br. 1-2, 95-98

149

150

151 Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije Mirko Smoljić, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Zagreb, Donje Svetice 38, Republika Hrvatska Tel: , Fax: , s.mirko00@gmail.com Sažetak Smisao za rizik jedna je od osnovnih karakteristika poduzetničke kompetencije i taj smisao može presudno utjecati kod odluke poduzetnika da započne svoj poduzetnički pothvat. Poduzetnička se kompetencija može naučiti, razvijati i usavršavati, ali urođeni smisao i hrabrost u preuzimanju poduzetničkog rizika razlikuje se od osobe do osobe. Prijašnja iskustva i nova znanja mogu pojačati smisao za rizik jer na taj način poduzetnik može realnije sagledati očekivane rizike u poslovnom pothvatu. Kako je rizik vjerojatnost negativnog rezultata proizašlog iz nekih aktivnosti, poduzetnik se suočava s četiri tipa rizika: financijskim, rizikom karijere, obiteljskim, društvenim i psihološkim rizikom.budući da je poduzetništvo jedinstveno zanimanje kojeg karakterizira preuzimanje rizika, učinjeni su mnogi pokušaji da se taj rizik mjeri pa neka istraživanja povezuju spol, kulturološku pozadinu, razinu razvijenog posla i vrstu posla sa sklonošću prema riziku. Pristup razvoju posla u određenom životnom ciklusu otkriva da se sklonost riziku mijenja tijekom vremena pa su tako menadžeri s prijašnjim iskustvom skloniji manjem riziku i povećanom oprezu. Neizvjesnost je rizik koji se ne može predvidjeti ili kontrolirati jer na primjer promjene u potražnji, promjene u vladinim politikama, globalnim kretanjima, a slijedom toga i profit i gubici, nose znak nepredviđenog rizika koji proistječe iz cikličkih, strukturalnih promjena ekonomske politike. Ključne riječi: Poduzetništvo, poduzetnički rizik, poduzetnička kompetencija 1. Uvod Mentalna napetost, stres, anksioznost i drugi mentalni čimbenici imaju mnoge štetne utjecaje kod početka i nastavka poduzetničke djelatnosti jer je poduzetnik stalno suočen s rizikom neuspjeha. Rizik u velikoj mjeri utječe na poduzetništvo. Nakon odabira cilja, poduzetnik ga pokušava ostvariti, a što je veći cilj, veći je i rizik. U kontekstu Europskog kvalifikacijskog okvira kompetencije su opisane kao odgovornost i samostalnost u poduzetničkom poduzimanju, a označavaju sposobnost primjene znanja, vještina i osobnih, socijalnih i metodoloških sposobnosti, na radnom mjestu ili tijekom učenja, kao i u privatnom i profesionalnom razvoju. Poduzetnička kompetencija podrazumijeva smisao za inicijativu i poduzetništvo, a time i za rizik u donošenju odluka. Ona uključuje radoznalost, entuzijazam, samostalnost, samoostvarenje, samopouzdanje, ustrajnost, povjerenje i smisao za rizik. Poduzetništvo ima aktivnu i pasivnu komponentu, odnosno ono uključuje sklonost da sami unosimo promjene te sposobnost da prihvaćamo, podržavamo i prilagođavamo inovacije vanjskih

152 152 Mirko Smoljić: Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije faktora. Poduzetništvo podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke, bilo pozitivne ili negativne, razvijanje strateške vizije, postavljanje ciljeva i njihovo postizanje te motiviranost za njihov uspjeh kroz saznanja o raspoloživim mogućnostima kako bi se prepoznale one koje odgovaraju vlastitim osobnim, profesionalnim i/ili poslovnim aktivnostima. U tom smislu važne su poduzetničke vještine planiranja, organiziranja, analiziranja, komuniciranja, obavljanja, izvještavanja, ocjenjivanja i bilježenja, vještine stvaranja projekata i njihove provedbe, sposobnost kooperativnog rada i fleksibilnosti u sklopu tima, sposobnost prepoznavanja vlastitih prednosti i slabosti, sposobnost proaktivnog djelovanja i pozitivno reagiranje na promjene, kao i sposobnost procjenjivanja i preuzimanja rizika kada je to opravdano. Osnovni cilj razvoja poduzetničke kompetencije učenika jest razvoj osobina ličnosti, znanja, vještina, sposobnosti i stavova potrebnih za djelovanje pojedinca kao uspješne poduzetne osobe. Poduzetnička kompetencija uključuje razvoj učenika kao poduzimljivih, kreativnih i samostalnih osoba spremnih na prihvaćanje promjena i preuzimanje rizika, kao pojedinaca s razvijenim socijalnim i komunikacijskim sposobnostima i temeljnim znanjima iz područja gospodarstva i vođenja poslova. U osnovi razvoja poduzetničke kompetencije, kao međupredmetne teme koja se razvija u svim predmetima, jest razvoj poduzetne osobe osposobljene za uočavanje prilika u kojima svoje ideje mogu pretvoriti u djelatnost ili pothvat u različitim situacijama: obrazovanju, radu i životu općenito. Ciljevi razvoja poduzetničkih kompetencija kod učenika jesu: osposobljenost za postavljanje, vrednovanje i ostvarivanje osobnih ciljeva; planiranje vlastitog rada i ostvarivanja planova; razvijanje inicijative, ustrajnost u aktivnostima, posebno u učenju; osposobljenost za prilagođavanje novim situacijama, idejama i tehnologijama; razvijanje stvaralačkog pristupa prema izazovima i promjenama, stresovima i sukobima te natjecanju; razvijanje vještine vrednovanja drugih i samovrednovanja te kritičkog odnosa prema vlastitom uspjehu, odnosno neuspjehu; razvijanje samostalnosti, samopouzdanja i osobnog integriteta; upoznavanje poslovnog života i zanimanja u neposrednoj okolini i društvu; stjecanje temeljnih znanja u području gospodarstva i vođenja poslova, te promišljanja značaja mogućnosti samozapošljavanja. 2. Poduzetnišvo, neizvjesnost i rizik 2.1 Veza između rizika i poduzetništva Veza između rizika i poduzetništva uspostavljena je u 17. stoljeću, kad je poduzetnik postao osoba koja je ulazila u ugovorne odnose s vladom za izvršenje određenih usluga ili snabdijevanje ugovorenom robom. Dok je ugovorena cijena bila fiksna, profit ili gubitak pripadao je poduzetniku. Poznati ekonomist Richard Cantillon razvio je jednu od ranih teorija poduzetnika. On je uvidio da poduzetnik mora prihvatiti rizik, posebno trgovac, farmer, zanatlija i ostali samostalni proizvođači, kupujući po poznatoj cijeni, a prodajući po nepoznatoj cijeni i radeći s rizikom. U 18. stoljeću, razlikuju se osobe koje imaju kapital od osoba koje kapital trebaju. Drugim riječima, poduzetnik se razlikuje od osobe koja ima kapital i želi ga povećati. Suština ovog razlikovanja vezana je uz industrijalizaciju koja se proširila po čitavom svijetu. U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću poduzetnik nije bio distanciran od menadžera i promatran je u svjetlu ekonomske perspektive. Poduzetnik organizira poslovanje i posluje u poduzeću za svoj osobni dobitak. Plaća tržišnu cijenu za sirovine potrebne za posao, za korištenje zemljišta, svoje zaposlene i za kapital koji posuđuje. On koristi svoju osobnu inicijativu, maštu i intelekt pri planiranju, organiziranju i administriranju poduzeća te ulaže svoju inovativnost.

153 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Sredinom 20.stoljeća značenje poduzetnika prerasta u inovatora. Koncept inovativnosti i novina vrlo je prisutan pri definiranju poduzetnika. Funkcija poduzetnika jest upotrijebiti tehnologijske mogućnosti za proizvodnju novih roba ili proizvodnju starih na novi način, otvaranje novih mogućnosti uvođenjem novih materijala, novih načina proizvodnje, itd. Očito je da je poduzetništvo tijesno povezano s intenzivnim promjenama u tehnologiji, ekonomiji, politici te sociokulturnim i institucionalnim dostignućima u društvu. Danas smo svjedoci izuzetnih promjena u svim tim područjima koje nagovještavaju još veće, dublje i brže promjene. One će se neizostavno odvijati u vezi s promjenama u poduzetništvu, u teoriji i u praksi. Koristeći se različitim definicijama poduzetništva možemo zaključiti da poduzetništvo znači različite stvari od različitih ljudi i može se sagledati s različitih aspekata. No, ipak te definicije imaju nešto zajedničko a to je: rizik, osvajanje, kreativnost, neovisnost i nagrada. 2.2 Oblici i vrste rizika Rizik ima četiri osnovna značenja: općenito značenje upućuje na opasnost od nastupa nekog događaja koji se nije očekivao i koji je izazvao neku štetu ili gubitak; rizik u poslovnom životu poduzeća prouzrokovan lošim odlukama, zakazivanjem ljudskog činitelja ili nekim nepredvidivim događajem; rizik na polju poslovnih financija, opasnost da posao pođe pogrešnim putem i da prouzroči štetu ili gubitak u financijskom poslovanju i rizik u smislu osiguranja od opasnosti koje obavlja određena osiguravajuća tvrtka. Rizici se mogu različito klasificirati, ovisno o tome kako se promatraju i s obzirom na to za što je rizik vezan. Tako se može govoriti o poslovnom i neposlovnom riziku, prenosivim i neprenosivim rizicima i slično. Prenosivi su rizici su oni koji se mogu prenositi na profesionalne osiguravajuće tvrtke uz odgovarajuće uvjete. Ti uvjeti su: mogućnost identificiranja opasnog događaja koji bi se mogao dogoditi i imati štetne posljedice; ponavljanje nastupa istovjetnog budućeg događaja sa štetnim posljedicama; postojanje mnogobrojnih subjekata koji su ugroženi opasnošću od nastupa istovjetnog događaja; kao i postojanje vremenske i prostorne rasprostranjenosti mogućih događaja i subjekata koje oni pogađaju. Neprenosivi su rizici oni koji se ne mogu prenositi na osiguravajuću tvrtku, već ih mora snositi svaki subjekt koji je njime pogođen. Ovi rizici nastaju kao posljedica jedinstvenog događaja koji se samo jednom pojavljuje s posve istim značajkama. Iako se neke štete mogu ponavljati, one se ne ponavljaju prema zakonu velikih brojeva, a to onemogućava prosudbu vjerojatnosti. Riječ je o događajima koji su karakteristični za neku gospodarsku granu, struku pa i funkciju u poduzeću. Neprenosivi rizici javljaju se uglavnom unutar poduzeća, ali i izvan poduzeća kao djelovanje iz njegova okruženja. Ti se rizici kontroliraju instrumentima politike rizika samog poduzeća. Ona obuhvaća određene mjere koje umanjuju opasnosti i omogućavaju stvaranje pričuve sredstava za pokriće negativnih posljedica. Poslovni rizik (engl. business risk) je rizik ostvarivanja bruto financijskog rezultata poduzeća. Očituje se u opasnosti da se raznim poslovnim aktivnostima ne ostvari očekivano i željeno te vjerojatnosti da nastupi nešto nepredviđeno što negativno utječe na poslovanje. To nešto može biti uzrokovano nepredvidivim i neponovljivim događajem, mogućnošću kadrovskog promašaja, pogrešne odluke i slično. Uzroci neponovljivih ili nepredvidivih nepoželjnih događaja mogu biti u radu i poslovanju poduzeća te posljedica prijašnjih i sadašnjih odluka ili njihove loše prosudbe ili negativnih utjecaja vanjskih činitelja, njihove nepredvidivosti ili loših prosudbi o njihovu značenju.

154 154 Mirko Smoljić: Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije Unutarnji poslovno-razvojni rizici proistječu iz opasnosti unutar samog poduzeća u procesu rada, poslovanja i razvoja te vođenja i upravljanja poduzećem, u nepredvidivim ili zanemarenim mogućnostima raznih događaja. Najčešće se pojavljuje u svezi s organizacijom poduzeća, strukturom sredstava i djelatnika, proizvodnjom roba, tj. uporabnih vrijednosti za drugoga te u svezi s manipuliranjem robama. Rizik organizacije poduzeća poseban je rizik koji se sastoji u opasnosti da organizacija ne odgovara uvjetima i potrebama odgovarajućeg poduzeća. Rizik strukture imovine poduzeća predstavlja dio poslovnog rizika poduzeća, a proizlazi iz analize poslovanja i same bilance poduzeća. On se najčešće prikazuje kroz kvantitativni i kvalitativni rizik. Rizik kadrova očituje se u opasnosti da će poduzeće biti oštećeno zbog neodgovarajuće strukture djelatnika, njihove stručne nesposobnosti ili umanjene sposobnosti ili nemotiviranosti za rad zbog loše stimulacije i sl. Robni rizik očituje se u određivanju količine, kvalitete i vrednovanja robe, a najčešće se pojavljuje pri skladištenju, kao kvarenje, kalo, lom, prirodni gubitak, nepažnja u rukovanju, krađa, uništenje i slično. Rizik uporabe resursa proizlazi iz opasnosti da pojedini resursi nisu dovoljno iskorišteni, da su nepravilno korišteni suprotno tehničkim pravilima ili da pojedini međusobno povezani i komplementarni resursi nisu dovoljno kvantitativno i kvalitativno usklađeni. Rizik ulaganja kapitala vezan je za svako ulaganje u gospodarstvo. On je neizbježan pratitelj svakog ulaganja gospodarskih subjekata i spada u neprenosive poslovne rizike. Rizik uspješnosti vezan je za profitabilnost i predstavlja opasnost da se iz bilo kojeg razloga ne ostvari očekivana stopa povrata na uloženi kapital. Rizik inovacija proizlazi iz nesigurnosti, odnosno, opasnosti da inovacija neće biti prihvatljiva ili da se njenom primjenom ne ostvari očekivani rezultat. Inovativna aktivnost jedna je od najrizičnijih aktivnosti, posebno ako se temelji na znanosti, odnosno ako je riječ o epohalnoj ili revolucionarnoj inovaciji i ako se događa u tehnologiji. Vanjski poslovno-razvojni rizici jesu oni rizici koji imaju izvorište izvan poduzeća, odnosno u njihovu okruženju. Među vanjskim poslovnim rizicima ističu se: gospodarski rizik, tržišni rizici, rizik provedbe kupoprodajnog ugovora, prijevozni rizici, izvozni rizici, politički rizici i politički rizik zemlje. Gospodarski rizik označuje opasnost od nemogućnosti naplate prodane robe. To se može odnositi na robu prodanu domaćim kupcima, ali i robu prodanu u inozemstvo pa se u tom smislu može smatrati i izvoznim rizikom. Može se dogoditi da poduzeće počne proizvoditi robu, a kupac odustane od ugovora. Teži je slučaj ako se radi o robi po narudžbi, a ne standardnoj robi koja bi se mogla prodati drugima. Tržišni rizici proizlaze iz različitih strana funkcije trgovine. Mogu biti apsolutni i relativni, prostorni i vremenski, kvantitativni i kvalitativni. Tako se apsolutni tržišni rizik događa onda kada na nekom tržištu u određeno vrijeme neku robu nije moguće nabaviti ili prodati, dok se relativni tržišni rizik događa onda kada se trgovačka funkcija ne može obavljati prema predviđanjima. Prostorni tržišni rizik proizlazi iz opasnosti od promašaja u izboru najpovoljnijeg nabavnog i/ili prodajnog tržišta, dok vremenski tržišni rizik predstavlja opasnost vremenskog promašaja najpovoljnijeg trenutka za nabavu ili prodaju. Upravo je ovaj vremenski tržišni rizik najvažniji jer izaziva sekundarne rizike kao što su: rizik vrijednosti, rizik rentabilnosti, rizik likvidnosti i slično. Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora odnosi se na opasnost od neispunjenja obveza ugovorenih stranaka, što može nanijeti štetu prodavatelju, ali i kupcu. Prijevozni rizici predstavljaju opasnost vezanu za obavljanje prijevoza roba, a najčešće i prijevoznog sredstva. Izvozni rizici čine nepredvidiv, neponovljiv jedinstveni neočekivani događaj čija je posljedica šteta ili gubitak koji pogađa samo jedno poduzeće. Zbog toga je izvozni rizik neprenosiv rizik te ga izvoznik mora sam snosi-

155 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING ti. Ovisno o uzrocima koji su izazvali izvozni rizik, oni se mogu pojaviti kao gospodarski, političkosocijalni, valutni, tečajni, rizik konverzije, rizik transfera, itd. Politički rizici nastaju aktivnošću državnih organa ili zbog nekih izvanrednih događaja u zemlji. Mogu nastati u vezi s prijevozom, štrajkom, radničkim nemirima ili terorizmom. Politički rizik zemlje odnosi se uglavnom na rizik izvoza robe ili kapitala u neku zemlju, a sastoji se u opasnosti da izvoznik neće moći naplatiti izvoz ili na drugi način doći do novca, zato što središnja banka zemlje uvoznika ne može to obaviti iz bilo kojeg razloga Upravljanje rizikom Rizikom se mora upravljati, što znači da mu se mora pristupiti znalački, analitičko-kritički, uporabom odgovarajućih metoda i tehnika, selektivno i uz odgovarajuću politiku rizika u poduzeću. Danas je teško zamisliti uspješnog menadžera, posebno na višim razinama organizacijske strukture poduzeća koji neće obavljati i poduzetničke funkcije, kao što je vrlo teško naći uspješnog poduzetnika koji neće morati obavljati i određene menadžerske poslove. Ključni interes pri definiranju poduzetničko-menadžerskog rizika jest pitanje tko je taj koji preuzima rizik za poslovanje i razvoj (poduzetnik ili menadžer) i u čemu je bit tog rizika. Postoje teoretičari koji misle da rizik ne snosi poduzetnik, već vlasnik kapitala. Točno je da u malim poduzećima rizik snosi vlasnik, ali je on u takvim poduzećima uglavnom i poduzetnik i menadžer. Dakle, sve tri funkcije sjedinjuju se u jednoj osobi. U tom slučaju rizik od poslovnog pothvata snosi vlasnik, kao vlasnik i kao poduzetnik. Nešto je jasnija situacija u dioničkim društvima u kojima postoji više vlasnika dionica koji nisu poduzetnici ni menadžeri, a mnogi nisu čak ni djelatnici u društvu čiji su suvlasnici. Tu su poduzetnička i menadžerska funkcija potpuno odvojene od vlasničke, ali poslovni i razvojni rizik uvijek snose i vlasnici i poduzetnici. Poduzetnici i menadžeri, odnosno poduzetnički menadžeri uglavnom i upravljaju rizikom. Unutar sveobuhvatnosti poslovnog i razvojnog rizika koji je vezan za funkcioniranje i razvoj poduzeća on se raspodjeljuje na pojedine poduzetnike koji upravljaju pojedinim dužnostima i djelatnostima u poduzeću u skladu s njihovim djelokrugom. No ta je podjela rizika individualizirana te istovremeno ne oslobađa glavnog poduzetnika ili menadžera poduzeća za čitavo područje rizika poduzeća. Najveći rizik ove vrste najčešće je vezan za promjene, za inovacije tehnologijske, organizacijske, kadrovske i slične prirode. No, najveći poduzetničko - menadžerski rizik jest ne poduzimati promjene, ne inovirati, odnosno ne biti sposoban i spreman preuzeti rizik u poslovnim i razvojnim pothvatima. Općenito vrijedi mišljenje da je poduzetništvo vrlo rizično, u čemu i jest njegov smisao. 3. Zaključak U uvjetima tržišnog gospodarstva poduzetništvo i menadžment obilježavaju neizvjesnost i rizik u poslovanju i razvoju poduzeća. Jedan od glavnih prioriteta gospodarske politike mora biti jačanje poduzetništva te njegovo brže uključivanje u multilateralne trgovinske i gospodarske integracije jer konkurentska sposobnost gospodarskih subjekata značajno ovisi o stupnju usvojenosti poduzetničke kompetencije. Usvajanje smisla za rizik pri pokretanju poduzetničkog pothvata uvelike ovisi o cjelovitom usvajanju svih sadržaja poduzetničke kompetencije jer za većinu učenika formalno obrazovanje završava nakon srednje škole. Poduzetnik sa smislom za rizik, u upravljanju istim, pristupat će znalački, analitičko - kritički, uz upotrebu odgovarajućih metoda i tehnika, selektivno i uz odgovarajuću politiku rizika u konkretnom poslovnom okruženju.

156 156 Mirko Smoljić: Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije Meaning of Risk as a Part of Entrepreneurial Competences Abstract The meaning of risk is one of the main characteristics of entrepreneurial competencies and the critical point that may affect the decision of entrepreneurs to start their entrepreneurial venture. Entrepreneurial competencies can be learned, developed and perfected, but an inborn sense and courage in taking the entrepreneurial risk of some people over others is often very different. Past experience and new knowledge can reinforce a sense of risk, because in this way an entrepreneur can realistically look at the expected risks in the business enterprise. As risk is the possibility of negative result in some activities, the entrepreneur is faced with four types of risk: financial, risk of career management, family, social and psychological risk. Since entrepreneurship is a unique profession characterized by risk-taking, many attempts are made to measure this risk and some studies link gender, cultural background, development level and kind of business with its propensity to risk.approach to development of work in a particular life cycle reveals that the risk appetite changes over time so that managers with previous experience take less risks and are more prone to increased caution. Uncertainty is a risk that can not be predicted or controlled, because for example, changes in demand, changes in government policies, global trends and, consequently, profits and losses, carry with them unforeseen risks arising from cyclical, structural changes in economic policy. Keywords: Entrepreneurship, entrepreneurial risk, entrepreneurial competencies Literatura 1. Strategija učenja za poduzetništvo Poduzetna Hrvatska, (2010) - pdf/60_sjednica_vlade_rh_1.1_strategija.pdf, ( access ) 2. Zelena knjiga o poduzetništvu u Europi, (2003.) EU komisija, com/2003/com2003_0027en01.pdf, ( access ) 3. Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje, EU referentni okvir, (2004), EU komisija, dgs/education_culture/publ/pdf/ll-learning/keycomp_en.pdf, ( access ) 4. Oslo agenda, (2006), Dokument EU o poduzetničkoj edukaciji u Europi, EU komisija, ( access ) 5. Hrvatski okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, MZOŠ, listopad 2011., ISBN Albanese, R.: Competency-based management education, (1989.), Journal of Management Development. 8(2), Bahtijarević-Šiber, F., Sikavica, P., Pološki Vokić, N. : Suvremeni menadžment, (2008), Školska knjiga, Zagreb. 8. Heder, E., Smoljić, M., Tafra, V. : Nužnost implementacije poduzetničke kompetencije u kurikulum neformalnog obrazovanja, (2009), Zbornik radova 4. međunarodne konferencije Neformalno obrazovanje i informalno učenje odraslih, Šibenik, , Hrvatsko andragoško društvo, Zagreb Hisrich, R., Peters, M. (1998), Entrepreneurship, 4th. Edition, Irwin McGraw-Hill, Boston Kolaković, M.: Poduzetništvo u ekonomiji znanja, (2006), Sinergija, Zagreb.

157

158

159 4 Aktivne metode učenja i poučavanja Active methods of teaching and learning

160

161 Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju budućih menadžera u turizmu i ugostiteljstvu Marko Perić, Katedra za menadžment, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, Primorska 42, p.p. 97, Opatija, Hrvatska Tel: , Fax: , markop@fthm.hr Jelena Đurkin, Katedra za menadžment, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, Primorska 42, p.p. 97, Opatija, Hrvatska Tel: , Fax: , jelenad@fthm.hr Sažetak Poslovni svijet danas ne ostavlja previše prostora za improvizaciju; često već i male pogreške dovode do propasti i stečaja poduzeća. U tom smislu, odluke koje menadžeri poduzeća svakodnevno donose posebno su značajne i često mogu biti odlučujuće za opstanak poduzeća. Takvi izazovi za menadžera, ujedno su i izazovi za obrazovni sustav, pogotovo visokoškolske ustanove iz područja menadžmenta, koje pripremaju studente za odgovorne menadžerske pozicije. S obzirom da je učenje na vlastitim pogreškama najskuplji način učenja, potrebno je osmisliti načine stjecanja iskustva u kontroliranim uvjetima gdje posljedice nisu toliko bolne i skupe kao u stvarnom svijetu. Iz navedenog razloga, u svjetskoj se obrazovnoj praksi koriste poslovne simulacije. Njima se, oponašajući stvarni poslovni svijet, dolazi do istih rezultata, iskustava i znanja, ali u puno kraćem vremenu, s manje novca i bez neželjenih posljedica. Ovaj se članak bavi važnošću poslovnih simulacija kao tehnike učenja u visokoškolskom obrazovanju menadžera i poduzetnika (uz objašnjenje sličnosti, različitosti i preklapanja ova dva pojma). Svrha je članka kroz pregled teorijske osnove poslovnih simulacija i prezentiranje primjera iz prakse (korištenje simulacijskih softverskih programa na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji) analizirati važnost i konkretan doprinos takve vrste učenja na kvalitetu odluka budućih menadžera i poduzetnika. Ključne riječi: Poslovne simulacije, visokoškolsko obrazovanje, menadžment 1. Uvod U današnje vrijeme, u najširim sferama društvenog života često se koristi pojam simulacije, odnosno simuliranja. Medicina, promet, obrazovanje, sport, samo su neka od područja gdje se koristi pojam simulacija, često ne s istim značenjem. Stoga je opravdano postaviti pitanje: Što je zapravo simulacija? Pod pojmom simulacija, u Hrvatskom općem leksikonu (1996.) nalaze se sljedeće natuknice: 1. glumljenje (neke bolesti), pretvaranje, zavaravanje, prenemaganje; 2. inf. prikazivanje nekih svojstava ili vladanja fizičkog ili apstraktnog sustava s pomoću vladanja nekog drugog sustava. Za ovaj je rad relevantan drugi aspekt simulacije. Tako primjerice Gordon (1978., str. 38) govori kako se pojam simulacija ponekad koristi za opis bilo kojeg postupka izrade modela i deriviranja rješenja numeričkim metodama. Shannon simulaciju definira kao proces dizajniranja modela realnog sustava i provođenje eksperimenata nad tim

162 162 Marko Perić, Jelena Đurkin: Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju... modelom radi razumijevanja ponašanja sustava ili evaluiranja različitih strategija u okviru granica zadanih kriterijima ili nizom kriterija (Shannon,1978.). U novije vrijeme nije došlo do značajnijih promjena u poimanju te se simulacija definira kao proces dizajniranja modela nekoga stvarnog sustava i provođenja eksperimenata nad tim modelom u svrhu razumijevanja ponašanja sustava i/ili vrednovanja različitih strategija funkcioniranja tog sustava (Pegden et al., 1995). Također, simulacija je oponašanje funkcioniranja stvarnog procesa ili sustava uzimajući u obzir i protok vremena (Banks, 1999.). Može se zaključiti da je simulacija jedna od najučestalijih tehnika modeliranja. Simulacijsko modeliranje predstavlja skup metoda i tehnika koje omogućuju oponašanje realnih sustava temeljeno na znanstvenim principima i uz korištenje znanstvenih metoda i tehnika. Općenito postupak simulacije započinje opisom funkcioniranja originalnog sustava (specificiranjem operacijskih algoritama), zatim se razvija simulacijski model, vrši se simulacija, odnosno eksperimentira se s modelom na način kako bi se to željelo s originalnim sustavom (kada bi to bilo moguće) te se konačno analiziraju i interpretiraju rezultati simulacije, dovode u vezu s originalnim sustavom te ih se konačno i primjenjuje na originalnom sustavu (Cetinski, Perić, Jovanović, 2009., str. 5). Razvoj računala značajno je pridonio popularnosti ove metode, te se danas često umjesto fizičkih modela koriste računalni programi (modeli). Računalne simulacije postale su koristan alat matematičkih modeliranja prirodnih sustava u fizici, kemiji i biologiji, društvenih sustava u ekonomiji, psihologiji i politici, ali i u procesima razvoja novih tehnologija. Predmet istraživanja ovog rada jesu poslovne simulacije i njihova uporaba u obrazovanju. Pored kratkog teoretskog pregleda poslovnih simulacija, na primjeru korištenja simulacijskih softverskih programa na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, analizirati će se važnost i konkretan doprinos takve vrste učenja na kvalitetu odluka budućih menadžera i poduzetnika. 2. Poslovne simulacije u obrazovanju Pojam simulacije danas je vrlo blisko vezan uz računalne igre i industriju zabave te uz obrazovanje. Različitim kombinacijama stvarnih i simuliranih ljudi, opreme i uvjeta, obrazovna uloga simulacija najviše dolazi do izražaja u područjima prometa, vojske, medicine te osobito poslovanja. Simulacije na simulatorima vozila (driving simulators), simulatori za obuku civilnih i vojnih pilota (flight simulators), simulacije raznih bitaka za vojne potrebe (war games), sofisticirani modeli kojima se studenti medicine uče anatomiji ljudskog tijela i sl. Primjer su korištenja simulacija u obrazovne svrhe. U svim je slučajevima riječ o interaktivnim modelima koji imaju sposobnost reagirati na svaku odluku i potez koji student napravi. Na taj je način omogućena aktivna dvosmjerna komunikacija između studenta i modela, a studentima je omogućeno da rade procjene, donose odluke, ali i da griješe i ispravljaju svoje odluke bez neželjenih posljedica. Simulacije koje opisuju različite ekonomske sustave te se koriste za prognoziranje ponašanja tih sustava nazivaju se poslovne simulacije. Dinamički zasnovane poslovne simulacije omogućuju eksperimentiranje s poslovnim strategijama u nerizičnoj okolini i pružaju korisnu nadopunu slučajevima iz prakse. Uložiti veći dio dobiti u žestoku marketinšku kampanju ili podijeliti stimulacije i tako dodatno motivirati zaposlene? Potpisati ili ne ugovor koji trenutačno neće donijeti velike rezultate, ali bi dugoročno mogao biti vrlo isplativ? Uložiti u osvajanje nepoznatog tržišta ili u rast poznatog, ali već dobro pokrivenog? Kakve su financijske projekcije poslovanja, koji su rizici i kakav je njihov utje-

163 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING caj na poslovanje? Takva i slična pitanja svakodnevno si postavljaju poduzetnici i menadžeri u područjima strateškog planiranja, istraživanja i razvoja, marketinga, ljudskih potencijala i financija bez obzira na profil poduzeća. Odgovori na ova pitanja, odnosno odluke koje donose imaju dalekosežne posljedice kojih katkad nisu svjesni ni najiskusniji. Upravo poslovne simulacije mogu pomoći u sagledavanju ovakvih pitanja i odluka, jer nastoje dočarati stvarnost poslovnog života iskušavajući modele kojima bi se na najefikasniji način moglo doći do željenih rezultata za tvrtku. Stoga se one sve češće upotrebljavaju u obrazovanju menadžera, poduzetnika te polaznika poslovnih škola i fakulteta, posebno u području menadžmenta, financija i industrije. Iako prvi zapisi o korištenju poslovnih igara (igre na ploči i ratne igre) datiraju iz trećeg tisućljeća pr.n.e. u Kini, moderne poslovne simulacije vezuje se uz godinu kada je Rand Corporation razvila simulaciju Monopologs fokusiranu na upravljanje zalihama u logistici američkih zračnih snaga (Jackson, 1959.). Naredne godine American Management Association razvio je prvu šire poznatu poslovnu igru Top Management Decision Simulation (Meier et al., 1969.). Od tog trenutka, broj je poslovnih simulacija brzo rastao pa je primjerice godine zabilježeno preko 100 poslovnih simulacija i preko izvršnih direktora koji su sudjelovali u barem jednoj poslovnoj simulaciji (Kibbee et al ), a krajem 70-ih njih oko 228 (Horn i Cleaves, 1980.). U poslovnim školama poslovne se simulacije koriste od godine (Watson, 1981.), i to ponovo najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, a istraživanje Dale i Klassona (1962.) pokazalo je da je od 107 anketiranih škola članica AACSB-a (The Association to Advance Collegiate Schools of Business) čak 71.1% koristilo poslovne simulacije na barem jednom od kolegija godine. Faria i Nulsen akademske godine 1994./1995. provode opširno istraživanje te utvrđuju da 97.5% anketiranih škola koristi poslovne simulacije na svojim preddiplomskim i diplomskim studijima. U istom istraživanju navedeno je kako se simulacije najčešće koriste na područjima poslovne politike (65.7%), marketinga (62.7%), menadžmenta (44.5%), financija (39.0%) i računovodstva (15.7%) (Faria i Nulsen, 1995., str. 24). Što se Hrvatske tiče, simulacije se koriste na visokim školama i učilištima u inženjerstvu, medicini, prometu, a značajnije širom informatizacijom institucija. Međutim, uporaba poslovnih simulacija ( igara ) u formalnom obrazovanju menadžera i poduzetnika tek je u začetku, iako postoje pozitivni primjeri poput Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu iz Opatije, Ekonomskog fakulteta u Zagrebu ili Visoke škole za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski iz Zagreba. Neformalni oblici edukacije menadžera i poduzetnika održavaju se kroz različite seminare na kojima se individualno ili grupno sudjeluje u menadžerskim igrama različitih proizvođača. Poslovne simulacije često se nazivaju i simulacijske igre, poslovne igre ili menadžerske igre. U ovim sintagmama riječju «igra» želi se naglasiti njena nerizičnost, zanimljivost, dinamičnost te mogućnost ponavljanja istih ili sličnih scenarija (Basnet, i Scott, 2004.). Riječ igra, dakle, ne smije se shvatiti doslovno kao igranje, jer bi to simulacijama dalo dozu neozbiljnosti, a simuliranje je vrlo važan proces prilikom donošenja poslovnih odluka te samim time može utjecati i na poslovni rezultat poduzeća. Značajan korak u širem uključivanju poslovnih simulacija u obrazovne institucije predstavlja i mišljenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske koje podržava korištenje poslovnih simulacija u svrhu obrazovanja za poduzetništvo. Slijedi pregled iskustava Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu iz Opatije u primjeni poslovnih simulacija u okviru pojedinih kolegija iz nastavnog plana i programa.

164 164 Marko Perić, Jelena Đurkin: Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju Case study: Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji već 50 godina djeluje kao visokoškolska ustanova za obrazovanje kadrova u turizmu i ugostiteljstvu. Velik broj diplomata Fakulteta uspješni su samostalni poduzetnici ili rade na visokim menadžerskim pozicijama u turizmu. Razlika između pojma poduzetnika i pojma menadžera, još uvijek je donekle predmet rasprave u akademskim krugovima. Većina autora smatra da poduzetnik i menadžer nisu iste osobe, a poduzetnikom se najčešće smatra osoba koja upravlja određenim poslovima, ali i preuzima rizik s ciljem ostvarenja profita, dok menadžer upravlja tuđim kapitalom i na osnovi rezultata poslovanja ostvaruje svoju plaću, dok dobit ubire vlasnik kapitala (koji može i ne mora ujedno biti i poduzetnik). To ujedno ukazuje da je temeljna razlika između poduzetnika i menadžera u odnosu prema poslovnom riziku. (Dobre, 2006., str. 28). Na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (FMTU), poslovne su simulacije prisutne na dva načina: -kao izborni kolegij Poslovne simulacije koji se održava na trećoj godini preddiplomskog stručnog studija i bavi se teorijskim i praktičnim aspektima poslovnih simulacija, kroz rad u Računalnom programu za upravljanje imovinom u ugostiteljstvu i turizmu te od ove godine poslovnom simulacijom Cesim OnService -korištenjem Računalnog programa za strateško upravljanje imovinom u ugostiteljstvu i turizmu, kao svojevrsne poslovne simulacije u svrhu poslovnog planiranja i analize, projektnog planiranja te planiranja u institucijama kulture i umjetnosti, na kolegijima Menadžment malih i srednjih poduzeća, Projektni menadžment, te Menadžment institucija kulture i umjetnosti. Pri poslovnom simuliranju na navedenim kolegijima studenti koriste dva osnovna programa: Računalni program za strateško upravljanje imovinom u turizmu (MS Excel bazirana aplikacija s nekoliko inačica, ovisno o zahtjevima pojedinog kolegija) te Cesim OnService računalnu simulaciju (od ove se godine redovni studenti Poslovnih simulacija koriste tom aplikacijom). Kolegij Poslovne simulacije, akademske godine 2010./11. pohađalo je 47 studenata na preddiplomskom stručnom redovnom i izvanrednom studiju, s prosječnom prolaznošću od 72% upisanih studenata. Kolegij Menadžment kulture i umjetnosti akademske godine 2010./11. pohađalo je 118 studenata na preddiplomskom sveučilišnom redovnom i izvanrednom studiju, s prosječnom prolaznošću od 89% upisanih studenata. U svrhu istraživanja stavova o korisnosti poslovnih simulacija u procesu učenja u travnju godine, provedeno je anketiranje studenata Fakulteta prema uzorku vidljivom u tablici 1. Tablica 1. Uzorak studenata Ukupan broj studenata koji pohađaju kolegij u akademskoj Testirani uzorak godini 2011/12. apsolutni iznos u % Kolegij Poslovne simulacije redovni studij ,5% Kolegij Poslovne simulacije izvanredni studij % Kolegij Menadžment institucija kulture i umjetnosti redovni i izvanredni studij %

165 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Radi se o testnoj grupi studenata koja se od ove godine služi Cesim OnService poslovnom simulacijom Izvor: izrada autora Za ispitni uzorak uzeti su studenti kolegija Poslovne simulacije te kolegija Menadžment institucija kulture i umjetnosti. Anketni upitnik korišten za istraživanje, orijentiran je na stavove studenata prema korisnosti poslovnih simulacija kao koncepta i konkretnog računalnog programa koji koriste na svom kolegiju. Stavovi su istraženi putem postavljenih izjava, a stupanj slaganja studenata s pojedinom izjavom kvantificiran je pomoću Likertove ljestvice kao odabranog načina mjerenja. Anketnim se upitnikom željelo istražiti kakav stav prema korisnosti poslovnih simulacija i pripadajućih računalnih programa koje koriste, imaju studenti kojima su poslovne simulacije glavna tema kolegija koji slušaju ( Poslovne simulacije ), te onih koji se određenom inačicom poslovne simulacije koriste kako bi kvalitetnije planirali i analizirali ishode svojih odluka u području menadžmenta ( Menadžment institucija kulture i umjetnosti ). Najvažniji rezultati istraživanja stavova studenata prezentirani su u nastavku Grafikon 1. Analiza rezultata istraživanja za izjavu. Smatram da ovim kolegijem stječem znanja koja će mi biti potrebna u budućem poslu. Izvor: izrada autora na temelju provedenog istraživanja Iz navedenog grafikona vidljivo je se da preko 85% studenata Poslovnih simulacija, i redovitog i izvanrednog studija, slaže ili potpuno slaže da će im znanja s kolegija Poslovne simulacije trebati u poslovnoj budućnosti. Sličan rezultat pokazalo je istraživanje na kolegiju Menadžment institucija kulture i umjetnosti (preko 60% ispitanika se slaže s navedenom tvrdnjom).

166 166 Marko Perić, Jelena Đurkin: Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju... Grafikon 2. Analiza rezultata istraživanja za izjavu Simulacija mi pruža izravni uvid u menadžerski način razmišljanja i donošenja odluka. Izvor: izrada autora na temelju provedenog istraživanja Rezultati istraživanja pokazali su kako studenti kolegija Poslovne simulacije, smatraju da im poslovne simulacije pružaju izravan uvid u menadžerski način razmišljanja (tek 13% uzorka je indiferentno prema tvrdnji), dok studenti kolegija Menadžment institucija kulture i umjetnosti u nešto manjoj mjeri percipiraju simulacije direktnim uvidom u odlučivanje menadžera (11,8% je indiferentno prema tvrdnji, 2% se ne slaže s tvrdnjom, dok se ostali slažu ili u potpunosti slažu s tvrdnjom). Grafikon 3. Analiza rezultata istraživanja za izjavu Smatram da bi se simulacije poslovnih procesa trebale više koristiti u različitim kolegijima na Fakultetu Izvor: izrada autora na temelju provedenog istraživanja

167 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Istraživanje je pokazalo kako se studenti pretežno slažu sa širenjem uporabe poslovnih simulacija i na druge kolegije iz različitih područja koji se provode na Fakultetu. (u prosjeku preko 50% studenata na oba kolegija u potpunosti se slaže s tvrdnjom, tek se 7 studenata u cjelokupnom uzorku svih kolegija ne slaže s navedenom tvrdnjom). Grafikon 4. Analiza rezultata istraživanja za izjavu Određeni pojmovi koje sam izučavao/la na drugim kolegijima, dobili su praktični smisao tek kroz rad na konkretnoj računalnoj simulaciji na ovom kolegiju Izvor: izrada autora na temelju provedenog istraživanja Stupanj slaganja s navedenom izjavom, (preko 60% studenata u uzorku svakog kolegija se slaže ili potpuno slaže s tvrdnjom) upućuje na pretpostavku da studenti prepoznaju prednost poslovnih simulacija za kvalitetno spajanje teoretske materije s njezinom primjenom u stvarnosti. 5. Zaključak Za menadžere je važno da posjeduju analitičke sposobnosti, sposobnosti za donošenje odluka te da se svojim osobnim nastupom znaju nametnuti kao vođe tima. Važnost simulacijskih igara u kontinuiranoj izobrazbi budućih menadžera na visokoškolskim institucijama je velika. Glavna je prednost simulacija njihova sposobnost da uz relativno mali utrošak financijskih sredstava vjerno oponašaju kompleksnost stvarnog svijeta i da analiziraju ponašanje sustava u vremenu. Stoga su simulacijske igre, ako se igraju u timovima, izvanredan način za prepoznavanje menadžerskih potencijala među zaposlenima, ali i među studentima.. One također omogućuju i ispravljanje eventualnih pogrešnih navika pri odlučivanju. Iskustvo je pokazalo, a istraživanje provedeno na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu potvrdilo, da je uporaba poslovnih simulacija kvalitetan način obrazovanja kadrova u visokom školstvu orijentiranom na menadžment jer pruža specifičan uvid u način menadžerskog

168 168 Marko Perić, Jelena Đurkin: Primjena poslovnih simulacija u visokoškolskom obrazovanju... razmišljanja i donošenja odluka, kao i spoznavanja utjecaja pojedine poslovne odluke na poslovni sustav. Upravo zbog toga, poslovne su simulacije mnogo efikasniji način učenja nego čista reprodukcija znanja, odnosno pasivno primanje informacija. Abstract World of business does not leave space for improvisation, even small mistakes can lead to the enterprise s bankruptcy. Therefore, decisions that enterprise managers make every day, are very important and can be crucial for the enterprise s survival. Those managerial challenges, are also challenges for educational system, especially for higher education institutions responsible for education of students for future demanding managerial positions. Learning from its own mistakes is the most expensive method of learning, so it is necessary to create methods of gaining experience in a controlled environment, where consequences are not as painful and expensive as in the real world. Having that in mind, in the world educational practice are often being used business simulations. Through using business simulations it is possible to achieve same level of results, experience and knowledge in much shorter time, with less money and without unwanted consequences. This paper deals with the importance of business simulations as a teaching technique in the higher education of managers and entrepreneurs (including explanation of similarities, differences and overlapping between these two terms). Purpose of this paper is to analyse importance and practical contribution of the business simulations on quality of decisions of future managers and entrepreneurs, by giving overview of theoretical background regarding business simulations and presenting the practical case study (usage of simulation software programmes at Faculty of tourism and hospitality management in Opatija). Keywords: Business simulations, higher education, management Literatura 1. Banks, J.(1999) Discrete Event Simulation, (published in the Proceedings of the 1999 Winter Simulation Conference, Farrington,P.A.(ur.), Basnet, C., Scott, J. L. (2004). A spreadsheet based simulator for experential learning in production management. Australian Journal of Educational Technology, 20 (3), Cetinski V., Perić M. i Jovanović D. (2009). Poslovne simulacije. Rijeka: Fintrade&Tours. 4. Dale, A. G. i Klasson, C. R. (1962). Business Gaming: A Survey of American Collegiate Schools of Business. Austin, TX: Bureau of Business Research, University of Texas. 5. Dobre, R. (2006). Poduzetništvo. Zadar: Sveučilište u Zadru. 6. Faria, A. J. (1987). A Survey of the Use of Business Games in Academia and Business. Simulation & Games, 18, Faria, A. J.i Nulsen, R. (1996). Business simulation games: Current usage levels; a ten year update. Developments In Business Simulation & Experiential Exercises, Gordon, G.(1978). System Simulation-Second Edition. New Jersey:, Prentice-Hall, Inc. 9. Horn, R. E. i Cleaves A. (1980). The Guide to Simulation/Games for Education and Training. Newbury Park,CA: Sage Publications 10. Hrvatski opći leksikon (1996). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža 11. Jackson, J. R. (1959). Learning from Experience in Business Decision Games. California Management Review,1,

169 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Kibbee, J. M., Craft, C.J. i Nanus, B. (1961). Management Games. New York: Reinhold Publishing Company. 13. Meier, A. C., Newell, W.T. i Pazer, H. L. (1969). Simulation in Business and Economics. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice-Hall Publishing Company. 14. Pegden, D.C.,Shannon, R.E.i Sadowski,R.P. (1995). Introduction to Simulation Using SIMAN, 2nd ed. McGraw-Hill, Inc. 15. Shannon, R.E. (1978). System Simulation-The Art. New Jersey:Prentice-Hall. 16. Watson, H. J.(1981). Computer Simulation in Business. New York: John Wiley & Sons Publishing Company.

170

171 Metode aktivnog učenja u sistemu visokog obrazovanja Sandra Brkanlić, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, telefon , adresa sbrkanlic@gmail.com Sandra Radakov, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, telefon , adresa sandra.radakov@gmail.com Bojan Vapa, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, telefon , adresa bojanvapa@gmail.com Sažetak Preduzetništvo predstavlja sinergijsko delovanje sledećih karakteristika: kreativnosti, inovativnosti, samouverenosti i upornosti. Shodno tome didaktičko-metodički instrument realizacije nastavnih sadržaja koji razvija preduzetničke kompetencije mora biti interaktivan, podsticajan i svrsishodan kako bi se u sistemu visokog obrazovanju sticale i razvijale preduzetničke sposobnosti. U radu je stavljen akcenat i na obrazovanje i osposobljavanje asistenata i profesora u sistemu visokog obrazovanja kako bi se sprovođenje takvog oblika nastavnog procesa uspešno realizovalo. Kroz analizu studija slučaja uspešnih kompanija, kao i organizovanjem predavanja na kojima gostujući predavači prezentuju svoje iskustvo iz prakse, studenti postaju više zainteresovani za predmet i dobijaju ideje koje će kasnije kao preduzetnici primeniti u praksi. Cilj rada jeste da se ustanovi koje su to značajne metode aktivnog podučavanja koje omogućavaju studentima da steknu preduzetničke kompetencije. Za razliku od tradicionalnih metoda kojima nastavno osoblje isključivo prenosi znanje, dok su studenti samo pasivni slušaoci, savremene nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje studenata u nastavu, čime dolazi do izražaja njihova kreativnost, a što je preduslov za dalje uspešno bavljenje preduzetništvom. Savremeni pristup nastavi će biti predstavljen kroz metode aktivnog podučavanja kao što su: dijaloška metoda, istraživačka metoda, učenje putem rešavanja problema, simuliranje,igra i sl. Ključne reči: preduzetništvo, kreativnost, savremena nastava,metode aktivnog podučavanja 1. Uvod Preduzetništvo predstavlja sinergijsko delovanje sledećih karakteristika: kreativnosti, inovativnosti, samouverenosti i upornosti. Shodno tome didaktičko-metodički instrument realizacije nastavnih sadržaja koji razvija preduzetničke kompetencije mora biti interaktivan, podsticajan i svrsishodan kako bi se u sistemu visokog obrazovanju sticale i razvijale preduzetničke sposobnosti. U tom smislu potrebno je pre svega koristiti strategiju metodičkog pluralizma. Osim projektne nastave moguće je nastavni proces organizovati i drugim interaktivnim metodama koje razvijaju preduzetničke kompetencije (Anderson,1996, str ). Ne manje značajno, a na šta je potrebno obratiti pažnju, je i obrazovanje nastavnika za sprovođenje takvog oblika nastavnog procesa. Kao potpora u realizaciji integrativnog oblika učenja, moguće je koristiti i neke alternativne nastavne metode: edukinestetiku, neurolingvističko programiranje i sugestopediju.

172 172 Sandra Brkanlić, Sandra Radakov, Bojan Vapa: Metode aktivnog učenja u sistemu visokog... U radu ćemo najpre predstaviti najčešće primenjivane metode aktivnog podučavanja koje su dale najveći doprinos u razvoju preduzetničkih kompetencija. 2. Metode aktivnog podučavanja Izbor metoda i oblika rada u nastavi bitno je pitanje savremenog nastavnika. Za razliku od onih tradicionalnih metoda u kojima je učitelj, više manje, prenosilac znanja, a učenici pasivni slušaoci i primaoci tih znanja, savremene nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje učenika u nastavu, čime do izražaja dolazi njihova kreativnost, što je zapravo i cilj savremene nastave (Nelson, 2000). Metode aktivnog podučavanja su: dijaloška, istraživačka, učenje putem rešavanja problema, simuliranje, igra. analiza sadržaja case study Dijaloška metoda ima orijentacioni i motivacioni karakter. Ona omogućava da se učenici uvedu u program (bilo da program sastavlja nastavnik - programer, da se dobije gotov program ili ga sastavljaju sami učenici), da naprave plan rada i da se motivišu za predstojeću aktivnost polazeći od značaja njenog izvršenja, odnosno cilja koji treba ostvariti, tj. činjenica koje treba naučiti. Istraživačka metoda podrazumeva samostalno traganje za činjenicama, pronalaženje relevantnih veza i odnosa među datim podacima, prestruktuiranje podataka, redefiniciju i samostalno dolaženje do novih (neočekivanih) rezultata. Učenik je u interakciji s kompjuterom kao sredstvom za manifestaciju sopstvenih istraživačkih (kreativnih) potencijala. Učenje putem rešavanja problema - problemsko učenje omogućava visok nivo kreativnosti učenika. Ovo je najviši domet i oblik učenja. Učenik i kompjuter naizmenično jedan drugome postavljaju problemske zadatke, iznova se traže rešenja i neprekidno rešavaju raznovrsne problemske situacije. Učenje je izuzetno zanimljivo, tako stečeno znanje je trajno i u praksi lako primenljivo, posebno u novim problemskim situacijama. Metoda simuliranja polazi od potrebe da učenici pokažu što veću inventivnost u radu s kompjuterom i da ga koriste na raznovrsne načine. U kompjuter je programiran jedan model realne ili zamišljene situacije. Zadatak učenika je da menja odnose među postojećim situacijama. Učenik svojim kreativnim stavovima menja pojedine varijable i tako dolazi do novih situacija, koje su često nepredvidive. Upravo nepredvidivost situacije unosi draž. Međutim, neke situacije mogu kod učenika izazvati čuđenje, nevericu, pa i strah. Zato je zadatak nastavnika da primenjujući ovaj metodički postupak uputi učenike i u takve mogućnosti i da ga pravilno vodi u ovoj nastavno-kompjuterskoj strategiji. Metoda simuliranja omogućava kreativne postupke učenika, posebno u pogledu unošenja vlastitih varijabli (konstrukcija, uslova). Učenik putem povratne informacije brzo saznaje rezultate, na koje je prethodno uticao svojom intervencijom. Simuliranje se može ponavljati, što učeniku omogućava nove provere, a to osigurava pouzdan transfer u vežbanju i učenju. Metoda igre se često primenjuje u nastavi uz pomoć kompjutera. U kompjuteru se nalaze svi potrebni podaci vezani za određenu igru, on istovremeno deluje i kao računar, korektor i sudija. Do izražaja dolazi učenička inteligencija, upornost i želja za pobedom, takmičenje. S metodičkog

173 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING aspekta nastavnik će učenike uputiti da će kompjuter najpre prezentovati određene informacije u vezi s nekom situacijom, a da je zadatak učenika da pruži pravi odgovor na osnovi izbora neke od više datih mogućnosti. Analiza sadržaja podrazumeva sistematsko prebrojavanje, procenjivanje, interpretiranje i analizu materijalnih formi komunikacije između pojedinaca ili grupa. Case study je analitičko, povezano, kreativno, primenjeno mišljenje kojim imamo svest o postojanju problema. Metoda studije slučaja ima za cilj: Razvoj alternativnih rešenja Spoznaja višeznačnosti praktičkih problema Sposobnost/spremnost za ocenjivanje, kao i za samostalno donošenje odluka Pronalaženje nedostataka u znanju i u odnosu prema drugima Produbljivanje znanja Unapređenje socijalnih kompetencija Predavanja iz oblasti preduzetništva pored teorijske osnove treba da obuhvate što više primera iz prakse. Analizom studija slučaja uspešnih kompanija, kao i organizovanjem predavanja na kojima gostujući predavači prezentuju svoje iskustvo iz prakse, studenti postaju više zainteresovani za predmet i dobijaju ideje koje će kasnije kao preduzetnici primeniti u praksi. Pored toga, analiza poslovanja kompanija se takođe može organizovati u obliku radionica gde studenti rešavaju praktične probleme zasnovane na realnim problemima iz prakse i na taj način usavršavaju svoje preduzetničke veštine. 3. Uloga mentora u razvoju preduzetničkih veština Vođenje preduzeća zahteva različite veštine u različitim fazama poslovanja. Za mladog preduzetnika podrška iskusnog menadžera može da predstavlja ključ uspeha preduzeća koje je tek na početku ostvarivanja poslovnih rezultata. Kroz rad sa mentorom, on ovladava preduzetničkim veštinama koje su mu neophodne, stoga, i ovaj vid učenja podvodimo pod metodu aktivnog podučavanja, sa ciljem sticanja preduzetničkih sposobnosti. Za mentora, učestvovanje u programu predstavlja mogućnost za sticanje novog iskustva i doprinos ekonomskom razvoju zajednice. Takođe, mentoriski rad donosi zadovoljstvo pomaganja malom preduzeću da se razvije i omogućava primenu veština i znanja na nov način, kao i razvoj novih veština i znanja. Takođe, mentorstvo podrazumeva i širenje mreže poslovnih kontakata kroz upoznavanje novih klijenata i drugih mentora, tako da je ovaj vid aktivnog podučavanja kroz praksu obostrano koristan. Biznis mentori su volonteri iz viših nivoa menadžmenta, pojedinci iskusni i poštovani u poslu i spremni da usvoje jedno malo preduzeće i podele svoja znanja i veštine sa mladim preduzetnicima. Biznis mentori su iskusni poslovni ljudi koji razumeju izazove s kojima se suočavaju početnici u biznisu, imaju iskustvo u višim nivoima menadžmenta korporativnog okruženja ili u uspešnom vođenju sopstvenog biznisa, na raspolaganju su 2-4 sata mesečno za mentorski rad jedan na jedan, tokom godinu dana. Biznis mentori su komunikativni, ugledni, ulivaju poverenje i imaju iskrenu želju da pomognu malim preduzećima deleći svoja znanja, veštine i iskustvo. Osim u praksi, biznis mentori često prenose znanje i iskustvo studentima u okviru nastave, razvijajuči kod njih kreativnost i inovativnost, i na ovaj način pospešuju mogućnost za sticanje preduzetničkih kompetencija. Najčešće, u ovakvim nastavnim aktivnostima učestvuju mentori iz vodećih svetskih kompanija, kao što su: Coca-Cola, Hellenic, Holcim, Državna lutrija Srbije, PricewatehouseCoopers, Societe Generale banka, Atlantic Grupa, Erste banka, Ernst&Young, Omega M i Oivivo.

174 174 Sandra Brkanlić, Sandra Radakov, Bojan Vapa: Metode aktivnog učenja u sistemu visokog... Uloga mentora jeste: pomoć u razvoju biznis plana i kreiranju akcionog plana; podsticanje preduzetnika da razvije svoj pun preduzetnički potencijal evaluacija preduzetnikovih planova i odluka uočavanje potencijalnih problema i poteškoća i pomoć u sprečavanju da se oni pojave pomoć u razvoju postojećih i novih preduzetnikovih veština kroz podršku, ohrabrivanje i vođenje. 4. Veštine i znanja koja se stiču primenom metoda aktivnog podučavanja u oblasti preduzetništva Grupe veština i znanja koje se stiču primenom metoda aktivnog podučavanja u oblasti preduzetništva jesu: Pokretanje i vođenje biznisa Preduzetničke poslovne veštine Marketing i organizacija marketinga Prodaja i organizacija prodaje Finansije i investicije Planiranje, menadžment i organizacija ljudi Vođenje projekata Lične veštine pregovaranja, liderstva, pravilnog donošenja odluka u poslovnom okruženju Poslovna upotreba informacionih tehnologija i engleskog jezika. Tek sticanjem gorepomenutih veština i znanja studenti postaju budući uspešni preduzetnici u svim segmentima poslovanja. Preduzetnička nezavisnost jeste rezultat ulaganja u neophodna poslovna znanja (Lojančić, Lojančić, 2009). Kroz poslovne radionice razrađuju se poslovne ideje, bez obzira da li studenti u datom momentu znaju koja oblast preduzetništva je domenu njihovog interesovanja. Kroz metode aktivnog podučavanja, studenti će spoznati kako da izaberu najprofitabilnije poslovanje, u skladu sa svojim afinitetima. Takođe će naučiti da prioritizuju resurse i budžet, da pravilno procenjuju nove poslovne prilike, znaće kako da motivišu i vode timove, kao i kojim proizvodima i porukama da izađu na tržište na način koji će doneti najveći profit. Takođe, studenti će savladati tehnička znanja, kvantitativne finansijske metode, računovodstvo i kontrolu troškova, nove menadžment metodologije zasnovane na naučnim istraživanjima, marketing strategije i tehnike za privlačenje maksimalnog broja klijenata, kao i napredne metode prodaje i pregovaranja. Kao rezultat, biće sposobni da obezbede profitabilan razvoj preduzeća i stabilan priliv novca. Jedan od faktora koji razlikuje uspešnog preduzetnika od prosečnog jeste način razmišljanja. Neophodno je shvatiti da je svet pun mogućnosti, otvoren za odličnu ideju, a da je neuspeh stepenik do većeg uspeha, a ne samo prepreka koju treba prevazići. Istovremeno, dobar preduzetnik mora da zna da razvija kreativne ideje. Kreativnost je prisutna u svakom profitabilnom uspehu. Dobar preduzetnik mora posedovati sposobnost brzog donošenja odluka (Ožegović, Sajfert, 2009). Preduzeća i institucije u Srbiji koje su iskoristile usluge stručnjaka iz oblasti preduzetništva, primenivši metode aktivnog podučavanja u cilju ovladavanja preduzetničkim veštinama jesu: Komercijalna banka, Volksbanka, Beocity, DDOR Novi Sad, Dunav osiguranje, Europrojekt, Fidelinka, Knjaz Miloš, Futuraplus, većina domaćih fakulteta uključujući Ekonomski, Arhitektonski, Me-

175 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING dicinski, Pravni, Poljoprivredni, preduzeće Galenika, četiri vladina instituta, četiri ministarstva, Telenor, Interspeed, Lukoil, L Оreal, Pepsi, Porsche, Olympus, Siemens, Comtrade, Avon, Pfizer, Tetrapak, Carlsberg. Prema mišljenju pojedinih poslovnih mislilaca, prethodne misli su one koje nas dovode do mesta na kojem se nalazimo danas, a sutra ćemo biti tamo gde nas odvedu naše buduće misli. U svetu preduzetništva to bi značilo da kvalitet razmišljanja određuje kvalitet zarade. 5. Zaključak Školovanjem na odseku Preduzetništvo, uz korišćenje metoda aktivnog podučavanja, studenti, budući preduzetnici će dobiti praktične alate i iskustvo potrebne za uspešno vođenje sopstvenog biznisa. Bez obzira da li je preduzeće tek u povoju, da li preduzetnici grade nov sektor uspešne organizacije ili traže način da ulože u poslovne poduhvate, preduzetničke veštine i znanja su ključne za ostvarivanje njihove ambicije, uz ostvarivanje maksimalnog profita. Primenom metoda aktivnog podučavanja u sistemu visokog obrazovanja kreiraju se resursi za vođenje kompletnog ciklusa razvoja preduzeća. Od razrade početne ideje, primene potrebnih tehnologija i istraživanja, preko kreiranja akcione strategije, kredibilnih marketing i prodajnih materijala, građenja tima zaposlenih, partnera i investitora, pa sve do rukovođenja proizvodnjom, finansijama i operacijama. U skladu sa navedenim, što preduzeće ili sektor postaju profitabilniji, povećava se potreba za kadrovima koji su obučeni metodama aktivnog podučavanja da se brže prilagođavaju promenama na tržištu i ovladaju svim neophodnim preduzetničkim veštinama, a sve sa ciljem uspešnog reagovanja na promene i kontrole rasta i razvoja preduzeća.

176 176 Sandra Brkanlić, Sandra Radakov, Bojan Vapa: Metode aktivnog učenja u sistemu visokog... Methods of active learning in higher education system Abstract Entrepreneurship is a synergistic effect of the following characteristics: creativity, innovation, self-confidence and assertiveness. Accordingly, didactic-methodical instrument of realization of content develop entrepreneurial competence must be interactive, stimulating and meaningful to the system of higher education acquired and develop entrepreneurial skills. The paper put emphasis on education and training of teaching assistants and professors of higher education in order to implement this form of teaching process successfully. Through analysis of case studies of successful companies, and by organizing lectures in which guest speakers present their practical experience, students become more interested in the subject and get ideas that later on as entrepreneurs to apply in practice. Aim: To determine what are the important methods of active teaching that enable students to gain entrepreneurialkompetencije.za Unlike traditional methods for teaching staff only transfers knowledge and students passive listeners, modern teaching methods provide active involvement of students in classes, which comes into play their creativity, which is a prerequisite for the continued success of entrepreneurship. The modern approach to teaching will be presented through active methods of teaching such as: dialogical methods, research methods, learning through problem solving, simulation, game, etc.. Keywords: entrepreneurship, creativity, modern teaching, methods of active teaching Literatura 1. Albrow M., King E. (1990). Globalization, knowledge and society, SAGE Publications London, Anderson H. A., (1996). Effective entrepreneurship, Blackwell Publishers Ltd, Oxford Hisrich D. R., Peters P.M., Shepherd D. A. (2011). Poduzetništvo, Mate, Zagreb. 4. Horvat B. (2001). Ekonomika brzog razvoja, Sarajevo, Kotlica S, Tomić D. (2005). Preduzetništvo, Viša poslovna škola, Novi Sad 6. Kragulj D. (2009). Ekonomija, Uvod u ekonomsku analizu, mikroekonomija i makroekonomija, Kragulj, Beograd 7. Lojančić R., Lojančić D. (2009). Preduzetništvo, Grafo-press, Novi Sad 8. Nelson R. R. (2000). Knowledge and Innovation Systems, OECD Papers. 9. Ožegović L., Sajfert Z. (2009). Preduzetništvo, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Novi Sad 10. Penezić N. (2009) Preduzetništvo: savremeni pristup, Sremska Kamenica, Univerzitet Educons, Fakultet poslovne ekonomije. 11. Radulović O., , Poslovne finansije i poslovno planiranje, Pančevo 12. Seminar o preduzetništvu, Pančevo, Projekat Razvoj preduzetničkog duha kod mladnih

177

178

179 Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim učilištima u cilju razvoja poduzetničke kompetencije Vesna Cigan, Visoka škola Nikola Šubić Zrinski, Zagreb, Hrvatska Helena Šlogar, Visoka poslovna škola Libertas, Zagreb, Hrvatska vesna.cigan@gmail.com, helena@vps-libertas.hr Sažetak U članku je prikazano istraživanje stavova studenata prema trima odabranim metodama poučavanja u nastavi Menadžmenta i Engleskog jezika na visokim učilištima u Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno na uzorku od 857 ispitanika. Cilj je ovog istraživanja prikazati postoji li povezanost stavova studenata prema odabranim metodama poučavanja s pokazateljima motiviranosti studenata za učenje te koja se od predloženih metoda prema preferencijama studenata pokazala posebno značajnom. Uvodno se raspravlja o važnosti motivacije studenta te njegovom aktivnom sudjelovanju u nastavnom procesu. Zatim se prikazuju suvremene metode poučavanja, (npr. istraživačka nastava) koje predstavljaju odmak od nastave ex-catedra tzv. predavačke nastave i reproduciranja znanja, a koje su usmjerene na aktivno sudjelovanje studenta u nastavi i samostalnu primjenu znanja. U interaktivnoj nastavi nastavnik je voditelj koji upravlja nastavnim procesom, usmjerava studenta i brine se za njegov razvoj. Nastavni proces koji je usmjeren na studenta i temelji se na analizi njegovih potreba, ali i šire društvene zajednice, doprinosi usvajanju komunikacijske i poduzetničke kompetencije. Istraživačka pretpostavka u ovom radu jest da nastavni proces u kojemu se uvažavaju preferencije studenta u odnosu na ispitivane, aktivne metode poučavanja na studenta djeluje stimulativno. U zaključku su izneseni rezultati istraživanja s ciljem ukazivanja na specifične potrebe studenata u pogledu metoda poučavanja u nastavi Menadžmenta i Engleskog jezika na visokim učilištima. Aktivne metode poučavanja pridonose osposobljavanju studenata za cjeloživotno učenje kao temelja za povećanje konkurentnosti na tržištu i poduzetnosti općenito. Ključne riječi: stavovi studenata, interaktivna nastava, aktivne metode poučavanja, ekstrinzična i intrinzična motivacija 1. Uvod Jedna od bitnih pretpostavki za uspješno i trajno učenje jest motiviranost studenata. Motivacija se definira kao stanje u kojem smo iznutrapobuđeni nekim potrebama, porivima, težnjama, željama ili motivima, a usmjereni prema postizanju nekog cilja, koji izvana djeluje kao poticaj na ponašanje (Petz, 2005.). Prema teoriji samoodređenja (Self-Determination Theory SDT: Deci i Ryan, 1985)činjenje neke radnje poduzima se prvenstveno iz razloga inherentnog zadovoljstva, a ne radi praktične vrijednosti te radnje. Naglasak se stavlja na potrebu ličnosti za autonomijom, gdje nagrada nije u fokusu interesa, negointrinzično motivirani pojedinac poduzima aktivnosti koje imaju element izazova i otkriva-

180 180 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim... nja novih spoznaja. Ekstrinzična motivacijaodnosi se na izvedbu aktivnosti u cilju postizanja neke izravne koristi koju pojedinac nalazi u samoj nagradi (Deci i Ryan, 2000). Razumijevanje različitih tipova ekstrinzične motivacije i čimbenika koji ih potiču izuzetno je važno za nastavnike koji se ne mogu uvijek pouzdati u intrinzičnu motivaciju svojih studenata jer mnoge aktivnosti tijekom nastave nisu same po sebi jednako zanimljive,niti proizvode osobno zadovoljstvo kod svih studenata. Uvažavajući ove činjenice suvremeni nastavni proces usmjeren je na studenta i njegove potrebe te omogućavainterakciju nastavnika i studenata Suvremeni nastavni proces 2. Interaktivne metode poučavanja Poučavanje je složen, dinamičan proces koji podrazumijeva poučavanje i učenje, tj. sudjelovanje dvaju aktivnih sudionika: nastavnika i studenta. Ključna riječ za ovaj proces jest interakcija. Koncept interaktivne nastave čini osnovu suvremenog poučavanja prema kojem se djelovanje nastavnika i studenta međusobno izmjenjuje, a uloga nastavnika sve više poprima karakteristike vođenja, a sve manje upravljanja. Ovaj način rada naglašava blisku suradnju i dvosmjernu komunikaciju. Sveprisutnija interdisciplinarnost u suvremenoj nastavi doprinosi uspostavi korelacije fundamentalnih znanja i praktične primjene upravo kroz aktivne metode poučavanja. Cilj suvremene nastave nije samo stjecanje znanja, vještina i razvoj sposobnosti, već i usvajanje stavova, vrijednosti i navika kao osnove za optimalan razvoj. Kreativna, problemska i istraživačka nastava uz primjenu individualnog i timskog rada dugoročno priprema studenta za cjeloživotno učenje. Uvažavanje motivacijskih koncepata u nastavi produbljuje interes studenta, doprinosi razvoju komunikacijskih vještina, poduzetnosti i društva u cjelini. Student koji je sada u središtu nastavnog procesa primjenom kreativnih metoda poučavanja istražuje, prikuplja podatke, radi u timovima, usko surađuje sa svojim nastavnikom i studentima što izravno utiče na povećanje njegove motiviranosti. Odgovornost za rad i učenje sada s nastavnika prelazi na studenta. U nastavku dajemo kratak pregled aktivnih metoda poučavanja koje su predmet ovog istraživanja. Danas prezentacijske vještine predstavljaju važan čimbenik pri obavljanju raznih profesija koje uključuju poduzetnička znanja i vještine te u poslovnom okruženju raznih stručnjaka. Prezentacija je moćna metoda i poučavanja i komuniciranja. Jedna od istraživačkih pretpostavki koja se temelji na iskustvu autorica jest da studenti rado sudjeluju u izradi prezentacija jer kod njih postoji visoka razina svijesti o korisnosti ovladavanja ovom vještinom za osobni razvoj i buduće zanimanje. Kod primjene prezentacije u poslovnom okruženju potrebno je voditi brigu o interesu publike na način da naučimo vidjeti sebe, poduzeće, priču i prezentaciju očima svoje publike(weissman, 2006). Jedan od osnovnih ciljeva simulacija i igranja uloga u nastavi stranog jezika jest poticanje i razvoj studentove usmene produkcije (fluentnosti). U predavaonici se na učinkovit način stimulira konverzacija i proširuje osobno iskustvo. Igranje uloga doprinosi povećanju studentove svijesti o međusobnoj povezanosti znanja i praktične primjene znanja u konkretnoj kompleksnoj situaciji u kojoj se donose odluke i rješavaju različiti problemi. Odabir situacija koje se koriste kao osnova za ovu aktivnost ima za cilj osposobljavanje studenata za interakciju u nekoj specifičnoj situaciji koja se obrađuje u okviru silabusa, posebice kod nastave Engleskog jezika za posebne namjene (ESP) (Harmer, 2011, 274). Nastava tijekom koje se simuliraju situacije izravno povezane s događajima i zadatcima iz budućeg ili sadašnjeg radnog okruženja, odnosno povezane s njihovim iskustvom, studentima će biti zanimljivija što ima izravni utjecaj na njihovu motiviranost. Na motiviranost ta-

181 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING kođer utječe ukazivanje na izravnu korist od izvođenja ove vrste aktivnosti te interdisciplinarnost i povezivanje znanja iz drugih studijskih predmeta. Primjena debate u nastavi potiče razvoj samostalnosti studenta u usmenoj produkciji, organiziranju stavova i ideja, ravoj kritičkoga mišljenja te formiranja argumenata neovisno o osobnim stavovima. Sudjelovanjem u debati studenti vježbaju javno nastupanje i prezentacijske vještine. Rad u manjim ili većim grupama omogućava blisku suradnju i interakciju među studentima, stvara osjećaj pripadnosti i mobilizira entuzijazam za doprinos zajedničkoj stvari. Nitko nije savršen, ali tim to može biti - u ovoj izreci sadržan je sukus timskog rada. Rad u timu tijekom kojega dolazi do izražaja sposobnost integracije specijaliziranih znanja i iskustava nalazi izrazitu primjenu u poduzetništvu. Kroz sudjelovanje većeg broja kompetentnih stručnjaka učinkovitije se rješavaju problemi i izvode složeni zadatci za realizaciju poduzetničkih projekata. Učinkoviti timovi sposobni su brzo reagirati na promjene na tržištu i time doprinositi održanju konkurentnosti. U obrazovnom procesu timski rad rezultira istraživačkom nastavom i visokom motivacijom čime se pojačava dinamika nastave i pozitivne emocije studenata. Timski rad se pokazao izuzetno dobar oblik suradničkog rada (studenti uče jedni od drugih) i izvrstan stimulator studentske kreativnosti. Poučavanje projektom zadovoljava sve zahtjeve integrativnog poučavanja. Rad na projektu ima niz odgojnih ciljeva kojima se uspješno razvijaju upornost, motivacija, znatiželja, samopouzdanje i porast razvijenih kompetencija (Čudina-Obradović i Brajković, 2009). Za sve projekte važno je razraditi kriterije ocjenjivanja koje će studenti znati prije nego krenu u realizaciju. Poučavanje projektom obuhvaća prvenstveno ispunjenje realnog zadatka (situacije iz svakodnevnog života), odvajanje bitnog od nebitnog i suradnički rad studenata. Rad na projektu primjenjuje interdisciplinarnost i potiče sintezu usvojenog znanja, što u konačnici priprema mlade ljude za ulazak u svijet poduzetništva Uzorak 3. Metodologija istraživanja Istraživanje je provedeno u ožujku godine na uzorku od 857 ispitanika koji pohađaju nastavu Menadžmenta i Engleskog jezika na sedam niže navedenih visokih učilišta: Visoko učilište Effectus - visoka škola za financije i pravo, Zagreb Veleučilište Hrvatsko zagorje, Krapina Veleučilište u Karlovcu, Karlovac Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić Visoka poslovna škola Libertas, Zagreb Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije, Nastavni centar, Zagreb Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski Uzorak čini 286 studenata (33,4%) i 571 studentica (66,6%). Najviše su zastupljeni studenti 3. godine 48,8%, zatim studenti 2. godine 34,1%, studenti 4. godine 10,5%, studenti 5. godine 4,4% i najmanje su zastupljeni studenti 1. godine 2,1%. Uzorak obuhvaća redovne i izvanredne studente Mjerni instrumenti Ispitivanje je provedeno pomoću anketnog upitnika koji se sastoji od četiri međusobno povezana dijela. U prvom dijelu nalaze se tri pitanja s mogućnošću odabira višestrukih odgovora

182 182 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim... kojima se ispituje prethodno obrazovanje i utjecaj na donošenje odluke o studiranju. U drugom dijelu upitnika ispituje se pomoću instrumenta s deset zasebnih tvrdnji intrinzična i ekstrinzična motivacija za učenje. Za mjerenje intrinzične i ekstrinzične motivacije korišten je adaptirani Upitnik Skalen zur motivationalen Regulation beim Lernen von Schülerinnen und Schülern (überarbeitete Fassung) (Müller; Thomas, 2011) s deset tvrdnji od kojih pet mjeri intrinzičnu, a pet ekstrinzičnu motiviranost prema teoriji samoodređenja (Deci i Ryan, 2000). Teorijske pretpostavke u konstrukciji tvrdnji koje procjenjuju motiviranost jest da su studenti svjesni važnosti stjecanja znanja za njihovo buduće osobno i profesionalno napredovanje te da je njihova motiviranost za učenje u manjoj mjeri povezana s pokazateljima ekstrinzične motiviranosti. U trećem dijelu upitnika ispituju se stavovi studenta o metodama poučavanja te ispitanikova osobna uključenost u ove nastavne procese. Studenti su izražavali svoje stavove koristeći se ljestvicom od 5 stupnjeva na Likertovoj skali procjene. Pomoću četiri tvrdnje ispituju se stavovi o metodama poučavanja u nastavi Engleskog jezika i to: držanje prezentacije, igranje uloga, i debata. Također se pomoću četiri tvrdnje ispituju i stavovi o metodama poučavanja u nastavi Menadžmenta i to: držanje prezentacije, timski rad i rad na projektu. U četvrtom dijelu upitnika nalaze se dva instrumenta za samoprocjenu motiviranosti za tri aktivnosti: učenje menadžmenta, učenja engleskog jezika i daljnje usavršavanje nakon studija te za samoprocjenu zadovoljstva upisanim studijem. Nezavisni sklop varijabli čine osnovna sociodemografska obilježja ispitanika (godina studija, spol te obrazovanje roditelja). 4. Analiza rezultata Podatci dobiveni temeljem provedenog anketiranja obrađeni su primjenom programskog sustava SPSS 15.0.Primijenjeni su sljedeći statistički postupci: deskriptivna analiza podataka, faktorska analiza, analiza varijance te inferencijalna statistika. Rezultati su prikazani tablično i grafički.u okviru deskriptivne statistike izračunate su frekvencije odgovora na temelju kojih je moguće dobiti sažet i jasan uvid u stavove studenata prema metodama poučavanja Pokazatelji motiviranosti za učenje tijekom studija U drugom dijelu upitnika nalazi se skala s deset tvrdnji od kojih pet mjeri intrinzičnu, a pet mjeri ekstrinzičnu motivaciju ispitanika. Ispitanici su svoje stavove iskazivali pomoću ponuđene Likertove skale od 5 stupnjeva u rasponu od 1 = u potpunosti se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem. Na osnovi frekvencija odgovora ispitanika isti su rangirani prema aritmetičkoj sredini i prikazani u Tablici 1. Prvorangirana tvrdnja je Na studiju učim jerću moći dobiti/pronaći bolji posao s 51,7% u ukupnom broju valjanih odgovora sa stupnjem slaganja 5 = u potpunosti se slažem i s 36,5% odgovora s stupnjem slaganja 4 =slažem se. Drugorangirana tvrdnja je Na studiju učim jer želim steći nove spoznaje s 53,6% odgovora sa stupnjem slaganja 4 = slažem se i s 34,4% odgovora sa stupnjem slaganja 5 = u potpunosti se slažem.ukupan postotak studenata čije je slaganje izraženo stupnjem 4 i 5 za tvrdnju iznosi 88,2%, a za tvrdnju %. Na temelju ovog podatka možemo zaključiti da su studenti visoko motivirani za učenje.

183 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tablica 1. Pokazatelji motiviranosti za učenje Valjano N Nedostaje Aritmetička sredina Na studiju učim jer ću moći dobiti/pronaći bolji posao , Na studiju učim jer želim steći nove spoznaje , Na studiju učim jer želim pozitivnu ocjenu , Na studiju učim jer uživam u aktivnostima koje radimo u nastavi , Na studiju učim jer su mi zadatci koje radimo na nastavi vrlo zanimljivi , Na studiju učim jer jednostavno moram , Na studiju učim jer me učenje veseli , Na studiju učim jer želim biti bolji od mojih kolega studenata , Na studiju učim jer ne želim da profesor ima loše mišljenje o meni , Na studiju učim jer to moji roditelji od mene zahtijevaju ,41 U pogledu pokazatelja intrinzične i ekstrinzične motivacije oba ova pokazatelja podjednako su zastupljena i to tvrdnja kao pokazatelj ekstrinzične i tvrdnja kao pokazatelj intrinzične motiviranosti. Najniže rangirana tvrdnja jest Na studiju učim jer to moji roditelji od mene zahtijevaju s 30,4% odgovora sa stupnjem slaganja 1 = u potpunosti se neslažem i 22,2% odgovora sa stupnjem slaganja 2 = ne slažem se što čini 52,6% ukupnog uzroka. 27,9% ispitanika nemaju poseban stav prema ovoj tvrdnji što je izraženo odabirom odgovora 3 = niti se slažem, niti ne slažem. Ovi rezultati pokazuju da zahtjevi roditelja, prema mišljenju ispitanika, nemaju značajan utjecaj na njihovu motiviranost.

184 184 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim... Tablica 2. Rangiranje tvrdnji prema vrsti motivacije Intrinzična motiviranost Ekstrinzična motiviranost Na studiju učim jer želim steći nove spoznaje Na studiju učim jer uživam u aktivnostima koje radimo u nastavi Na studiju učim jer su mi zadatci koje radimo na nastavi vrlo zanimljivi Na studiju učim jer jednostavno moram Na studiju učim jer me učenje veseli. M 4,21 3,28 3,26 3,14 2, Na studiju učim jer ću moći dobiti/ pronaći bolji posao Na studiju učim jer želim pozitivnu ocjenu Na studiju učim jer želim biti bolji od mojih kolega studenata Na studiju učim jer ne želim da profesor ima loše mišljenje o meni Na studiju učim jer to moji roditelji od mene zahtijevaju. M 4,38 3,90 2,77 2,76 2,41 Inicijalno je izvršena provjera pouzdanosti skale u instrumentu 2.4. koja na osnovi Cronbachovog alfa koeficijenta iznosi α =.631 te ovaj instrument ima zadovoljavajuće metrijske karakteristike potrebne za daljnju analizu rezultata. Primjena metode analiza glavnih komponenti za ekstrakciju faktora na skupu od 10 tvrdnji pokazala je postojanje dva faktora koji zajedno objašnjavanju 47% ukupne varijance rezultata. Tablica 3. Metoda ekstrakcije: analiza glavnih komponenti Komponenta Inicijalne svojstvene vrijednosti Izlučeni iznosi kvadriranih opterećenja Ukupno % varijance Kumulativni % Ukupno % varijance Kumulativni % 1 2,772 27,721 27,721 2,772 27,721 27, ,001 20,012 47,733 2,001 20,012 47,733 3,997 9,974 57,707 4,874 8,740 66,447 5,773 7,729 74,177 6,659 6,588 80,765 7,640 6,396 87,161 8,480 4,797 91,958 9,425 4,250 96,207 10,379 3, ,000 Ukupna objašnjena varijanca Metoda ekstrakcije: Analiza glavnih komponenti

185 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING U Tablici 3. prikazani su rezultati na osnovi kojih su izlučeni faktori (prikazane su inicijalne svojstvene vrijednosti, postotci i kumulativni postotci varijance za svaki faktor). Prvi faktor koji objašnjava 27% ukupne varijance čine tvrdnje , , , te Drugi faktor koji objašnjava 20% ukupne varijance čine tvrdnje , , , te Prvi faktor karakteriziraju pokazatelji intrinzične motiviranosti, dok drugi faktor karakteriziraju pokazatelji ekstrinzične motiviranosti što odgovara istraživačkoj pretpostavci prilikom konstrukcije tvrdnji i.e. adaptaciji Upitnika Müller i Thomas (Müller; Thomas, 2011). Zanimljivo je zapažanje da varijabla po pripadajućim komunalitetima korelira s oba faktora. Rezultati prikazani u Tablici 4. ukazuju na povezanost varijable s prvim faktorom, tj. faktorom intrinzične motiviranosti što je u suprotnosti s teorijskom pretpostavkom prema kojoj ta tvrdnja procjenjuje ekstrinzičnu motiviranost (bolji posao = nagrada). Moguće objašnjenje koreliranja ove varijable s prvim faktorom pronalazimo u individualističkoj vrijednosnoj orijentaciji ispitanika prema kojoj bolji posao ne znači isključivo novac, već način samoaktualizacije čime se realizira potvrđivanje osobe kao pojedinca. Tablica 4. Prikaz faktorskih opterećenja (pripadajući komunaliteti) Komponenta Na studiju učim jer me učenje veseli.,751 -, Na studiju učim jer želim steći nove spoznaje.,727 -, Na studiju učim jer ću moći dobiti/pronaći bolji posao.,402, Na studiju učim jer ne želim da profesor ima loše mišljenje o meni.,341, Na studiju učim jer to moji roditelji od mene zahtijevaju.,161, Na studiju učim jer su mi zadatci koje radimo na nastavi vrlo zanimljivi.,739 -, Na studiju učim jer želim biti bolji od mojih kolega studenata.,419, Na studiju učim jer jednostavno moram. -,138, Na studiju učim jer želim pozitivnu ocjenu. -,111, Na studiju učim jer uživam u aktivnostima koje radimo na nastavi.,788 -,064 Matrica komponenti (a) Metoda ekstrakcije: Analiza glavnih komponenti ekstrahirane 2 komponente 4.2. Metode poučavanja Preglednosti radi, rezultate prikazujemopojedinačno za svaki instrument, a prema izračunatim aritmetičkim sredinama i prosječnim vrijednostima za svaku pojedinu metodu poučavanja. Nastava Engleskog jezika Kod metode držanje prezentacije studenti se najviše slažu s tvrdnjom da je to odlična vježba za buduće zadatke na radnom mjestu (M = 4,15). Zatim sijedi slaganje s tvrdnjom da držanje prezentacije doprinosi razvoju komunikacijskih vještina (M = 4,03). Kod tvrdnji koje su usmjerene u negativnom smjeru - Izlaganje pred kolegama mi je stresno i Pripremanje prezentacije za mene je

186 186 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim... teško - primjećuje se da studentima izlaganje pred auditorijem predstavlja veći stres i napor nego sama priprema prezentacije. Rezultati za metodu igranje uloga pokazuju najveće slaganje s tvrdnjom da ta metoda potiče razvoj usmene produkcije (M = 3,84) te da se simuliraju situacije iz stvarnog života (M = 3,57). Zatim slijedi stav da je igranje uloga zanimljivo (M = 3,27) i da se ovakvim načinom rada može puno naučiti. Promatrajući rezultate za metodu debate zanimljivo je primijetiti visoku prisutnost natjecateljskog duha koji se izražava prvorangiranom tvrdnjom Najviše volim kad moj tim pobjedi i njoj pridruženom drugorangiranom tvrdnjom Zanimljivo mi je sudjelovati u debati jer vlada natjecateljska atmosfera(kod dvije trećine studenata postoji visoki stupanj slaganja s ovim tvrdnjama). Slobodno iznošenje stavova i poticanje pronalaženja argumenta za ispitanike ima nešto manju važnost. Prikaz 1. Metode poučavanja u nastavi Engleskog jezika (rangirano, metoda) Nastava menadžmenta Kod metode držanje prezentacije rezultati su identični kao kod ove metode u nastavi Engleskog jezika. Proizlazi zaključak da neovisno o predmetu, studenti imaju iste stavove prema držanju prezentacije. Rezultati za metodu timski radpokazuju svjesnost studenata da rad u timu priprema studente za zadatke s kojima će se susretati u njihovom budućem radnom okruženju. Drugorangirana tvrdnja U timskom radu slobodno iznosimo svoje ideje (M = 4,07) ukazuje da kod takvog načina rada studenti imaju visoki stupanj autonomije i slobodno sudjeluju u rješavanju zadataka što doprinosi razvoju kreativnosti. Kod metode rad na projektu prvorangirana tvrdnja pokazuje da studenti kroz ovakav rad razvijaju komunikacijske vještine. Sljedeća je po važnosti tvrdnja da se tijekom ovakve aktivnosti osjećaju dobro. Zatim slijede negativno orijentirane tvrdnje da je izlaganje pred kolegama stresno te da je rješavanje projektnog zadatka teško.

187 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Prikaz 2. Metode poučavanja u nastavi Menadžmenta (rangirano, metoda) Promatrano prema prosječnim vrijednostima za svaku pojedinu metodu u nastavi Engleskog jezika studenti preferiraju držanje prezentacije. Razlika u prosječnoj vrijednosti za drugorangiranu metodu igranje uloga nije velika, što pokazuje da studenti vrlo cijene i ovu metodu. Na trećem mjestu je debata, što korelira s učestalošću korištenja ove metode u nastavi. U nastavi Menadžmenta najomiljenija od ponuđenih metoda jesttimski rad što možemo povezati s prirodom i sadržajem predmeta. Zatim slijedi držanje prezentacije, a na trećem mjestu je rad na projektu. Prikaz 3. Ispitivane metode poučavanja (rangirano, srednja vrijednost) 4.3. Korelacija pokazatelja motiviranosti i preferiranih metoda poučavanja Jedan od ciljeva ovog istraživanja bio je prikazati postoji li povezanost stavova studenata prema odabranim metodama poučavanja s motiviranosti studenata za učenje. U tu svrhu primijenili smo korelacijsku analizu (Pearsonov koeficijent korelacije). Uspoređivali smo faktorske skorove s prosječnim vrijednostima za svaku pojedinu metodu poučavanja. Kako su tvrdnje ,

188 188 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim , , , i usmjerene u negativnom smjeru iste smo rekodirali. Korelacijskom analizom utvrđena je statistički značajna povezanost između faktora 1 (intrinzična motiviranost) i svetri metode poučavanja u oba predmeta na razini p<0.01 (dvosmjerni test). Najveća statistički značajna povezanost pokazuje se kod metode igranje uloga (.35), a najmanja je s metodom držanje prezentacije (.12). Rezultati pokazuju da je s faktorom 2 (ekstrinzična motiviranost) povezanametoda držanja prezentacije kod oba nastavna predmeta na razini p < 0,01 (dvosmjerni test). Ovi rezultati ukazuju da što je veća motivacija, to je i veći stupanj slaganja s korisnošću pojedine metode. 5. Rasprava i zaključak Ovo istraživanje provedeno je s ciljem ispitivanja stavova studenata prema trima odabranim metodama poučavanja u nastavi Engleskog jezika i Menadžmenta. Pored toga, ispitivana je motiviranost studenata za učenje na studiju te postoji li povezanost stavova studenata prema odabranim metodama s pokazateljima motiviranosti. Rezultati istraživanja pokazuju da je u nastavi Engleskog jezika preferirana metoda držanje prezentacije jer omogućava studentima pripremu za buduće zadatke u radnom i poslovnom okruženju te doprinosi razvoju komunikacijskih vještina studenata. Pripremanje prezentacije prema ocjenama studenata ne predstavlja problem i manje je stresna aktivnost nego samo izlaganje. To ukazuje na zaključak da su studenti usvojili osnovne karakteristike i način pripreme prezentacije, ali strah od nastupa pred auditorijem predstavlja znatan stres. Drugorangirana metoda igranja uloga neznatno zaostaje za metodom držanja prezentacije. Korisnost ove metode visoko je ocijenjena jer potiče razvoj govornih jezičnih vještina, a zadaci i simulirane situacije su autentični i izravno povezani sa stvarnim životom. Praktičnoj korisnosti ove metode dana je prednost u odnosu na zanimljivost. Iz rezultata za metodu debate vidljivo je da studenti posjeduju natjecateljski duh i želju za pobjedom, dok su razvoj kritičkog i argumentiranog mišljenja te javni nastup u drugom planu. Rezultati istraživanja za odabrane metode poučavanja u nastavi Menadžmenta pokazuju prevlast metode rada u timu. Vidljivo je da najveću vrijednost aritmetičke sredine kod ove metode ima tvrdnja o korisnosti ove aktivnosti za buduće zadatke na radnom mjestu. Značajno je napomenuti da ova tvrdnja ima najveću vrijednost i kod metoda u nastavi Engleskog jezika. Također možemo zapaziti da na skali koja mjeri motivaciju (2. dio Upitnika) tvrdnja Na studiju učim jer ću moći dobiti/pronaći bolji posaoima najveću aritmetičku sredinu. Ovi nalazi upućuju na zaključak da je ispitanicima budući posao i obavljanje zadataka na radnom mjestu izuzetno važno te prilikom procjene zastupaju samoostvarujuću vrijednosnu orijentaciju. Dodatno uporište za ovaj zaključak pronalazimo i u rezultatima analize glavnih komponenti prema kojima ova tvrdnja čini faktor intrinzične motivacije. Prema preferencijama ispitanika slijede metode držanja prezentacije i rad na projektu. Vrijednosti za metodu držanja prezentacije ne odstupaju značajno od rezultata za nastavu Engleskog jezika. U pogledu rada na projektu možemo zaključiti da su studenti svjesni praktične korisnosti suradnje i zajedničkog rada, vole sudjelovati, ali ističu stresnost javnog nastupa. Cilj istraživanja bio je i utvrditi postojanje povezanosti pokazatelja motiviranosti i preferiranih metoda poučavanja. Korelacijskom smo analizom utvrdili da postoji statički značajna povezanost između faktora 1 i svih odabranih metoda, dok je s faktorom 2 povezana metoda držanja prezen-

189 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING tacije. Ovi rezultati potvrđuju istraživačku pretpostavku da su studenti više motivirani intrinzično, tj. da kod ispitanika u ovom istraživanju prevladava samoostvarujuća vrijednosna orijentacija. Navedeni rezultati pokazuju da su studenti općenito visoko motivirani za učenje i stjecanje novih spoznaja. Preferirane metode poučavanja jesu timski rad i prezentacija. Ove je metode potrebno koristiti u procesu poučavanja kako bi se povećala povezanost nastavnih aktivnosti sa situacijama iz stvarnog života i interesima studenta. Na taj se način povećava i instrumentalna i intrinzična vrijednost aktivnosti. U središtu proaktivne nastave je student koji preuzima odgovornost za učenje što doprinosi razvoju samouvjerenosti te predanosti radu i uspjehu. Upravo su to osobine koje karakteriziraju uspješnog poduzetnika. Students Attitudes Towards Teaching Methods at Higher Education Institutions Aiming to Develop Entrepreneurial Competences Abstract This paper presents the results of a survey of students attitudes towards the three selected teaching methods in teaching Management and English language at higher education institutions in Croatia. The questionnaire was administered to a sample of 857 participants. Theaim of this study was to show whether there is a correlation between students attitudes towards theselected teaching methods and indicators of student motivation to learn, and which of the proposed methods as to the students preferences proved particularly important. The introductory part of the paper discusses the importance of student motivation and his active participation in the teaching process. Thereafter, modern teaching methods are briefly outlined (e.g. the investigative case-based learning approach). They represent a departure from teaching ex-cathedra so called teaching and lecturing, and knowledge reproduction, and focus on active student participation in the teaching process and independent application of knowledge. In the interactive classroom a teacher is a facilitator who manages teaching process, encourages students and fosters the development of students knowledge and skills. The teaching process being now student-cantered and based on the needs analysis of both students and a wider social community fosters the development of communication skills and entrepreneurial competencies. The research assumption in this paper is that the teaching process in which students preferences in respect of the researched, active teaching methods have been taken account of has a stimulatory effect on students. Discussion and conclusion present survey results aiming to point to the specific student s needs in respect of methods in teaching Management and English language at higher education institutions. Active teaching methods enable and prepare students for a lifelong learning as a basis for increasing competitiveness in the market and entrepreneurial potential in general. Key words: students attitudes, interactive teaching, active teaching methods, extrinsic and intrinsic motivation

190 190 Vesna Cigan: Istraživanje stavova studenata o metodama poučavanja na visokim... Literatura 1. Deci, E.L, Ryan, R.M. (1985). Intrinsic motivation and self-determination in humanbehavior. New York: Plenum. 2. Deci, E.L, Ryan, R.M. (2000). Self-determination theory and the facilitation of intrinsic motivation, social development, and well-being. American Psychologist, 55, Čudina Obradović M., Brajković S. (2009).Integrirano poučavanje. Zagreb POU, Korak po korak. 4. Harmer, Jeremy (2011).The practice of English language teaching. Pearson ESL. Third edition. scribd.com/doc/ / the-practice-of-english-language-teaching-jeremy-harmer [pristupano: ] 5. Müller; Thomas (2011). Skalen zur motivationalen Regulation beim Lernen von Schülerinnen und Schülern (überarbeitete Fassung) [pristupano: ] 7. Klippert H. (2001). Kako uspješno učiti u timu Zbirka praktičnih primjera Zagreb. Educa. 8. Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Zagreb, Naklada Slap. 9. Ryan, A.M. (2001). The peer group as a context for the development of young adolescent motivation and achievement. Child Development, 72,

191

192

193 Učenička zadruga kao model poduzetništva Lidija Jagodić, Srednja škola Dalj, Braće Radića 7, Dalj, Tel/fax: , lidija. Nataša Seršić, Srednja škola Dalj, Braće Radića 7, Dalj, Tel/fax: , gmail.com Sažetak U hrvatskim se školama učeničko zadrugarstvo njeguje od 19. stoljeća, a danas postoji točno 300 zadruga, organiziranih u sklopu Hrvatske udruge učeničkih zadruga. Osnovni cilj aktivnosti učeničkih zadruga nije ekonomski uspjeh, nego omogućavanje većeg broja prilika za učenje. Učeničkim se zadrugama poboljšava kvaliteta učenja i poučavanja te se mladog čovjeka osposobljava za život u 21. stoljeću. Izvan prostora učionice stječu se i razvijaju temeljne osobine poduzetnika: inovativnost, marljivost, poduzetnost, spremnost na preuzimanje rizika i timski rad. Ujedno se razvijaju njega i svijest o ekološkom načinu poljoprivredne proizvodnje. Učeničko zadrugrastvo dobro je dokumentirana i često preporučena strategija za unapređivanje teoretskih, spoznajnih i društvenih sposobnosti kod učenika. Izraz zadruživanje odnosi se na strategije koje uključuju učenike u timski rad u grupama uz mali nadzor učitelja/nastavnika. Na temelju članka 39 Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama (Narodne novine broj 87/2008) te na temelju Statuta škole, Školski odbor Srednje škole Dalj donio je na sjednici odluku o osnutku Učeničke zadruge Dalya. Organizacija, metode poučavanja i učenja, socijalni oblici rada te ishodi rada prikazani su na praktičnom primjeru učeničke zadruge Dalya. Ključne riječi: učeničko zadrugarstvo, poduzetništvo, učenička zadruga Dalya 1. Uvod Suradnja je, ekonomska ili neka druga, koncept koji je prisutan od najranijih dana povijesti. Ljudi su davno prije naučili da radeći zajedno mogu postići više nego svatko pojedinačno. Povijest ljudske suradnje vjerojatno je starija od povijesti konkurencije. Na svjetskoj razini, moderne zadruge razvijaju se već 200 godina. U mnogim zemljama, kao npr. Švedska i Japan, poslovanje zadruga igra značajnu ulogu u njihovim gospodarstvima. Što je još važnije, zadruge postoje širom svijeta omogućujući dobra i usluge koje bi inače bile nedostupne. U Kanadi i SAD-u zadruge su se širile iz sličnih razloga. Osnovane u ruralnim sredinama koje nikad nisu privukle investicije ili gdje su dobra i usluge bile ponuđene po nepoštenim cijenama. Početak studentskih zadruga je nepoznat, ali vjeruje se da su prve studentske zadruge bile knjižare i grupno stanovanje na sveučilištima krajem 19. st. Velika depresija 1930-ih dovela je do studentskih udruživanja u SAD-u i Kanadi. Krenulo je s grupnim stanovanjem koje postoji i danas. Kuće su u vlasništvu i pod kontrolom sveučilišta, a članovi dijele obroke i obveze zajednički. U 60- ima i 70-ima studentski aktivisti stvaraju tzv. novi val nasuprot starom valu iz 30-ih u pogledu zadruga. Novi val je imao naglasak na zdravoj i ekološki proizvedenoj hrani što je bio i početak suvremenog pokreta vezanog uz zdravu hranu.

194 194 Lidija Jagodić, Nataša Seršić: Učenička zadruga kao model poduzetništva 2. Povijest zadrugarstva u rh Kao i svaka pedagoška pojava i učeničke zadruge imaju svoju razvojnu putanju. Međutim, u prošlosti su često bile idejno drugačije koncipirane nego što su ove današnje. Na području Republike Hrvatske imaju dugu povijesnu tradiciju. Početci se bilježe kao model krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Uglavnom su to bile učeničke organizacije za štednju, za nabavku školskog pribora i udžbenika i slične akcije. Bazirale su se na štedno-kreditnim i sakupljačko-humanitarnim aktivnostima (Munjiza). Aktivnosti su se obavljale kao izvannastavne akcije, bez ocjenjivanja, u kojima je naglašena neformalna dobrovoljna suradnja učenika i nastavnika u realizaciji ciljeva. Kasnije učeničko zadrugarstvo dobiva i proizvodnu komponentu npr. proizvodnja voćnih sadnica i loznih crijepova. Takve prve zadruge vezane su uz mala ogledna školska gospodarstva i uz školske vrtove. Teško je odrediti točan početak rada školskih vrtova, no službena statistika ih prati od g. Učiteljeva nagrada bila je prihod od proizvodnje, a učenička stečena znanja i usvojene praktične vještine potrebne i primjenjive u vlastitom gospodarstvu. Takvi školski vrtovi po svojoj su orijentaciji bili: botanički, pokusni, proizvodni ili pedagoški. Aktivnosti su se obavljale kao izvannastavne akcije u hrvatskom školstvu pedesetih godina XX. stoljeća, bez ocjenjivanja, u kojima je naglašena neformalna dobrovoljna suradnja učenika i nastavnika u realizaciji ciljeva. U to vrijeme njeguju se i oživljavaju tradicionalne proizvodnje i obrti, kao na primjer: oživljavanje pčelarstva, pravljenja proizvoda od voća i slično. To se prvenstveno odnosi na seoske škole, dok su u gradskim školama najzastupljeniji različiti oblici umjetničkoobrtničke proizvodnje. Kod suvremenih učeničkih zadruga u devedesetim godinama XX. stoljeća situacija se mijenja s obzirom na predmet poslovanja. Na početku ovog razdoblja dominirale su učeničke zadruge s proizvodnjom biološki vrijedne hrane, dok je danas stanje drugačije. Prevladavaju učeničke zadruge koje se bave proizvodnjom predmeta upotrebne vrijednosti temeljene na kulturnoj baštini npr. čipka i ručni rad. Organizirane su kao slobodne aktivnosti učenika u kojima se rad shvaća kao sredstvo i cilj odgoja. Hrvatska udruga učeničkog zadrugarstva je krovna institucija u Republici Hrvatskoj. Danas je na teritoriju Hrvatske registrirano 305 učeničkih zadruga.

195 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tablica broj 1: Broj učeničkih zadruga u RH R.B. ŽUPANIJA BROJ OSNOVNE SREDNJE OSTALE ZADRUGA ŠKOLE ŠKOLE INSTITUCIJE 1. Zagrebačka županija Krapinsko-zagorska županija Sisačko-moslavačka županija Karlovačka županija Varaždinska županija Koprivničko-križevačka županija Bjelovarsko-bilogorska županija Primorsko-goranska županija Virovitičko-podravska županija Požeško-slavonska županija Brodsko-posavska županija Zadarska županija Osječko-baranjska županija Šibensko-kninska županija Vukovarsko-srijemska županija Splitsko-dalmatinska županija Istarska županija Dubrovačko-neretvanska županija Međimurska županija Grad Zagreb UKUPNO Izvor: Iz tablice je vidljivo da je većina zadruga registrirana pri osnovnim školama što čini oko 54% učeničkog zadrugarstva. U srednjim školama postotak registriranih učeničkih zadruga znatno je manji što iznosi svega 10,5%. U srednjem školstvu prevladavaju strukovne škole iz obrazovnih sektora poljoprivrede, umjetnosti, elektrostrojarstva te obrtničke škole. Na ostale institucije otpada 5,5%. Pod tom kategorijom obuhvaćeni su različiti centri za odgoj i obrazovanje, domovi za odgoj i obrazovanje mladeži, učenički domovi i slično. Najveći broj registriranih učeničkih zadruga nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji (13%), gradu Zagrebu (11%), dok najmanji broj registracija ima Virovitičko-podravska županija.(0,98%). 3. Ideja + prilika = pothvat Učenička je zadruga model poduzetništva namijenjen učenju. On omogućuje oponašanje svih aktivnosti stvarnog poduzeća. Cilj djelovanja učeničke zadruge usmjeren je na prenošenje praktičnog proizvodnog, trgovačkog znanja na poteškoće koje učenici mogu imati pri poslovanju u stvarnom poduzeću. Svako gospodarstvo ima svoj reprodukcijski proces koji uvijek započinje proizvodnjom i završava fazom potrošnje. Cilj je učeničkih zadruga pokrenuti jedan dio proizvodnje i u svojim školama te finalnim proizvodima zadovoljiti potrebe na tržištu. Proizvodnja je najvažniji element u cijelom procesu i učenička zadruga želi toj proizvodnji dati duh poduzetništva. Učeničke

196 196 Lidija Jagodić, Nataša Seršić: Učenička zadruga kao model poduzetništva zadruge kao presjek škole i njezina okruženja, osobito na području gospodarstva, pridonose ugledu škole. To se može iskoristiti u pronalasku donatora, tvrtke partnera i slično. Rad u učeničkim zadrugama potiče poduzetničko razmišljanje i djelovanje. Učenicima se približava poduzetnički način života. Poduzetnik se uči postati. Poduzetnik nije heroj. Poduzetnik uvijek pravi nove greške, ali on ne ponavlja greške. Učenici poduzetnici roje ideje, oni prepoznaju prilike iz okoline i te prilike pretvaraju u pothvat. Proces učenja u zadruzi prvenstveno potiče suradnju između poslovnih partnera (drugih učeničkih zadruga, dobavljača, kupaca...) koja jako motivirajuće djeluje na učenike. Učenicima je dobit u zadruzi sporedna stvar, a najznačajnije iskustvo jest stjecanje osjećaja odgovornosti: usuditi se napraviti korak dalje, biti siguran u sebe. UČENIČKA ZADRUGA (učenici) MENTORI PARTNERI (Partner tvrtke,donator, Učeničke zadruge, općina,grad..) Metode učenja o zadruživanju nastoje smanjiti suparništvo i individualizam u razredima nagrađujući učenike na osnovi izvedbe svakog pojedinca u njihovoj grupi. Učitelji imaju autoritet i snose odgovornost za vođenje grupe te prenose smjernice učenicima. Metode poučavanja trebaju omogućiti svakom pojedinom učeniku da doprinese timu te da u njemu svi imaju ravnopravne uloge. Važno je naglasiti da grupni rad sam po sebi ne čini učenje o zadruživanju, već grupno učenje o zadruživanju stavlja naglasak na uspjeh teoretskog učenja svakog pojedinog člana grupe. (Kagan, Spencer,1989.) Metode učenja o zadruživanju izričito imaju korist u podijeljenim školama npr. kod učenika različitog rasnog ili etničkog podrijetla jer poboljšavaju međugrupne odnose. Srednja škola Dalj obrazuje učenike na pismu i jeziku srpske nacionalne manjine, ali u školi je ostvaren suživot i drugih različitih nacionalnosti. Ističemo to kao našu prednost. Kad učitelj/nastavnik da zadatak takvim učenicima da rade zajedno, njima je poslana jaka, pozitivna poruka u smislu međugrupnih odnosa. Ovakve metode učenja o zadruživanju zadovoljavaju pozitivne uvjete kod učenika različite nacionalnosti zbog suradnje na međunacionalnoj osnovi, ravnopravan status učenika, kontakt između učenika koji na taj način uče jedni o drugima kao o pojedincima te komunikaciju i izričitu podršku učitelja pri takvim kontaktima (Kagan, Spencer,1989.)

197 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Učenička zadruga dalya-primjer dobre prakse Na temelju članka 39 Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama (Narodne novine broj 87/2008) te na temelju Statuta škole, Školski odbor Srednje škole Dalj donio je na sjednici 13. travnja godine odluku o osnutku Učeničke zadruge Dalya. Učenička zadruga Dalya je dragovoljna i interesna učenička organizacija koja je član Učeničkog zadrugarstva Hrvatske. Predstavlja radno proizvodnu organizaciju u koju su pored učenika uključeni nastavnici škole, roditelji i članovi lokalne uprave i samouprave. Učenici uključeni u zadrugu kroz 10 različitih sekcija, pod vodstvom nastavnika mentora, razvijaju svoje interese i sposobnosti te stječu, produbljuju i primjenjuju biološka, tehnička, gospodarska, društvena i srodna znanja iz područja vezanih za cjelokupni proizvodni proces, od njegovog planiranja do tržišnog i drugog načina vrednovanja rezultata rada. Vizija je učeničke zadruge Dalya napraviti zaokret od tradicionalnog načina prenošenja znanja i spoznaja prema razvoju specifičnih znanja i vještina koje će učenicima omogućiti djelovanje, rad i život u suvremenom društvu. Učenje putem zadrugarstva novi je model u suvremenom obrazovanju koji stavlja na iskušenje ne samo nastavnike već i učenike. Učenička zadruga Dalya želi da iz škole i zadruge izađu učenici poduzetnici, učenici koji će biti sposobni pokrenuti neke aktivnosti radi postizanja određenog cilja uz preuzimanje rizika i odgovornosti. Ciljevi i zadaci koji omogućavaju ispunjenje vizije jesu: razvijanje pozitivnog odnosa prema radu povezivanje nastave s proizvodnim i drugim društveno korisnim radom stvaranje boljih uvjeta za život i rad u školi ostvarivanje dobiti i raspodjela dobiti sukladno pravilima učeničke zadruge razvijanje svijesti o timskom radu i međusobnom pomaganju stjecanje znanja za samostalno stvaralaštvo razvijanje svijesti o načinima i potrebi očuvanja prirode. Cjelokupno poslovanje zadruge obuhvaća 10 različitih sekcija, baziranih na poljoprivrednoj ekološkoj proizvodnji. Slika broj 1. Organizacijska shema poslovanja Učeničke zadruge Dalya

198 198 Lidija Jagodić, Nataša Seršić: Učenička zadruga kao model poduzetništva Svakom sekcijom zadruge upravlja nastavnik mentor koji svojim iskustvom pomaže u usavršavanju manje iskusnih učenika te ih priprema za buduće tržište rada. Početkom školske godine svi se nastavnici mentori sastaju kako bi kompletirali cjelokupni Godišnji plan i program rada, sastavili Školski kurikulum učeničke zadruge i međusobno uskladili svoje ciljeve. Godišnjim planom i programom zadruge utvrđuju se aktivnosti, njihovi nositelji i vremenik aktivnosti. Tako je npr. jedna od važnijih aktivnosti obvezno mjesečno usavršavanje svih članova zadruge koje vode stručnjaci iz pojedinih nastavnih područja. Tim putem želimo učenike poljoprivrednih zanimanja temeljito upoznati s osnovama poduzetništva, osnivanjem poduzeća, prezentacijskim vještinama, govorništvom i slično. Takvi učenici imaju znanja i vještine iz segmenta poljoprivredne struke, ali im nedostaje ekonomski dio. Nakon kompletiranog Plana i programa rada za nadolazeću školsku godinu, slijedi raspisivanje natječaja za posao za radna mjesta direktora. Direktori sekcija biraju se iz redova učenika, a pravo prijave na natječaj imaju svi učenici škole bez obzira na zanimanje koje su upisali. Od prijavljenih se kandidata očekuje komunikativnost, spremnost na timski rad i preuzimanje rizika, inovativnost i kreativnost, a kandidati se biraju na temelju obavljenog razgovora za posao na kojem su prisutni potencijalni direktor, tajnik, voditelj zadruge i mentor odgovarajuće sekcije. S odabranim učenikom direktorom potpisuje se ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju jedne školske godine. Po isteku ugovora, učenik direktor može se prijaviti sljedeće školske godine na isto ili neko drugo radno mjesto. Dobrovoljno se prijavljuju na radno mjesto u onoj sekciji koja najviše odgovara njihovim interesima i željama. Tako se dobiva prohodnost i cirkulacija učenika. Iskustvom se dokazalo da učenici, kako sazrijevaju, apliciraju za zahtjevnija radna mjesta. Učenici direktori promatraju se kao cjelovite ličnosti koje planiraju, stvaraju i odlučuju. U sklopu svojih zaduženja dužni su voditi mjesečnu evidenciju o odrađenom poslu u sklopu zadruge koju zadnji radni dan u mjesecu ovjerava nastavnik mentor svojim potpisom i dostavlja voditelju učeničke zadruge. Voditelj zadruge na temelju mjesečne evidencije obračunava plaću za učenike. Prema pravilima Učeničke zadruge mjesečno mora biti minimalno 12 odrađenih sati kako bi se mogla isplatiti plaća učenika direktora. Učenici se pored stručnih usavršavanja u školi, redovno vode i na stručne ekskurzije kako bi se dodatno proširilo njihovo znanje. Ove školske godine posjetili su najsuvremeniju farmu muznih krava Malu Branjevinu (Žito d.o.o.), Hrvatsku udrugu poslodavaca, a slijedi posjet Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu Temelj uspjeha učeničke zadruge Dalya jest organizacijska struktura koja se temelji na principu poslovanja učenik (direktor) - nastavnik (mentor). Ova struktura podrazumijeva da nastavnici i učenici moraju biti aktivni te motivirani za različite izazove koji se neizbježno pojavljuju. Od učenika se zahtijeva da poduzmu čvrste i velike korake, kao što je to slučaj u bilo kojem pravom poduzeću i tada je poželjno imati uz sebe dobrog mentora na kojeg se može osloniti te dobiti adekvatan savjet. Mentori sa svojim iskustvom nastoje učenicima otvoriti cijeli novi svijet. Rezultat toga je da učenici otkriju kako velike stvari i veliki koraci poput traženja kupaca, dobavljača i načina promoviranja, ipak nisu tako teška stvar kako im se na početku činilo. Učenici direktori imaju redovite sastanke tijekom cijele školske godine na kojima se detaljno analizira cjelokupno poslovanje, raspravlja o novim idejama i načinima rješavanja određenih problema. Na sastancima su redovno prisutni i mentori u ulozi promatrača i eventualnog savjetnika. Ovaj način poslovanja omogućava pripremanje učenika za poslovne aktivnosti koje ih čekaju u budućnosti. U sklopu zadruge proizvode se alkoholna i bezalkoholna pića na bazi jagode, kruške, jabuke, kajsije, pekmez i slatko od jagode, lavanda, eterična ulja od lavande i med. Najpoznatiji proizvod Zadruge je vino od jagode, dobitnik nagrade za Naj proizvod na Državnoj smotri učeničkih zadruga.

199 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Predmet poslovanja zadruge Dalya jest poljoprivredna proizvodnja, kao što je vidljivo iz sheme br.1. Uglavnom prevladavaju sekcije iz područja poljoprivrede koje pokrivaju široki spektar tradicionalnih autohtonih proizvoda domaćih seoskih gospodarstava. Baza naših proizvoda jest jagoda kao zaštitni simbol zadruge. Bitna karakteristika učeničkog zadrugarstva leži u svojstvu dobrovoljnosti. Učenici svojom voljom odlučuju hoće li se pridružiti radu učeničke zadruge ili ne. Pored sudjelovanja na županijskim, međužupanijskim i državnim smotrama zadruga, učenička zadruga Dalya redovno je prisutna i na lokalnim sajmovima i smotrama. U suradnji s Turističkom zajednicom Općine Erdut u mogućnosti je sudjelovati i na većim sajmovima u regiji, poput Proljetnog sajma u Osijeku i sajma Agro Zemlja Bizovac. Dobru suradnju zadruga ostvaruje i s Općinom Erdut koja savjetodavno i financijski pomaže rad učeničke Zadruge, s komunalnim poduzećem Čvorkovac kao i s Erdutskim vinogradima. 5. Zaključak Mlade naraštaje trebamo pripremiti za djelovanje u uvjetima budućih potreba na tržištu rada, stoga je zajedno s gospodarskim partnerima potrebno ostvariti suradnju i pozitivan dijalog. Učeničko zadrugarstvo samo je jedan model poučavanja poduzetništva koji može ispuniti odgojnoobrazovne ciljeve postavljene pred sve nas. Poučavanje poduzetništva znači razvijati kod učenika uz kreativnost, inicijativnost, neovisnost i timski rad, pozitivan odnos prema samostalnosti i budućem životu.

200 200 Lidija Jagodić, Nataša Seršić: Učenička zadruga kao model poduzetništva Student s Cooperative as a Model for Entrepreneurship Abstract Croatian schools have been fostering student s cooperatives since the 19th century and have until today 300 cooperatives which are part of the Croatian student s cooperatives association. The main objective of student s cooperatives activities is not an economic success but rather the granting of a higher number of learning opportunities. A student s cooperative improves learning and teaching methods and capacitates adolescence students for life in the 21st century. Students acquire and develop outside the classroom some of the main characteristics of an entrepreneur such as innovativeness, diligence, busyness, the readiness for overtaking risk, team work. At the same time students develop a sense for crop maintenance and organic farming. Student s cooperatives are well documented and very often recommended strategy for the improvement of students theoretical, cognitive and social abilities. Cooperatives include strategies that involve students working in teams under minor surveillance or coordination of teachers. According to Article 39, Primary and secondary education Law (Official Gazette of the Republic of Croatia, 87/2008) and the School statute of the Secondary school in Dalj, the school committee has issued a decision for the foundation of the Student s cooperative Dalya. This facilitated to depict the organisation, teaching methods and social forms as well as working results of a cooperative in a practical way. Key words: student s cooperatives, entrepreneurship, student s cooperatives Dalya Literatura 1. Priručnik za nastavnike osnovnih i srednjih škola, Školska učenička zadruga u razvoju djece I mladeži, HUUZ, Zagreb, Kagan, Spencer (1989) Cooperative learning resources for teachers. San Juan Capistrano, CA: Resources for Teachers. 3. Peko, A., Munjiza, E., Cindrić, M. (2005), Uloga učeničke zadruge u razvijanju samopoštovanja, Zbornik učiteljske akademije u Zagrebu, Vol. 7 ( 1 ): (Sačuvano ) (Sačuvano ).

201

202

203 Podučavanje, implementacija i vrednovanje jezičnih kompetencija u poslovanju vježbovne tvrtke Antonela Šimunović, Ivana Letica, Ksenija Halter, Obrazovna grupa Zrinski, Zagreb,Selska cesta 119, Hrvatska, Tel (0) , fax (0) , antonelas@katarinazrinski.hr, ivanal@katarinazrinski.hr, ksenijah@katarinazrinski.hr Sažetak Podučavanje i učenje jednog ili više stranih jezika u ekonomskoj školi nije i ne bi trebalo biti ograničeno samo na ovladavanje poslovnim vokabularom i potrebnom terminologijom, već je prije svega usmjereno na usvajanje širokog spektra znanja i komunikacijskih vještina potrebnih za uspješno poslovanje u međunarodnom okruženju. Ovim radom definirat će se ključne jezične kompetencije koje uspješan poduzetnik mora imati te načini podučavanja, implementacije i vrednovanja istih. Nadalje, pokazat će se kako se jezične kompetencije usvajaju pomoću poslovnih simulacija te kroz problemsku i projektnu nastavu s ciljem implementacije konkretnih znanja i vještina koje su primjenjive i mjerljive u stvarnoj poslovnoj situaciji. Prikazat će se metode podučavanja koje u središte pozornosti stavljaju učenika i osiguravaju mu usvajanje vještina koje su u skladu sa zahtjevima tržišta rada. Sve navedeno autori će potkrijepiti primjerom dobre prakse te pokazati jedan od modela podučavanja i učenja stranih jezika te vrednovanja učeničkih postignuća u okviru modularnog kurikuluma nastavnog predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke. Ključne riječi: kompetencije, podučavanje, primjena, vrednovanje, vježbovna tvrtka 1. Uvod: korelacija nastave jezika (materinskog i stranih s nastavom PVT-a Poslovanje vježbovne tvrtke definira se kao interdisciplinarni nastavni predmet pomoću kojega učenici kroz svoje vježbovne tvrtke simulirajući cirkulaciju roba, usluga i novca usvajaju znanja o zakonitostima odvijanja stvarnih poslovnih procesa, a u cilju stjecanja potrebnih kompetencija za samostalno upravljanje sektorima te malim i srednjim trgovačkim društvima (Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki, grupa autora, 2011., str. 25). Interdisciplinarnost je, dakle, jedna od ključnih karakteristika PVT-a kao nastavnog predmeta te će se u ovom radu prikazati korelacije nastave PVT-a i nastave jezika u srednjoj školi s naglaskom na načinima podučavanja, implementacije i vrednovanja jezičnih kompetencija. Kao primjer dobre prakse uzet će se Ekonomska škola Katarina Zrinski čiji učenici u prvom razredu osnivaju vježbovne tvrtke te tijekom upravljanja svojom tvrtku primjenjuju znanja stečena na nastavi ekonomske grupe predmeta, kao i znanja stečena na nastavi materinskog i stranih jezika. S obzirom da je cilj PVT-a osposobiti učenika za samostalno vođenje trgovačkog društva, tj. za samostalnu poduzetničku aktivnost, a imajući u vidu činjenicu da je znanje stranih jezika jedna od ključnih poduzetničkih kompetencija, neupitna je povezanost nastave jezika s nastavom PVT-a.

204 204 Antonela Šimunović, Ivana Letica, Ksenija Halter: Podučavanje, implementacija... Modularni kurikulum Poslovanja vježbovnih tvrtki jasno definira kompetencije i ishode učenja za svaki pojedini razred u sklopu kojih se mogu jasno definirati sljedeće jezične kompetencije: U prvom razredu učenik će znati izraditi prezentaciju svoje vježbovne tvrtke na materinskom i stranom jeziku (engleskom, njemačkom ili talijanskom) te će je znati usmeno izložiti prilikom javnog nastupa. Pri tom će pokazati pisanu i usmenu jezičnu kompetenciju te poznavanje terminologije vezane uz osnivanje tvrtke i njezinu djelatnost te će znati popuniti poslovnu dokumentaciju na materinskom i stranom jeziku. U drugom razredu učenik će znati terminologiju vezanu uz nazive sektora koji čine vježbovnu tvrtku kao i njihove osnovne funkcije. Učenik će također znati izraditi životopis na materinskom i stranom jeziku. U trećem razredu učenik će znati napisati zamolbu za posao na materinskom i stranom jeziku, usvojit će specifične jezične termine i fraze te će znati razlike u pravilima poslovne korespondencije koji ovise o specifičnostima pojedinog jezika. Nadalje, učenik će naučiti sudjelovati u razgovoru za posao i prezentirati svoja znanja i vještine. U četvrtom razredu učenik će naučiti voditi poslovni sastanak na stranom jeziku i sudjelovati na istom. U sklopu izrade završnog rada o četverogodišnjem poslovanju njegove vježbovne tvrtke, učenik će znati izraditi sažetak rada na stranom jeziku koji obuhvaća sve jezične kompetencije stečene tijekom četverogodišnjeg obrazovanja. 2. Oblici nastave i metode podučavanja Specifičnost je nastave jezika u tome što je jezik ujedno i cilj i sredstvo podučavanja. Služeći se jezikom kao sredstvom ostvarujemo krajnji cilj nastave jezika, a to je pismena i usmena kompetencija. Naglasak je, dakle, na vještini vladanja jezikom i umijeću prikladnog komuniciranja kako na stranom, tako i na materinskom jeziku. Kako bi se navedeni ciljevi i prethodno definirane kompetencije usvojile potrebno je primijeniti odgovarajuće oblike nastave i prikladne metode podučavanja s jasnim naglaskom na činjenicu da je upravo učenik taj koji je u središtu nastavnog procesa te da njegova uloga nije pasivna recepcija i eventualno reprodukcija naučenog. Upravo suprotno, učenik je aktivni sudionik nastavnog procesa koji istovremeno usvaja znanja i ista ta znanja praktično primjenjuje u konkretnim situacijama. Oblici nastave koji učenika stavljaju u konkretne situacije te zahtijevaju njegovo aktivno sudjelovanje, kao i povezivanje kompetencija stečenih tijekom vođenja vlastite vježbovne tvrtke sa jezičnim kompetencijama jesu: projektna nastava, problemska nastava i terenska nastava Projektna nastava Projektna nastava učenika potiče na samostalan i suradnički rad i kao takva razvija sposobnosti zaključivanja i odlučivanja. Projektni zadatci pri tom moraju biti dovoljno izazovni i zahtjevni tako da ih pojedinac sam ne može riješiti pri čemu su učenici svjesni da krajnji ishod projektnog zadatka ovisi o sinergiji članova tima. Primjer dobre prakse jest Međunarodni tjedan odgoja i obrazovanja u Ekonomskoj školi Katarina Zrinski tijekom kojeg učenici surađuju sa svojim kolegama iz partner škola iz Italije, Mađarske i Slovenije. Jedan od zadataka koji su učenici dobili bio je izrada marketinškog plana za zajedničku vježbovnu tvrtku. Učenici su koristili kompetencije usvojene tijekom nastave PVT- a, a s obzirom na međunarodni sastav projektnih timova, morali su se služiti stranim jezikom. Pred njih je, dakle, postavljen

205 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING konkretan zadatak koji je zahtijevao aktivnost svih članova tima, aktivno služenje stranim jezikom, a njegov je ishod konkretan uradak koji je kao takav bio podvrgnut vrednovanju od stane nastavnika, ali i samovrednovanju od strane svih članova tima Problemska nastava Problemska nastava kao aktivna metoda podučavanja podrazumijeva definiranje problema, prikupljanje informacija, diskusiju o mogućim rješenjima, prihvaćanje određenog rješenja te evaluaciju poduzete akcije. Jedan od oblika problemske nastave je i studija slučaja koja pred učenike postavlja problem vezan uz poslovanje određene tvrtke. Na osnovi ponuđenih informacija i pokazatelja, učenici diskutiraju o najboljem mogućem rješenju problema iznoseći svoje stavove i argumente te se na kraju odlučuju za rješenje koje smatraju najprihvatljivijim. Na taj način učenici vježbaju usmeno izražavanje, razvijaju vještine uvjeravanja i iznošenja vlastitih stavova uz istovremeno stjecanje poduzetničkih kompetencija što ponovo ukazuje na korelaciju nastave PVT-a i nastave jezika Terenska nastava Terenska nastava predstavlja uvid u poslovnu praksu, odnosno ona je prilika da se teorija provjeri na primjerima konkretnog poslovanja određenog poslovnog subjekta. S aspekta jezika, terenska nastava učenika stavlja u konkretnu komunikacijsku situaciju gdje mora postavljati pitanja, tražiti informacije i na kraju o svemu viđenom napisati izvješće na materinskom i na stranom jeziku. 3. Implementacija jezičnih kompetencija primjer dobre prakse Svi prethodno opisani oblici nastave kao i metode podučavanja idu u prilog činjenici da u današnjem poslovnom okruženju znanje stranih jezika predstavlja neophodan preduvjet za uspješnost poslovnih ljudi i njihovih poduzeća. Mediji, posebice Internet, nude bezbrojne informacije od kojih će mnoge biti dostupne samo onima koji znaju strane jezike. Nužno je, dakle, da se nastava prilagodi potrebama budućih poslovnih ljudi koji moraju znati voditi small talk, biti informirani o gospodarstvu, aktualnim događanjima u politici, gospodarstvu i kulturi zemalja u kojima se dotični jezik govori. Sve navedeno samo je jedan dio nastave stranih jezika koju karakterizira uska korelacija s nastavom PVT-a. Ono na što želimo staviti naglasak jesu konkretne jezične kompetencije u vidu prezentacija vlastite tvrtke, izrade životopisa i zamolbi za posao, popunjavanja poslovne dokumentacija i sl., a sve s ciljem da učenik što uspješnije može odgovoriti na svakim danom sve veće zahtjeve tržišta rada. Implementacija stečenih znanja bila bi znatno otežana ukoliko proces stjecanja jezičnih kompetencija ne bi bio kvalitetno strukturiran te kao takav, razumljivo je, ne bi ispunjavao svoju svrhu u poduzetništvu. Tako, primjerice, učenici prvih razreda nakon samostalne izrade prezentacije za vlastitu vježbovnu tvrtku na materinskom i stranom jeziku uvježbavaju i javni nastup kako u razredu, tako i na Danu škole pred nešto širom publikom. Oni, dakle, neposredno nakon razvijanja pismenih vještina uvježbavaju i usmenu kompetenciju. Pri tom je potrebno naglasiti kako razina njihovog samopouzdanja pri jezičnoj produkciji znatno raste te svakim novim nastupom sve više jača. Vrhunac cijelog procesa jesu prezentacije na stranom jeziku na međunarodnim sajmovima vježbovnih

206 206 Antonela Šimunović, Ivana Letica, Ksenija Halter: Podučavanje, implementacija... tvrtki koji se održavaju diljem Europe. Učenici naime imaju priliku prezentirati svoju tvrtku na njemačkom i talijanskom jeziku do sada je to bio slučaj na sajmovima u Dornbirnu, Salzburgu, Rosenheimu, Bolzanu i Veroni te na engleskom koji je službeni jezik na sajmovima koji se održavaju u Pragu, Pečuhu i Bratislavi. Bitno je naglasiti da razvijanje ove konkretne jezične kompetencije koja je usvojena ne završava u prvom razredu već učenici odlaze na sajmove tijekom cijelog četverogodišnjeg školovanja na taj način svaki učenik ima priliku usavršiti svoja znanja na dva svjetska jezika. Naravno, dobrobit sajmova vježbovnih tvrtki tu ne prestaje kad je riječ o znanju stranih jezika druženje s vršnjacima, komunikacija u inozemstvu općenito, kulturološke razlike i sl. neprocjenjive su vrijednosti za mladog čovjeka koji želi postati dio poslovnog svijeta. Sljedeći zadatak koji se stavlja pred učenike jest izrada životopisa na materinskom i jednom od stranih jezika osim procesa nastajanja istog kroz koji učenici usvoje sve što kvalitetan životopis mora sadržavati, koje su informacije eventualno suvišne, ispravnu terminologiju, pravopis i sl. učenici će kao krajnji proizvod izraditi kvalitetan predložak koji će naknadno moći dopunjavati i proširivati te ga iskoristiti u stvarnoj životnoj situaciji prilikom traženja radnog mjesta. A neosporna je činjenica da je životopis u većini slučajeva jedina mogućnost prezentacije poslodavcu i jedina propusnica za poziv na razgovor za posao. Sličnu funkciju ima i zamolba za posao koju će učenici također pisati na materinskom i stranom jeziku. Nakon usvojene vještine pisanja poštujući sva pravila poslovne korespondencije na svakom pojedinom jeziku učenici će dobiti priliku sudjelovati u simulaciji razgovora za posao kao posloprimac, ali i kao poslodavac te na taj način osjetiti razliku obiju uloga. Time će se susresti s cijelim nizom pitanja i odgovora koji će mu stvoriti određeno iskustvo koje će konačno moći iskoristiti u situaciji kad se zaista zatekne na razgovoru za posao. Pri tom će, naravno, veliku ulogu odigrati vještina komuniciranja koja velikim dijelom proizlazi iz stečenog znanja koje će utjecati na sigurnost i uvjerljivost u nastupu. Jedna od posljednjih vještina koje učenik stječe u svom srednjoškolskom obrazovanju jest vođenje poslovnog sastanka kao i sudjelovanje na istom. Budući je rješavanje problema jedan od najviših oblika učenja, ovdje možemo navesti primjer problemske nastave koji se koristi u okviru nastave PVT-a. Dakle, pred učenike se stavlja određeni problem koji se pojavio unutar tvrtke (primjerice pad prodaje određenog proizvoda), neki učenici imaju funkciju uprave, drugi zaposlenika, a zajedničko im je što moraju komunicirati na stranom jeziku. Ovdje nastavnik ima jako zahtjevnu ulogu budući da uz korekciju jezične produkcije mora voditi računa i o drugim aspektima pri poslovnom sastanku kao što je npr. poslovni bonton i sl.. Iako je riječ o simulaciji poslovnog sastanka, vrlo je vjerojatno da će se učenici u budućnosti naći u sličnoj situaciji te će im ovakvo iskustvo biti iznimno korisno. Sve jezične kompetencije koje je učenik stekao tijekom srednje škole objedinit će pri izradi sažetka završnog rada o četverogodišnjem poslovanju njegove vježbovne tvrtke. Tada će primijeniti sva znanja i vještine koje je godinama stjecao na različite načine usmeno i pismeno na nastavi, praktično u realnim situacijama i u okviru projekata. Taj sažetak je zapravo preslika rezultata kojeg je učenik ostvario višegodišnjom sinergijom gotovo svih predmeta kako PVT-a, hrvatskog jezika i stranog jezika tako i ostalih ekonomskih predmeta. 4. Vrednovanje Vrednovanje stupnja usvojenosti prethodno navedenih jezičnih kompetencija bitan je element cjelokupnog procesa stjecanja istih. Učenje jezika kontinuiran je proces što znači da se ne bi smio vrednovati samo njegov krajnji ishod, a procesu pridavati malo ili nimalo pozornosti. Upravo

207 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING suprotno, ponavljanje, utvrđivanje i provjeravanje stupnja usvojenosti znanja sastavni su dijelovi svakog nastavnog sata što učeniku pravovremeno daje povratnu informaciju o vlastitom napretku, a nastavniku osigurava ispravan izbor prikladnih metoda vrednovanja. S obzirom na prethodno navedene metode poučavanja koje za cilj imaju usvajanje konkretnih znanja i vještina ni proces vrednovanja se ne ograničava na klasične metode vrednovanja krajnjeg rezultata. Sati ispitivanja i provjeravanja, kako usmenog tako i pismenog, nisu strogo odvojeni od samog procesa usvajanja jezičnih kompetencija. Tijekom samog učeničkog angažmana u okviru nastavnog sata, bilo to pisanje zamolbe, životopisa ili pak sudjelovanje u razgovoru za posao, nastavnik prati i vrednuje učenikova postignuća što dodatno motivira učenika na konstantan rad, a nastavniku pomaže pri uspješnom vođenju cjelokupnog procesa poučavanja. Budući da je učenik aktivan sudionik nastavnog procesa, nije isključen ni iz vrednovanja koje je inače isključivo nastavnikova zadaća. Jedan od načina vrednovanja jest, dakle, samovrednovanje, tj. sposobnost procjene uspješnosti vlastitog postignuća koja nije urođena, nego se stječe, uči i razvija. Zahvaljujući permanentnoj implementaciji usvojenih znanja, učenik je u svakoj fazi nastavnog procesa sposoban uočiti u kojoj je mjeri znanje pretočio u vještinu. 5. Zaključak Vještina komuniciranja, kako na materinskom, tako i na stranom jeziku jedna je od ključnih vještina kojom uspješan poduzetnik i poslovan čovjek mora ovladati. Imajući to na umu, neupitna je važnost nastave jezika, ali i njezina usklađenost s realnim zahtjevima koje će pred učenika i budućeg poslovnog čovjeka postavljati tržište rada i poslovni svijet u kojem će aktivno sudjelovati. Pravilan odabir metoda poučavanja, sustavna implementacija naučenog te adekvatan način vrednovanja čine nastavu jezika svrsishodnom, tj. omogućavaju učeniku ne samo savladavanje svih potrebnih jezičnih vještina, nego mu i razvijaju svijest o važnosti posjedovanja istih. Učenik koji je svjestan praktične važnosti onoga što uči i usvaja neće imati problema s motivacijom niti će postaviti pitanje: Zašto ja to moram učiti?. Povezivanjem nastave jezika s nastavom PVT-a, učenici će simultano usvojiti čitavu lepezu znanja i vještina te će kao takvi uspješno odgovoriti na izazove koje će pred njih postavljati realne poslovne situacije.

208 208 Antonela Šimunović, Ivana Letica, Ksenija Halter: Podučavanje, implementacija... Teaching, Implementing and Evaluating Language Competences Within a Training Firm Abstract Teaching and learning one or more foreign languages in an economics school should not be restricted to acquiring business vocabulary and necessary terminology, but should focus on acquiring a broad spectrum of knowledge and communication skills required for successful business ventures in international surroundings. This paper will define key language competences which are essential for a successful entrepreneur, as well as the methods of teaching, implementation and evaluation of those competences. Furthermore, the paper will explain how these competences are acquired through business simulations and project work with the goal of implementing knowledge and skills that can be applied in real business situations. The authors will demonstrate student - oriented teaching methods which ensure acquiring the skills which are in accordance with demands of the labour market. All of the above will be substantiated by example of good practice based on the model of teaching and learning foreign languages as well as evaluating students achievements within the framework of modular curriculum of training firms. Key words: competences, teaching, implementation, evaluation, training firm Literatura 1. Vlada RH, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (2010.) Strategija učenja za poduzetništvo Zagreb 2. Čizmadija I., Ferk M., Halter K., Pavelić I., Pavetić D., Peroš S., Skendrović Lj., Stanković D., Stublić T., Tafra V., Tkalec Z. ( 2011.) Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki, Zagreb, 3. Ekonomska škola Katarina Zrinski 4. ( ), Učenje i poučavanje u visokom obrazovanju

209

210

211 Poduzetničke vještine u osnovnoj školi Razredna nastava - primjer dobre prakse Sandra Lovrenčić, Osnovna škola Prečko, Zagreb Tel: , sandra.lovrencic1@skole.hr Marijana Vrančić, Osnovna škola Prečko, Zagreb Tel: , marijana.vrancic8@gmail.com Sažetak U okviru projekta Senzibilizacija učenika, učitelja i roditelja za uvođenje poduzetništva u osnovne škole pod nazivom Dječji tjedan poduzetništva, Visoka škola za ekonomiju poduzetništvo i menadžment Nikola Šubić Zrinski iz Zagreba u suradnji s Osnovnom školom Prečko iz Zagreba provela je godine u osnovnim školama radionice s temom učenja za poduzetništvo u razrednoj i predmetnoj nastavi. U razrednoj nastavi provedene su dvije radionice. Na svakoj je radionici proizveden jedan proizvod, a učenici su se pri tom upoznali s osnovnim ekonomskim pojmovima, kao što su: nabava repromaterijala, proizvodnja, stvaranje nove vrijednosti, prodaja, cijena, raspodjela prihoda, potrošnja, reklama. Radionice su izvedene u obliku timskog rada koji prati tijek proizvodnog procesa. Korištene su tehnike interaktivnog učenja koje djeluju poticajno i olakšavaju usvajanje kako materijalnih, tako i funkcionalnih znanja i vještina. Tijekom izrade proizvoda učenici su, pored ekonomskih pojmova, usvajali i različite poduzetničke vještine primjerene njihovoj dobi: inovativnost, kreativnost, samouvjerenost, upornost i druge. U članku su navedene vještine potkrijepljene konkretnim primjerima aktivnosti u radionicama. Ključne riječi: učenje za poduzetništvo, poduzetnička kompetencija učenika, poduzetničke vještine u osnovnoj školi 1. Uvod U području osnovnog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj poduzetništvo do sada nije bilo zastupljeno u nastavnim sadržajima ni kao pojedini predmet, ni kao dio nekog drugog nastavnog predmeta. U okviru nastave tehničke kulture ostvarivali su se ciljevi radnog odgoja i pri tome su bili naglašavani pedagoški, tj. odgojni razlozi za njihovo postojanje. U razrednoj nastavi radni odgoj zastupljen je eventualno kao odgojni zadatak tijekom izvođenja pojedinih nastavnih jedinica u različitim predmetima. S obzirom na današnje brze društveno - ekonomske promjene, postoji potreba za što boljim pripremanjem mladih ljudi za život i svijet rada te je, osim na odgojne, potrebno staviti naglasak i na ekonomske razloge koji nameću uvođenje poduzetništva u odgojno obrazovni sustav od najranije dobi. Stoga su Nacionalnim okvirnim kurikulumom iz godine doneseni osnovni ciljevi razvoja poduzetničke kompetencije učenika u osnovnim školama te se poduzetnička kompetencija uvodi kao međupredmetni nastavni sadržaj. U Kurikulumu se navodi da poduzetnička kompetencija učenika podrazumijeva osobine ličnosti, znanja, vještine, sposobnosti i stavove potrebne

212 212 Sandra Lovrenčić, Marijana Vrančić: Poduzetničke vještine u osnovnoj školi kako bi pojedinac postao uspješna poduzetna osoba. (Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi 2010.) Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski iz Zagreba u suradnji s Osnovnom školom Prečko iz Zagreba provela je godine četvrti ciklus projekta Senzibilizacija učenika, učitelja i roditelja za uvođenje poduzetništva u osnovne škole pod nazivom Dječji tjedan poduzetništva. U ostvarivanju ovog projekta sudjelovalo je oko 240 učenika i 120 učitelja iz četiri osnovne škole: Osnovna škola Ante Kovačića (Zlatar), Osnovna škola Ivana Benkovića (Dugo Selo), Osnovna škola Josipa Pupačića (Omiš), Osnovna škola Maria Martinolića (Mali Lošinj). 2. Poduzetničke radionice za učenike Ekspertni tim Obrazovne grupe Zrinski i Osnovne škole Prečko osmislio je niz radionica za učenje za poduzetništvo u osnovnim školama. Radionice su izvođene u razrednoj i predmetnoj nastavi. Radionice su podijeljene prema dobnim skupinama na radionice za prvi i drugi, treći i četvrti, peti i šesti, sedmi i osmi razred. Ovakva podjela slijedi psihofizičke i kognitivne karakteristike učeničkog razvoja, što znači da su teme, ciljevi i zadaci radionica slijedili jedni druge primjereno dobi učenika te nastavnim programima za pojedine razrede. Svaka je radionice imala cilj proizvesti jedan proizvod ispunjavajući pritom različite materijalne i funkcionalne zadatke. Materijalni su zadaci izrada konkretnog proizvoda i usvajanje osnovnih ekonomskih pojmova (nabava repromaterijala, proizvodnja, stvaranje nove vrijednosti, prodaja, cijena, raspodjela prihoda, potrošnja, reklama). Funkcionalni zadaci radionica razvijali su kod učenika različite poduzetničke sposobnosti i vještine: inicijativnost, samostalnost, inovativnost, kreativno rješavanje problema, samouvjerenost, upornost. Teme radionica korelirale su s više nastavnih predmeta: priroda i društvo, hrvatski jezik, likovna kultura, tjelesna i zdravstvena kultura. 3. Poduzetničke vještine Radionice su, kao oblik učenja za poduzetništvo, usmjerene na usvajanje određenih ekonomskih pojmova, ali je poseban naglasak stavljen na funkcionalne zadatke koji kod učenika razvijaju različite poduzetničke sposobnosti i vještine: inicijativnost, samostalnost, spremnost na preuzimanje rizika, inovativnost, kreativno rješavanje problema, samouvjerenost, upornost, vještinu izvještavanja, kooperativnost i fleksibilnosti u sklopu tima i druge. Učenici su razvijali i druge, Kurikulumom predviđene ciljeve: stvaralački pristup prema izazovima i promjenama, stresovima i sukobima, razvijanje vještine vrednovanja drugih i samovrednovanja te kritičkoga odnosa prema vlastitome uspjehu, odnosno neuspjehu te ustrajnost u aktivnostima. Usvojene poduzetničke vještine učenici također mogu praktično primijeniti u školi pri planiranju i izvršavanju svojih školskih obveza, ali i kod kuće i u zajednici. Radionice svojim zahtjevima omogućuju razvijanje motoričkih i funkcionalnih tjelesnih sposobnosti - motorike ruku i koordinacije pokreta.

213 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Metode poučavanja S obzirom na životnost i dinamičnost sadržaja, poduzetnost svakako treba poučavati na principima aktivnog i iskustvenog i učenja. Tehnike interaktivnog učenja djeluju poticajno na učenike, te olakšavaju usvajanje, kako materijalnih, tako i funkcionalnih znanja i vještina. Učenje poduzetništva zahtijeva, osim odgovarajućih metoda i specifične školske aktivnosti, organiziranje rasporeda sati, adekvatnog radnog prostora i sl. Specifičnost radionica evidentna je i u korištenju izvorne stvarnosti kao najkvalitetnijeg izvora za usvajanje znanja i sposobnosti. Učenje iskustvom, istraživanjem svojih mogućnosti, ali i igranjem uloga te socijalnom interakcijom s lokalnom zajednicom koja pruža povratnu informaciju o učinku i uspješnosti učeničkog rada omogućuje učenicima da na najlakši i najučinkovitiji način usvoje predviđene poduzetničke sadržaje. Timski rad u radionicama izuzetno je prikladan oblik rada koji u sebi sadrži aktivne metode poučavanja kooperativno učenje i integrativno učenje kojima se razvijaju najrazličitije vještine kod učenika: vještine planiranja, organiziranja, analiziranja, komuniciranja, suradnje, izvještavanja, ocjenjivanja, socijalne vještine, sposobnost kooperativnog rada i fleksibilnosti u sklopu tima te sposobnost prepoznavanja vlastitih prednosti i slabosti. 5. Poduzetničke radionice za učenike Radionice za učenike osmišljene su kao timski rad koji prati tijek proizvodnog procesa. Svi su timovi morali ostvariti međusobnu suradnju kako bi uspješno realizirali zadatak. Radionice su tematski i sadržajno podijeljene na: radionica za 1. i 2. razred: Proizvodnja jabučnog soka, radionica za 3. i 4. razred: Proizvodnja vijača za preskakanje, radionica za 5. i 6. razred - Proizvodnja čarobne kocke, radionica za 7. i 8. razred Proizvodnja kaleidoskopa. 5.1 Radionica: Proizvodnja jabučnog soka Cilj radionice bio je, stvaranjem poduzetničkog ozračja te aktivnim metodama učenja kroz igru i različite aktivnosti prilagođene uzrastu učenika, omogućiti učenicima 1. i 2. razreda stjecanje osnovnih poduzetničkih znanja, vještina i stavova. Učenici su na radionici upoznati s osnovnim ekonomskim pojmovima: nabava, sirovina, proizvodnja, prodaja, prihod, zarada i potrošnja. Učenici su podijeljeni u tri tima, čime im je ukazano da timskim radom mogu postići više i biti efikasniji. Prvi je tim bio tim za proizvodnju. Njihov je zadatak bio proizvesti sok od jabuke. Sam proces proizvodnje bio je podijeljen u dijelove: učenici su jabuke ribali, naribane jabuke stavljali u prešu, cijedili sok, pretakali u staklene bočice. Drugi tim imao je zadatak napraviti etiketu za sok na kojoj su bili ispisani podaci o soku: ime soka, datum proizvodnje, sastav, proizvođač. Treći tim trebao je osmisliti reklamu za sok od jabuke i izraditi reklamni plakat. Oni su osmisli naziv soka i slogan kojim su željeli privući kupce. Najzanimljiviji dio radionice bio je određivanje cijene soka. Nabrojani su svi troškovi (jabuke, bočice, šećer, etikete), iznos je podijeljen s dobivenim brojem bočica i određena je cijena jedne bočice soka. Izračunata je ukupna zarada, ali su učenici shvatili da prvo treba podmiriti troškove, a tek je ostatak zarada ili profit.

214 214 Sandra Lovrenčić, Marijana Vrančić: Poduzetničke vještine u osnovnoj školi Učenici su se trudili proizvesti što više soka. Svidjelo im se to što sami mogu proizvoditi, raditi, donositi odluke. Sami su razmislili i odlučili u koji će se tim uključiti i gdje će najviše i najbolje moći pridonijeti ostvarenju dobiti. Učenici u proizvodnji pažljivo su ribali jabuke pazeći da se ne ozlijede. Pretakali su sok u bočice i nosili ga u tim za ambalažu koji je na bočice vezao etikete. Trudili su se uredno pisati, crtati i zavezati sličicu s osnovnim podacima o soku kako bi bio što primamljiviji kupcima Radionica: Proizvodnja vijača za preskakanje Radionica kao međupredmetni sadržaj povezuje u jednu cjelinu područja hrvatskog jezika, likovne kulture i tjelesne i zdravstvene kulture. Uvodni motivacijski dio pripada hrvatskom jeziku. Korišten je tekst u kojem su glavni likovi dva dječaka koji tijekom igre nailaze na problem koji trebaju riješiti. Analizom njihovih karakternih osobina doznajemo koji dječak ima poduzetničke vještine i ističemo ih kao ključne riječi tijekom generalizacije obrazovnog dijela. U drugom dijelu učenici se prema osobnim sklonostima dijele u tri tima. Prvi je tim pleo vijaču od špage, drugi je tim proizveo ručku od kartona i ljepljive trake, a treći je tim izradio reklamu za gotovi proizvod koji je na završetku prošao kontrolu kvalitete. Ovaj dio radionice korelira s likovnom kulturom i tjelesnom i zdravstvenom kulturom. Tijekom rada timovi su morali podijeliti poslove, međusobno komunicirati, usklađivati brzinu rada timova, planirati i mjeriti vrijeme, procjenjivati kvalitetu gotovih proizvoda što pridonosi razvijanju vještina točnosti, preciznosti, poštivanja zadanog roka, zatim fleksibilnosti, vrednovanja drugih i samovrednovanja te kritičkoga odnosa prema vlastitome radu. Nakon završetka radionice učenici su uvježbavali predstavljanje svog rada usvajajući vještine javnog govorenja, prezentiranja sebe i svog rada, uspostavljanje komunikacije s članovima svoje lokalne zajednice. Učenici su pred ostalim učenicima iz škole, roditeljima, učiteljima, predstavnicima lokalne zajednice i medijima, pokazali što su proizveli, što su pri tome naučili te koje su poduzetničke pojmove usvojili. Nakon prezentacije održana je prodajna izložba na kojoj su učenici prodavali svoje proizvode te dobili povratnu informaciju o kvaliteti svoga rada. 6. Radionica za učitelje Nakon javne prezentacije svih radionica za učenike održana je radionica za učitelje na kojoj su sudjelovali svi učitelji iz škole. Na radionici za učitelje opisan je tijek rada i osobitosti svake pojedine radionice. Istaknuti su poduzetnički pojmovi: poduzetništvo, poduzeće, proizvodnja, proizvod, timski rad, nabavka materijala, stvaranje nove vrijednosti, cijena, dobit, potrošnja i poduzetničke vještine koje su usvojili kao što su samostalnost, inicijativnost, inovativnost, kreativnost, samouvjerenost, upornost, vještina izvještavanja, fleksibilnost i druge, vrednovanje drugih i samovrednovanje te ustrajnost. Učitelji su u timovima osmislili po jednu nastavnu jedinicu za učenje neke od poduzetničkih vještina. U svojim prezentacijama ponudili su niz kreativnih ideja te ustvrdili da mnoge od ovih karakteristika i pojmova već uvrštavaju u svoj nastavni rad, ali da im pri tome nedostaje svijest o ekonomskom, tj. poduzetničkom aspektu svakog od njih. Među učiteljima je provedena anketa u kojoj su iznosili svoje stavove o uvođenju poduzetništva u nastavne programe. Rezultati anketa govore da je mišljenje učitelja gotovo jednoglasno o tome da je poduzetnička kompetencija izuzetno važna za budućnost svakog učenika te da postoji potreba za učenjem poduzetništva u osnovnim školama.

215 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Zaključak Nacionalnim okvirnim kurikulumom iz godine doneseni su osnovni ciljevi razvoja poduzetničke kompetencije učenika u osnovnim školama te se poduzetnička kompetencija uvodi kao međupredmetni nastavni sadržaj. Ekspertni tim Obrazovne grupe Zrinski osmislio je niz radionica za učenje za poduzetništvo u osnovnim školama. Radionice su izvođene u razrednoj i predmetnoj nastavi u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj. Svaka je radionica imala cilj proizvesti jedan proizvod, ispunjavajući pritom različite materijalne i funkcionalne zadatke. Teme radionica korelirale su s više nastavnih predmeta: priroda i društvo, hrvatski jezik, likovna kultura, tjelesna i zdravstvena kultura. Naročito su naglašeni funkcionalni zadaci koji kod učenika razvijaju različite poduzetničke sposobnosti i vještine: inicijativnost, samostalnost, inovativnost, kreativnost, samouvjerenost, upornost, vještinu izvještavanja, kooperativnost, vještine planiranja, organiziranja, komuniciranja, suradnje, izvještavanja, procjenjivanja, socijalne vještine koje su nužne za pripremu za svijet rada, ali i za svakodnevno planiranje i izvršavanje školskih obveza. U ovom projektu sudjelovao je veliki broj učenika i učitelja iz različitih osnovnih škola u Republici Hrvatskoj. U svim školama pokazano je zanimanje za temu poduzetništva te je zaključak da postoji zainteresiranost i potreba za uvođenjem poduzetništva u programe osnovnih škola. Abstract Within the framework of the project Raising Awareness Of Pupils and Teachers On Introduction Of Education For Entrepreneurship In Elementary School, the event called Children entrepreneur week was organized in It was composed of four workshops oriented on entrepreneurial learning which were conducted by University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Šubić Zrinski in cooperation with Elementary School Prečko Zagreb. During the each workshop one product was produced and the pupils have learnt the basic economic terms: entrepreneurship, enterprise, production, product, team work, procurement of material resources, creation of added value, selling, price, spending, market, advertisement etc. The methodology of workshops was the teamwork which simulated production process. The techniques of interactive learning which have stimulative effect and facilitate adoption of material as well as functional knowledge and skills were used. During creation of products the pupils adopted, besides the economic terms, different entrepreneurial skills appropriate to their age: innovativeness, creativity, selfconfidence, perseverance, etc. In this article, above mentioned skills are described by concrete examples of workshops activities. Key words: entrepreneurial learning, entrepreneurial competency of pupils, entrepreneurial skills in elementary school. Literatura 1. Domović, V.; Baranović, B.; Štibrić, M. (2007). Obrazovanje za poduzetnost perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika. Sociologija i prostor, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (2011). Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje 3. Vlada Republike Hrvatske (2010). Strategija učenja za poduzetništvo

216

217 Načini praćenja postignuća učenika kroz Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke Ivana Sertić, Ksenija Halter, Obrazovna grupa Zrinski, Zagreb,Selska cesta 119, Hrvatska, Tel (0) , fax (0) , Sažetak Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki dizajniran je za potrebe suvremenog pristupa nastavi stavljajući učenikova znanja, vještine i stavove u prvi plan, istovremeno vodeći računa o zahtjevima modernog poslovnog svijeta i tržišta rada. Ovim radom definirat će se ključni pojmovi važni za utvrđivanje kompetencija koje uspješan poduzetnik mora imati te kako se te kompetencije mogu steći i vrednovati služeći se interaktivnim metodama poučavanja u nastavi organiziranoj po modulima. Nadalje, ovim radom prikazat će se da organizacija i evaluacija rada po modulima omogućava sustavno usvajanje i vrednovanje znanja i vještina potrebnih za izradu praktičnih zadataka u cilju što boljeg povezivanja teorije i prakse. Osim toga, pokazat će se načini praćenja postignuća učenika koji omogućavaju jasan i neposredan uvid u postignute rezultate te potiču razvijanje svijesti o vlastitoj sposobnosti, napretku i vrijednosti svoga rada. Sve navedeno autori će potkrijepiti primjerom dobre prakse te pokazati jedan od modela vrednovanja i samovrednovanja učeničkih postignuća u okviru modularnog kurikuluma nastavnog predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke. Ključne riječi: kurikulum, vrednovanje, poslovanje, postignuće 1. Uvod: Suvremeni pristup nastavi Modularni kurikulum PVT-a Suvremeni pristup nastavi stavlja učenikova znanja, vještine i stavove u prvi plan, a modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki dizajniran je upravo za potrebe suvremenog pristupa nastavi, istovremeno vodeći računa o zahtjevima modernog poslovnog svijeta i tržišta rada. Poslovanje vježbovne tvrtke definirano je kao interdisciplinarni nastavni predmet pomoću kojeg učenici kroz svoje vježbovne tvrtke simulirajući cirkulaciju roba, usluga i novca usvajaju znanja o zakonitostima odvijanja poslovnih procesa, a u cilju stjecanja potrebnih kompetencija za samostalno upravljanje sektorima te malim i srednjim trgovačkim društvima (Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki, grupa autora, 2011., str 25.). Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke sastoji se od utvrđenih modula za svaku godinu učenja, dok obrazovni modul predstavlja najmanju samostalnu nastavnu cjelinu koja sadržajno sadržava sva obilježja nastavnog predmeta. Usvajanjem obrazovnog modula moguće je odrediti ishode učenja te kompetencije učenika. Ovakav način organizacije nastave po modulima omogućava kontinuirano osuvremenjivanje obrazovnih programa i metoda poučavanja. Zahtjevima suvremenog pristupa nastavi prilagođen je i način praćenja i vrednovanja postignuća učenika što će detaljnije biti prikazano u nastavku rada. Kao primjer dobre prakse uzet će se Ekonomska škola Katarina Zrinski čiji učenici pohađaju nastavu Poslovanja vježbovne tvrtke prema modularnom kurikulumu.

218 218 Ivana Sertić, Ksenija Halter: Načini praćenja postignuća učenika kroz Modularni kurikulum Praćenje i vrednovanje postignuća učenika Ponavljanje, utvrđivanje i provjeravanje stupnja usvojenosti znanja sastavni su dijelovi svakog nastavnog sata. Vrednovanje učeničkih postignuća u pravilu provodi samo nastavnik temeljem praćenja rada učenika na satu, njegovih pismenih školskih i domaćih uradaka te usmene provjere nastavnih cjelina i sadržaja. Nerijetko učenici nemaju stvarni uvid u razinu vlastitih postignuća, odnosno rijetko sudjeluju u oblikovanju ocjene svoga rada. Ocjenjivanje je složen proces, a u praksi je najčešće orijentirano samo na krajnji rezultat, dok se samom procesu pridaje vrlo malo pozornosti. Razvijanje svijesti o vlastitoj sposobnosti, napretku i vrijednosti vlastitog rada važna je odgojna komponenta nastavnog procesa što naročito dolazi do izražaja u nastavi usmjerenoj na učenika, odnosno sudjelovanjem učenika u projektnom, timskom i samostalnom radu. Kao što je već naglašeno u uvodnom dijelu, suvremeni pristup nastavi stavlja učenika u prvi plan što znači da su učenici ti koji moraju biti u centru odgojno obrazovnog procesa u punom smislu te riječi. Dakle, učenike se potiče da predlažu, traže rješenja, međusobno se vrjednuju i donose odluke, a nastavnik ima mentorsku ulogu i prati odgojno obrazovni proces indirektno usmjeravajući učenike s ciljem stjecanja kompetencija. Kompetencije koje učenik stječe realizacijom odgojno obrazovnog procesa sastavljene su od potrebnih znanja, vještina i stavova, a obrazovni ishodi učenja taksativno su navedeni za svaki modul. Modularni pristup realizaciji nastave omogućava nastavniku relativno jednostavno praćenje razine usvojenosti kompetencija te eventualnu prilagodbu u realizaciji nastave kako bi se osigurala potrebna razina usvojenosti kompetencija. Kompetentan poduzetnik ovog obrazovnog profila zna upravljati malim i srednjim poduzećima, može primijeniti stečena znanja u praksi i sposoban je procijeniti kvalitetu svoga i tuđeg rada. Sposobnost procjene uspješnosti vlastitog ili tuđeg postignuća nije urođena već se stječe, uči, razvija i usavršava sustavnom usporedbom s jasnim, unaprijed utvrđenim i nedvosmislenim mjerilima koja vrijede za sve. Upravo je sustavnost element koji se posebno naglašava kroz sve aspekte i načine provedbe nastave Poslovanja vježbovne tvrtke u Ekonomskoj školi Katarina Zrinski. Naime, stupanj savladavanja nastavnih sadržaja, stjecanje i razvijanje vještina te oblikovanje i izgrađivanje stavova provjerava se tijekom nastavnog sata radnim zadacima i listovima, dok se ukupnost stečenih kompetencija provjerava na kraju svakog modula evaluacijskim listićima. Posebnost provjere stečenih kompetencija evaluacijskim listićima očituje se u tome što takva evaluacija uključuje vrednovanje od strane predmetnog nastavnika, ali i samovrednovanje učenika. Naime, na kraju svakog modula učenici popunjavaju listiće svatko za sebe, dok nastavnik popunjava listiće istog sadržaja za svakog učenika. Tijekom usporedbe rezultata vrednovanja i samovrednovanja učenicima se detaljno pojašnjavaju i argumentiraju navedene zabilješke. Prednost prethodno opisanog načina provjere kompetencija očituje se u tome što učenik u svakom trenutku ima uvid u razinu svog postignuća te jasnu i trenutnu povratnu informaciju o dijelu ili više dijelova nastavne cjeline koje treba dodatno ponoviti ili uvježbati. Osim znanja i vještina, sastavan i važan dio ukupnih kompetencija jesu i stavovi, što je ujedno i najteža komponenta u oblikovanju ukupne ocjene. Prema definiciji, stav je stanje mentalne spremnosti usvojeno iskustvom koje usmjeruje i utječe na reakcije pojedinca prema svim objektima i situacijama s kojima je povezan (Allport, 1935.; prema Hewstone i Stroebe, 2003.). Dio poduzetničke kompetencije koju učenici Ekonomske škole Katarina Zrinski stječu po završetku školovanja, a odnosi se na stavove, očituje se u promišljenom i prikladnom djelovanju s obzirom na danu situaciju, sklonosti prihvaćanju i odbijanju tuđeg mišljenja i argumenata, razvijanju konstruktivnog kritičkog dijaloga, spremnosti nadvladavanja straha od javnog nastupa, razvijanju pozitivnog stava prema međukulturalnoj komunikaciji i cjeloživotnom obrazovanju, spremnosti mijenjanja i daljnjeg razvoja kompetencija te se očituje u vlastitoj motivaciji i povjerenju u mogućnost uspjeha, sklonosti inicijativi, prilagodljivosti i fleksibilnosti pri mijenjanju vlastitog stava, preuzimanju

219 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING odgovornosti, kritičkom prihvaćanju informacija, spremnosti preuzimanja razumnog rizika, prepoznavanju područja na kojima se može pokazati spremnost realizacije poduzetničkih vještina, a sve zahvaljujući snažnom smislu za identitet koji uključuje poštivanje različitosti te stvaranje pozitivnog stava prema materinjem jeziku. Prethodno navedeno potvrđuje činjenicu da su stavovi najteža komponenta u praćenju i vrednovanju postignuća učenika kroz Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke. Naime, znatno je lakše i učeniku i nastavniku procijeniti što učenik zna i može napraviti, nego donijeti ocjenu njegova stava, odnosa prema radu, radnim zadacima, obvezama i radnoj skupini. Razumljivo je da svaka ocjena te sastavnice unatoč jasnim i objektivnim kriterijima ipak sadrži i određenu dozu subjektivnosti. No, iako se subjektivnost pri vrednovanju nikada u potpunosti ne može izbjeći, ona se korištenjem nedvosmislenih i uvijek jednakih kriterija usmjerenih postizanju zadanih ciljeva može uskladiti i uravnotežiti, a kao rezultat postižu se približno jednake učenikove i nastavnikove subjektivne slike. Potvrdu prethodno navedenog nalazimo u Ekonomskoj školi Katarina Zrinski gdje je provedena praktična primjena opisanih načina vrednovanja i samovrednovanja postignuća učenika kroz Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke. 3. Potreba za postignućem i kompetencijom Jedna od najvažnijih vrsta motivacije u psihologiji obrazovanja jest motivacija za postignućem. Motivacija za postignućem opća je tendencija stremljenja k uspjehu i tendencija biranja aktivnosti usmjerenih k cilju i uspjehu (Vizek Vidović i sur., 2003.). Učenici s visoko razvijenom motivacijom za postignućem žele i očekuju uspjeh, a kada im to ne uspije, oni pojačavaju svoje napore te ustraju sve dok ne uspiju. Motiviranje samog sebe postavljanjem bliskih ciljeva može služiti kao učinkovit mehanizam za oblikovanje kompetentnosti, procjene samodjelotvornosti i intrinzičnog interesa. Upravo se na takav način provodi vrednovanje postignuća učenika u Ekonomskoj školi Katarina Zrinski kroz Modularni kurikulum poslovanja vježbovne tvrtke. Naime, nastavnici primjenjuju postupke koji pridonose zadovoljavanju učenikove potrebe za postignućem i kompetencijom davanjem konkretnih i specifičnih povratnih informacija o učinku i napredovanju, pokazivanjem povjerenja u učenikove mogućnosti, izražavanjem visokih očekivanja u vezi učenikovih postignuća, zadavanjem izazovnih zadataka, poticanjem na usporedbu učenika sa samim sobom i s vlastitim napredovanjem, a izbjegavanjem usporedbe s drugim učenicima te uporabom suradničkih metoda učenja u svrhu povećanja aktivnog sudjelovanja. 4. Zaključak Suvremeni pristup nastavi podrazumijeva aktivno sudjelovanje učenika u svim fazama nastavnog procesa. Primjenjujući aktivne metode poučavanja u nastavi organiziranoj po modulima, nastavnik preuzima ulogu mentora i koordinatora nastavnog sata potičući učenike na samostalan rad te otkrivajuće i suradničko učenje. Sustavno praćenje učenikovog napredovanja, stjecanja i razvijanja poduzetničkih kompetencija nije isključiva zadaća nastavnika. Razvijanje svijesti o vlastitoj sposobnosti, napretku i vrijednosti vlastitog rada važna je odgojna komponenta nastavnog procesa, što posebice dolazi do izražaja u nastavi orijentiranoj na učenika, projektnom, timskom i samostalnom radu. Aktivno sudjelovanje učenika u vrednovanju vlastitog rada omogućuje svim sudionicima neposredan i jasan uvid u razinu učeničkih postignuća, a sustavna usporedba s jasnim, nedvosmislenim i unaprijed utvrđenim mjerilima usmjerenih postizanju zadanog cilja rezultira približno jednakim subjektivnim slikama učenika i nastavnika.

220 220 Ivana Sertić, Ksenija Halter: Načini praćenja postignuća učenika kroz Modularni kurikulum... Techniques of Evaluating Students Achievements Through Modular Curriculum of Training Firms Abstract Modular curriculum of training firms was designed to meet the requirements of contemporary teaching strategies focusing on student s knowledge, skills and attitudes and simultaneously taking into consideration the demands of a modern business world and labour market. This paper will define the key elements of the most relevant competences important to every successful entrepreneur. It will also offer the ways of achieving and evaluating those competences by using interactive teaching methods within the modular curriculum. Furthermore, the paper will show that the modular approach enables systematic acquisition and evaluation of skills and knowledge needed to complete the tasks aimed at linking the theoretical to practical work. Apart from that, the paper will demonstrate some of the evaluation techniques that ensure the clear and direct feedback on the students achievements and increase the students awareness of their own abilities, progress and the value of their work. All of the stated will be supported by the example of a good practice using the model of evaluating and self-evaluating the students achievements within the modular curriculum of training firms. Key words: curriculum, evaluation, business, achievement Literatura 1. Čizmadija I., Ferk M., Halter K., Pavelić I. Pavetić D., Peroš S., Skendrović Lj., Stanković D., Stublić T., Tafra V., Tkalec Z. (2011): Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki, Zagreb: Naklada Ekonomska škola Katarina Zrinski 2. Hewstone, M. i Stroebe, W. (2003). Socijalna psihologija europske perspektive. Jastrebarsko: Naklada Slap 3. Vizek Vidović, V., Vlahović-Štetić, V., Rijavec, M. i Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP - VERN

221

222

223 5 Upravljanje karijerom poduzetnička kompetencija Career management - Entrepreneurial competence

224

225 Veština upravljanja sopstvenom karijerom - analiza kompentencija lidera u strategiji planiranja i strategiji razvoja karijere Maja Popović, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, , , majapopovickcv@gmail.com Aleksandar Lukić, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, Petra Zdjelarić, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, Sažetak U modernim zemljama u okvirima razvoja preduzetništva, većina poslovnih subjekata smatra upravljanje ljudskim resursima investicijom koja omogućava integraciju poslovnih planova i veštine zaposlenih, kako bi se ostvarili ciljevi u sferi ekonomskog rasta proizvoda i usluga. Zauzvrat, zaposleni u skladu sa svojim ciljevima mogu da profitiraju u smislu nadoknade za rad, mogućnosti da stiču nova znanja i veštine, i razvoja karijere. Savremeno shvatanje nam govori da je karijera u preduzetništvu dinamička kategorija, i da se odnosi na sve što čovek radi, a ne samo na posao i na zanimanje. Ona obuhvata i obrazovanje, uloge u porodici i sve aktivnosti kojima se pojedinac bavi u slobodno vreme. Strategija razvoja karijere podrazumeva anticipiranje plana aktivnosti i načina otklanjanja utvrđenih nedostataka, odnosno korišćenja prednosti, kako bi se ostvarili ciljevi. Strategije upravljanja karijerom mogu biti različitih vrsta i kategorija, u zavisnosti od naših osobina, individualnih potreba, motiva, ciljeva, raspoloživog vremena i spoljašnjih faktora. Ključne reči: Poslovna karijera, veština upravljanja, strategija. 1. Uvod U dinamičnom ekonomskom okruženju kakvo je prisutno danas, razvoj zaposlenih predstavlja proces koji treba da pokrene poslodavac. Da bi mogao to da učini, pre svega mora da ima izgrađenu sopstvenu karijeru i lični integritet. Ako tako postavimo odnose, poslodavac, budući da je zadužen za razvoj zaposlenih ima važnu ulogu u tome što na taj način pretvara i samu kompaniju u organizaciju za obrazovanje i razvoj. Potrebno je da organizuju i učestvuju u procesu obrazovanja sa ciljem razvoja svog ličnog i potencijala zaposlenih do maksimuma, da zagovaraju obrazovni sistem i da pokažu da je novac uložen u edukaciju dobra investicija. Tek početkom 1990.godina je u našoj zemlji je usledio period koji donosi akcenat na analizi karijere kao profesionalnog toka razvoja nekog pojednica u toku radnog veka i upravljanju ljudskim resursima kao nizom potrebnih strategija, veština i osobina. Obuka i obrazovanje su orijentisani na posao, dok za karijeru možemo reći da je orijentisana na pojedinca i njegove lične potencijale. U tom kontekstu, karijera je međusobno povezan raspored poslova ili aktivnosti, položaja i radnih iskustva osobe tokom radnog veka, koji prati različite promene u preferencijama, stavovima i iskustvu. Karijera se može posmatrati sa dva aspekta:

226 226 Maja Popović, Aleksandar Lukić, Petra Zdjelarić: Veština upravljanja... subjektivnog objektivnog Subjektivni aspekt se ogleda u promeni stavova, interesa, motivacije i ponašanja pojedinca, a objektivni u promeni različitih radnih mesta, položaja i poslova koje pojedniac obavlja tokom radnog veka. Sa aspekta organizacije, upravljanje karijerom je proces u kojem menadžment organizacije planski i organizaciono prati, ocenjuje, usmerava i razvija zaposlene i njihove potencijale, radi obezbeđivanja potrebnog broja kvalifikovanih ljudi i optimalne iskorišćenosti njihovog znanja i veština, a sve u višem cilju ostvarivanja organizaconih i individulanih interesa. Značaj karijere proizilazi iz činjenice da se preko nje najjače i najočiglednije povezuju i objedinjuju individulani i organizacioni ciljevi i interesi. Razvoj karijere omogućava uspešnost i pojedincu i organizaciji. 1.1.Predmet istraživanja Ako sagledamo prethodne navode u uvodnom delu rada, možemo zaključiti da je dinamično ekonomsko i društveno okruženje koje se nameće preduzetništvu, postavilo nova pravila kada je u pitanju razvoj karijere pojedinca. To sa sobom povlači činjenicu da je upravljanje ljudskim resursima ključni element svake organizacije, zbog toga je svaka inovacija na tom polju od velike važnosti za poslovanje. Upravo iz tog razloga predmet istraživanja o ovom radu predstavlja pojava koja se direktno tiče upravljanja ljudskim resursima, preciznije pojava koja direktno utiče na svakog zaposlenog i na organizaciju, a to je upravljanje karijerom Svrha i ciljevi istraživanja Cilj ovog rada je da ukaže na neophodnost strategije planiranja i strategije razvoja karijere svakog pojedinca, čije napredovanje pozitivno utiče i na organizaciju. Gotovo je nemoguće posmatrati i analizirati strategije u karijeri pojedinca odvojeno od efekta na organizaciju koji ona ima Struktura rada Koncepcija ovog rada sastavljena je od pet delova. U prvom, uvodnom delu rada je naveden predmet i značaj istraživanja karijere, kao i metode koje su se koristile. U drugom delu rada navedene su definicije, pojam, i jedan koncept shvatanja karijere. Treći deo se odnosi preciziranju opisa i značaja strategije planiranja i strategije razvoja karijere. U sledećem, predposlednjem delu rada je dat opis kompentencija lidera, i posledenji deo je zaključni deo rada Metode istraživanja Zbog trenutne nemogućnosti da se istraživanje na ovu temu sprovede i paktično u organizacijama, istraživanje u ovom radu je orijentisano na teorijskom pristupu, odnosno nalaženju i proučavanju literature. Pri izradi rada korišćeno je nekoliko metoda u cilju zadovoljavajuće obrade materije i osvarenje postavljenog cilja. Osnovni pristup je sistemski pristup, a od metoda istraživanja najmerodavnije su bile metoda analize, deskripcije i komparacije.

227 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Definicija karijere i njen značaj 2. Definicija i koncept karijere Reč karijera se koristi u svakodnevnom govoru, pa se zato ovaj pojam čini potpuno poznatim. Ipak, da napravimo paralelu između tradicionalnog i savremenog shvatanja karijere. Tradicionalno shvatanje karijere je da je imaju samo ljudi koji rade nešto naročito vredno i društveno korisno (npr. u nauci, politici...), da se karijera odnosi isključivo na napredovanje u poslu i da je karijera isto što i zaposlenje, tj.posao. Međutim, savremeno shvatanje nam govori da je karijera dinamična kategorija, da se odnosi na sve što čovek radi (ne samo na posao i na zanimanje), već obuhvata i obrazovanje, uloge u porodici, aktivnosti kojima je pojedinac bavi u slobodno vreme, da ona traje ceo život, praktično polaskom u prvi razred osnovne škole, a traje i posle penzionisanja, dokle god je čovek aktivan. Može se definisati kao rezultat aktivnosti pojedinca u životu, zatim kao razvoj pojedinca u učenju i radu tokom života. Karijera se može definistai kao odrednica individualnog profesionalnog razvoja, odnosno individualnih profesionalnih uspona i padova tokom radnog veka. Istovremeno ona se shvata kao niz povezanih i nepovezanih poslova, način ponašanja, vrednosnih stavova i slično. Verovatno je najpopularnija Hallova definicija, po kojoj je karijera individulano percepiran sled stavova i ponašanja povezanih s iskustvom i aktivnostima vezanih uz rad u toku života osobe, odnosno karijeru čine promene u vrednostima stavovoma, motivaciji koje se događaju kako osoba postaje starija. Neki stručnjaci iz oblasti proučavanja karijere smatraju da dobra biografija (curiculum vitae) nije više ona sa impresivnom listom titula koje govore o napredovanju, već ona koja je bogata i koja sadrži različite vrste poslovnih aktivnosti, kao i onih koji nisu u vezi sa poslom. Odgovornost za upravljanje karijerom je podeljena između pojedinca i organizacije Koncept karijere Reč karijera je u poslednjih nekoliko godina doživela više transformacija u značenju. Ranije je značila društvene i materijalne uspehe stečene po osnovu stručnog napredovanja. Danas se sve više koristi engleski izraz HRM, tj. Upravljanje ljudskim resursima, unutar kojeg karijera predstavlja vreme koje pojedinac provede na poslu u smislu njegovog razvoja i razvoja njegovih veština (Subotić, 2005,str.57). Koncept organizacijskog upravljanja karijerom pojedinca određuje se kroz socijalnu strukturu, koja karijeru tretira kao karakteristiku individualnih života i društvenih sistema. U konceptu optimalnih okolnosti susreću se dva tumačenja. Prvo, tkz. interna karijera, koja se odnosi na individualna iskustva, sposobnosi, veštine, ambicije i subjektivna osećanja koja se odnose na iskustva stečena u poslu. Drugo, eksterna karijera se odnosi na mogućnosti i prilike koje organizacija nudi svojim članovima, odnosno predstavlja putanju karijere u uloge koje su definisane u skladu sa princima organizacije. Bitno je da ovde napravimo razliku između karijere i posla. Posao predstavlja: kratkoročnu vremensku perspektivu; neposredne rezultate; određen je od strane organizacije;

228 228 Maja Popović, Aleksandar Lukić, Petra Zdjelarić: Veština upravljanja... zadovoljava organizacijske potrebe; ograničen je motivacioni sistem. Karijera predstavlja: dugoročnu perspektivu; dugoročni razvoj; određena je od strane pojedinca; spoj organizacijskih i individualnih potreba; povećanje smisla i značaj za pojedinca (Ćamilović, Vujić, str.112). 3. Strategije karijere Uopšteno rečeno, strategija podrazumeva anticipiranje plana aktivnosti i načina otklanjanja utvrđenih nedostataka, odnosno korišćenja prednosti, kako bi se ostvarili ciljevi. Svaka aktivnost koja ima srednjeročnu ili dugoročnu realizaciju u realnom vremenu, podrazumeva utvrđivanje starategija, pomoću kojih bi se na najefikasiji i prihvatljiv način došlo do određenog cilja. Stragije mogu biti različitih vrsta i kategorija, u zavisnosti od naših osobina, individualnih potreba, motiva, ciljeva, raspoloživog vremena, itd... U ovom radu govorićemo samo o strategiji planiranja, strategiji razvoja i analizi kompentencija lidera u tom procesu. 3.1.Strategija planiranja karijere lidera Kada su u pitanju planske aktivnosti pojedinaca u razvoju sopstvene karijere potrebno je precizno navesti korake koji to obuhvataju. Koraci su navedeni u tekstu koji sledi. Samoprocena-ostavarivanje uvida u svoju ličnost i sposobnosti, veštine, znanja i interesovanje je prvi i najteži korak za svakog pojedinca. Osnovni cilj samoprocene je da se utvrde sopstvene prednosti i ograničenja, kao i način njihovog preovladavanja. Pošto pojedinac često nije u stanju da objektivno proceni svoje sposobnosti, u ovoj fazi je korisno uključiti stručno savetodavno lice. Objektivna procena mogućnosti pojedinca je ključni faktor za prelazak na sledeći korak (Berkić,1990. str.90). Utvrđivanje dugoročnih ličnih i profesionalnih ciljeva predstavlja drugi nezaobilazn korak u strategiji planiranja karijere. Važno da ciljevi budu realistični dovoljno izazovni ali i dostižni, jer neostvarivanje postavljenih profesionalnih ciljeva može biti snažan udarac egu i ozbiljno poljuljati samopouzdanje. Ciljevima treba pristupiti fleksibilno. U određivanju profesionalnih ciljeva ne treba zanemariti i lične životne ciljeve, pošto je karijera samo jedan aspekt našeg ukupnog života, u koji posebno spada porodica. Za ostvarivanje ciljeva karijere potrebni su i odgovarajući uslovi u okruženju. Zato je neophodno analizirati pretnje i šanse koje nam okruženje nudi. To zahteva sagledavanje sadašnjih ali i budućih tokova odnosno odgovarajuće predviđanje faktora okruženja i fokusiranje na one faktore koji su kritični za ostvarenje ciljeva. Planiranje karijere zahteva da se šanse i pretnje okruženja uporede sa sopstvenim prednostima (snagama) i slabostima. Istovremeno potrebno je utvrditi mogućnosti i puteve za otklanjanje nedostataka u smislu dodatnog obrazovanja i obuke, promene ponašanja. Značajan faktor u ovoj proceni je i sagledavanje sopstvenih vrednosti i potreba.

229 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Na osnovu sagledavanja šansi koja nam se pružaju u okruženju i sopstvenih prednosti i slabosti svaki pojedinac treba da utvrdi sopstvene strateške alternative koje će mu omogućiti korišćenje individualnoh snaga i šansi okruženja i izbegavanje pretnji. Zato je neophodno sagledati sve činjenice koje utiču na karijeru i utvridti alternativne mogućnosti tj.opcije. Sledeća faza u planiranju karijere zahteva racionalan izbor odgovarajućih alternativa-starteški izbor. U ovoj fazi značajnu ulogu igraju lične vrednosti i interesovanja. Strateški, mogu da zahtevaju kompenzaciju i procenu trenutka za određene akcije. U uslovima opšte nestabilnosti pojedinac mora da se osposobi da ima adekvatne odgovore na različite šanse, uključujući one koje mu pružaju druge organizacije. Mogućnosti su različite strategije razvoja karijere, koje pojedinci koriste i zavisnosti od procene njihove podobnosti za postizanje cilja. Strategije mogu biti usmerene na poboljšanje šansi, tj njihova kombinacija kao optimalnu mogućnost. Jačanje unutrašnjih snaga i kompetencija najčešće obuhavata: produbljivanje postojećih znanja i sposobnosti strategija expertnosti; razvoj dodatnih sposobnosti i veština startegijska fleskibilnost; povećane radne napore radi postizanja izuzetnih rezultata u postojećem poslu-startegija efikasnosti i efektivnosti (Stone,Meltz,1991,str.136) Strategija ravoja karijere lidera Faze u razvoju karijere su aktuelnije za praksu nego za teorijiski pristup. Njihovo poznavanje je važno zbog toga što različite faze zahtevaju različite aktivnosti i različitu podršku i pomoć organizacije i njenog menadžmenta, kao i različite postupke usklađivanja individualnih i organizacionih potreba i interesa. U različitim periodima svog života čovek ima specifičan odnos prema karijeri. Tokom razvoja karijere ljudi se neprekidno menjaju, naročito u pogledu vrednosnih i životnih stavova, ciljeva, ambicija, mogućnosti i potreba. Jedna situacija je na početku, druga na sredini, a treća na kraju karijere. Najjednostavnije rečeno, ljudi sa 23 godine i ljudi sa 50 godina žele različite stvari u životu pa i u karijeri. Većina autora opredeljuje se za četiri ključne faze u razvoju karijere. Iako se često povezuje s određenim životnim razdobljima i opredeljuju na osnovu određenog vremenskog trajanja, njihov početak i njihovo trajanje zavise od prirode i složenosti zanimanja, trajanja obrazovnog procesa i pripreme za bavljenje svojom strukom i svojim zanimanjem. 1.Faza uspostavljanja karijere počinje ulaskom pojedinaca u organizaciju i prvim izborom posla, zbog čega se označava i kao faza ulaska u karijeru. Obično se vezuje za period između 18. i 25. godine života. Reč je o fazi uvođenja u posao, navikavanja na novu radnu sredinu i organizaciju, sticanje potrebnih znanja i veština, upoznavanja svojih sposobnosti i mogućnosti, upoznavanja svojih kolega i rukovodilaca i drugo. To je faza preispitivanja i odmeravanja svojih mogućnosti i ciljeva, socijalizacije i orijentacije, učenja i prilagođavanja (Jovanovic, Kulić, Cvetkovski, 2006, str. 56). Istraživanja pokazuju da preko polovine novozaposlenih svoju karijeru ne započinje poslom koji su želeli pa je zato fluktuacija radne snage najizraženija u ovoj fazi razvoja karijere. 2. Faza napredovanja u karijeri počinje izmedju 30. i 35. godine i traje do 40. ili 45. godine života. Zaposleni je u njoj stabilizovao karijeru, opredelio se za određeni posao, iskazao određene potencijale i mogućnosti, socijalizovao se sa organizacijom i njenom kulturom, stekao potrebnu sigurnost i potpuno se osposobio za samostalan rad. U ovoj fazi posebna pažnja posvećuje se vrednovanju radnog doprinosa i sistemu napredovanja. Pri njenom kraju zaposleni tačno zna da li je na pravom putu ostvarenja svojih profesionalnih

230 230 Maja Popović, Aleksandar Lukić, Petra Zdjelarić: Veština upravljanja... ciljeva ili nije. Na njemu je da se opredeli kome će dati prednost: poslu ili porodici. Pri kraju druge faze, može se pojaviti kriza koja se vezuje za sredinu karijere, u kojoj je aktuelna intezivna preispitivanja ostvarenih, tj. neostvarenih profesionalnih želja i ambicija. U ovoj fazi može doći čak i do promene profesije koja je bila aktuelna i zadovoljavajuća za pojedinca do tad. 3. Faza održavanja karijere počinje izmedju 40. i 45. godine i traje do 50. ili 55. godine života. U njoj zaposleni ima stabilan, potvrđen i priznat položaj unutar organizacije, proverena znanja, potvrđene sposobnosti i nesporan doprinos. Iako se obično naziva fazom održavanja, u njoj se često odigravaju velike promene u karijeri. Može se nastaviti proces njenog daljeg rasta, održavati postojeće stanje ili započeti period opadanja. To je faza u kojoj se svode profesionalni računi i preispituje šta je urađeno, a šta propušteno da se uradi na profesionalnom planu. U njoj, a naročito na njenom početku, iz navedenih razloga može doći i do preispitivanja životnog stila i životnih vrednosti, posebno u slučaju neostvarivanja profesionalnih i životnih ciljeva i planova. Pojedinci se u tom periodu opredeljuju za nove izazove i zadovoljstva ili promenu posla. 4. Faza kasne karijere počinje izmedju 50. i 55. godine života i traje do penzionisanja. Mnogi autori je označavaju fazom povlačenja i opadanja aktivnosti (Jovanovic, Kulić, Cvetkovski, 2006, str. 89).Pažljivom analizom zaključuje se da se ona sastoji od dve podfaze: podfaza održavanja karijere i podfaza povlačenja i pripremanja za penziju. Iako je reč o poslednjoj fazi u razvoju karijere, karakteriše je osećaj ispunjenosti poslom i minulim radom. U njoj se stečeno znanje prenosi na mlađe kolege i koristi za razvoj organizacije, naročito u podfazi održavanja karijere. Drugu podfazu karakterise psihička i profesionalna priprema za odlazak u penziju. U njoj dolazi do smanjivanja radne aktivnosti, prenošenja dužnosti, ovlašćenja, odgovornosti, znanja i iskustva na mlađe kolege. U ovoj fazi ljudi se različito ponašaju i različito odnose prema onome sto ih očekuje. Prestanak karijere za mnoge postaje ozbiljna trauma, a pomoć zaposlenima da se spremno suoče s odlaskom u penziju smatra se poslednjim činom upravljanja karijerom. U poslednje vreme sve se više ukazuje i na mogućnost rada sa skraćenim radnim vremenom umesto odlaska u penziju jer bi takav način nastavka karijere za većinu zaposlenih bio prihvatljviji. 4. Kompentencija lidera Koliko god jednostavno izgledali, koraci u odabiru i izgradnji karijere podrazumevaju složen proces odlučivanja. U analizi kompentencija lidera spomenućemo opet jednog od velikih istarživača u ovoj oblasti Hollanda, prema kome je izbor karijere jedan od načina da se izrazi ličnost, odnosno pokušaj pojedinca da svoj lični stil smesti u kontekst rada. Utvrdio je šest tipova radne orijentacije, koji predstavljaju skup uobičajnih načina, određenih veština, želja, vrednosti i samospoznaje. Jedan od teza kada pomatramo kometentnost lidera u procesu odlučivanja je da dobri lideri intuitivno traže okruženja koja su povoljnija za njih u kontekstu ličnih orijentacija. Jedna od karakteristika lidera je da menjaju stručne preferencije kako bi ostvarili jači sporazum, uspeh i zadovoljastvo u životnom stilu. Šest tipova radne orijentacije su: realističan, istraživački, socijalan, konvencionalan, preduzetnički i umetnički. Hollandov model povezanosti između tipa ličnosti i zanimanja se zasniva na tvrdnji da ljudi pokušavaju uskladiti profesionalnu orijentaciju sa tipom vlastite ličnosti. U skladu sa opštom temom, smatram da je potrebno istaknuti niz kompentencija koje moraju biti sastavni deo jedne liderske pozicije u preduzetništvu, i sastavni su deo teksta koji sledi.

231 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Lični intergritet lider ima jasan osećaj vrednosti i verovanja koji čine osnov za kreativne i poslovne odluke koje oni čine. Konceptualno promišljanje kada je lider spreman da koristi nove pristupe i načine rada što dovodi do radikalne promene i značajnog poboljšanja. Preuzimanje rizika podrazumeva svesno preuzimanje rizika jer pokušava da sprovede inovaciju, odnosno protežira ideju korak dalje nego što je učinjeno u prošlosti. Umrežavanje lider shvata da je ključni faktor umrežavanja delatnosti i ljudi iz slične delatnosti. Strateško razmišljanje. Komercijalna stručnost. Odlučnost lider rešava probleme kada se pojave, ne greši u procesu odlučivanja i postupa fleksibilno u odnosu na okruženje, vodeći računa o prioritetima. Optimizam lider istraje u ostvarenju ciljeva uprkos svim preprekama i bitno je da tako i deluje na ostale zaposlene. Korisnička osetljivost lider gradi poverenje i dugoročne dobre odnose sa poslovnim partenerima i premašuje očekivanja klijenata. Ljudski fokus kreiranje zajedničkog cilja sa kolegama kroz zajedničke ciljeve i vrednosti, (Singi, 2003,str.256) Jedan od osnovnih zadataka lidera kada je kompentencija u pitanju jeste primena adekvatanog načina putem kojeg je moguće motivisati zaposlene, i saznanje kako prilagoditi svoj stil njihovim individualnim pokretačima u karijeri. Jedan od pristupa analize kompentancije lidera, još pre tridesetak godina zastupao je Edgar Schein, profesor menadžmenta na Masacusetskom univerzitetu. Zanimljivo je da u okviru ove teme spomenemo osnovne spoznaje njegove teorije koje utiču na formiranje kompentencije lidera. Dakle, on zastupa tezu da postoji osam pokretača koji utiču na zaposlene, i da rezulatat takve analize zaposlenih, može biti mesto ocene kompentecije lidera. Tehničko-funkcionalna kompentencija. Suština karijere ovakve osobe je usavršavanje u izabranom polju rada. Novac i statusno unapređenje ne znače toliko, koliko i stalna mogućnost da se usavršava stručno znanje. Kompentencija generalnog direktora. Neko sa ovakvim pogledom na karijeru je najčešće povezan sa tradicionalnim usponom na korporativnoj hijerarhijskoj lestvici. Sposobnost za obavljanje više funkcija, cilj je unapređenje i povišica. Autonomnost (nezavisnost). Zaposleni žele da rade sami, po svojim pravilima, i ne snalaze se kada im se nameću pravila i oštre procedure. Suština je spoznaja lidera da je sloboda, a ne prestiž, cilj zaposlenih. Sigurnost i stabilnost. Zaposleni ovog tipa iznad svega vrednuju predvidivu, stabilnu radnu sredinu u kojoj su radni zadaci jasno i precizno definisani. Oni se identifikuju sa svojim preduzećem, nezavisno od nivoa odgovornosti. Preduzetnička kreativnost. Zaposlenima je iznad svega najbitnije da nešto samostalno kreiraju i da nešto vode. Potrebno je ispoštovati njihovu porebu za stvralaštvom, ili u suprotnom neće biti korisni za kolektiv. Osećaj dužnosti. Ovde je prisutna potreba usmerenosti ka ostvarivanju višeg cilja. Izazov. Prisutno je konstantno traženje novih radnih zadataka koji su zahtevniji i teži od prethodnih. Životni stil. Privatni život je suština njihovog rada, od posla očekuju dovoljno slobode da bi uskladili sve svoje akivnosti.

232 232 Maja Popović, Aleksandar Lukić, Petra Zdjelarić: Veština upravljanja Zaključak Kao što smo videli, planiranje, razvoj i upravljanje karijerom imaju višestruke pozitivne implikacije, ne samo za pojedinca nego i za organizaciju sa stanovišta jačanja ukupnih organizacionih razvoja potencijala, fleksibilnosti, kao i identifikacije zaposlenih sa organizacionim ciljevima i motivacije. Značajna je politika dobrih međuljudskih odnosa, uključivanje radnika u proces odlučivanja, davanje veće odgovornosti, kao i potpuno tačno prosuđivanje njihovih zasluga kako bi oni stekli potpuno poverenje u preduzeće. Usklađivanje potreba i očekivanja organizacije sa očekivanjima i ambicijama zaposlenih je od ključne važnosti za vitalnost organizacije. Koncept posla treba zameniti sa konceptom karijere iz najmanje dva raolga: onaj ko je uključen u razvoj karijere istovremeno je spremani motivisan za prihvatanje novih poslovnih izazova i zadataka jer na taj način radi u svrhu ličnog razvoja; onaj ko je uključen u razvoj karijere samim tim i unapređuje organizaciju kojoj pripada, (SGI Scientific Group Intenational,1994, str.156). Pomoć organizacije u razvoju karijere zaposlenih ima dve funkcije: čvršće povezivanje individualnih i organizacionih planova i individualnog i organizacionog razvoja i znacajnije povećanje motivacije zaposlenih i njihove veće indetifikacije s organizacijom. Organizacije bi trebale da osposobe zaposlenog i da stvore preduslove za razvoj njegovog samopouzdanja, pomoći mu da održi tržišnu konkurentnost kroz neprestano učenje. Cilj strategije planiranja i strategije razvoja karijere je osigurati komentencije za realizaciju poslovne strategije. Naravno, cilj svake organizacije je da zadrži najbolje ljude u organizaciji, pa možemo reći da iz ovog proizilazi interes za dodatnim obrazovanjem i razvojem svesnosti zaposlenih.

233 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Own career management skills - analysis of competency of leader in strategy planning and in career development strategy Abstract In modern countries in terms of entrepreneurship development, most businesses consider human resource as an investment that allows the integration of business plans and skills of employees, in order to achieve the objectives in the economic growth of products and services. In return, the employees in accordance with its objectives can benefit in terms of compensation for the work, opportunities to acquire new knowledge and skills, and career development. Contemporary apprehension shows that an entrepreneurship career is dynamic category, and that it is related to everything one does, not only to the job and the profession. It includes education, family roles and all leisure time activities that an individual is engaged in. The career development strategy involves anticipating the activity plan and ways of eliminating the identified flaws, or use of benefits, in order to achieve the objectives. Career management strategies can be of various types and categories, depending on our personality, individual needs, motives, goals, time available, and environmental factors. Keywords: Business careers, management skills, strategies. Literatura: 1. Berkić J,(1990), Razvoj i promocija kadrova, Zagreb, Globus. 2. Ćamilović,Vujić (2007.) Osnove menadžmenta ljudskih resursa, Beograd, Tekon 3. Jovanovic Bozinov M, Kulić Ž, Cvetkovski T, (2006.) Menadžment ljudskih resursa, Beograd, Fakultet Megatrend 4. Subotić D. (2005.) Upravljanje ljudskim resursima, Beograd, Megatrend 5. Singi P. (2003.), Peta disciplina-umeće i praksa organizacije koja uči, Biblioteka Matice srpske, Novi Sad 6. SGI Scientific Group Intenational (1994.) Veština upravljanja, Narodna biblioteka Srbije Beograd 7. Stone/Meltz (1991.) Human Resource Management in Canada.Holt.Rinehart and Winston of Canad,Toronto

234

235 Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih promjena hrvatskog gospodarstva i poslovanja na jedinstvenom tržištu Europske unije Tihana Kraljić, Carevdar 164, Križevci, tihana.kraljic@kc.t-com.hr Sažetak Danas su promjene u okruženju toliko brze da svi u Hrvatskoj bez obzira jesu li zaposleni, nezaposleni ili poduzetnici moraju stalno učiti, stjecati nova znanja i kompetencije ili jačati postojeće. To u prvi plan stavlja potrebu i veliki potencijal za razvoj cjeloživotnog učenja. Za gospodarski rast važna je aktivnost, inovativnost i uspjeh poduzetnika što otvara pitanje potrebe učenja za poduzetništvo. Posljednjih dvadeset godina u hrvatskom su se gospodarstvu dogodile ozbiljne strukturne promjene, a uz to poduzetnici su se morali prilagoditi utjecajima globalne ekonomske krize i pripremati za poslovanje na jedinstvenom europskom tržištu. Kako bi se mogao ocijeniti pristup i važnost učenja za poduzetništvo na poduzetničku aktivnost u Hrvatskoj, potrebno je istražiti postojanje i doprinos vladinih politika, ponudu programa učenja za poduzetništvo, iskazane potrebe poduzetnika i korisnost izvedenih programa. U ovom radu temeljem analize provedbe vladinih politika i projekata za cjeloživotno učenje i učenje za poduzetništvo i projekata financiranih iz fondova Europske unije u Koprivničko-križevačkoj županiji predložen je Model razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo. Ključne riječi: cjeloživotno učenje, učenje za poduzetništvo, vladine politike, gospodarski razvoj, jedinstveno europsko tržište, model razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo 1. Uvod Kada analiziramo hrvatsko gospodarstvo u posljednjih dvadeset godina ili bilo koji segment važan za razvoj hrvatskog gospodarstva, a u ovom slučaju cjeloživotno učenje i učenje za poduzetništvo moramo ga promatrati u kontekstu tri važne činjenice: 1)hrvatsko je gospodarstvo u posljednjih dvadeset godina doživjelo ozbiljne strukturne promijene, 2)hrvatsko je gospodarstvo suočeno sa svjetskom gospodarskom krizom, 3) hrvatsko se gospodarstvo treba pripremati za izazove poslovanja na jedinstvenom europskom tržištu. Cilj je ovog rada istražiti vladine politike i programe cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo, potrebe poduzetnika za učenjem, ponudu koju poduzetnici imaju te ocijeniti ponuđene programe. Početne su hipoteze: U Hrvatskoj je prepoznata važnost cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo, ali Hrvatska značajno zaostaje u odnosu na Europsku uniju (EU) i zemlje članice EU, U Hrvatskoj nije razvijen sustav praćenja programa cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo što dovodi u pitanje njihovu učinkovitost i angažirana sredstva.

236 236 Tihana Kraljić: Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih... U radu je prikazana je provedba vladinih politika i projekata za cjeloživotno učenje i učenje za poduzetništvo u Koprivničko-križevačkoj županiji te provedba projekata financiranih iz fondova EU. Temeljem analize rezultata provedenih projekata, a s ciljem učinkovitog razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo predložen je Model razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo. 2. Cjeloživotno učenje u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj 2.1. Cjeloživotno učenje u EU Pojam cjeloživotno obrazovanje (lifelong education), odnosno cjeloživotno učenje (lifelong learning) po prvi puta se pojavljuje u Engleskoj dvadesetih godina prošlog stoljeća. Oblici cjeloživotnog učenja jesu formalno, neformalno i informalno obrazovanje. Pri tome se formalno obrazovanje provodi u formalnim obrazovnim ustanovama, pod neformalnim se podrazumijeva pohađanje seminara i tečajeva, a informalno obrazovanje jest samoobrazovanje. U Europskoj uniji cjeloživotno učenje dobiva na važnosti nakon donošenja Lisabonske strategije prema kojoj je strateški cilj EU usmjeren na to da do postane najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju.(european Council, 2000.). Da bi europsko gospodarstvo ostvarilo prijelaz na gospodarstvo utemeljeno na znanju bilo je nužno stjecanje novih vještina što se moglo ostvariti samo cjeloživotnim učenjem. Iz Izvješća o napredovanju u odnosu na ciljeve Lisabonske strategije u obrazovanju i osposobljavanju (European Commission, 2005.) vidljivo je da odrasli ne sudjeluju u učenju dovoljno brzo da bi se dosegla referentna razina do godine. Iste godine Lisabonska strategija je revidirana, a prioriteti su usmjereni na rast i zapošljavanje. U godini ministri obrazovanja EU-a sporazumjeli su se oko pet mjerila u obrazovanju i osposobljavanju koje treba ispuniti do godine, što čini novi Strateški okvir za europsku suradnju u području obrazovanja i stručnog usavršavanja (Strategic framework for European cooperation in education and training ET 2020 ). Jedno od mjerila je da prosječan stupanj sudjelovanja u cjeloživotnom učenju treba biti barem 15% odrasle populacije (dobna skupina između 25 i 64 godine). Trenutačni je udio 9,3%. Primjeri dobre prakse u EU jesu Finska i Irska koje su načela cjeloživotnog učenja ugradila u velik broj obrazovnih politika. Prvi programi EU za razvoj cjeloživotnog učenja bili su Socrates, Leonardo da Vinci i elearning program koji su završili krajem godine. Iste je godine Odlukom Europskog parlamenta i Vijeća EU br. 1720/2006/EC uspostavljen Program za cjeloživotno učenje (Lifelong Learning Programme - LLP) koji pokriva razdoblje od do godine. Za njegovu provedbu osigurano je 6.9 milijardi eura Cjeloživotno učenje u Republici Hrvatskoj Hrvatska ima stogodišnju tradiciju u obrazovanju odraslih. Proces ulaska Hrvatske u EU imao je značajan utjecaj na prepoznavanje važnosti cjeloživotnog učenja, posebno kroz prilagodbe Lisabonskoj strategiji i razvoju gospodarstva temeljenog na znanju. U Hrvatskoj se od oblika cjeloživotnog učenja najviše razvilo formalno obrazovanje, a najčešće se koristi pojam obrazovanje odraslih. Obrazovanje odraslih ugrađuje se u Vladine strateške dokumente, stvara se zakonodavni i institucionalni okvir, a sve češće se koristi i pojam cjeloživotno učenje. Vlada RH je godine prihvatila Strategiju i prijedlog akcijskog plana obrazovanja odraslih. Nacionalni razvojni dokument Strateški okvir za razvoj iz godine također upućuje na potrebu razvoja cje-

237 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING loživotnog učenja. Glavno je institucionalno tijelo za cjeloživotno obrazovanje Agencija za obrazovanje odraslih koja je osnovana godine. Agencija se godine spaja s Agencijom za strukovno obrazovanje i nastavlja s radom pod nazivom Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Za razvoj zakonodavnog okvira važna je godina u kojoj su donesena tri važna zakona: Zakon o obrazovanju odraslih, Zakon o pučkim otvorenim učilištima i Zakon o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu. Proces ulaska Hrvatske u EU otvorio je mogućnost korištenja sredstava kroz programe i fondove EU. Za obrazovanje odraslih važna je provedba Programa CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilization) - Pomoć Zajednice u obnovi, razvoju i stabilizaciji. Kroz Projekt CARDS 2004 Obrazovanje odraslih u vrijednosti od 1,5 milijuna eura izrađena je analiza postojećeg stanja u obrazovanju odraslih s preporukama u smjeru izmjena zakonodavnog okvira, povećanja kvalitete obrazovanja odraslih, sustavnog praćenja i potrebe osiguranja financijskih sredstava. Važna je preporuka potreba razvoja neformalnog obrazovanja. Pokrenuta je baza podataka o ustanovama za obrazovanje odraslih, njihovim programima i polaznicima. Baza se održala, a nakon spajanja Agencije za strukovno obrazovanje i Agencije za obrazovanje odraslih baza se koristi pod nazivom Andragoški zajednički upisnik podataka (AZUP). Baza je u potpunosti zaživjela u dijelu koji se odnosi na popis ustanova koje provode programe formalnog obrazovanja, ali nije zaživjela u dijelu koji se odnosi na popis onih koji provode programe neformalnog obrazovanja. U bazi je 351 ustanova koja provodi programe formalnog obrazovanja i svega 44 ustanove koje provode programe neformalnog obrazovanja, što nije ni blizu stvarnom stanju broja ustanova i subjekata koji provode programe neformalnog obrazovanja i učenja. To znači da nemamo bazu podataka o neformalnom obrazovanju, izvođačima, polaznicima i programima. Bez tih podataka teško je procijeniti utjecaj i važnost cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj. Od godine Hrvatskoj je otvoren je predpristupni program IPA Instrument for Pre-Accession Assistance koji financira projekte jačanja institucionalne sposobnosti i stvaranja tehničkih preduvjeta za preuzimanje obveza punopravnog članstva uključujući i upravljanje strukturnim i kohezijskim fondovima. Program IPA ima V komponenti, a komponenta Razvoj ljudskih resursa IV podržava mjere usmjerene na poticanje zapošljavanja, obrazovanja i usavršavanja. Povlačenje sredstava u Hrvatskoj provodi se temeljem Operativnog programa Razvoj ljudskih potencijala. Prema financijskoj alokaciji za provedbu Operativnog programa Razvoj ljudskih potencijala iz IPA sredstava za Hrvatsku je za razdoblje osigurano 86 milijuna eura. Većina projekata vezana je posredno ili neposredno na razvoj cjeloživotnog učenja, a posebno treba izdvojiti projekte Regionalna mreža lokalnih obrazovnih ustanova i Lokalna partnerstva za zapošljavanje - faza 3. Hrvatska također ima pristup sredstvima iz Programa za cjeloživotno učenje koji se sastoji od četiri sektorska potprograma: Program Erasmus, Program Leonardo da Vinci, Program Grundtvig i Transverzalni program. Državno tijelo zaduženo za uključivanje i nadzor provedbe programa u RH je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a Nacionalna agencija za provedbu programa je Agencija za mobilnost i programe. 3. Učenje za poduzetništvo u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj 3.1. Učenje za poduzetništvo u Europskoj uniji Učenje za poduzetništvo (entreprenuial learning) treba sagledavati kao dio cjeloživotnog učenja, odnosno ključnu kompetenciju cjeloživotnog učenja. Europski parlament i Vijeće Europske

238 238 Tihana Kraljić: Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih... unije objavili su 18. prosinca godine dokument Preporuka o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC) i dodatak Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje - Europski referentni okvir. U njemu je kao jedna od 8 ključnih kompetencija i smisao za inicijativu i poduzetništvo koja je definirana kao sposobnost pojedinca da pretvori ideje u djela. Obuhvaća kreativnost, inovaciju, preuzimanje rizika i sposobnost svrsishodnog planiranja i vođenja projekata. Za učenje za poduzetništvo važna je i Europska povelja o malim i srednjim poduzećima (European charter for small enterprises european community-sme) (European Council, 2000.). Tim dokumentom EU ukazuje na važnost malog i srednjeg poduzetništva za otvaranje radnih mjesta, inovativnost, ekonomsku dinamiku i socijalnu uključivost. Kroz Povelju poziva članice EU na davanje potpore malom i srednjem poduzetništvu u deset područja od kojih je prvo obrazovanje i učenje u segmentu poduzetništva. Europska komisija u suradnji s norveškom vladom organizirala je godine u Oslu konferenciju Poduzetničko obrazovanje u Europi: poticanje poduzetničkog razmišljanja kroz učenje i obrazovanje. Nakon konferencije Europska komisija objavila je strateške preporuke, takozvanu Oslo Agendu. Preporuke su usmjerene na razvoj politika i strategija učenja za poduzetništvo, razvoj kurikuluma, organiziranje obuke za nastavnike, uvođenje poduzetništva u sve razine formalnog obrazovanja, osnovne i srednje škole i fakultete, suradnju s gospodarstvom i promociju učenja za poduzetništvo. Zakon o malom gospodarstvu (Small Business Act) SBA donesen je godine, a suradnja između članica Europske unije i Europske komisije na području učenja za poduzetništvo učvršćena je kroz Program strateškog okvira za europsku suradnju na području učenja i obrazovanja (ET 2020.) Učenje za poduzetništvo u Hrvatskoj Hrvatsko je gospodarstvo u posljednjih dvadeset godina doživjelo ozbiljne strukturne promijene. Broj velikih gospodarskih subjekata smanjio se s koliko ih je u Hrvatskoj poslovalo godine, na svega 375 u godini. Istovremeno je rastao broj malih i srednjih poduzeća. U godine poslovalo ih je , a u godini taj je broj dosegnuo Danas malo i srednje poduzetništvo ima udjel od 99,6% u ukupnom broju gospodarskih subjekata, 66,6% u broju zaposlenih i 51,6% u ukupnom prihodu. To se uvelike odrazilo i na potrebe učenja za poduzetništvo. Politika poticanja poduzetništva postala je važna vladina politika. Sustavno poticanje poduzetništva s državne razine krenulo je godine. Ta vladina politika ima kontinuitet, stabilno financiranje i kod promjena vlada nije bilo većih zaokreta. Razlog tome treba tražiti u stvaranju partnerstva s jedinicama regionalne i lokalne samouprave i mreže potpornih institucija. Prvo su osnivani poduzetnički centri, a većina njih prerasta u razvojne agencije. One su uz poduzetničke inkubatore i tehnološke parkove glavna poveznica između poduzetnika i projekata poticanja poduzetništva. U procesu ulaska Hrvatske u Europsku uniju prihvaćaju se odrednice europskih politika, strategija i programa, posebno Lisabonske strategije, Povelje o malom i srednjem poduzetništvu i Oslo Agende. Strukturne promjene hrvatskog gospodarstva, globalna ekonomska kriza i proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju stavljaju u prvi plan potrebu učenja za poduzetništvo. Dok velike tvrtke samostalno vode politiku obrazovanja i osiguravaju financijska sredstva, mali i srednji poduzetnici koji su u Hrvatskoj većina zahtijevaju drugačiji pristup. Oni samostalno samo iznimno vode računa o potrebama stjecanja novih znanja i kompetencija i nisu spremni izdvojiti financijska sredstva za vlastito obrazovanje i obrazovanje zaposlenika. Hrvatska je na korak do ulaska u Europsku uniju i da bi poduzetnici bili konkurentni na jedinstvenom tržištu Europske unije moraju uložiti dodatne napore, jačati svoje kompetencije i učiti.

239 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Učenje za poduzetništvo prepoznato je kao prioritet, a od godine ministarstvo zaduženo za poduzetništvo provodi projekt Obrazovanje za poduzetništvo. Dosljedna provedba tog projekta od velike je važnosti za razvoj učenja za poduzetništvo u Hrvatskoj. Godišnje se za njega osigurava eura. Najveći dio sredstava troši se na razvoj neformalnog obrazovanja, a manji dio na aktivnosti koje potiču razvoj učenja za poduzetništvo u svim razinama formalnog obrazovanja. Kroz dječji tjedan poduzetništva potiče se obrazovanje za poduzetništvo u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Potiče se i sufinancira rad učeničkih zadruga u osnovnim školama i učeničkih poduzeća u srednjim školama. Poduzetničko obrazovanje na visokoobrazovnim institucijama potiče se sufinanciranjem poslijediplomskih studija za poduzetništvo i studentskih poduzetničkih inkubatora. U razdoblju od do godine kroz provedbu projekta utrošeno je 4,9 milijuna eura. Organizirano je seminara na kojima je sudjelovao polaznik. Ministarstvo ulaže trajne napore na povećanje kvalitete provedbe projekta. S Hrvatskom gospodarskom komorom pokrenulo je Projekt analize potreba za obrazovanjem kod malih i srednjih poduzetnika TNA analiza (Trening Need Analysis), kako bi se istražile potrebe poduzetnika. Analiza je provedena 2009., i godine. Ministarstvo usklađuje program, a u nove su teme: kako osmisliti i napisati EU projekt, kako provoditi EU projekt i zakonodavstvo EU. Budući da se radi o proračunskim sredstvima važna je transparentnost i jednaka dostupnost za sve poduzetnike. Veliki napredak učinjen je godine kada je ministarstvo utvrdilo da organizatori obrazovanja po projektu mogu biti samo potporne institucije ministarstva, a da se pri ministarstvu kroz javni poziv stvori baza izvođača obrazovanja s utvrđenim referencama. To je osiguralo transparentnost, ujednačenu kvalitetu provedbe u cijeloj Hrvatskoj i pokrenulo stvaranje baze podataka o neformalnom obrazovanju za poduzetništvo. Ministarstvo zaduženo za poduzetništvo preuzelo je u potpunosti inicijativu razvoja učenja za poduzetništvo i prihvaćanje politika i strategija Europske unije. Posebno je važno ostvareno partnerstvo s ministarstvom zaduženim za obrazovanje na uvođenju poduzetništva kao ključne kompetenciju u sve razine formalnog obrazovanja. U Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obavezno i srednjoškolsko obrazovanje za i godinu uključeno je poduzetništvo kao međupredmetna tema. Organizatori neformalnog obrazovanja za poduzetnike su i Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca i druga udruženja i udruge. One bi po uzoru na ministarstvo trebale ustrojiti bazu i osigurati dostupnost podatka o izvođačima i polaznicima neformalnog obrazovanja. Nužnost razvijanja partnerstva između ministarstava, komorskih sustava i ostalih udruga poduzetnika prepoznata je još godine kada je Hrvatska gospodarska komora pokrenula nacionalnu koordinaciju E4E kojoj je pristupilo Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva, Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa, Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatski zavod za zapošljavanje. Kasnije koordinaciji pristupaju i druga ministarstva i institucije te ona pokreće inicijativu za izradu Strategije učenja za poduzetništvo u skladu s preporukama Oslo Agende. U lipnju vlada prihvaća Strategiju učenja za poduzetništvo i Akcijski plan s ciljem senzibiliziranje šire javnosti za učenje za poduzetništvo i uvođenja poduzetništva u sve razine i sustave formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja i učenja. Prihvaćanjem tog strateškog dokumenta Vlada je pokazala da prepoznaje važnost i slijedi politiku Europske unije u razvoju učenja za poduzetništvo.

240 240 Tihana Kraljić: Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih Model učinkovitog razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo u Koprivničko-križevačkoj županiji Provedbu vladinih politika i programa i njihov utjecaj na regionalni razvoj i razvoj poduzetništva prikazat ćemo na primjeru Koprivničko - križevačke županije. Koprivničko-križevačka županija prema zadnjem popisu stanovnika iz godine ima stanovnika, što je za manje nego godine. Prema regionalniom indeksu konkurentnosti Hrvatske (Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2011.) Koprivničko-križevačka županija pala je na ljestvici konkurentnosti županija na dvanaesto mjesto Cjeloživotno učenje-ustanove za obrazovanje odraslih Deset ustanova iz Koprivničko - križevačke županije koje provode programe za obrazovanje odraslih upisano je u AZUP pri Agenciji za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih i to: Pučko otvoreno učilište Koprivnica, Pučko otvoreno učilište Križevci, Srednja škola Koprivnica, Obrtnička škola Koprivnica, Srednja škola Ivan Seljanec Križevci, Visoko gospodarsko učilište Križevci, Obrtničko učilište Pouka, Instruktažni centar d.o.o. ustanova za obrazovanje odraslih Križevci, Strukovna škola Đurđevac i Sandia d.o.o. ustanova za obrazovanje odraslih. Ustanove samostalno, u skladu s vlastitom procjenom potreba i kapacitetom, razvijaju programe obrazovanja odraslih. Srednje škole u Koprivnici i Križevcima, strukovna škola iz Đurđevca i Obrtnička škola Koprivnica provode samo formalno obrazovanje odraslih, odnosno verificirane programe Ministarstva, dok ostale provode i neformalno obrazovanje. Neformalno obrazovanje provode i PORA Razvojna agencija Podravine i Prigorja, Koprivnički poduzetnik d.o.o., Križevački poduzetnički centar d.o.o., Hrvatska gospodarska komora-županijska komora Koprivnica, Hrvatska obrtnička komora Županijska komora Koprivničko-križevačke županije, Udruženja obrtnika Koprivnica, Križevci i Đurđevac, ali i Koprivničko-križevačka županija i pojedine jedinice lokalne samouprave te udruge koje djeluju u županiji Učenje za poduzetništvo Nositelj provedbe projekta Obrazovanje za poduzetništvo ministarstva zaduženog za poduzetništvo jest PORA Razvojna agencija. Prema evidenciji od do ovaj oblik neformalnog obrazovanja imao je u organizaciji PORA-e 814 polaznika. U godini uvjete za provedbu ovog projekta stekli su Križevački poduzetnički centar i Obrtničko učilište Pouka. Sredstva za financiranje PORA je osigurala prijavom na Javni poziv ministarstva. Poduzetnici su kvalitetno informirani i svi imaju jednaku mogućnost i pristup seminarima. PORA samostalno, temeljem procjene interesa poduzetnika odlučuje za koje seminare će se kandidirati. Svi polaznici seminara ispunjavaju ankete prije i nakon završetka seminara, što znači da PORA ima podatke o polaznicima seminara, njihove ocjene o korisnosti teme i kvaliteti izvedbe. Podaci do sada nisu korišteni za izradu analize, što bi u budućnosti trebalo činiti Sudjelovanje u projektima iz Programa IPA Komponenta III C Regionalni razvoj-regionalna konkurentnost PORA Razvojna agencija jedna je od deset potpornih institucija koja je sudjelovala u provedbi projekta E-poslovanje - Poboljšanje konkurentnosti putem elektroničkog poslovanja (e-busine-

241 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING ss). Cilj projekta bio je unaprijediti konkurentnost poduzetnika kroz promociju i poticanje korištenja e-business rješenja. Kroz projekt je nabavljena oprema te su ojačani kapaciteti PORE da trajno educira poduzetnike u županiji o e-poslovanju i e-trgovanju Komponenta IV Razvoj ljudskih potencijala Kroz projekt Regionalna mreža lokalnih obrazovnih ustanova provedena je analiza i izrađen dokument Metode analize obrazovnih potreba za gospodarski razvoj županije. U projektu Mladi na tržištu rada izrađen je Analitički izvještaj o stavovima mladih i poslodavaca. Iz izvještaja je jasno vidljivo kolika je važnost cjeloživotnog učenja te da mladi od programa osposobljavanja sudjeluju samo u dokvalifikacijama i prekvalifikacijama vezanim za njihovo zanimanje. Zanimljivo je da su mladi iskazali najveći interes i zanimanje za učenje stranih jezika, vještine rada na računalu i poduzetničke vještine. Poduzetnici su iskazali nezadovoljstvo vještinama koje mladi imaju, ali smatraju da obrazovanje i osposobljavanje treba platiti netko drugi. Za Koprivničko - križevačku županiju izrađen je i Akcijski plan zapošljavanja mladih. Kroz provedbu Projekta Lokalna partnerstva za zapošljavanje - faza 3 izrađena je Strategija razvoja ljudskih potencijala za Koprivničko - križevačku županiju za razdoblje U županiji je formirano Lokalno partnerstvo za zapošljavanje. Grant shemom financiran je i projekt Umrežavanje za bolji sustav cjeloživotnog učenja. Opći cilj projekta bio je doprinijeti povećanju zapošljivosti dugotrajno nezaposlenih osoba na tržištu rada, a specifični cilj projekta jest unaprijediti sustav cjeloživotnog učenja kroz umrežavanje institucija u Koprivničko - križevačkoj županiji. Osnovan je Klaster za razvoj i unaprjeđenje sustava cjeloživotnog učenja u Koprivničko - križevačkoj županiji kojeg čini 25 institucija, predstavnika javnog, privatnog i civilnog sektora. Misija Klastera usmjerena je na cjeloživotno učenje i razvoj kompetencija, a svrha Klastera jest unapređenje suradnje, razvoj sustava i promocija cjeloživotnog učenja. Članovi Klastera su: Koprivničko - križevačka županija, Hrvatski zavod za zapošljavanje - Područna služba Križevci, Hrvatska obrtnička komora - Obrtnička komora Koprivnica, Instruktažni centar d.o.o. Križevci, Instruktažni centar Ustanova za obrazovanje odraslih Križevci, Knjižnica i čitaonica Fran Galović Koprivnica, Koprivnički poduzetnik d.o.o., Križevački poduzetnički centar d.o.o. Križevci, Obrtnička škola Koprivnica, Obrtničko učilište Pouka, PORA Razvojna agencija Podravine i Prigorja, Podravka d.d. Koprivnica, Pučko otvoreno učilište Koprivnica, Pučko otvoreno učilište Križevci, Sigurnost informacijskih sustava (SIS) d.o.o., Srednja škola Koprivnica, Srednja škola Ivan Seljanec Križevci, Strukovna škola Đurđevac, Udruženje obrtnika Đurđevac, Udruženje obrtnika Koprivnica, Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, Zaklada za razvoj obrtništva, Gimnazija Dr. Ivan Kranjčev Đurđevac, Udruga invalida Koprivničko - križevačke županije i Hrvatska gospodarska komora, Županijska komora Koprivnica. Kroz provedbu IPA programa u Koprivničko - križevačkoj županiji izrađeni su važni dokumenti, ali nitko nije zadužen i ne prati njihovu provedbu niti se isti uvažavaju kod izvođenja programa cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo. Preporuka je da se temeljem navedenog utvrde institucionalni nositelji provedbe i koordinacije te sustavne analize i praćenja razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo kako bi ono bilo u funkciji gospodarskog razvoja i povećanja konkurentnosti Koprivničko - križevačke županije, odnosno da se uspostavi model učinkovitog razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo u Koprivničko - križevačkoj županiji. Pri tome bi Lokalno partnerstvo za zapošljavanje trebalo biti nositelj istraživanja potreba za obrazovanjem poduzetnika i njihovih postojećih i potencijalnih zaposlenika. Temeljem tih potreba treba se pristupiti izradi nove strategije razvoja ljudskih potencijala u Koprivničko - križevačkoj

242 242 Tihana Kraljić: Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih... županiji za razdoblje Nositelj cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo treba biti Klaster cjeloživotnog učenja. Klaster mora biti operativan i sve aktivnosti i programi formalnog i neformalnog obrazovanja moraju se organizirati i provoditi kroz klaster. Pri klasteru treba formirati bazu svih izvedenih programa i korisnika, odnosno polaznika formalnog i neformalnog obrazovanja. Ulogu koordinatora između Lokalnog partnerstva za zapošljavanje i Klastera cjeloživotnog učenja na pripremi i prijavama za projekte iz fondova Europske unije treba preuzeti PORA Razvojna agencija. Njezin je zadatak da projekti cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo koji se provode u županiji budu u funkciji jačanja konkurentske sposobnosti gospodarstva i županije u cjelini. Izostanak koordinacije i sustavnog praćenja nosi opasnost neracionalnog korištenja sredstava i daljnji pad konkurentske sposobnosti županije. Preporuka: Model učinkovitog razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo u Koprivničko -križevačkoj županiji 5. Zaključak i preporuke Cjeloživotno učenje u Hrvatskoj sustavno je razvijeno samo u jednom i to formalnom obliku, a najčešće ga nalazimo pod pojmom obrazovanje odraslih. Obrazovanje odraslih ugrađeno je u važne strateške dokumente (Strategija i akcijski plan za obrazovanje odraslih), stvoren je zakonodavni (Zakon o obrazovanju odraslih) i institucionalni okvir (Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih) te baza podataka, a sve češće se počinje koristiti pojam cjeloživotno učenje. Učenje za poduzetništvo u Hrvatskoj razvija se sustavno, a nositelj je njegova razvoja ministarstvo zaduženo za poduzetništvo. Oko razvoja učenja za poduzetništvo ostvareno je široko partnerstvo, pokrenuta je Nacionalna koordinacija E4E i prihvaćen nacionalni strateški dokument Strategija učenja za poduzetništvo Donesen je i Zakon o državnoj potpori za obrazovanje i izobrazbu. Prema izvješću Europske komisije o napretku obrazovanja i osposobljavanja u EU iz travnja u Hrvatskoj u cjeloživotnom učenju sudjeluje 2,3% odrasle populacije, dok je prosjek zemalja EU 9,3, a cilj u %. (European Commission,2011). Navedeno potvrđuje prvu hipotezu da Hrvatska na razini politika i strategija drži korak s Europskom unijom, ali da zaostaje u provedbi. Najveći izazov koji stoji pred Hrvatskom jest praćenje

243 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING provedbe strategija i izvješćivanje o postignutim rezultatima. Glavne su preporuke stvaranje baze podataka o neformalnom obrazovanju i učinkovito trošenje sredstva iz fondova Europske unije. Na primjeru Koprivničko-križevačke županije testirana je i potvrđena druga hipoteza te se predlaže Model učinkovitog razvoja cjeloživotnog učenja i učenja za poduzetništvo. Model je primjenjiv i u drugim županijama, a osigurava formiranje baze polaznika i izvođača neformalnog obrazovanja kojeg u Hrvatskoj nema.

244 244 Tihana Kraljić: Važnost učenja za poduzetništvo u uvjetima velikih strukturnih... The Importance of Entrepreneurial Learning in the Light of Major Structural Changes in Croatian Economy and in Business Activity on the EU Single Market Abstract Rapid changes in our envrionment urge us to continuously acquire new knowledge and improve the existing once, no matter whether we are employed, unemployed or entrepreneurs. This automatically puts forward the need and great potential of the lifelong learning. It is the activity, innovativness and the success of the entrepreneur which raises the question of the need for education in the entrepreneurship. The Croatian economy suffered some serious structural changes in the last two decades, and the entrepreneurs had to learn to adjust to the influence of the global economic crisis and get prepared for business activities on the EU singel market. To evaluate the approach and importance of learning for entrepreneurial activities in Croatia, it is relevant to examine the existance and contribution of governmental policies, the programmes available for entrepreneurial education, the entrepreneurial requirements and the usefulness of these programmes. This work suggests the Model for the development of lifelong learning and entrepreneurial education in the Koprivnica-Križevci County based on the analysis of the implementation of governmental policies and lifelong learning projects as well as entrepreneurial education and projects financed by the EU funds in the Koprivnica-Križevci County. Key words: lifelong learning, entrepreneurial learning, governmental policies, economic growth, EU singel market, model for the development of lifelong learning and entrepreneurial education Literatura 1. Europska komisija,(2006), Oslo- Oslo agenda(2006), 2. Europsko vijeće,(2009), Strateški okvir za Europsku suradnju na području učenja i obrazovanja (ET 2020) Europska komisija,(2011), Izvješće o napretku obrazovanja i osposobljavanja u EU 4. CARDS 2004 Regionalna mreža lokalnih obrazovnih institucija, (2009.) 5. IPA Komponenta IV Lokalna partnerstva za zapošljavanje-faza 3, (2011) Vlada Republike Hrvatske,(2010.) Strategija učenja za poduzetništvo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (2010.,2011.) Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obavezno i srednjošklosko obrazovanje 8. IPA Komponenta IV Umrežavanje za bolji sustav cjeloživotnog učenja, (2011).

245

246

247 Ulaganje u obrazovanje preduzetnika i primena merodavnog prava Lazar Ožegović, Radica Šipovac, Vladimir Šipovac Lazar Ožegović University Business Academy Faculty of Engineering Management and Economics, Novi Sad, Republic Serbia Radica Šipovac, Law Faculty, Business Academy, Novi Sad, Republic Serbia; faks: , ; Radica.Sipovac@gmail.com Vladimir Šipovac, University Business Academy Faculty of Engineering Management and Economics, Novi Sad, Republic Serbia, apsolvent Sažetak U radu se razmatraju pitanja vezana za obrazovanje i kvalitet znanja preduzetnika s posebnim osvrtom na kontinuirano inoviranje i održavanje stečenih znanja na visokom nivou. Veliki uticaj na razvoj preduzetništva imaju: visina poreskih obaveza, mogućnost olakšica i oslobođenja, stabilnost pravnog okvira, izvršenje sudskih rešenja, neometani tokovi finansijskih transakcija, kao i stabilnost okruženja. Zbog toga je ulaganje u obrazovanje ljudi uopšte, podizanje i stalno unapređivanje njihovih znanja visoko opravdan društveni cilj. Programi koji doprinose ostvarenju tog cilja treba da dobiju javnu podršku i tretman javnog dobra, budući da održavanje visokog kvaliteta znanja preduzetnika doprinosi, pored ostalog, i ukupnom razvoju društva. Ključne reči: preduzetnik, kvalitet znanja, oporezivanje preduzetnika, poslovna aktivnost, organska proizvodnja 1. Značaj znanja Značaj znanja i doprinos koji ono može da pruži u razvoju neke nacionalne ekonomije je veliki. Učenje i obučavanje najmlađih naraštaja, kao formalni vid obrazovanja, od rođenja pa do predškolskog i školskog uzrasta je značajno za razvijanje osnovnih funkcija i sposobnosti, zdravlja, socijalizacije ličnosti i dr. Osmogodišnje i srednje škole osim obrazovanja i primene školskih programa i savladavanja gradiva imaju mogućnosti organizovanja vannastavnih aktivnosti u vidu đačkih a kasnije i studentskih zadruga. Osnivanje školskih zadruga doprinosi svestranijem i sveobuhvatnijem vaspitanju učenika, razvijanju radne kulture, planski organizovano doprinose razvoju preduzetničkih i radnih sposobnosti učenika i smanjuju slobodno vreme i mogućnosti negativnih uticaja informacionih tehnologija (interneta), ulice, droge i dr (Šipovac, R. 2011). U formalne oblike obrazovanja ubrajaju se i fakulteti i više škole koje svojim planom i programom obučavaju studente za različita zanimanja. Unutar njih osnivaju se studentske zadruge koje osim organizacije ekonomski nesamostalnih članova, svojim poslovanjem i zajedničkim nastupom na tržištu, ostvaruju ekonomske, socijalne i druge interese zadrugara.

248 248 Lazar Ožegović, Radica Šipovac, Vladimir Šipovac: Ulaganje u obrazovanje... Značaj znanja neophodno je vrednovati, osim institucija koje ih pružaju (Becker, G. 1960)., i u ostalim segmentima u oblasti, proizvodnje, trgovine, na investicionim tržištima i u drugim oblastima. Za obavljanje preduzetničke delatnosti neophodno je posedovati osnovna i specifična znanja i naklonosti poslu kojim se bavite ali je neophodno poznavati i prateće oblasti kao marketing, finansije (poreze), računovodstvo i druge. Nekada su ove druge oblasti značajnije za obavljanje delatnosti, odnosno dobro vođenje računovodstvenih evidencija prema mestima i poslovima doprineće redu i lakšem snalaženju u angažovanju sirovina, radne snage, toku proizvodnog procesa i prodaji proizvoda. Dobar marketing, nabavka i prodaja doprinose finansijskom uspehu preduzetnika ali i stvaraju obaveze u vidu poreza, doprinosa, taksa, naknada i drugih dažbina koje je neophodno podmiriti blagovremeno iz ostvarenog prihoda. Zanimanja kojima se bave preduzetnici su raznolika i specifična i obučenost za obavljanje delatnosti često se ne može steći u institucijama formalnog obrazovanja. Zato se može smatrati javnim interesom pomoć države u organizaciji neformalnih oblika obrazovanja, neformalnih škola, kampova, inkubatora, različitih kurseva i obuka u organizaciji privredne komore, tržišta rada i drugih institucija. Napretku preduzetničkog poslovanja doprineće svakako i dobro poznavanje stranih jezika, upoznavanje sa iskustvima drugih zemalja, ovladavanje novim proizvodnim tehnologijama i idejama. Dobra ideja za preduzetničko poslovanje potpomognuta javnim izvorima i različitim oblicima finansijske podrške i pomoći u sačinjavanju plana poslovanja, prepoznavanju pravih informacija (Šolak,Z ) u mnogome će pomoći uspehu i podizanju opšteg nivoa preduzetničkih znanja. Znatno bi pomogle razvoju i različite forme stručnih ekskurzija preduzetnika u zemlji i inostranstvu koje bi doprinele razmeni znanja i stručnih iskustava. Investiranje u humani kapital (Weisbrod, B. A. 1962). i različite oblike obučavanja trbalo bi podići na nivo javnog interesa, odnosno da ključna ideja bude kvalitet aktuelnog znanja u zemlji. Programe za obrazovanje preduzetnika i ostalih profila trebalo bi uvrstiti u planove razvoja i aktuelnu politiku vlade iz oblasti teoretskih i političkih znanja obučavanja preduzetnika i dr. Izdvajanje finansijskih sredstava i realizacija ideje obučavanja učesnika u svim oblicima proizvodnje može se smatrati javnim interesom na nacionalnom i međunarodnom planu. Dobro obučen i pravovremeno obavešten preduzetnik moći će da primeni stečena znanja u različitim proizvodnim procesima, iz svoje oblasti, u zemlji i svetu. 2. Ulaganje u ljude Ulaganja u informisanje i obrazovanje čovečanstva podiže kvalitet stanovništva i nivo znanja koji u velikoj meri određuju uspešnost zemlje i njenu konkurentnost u međunarodnoj razmeni (Schultz, T.W. 1985). Značajna je podrška iz javnih izvora koja se može smatrati javnim interesom posredstvom pomoći preduzetništvu i preduzetnicima u lakšem inoviranju znanja, održavanju koraka sa novim tehnologijama i učestvovanja na novim tržištima kao pomoć privatnom biznisu u realizaciji proizvodnje i ostvarivanja nacionalnog dohotka zemlje. Prilikom donošenja ekonomske politike i definisanja ciljeva, na različitim nivoima trebalo bi ujednačiti mogućnost realizacije i dostupnost kreditne i drugih politika pomoći privatnom preduzetništvu.

249 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Pomoć preduzetničkim porodicama ne treba posmatrati samo kao pomoć ljudima koji su direktno uključeni u preduzetnički biznis. Veliku pomoć, za preduzetničke porodice, bi predstavljale dobro organizovane predškolske ustanove sa stručnim i ljubaznim osobljem kako bi zaposleni mogao da se posveti poslu oko uspešnosti ideje, uvođenja novih proizvoda, proizvodnje, pružanja usluga i drugo. Beneficije bi mogle da se odnose na prvih nekoliko godina bavljenja preduzetničkim poslom, ili bi se dobijale povlastice na visinu postignutih primanja koja ne moraju uvek biti visoka. Veliku pomoć oko dece za zaposlene roditelje, van redovnog vremena provedenog u školi bi predstavljalo i organizovanje vannastavnih aktivnosti u organizaciji škole uz pomoć sportskih ili drugih organizacija na lokalnom nivou. Besplatno, ili uz neznatnu naknadu, organizovanje sportskih aktivnosti doprineće uklučivanju omladine u sportske sekcije (košarke, odbojke, džudoa, atletike, fudbala, plivanja, veslanja i dr.). Sportske aktivnosti doprinose boljoj fizičkoj pripremljenosti dece, zdravlju i imaju cilj da kroz treninge, timski rad i druženje na terenu, nauče mlade ljude kako se posredstvom sportskih aktivnosti upoznaju novi ljudi i teži zdravom načinu života kroz učenje o nenasilnom ponašanju pojedinaca ili grupe i rešavanje eventualnog konflikta na miran način. Organizovanje nastave u vidu prezentacije ili kursa o sportu koji upražnjava upoznaje polaznike o pitanjima poštovanja pravila igre, prihvatanju pobede i poraza, timskom radu, saradnji i drugim temama. Ulaganje u znanje i ljude predstavlja jedan od faktora osiguranja blagostanja ljudi a stečene veštine i sposobnosti ljudi u vidu iskustava, obrazovanja, veština i zdravlja predstavljaju osnovu i mogućnost ekonomskog napretka (Schultz,T. W. 1959). Velikani ekonomske misli (A. Smit, Rikardo D, i Maltus T), još u ono vreme, bavili su se pitanjima ulaganja u ljude nisu mogli predvideti da će napredak i razvoj industriskih zemalja prvenstveno zavisiti od razvoja i obučenosti stanovništva. Sada se sa sigurnošću može reći da pretežni deo bruto nacionalnog dohotka potiče od novostvorene vrednosti i zarada a manji deo od imovine ili vlasništva. Kako bi povećale novostvorenu vrednost, odnosno iznos tekućih prihoda zemlje sa različitih aspekata pristupaju udruživanju i ulasku u različite asocijacije. Sve unije teže ujednačavanju bitnih elemenata tako je i EU uspostavila zajedničku carinsku tarifu prema zemljama koje nisu članice. Harmonizacija ovog tržišnog prostora obezbeđuje se poštovanjem strogih pravnih pravila zemalja unutar unije kao i pravila konkurentskih zemalja, odnosno na tržištu EU proglašene su četiri velike slobode. Sloboda kretanja roba podrazumeva ujednačavanje, odnosno eliminisanje carina, taksa, kontigenata, dozvola i drugih robnih ograničenja, primenu zajedničkih evropskih proizvodnih i računovodstvenih standarda. Sloboda pružanja usluga podrazumeva nepostojanje barijera i administrativnih smetnji, odnosno slobodno otvaranje i registrovanje firmi i slobodu razvijanja preduzetništva. Ostvarivanje slobode pružanja usluga je bitno za preduzetnike koji manifestovanjem svojih sposobnosti, ukoliko su kvalifikovani i ne postoje međudržavne barijere, svoju delatnost mogu da obavljaju u bilo kojoj od država ovog velikog evropskog tržišta. Sloboda kretanja kapitala podrazumeva tržište bez prepreka, finansijsku transparentnost, elektronske načine komunikacije trgovanja i plaćanja koji ne poznaju granice između država, brzinu prenosa sredstava, usvojenu pravnu regulativu koja neće usporavati i onemogućavati izvlačenje investiranih sredstava i drugo. Slobodno kretanje kapitala, finansijskog i intelektualnog, podrazumeva potpunu liberalizaciju plasiranja kapitala i liberalizaciju tekućih plaćanja.

250 250 Lazar Ožegović, Radica Šipovac, Vladimir Šipovac: Ulaganje u obrazovanje... Četvrta sloboda podrazumeva slobodu kretanja stanovništva (ljudi), odnosno slobodno zapošljavanje i obavljanje sopstvene delatnosti. Zemlje koje pravnim aktima ograničavaju,,četiri velike slobode dolaze pod udar Evropskog suda pravde ukoliko se primenom pozitivnih zakonskih propisa stvara direktna ili indirektna diskriminacija (Šipovac, R. and all ). Ekonomski značaj obrazovanja uočen je i istaknut početkom šezdesetih godina radovima nobelovaca T. Šulca (Schultz, 1959) i G. Beker (Becker, 1960), a ubrzo zatim i drugih ekonomista (Weisbrod,1962). 3. Pravna regulativa prilikom osnivanja U skladu sa odredbama zakona preduzetnik spada u privredne subjekte i ukoliko je ispunio sve uslove upisuje se u registar i definiše kao registrovano fizičko lice koje radi sticanja dobiti u vidu zanimanja može da obavlja sve dozvoljene delatnosti kao i stare zanate i poslove domaće radinosti. Za obaveze iz delatnosti preduzetnik odgovara svojom imovinom pošto se prilikom registracije preduzetnika zahtevaju dokazi o identitetu (fotokopija lične karte ili pasoša)preduzetnika. Privredni subjekti se osnivaju u vidu privrednog društva, zadruge ili zadružnog saveza ili kao preduzetnici. Njihove pravne forme su ortačko i komanditno društvo, društvo sa ograničenom odgovornošću i otvoreno i zatvoreno akcionarsko društvo (Šipovac, R. 2009). Osim ulaganja u obrazovanje veoma značajan aspekt je i zdravlje ljudi, zaštita životne sredine (Pavlović,Z. and all. 2011), preventivna ulaganja u odmor i rekreaciju, finansiranje boravka u banjama i lečilištima, organizovanje sistematskih pregleda i druge aktivnosti koje doprinose zdravlju stanovništva( Šolak, Z. 2010). 4. Usluge Izraziti tehničko tehnološki napredak u oblasti informacionih tehnologija stavio je pred preduzetnike još jedan važan segment obuke i obrazovanja, odnosno potrebu da se informaciono opismene i uvrste u red savremenih i uspešnih preduzetnika. Mogućnosti informacionih tehnologija su ogromne od komuniciranja sa lokalnom samoupravom i zahteva za izdavanje dokumenata o nekažnjavanju, različitih izvoda i formulara, ličnih dokumenata do elektronske kupovine i razmene svih ponuđenih roba, usluga naručivanja namirnica do velikog izbora firmi koje nude popuste i rezervacije za turističke usluge i putovanja. Rizici poslovanja postoje, stanovništvo e-poslovanje platnom karticom sa rezervom prihvata zbog straha od različitih mogućnosti zloupotreba. Pojavom e-trgovine i e-bankarstva radikalno je izmenjen pravni ambijent usvajanjem odgovarajuće regulative. Na međunarodnom planu internet se uveliko koristi za istraživanja, poslovne informacije, finansije i korespodenciju (Šipovac,R.2009). Pitanja neposredne identifikacije izdavaoca e-dokumnenta sa e- potpisom, nepromenljivost i neporecivost izdatih dokumenata, punovažnost i trajne vrednosti e-isprava zahtevale su pravnu uređenost sa ciljem pouzdanijeg funkcionisanja, jednakog pravnog statusa i ujednačenog razvoja. Poznavanje i upravljanje troškovima predstavlja osnovu ekonomike proizvodnje i dobija na značaju sa pojavom ekonomskih nauka i modernih metoda organizacije poslovanja i poreske konkurentnosti, odnosno dobija na važnosti ukoliko različite poslovne odluke donose preduzetnici (Šipovac, R. 2011). Amortizacija je sistemski postupak raspoređivanja nabavne vrednosti osnovnog sredstva na rashode i predstavlja knjigovodstvenu (obračunsku) vrednost. Zato bi trebalo izvrši-

251 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING ti pravilan odabir metoda obračuna, prihvatiti način koji najispravnije prikazuje uticaj osnovnih sredstava na stvaranje dohotka preduzeća. Ulaganja fiksnih troškova u infrastrukturu ne isplate se obično preduzetnicima zato što povećavaju cenu, zemljišta, lokala i proizvođači preduzetnici nerado preuzimaju ove troškove jer ne mogu da ih refundiraju od svih učesnika koji imaju od njih korist. U ekonomiji važi pravilo da subvencije nisu opravdane ukoliko se njima podmiruju varijabilni ili tekući troškovi (plate, troškovi rada), odnosno ukoliko poreduzetnik ne može da podmiri tekuće i varijabilne troškove njegova delatnost nije rentabilna. Ukoliko, pak cena rada odgovara preduzetniku koji ne može da nađe radnike odgovarajućih kvalifikacija tada je opravdano subvenionisanje preduzetnika i može se poistovetiti sa ulaganjem u ljudski kapital. Tadase iz tekućih prihoda mogu da izdvoje sredstva za subvenionisanje preduzetnika za obuku ili prekvalifikaciju sa ciljem zaposlenja. Subvencije se mogu koristiti za poboljšanje efikasnosti seljenja kapitala i umanjenje razlika. Naijsplativije je ulaganje u infrastrukturu i obrazovanje nasuprot ulaganjima u plate na čiju visinu utiče udaljenost od tržišta i ograničenost poslovanja. Ukoliko se mimo subvencija ne mogu pokriti troškovi plata investicija je neefikasna, a nedostatak sredstava pretvara privremene subvencije u trajne. Interes poreskih obveznika nije da stalno subvencionišu nelikvidna preduzeća i propale programe. Visoka nezaposlenost u Srbiji je posledica duge tranzicije, zastarele industrije i ostalih faktora ali se kriza može prevazići i zapošljavanje preduzetnika povećati uz privredni rast i investicije. Proizvodnjom i prodajom proizvoda može se smanjiti javni dug ali da bi se to ostvarilo potrebno je pomoći domaćim i stranim preduzetnicima da se smanji rizik ulaganja kako bi otpočeli i razvili proizvodnju. Smanjenje rizika poslovanja zateva u mnogome promene u ponašanju nadležnih institucija i sveobuhvatnu reformu državnih ustanova i načina ponašanja. Preduzetnici, odnosno privatni sektor ostvaruje viši stepen produktivnosti nego javni sektor. Javna preduzeća su neefikasna iako u posedu imaju trećinu vrednosti državne imovine srpske privrede i slobodno se može reći da imaju monopolski položaj. Javna preduzeća zapošljavaju oko 16% ukupno zaposlenih u zemlji i primaju do 40% više plate nego u privatnom sektoru. Trebalo bi reformisati javni sektor, stvoriti bolje uslove za proizvodnju i zapošljavanje a sredstva naći mimo skupih bankarskih kredita. Preduzetnici imaju više mogućnosti da svoje ideje sprovedu u delo osnivanjem poljoprivredno-trgovačkih zadruga koje bi otkupljivale proizvode od poljoprivrednika i prodavale ih bez posrednika, odnosno prikupili bi se proizvodi sitnijih proizvođača koje bi zadruge sveže i neopterećene maržama prodavale po pristupačnim cenama. Osnivanje zadružnih prodavnica doprinelo bi povećanju proizvodnje i ponude domaće robe na tržištu, povećanju zapošljavanja mladih ljudi, poljoprivrednih proizvođača i penzionera sposobnih za rad. Pre ulaska u EU trebalo bi razviti i osnažiti mala i srednja preduzeća (Ožegović, L. 2011) koja sa postojećim programima mogu doprineti napretku na svim nivoima; zaustaviti migracije stanovništva, smanjiti socijalna davanja, umanjiti broj slučajeva utaje poreza i sive zone poslovanja.

252 252 Lazar Ožegović, Radica Šipovac, Vladimir Šipovac: Ulaganje u obrazovanje... Investment in entrepreneurs education and application of the governing law Abstract The paper tackles the issues related to the quality of entrepreneurs knowledge, ways of ensuring continuing quality knowledge relating to founding and managing a business and its taxation. Such knowledge needs to be considered within the context of the established legal system that regulates business management, with respect to those rules that govern international flows of goods, capital and people, as well as with respect to the existing economic policies. Continuing quality knowledge is an absolute must especially when experienced business people intend to set up a new business in a new field or when they intend to penetrate new markets. Knowledge and skills provided for those people need to be based on national and international rules alike.the list of the elements that affect the development of entrepreneurship includes the following: tax fees, tax relief and exemption, stability of the legal system, execution of judicial decisions, independent flows of financial transactions and stable environment. In particular situations the importance of knowledge related to the elements listed is paramount. Therefore, continuing improvement of entrepreneurs knowledge is a worthy societal aim. The programs that provide such knowledge should gain public recognition and should be offered to general public owing to the fact that improving entrepreneurs quality knowledge affects the development of the society in general. Key words: entrepreneur, quality knowledge, taxation, business activity, organic production. Literatura 1. Becker, G. S. (1960). Underinvestment in College Education, American Economic Review, Ožegović, L. (2011). Menadžment malih i srednjih preduzeća budućnosti Srbije. 3. Ekonomija: teorija i praksa, 1, , 4. Pavlović, Z, Bjelajac, Ž. Đ., Spalević, Ž. (2011). Energy security as a basis for affirmation of environmental policy of the European Union, Review of International Affairs, 62, Schultz, T. W. (1959). Investment in Man: An Economist s View. Social Service Review, 33: Schultz, T. W. (1959). Investment in Human Capital, American Economic Review Schultz, T. W. (1985). Ulaganje u ljude. Zagreb: CEKADE, Šipovac, R. (2009). Registracija privrednih subjekata. Pravni život, 11, Šipovac, R. (2009). Elektronska trgovina. Pravni život, 5, Šipovac, R. (2011). Finansijsko pravni položaj đačkih i studentskih zadruga. Pedagoška stvarnost, 3 4, Šipovac, R. (2011). The effect of exenptions and incentives on the effective corporate tax rate. 11-я Международная научно-практическая конференция Экономика, социология и право в современном мире: проблемы и поиски решений. Medovij, A. E. (ur.), Ministarstvo obrazovanja i nauke Ruske federacije, Международная академия финансовых технологий. Pjatigorsk: Šipovac, R. and all. (2012). Income Tax as an Element of the Taxation System and Taxation Competitiveness, Tehnics Technologies Education Managament, Šolak, Z, (2003). Teorija asimetričnih informacija. Novi Sad: Futura. 14. Šolak, Z, (2010). Finansiranje zdravstvene zaštite i pravo na zdravlje. Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu. 15. Weisbrod, B. A. (1962). Education and Investment in Human Capital. Journal of Political Economy,

253

254

255 Proces stjecanja poduzetničkih kompetencija od vježbovne tvrtke do studentskog poduzeća Dragan Stanković, Silvija Peroš, Igor Čizmadija Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Obrazovna grupa Zrinski, Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska, tel: , fax: dragans@katarinazrinski.hr, sivijad@katarinazrnski.hr, igorc@efos.hr Sažetak U radu se opisuje koncept stjecanja poduzetničkih kompetencija od vježbovne tvrtke u okviru srednjoškolskog obrazovanja pa do osnivanja studentskog poduzeća i rada u istom. Naime, uočen je problem na koji vrlo često upozoravaju i gospodarstvenici, a to je da tržište rada ne dobiva dovoljan broj kako obrazovanih, tako ni kompetentnih stručnjaka po završetku obrazovnog procesa. Mladi, tek završeni ekonomisti, ne raspolažu s dovoljno znanja i vještina kako bi mogli primijeniti akumulirano znanje, a mali ili srednje veliki poduzetnici nemaju vremena za uvođenje u posao takvog pripravnika pa pribjegavaju angažiranju kandidata s iskustvom. Da bi se smanjio problem neiskustva mladih ekonomista koji su tek diplomirali, koncipiran je program kojim učenici srednjih ekonomskih škola (i ne samo ekonomskih) u sklopu predmeta Poslovanje vježbovnih tvrtki (PVT) u zadnjih 15-tak godina simuliraju stvarne poslovne procese, u intervalu od 2-3 sata tjedno, odnosno sati godišnje te na taj način stječu kompetencije neophodne pri zapošljavanju. Nastavkom obrazovanja na visokim školama, prvenstveno ekonomskim, studenti postojeća i nova znanja primjenjuju sudjelujući na studentskoj stručnoj praksi. Međutim, izniman iskorak predstavlja osnivanje studentskog poduzeća u okviru visokoškolske ustanove, gdje uz mentorski rad studenti primjenjuju svoja znanja u konkretnim poslovnim situacijama. Ključne riječi: poduzetničke kompetencije, tržište rada, studentsko poduzeće 1. Uvod Sustav srednjoškolskog obrazovanja, takav kakvog poznajemo, gotovo da se nije mijenjao zadnjih nekoliko desetljeća (zadnji put godine). Današnji su učenici, učenici novog tehnološko naprednog doba, pri čemu se sveukupno svjetsko znanje povećava u sve kraćim vremenskim razdobljima i sasvim je pogrešno mišljenje da današnju generaciju treba poučavati onako kako su se poučavale generacije prošlih vremena. Upravo to generiranje novih znanja zahtijeva pomak u pristupu obrazovanju, kako sadašnjih tako i budućih generacija učenika. Potrebno je učiniti pomake u obrazovanju kako nam na tržište rada ne bi dolazili učenici (i studenti) koji ne mogu zadovoljiti potrebe tržišta rada, kako strukturalno tako i kvalitativno. Neusklađenost ponude i potražnje na domaćem tržištu rada dovodi do opravdanog straha kako će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, jedan dio svojih potreba za kvalitetnom radnom snagom gospodarstvenici zadovoljavati iz europskih resursa, dok će s druge strane dio mladih kvalitetnih ljudi po završetku studiranja na našim sveučilištima sreću i posao potražiti u europskom okružju.

256 256 Dragan Stanković, Silvija Peroš, Igor Čizmadija: Proces stjecanja poduzetničkih kompetencija... Neusuglašenost sustava obrazovanja koji svake godine izbacuje mlade ljude koji se ne mogu snaći na tržištu rada i pronaći odgovarajuća radna mjesta koja nudi gospodarstvo, uvjetovala je veliku nezaposlenost među mladima pa tako svaki treći nezaposleni u Republici Hrvatskoj dolazi iz mlade populacije (vidi Tablica 2.). Uz sve probleme koje nosi gospodarska kriza poražavajuća je i činjenica da je na ljestvici nezaposlenosti mladih u ukupnoj strukturi ljudi bez posla u Europi, Republika Hrvatska na neslavnom drugom mjestu odmah iza Španjolske (vidi Tablica 1.). Tablica 1. Nezaposlenost kod mladih do 25 godina Naziv države % nezaposlenosti Španjolska 50,5 % Hrvatska 42 % Portugal 35,4 % Grčka 34,2 % Prosjek EU 22,4 % Izvor: Eurostat Tablica 2. Kretanje stope nezaposlenosti do 25 godina u Republici Hrvatskoj Godina % nezaposlenosti % % % Izvor: HZZ Činjenica je također da gospodarstvenici stalno upozoravaju da na hrvatskom tržištu rada nedostaje obrazovanih stručnjaka koji po završetku obrazovnog procesa mogu odmah participirati u tržištu rada. S obzirom na stalno izražene potrebe gospodarstva za pojedinim zanimanjima i nedostatak osoba koje se na tim radnim mjestima mogu zaposliti, možemo zaključiti kako su obrazovanje i gospodarstvo međusobno neusklađeni. 2. Poduzetničke kompetencije u europskom okviru Pojam kompetencija opisuje zbir vještina, znanja, nadarenosti i stavova, a osim znanja i vještina obuhvaća i sklonost učenju. U skladu sa širim pristupom ključnim kompetencijama, može se reći da su ključne kompetencije prenosivi multifunkcionalni sklop znanja, vještina i stavova koji su potrebni svim pojedincima za njihovu osobnu realizaciju i razvoj te uključivanje u društvo i zapošljavanje. Treba ih razviti do kraja obveznog obrazovanja ili izobrazbe i predstavljaju temelj za daljnje učenje kao dio cjeloživotnog učenja.

257 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Europska je unija godine donijela preporuku o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje. Radi se o skupu od osam kompetencija (European Commission (2010). EUROPE 2020): komunikacija na materinjem jeziku odnosi se na osposobljenost za pravilno i stvaralačko usmeno i pisano izražavanje i tumačenje koncepata, misli, osjećaja, stavova i činjenica te jezično međudjelovanje u nizu različitih društvenih i kulturnih situacija; komunikacija na stranim jezicima odnosi se na osposobljenost za razumijevanje, usmeno i pisano izražavanje i tumačenje koncepata, misli, osjećaja, stavova i činjenica na stranomu jeziku; matematička kompetencija i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji matematička se kompetencija odnosi na osposobljenost učenika za razvijanje i primjenu matematičkoga mišljenja u rješavanju problema u nizu različitih svakodnevnih situacija; prirodoslovna se kompetencija odnosi na osposobljenost za uporabu znanja i metodologije kojima se objašnjava svijet prirode radi postavljanja pitanja i zaključivanja na temelju činjenica; tehnološka kompetencija shvaćena je kao osposobljenost za primjenu prirodoslovnoga znanja i metodologije kao odgovora na ljudske potrebe i želje; digitalna kompetencija odnosi se na osposobljenost za sigurnu i kritičku uporabu informacijsko-komunikacijske tehnologije za rad, u osobnomu i društvenomu životu te u komunikaciji. Njezini su ključni elementi osnovne informacijsko-komunikacijske vještine i sposobnosti: uporaba računala za pronalaženje, procjenu, pohranjivanje, stvaranje, prikazivanje i razmjenu informacija te razvijanje suradničkih mreža putem Interneta. učiti kako učiti obuhvaća osposobljenost za proces učenja i ustrajnost u učenju, organiziranje vlastitoga učenja, uključujući učinkovito upravljanje vremenom i informacijama, kako u samostalnomu učenju, tako i pri učenju u skupini. socijalna i građanska kompetencija obuhvaća osposobljenost za međuljudsku i međukulturalnu suradnju. inicijativnost i poduzetnost odnosi se na sposobnost pojedinca da ideje pretvori u djelovanje, a uključuje stvaralaštvo, inovativnost i spremnost na preuzimanje rizika te sposobnost planiranja i vođenja projekata radi ostvarivanja ciljeva. Temelj je za vođenje svakodnevnoga, profesionalnoga i društvenoga života pojedinca. kulturna svijest i izražavanje odnosi se na svijest o važnosti stvaralačkoga izražavanja ideja, iskustva i emocija u nizu umjetnosti i medija, uključujući glazbu, ples, kazališnu, književnu i vizualnu umjetnost. Također, uključuje poznavanje i svijest o lokalnoj, nacionalnoj i europskoj kulturnoj baštini i njihovu mjestu u svijetu. Poduzetnička je kompetencija uvrštena u sve europske nacionalne kurikulume kao jedna od osam temeljnih kompetencija. Upravo poticanjem poduzetnog načina razmišljanja i razvojem poduzetničke kompetencije doprinosi se smanjenju jaza između ponude i potražnje na tržištu rada, odnosno povećanju zapošljivosti ne samo mladih, već cijele populacije. 3. Stjecanje poduzetničkih kompetencija radom u vježbovnim tvrtkama tijekom srednjoškolskog obrazovanja Poduzetničku kompetenciju u okviru srednjoškolskog obrazovanja učenici stječu sudjelovanjem u nastavi interdisciplinarnog predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke (PVT) koji je koncipiran prije petnaestak godina i temeljen na svjetskim iskustvima. Školske godine 1997./1998. uveden je pod nazivom Problemska nastava da bi 2000./2001. bio uveden novi koncept pod nazivom Poslovanje vježbovne tvrtke koji se u nastavi primjenjuje sve do danas.

258 258 Dragan Stanković, Silvija Peroš, Igor Čizmadija: Proces stjecanja poduzetničkih kompetencija... U sklopu IPA projekta školske godine 2010./2011. razvijen je i proveden pilot projekt Modularne nastave predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke. Modularna nastava za prvi razred srednjih škola odvija se u okviru sedamdeset sati godišnje (dva sata tjedno). Nastavni se sadržaji obrađuju u okviru četiri modula. Prvi i drugi modul su cjeline od šesnaest nastavnih sati, treći modul se realizira u okviru osamnaest nastavnih sati, dok četvrti modul obuhvaća dvadeset nastavnih sati. Svaki modul obuhvaća određene nastavne jedinice. Nastavni se proces, 25% vremena izvodi obradom novih teorijskih sadržaja radi zadovoljenja ishoda učenja, a 75% vremena služi za povezivanje i primjenu usvojenih teorijskih sadržaja putem vježbi i simulacija. Nastava se provodi u školskoj učionici. Dio sadržaja dodatno se usvaja sudjelovanjem na terenskoj nastavi (posjeti tvrtkama istih ili sličnih djelatnosti kao vježbenička tvrtka). Kompetencije koje učenici usvajaju tijekom prvog razreda usmjerene su na prepoznavanje dobre ideje, odabir najbolje ideje i njenu primjenu pri osnivanju vlastite vježbovne tvrtke te na ovladavanje postupkom osnivanja tvrtke, od odabira imena do otvaranja žiro-računa. Primjenjivat će i poslovni bonton u simuliranom poslovnom okruženju, kreirati prezentaciju vježbovne tvrtke, prepoznavati te koristiti osnovnu poslovnu dokumentaciju. Modularna nastava iz predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke za drugi razred odvija se u okviru sedamdeset sati godišnje (dva sata tjedno). Nastavni se sadržaji obrađuju u okviru sedam modula. Moduli su koncipirani u cjelinama od osam nastavnih sati, osim sedmog modula koji se realizira u okviru dvadeset i dva nastavna sata te se provodi u kabinetu za poslovanje vježbovnih tvrtki. Svaki modul obuhvaća posebne nastavne jedinice. Kompetencije koje učenici usvajaju tijekom drugog razreda usmjerene su na razumijevanje poslovnih funkcija nabave, marketinga, prodaje, ljudskih resursa, računovodstva i financija te proizvodnje, zatim organiziranje i vođenje rada svakog sektora te korištenje interne poslovne dokumentacije i planova. U trećem razredu modularna nastava iz predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke odvija se u okviru sto i pet sati godišnje (tri blok sata tjedno). Nastavni sadržaji se obrađuju u okviru sedam modula. Svi su moduli cjeline od po petnaest sati s napomenom da prva tri i zadnja tri modula prate rad sektora vježbovne tvrtke, a četvrti modul prati sajamsko poslovanje vježbovne tvrtke i poslovanje tvrtke partnera. Svaki modul obuhvaća određene nastavne cjeline. Učenici se dijele u šest grupa - sektora, prema njihovim preferencijama ili odabiru nastavnika. Nakon svakog završenog modula učenici se rotiraju po sektorima te se na taj način upoznaju s poslovanjem svih sektora. Nastavni se proces u cjelokupnom fondu sati izvodi u kabinetu s ciljem da povežu usvojeni teorijski sadržaji s praktičnim vježbama. Dio sadržaja dodatno se usvaja kroz terensku nastavu. Kompetencije koje učenici usvajaju tijekom trećeg razreda vezane su uz samostalno obavljanje poslova i radnih zadataka na domaćem tržištu. Modularna nastava iz predmeta Poslovanje vježbovne tvrtke za četvrti razred odvija se u okviru 96 sati godišnje (tri blok sata tjedno). Nastavni se sadržaji obrađuju u okviru četiri modula. Prvi je modul (poslovanje na domaćem i inozemnom tržištu) cjelina od četrdeset i osam nastavnih sati i završava završetkom prvog polugodišta; druga su dva modula (poslovanje tvrtke partnera i sajamsko poslovanje) cjeline od petnaest nastavnih sati, a zadnji je modul (izrada i prezentacija završnog izvješća)cjelina od osamnaest nastavnih sati. Kao i na početku trećeg razreda, u četvrtom razredu ukupan se broj učenika dijeli u šest grupa (šest sektora), prema preferencijama učenika ili odabiru nastavnika. Za razliku od trećeg razreda, učenici ne mijenjaju sektore tijekom godine, nego su tijekom cijelog obrazovnog razdoblja zaposleni u istom sektoru. Nastava za četvrte razrede provodi se u kabinetu PVT-a. Kompetencije koje učenici usvajaju tijekom četvrtog razreda vezane su uz samostalno obavljanje poslova i radnih zadataka u sektorima vježbovnih tvrtki na domaćem i stranom tržištu.

259 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Rad u studentskom poduzeću Nastavkom obrazovanja na visokim školama, prvenstveno ekonomskim, studenti postojeća i nova znanja primjenjuju sudjelovanjem na studentskoj stručnoj praksi. Međutim, u posljednje tri godine u okviru Visoke škole za ekonomiju, upravljanje i poduzetništvo Nikola Šubić Zrinski učinjen je veliki iskorak. Studenti već na prvoj godini (II. semestar) započinju s radom u svom studentskom poduzeću, uz pomoć profesora mentora. Do sada su osnovana četiri studentska poduzeća, i to: Čarobni korak d.o.o., Čarobni put d.o.o.), Ruki-Zrin d.o.o. i Panograf d.o.o.. Osnivanju je prethodilo zajedničko promišljanje kojom bi se zapravo djelatnošću studentsko poduzeće bavilo i koja to znanja studenti posjeduju, a koja bi im mogla pomoći u budućem radu. Jednom tjedno (četiri sata) u okviru kolegija Integralno upravljanje poduzećem, studenti rade u svom poduzeću, dogovaraju asortiman, dogovaraju poslovne sastanke, odlaze na poslovne sastanke, dogovaraju strategiju i nastup na tržištu, jednom riječju postaju pravi tržišni subjekt. Studentska poduzeća djeluju u okviru studentskog poduzetničkog inkubatora kao metodičko-didaktičkog modela edukacije mladih ljudi za poduzetništvo. Ovaj način edukacije omogućuje poticanje i podržavanje poduzetničkog načina razmišljanja studenata, unaprjeđenje suradnje i umrežavanje odgojno-obrazovnih ustanova i znanstveno-istraživačkih institucija s gospodarskim subjektima, stjecanje znanja uz mentorsko vođenje svih profesora te na taj način osposobljavanje svih zainteresiranih studenata za osnivanje, vođenje i upravljanje malim poduzećem, pripremanje studenata za stvarni svijet poduzetništva te financijsku, tehničku i savjetodavnu podršku studentima u osnivanju vlastite tvrtke. 5. Zaključak Tržište rada ne dobiva dovoljan broj obrazovanih i kompetentnih stručnjaka po završetku obrazovnog procesa. Mladi ekonomisti koji su tek diplomirali ne raspolažu s dovoljno znanja i vještina koje bi mogli primijeniti u poslu, a mali ili srednje veliki poduzetnici nemaju vremena za uvođenje pripravnika u posao pa pribjegavaju angažiranju kandidata s iskustvom. Da bi se smanjio problem neiskustva mladih ekonomista koji su tek diplomirali, koncipiran je program kojim učenici srednjih škola u sklopu predmeta Poslovanje vježbovnih tvrtki simuliraju stvarne poslovne procese te na taj način stječu kompetencije neophodne pri zapošljavanju na tržištu rada. Školske godina razvijen je i proveden pilot projekt Modularnog kurikuluma koji omogućuje uvođenje mladih u stvarni poslovni svijet. Nastavkom obrazovanja na visokoškolskim ustanovama studenti postojeća i nova znanja primjenjuju radom u studentskom poduzeću, gdje uz mentorski rad svoja znanja dopunjuju i primjenjuju u konkretnim poslovnim situacijama.

260 260 Dragan Stanković, Silvija Peroš, Igor Čizmadija: Proces stjecanja poduzetničkih kompetencija... Process of acquiring entrepreneurial competencies from training company to student enterprise Abstract The paper describes the concept of acquiring entrepreneurial competencies from the training company, as an interdisciplinary subject within secondary education, to the actual establishment and work in a student enterprise. Namely, entrepreneurs often point out the problem of the labor market which doesn t get a sufficient number of educated and competent experts, after finishing their education. Young graduated economists don t possess enough knowledge and skills in order to apply their accumulated knowledge, and small and medium-sized entrepreneurs don t have the time to introduce trainees into business, so they rather hire experienced candidates. In order to reduce the problem of young graduated economists, on the basis of experiences from training companies from around the world, there has been created a program which enables pupils in secondary schools of economics (and not only), through the subject Business operations of training companies (BTC), to simulate real business operations, in intervals of 2 to 3 lessons a week, i.e. 70 to 105 lessons a year, making them acquire competencies necessary for employment in the labor market. By continuing their education on institutions of higher education, primarily economic ones, students apply their present and new knowledge through student professional practice. However, the establishment of a student company is a huge innovation, within an institution of higher education, where through tutorship students dimension their knowledge and apply it in concrete business situations. Key words: entrepreneurial skills, labor market, student enterprise Literatura 1. Čizmadija, I., Stanković, D. (2011). Poduzetnički inkubatori u edukaciji za poduzetništvo. Zbornik radova, 1. Međunarodna konferencija Učenje za poduzetništvo, Zagreb, str Čizmadija, I., et al. (2011), Modularni kurikulum poslovanja vježbovnih tvrtki. Priručnik za učenike i nastavnike, Ekonomska škola Katarina Zrinski, Zagreb 3. European Commission (2010). EUROPE 2020 A strategy for smart, sustainable and inclusive growth, Brussels 4. European Commission (2006). Entrepreneurship Education in Europe: Fostering Entrepreneurial Mindsets through Education and Learning, Oslo 5. European Commission (2000). European Charter for Small Enterprises, Brussels 6. Nacionalno vijeće za konkurentnost (2004). 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Zagreb 7. Vlada RH, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (2010). Strategija učenja za poduzetništvo , Zagreb

261

262

263 Analiza o zadovoljstvu i motivaciji zaposlenih materijalnim i nematerijalnim motivacionim faktorima Vukajlović Đurđica, Univerzitet Privredna akademija u Novom Sadu, Fakultet za ekonomiju i inženjerski mendažment, Cvećarska 2, Novi Sad, djurdjicazrnic@gmail.com Milan Stamatović, Metropolitan Univerzitet, Fakultet za menadžment, Tadeuša Košćuškog 63, Beograd, stamatovicm@sbb.rs Snežana Urošević, Univerzitet u Beogradu, Tehnički fakultet u Boru, Katedra za menadžment, Vojske Jugoslavije 12, Bor, surosevic@tf.bor.ac.rs Sažetak Kako bi uspešno poslovala, svakа organizacija mora da pronađe optimalnu kombinaciju materijalnih i nematerijalnih podsticaja za svoje zaposlene. Naime zadovoljstvo zaposlenih proističe ne samo iz materijalnih podsticaja, nego i iz široke lepeze nematerijalnih faktora. Cilj rada je da prikaže rezultate istraživanja kojima se nastojalo otkriti koji su to segmenti posla kojima su zaposleni više, odnosno manje zadovoljni, te da se otkrije da li postoji povezanost između varijabli: uzrast, pol, obrazovanje, pozicija u firmi, ukupni staž, radni staž u kompaniji u kojoj ispitanik trenutno radi, način regulisanja radnog odnosa, prosečno dnevno provedeno vreme na radnom mestu, sa varijablama okupljenim oko različitih faktora zadovoljstva poslom, kao što su: fizički uslovi za rad, međuljudski odnosi, rukovođenje, profesionalni razvoj, materijalni podsticaji, posao, organizacija rada, kao i sigurnost zaposlenja. Istraživanje o zadovoljstvu i motivaciji zaposlenih je sprovedeno krajem 2011 godine na uzorku od 400 ispitanika, u razlilčitim domaćim kompanijama, a povratna informacija je dobijena od 266 anketiranih ispitanika. Ključne reči: zadovoljstvo zaposlenih, motivacija, motivacioni faktori, 1. Uvod Problem motivacije je predmet interesovanja velikog broja autora zato što njegovo razumevanje dovodi do: poboljšanja efikasnosti i kreativnosti rada, poboljšanja kvaliteta radnog života u organizaciji, jačanja konkurentske sposobnosti i uspešnosti preduzeća. Da bi povećali sopstvenu motivaciju neophodno je postaviti sopstvene granice, osigurati sebi mogućnost izbora, uskladiti posao i privatni život, postaviti ispred sebe nove izazovne zadatke, jasno definisati ciljeve, razvijati se i učiti nove veštine, sarađivati sa drugima i pomagati im u poslu. Pri tome treba imati u vidu da ni jedna teorija nije toliko dobra da može da predvidi šta će da motiviše svakog radnika, jer ono što važi za jednog, ne važi za drugog (Unčanin, 2006). Definisati motivaciju adekvatno i sažeto je jako težak posao i zbog toga odgovor na pitanje: Šta je motivacija? razlikuje se od epohe do epohe, a takođe i od kulture do kulture. Pod motivacijom podrazumevamo energiju koja nas usmerava ka ostvarivanju ciljeva. To je složen fenomen koji usmerava čovekovo ponašanje. Brojne teorije motivacije su nam ponudile osnovne odgovore na to šta pokreće ljudsku aktivnost (motivi) i kako dolazi do procesa mo-

264 264 Vukajlović Đurđica, Milan Stamatović, Snežana Urošević: Analiza o zadovoljstvu i motivaciji... tivacije. Ako sagledamo ljudske potrebe, koje predstavljaju osnovu motiva kao pokretača ljudskih aktivnosti i ponašanja, možemo doći do zaključka da su istraživači ovog fenomena uglavnom saglasni u pogledu liste čovekovih potreba. Motivacija za rad je kompleks sila koje iniciraju i zadržavaju zaposlenog da radi na određenom mestu u organizaciji. Sa aspekta pojedinca, to je interno stanje koje vodi ostvarenju cilja i na koje utiče mnoštvo faktora, a sa aspekta menadžera, motivacija je aktivnost koja osigurava da zaposleni teže definisanim ciljevima. Motivisanost zaposlenih je jedan od ključnih preduslova za uspeh poslovanja. Zato je neophodno stalno proučavanje i usavršavanje ovog sistema. Dobro motivisani radnici znaju šta trebaju da rade i kojim putem da dođu do definisanog cilja na brz i efikasan način, što je bitno za organizaciju ali i za pojedinca koji kao nagradu za uloženi rad i napor ostvaruje određenu korist. Dakle prema tome, motivacija je proces iniciranja i usmeravanja napora i aktivnosti u svrhu ličnih i organizacionih ciljeva (Bahtijarević Šiber, 1999, str.558). Na motivaciju deluje čitav niz faktora, ali svi oni deluju kroz pojedinca i preko njega, utičući na njegove percepcije, vrednosti i potrebe. Važan faktor u celokupnom procesu motivacije su šira okolina, društveno-ekonomski razvoj i slično. Na individualnu motivaciju utiče mnoštvo faktora koji se mogu podeliti u četiri kategorije: individualne osobine, karakteristike posla koji pojedinac obavlja, karakteristike organizacije u kojoj pojedinac radi, šira društvena okolina. Upravljanje i razvoj ljudskih resursa danas postaje sve značajnije baš zbog novog mesta i nove uloge čoveka u svim društvenim procesima kao i u njihovom upravljanju. Osnovni zadatak menadžera ja da shvate svu složenost ljudske prirode, da procene sve motivacione teorije i da, imajući u vidu specifične okolnosti u kojem se preduzeće nalazi, izaberu odgovarajuću materijalnu i nematerijalnu motivacionu tehniku. Najstariji, kao i najuniverzalniji način motivisanja za rad je novac. Ukoliko je povezan sa uspehom na poslu i ukoliko nije jedini motivator, efikasnost novca je još veća. U razvijenim zemljma novac se nalazi na relativno niskoj hijararhijskoj lestvici motivatora, ali ne zato što je manje važan, već zato što se podrazumeva da on normalno sledi. U siromašnijim zemljama, novac igra veoma važnu ulogu. Bilo bi veoma lako za menadžere kada bi postojao automatizam - veća plata - veća motivisanost za rad - veća produktivnost i rezultati rada (Urošević, 2011, str.29-34). Danas motivacija i zadovoljstvo zaposlenih postaju osnov zanimanja savremenog menadžmenta ljudskih resursa, jer jedino izgradnjom kvalitetnog motivacionog sistema se može pomoći organizaciji da poveća svoju konkurentsku sposobnost i prednost na tržištu. O njihovom značaju govori i činjenica da mnogi fakulteti svojim studentima pružaju mogućnost, da u interakciji sa više iskusnih profesionalaca, razviju svoje veštine u različitim poljima ove oblasti (Beebea, Blaylockb, 2008, str.3). 2. Dosadašnja istraživanja o motivaciji i zadovoljstvu zaposlenih Pomenuta polemika o faktorima koji pokreću zaposlene u smeru većeg zadovoljstva na radu, a samim tim i efikasnije i efektivnijime rešavanje zadataka je predmet istraživanja široke naučne populacije. Skoro sve studije se slažu da različiti motivi pokreću različite potrebe, pa se samim tim i zadovoljstvo zaposlenih razlikuje i zavisi od niza faktora na koje kompanije reaguju odgovarajućim menadžerskim strategijama sa ciljem njihovog zadovoljenja.

265 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Svakodnevna praksa u mnogim organizacijama pokazuje da veliki broj menadžera nije svestan značaja koji priznanja i nagrade imaju za zadovoljstvo i motivaciju zaposlenih, na njihovu spremnost da na poslu pruže svoj maksimum i da se posvete ostvarenju postavljenih ciljeva. Istraživanje koje je sprovelo Odeljenje za prirodne resurse iz Minesote ( SAD međutim, pokazuje: 68% anketiranih smatra daje važno da njihov kvalitetan rad bude primećen i vrednovan, 67% misli da su ljudima potrebna priznanja za njihov rad, 63% smatra da bi ljudi voleli da dobiju više priznanja na poslu, samo 8% anketiranih ističe da ljudima na poslu, nisu potrebna priznanja. Agencija SIEPA, sprovela je istraživanje u uslovima poslovanja na globalnom tržištu u Srbiji, kada se, pogotovo u zemljama sa razvijenim ekonomijama, sve veći deo dohotka ostvaruje u sektoru usluga, i kada čak i tradicionalno proizvodne kompanije svoje kupce vezuju kvalitetom usluge koja ide uz proizvod više nego samim proizvodom, vrhunski kvalitet usluge mogu da pruže samo zaposleni koji su zaista motivisani. Da bi se obezbedio odgovarajući kvalitet zaposlenih u preduzeću, neophodno je ponuditi odgovarajući nivo zarada, ali je to samo potreban uslov ne i dovoljan ( rezultata.htm). Agencija za istraživanje Galup izazvala je svojim rezultatima veliku pažnju poslovne javnosti širom sveta. Čak 19 odsto zaposlenih koji su učestvovali u anketi izjavilo je za sebe da su na poslu aktivno isključeni. Ti ljudi su se žalili da nemaju alat koji im je potreban da bi uspešno obavljali poslove koji su im povereni, da ne znaju šta se od njih očekuje. Da ih njihovi šefovi ne slušaju. Na osnovu ovih rezultata Galup je procenio da globalno posmatrano, ovakva demotivisanost zaposlenih rezultira ukupnom štetom koja iznosi između 292 i 355 milijarde američkih dolara godišnje ( 3. Metodologija istraživanja Za ispitivanje motivacije i zadovoljstva zaposlenih poslom koji obavljaju, korišćen je upitnik koji je posebno konstruisan za ovu namenu. Upitnik se sastoji iz dva dela. U prvom delu data su pitanja zatvorenog i otvorenog tipa sa svrhom da se dobije što više informacija o nezavisnim varijablama. Ovih pitanja ima ukupno 8, dok drugi deo sadrži 32 pitanja u obliku tvrdnji sa petostepenom Likertovom skalom (ne) slaganja. Zadatak ispitanika jeste da na ponuđenoj skali iskažu svoj stepen (ne)slaganja sa svakom od navedenih tvrdnji, i to u rasponu od potpuno netačno do potpuno tačno. Tvrdnje su konstruisane tako da adekvatno pokrivaju različite vrste faktora značajnih za zadovoljstvo poslom. Nakon završetka konačne verzije upitnika, konstruisanog za prikupljanje podataka o zadovoljstvu zaposlenih, sprovelo se istraživanje na uzorku od 400 ispitanika, zaposlenih u različitim kompanijama. Povratna informacija je dobijena od 266 anketiranih (broj ispravno popunjenih upitnika), što predstavlja 66,5%. Ovaj nivo odgovora je u okviru očekivanog što potvrđuju rezultati prisutni u literaturi (Molina, 2007, str ; Kayank, 2003, str ; Das, Handfield, Calantone, Ghoch, 2000, str ).

266 266 Vukajlović Đurđica, Milan Stamatović, Snežana Urošević: Analiza o zadovoljstvu i motivaciji... Tabela 1. Osnovni demografski podaci o učesnicima ankete GRUPA PROIZVODA INSTANT NAPICI Svojstva Data ocjena Koeficijent Korigovana ocjena Ocjena kvaliteta A B C važnosti A B C Homogenost 1-5 0,5 Boja 1-5 0,5 Miris 1-5 0,5 Okus 1-5 1,5 Aroma (narandža) 1-5 1,0 Komentar: Ukupno: 4. Rezultati istraživanja U odnosu na zadovoljstvo zaposlenih, a vezano za njihove godine starosti, može se zaključiti da ne postoji statistički značajna razlika. Naime, u pogledu osećaja sigurnosti koju firma pruža i godina starosti statistička značajnost je Sig=0,677, u odnosu na ispunjenost poslom Sig=0,148 i u pogledu mogućnosti usavršavanja i napredovanja ukoliko se pokaže dobar radni rezultat Sig=0,811. U vezi s tim zaključuje se da ne postoji razlika u zadovoljstvu zaposlenih u odnosu na godine starosti te da i mlađi i stariji imaju isti stav u pogledu zadovoljstva. Hipoteza u pogledu postojanja razlika u zadovoljstvu stavova zaposlenih u odnosu na nivo obrazovanje, se delimično prihvata, a delimično odbacuje. Naime, ne postoji statistički značajna razlika u pogledu stavova da je organizacija rada usklađena sa vrstom i obimom posla koji obavljaju (Sig=0,55), u pogledu interesantnosti zadataka (Sig=0,4), u pogledu kvaliteta posla koji nadređeni obavlja (Sig=0,12), u pogledu novčane nadoknade (Sig=0,809), u pogledu stava da je posao koji ispitanik obavlja više vrednovan u drugim fimama (Sig=0,073), da ukoliko ispitanik radi prekovremeno, njegov nadređeni to beleži i to biva adekvatno nadoknađeno (Sig=0,425), da predlozi koje ispitanih iznosi u vezi sa poslom bivaju vrednovani i nailaze na razumevanje rukovodilaca (Sig=0,652), da nadređeni ispitanika usmerava i vodi (Sig=0,203), da se u sektoru u kojem ispitanik radi održavaju redovni sastanci rukovodioca sa članovima tima (Sig=0,692) i da firma redovno ulaže u edukaciju i usavršavanje zaposlenih (Sig=0,167). Međutim postoji statistički značajna razlika u pogledu stava da su fizički uslova rada dobri (Sig=0,000), da je korektna raspodela zadataka i zaduženja (Sig=0,045), te da mu zadaci koje ispitanik obavlja u toku posla omogućavaju da iskaže svoja znanja i veštine (Sig=0,004). U odnosu na hipotezu o postojanju razlike u zadovoljstvu zaposlenih u odnosu na poziciju u organizaciji, zaključuje se da se ona odbacuje u odnosu na stav da nadređeni dobro obavlja svoj posao, s obzirom da je statistička razlika (Sig=0,174), da su slobodni dani ispoštovani (Sig=0,287), da je novčana nadoknada za posao koji ispitanik obavlja adekvatna (Sig=0,223), da je u drugim fir-

267 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING mama, posao koji ispitanik obavlja više vrednovan (Sig=0,493), te da kolege sa kojim ispitanik radi uvek priskaču u pomoć onom ko je preopterećen poslom (Sig=0,647). Hipoteza o postojanju zadovoljstva zaposlenih u odnosu na poziciju u organizaciji prihvata se u odnosu na stav da zadaci koje obavljaju tokom posla im omogućavaju da iskažu svoja znanja i veštine, s obzirom da postoji statistički značajna razlika (Sig=0,002). Takođe hipoteza o postojanju razlika u zadovoljstvu zaposlenih u odnosu na ukupni radni staž, kao i radni staž u organizaciji (za koju trenutno rade), se delimčno prihvata, a delimično odbacuje. Odbacuje se na osnovu podataka po kojim ne postoji statistički značajna razlika u odnosu na dužinu radnog staža zaposlenih u odnosu na stav da je radno mesto bezbedno za rad, da imaju dovoljno prostora za obavljanje posla (Sig=0,075), da je adekvatna oprema koja ima je potreba za obavljanje posla (Sig=0,14), da je organizacija rada usklađena sa vrstom i obimom posla koji zaposleni obavlja (Sig=0,064), u odnosu na stav da su slobodni dani ispitanika ispoštovani da radi onoliko dana koliko je dogovorio prilikom dolaska u firmu (Sig=0,072), da je u drugim firmama posao koji obavlja više vrednovan (Sig=0,096), da ukoliko radi prekovremeno, nadređeni to notira i to biva adevatno nadoknađeno (Sig=0,498), da plata ispitanicima pokriva potrebe življenja (Sig=0,259), da kolege sa kojima rade uvek priskaču u pomoć, onom ko je preopterećen poslom (Sig=0,94), da je u firmi korektna raspodela zadataka i zaduženja (Sig=0,43), da ispitanik uspeva da završi sve radne zadatke u toku radnog vremena (Sig=0,837), da nadređeni vodi i usmerava zaposlene (Sig=0,139), da su dani godišenjeg odmora pravično raspoređeni i nema problema u dogovoru sa nadređenima (Sig=0,359), te da ispitaniku posao koji obavlja ostavlja dovoljno vremena za privatan život (Sig=0,779). Prihvata se samo u pogledu stava da su zadaci koje ispitanici obavljaju u okviru posla interesantni (Sig=0,000), u odnosu na ukupni radni staž ispitanika. Što se tiče dužine radnog staža u organizaciji za koju trenutno rade, hipoteza se odbacuje u potpunosti jer ne postoji statistički značajna razlika u pogledu stavova ispitanika. Naime, ne postoji statistički značajna razlika u odnosu na adekvatnost novčane nagrade (Sig=0,191), u odnosu na stav da kolege sa kojima ispitanik radi priskaču u pomoć onom ko je preopterećen poslom (Sig=0,753), u odnosu na stav da ukoliko ispitanik pokaže dobar radni rezultat ima mogućnost da se usavršava i napreduje (Sig=0,064), da ne bi menjao radne kolege kada bi imao izbora (Sig=0,403), da rukovodilac vodi računa o potrebama zaposlenih, te da im pomaže u rešavanju poblema i pokazuje brigu za njih (Sig=0,37), da zadaci zaposlenima omogućavaju da iskažu svoja znanja i veštine (Sig=0,391), te da kolege sa kojima zaposleni radi uvažavaju njegov rad (Sig=0,174). Razlika stavova zaposlenih u odnosu na prosečno radno vreme provedeno na radnom mestu pokazuje da ne postoji statistički značajna razlika u odnosu na zaposlene koji rade prekovremeno i onih koji ne rade prekovremeno u odnosu na stav da zaposleni koji više ili duže rade, te koji se više zalažu na poslu više i zarađuju (Sig=0,16), niti postoji razlika u pogledu stava da je sistem nagrađivanja isti za sve zaposlene (Sig=0,064). Razlika zadovoljstva zaposlenih koji rade u privatnom i javnom sektoru pokazuje da postoji statistički značajna razlika u pogledu stava da oni koji više ili duže rade, koji se više zalažu na poslu više i zarađuju (Sig=0,019), kao i u pogledu stava da je sistem nagrađivanja isti za sve zaposlene (Sig=0,029), pa se zaključuje da je zadovoljstvo zaposlenih u vezi sa vlasničkom strukturom organizacije i njegom veličinom. Što se tiče kolegijalnosti, može se zaključiti da ne postoji statistički značajna razlika u pogledu pomoći onima kojima je u datom momentu neophodna kod zaposlenih u odnosu na različite godine staža (Sig=0,94), kod zaposlenih koji imaju različit položaj u firmi (Sig=0,647) i kod onih koji imaju različit radni staž u datoj firmi (Sig=0,753). Bez obzira na godine staža u datoj firmi ne postoji statistički značajna razlika u pogledu uvažavanja rada od strane kolega sa kojima zaposleni radi

268 268 Vukajlović Đurđica, Milan Stamatović, Snežana Urošević: Analiza o zadovoljstvu i motivaciji... (Sig=0,174). Što se tiče menjenja kolega ukoliko postoji mogućnost ne postoji statistički značajna razlika u odnosu na pol (Sig=0,566), kao ni u odnosu godine staža u datoj firmi (Sig=0,403). Ukoliko se posmatra stil vođenja u organizaciji stavovi zaposlenih u pogledu kvaliteta obavljanja posla nadređenog pokazuju da ne postoji statistički značajna razlika među zaposlenim različitog stepena obrazovanja (Sig=0,12), kod zaposlenih različith godina staža (0,683) i kod zaposlenih koji imaju različit položaj u firmi (Sig=0,174). Ne postoji statistički značajna razlika kod zaposlenih različitih godina staža u datoj firmi u odnosu na stav da rukovodilac vodi računa o potrebama zaposlenih i da im pomaže. Što se tiče stava da nadređeni zaposlene usmerava i vodi ne postoji statistički značajna razlika kod zaposlenih različitog stepena obrazovanja (Sig=0,203), niti kod zaposlenih različitih godina staža (Sig=0,139). Iz ovoga se može zaključiti da zadovoljstvo zaposlenih nije u vezi sa međuljudskim odnosima i stilom vođenja organizacije. U odnosu na stav da firma dovoljno ulaže u edukaciju i usavršavanje zaposlenih, ne postoji statitistički zanačajna razlika u pogledu ispitanika različitog stepena obrazovanja (Sig=0,167), niti kod zaposlenih kod kojih je različito regulisan radni status. Većina ispitanika je odgovorila sa Relativno tačno. Što se tiče materijalnih podsticaja za rad ne postoji statistički značajna u pogledu adekvatnosti novčane nadoknade kod zaposlenih različitog stepena obrazovnaja (Sig=0,809), kod zaposlenih različitog pola (Sig=0,223), niti god zaposlenih različitih godina staža u firmi u kojoj trenutno rade (Sig=0,191). Međutim što se tiče sistema nagrađivanja tu postoji statistički značajna razlika u odnosu na vlasničku strukturu (Sig=0,028), kao što postoji statistiki značajna razlika u pogledu zarade onih koji se više zalažu odnosu na prekovremeni rad (Sig=0,016) kao i u odnosu na vlasničku strukturu (Sig=0,014). Može se zaključiti da je zadovoljstvo zaposlenih delimično u vezi sa materijalnim posticajima za posao koji obavljaju (Tabela 2). Tabela 2. Komparativi pregled statističke povezanosti pojedinih varijabli Firma za koju radim pruža mi osećaj sigurnosti Moje radno mesto je bezbedno za rad, imam dosta prostora za obavljanje posla Oprema koja mi treba za obavljanje posla je adekvatna Fizički uslovi rada su dobri Organizacija rada je usklađena sa vrstom i obimom posla koji obavljam Zadaci koje u sklopu posla obavljam su interesantni Moj nadređeni dobro obavlja svoj posao Moji slobodni dani su ispoštovani Novčana nagrada za posao koji obavljam je adekvatna Zaposleni koji više ili duže rade, te koji se više zalažu na poslu, više i zarađuju. Godine starosti 0,674 Pol Stepen obrazovanja 0,018* 0,000* Godine staža 0,075 0,145 0,554 0,064 0,4 0,000* Položaj u firmi 0,12 0,683 0,174 0,754 0,072 0,287 Godine staža u datoj firmi 0,809 0,223 0,191 Način regulisanja radnog statusa Broj sati provedenih na poslu Vlasnička struktura 0.016* 0,014*

269 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING U drugim firmama posao koji ja obavljam je više vrednovan Godine starosti Pol Stepen obrazovanja Godine staža Položaj u firmi 0,073 0,896 0,493 Godine staža u datoj firmi Način regulisanja radnog statusa Broj sati provedenih na poslu Vlasnička struktura Sistem nagrađivanja je isti za sve zaposlene. 0,064 0,028* Ukoliko radim prekovremeno, moj nadređeni to notira i to biva nadoknađeno 0,425 0,498 Posao koji obavljam me ispunjava u potpunosti 0,148 0,356 Moja plata pokriva moje potre življenja Predlozi koje iznosim u vezi sa poslom bivaju vrednovani i nailaze na razumevanje rukovodilaca Kolege sa kojima radim uvek priskaču u pomoć onom ko je preopterećen poslom U mojoj firmi je veoma korektna raspodela zadataka i zaduženja Uspevam da završim sve svoje radne zadatke u toku radnog vremena U drugim firmama je posao koji obavljam bolje plaćen Ako pokažem dobar radni rezultat imam mogućnost da se usavršavam i napredujem Moj nadređeni me usmerava i vodi Kada bih imao izbor da promenim svoje kolege, ne bih to učinio Moj rukovodilac vodi računa o potrebama zaposlenih, pomaže im u rešavanju problema Zadaci koje obavljam tokom posla mi omogućuju da iskažem svoja znanja i veštine U mom sektoru/firmi se održavaju redovni sastanci rukovodioca sa članovima tima Imam dovoljno dana godišnjeg odmora Dani godišnjeg odmora su pravično raspoređeni Firma dovoljno ulaže u edukaciju i usavršavanje zaposlenih Posao koji obavljam mi ostavlja dovoljno vremena za privatan život Kolege sa kojima radim uvažavaju moj rad 0,084 0,259 0,652 0,753 0,94 0,647 0,753 0,045* 0,43 0,837 0,167 0,811 0,064 0,203 0,139 0,566 0,403 0,37 0,004* 0,002* 0,391 0,692 0,307 0,778 0,359 0,167 0,479 0,67 0,779 0,174

270 270 Vukajlović Đurđica, Milan Stamatović, Snežana Urošević: Analiza o zadovoljstvu i motivaciji Zaključak Savremeni uslovi poslovanja stavljaju motivaciju i zadovoljstvo zaposlenih u fokus zanimanja menadžmenta. Jedino izgradnjom kvalitetnog motivacionog sistema može se pomoći organizaciji da poveća svoju konkurentsku sposobnost i prednost na tržištu. Naravno, da bi se u praksi delovalo u tom smeru, potrebno je detaljno proučiti i upoznati ključne elemenate ove oblasti. Iz tog razloga, nameće se značaj istraživanja. U odnosu na dosadašnja istrživanja slična ovom, može se zaključiti da u većini istraživanja sprovedenih u nerazvijenim privredama u kojima nisu zadovoljene osnovne egzitencijalne potrebe i u kojima ne postoji mogućnost zapošljavanja, materijalni faktori su i dalje glavni motivišući faktor, s obzirom na nizak životni standard. Na osnovu teorija motivacije, dosadašnjih istraživanja i sprovedenog istraživanja, može se zaključiti da motivacija zaposlenih utiče na zadovoljstvo zaposlenih. Još je Maslow ukazao da postoji hijerarhija potreba, te da su prioritetne fiziološke potrebe, a dok se na kraju hijerarhiskih potreba nalazi samoostvarenje. Dosadašnja istraživanja pokazuju da u razvijenim privredama, zaposleni motivaciju traže u faktorima kao što su napredovanje na poslu, edukacija, samoostvarenje. U tim privredama zaposleni imaju mogućnost promene kompanije u slučaju nezadovoljstva, te nisu vođeni strahom od gubitka posla i traže od menadžmenta kompanije bolje uslove za rad. S druge strane u nerazvijenim privredama zaposleni u nemogućnosti promene posla i zaposlenja u drugim firmama, iz straha ostaju u firmi bez obzira da li su zadovoljni ili nisu.

271 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Analysis of the satisfaction and motivation tangible and intangible motivational factors Abstract In order to achieve a successful business, every organization must find the optimal combination of material and immaterial incentives for their employees. The employee satisfaction stems not only from the material incentives, but also from a wide variety of intangible factors. The aim of paper is to present the results of research which sought to discover what are the segments where the employees work more or less satisfied, and to find out whether there is a relationship between the variables: age, sex, education, position in the firm, total years of service, working internship at the company where respondent currently works, how to regulate the employment relationship, the average daily time spent at work, with variables gathered at the different factors of job satisfaction, such as physical working conditions, interpersonal relationships, leadership, professional development, material incentives, work, labour organization and job security. Research on satisfaction and motivation of employees was conducted in late 2011 on a sample of 400 respondents in the various domestic companies, and the feedback received from 266 respondents. Keywords: employee satisfaction, motivation, motivational factors, Literatura 1. Bahtijarević Šiber F. (1999) Management ljudskih potencijala, Zagreb,Goden marketing. 2. Beebea A., Blaylockb A. (2008). Job satisfaction in public relations internships, Articlein press, Das, A., Handfield, R.B., Calantone, R.J., Ghoch, S. ( 2000). A contigent view of quality management- the imact of international competition on quality, Decision Sciences, 31, Kayank, H. (2003). The relationship betwen tota quality management practices and thier effects on firm performance, Journal of Operations Management, 21(4), Molina, L.M. (2007). Relationship between quality management practices and knowledge transfer, Journal of Operations Management, 25, Unčanin R., Petković T., Stanković R., Jovanović D. (2006). Operativni i strategijski menadžment, Čačak, Viša poslovna škola. 10. Urošević S., Đorđević Maljković N., Milijić N. (2011). Analiza motivacije i zadovoljstva zaposlenih materijalnim uslovima i sigurnošću posla kao najvažnijim motivacionim faktorima, Poslovna politika, 3-4,

272

273 Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima s javnošću Vladimir Villach Čeliković, INGRA d.d., Alexandera von Humboldta 4b, Zagreb, Hrvatska, tel: , fax: vladimir.celikovic@ingra.hr Igor Čizmadija, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Obrazovna grupa Zrinski, Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska, tel: , fax: igorc@ efos.hr Sažetak Moglo bi se reći kako su pregovori svakodnevna, ali ne i obična ljudska aktivnost. Ako se razgovor između dvije osobe počne kretati u smjeru pokušaja da prva osoba zadovolji svoje potrebe, koristeći se drugom osobom na razuman način, možemo zaključiti da su pregovori već započeli. Iako se u stvarnosti često susrećemo sa spontanim pregovaranjem, što u svakodnevnom životu, što u odnosima s javnošću, pregovarati treba organizirano, planski, svjesno i uvažavajući prirodu ciljane javnosti. Svrha je ovog rada na sustavan način osvijestiti poduzetnike i menadžere o nužnosti poznavanja umijeća pregovaranja i pregovaračkih taktika kao bitne karakteristike svih onih koji primarno žele komunicirati s javnošću, dakle, onih koji znaju upravljati procesom uspostavljanja i održavanja zajedničkih načela komunikacije, razumijevanja, prihvaćanja i suradnje između organizacije i njezine javnosti. Ključne riječi: pregovaračke vještine, pregovaračke taktike, odnosi s javnošću 1. Uvod Moglo bi se reći kako su pregovori svakodnevna, ali ne i obična ljudska aktivnost. Ako se razgovor između dvije osobe počne kretati u smjeru pokušaja da prva osoba zadovolji svoje potrebe, koristeći se drugom osobom na razuman način, možemo zaključiti da su pregovori već započeli. Pregovori obuhvaćaju i mnoge druge situacije kao što su pregovori između država, sindikata i poslodavaca, stranih i domaćih kompanija, kupaca i prodavača i sl. Preko dvije trećine prodaje roba i usluga realizira se zahvaljujući pregovorima. Pregovori po svojoj prirodi imaju izrazit komunikacijski karakter. Jedna od najvažnijih prepreka koju treba savladati jest završetak pregovora odnosno komunikacije kvalitetnim sporazumom. Naravno, u odnosima s javnošću pod kvalitetnim sporazumom ponajprije se misli na neformalan, usmeni oblik sporazuma sklopljen između javnosti i organizacije koju, sukladno etičkim normama, zastupaju stručnjaci za odnose s javnošću. Oni uspostavljaju i održavaju međusobno razumijevanje, povjerenje, poštovanje i društvenu odgovornost. Ovime se organizacija i njezina ciljana javnost nalaze u win-win odnosu koji je iznimno bitno načelo principijelnog pregovaranja. U stvarnosti se često susreće spontano pregovaranje. Ne samo u svakodnevnom životu, nego i u odnosima s javnošću. Mnogi praktičari nisu svjesni činjenice da u komunikaciji s određenom javnošću pregovaraju uvjete koji će zadovoljiti i organizaciju koju predstavljaju i javnost. Kod spontanog pregovaranja ne postoji svijest o tome da se nešto posebno događa, a pregovori s javnošću

274 274 Vladimir Villach Čeliković, Igor Čizmadija: Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima... već su u tijeku. Opasnost koja u tome leži je velika od odsustva metodološkog slijeda do opće neurednosti i neuvažavanja. Odsustvo vještina pregovaranja može imati velike poslovne i gospodarske posljedice. Pregovarati, stoga, treba organizirano, planski, svjesno i uvažavajući prirodu ciljane javnosti. Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima s javnošću ovise o pripremljenosti poduzetnika i pravom izboru pregovaračkih strategija i tehnika pregovaranja. Dok pregovaranje predstavlja komunikacijski proces dviju ili više zainteresiranih razumnih strana kojim one pokušavaju naći zajedničko rješenje za svoje potrebe i interese (Tudor, 2009), odnosi s javnošću označavaju vještinu kojom se, koristeći dosege komunikologije, psihologije i sociologije, utječe na stvaranje i jačanje pozitivnog imidža i ugleda poduzeća (institucije, pojedinca ili države) u javnosti te održavaju kvalitetni odnosi sa svim segmentima javnosti, radi vlastitog uspjeha, međusobnog razumijevanja i suradnje te sprječavanja ili neutraliziranja nepovoljnog publiciteta (Skoko, 2004). Iz ove dvije definicije možemo zaključiti kako su pregovaranje i odnosi s javnošću u uskoj vezi. Izgrađenim sustavom komuniciranja (odnosima s javnošću i pregovaranjem) može se oblikovati mišljenje o poslovnoj organizaciji gdje mišljenje uopće nije postojalo, može se mijenjati na bolje tamo gdje mišljenje postoji čime se izravno može utjecati na ugled, tj. imidž tvrtke ili institucije. Iznimno je važno što prije prepoznati potrebe ljudi (javnosti) koji su tihi pokretač svakih pregovora. Prvi zadatak svakih poslovnih pregovora jest razotkriti potrebe druge strane, od trenutka pripreme, preko otvaranja, do faze zrele rasprave i konca pregovora, odnosno tijekom cijelog procesa pregovora. Poduzetnik u odnosima s javnošću također treba poznavati potrebe druge strane (javnosti) prije nego krene u komunikaciju s njima. Poduzetnici komuniciraju s unutarnjom i vanjskom javnošću kako bi razvili pozitivne odnose i stvorili sklad između ciljeva organizacije i društvenih očekivanja. 2. Primjena strategija pregovaranja u odnosima s javnošću Strategiju pregovaranja možemo opisati kao plan koji opisuje načine kako doći do glavnog cilja pregovaranja. Kao i sve strategije pretpostavlja definiranje ciljeva, pretpostavki i sredstava kako bismo se pomaknuli s točke gdje smo sada u točku gdje želimo biti. Treba ju razlikovati od strategije pregovora koja je okrenuta pregovaračkom sadržaju, dok je strategija pregovaranja okrenuta načinu djelovanja. Zoran Tomić (2008.) piše da je strategija dugoročan proces i kod nje ne vrijedi brzo sagledavanje i reagiranje. Čvrsta strategija mora se osloniti na znatno dublju analizu. Kao što smo ranije spomenuli, u praksi se najčešće može susresti spontano pregovaranje u kojem ne postoji svijest o tome da se nešto uopće događa, a pregovori su već započeli. Organizirano pak pregovaranje je svjesno i odvija se prema procesnim funkcijama (plan, priprema, promišljena rasprava, kontrola, korekcija i stalno usmjeravanje cilju). Poznate su još i strategije reduciranog pregovaranja koje obuhvaćaju strategije mekog, tvrdog, pozicijskog, fiktivnog i principijelnog pregovaranja. Kod mekog pregovaranja cilj je sporazum s kakvim-takvim ili bilo kakvim pokrićem potreba. U ovoj strategiji smatra se uspjehom ako je postignut sporazum i uspostavljen dobar odnos među sudionicima pregovora. Meki pregovarač želi izbjeći osobni konflikt ili konflikt organizacije koju zastupa i spreman je činiti ustupke da bi postigao dogovor. Takvi se pregovarači bez obzira što žele sporazumno rješenje često osjećaju iskorišteni i izrabljeni. Stoga je iz mekih pregovora potrebno izaći odmah čim to uočimo. Moguće je izbjeći ovakav oblik pregovaranja ukoliko se vodi interesima koje treba braniti kao nešto prirodno, legitimno i očekivano te ukoliko se nametnu posebne zabrane (npr. ne nuditi ustupak već kod prvog zastoja, tražiti više, ne težiti prijateljstvu već profe-

275 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING sionalnim odnosima, sačekati da druga strana prva popusti i sl.). Meko pregovaranje najčešće možemo uočiti u komunikaciji s državnim tijelima i institucijama koje imaju zakonski propisanu regulativnu funkciju. Odjel korporativnih komunikacija dioničkog društva, zajedno s pravnim i financijskim odjelom brine da komunikacija prema regulatornim tijelima funkcionira na zadovoljavajući način. U praksi to znači da se moraju ispunjavati strogi uvjeti koje sukladno raznim zakonskim aktima (Zakon o tržištu kapitala, Pravila Zagrebačke burze, Pravila Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Zakon o trgovačkim društvima i sl.) provjeravaju regulatorna tijela. Kao primjer uzet ćemo da je korporacija u ulozi pregovarača vezano za sadržaj Prospekta uvrštenja dionica na uređeno tržište Zagrebačke burze, kao i objave istog investicijskoj javnosti, uz napomenu da se pregovarač nalazi u vremenskom škripcu, odnosno Prospekt treba objaviti što prije. PR stručnjaci korporacije vode pregovarački tim sastavljen od pravnika i ekonomista, znaju da je riječ o nadmoćnom protivniku, Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (u daljnjem tekstu: HANFA), koji mora odobriti Prospekt prije njegove objave. Pregovarač je kao svoj cilj postavio sporazum, odnosno dobivanje suglasnosti na tekst Prospekta, a sve ostalo je prilagodio tome. HANFA postavlja svoje zahtjeve pozivajući se na razne zakonske propise i na vlastita tumačenja istih. Pregovarač se nužno prilagođava zahtjevima, ukoliko oni ne prelaze donji prag pregovarača i njegovog tumačenja zakonskih odredbi. Pregovaraču su bitni međuljudski odnosi i naklonjenost regulatora kako bi ostvario cilj. Meko pregovaranje karakterizira izostanak zdravog i produktivnog konflikta interesa, ali kao ishod toga može se očekivati pouzdanost provedbe, tj. objave Prospekta. Meke pregovore moguće je i malo otvrdnuti na način da više inzistiramo na zaštiti svojih mišljenja i prijedloga, naročito ako propis tumačimo na drugačiji način nego što to čini HANFA. U tom slučaju od regulatora tražimo realno obrazloženje svojih stavova koje ćemo nastojati pomiriti s našima. Na ovaj način prelazimo iz područja mekih u područje principijelnih pregovora. Za razliku od mekog pregovaranja, o kojem je do sada bilo riječi, tvrdo pregovaranje ima za cilj sporazum s jednostranim zadovoljenjem potreba. Često je prisutna premisa: cilj opravdava sredstvo. Tvrdi pregovarač vidi svaku situaciju kao borbu u kojoj strana koja zauzimanjem ekstremnije pozicije izdrži duže, ujedno bolje prolazi. Takvi pregovarači uvijek žele pobijediti. Polaze od stava ja dobivam, ti si na gubitku. Ovakvo pregovaranje stavlja organizaciju i javnost u asimetričan odnos (javlja se jaz među pregovaračima). Moguće ga je izbjeći ukoliko se drugu stranu preventivno šokira najavom ekstremnog zahtjeva (psihološki karakter), ukoliko se posjeduje dovoljno samokontrole i svjesnog djelovanja te se druga strana pravovremeno upozori da se ne prihvaća tvrdo nadmetanje. Kao primjer tvrdog pregovaranja uzet ćemo političara krajnjeg desnog ili lijevog političkog opredjeljenja kojeg karakterizira čvrstina nastupa, nepopustljivost, agresivnost i nerijetko neuvažavanje tuđih stavova. Zamislimo ga kako se otvoreno sukobljava s moderatorom panel rasprave na televiziji, pri čemu jednostrano zagovara svoje interese. Moderator predstavlja javnost, odnosno određenu ciljnu populaciju ovog političkog talk showa i nastoji pomiriti svoje vlastite stavove, ali i stavove drugih sudionika emisije. Dok su javnost, gosti i moderator u nevjerici zbog nepopustljivosti, političar je uvjeren da je u pravu i ne pokazuje razumijevanje za drugu stranu priče. Za zaključiti je da bi svaki poduzetnik pregovarač imao velikih glavobolja s takvom osobom. Mnogo je razloga za takvo ponašanje. Možda je napad jedina pregovaračka tehnika koju pozna; možda ga je strah da ga se vidi kako se predaje ili uzmiče. Takvu se osobu ne smije provocirati i zastrašivati. Potrebno je ostaviti dojam da se igra po njegovim pravilima, ne gubeći pritom iz vida svoja načela. Umjesto da mu se odgovori s: Ali, bolje je prepraviti svoj odgovor, govoreći: Da, vidim o čemu je riječ, i.

276 276 Vladimir Villach Čeliković, Igor Čizmadija: Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima... Jedan od najčešćih oblika pregovaranja poduzetnika je pozicijsko pregovaranje, a uključuje inzistiranje na vlastitim interesima te zagovaranje vlastitog rješenja i jedne i druge strane (pozicijski rat). Pregovori počinju gotovim zahtjevima, bez diskusije i usuglašavanja čime se ograničava kreativnost i svode se na borbu oko samo dva rješenja. Moguće je izbjeći pozicijsko pregovaranje koje zna biti iscrpljujuće i dugotrajno. To se može učiniti na način da svaka strana bude obvezna predložiti dva ili tri alternativna prijedloga te zabranom postavljanja konačnih zahtjeva prije nego nastupi trenutak za to te ne treba prihvatiti preuranjene zahtjeve, već ih treba ignorirati. Ozbiljan poduzetnik ne bi trebao koristiti pozicijsko pregovaranje jer ono ne doprinosi uzajamnoj (simetričnoj) komunikaciji. Nažalost, konflikata je sve više. Sve je manje onih javnosti koje će prihvatiti odluke koje diktira neka organizacija. I u tu zamku poduzetnici nesvjesno upadaju braneći stav organizacije bez da racionalno razmisle o posljedicama takvog pregovaranja. Američka vlada vodila je pozicijski rat putem televizije tijekom ratnih sukoba u Vijetnamu. Istaknuto je kako Vijetnamski rat predstavlja prvi otvoreni rat i kako nije postojala formalna cenzura. Međutim, kasnije se ispostavilo da je upotrebljavan niz tehnika vojnih odnosa s javnošću. Vlada je neke prizore inscenirala kako bi televizijske postaje bile opskrbljene materijalom povoljnim za Vladu. Otvorenost rata bila je lažna. Novine poput The New York Timesa počele su voditi pozicijski rat s američkom vladom objavljujući istinu. Povijest bilježi da je čak i predsjednik J. F. Kennedy bezuspješno intervenirao kod glavnog urednika gore navedenog medija (Tomić, 2008). Rezultat: tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća javnost je percipirala da je Vijetnamski rat izgubljen na televiziji. Za razliku od svih do sada spomenutih strategija pregovaranja fiktivno pregovaranje nema za cilj pregovaranje ni dogovor, već odgađa pregovore, neproduktivno djeluje, nema konkretizacije, partneri su neprecizni. Ciljevi ovakvog prividnog pregovaranja mogu biti poslovna špijunaža (business intelligence), odugovlačenje i guranje druge strane u vremenski škripac, odlaganje izvršenja obveza, odgađanje pregovora zbog novih i boljih uvjeta, zadržavanje i odvlačenje pozornosti s boljih poslova. Potrebo je izbjeći i što prije pobjeći iz ovakvog oblika pregovaranja. To je moguće učiniti postavljanjem kontrolnih pitanja, provjerama ukoliko takvi pregovori nisu odmakli, a ukoliko jesu moguće je izvući se upotrebom rezervnog rješenja, odnosno boljeg alternativnog rješenja (BAR), neutralizirati korist druge strane i započeti pregovore na osnovama principijelnog pregovaranja. Fiktivno pregovaranje može se pronaći, osim u poslovnom svijetu, u politici te diplomaciji. Fiktivni pregovori i razgovori omogućuju nam da dođemo da raznih korisnih informacija ili ako nam je namjera odlagati izvršenje vlastite obveze, omogućuju nam kupovinu vremena kako bismo u sljedeću rundu pregovora ušli jači. Poduzetnici su, nastojeći izgraditi i unaprijediti dobre unutarnje i vanjske odnose, svjesni da postoje pregovaračke strategije koje se zbivaju između tvrdih i mekanih. I one uključuju pokušaj izmjene ustupaka između onoga što organizacija želi postići kao i njena javnost (Tomić, 2010). Osnovna teza principijelnog pregovaranja 1 jest odlučivanje o pitanjima po njihovim vrijednostima, radije nego kroz proces cjenjkanja koji je fokusiran na to što svaka strana kaže da će učiniti ili neće učiniti. Ona zagovara tezu, kada god je to moguće, da organizacija i javnost traže obostranoj dobiti (načelo win-win 2 i načelo give-get 3 ). Organizacija koja štiti svoju reputaciju i onda kada njezini interesi dolaze u sukob treba inzistirati da rezultat pregovora bude temeljen na nekim pravednim 1 Ova metoda pregovaranja nastala je u okviru Harvardskog pregovaračkog projekta. 2 Koristi se u pregovoru sa starim partnerima, s novim partnerima kada se ulazi u veće projekte, u kojima je važan budući odnos među partnerima. 3 Zagovara tezu dajem da bih dobio.

277 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING standardima i obostranoj prihvatljivosti. Ovo je ujedno jedan od temeljnih principa odnosa s javnošću o kojima poduzetnik treba voditi računa. Metoda principijelnog pregovaranja kombinacija je tvrdog pregovaranja, kada je riječ o odlučivanju o vrijednostima i mekog pregovaranja, kada je riječ o stranama (organizaciji i javnosti) ili ljudima. Ona se ne koristi nikakvim trikovima. Ona predstavlja pregovaranje s ciljem i pregovaranje nad sadržajem. U odnosima s javnošću ova strategija pregovaranja pokazuje kako dobiti ono na što poduzetnici, menadžeri ili organizacija imaju pravo i pritom ostati korektni (simetrični). Omogućuje im da budu pravedni dok štite sebe, svoju funkciju ili organizaciju od onih koji bi ih htjeli iskoristiti za neke druge interese i ciljeve. Ustraje se na objektivnim kriterijima i nalaze se opcije od obostrane koristi. Principijelno pregovaranje ima sedam ciljeva (Tudor, 1992.): dobiti kvalitetan sporazum, racionalno utrošiti vrijeme i sredstva, ostvariti dobre međuljudske odnose, moguća rješenja, postizanje neplaniranih obostrano korisnih rješenja, dugoročni poslovni odnosi i pouzdanost provedbe. Upravljanje suprotstavljenim interesima zahtijeva i podrazumijeva prepoznavanje potreba, otkrivanje namjera, uvažavanje situacija obiju strana. Komunikacija se odlikuje uspješnim govorom i slušanjem. Govor je konkretan, razgovijetan, jasan, jednostavan, temelji se na argumentima, valjanom logičnom zaključivanju, dokazima, činjenicama. Pažljivo slušanje znak je da se želi slušati i razumjeti. Dobri su međuljudski odnosi cilj za sebe koji se ostvaruje asertivnim načinom: pošteno zalaganje za sebe, uvažavanje drugih, podržavanje pozitivnog ozračja. Dobri primjeri principijelnog pregovaranja mogu se naći u svakodnevnoj praksi: u javnoj diplomaciji, u odnosima s donatorima, sponzorima, investitorima i medijima. Novinaru s kojim je izgradio dobar odnos, poduzetnik pruža relevantne informacije, a od novinara zauzvrat može očekivati svježe i ekskluzivne informacije koje mu u najvažnijem trenutku mogu pomoći pri donošenju taktičkih odluka. Izgrađenim sustavom povjerenja i dvosmjernog kolanja informacija, i novinar i poduzetnik su na dobitku. Ipak, u takvom odnosu treba se čuvati potencijalnih zamki da se u pomalo prijateljskom raspoloženju previše ne otvorimo jedna suvišna informacija može naštetiti i odnosu i organizaciji. 3. Taktike pregovaranja poduzetnika s javnošću Edward de Bono je u svom djelu Tactics - The Art and Science of Success rekao kako su taktike vjerni sluge svakoj strategiji, što znači da se one prilagođavaju glavnom cilju, dakle strategiji. One predstavljaju metode korak po korak kako bi se postigli veći, strateški ciljevi. Pregovaračke taktike obuhvaćaju opće taktičke metode i posebne taktičke zamisli (Tudor, 1992.). Opće metode jesu one koje se trebaju znati unaprijed i koristiti te prepoznati kad ih drugi koriste. Posebne se pak zamisli koriste u konkretnom slučaju na licu mjesta te se na taj način jednokratno i trenutno rješava problem, odnosno deblokira određena pregovaračka situacija. Poznavanje taktičkih metoda može uvelike stimulirati domišljatost, kreativnost i brzinu pronalaženja taktičkih rješenja na licu mjesta. Što je poduzetnik češće u poziciji da pregovara, to će biti skloniji sistematiziranju i ovladavanju većim brojem taktičkih metoda čime se poboljšavaju njegove operativne radnje u praktičnim situacijama. Neke od taktičkih metoda jesu taktike kadrovskih uloga, osobnih napada, igara na niz tema, neodmjerenih zahtjeva, visokog pritiska te taktike pri kraju razgovora. Poduzetnik određene taktike ne bi smio upotrebljavati jer se kose s etičkim normama. Međutim, dobro je da ih poznaje kako bi se obranio jer ih druga strana može koristiti kao napadačke taktike.

278 278 Vladimir Villach Čeliković, Igor Čizmadija: Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima... Jedna od taktika kadrovskih uloga koje poduzetnici često koriste u odnosima s javnošću jest taktika dobrih i loših momaka. Radi se o internacionalnoj trik-taktici u kojoj se jedna pregovaračka strana kao tim dijeli na dvije grupe. Članovi prve grupe koji glume loše momke su energični, bezobzirni, napadački nastrojeni, dok su članovi druge grupe koji glume dobre momke dobronamjerni, puni razumijevanja i žele se dogovoriti. Namjera je da se navede drugu stranu, da bježeći od loših momaka, prihvati prijedloge dobrih momaka. Ova je taktika vrlo korisna i dokazano primjenjiva pri lobiranju određenih ideja, na primjer lobiranje kako bi se uvele nove odredbe u postojeći zakon ili u konačnici donošenje novog zakona. Još jedna taktika kadrovskih uloga veže se uz situaciju u kojoj poduzetnik šalje pregovarača koji ne zna svoja ovlaštenja (na primjer može li odobriti veći količinski popust ili smije li iznijeti određeni podatak u javnost), odnosno koji može samo načelno dogovoriti osnove koji su dobar temelj za sljedeći krug pregovora. Ova taktika nejasnih ovlaštenja korisna je za one poduzetnike koji žele izbjeći odgovor na postavljeno pitanje i dobiti vrijeme za pripremu sljedećih pregovora. Osim navedene dvije taktike kadrovskih uloga moguće je u svakodnevnim poslovnim pregovorima susresti i taktike osobnih napada. Ukoliko želi ugroziti integritet ličnosti i time doći u nadmoćnu pregovaračku poziciju poduzetnik se može koristiti taktikom psihološke nelagode. Predmet ove taktike su primarne socijalne potrebe čovjeka. Kad mu se one ugroze, postaje pregovarački slab. Nerijetko se ovom napadačkom taktikom susreću poduzetnici kada s druge strane mogu primijetiti podsmijeh jednog od sugovornika svaki put kada se spremaju uzeti riječ ili kad ih ne slušaju (nešto pišu, crtaju, gledaju kroz prozor). Na taj se način ugrožavaju primarne socijalne potrebe čovjeka. Čovjek ima potrebu za afirmacijom, priznavanjem, uvažavanjem, a kad mu se to uskrati postaje nesretan i slab. Sposobni poduzetnici pregovarači moraju na vrijeme prepoznati opasnost koja vreba i koja im, na primjer, može upropastiti događaj na kojem se predstavlja novi proizvod. Prijetnje osobi spadaju u taktike osobne nelagode, a cilj joj je izazvati osjećaj elementarne i egzistencijalne ugroženosti. Tada je potrebno zadržati samokontrolu. Poduzetnici, političari i osobe iz javnog života znaju se medijski obračunavati s osobama i kompanijama ukoliko je njihova osobnost ugrožena. Kao primjer uzet ćemo tvrtku Abeceda koja je zbog nepodmirenih potraživanja odlučila stopirati uslugu instituciji koju zastupa osoba XY. Djelatnost je Abecede održavanje parkova. Zbog pritiska medija i javnosti Abeceda mora priznati poteškoće koje ima s institucijom i objaviti razloge neodržavanja gradskih parkova. Osoba XY osjeća se prozvanom, ali ne smatra se odgovornom za nastalo stanje. Pod pritiskom medijskih upita XY prijeti Abecedi da zbog njihove aljkavosti i nefunkcionalnog raspolaganja novcem, grad izgleda prljavo i zapušteno. Drugim riječima, skreće pozornost i odgovornost sa sebe. Treća skupina taktika pregovaranja jesu igre na niz tema. Varka o prioritetu ciljeva jedna je od taktika koja se ubraja u ovu skupinu, a koju poduzetnici često primjenjuju. Najčešća je u situacijama kada poduzetnik želi prikriti prioritetan cilj, odnosno stavlja ga u drugi plan, dok istovremeno zahtjev koji nema neku važnost stavlja u prvi plan i prezentira ga kao prioritetan cilj. Primjer za ovu taktiku možemo pronaći u sve većem broju neisplaćenih plaća od strane poduzetnika svojim zaposlenicima. Zaposlenicima se prezentira da se plaće ne mogu isplatiti zbog krize koja je obuhvatila cijelo gospodarstvo te zato što nisu naplaćena potraživanja od strane korisnika, dok se novac istovremeno troši na nešto drugo. Taktika pakiranja prednosti jest ona koju poduzetnici koriste u određenom trenutku kako bi popravili svoju ili oslabili pregovaračku poziciju druge strane na način da podastiru dokaze o poslu koji je odrađen i dokumentiran. Na primjer, agencije za odnose s javnošću koriste press clipping pomoću kojeg mogu dokumentirati da neku osobu ili organizaciju ne prati dobra reputacija. Posebno je korisno kada agen-

279 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING cija za odnose s javnošću pitcha novog klijenta kojemu treba poraditi na podizanju reputacije pa mu se putem prethodno napravljene analize medijskog sadržaja predoči kako ga doživljavaju mediji i javnost. Osim opisanih taktika za kraj ćemo spomenuti i taktiku koju poduzetnici često koriste prilikom komunikacije s unutarnjom i vanjskom javnošću. To je taktika izbjegavanja sporazuma koja se ubraja u skupinu taktika pri kraju razgovora. Jasno je da neki pregovori mogu završiti definitivnim prekidom suradnje, no cilj je ove taktike ostaviti poveznicu za eventualni nastavak pregovora. Potrebno je pronaći pravi izgovor koji odgovara trenutku i okolnostima pregovora. Na primjer, ako poduzetnik želi izbjeći davanje informacija novinaru jer mu u tom trenutku to ne odgovara, može odgovoriti neutralnom rečenicom da nema novih elemenata te kad se oni pojave da će ih o njima obavijestiti. Na ta način izbjeći će usmeni sporazum, ali u tom slučaju mora biti svjestan da je novinaru ostao dužan. 4. Zaključak Koju god strategiju ili taktiku pregovaranja poduzetnik primijeni treba biti svjestan da ona treba zadovoljiti tri kriterija kod pregovaranja između strana. Pregovaranjem se treba postići mudar dogovor, ukoliko je dogovor moguć. Pregovaranje treba biti učinkovito. Pregovaranje treba unaprijediti ili bar ne narušiti odnos između strana (organizacije i javnosti). Ljepota filozofije svi su na dobitku nalazi se u njezinoj primjenjivosti u svim oblicima pregovora od rasprave s djetetom do sastavljanja međunarodnog ugovora. Ponekad može biti teško onome koji održava smjer pregovora. Međutim u tome se ogleda uspješnost dobrog poduzetnika pregovarača. Pregovaranje je vještina poput bilo koje druge ona se uči, vježba i s vremenom se u njoj postaje uspješniji. Poduzetnici koji posjeduju ovo znanje i vještinu mogu očekivati mnogo povoljnije rezultate pregovaranja. Svoju komunikaciju trebaju temeljiti na strategiji principijelnog pregovaranja koja je zapravo jedini potpuni obrazac pregovaranja. Zahvaljujući pregovorima, društvene se grupe i pojedinci, tvrtke, države povezuju u nove cjeline. Zadaća poduzetnika u pregovorima je da ponekad spoji nespojivo, pronađe zajednički interes čak i onda kada se on naizgled ne nazire što ih čini svojevrsnim medijatorima civilizacije. U istočnoj kulturi medijacija je protkana u filozofiju življenja. Možda je i više nego sazrelo vrijeme da zapad shvati kako jednostrano zadovoljenje potreba nije vrlina nego mana. Nažalost, rezultat takvog ponašanja doveo nas je do ekonomske krize. Nisu organizacije te koje međusobno pregovaraju, nego su to ljudi - poduzetnici. Prihvaćajući spoznaju da se radi o ljudima - poduzetnicima, a ne stvarima, moguće je krenuti putem konsenzusa. Iskrenost i pouzdanost su važne. Filozofija svi su na dobitku jest krucijalna.

280 280 Vladimir Villach Čeliković, Igor Čizmadija: Pregovaračke vještine poduzetnika u odnosima... Negotiating Skills of Entrepreneurs in Public Relations Abstract Although it could be said that negotiating is an everyday activity, it cannot be called an ordinary human activity. If a conversation between two people begins to move in the direction where the first person attempts to satisfy their needs, using the second person in a reasonable way, we can conclude that the negotiations have already begun. Although spontaneous negotiations are often encountered in everyday life, when it comes to public relations, negotiations should be organized, planned, conscious, and should take into account the nature of the target audience. The purpose of this paper is to raise entrepreneurs and managers awareness of the necessity of knowing the art of negotiating as well as negotiation tactics as the essential characteristics of those who primarily want to communicate with the public i.e., those who know how to manage the process of establishing and maintaining the common principles of communication, understanding, acceptance and cooperation between organization and its public. Key words: negotiating skills, negotiating tactics, public relations Literatura 1. Čizmadija, I., Mašek, A. (2004): Enterprise Network s Info Point. GIS Odyssey 2004, Trogir, str De Bono, E. (1993): Tactics - The Art and Science of Success: Harper & Collins, London 3. Fisher R., Ury W. (1981): Getting to Yes, Negotiating Agreement Without Giving In, Houghton Mifflin Company, USA, New York 4. Heat Robert L. (2001): Handbook of Public Relations, Sage Publications, Thousand Oaks, USA, California 5. Nacionalno vijeće za konkurentnost (2004). 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Zagreb 6. Nierenberg J., Ross I. S. (2005): Tajne uspješnog pregovaranja, Školska knjiga, Zagreb 7. Skoko B. (2004): Hrvatska Identitet, image i promocija, Školska knjiga, Zagreb 8. Tomić Z. (2008): Odnosi s javnošću, teorija i praksa, Synopsis, Zagreb Sarajevo 9. Tudor G. (1992): Kompletan pregovarač, Umijeće poslovnog pregovaranja. MEP Consult, Zagreb 10. Tudor G. (2009): Veliki poslovni pregovori. MEP d.o.o., Zagreb

281

282

283 6 Poduzetništvo društveno odgovorno poslovanje Entrepreneurship - Corporate Social Responsibility

284

285 Socijalna odgovornost i organizacijska kultura financijskih institucija u Hrvatskoj Domagoja Buljan Barbača, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije u Splitu, Livanjska 5, Split, Hrvatska dobuljan@oss.unist.hr Lucija Bačić, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije Heinzelova 55, Zagreb, Hrvatska lbacic@oss.unist.hr Toni Milun, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za stručne studije Heinzelova 55, Zagreb, Hrvatska tmilun@oss.unist.hr Sažetak Organizacijska kultura i društvena odgovornost dva su suvremena koncepta koji značajno utječu na performanse i rezultate tvrtki. Oba koncepta nesumnjivo imaju snažan utjecaj na percepciju krajnjih korisnika i može ih se čak promatrati i kao komparativnu prednost za tvrtke koje ih primjenjuju. Ova komparativna prednost može napraviti bitnu razliku za institucije na visoko koncentriranim i konkurentnim tržištima. Primjer takvog tržišta jest financijsko tržište gdje je vrlo velik broj institucija u borbi za klijente. Na hrvatskom financijskom tržištu dominiraju banke pa je istraživanje provedeno upravo na bankama. U posljednjim desetljećima banke su više orijentirane na sektor stanovništva i bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti koliko su koncepti društvene odgovornosti i organizacijske kulture važni korisnicima. Istražili smo važnost ova dva suvremena pitanja i pokušali utvrditi postoji li povezanost među njima. Istraživanje je provedeno u veljači godine na uzorku od 108 studenata Sveučilišnog odjela za stručne studije Splitskog sveučilišta od kojih 62 studira u Zagrebu, a 46 u Splitu. Preliminarna statistička analiza prikupljenih podataka uključuje deskriptivnu statistiku: izračun aritmetičke sredine, standardne devijacije i koeficijenta varijacije ispitivanih varijabli. Hipoteze o postojanju razlika u socijalnoj odgovornosti i kulturi organizacije banaka u Splitu i Zagrebu procijenjene su Studentovim t-testom i testom o razlici proporcija. Ključne riječi: financijsko tržište, socijalna odgovornost, organizacijska kultura, percepcija korisnika 1. Socijalna odgovornost i organizacijska kultura - koncepti budućnosti Nedostatak društvene odgovornosti u svim segmentima suvremenog društva postaje vrlo važan i uočljiv problem. Mnoga su suvremena istraživanja pokazala kako je razoran utjecaj poslovne filozofije orijentirane isključivo ka profitu. Problem je vidljiviji u post-komunističkim društvima koja su u protekla dva desetljeća uvela temeljne postulate kapitalizma. Razlozi su mnogi, ali među njima možemo istaknuti nedostatak perioda prilagodbe na sve promjene koje su se dogodile u posljednja dva desetljeća. Društveno odgovorno poslovanje je u fokusu napretka šire zajednice kroz upotrebu odgovarajućih poslovnih politika i ulaganja korporativnih resursa (Buljan Barbača, 2007.) što je usko vezano uz dizajniranu organizacijsku kulturu i njeno prihvaćanje na razini cijelog poduzeća. Vrijednosti, ideali i vjerovanja koja članovi unutar poduzeća izgrađuju i dijele re-

286 286 Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić: Socijalna odgovornost i organizacijska kultura... zultat su promjena u vanjskom i unutarnjem okruženju i jednako tako vidljivi unutar i izvan organizacije. Međutim, bez kvalitetno dizajniranih unutarnjih aspekata organizacijske kulture nije moguće postići kvalitetnu percepciju vanjskih aspekata i percepcije okruženja. Korporativna društvena odgovornost jest namjerno uključivanje javnog interesa u procesu donošenja odluka i poštivanje trojnog koncepta (3P): ljudi (People), planet (Planet) i profit (Profit) (Kotler i Lee, 2005.). Socijalna odgovornost koncept je kojim tvrtka integrira promišljanja o dobrobiti društvene zajednice i okoliša u svoje poslovne aktivnosti i svoju interakciju s društvenom zajednicom, a u potpunosti na dobrovoljnoj osnovi. Vrijedi istaknuti i esencijalnu ulogu u kreiranju korporativnog kredibiliteta i u upravljanju imidžom tvrtke (Florea i Florea, 2009.). Organizacijska kultura kao jedna od kvalitativnih čimbenika uspješnosti poslovanja u organizacijama u današnjim turbulentnim i dinamičnim uvjetima poslovanja zauzima središnje mjesto (Livermore, 2010.). Potrebno je, stoga, utvrditi koji su postojeći kulturni obrasci i modeli koji uvjetuju aktualno ponašanje zaposlenih u financijskim institucijama prihvaćeni; koji su od tih obrazaca organizacijski funkcionalni, a koji disfunkcionalni; u kojoj mjeri zaposleni usvajaju pojedine i nove kulturne obrasce organizacijskog ponašanja i je li to rezultat samo procesa promjena pokrenut izvan ili unutar organizacije ili je to pak rezultat promjena na osobnoj razini. Treba utvrditi postoje li marginalizirani obrasci organizacijskog ponašanja koje bi, unatoč izmijenjenoj gospodarskoj i turističkoj zbilji, u procesu prilagodbe brzim i korjenitim promjenama trebalo ponovo aktualizirati i revitalizirati. Treba razmotriti u kojoj mjeri menadžeri ozbiljno shvaćaju i prepoznaju ulogu i značaj organizacijske kulture u postizanju uspjeha na globalnoj i financijskoj sceni te koliko su spremni primijeniti nove koncepte promjena i razvoja kako bi individualno, grupno i organizacijsko ponašanje usmjerili ka efikasnom ostvarenju ciljeva temeljenom na jedinstvenim unutarnjim vrijednostima, snagama i mogućnostima zaposlenika i organizacije. U periodu 90-tih godina prošlog stoljeća u Republici Hrvatskoj bilo je gotovo sramotno spominjati pojmove kao što su društvena ili socijalna odgovornost. Smatralo se da sam pojam i sve što se u tom trenutku za njega vezivalo pripada političkom okruženju iz kojeg se netom na vrlo bolan način izašlo - komunizmu. U vremenu kada su se kreirali novi postulati tržišnog uređenja, odvijao se i vrlo krvav rat u Republici Hrvatskoj te nije bilo mjesta preispitivanju terminologije i postulata bivšeg sustava. Možda se upravo u tom trenutku izgubila jedinstvena prilika da se koncept stvarne socijalne odgovornosti, kroz adekvatnu zakonsku regulativu, ugradi u temelje poslovanja svih tržišnih subjekata koji posluju u Republici Hrvatskoj. Postoje još neki pojmovi koji se tek u novije vrijeme infiltriraju u terminologiju društvenih znanosti u Republici Hrvatskoj, a nepravedno su izgnani, upravo zbog postojanja odrednice «socijalno», kao npr. pojam i poimanje socijalnog kapitala (Baker, 2004.). 2. Socijalna odgovornost financijskih institucija u hrvatskoj Društvena odgovornost kao početak novog pristupa koji bi trebao, uključujući i suvremene koncepte kao što je i sama kultura organizacije, osigurati održivi razvoj tvrtke ujedno je i alat kojim bi zemlje u razvoju poput Hrvatske mogle dostići svoje razvojne ciljeve. Problem niske razine društvene odgovornosti je vrlo vidljivo u hrvatskom bankarskom sustavu. Banke u Hrvatskoj su prošli kroz nekoliko razvojnih faza, gotovo identičnih, kao i banaka u drugim zemljama srednje i istočne Europe (CEE). Temeljna karakteristika je proces transformacije cjelokupnog društvenog sustava, a time i tržišne orijentacije, iz socijalizma u kapitalizam. Banke svojim udjelom u ukupnoj aktivi financijskog sektora od preko 80% predstavljaju neupitno najdominantniju skupinu finan-

287 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING cijskih institucija pa smo se u ovom radu, u teorijskom i u praktičnom dijelu, usmjerili upravo na bankovne institucije Kratka povijest bankarskog sektora u republici hrvatskoj Kako bi se postigla viša razina razumijevanje financijskog okvira u Hrvatskoj, potrebno je objasniti noviju povijesti hrvatskog bankovnog tržišta. Razaznajemo tri glavne razvojne faze kroz koje su banke u Hrvatskoj prošle: od prve faze osnivanja nacionalnih banaka, druge faze sanacije koja je napravljena od strane vlade, a financirana iz proračunskog novca (novcem građana), do faze ulaska i konsolidacije u globalne trendove kao što su deregulacija i povećanje mobilnosti kapitala. Na kraju ovih intenzivnih procesa banke u Hrvatskoj imaju svoje nove strane vlasnike, ojačale su i sposobne su utjecati na strukturu nacionalnih investicija. Zadnja faza obilježena je znatnim povećanjem ponude novih financijskih instrumenata za sektor stanovništva i smanjenjem ponude za gospodarske subjekte koji bi trebali biti nositelji razvoja nacionalne ekonomije Suvremeno bankarstvo i primjena koncepta socijalne odgovornosti Veliki je broj nesporazuma između banaka i sektora stanovništva. U bankarskom i financijskom sektoru obično se susrećemo s asimetrijom informacija koja je u slučaju odnosa između banke i stanovništva, kao i većine poduzeća, vrlo izražena i postoji kao problem između pozicija subjekata u interakciji (Pojatina, 2006.). Možda je čak i veći problem postojanje asimetrije znanja pod čim podrazumijevamo nedostatak odgovarajućeg znanja za racionalno i efikasno korištenju novih financijskih instrumenata (Buljan Barbača, 2007.). Ako znamo da je samo 7% ljudi u Hrvatskoj sa završenim fakultetom ili višom školom te da neke stvari vezane za financijsku ponudu bankarskih institucija nisu razumljive ni ovom malom uzorku ljudi koji pripadaju visokoobrazovanom dijelu populacije, je li uopće potrebno isticati koliko neznanje i nerazumijevanje financijskih proizvoda postoji u preostaloj populaciji?! Razlozi su povijesni, ali to ne znači da ih treba ignorirati. Tranzicija u Hrvatskoj odvijala se vrlo brzo, a veći se dio događanja odvijao tijekom ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Budući da stanovništvo u gospodarstvima u tranziciji nije imalo mogućnost pripreme i educiranja ni danas nije u mogućnosti sagledati i razumjeti u potpunosti sve elemente koji se mogu pojaviti pri baratanju financijskim instrumentima, poglavito kreditnim zaduženjima (Buljan Barbača, Matošević Radić, 2010.). Ako je bolja pravna regulacija ta koja bi trebala kontrolirati komunikaciju između banke i kupca iz javnosti i poduzeća onda treba unijeti promjene. Trebao bi, međutim, postojati program financiran od strane države kako bi se građani savjetovali i educirali čime bi se doprinijelo smanjenju asimetrije znanja. Socijalna odgovornost nikada nije primarni cilj bankovne institucije, ali na neki način svaka banka vršeći svoju temeljnu djelatnost ispunjava veliki broj javnih interesa i potreba šire društvene zajednice (Leko, 2005.). Razmatrajući društvenu odgovornost banaka, mogli bismo konstatirati da svaka banka pokazuje tragove društvene odgovornosti prema široj društvenoj zajednici, ukoliko nijednog člana te zajednice ne diskriminira, tj. pružajući svoje usluge svim članovima zajednice. Osim toga, u obzir treba uzeti i činjenicu da banka, vodeći računa o vlastitoj financijskoj stabilnosti, sigurnosti, cjenovnoj efikasnosti i profitabilnosti, a uzimajući u obzir da na rezultate svog poslovanja državi plaća porez, što ostvaruje veći profit, plaća veći doprinos državi (Leko, 2004.). Gledajući s aspekta profita i poreza koji na profit plaća, mogli bismo kazati da uspješna banka posta-

288 288 Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić: Socijalna odgovornost i organizacijska kultura... je korisna društvu u trenutku kada plati visoki porez državi, ali uz pretpostavku da će taj novac u budućnosti vršiti društveno koristan rad. Je li to dovoljno? Kada malo bolje razmislimo i nije baš. Ukoliko banka ne vodi računa o interesima sektora iz kojeg crpi najvišu dobit, sektora stanovništva, kakva budućnost očekuje i samu banku? Tu se sada pojavljuje i dvojba jesu li sve te inozemne banke u Hrvatskoj samo na privremenom radu dok financijski ne iscrpe ovo tržište? No ipak trebamo vjerovati da bi koncept socijalne odgovornosti odista mogao zaživjeti u financijskim institucijama jer jedan afirmativni primjer stvarne socijalne odgovornosti srećom postoji. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006., odista je primjer socijalno odgovornog bankara. Sa svojim mikrokreditima i Grameen bankom u Bangladešu pomogao je mnogima. Grameen je isključivo okrenut ekonomskom razvoju pojedinca, a razvoj nužno donosi promjene. Kada pojedinac uspije popraviti svoj položaj, njegov se život iz temelja mijenja, a to donosi radikalne promjene (Yunus, 2007., str. 17). Zahvaljujući mikrokreditu, siromašni mogu udružiti svoj ljudski kapital s investicijskim kapitalom i poboljšati svoje životne uvjete i svijet koji ih okružuje (Yunus, 2009., str. 13). 3. Organizacijska kultura Jedan od odgovora na suvremene uvjete poslovanja jesu novi koncepti menadžmenta koji se temelje na izmijenjenim vrijednostima i načelima poslovanja te stavljaju u prvi plan strateški menadžment, ljudske resurse, socijalnu osjetljivost i organizacijsku kulturu. Drukčiji pristup temelji se na novoj radnoj i organizacijskoj kulturi i klimi, a ogleda se u promjeni i prihvaćanju novih sustava vrijednosti, načinu upravljanja i vođenja, slobodi i strukturi rada, poticanju inventivnosti i timskog rada kao i većoj socijalnoj odgovornosti. Usko je povezan s organizacijskom kulturom, a manifestira se, kako unutar, tako i u odnosu organizacije prema vanjskom okruženju. Iako organizacijska kultura predstavlja postojani sustav vrijednosti, odnosa, shvaćanja, uvjerenja, etike, životnih stilova te daje identitet, osobnost i karakter organizaciji (Schein, 1985., 1992.; Denison, 1990.), ona je trajni proces koji se mijenja i prati razvoj i promjene u organizaciji. Ona je rezultat prirodnih, sociodinamičkih i dugotrajnih vanjskih i unutarnjih aspekata i procesa (Schein, 1985.), gdje se stavovi, vjerovanja i ponašanja ljudi postupno oblikuju te predstavlja jedinstvenu osobnost i svojevrsnu dušu organizacije. 3.1 Značaj organizacijske kulture u suvremenim uvjetima poslovanja Usklađenost odnosa između vanjske i unutarnje okoline sve više utječe na uspješnost poslovanja. Uvjeti poslovanja diktirani vanjskim okruženjem značajno utječu na poslovanje, ali nisu pod kontrolom poduzeća. Moguće je, međutim, pravovremenim praćenjem promjena i brzom prilagodbom znatno ublažiti i minimizirati rizike poslovanja, a ponekad ih i u potpunosti izbjeći. S druge strane, unutarnja okolina poduzeća koju čine je organizacijska kultura, struktura i resursi, dizajnirana je i vođena od strane menadžmenta poduzeća. S obzirom na to kako je usklađena, s jedne strane sa zahtjevima vanjskog okruženja, a s druge s organizacijskom vizijom, misijom, strategijama i ciljevima ovisi poslovna uspješnost, održivost i dugoročni razvoj organizacije. Organizacijska kultura predstavlja relativno stabilna vjerovanja, stavove i vrijednosti koje su zajedničke i koje dijele članovi organizacije, (Earley, Ang i Tan, 2006.) prihvaćene norme, uvjerenja i očekivana ponašanja ili određeni skup vrijednosti, odnosno uvjerenja i ponašanja koja su karakteristična za pojedince i skupine koje međusobno djeluju u nastojanjima da ostvare zajednički cilj, a koja se vrlo jasno manifestiraju prema vanjskom okruženju.

289 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Brojni su vanjski i unutarnji čimbenici koji djeluju i oblikuju organizacijsku kulturu i ona je rezultat kombinacije njihovih utjecaja i uvelike determinira prirodu radne okoline jer predstavlja način života i rada u poduzeću (Sikavica i Novak, 1999.). Direktan utjecaj na ljude i njihovu učinkovitost može se poticajno iskoristiti za pokretanje organizacije u pozitivnom smjeru usuglašavanjem ponašanja i poslovanja u radnim sredinama (Ouchi i Wilkins,1985; Hofstede, 1997.). Izgradnja željene i jake organizacijske strukture u najvećoj mjeri ovisi o dosljednom i jasnom poštivanju i provođenju željenih vrijednosti organizacije od strane menadžera čime organizacijska kultura, podržavajući misiju i viziju te strateške ciljeve i potrebe organizacije, doprinosi poslovnoj učinkovitosti. Organizacijska kultura, kroz vrijednosti, uvjerenja i ponašanja da bi se adekvatno izgradila i bila prihvaćena mora biti kompatibilna na individualnoj razini zaposlenika (Livermore, 2010.). Istraživanja pokazuju da će upravo usklađenost osobnih i organizacijskih vrednota postati jedan od najvažnijih čimbenika organizacijske učinkovitosti. Pozitivna kompatibilnost osobnih i organizacijskih vrijednosti rezultira većom osobnom i organizacijskom učinkovitosti, a njihovo razumijevanje i razvijanje u skoroj će budućnosti predstavljati glavni izvor komparativnih, a posebice konkurentnih prednosti na globalnoj sceni. Promjena organizacijske kulture prirodna je posljedica društvenih interakcija koje se odvijaju unutar organizacija i s okruženjem. Kultura se dugotrajno stvara, razvija, njeguje i unapređuje putem pomnog promatranja, analiziranja i razumijevanja svojstava i prirode postojeće kulture te uočavanjem potrebe za promjenom. Učinkovitost uvođenja i pokretanja novih pravaca promjena, obrazaca individualnog i organizacijskog shvaćanja, uvjerenja, ponašanja kao i novih procesa postiže se proaktivnim pristupom promjenama i prilagođavanju njima što doprinosi stvaranju jedinstvene organizacijske kulture, ali i nove kvalitete prepoznatljive na globalnom turističkom tržištu. Objedinjujući ova dva jaka suvremena koncepta u ovom radu, želimo istražiti i pokazati na koji način primjena ovih koncepata od strane financijskih institucija može utjecati na njihovo poslovanje. 4. Metodologija i rezultati istraživanja Istraživanje je provedeno na uzorku od 108 studenata Sveučilišnog odjela za stručne studije Splitskog sveučilišta u Zagrebu i Splitu tijekom veljače godine. Ispitano je 62 studenata u Zagrebu od kojih je 51 osoba ženskog spola što iznosi 84%, a 11 je osoba muškog spola što iznosi 16%. Od 46 ispitanika u Splitu, njih 39 ili 85% je ženskog spola, a 7 ili 15% muškog spola. Ispitanicima je ponuđen test u kojem su dali svoj stav o socijalnoj odgovornosti i kulturi organizacije njihove referentne financijske institucije. Za format odgovora korištena je Likertova skala s pripadajućim rasponom odgovora od 1 do 5, pri čemu je 1 - uopće se ne slažem s navedenom tvrdnjom, 2 - uglavnom se ne slažem, 3 - kako kada, 4 - uglavnom se slažem i 5 - u potpunosti se slažem. Ispitanici su također naveli koje bi ih performanse neke druge financijske kuće navele da napuste njihove referentne financijske ustanove. Statistička analiza podataka uključuje deskriptivnu statistiku: izračun aritmetičke sredine i proporcije ispitivanih varijabli. Studentovim t-testom i testom o razlici proporcija provjerene su hipoteze o postojanju razlika u stavovima o socijalnoj odgovornosti i kulturi organizacije banaka u Splitu i Zagrebu. 4.1 Socijalna odgovornost Stavovi studenata Sveučilišnog odjela za stručne studije Splitskog sveučilišta o socijalnoj odgovornosti financijskih institucija navedeni su u tablici 1.

290 290 Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić: Socijalna odgovornost i organizacijska kultura... Tablica 1. Stavovi studenata u Zagrebu i Splitu o socijalnoj odgovornosti njihovih referentnih financijskih institucija i p-vrijednosti testa o razlici prosječne ocjene između zagrebačkih i splitskih studenata prosjek p-vrijednost Ne diskriminira nikoga u smislu pružanja usluga Sudjeluje u humanitarnim akcijama Zaposlenici djeluju zadovoljno Svojim djelovanjem ne zagađuje okoliš Dojam da brinu o mom interesu Senzibilizirani su za potrebe zajednice Zg 15% 5% 25% 31% 25% 3,46 St 11% 2% 46% 20% 22% 3,39 Zg 18% 16% 30% 25% 11% 2,95 St 9% 17% 41% 22% 11% 3,09 Zg 5% 13% 36% 28% 18% 3,41 St 9% 13% 22% 43% 13% 3,39 Zg 8% 10% 25% 25% 32% 3,62 St 4% 9% 28% 39% 20% 3,61 Zg 12% 20% 31% 20% 17% 3,10 St 13% 24% 22% 20% 22% 3,13 Zg 7% 23% 38% 15% 17% 3,15 St 17% 17% 28% 30% 7% 2,91 0,78 0,56 0,93 0,97 0,91 0,31 Prema ocjenama koje smo pridružili stavovima od 1 za stav uopće se ne slažem do 5 za stav u potpunosti se slažem prosječne ocjene iznosile su od najmanje 2,91 za stav: senzibilizirani su za potrebe zajednice koju su studenti u Splitu dodijelili svojim financijskim institucijama do najveće ocjene 3,61 u Splitu, odnosno 3,62 u Zagrebu za stav dojam da brinu o mom interesu. Studentovim t-testovima o razlici aritmetičkih sredina testirane su hipoteze: H0: Ne postoji statistički značajna razlika u prosječnoj ocjeni za socijalnu odgovornost referentne kuće studenata u Zagrebu i Splitu. H1: Postoji statistički značajna razlika u prosječnoj ocjeni za socijalnu odgovornost referentne kuće studenata u Zagrebu i Splitu. Na nivou signifikantnosti α=0,05 nije pokazana statistički značajna razlika između ocjena studenata u Splitu i Zagrebu: sve empirijske p-vrijednosti veće su od granične p-vrijednosti α=0,05. Odgovori na pitanje: Koja od kategorija, u smislu bitno poboljšanih performansi, bi vas mogla navesti na odluku da promijenite referentu financijsku kuću? navedeni su u tablici 2.

291 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tablica 2. Proporcije studenata koji bi promijenili referentnu financijsku kuću, ukoliko bi im druga financijska ustanova ponudila bolje performanse društvene odgovornosti ukupno Zagreb Split z-vrijednost Ne diskriminira nikoga u smislu pružanja usluga 32% 29% 37% -0,87 Sudjeluje u humanitarnim akcijama 19% 18% 22% 0,52 Zaposlenici djeluju zadovoljno 36% 29% 46% 1,78 Svojim djelovanjem ne zagađuje okoliš 6% 8% 4% 0,78 Dojam da brinu o mom interesu 72% 73% 71% 0,10 Senzibilizirani su za potrebe zajednice 22% 24% 20% 0,57 Iz navedenih podataka možemo zaključiti da bi najveći broj studenata promijenio financijsku kuću ukoliko bi dobili ponudu od neke druge kuće koja bi se brinula o njihovom interesu (čak 72%), dok se najmanje bitnim pokazalo djelovanje na okoliš (svega 6%). Z-testom o razlici proporcija testirali smo hipoteze o postojanju razlika u proporciji studenata koji bi promijenili referentnu financijsku kuću u Zagrebu i Splitu za svih šest pitanja. Na nivou signifikantnosti α=0,05 nije ustanovljena statistički značajna razlika u stavovima između studenata iz Splita i njihovih zagrebačkih kolega. Za sve empirijske vrijednosti vrijedi z < 1, Organizacijska kultura Rezultati stavova studenata o organizacijskoj kulturi financijskih institucija prikazani su u tablici 3. Tablica 3. Stavovi studenata u Zagrebu i Splitu o organizacijskoj kulturi njihovih referentnih financijskih institucija i p-vrijednosti testa o razlici prosječne ocjene između zagrebačkih i splitskih studenata Jasno ističu poslovnu etiku kao jednu od vrijednosti poduzeća Jedinstvo, sklad i lojalnost vidljivi su i ulijevaju povjerenje klijentima Identitet zaposlenika temelji se na osjećaju pripadnosti Osjećaj pripadnosti najviše ovisi o organizacijskoj kulturi Komunikacija s klijentima je primjerena (poslovna, uljuđena s puno pažnje) i prilagođena svakome Komunikacija s klijentima rezultat je razvijene i prihvaćene organizacijske kulture i klime prosjek p-vrijednost Zg 5% 8% 46% 24% 17% 3,39 St 4% 17% 48% 20% 11% 3,15 0,23 Zg 5% 9% 41% 31% 14% 3,40 St 7% 13% 46% 28% 7% 3,15 0,11 Zg 9% 5% 46% 25% 16% 3,33 St 2% 13% 50% 22% 13% 3,30 0,89 Zg 5% 8% 39% 31% 16% 3,46 St 0% 9% 43% 43% 4% 3,43 0,89 Zg 2% 12% 27% 33% 27% 3,72 St 7% 9% 28% 37% 20% 3,54 0,41 Zg 3% 7% 35% 38% 17% 3,58 St 4% 4% 35% 33% 24% 3,67 0,64

292 292 Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić: Socijalna odgovornost i organizacijska kultura... Najmanjom prosječnom ocjenom 3,33 studenti u Zagrebu ocijenili su stav identitet zaposlenika temelji se na osjećaju pripadnosti, a studenti u Splitu stavove da njihove financijske kuće jasno ističu poslovnu etiku kao jednu od vrijednosti poduzeća i jedinstvo, sklad i lojalnost vidljivi su i ulijevaju povjerenje klijentima. Najvećom ocjenom studenti su ocijenili stavove komunikacija s klijentima primjerena je i prilagođena svakome i komunikacija s klijentima rezultat je razvijene i prihvaćene organizacijske kulture i klime. Studentovim t-testovima o razlici aritmetičkih sredina testirane su hipoteze o postojanju statistički značajnih razlika u prosječnoj ocjeni kojom su svoje referentne kuće ocijenili studenti u Splitu i Zagrebu. Na nivou signifikantnosti α=0,05 nije pokazana statistički značajna razlika: sve empirijske p-vrijednosti veće su od granične p-vrijednosti α=0,05. Odgovori na pitanje: Koja od kategorija u smislu bitno poboljšanih performansi bi vas mogla navesti na odluku da promijenite referentu financijsku kuću? navedeni su u tablici 4. Tablica 4. Proporcije studenata koji bi promijenili referentnu financijsku kuću ukoliko bi im druga financijska ustanova ponudila bolju organizacijsku kulturu ukupno Zagreb Split z-vrijednosti Jasno ističu poslovnu etiku kao jednu od vrijednosti poduzeća 26% 21% 33% -1,37 Jedinstvo, sklad i lojalnost vidljivi su i ulijevaju povjerenje klijentima 40% 35% 46% -1,07 Identitet zaposlenika temelji se na osjećaju pripadnosti 13% 8% 20% -1,76 Osjećaj pripadnosti najviše ovisi o organizacijskoj kulturi Komunikacija s klijentima je primjerena (poslovna, uljuđena s puno pažnje) i prilagođena svakome Komunikacija s klijentima rezultat je razvijene i prihvaćene organizacijske kulture i klime 17% 19% 13% 0,87 65% 66% 63% 0,33 27% 27% 26% 0,15 Kao najvažniju kategoriju koja bi ih dovela do odluke o promjeni kuće i zagrebački i splitski studenti naveli su primjerenost i prilagođenost komunikacije s klijentima, dok su najmanje bitne kategorije identitet zaposlenika temelji se na osjećaju pripadnosti i osjećaj pripadnosti najviše ovisi o organizacijskoj kulturi. Z-testom o razlici proporcija testirali smo hipoteze o postojanju razlika u proporciji studenata koji bi promijenili referentnu financijsku kuću u Zagrebu i Splitu za svih šest pitanja. Na nivou signifikantnosti α=0,05 nije ustanovljena statistički značajna razlika u stavovima između studenata iz Splita i njihovih zagrebačkih kolega. Za sve empirijske vrijednosti vrijedilo je z < 1, 96.

293 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Zaključak Temeljem predočenih rezultata možemo zaključiti da socijalno odgovorno ponašanje i razvijena organizacijska kultura mogu znatno doprinijeti boljem pozicioniranju banaka na postojećem tržištu. Važno je napomenuti i da uvažavanje ova dva suvremena koncepta ima pozitivnu implikaciju na budući uspjeh u poslovanju. Abstract Organizational culture and social responsibility are two contemporary concepts that are proved to have high implication on company s performances and results. These two concepts undoubtedly have strong implication on the perception of final user and can be considered as a comparative advantage for companies that apply them. This comparative advantage can make a real difference for the institutions from markets with high competitiveness. Example of such market is a financial market that has a very large number of institutions fighting for clients. Croatian financial sector is dominated with banks so we will provide a research on banking institutions. In last decades banks are more orientated on general public and it would be very interesting to see how important concepts of social responsibility and organizational culture to users are. We will explore importance of this two contemporary issues and try to establish is there correlation between these two issues. Also the conclusions and recommendations will be provided. The research is undertaken in February 2012 on a sample consisting of 108 examinees-students from University department for the professional studies; 62 students from Zagreb and 46 students from Split. Preliminary statistical analyses include descriptive statistic: calculated mean, standard deviation and coefficient of variation of tested variables. Hypothesis of the existence of differences in social responsibility and organizational culture of banks in Split and Zagreb are evaluated by Student s t- test and test on the difference of proportion. Key words: financial market, social responsibility, organizational culture, user perception

294 294 Domagoja Buljan Barbača, Lucija Bačić: Socijalna odgovornost i organizacijska kultura... Literatura Baker, W. (2004). Socijalnim kapitalom do uspjeha, Poslovna škola Sveučilišta u Michiganu. Zagreb: Mate Buljan Barbača, D. (2007). Social responsibility of the Croatian banks, Seventh International Conference on Enterprise in Transition. Bol: Faculty of Economics in Split. Buljan Barbača D., Matošić Radić M., (2010). Rational governing of Personal finances as a result of teaching process. Bacau: Economy Transdisciplinarity Cognition vol.3 (2010). Denison, D. R. (1990) Corporate Culture and Organizational Effectiveness. New York: John Wiley & Sons. Earley, P. C., Ang, S., Tan, J.-S. (2006). CQ Developing cultural intelligence at work. Stanford: University Press, Stanford. Hofstede, G. (1997). Cultures and Organizations: Software of the Mind. New York: McGraw-Hill. Kotler, P., Lee, N. (2005). Corporate Social Responsability: Doing the most good for your company and your cause. New Jersey: John Wiley & Sons, Inc. p. 4. Leko, V. (2004). Bankovni management, Pripreme i zabilješke sa predavanja na poslijediplomskom studiju «Financije i bankarstvo» u šk. god. 2004/2005. Split: Sveučilište u Splitu, Ekonomski fakultet. Leko, V. (2005). Osvrt na kreditnu aktivnost banaka u Hrvatskoj. Pula: Ekonomski fakultet u Zagrebu. Livermore, D.A. (2010). Leading with cultural intelligence: the new secret to success. New York: AMACOM, American Management Association. Ouchi, W.G., Wilkins, A.L. (1985). Organizational Culture. Annual Review of Sociology, 11: Schein, H.E. (1985). Organizational Culture and Leadership. San Francisco: Jossey Boss. Sikavica, P., Novak, M. (1999). Poslovna organizacija. Zagreb: Informator. Pojatina, D. (2006). Bilješke s predavanja PDS u akademskoj godini 2005/2006. Split: Ekonomski fakultet u Splitu. Yunus M. (2007). Bankar siromašnih. Zagreb: Masmedia. Yunus M. (2009). Za svijet bez siromaštva. Zagreb: V.B.Z.

295

296

297 Efektivan zeleni biznis plan kao preduslov za uspešno zeleno preduzetništvo Maja S. Todorović, Tel: , Sažetak Ekološki odgovornim poslovanjem može se tretirati ono poslovanje koje koristi obnovljive izvore (ekološki održivo) i vodi računa o uticaju svojih aktivnosti na humane aspekte (društveno odgovorno). Ne smemo zaboraviti i treću komponentu da takvo poslovanje mora biti sposobno i da pokriva svoje troškove i stvara profit (ekonomski održivo). Zeleno preduzetništvo i ekološki odgovorno poslovanje, radi postizanja svih navedenih kriterijuma, zahtevaju pravilno i strateško planiranje i razvijanje biznis ideje. Najbolji okvir za formulisanje takve ideje jeste upravo u zelenom biznis planu. Ovaj rad ima za cilj da da smernice šta to dobar biznis plan (pored klasičnih elemenata) treba još da sadrži i koje strateške pristupe da obuhvati da bi bio dobra podloga za uspešan zeleni biznis. Ključne reči: Zeleni biznis plan, zeleno preduzetništvo, ekološki odgovorno poslovanje 1. Uvod Biznis plan je dokument koji ima za cilj da promoviše, opiše i da ekonomski i pravnu opravdanost i potvrdu jedne preduzetničke ideje. Obično sadrži 15 do 30 strana i ispraćen je nizom finansijkskih proračuna i marketinških analiza. Pisanje i stuktusianje plana je gotovo jednako bitno kao i proizvod ili usluga koju želite da plasirate na tržište. Ono vas navodi na duboku analizu i istraživanja kako biste što bolje i sam biznis model koji predlažete odredili i prikazali kao ekonomski održiv. Ipak, sa novim talasima zelene ekonomije biznis modeli moraju da oslikaju i društvenu i ekološku održivost preduzeća. I u ovom radu ćemo razmotriti kako je to moguće postići. 2. Konvencionalni biznis plan U zavisnosti od potreba, biznis plan može biti formalan ili neformalan koji je više orijentisan na unutrašnje planiranje aktivnosti. Formalan biznis plan se najčešće piše u slučajevima kada je potrebno konkurisati za neke oblike zajma, kredita, nekog oblika finansiranja. Tad je najsigurnije poštovati pravila institucije kod koje se aplicira. Većina banaka čak ima gotove formulare za biznis plan koji treba da se popune, ali i tu treba ostati iskren i veran prema sebi i svojoj ideji. Biznis plan mora da oslikava snagu preduzetničke ideje i zašto je BAŠ VAŠ biznis plan taj koji zaslužuje pažnju i na kraju odobravanje sredstava za finansiranje. Dobro struktuirane ideje, uz podršku informacija detaljnog istraživanja tržišta pomoći će da se precizno akcentualizuje konkurentska prednost koju imaju ulsuge/proizvodi. Da bi se to postiglo, potrebno je obratiti pažnju na 5 bitnih pitanja: Koja je to potreba na tržištu koju usluga/proizvod treba da zadovolji? To podrazumeva precizno definisanje problema koji treba da se reši.

298 298 Maja S. Todorović: Efektivan zeleni biznis plan kao preduslov za... Kako proizvod/usluga funkcioniše i kako pomaže kupcima? Na primer: da li štedi energiju ili vreme? Kakvo je trenutno stanje na tržištu po pitanju privredne grane u kojoj se posluje? Kako će se plasirati prozvodi/usluge? (mora postojati razrađena marketing strategija) Kakva je konkurencija i koju konkurentsku prednost ima data preduzetnička ideja? A sada ćemo pogledati kako izgleda detaljna struktura iscrpnog biznis plana. Najčešće nakon naslovne strane biznis plana treba napisati rezime koji praktično sardži kratak opis svih ostalih poglavlja biznis plana. Neki smatraju da je ovo možda najbitniji deo biznis plana onaj koji mora da bude impresivan! Zašto? Često se dešava da oni koji odlučuju o biznis planu nemaju baš mnogo vremena da detaljno čitaju strana dokumenta i ponekad samo na osnovu tog rezimea odlučuju na koju gomilu ide predmet: onu, gde su predmeti koji predstavljaju potencijal i zavređuju finansiranje ili onu gde su predmeti bez ikakve šanse. E, pa da bi osigurali mesto na pravoj gomili, taj rezime ne treba da bude duži od jedne strane, ali treba da daje jasne odgovore na gore pomenutih 5 pitanja. Klasična struktura biznis plana dalje sadrži: Opis preduzeća (ne više od jedne strane) Uvod; Izjava o misiji i viziji preduzeća; Istorija i trenutni status preduzeća; Ciljeve poslovanja preduzeća; O proizvodu/usluzi (ne više od jedne strane) Osobine; Benefite koje pruža kupcima; Stepen razvoja (ovaj deo je bitan ukoliko kasnije dolazi do inovatitnog razvoja/poboljšanja proizvoda/usluge); Analiza tržišta (ne više od tri strane) Veličina tržišta (Projekcije rasta ili opadanja); Trendovi (vezano za prethodnu stavku bitno ispitati trajnost potrebe za uslugom/tržištem); Ko je ciljna grupa (to imati jasno definisano, jer uslovljava i metode marketing strategije); Kakva je konkurencija i kakve su šanse (tu se može primeniti SWOT analiza); Marketing plan Imati razrađenu marketing strategiju koja je podržana od strane prethodnih elemenata biznis plana (ciljna grupa, konkurencija i dr.). Ona obuhvata i kanale oglašavanja i pozicioniranja proizvoda/usluge; Vrednovanje proizvoda/usluge (definisanje cena); Komunikacija sa kupcima; Prodajna strategija (da li se predviđa i-prodaja na primer); Projekcije ostvarene zarade;

299 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Plan operacija (ne više od 2 strane) Strategija operacija (uključujući logistiku i druge operacije); Razvojni plan (jedna strana) Kako i kojim redom će se odvijati aktivnosti definisane planom; Upravljanje Jasno definisano rukovodstvo i tim, organizacija sa opisom radnih aktivnosti; Konkurentska prednost (ne više od jedne strane) Ukratko je opisati na osnovu rezultata prethodno urađenih analiza; Finansiranje (jedna strana) -Jasno definisati koje su potrebe i mogućnosti finansiranja; kako bi se budžet koristio i koji su rizici uključeni. Pored ovih elemenata pojedine finansijske institucije mogu tražiti dodatne podatke koje se tiču projekcija prihoda i rashoda na tromesečnom, godišnjem, petogodišnjem nivou, protok kapitala, biografije vlasnika i osnivača i sl. Pored svih ovih klasičnih podataka, biznis plan se može učiniti inovativnijim, drugačijim, tako što će se priložiti možda primer već urađene reklame, sajta i sl. sve ono što mislite da će učiniti biznis plan privlačnijim i zanimljivijim investitorima (Todorović, 2012). 3. Struktura zelenog biznis plana Gorepomenuti je jedan od mogućih modela biznis plana. Ipak za jasno prikazivanje zelene preduzetničke ideje zeleni biznis plan mora da zadovolji jos neke kriterijume. Ako bismo pošli od definicije da ekološki odgovornim poslovanjem može se tretirati ono poslovanje koje koristi obnovljive izvore (ekološki održivo), vodi računa o uticaju svojih aktivnosti na humane aspekte (društveno odgovorno) i da takvo poslovanje mora biti sposobno i da pokriva svoje troškove i stvara profit (ekonomski održivo, Todorović 2011) već su naglašeni elementi koji bi trebali da budu sadržani u zelenom biznis planu. Zelena preduzetnička ideja i u samom biznis planu mora da akcentualizuje svoj doprinos društvu i životnoj sredini. Zeleni biznis plan mora da objasni čitaocu u svakom segmentu biznis plana kako će preduzeće/organizacija da očuva/poboljša životnu sredinu i podstiče socijalnu pravdu i jednakost. Zelena preduzetniča ideja mora da služi za primer i drugim preduzećima/organizacijama kako može da se posluje ekološki i društveno odgovorno. Tako da u delu koji se tiče opisa proizvoda bi trebalo da se daju odgovori i na sledeća pitanja: Da li je moguće koristiti lokalne izvore sirovina za njegovu proizvodnju? Da li može da se koristi od recikliranih materijala? Kako se može minimizirati količina otpada koja se generiše tokom životnog ciklusa proizvoda? Da li je moguće uključiti u rad i osobe sa invaliditeom ili posebnim potrebama? Opis usluga: Da li će usluge redukovati emisiju gasova sa efektom staklene bašte? Da li otvara mogućnosti za kreiranje novih zelenih radnih mesta? Da li edukuje kupce o ekološki podobnim proizvodima i sl?

300 300 Maja S. Todorović: Efektivan zeleni biznis plan kao preduslov za... Da li pruža mogućnost kupcima da redukuju svoj ekološki uticaj? Plan operacija: Kako će se uticati na poboljšanje energetske efikasnosti u svom preduzeću/organizaciji? Kako će se edukovati zaposleni o zelenim inicijativama na radnom mestu? Kako će se sprovoditi odgovorne nabavke? Kako će se uticati na očuvanje prirodnih resursa? Kako će se smanjiti količine otpada koje se stvaraju u preduzeću i sl, (Green Business Plan Guide). Kao primer preduzeća koje je inkorporiralo elemente zelenog biznis plana u svoje poslovanje jeste SilverstoneFabrics prodavnica koja se bavi prodajom materijala i štofova za nameštaj. Oni su principe ekološkog poslovanja kao što su zelene nabavke, bezpapirna kancelarija, skladištenje i transport u ambalažama od recikliranih materijala uveli u operacije svog poslovanja. I što je najbitnije svoje opredelenje javno iskazuju i putem sajta i drugih vidova informatora, kako bi svoje klijente edukovali i informisali o svojoj biznis strategiji. Ovaj sjajan primer se može pogledati i na stranici: 4. Zaključak Praćenjem ovakvih smernica za pisanje biznis plana, osigurava se da jedna zelena biznis ideja zaista to postane i ostane jer podstiče preduzetnike da od početka dizajniranja samog poslovnog projekta razmišljaju na ekološki odgovoran način i primenjuju principe održivosti u svim operacijama preduzeća. Kao takvi oni zasita mogu služiti za istinski primer u svojoj zejadnici, pa i regionu da zelena biznis ideja može da bude profitabilna sa paralelnim pozitvnim učinkom na životnu sredinu.

301 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Effective green business plan as a prerequisite for sucessfull green entrepreneurship Abstract Environmentally responsible business is focused on the usage of renewable resources (environmentally sustainable) and takes into account the impact of its activities on the human aspects (CSR). We cannot forget the third component that such business must be able to cover its costs and make profit (economically viable). Green entrepreneurship and environmentally responsible business, in order to achieve all the above mentioned criteria, require proper strategic planning and development of business ideas. The best framework for the formulation of such ideas is a green business plan. This paper aims to give a guidance to what a good business plan (in addition to classical elements) should contain and which strategic approaches could be included in order to be a good foundation for a successful green business. Key words: Green business plan, green entrepreneurship, environmentally responsible business Literatura 1. Todorović, M.S. (2011). Ekološki odgovornim poslovanjem do profita, Beograd, Akademska misao. 2. Todorović, M.S. (2012). Kako napisati killer biznis plan, 3. Green Business Plan Guide, (sačuvano ). 4. Silverstonefabrics, (sačuvano )

302

303 Društveno odgovorno poslovanje kao konkurentna prednost: analiza ciljeva najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj Maja Quien, Inovacijsko razvojni centar Zrinski, Obrazovna grupa Zrinski Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska, maja.quien@zrinski.org, Sažetak Etično poslovanje, odgovornost prema zaposlenicima, doprinos društvu te društvenim pitanjima kao što je ekologija, zdravlje, sigurnost, obrazovanje i slično, glavni su elementi društveno odgovornog poslovanja. Ono se ostvaruje kroz razvoj i implementaciju poslovnih praksi i djelovanja tvrtke s ciljem povećavanja dobrobiti zajednice i/ ili društva u kojoj se posluje, poboljšanja kvalitete života zaposlenika uz istovremeno stvaranje pozitivnog dojma tvrtke u javnosti (Kotler, Lee, 2005.). U ovom radu prezentirat će se rezultati analize implementiranosti društveno odgovornog poslovanja u najuspješnije tvrtke u Hrvatskoj. Cilj je analize utvrditi stupanj društveno odgovornog poslovanja u tim tvrtkama kako bi se ustanovilo stvara li takav tip poslovanja konkurentnu prednost. Tvrtke su odabrane prema ljestvici South East European Top 100 koji provodi Poslovni Dnevnik, a fokus je na dubinskoj analizi 13 tvrtki iz Hrvatske (Markušić, 2011.). Metoda koja se koristi u ovom istraživanju jest diskurzivna analiza, a analiziraju se misija, vizija, ciljevi i temeljne vrijednosti kompanije prema službenoj web stranici tvrtke. Društveno odgovorno poslovanje ima značajan utjecaj na pozitivan imidž tvrtke u društvu doprinoseći njenoj dodanoj vrijednosti te se pokazuje kao relevantna konkurenta prednost uspješnih tvrtki. Ključne riječi: društveno odgovorno poslovanje, tvrtka, poslovanje, analiza 1. Uvod Suvremeno poslovanje zahtijeva od organizacija sve veću mogućnost prilagodbe, dok tržište potražuje cjelokupnu i sve potpuniju ponudu. Društveno odgovorno poslovanje (nadalje DOP) sve je više prihvaćeno i implementirano u organizacijama i tvrtkama razvijenih zemalja. Provedena je analiza web stranica najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj kako bi se utvrdila implementiranost društveno odgovornog poslovanja te kako bi se utvrdilo jesu li iste tvrtke slične po implementiranju DOP-a, u smislu je li upravo implementiranost DOP-a ono što ih izdvaja od drugih tvrtki dajući im konkurentnu prednost. Tvrtke su odabrane prema ljestvici South East European Top 100 (Markušić, 2011.). Metodom diskurzivne analize ispitivala se misija, vizija, ciljevi, temeljne vrijednosti kompanije prema službenoj web stranici tvrtke. Uz koncipiranje DOP-a, predstavljeni su rezultati analize web stranica koji pokazuju solidnu implementiranost DOP-a u ovim tvrtkama. 2. Koncipiranje društveno odgovornog poslovanja Društveno odgovorno poslovanje odnosi se na niz vrijednosti, djelovanja i aktivnosti organizacije koji se fokusiraju i formiraju prema održivom odnosu prema svojim zaposlenicima te zajed-

304 304 Maja Quien: Društveno odgovorno poslovanje kao konkurentna prednost... nici i društvu u kojem djeluju. Organizacije koje inkorporiraju ili utjelovljuju DOP, u svom poslovanju na neki način nadilaze svoj djelokrug, razmatrajući šire društvene okvire u kojima posluju, promišljajući o nadolazećem vremenu te suvremenim društvenim problemima na mikro i makro razini. Na taj se način stvara značajna dodana vrijednost koja izdvaja organizaciju od ostalih subjekata iz njenog djelokruga. Pomoću DOP-a organizacija šalje jasne simboličke poruke. DOP je djelomičan odgovor na cjelokupnu ponudu koja je potrebna zbog održavanja tržišne konkurentnosti. Ipak, DOP je mnogo više od toga. On je dio odgovora na cjelokupnost sagledavanja društvenih problema neke zajednice, regije pa i društva, s obzirom da polazi od ideje da organizacija sagledava mnogo više od samo vlastitog poslovanja te razmatra cjelokupni kontekst, odnosno zajednicu u kojoj se isto poslovanje odvija. Dakako da je poslovanje uvijek vezano uz kontekst u kojem se odvija, stoga ga je i potrebno razmatrati i pristupati mu u istom kontekstu. Konceptualizacija DOP-a započela je sredinom 20. stoljeća kada se pod takvim tipom poslovanja podrazumijevala obveza tvrtke da razmatra i ono izvan njenih pravnih i ekonomskih obveza te obveza da razmatra filantropske i etičke elemente. Tijekom 1990-ih godina DOP se počeo razmatrati kao odgovor tvrtke ili organizacije na pritiske dioničara. To bi, međutim, značilo da organizacija implementira DOP samo kako bi bila legitimna te kako bi odgovorila na društvene zahtjeve. Ipak, ne može se zanemariti namjera organizacije da etično i održivo posluje te istovremeno doprinosi zajednici u kojoj djeluje (Bravo i dr., 2011.). DOP je usredotočen na dugoročna pitanja održivosti. Jedan od glavnih puteva prema formiranju snažnog identiteta tvrtke ili institucije jest pomoću društveno odgovornog poslovanja s obzirom da ono sažima i izražava korporativno ponašanje koje može omogućiti nekom subjektu da se razlikuje od svoje konkurencije (Bravo i dr., 2011.). DOP pomaže organizacijama da stvaraju pozitivni prikaz sebe u javnosti. Isti pristup koristi se i za proizvode koji reflektiraju vrijednost tvrtke. Tako, primjerice, kupnjom boce vode određene marke možete sudjelovati u humanitarnoj akciji prikupljanja sredstava za udomitelje djece bez adekvatne roditeljske skrbi (Hlebar i dr., 2008.). DOP je mnogo više od samo organiziranja humanitarnih akcija unutar neke organizacije, iako obuhvaća i takve aktivnosti. Ono je srž poslovne kulture i etičkih principa organizacije koji su jasno izneseni u njenim vrijednostima, misijama i vizijama prema kojima se formira i oblikuje organizacijsko ponašanje (Bravo i dr., 2011.). Glavni elementi društveno odgovornog poslovanja jesu etično poslovanje, odgovornost prema zaposlenicima, doprinos društvu te društvenim pitanjima kao što su ekologija, sigurnost, zdravlje, obrazovanje i slično. Takav se tip poslovanja ostvaruje kroz razvoj i implementaciju poslovnih praksi i djelovanja tvrtke s namjerom ili ciljem povećavanja dobrobiti zajednice i društva u kojoj organizacija posluje, poboljšanja kvalitete života zaposlenika te stvaranja pozitivnog dojma tvrtke u javnosti (Kotler, Lee, 2005.). O prepoznatosti društveno odgovornog poslovanja u svijetu svjedoči Business for Social Responsibility (BSR), konferencija koja je posvećena društveno odgovornom poslovanju, a održava se već gotovo 20 godina. Nju organizira istoimena neprofitna međunarodna organizacija BSR sa sjedištem u SAD-u kojoj je cilj stvoriti pravedan i održiv svijet. BSR ima mrežu od 300 tvrtki diljem svijeta s kojima surađuje na ostvarivanju svojih ciljeva (Natour i dr., 2010.). 3. Empirijski podaci Društveno odgovorno poslovanje u suvremenom poslovnom svijetu pozicionira se kao ono što izdvaja organizaciju od drugih njoj sličnih i daje joj dodanu vrijednost. Elementi inkorporiranosti takvog tipa poslovanja manifestiraju se u vrijednostima, cijevima, viziji i misiji neke kompanije. U

305 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING svibnju godine provedena je diskurzivna analiza službene web stranice najuspješnijih tvrtki s fokusom na misiju, viziju, ciljeve, temeljne vrijednosti i slične odrednice tvrtke. Cilj je bio utvrditi stupanj društveno odgovornog poslovanja u najuspješnijim tvrtkama u Hrvatskoj prema njihovim vlastitim opisima strategije poslovanja, kako bismo utvrdili doprinosi li takav tip poslovanja konkurentnoj prednosti tvrtke na tržištu. Odabrane su tvrtke prema ljestvici South East European Top 100 koju provodi Poslovni Dnevnik, a fokus je bio na 13 tvrtki 1 iz Hrvatske (Markušić, 2011.). Analizirani su sljedeći elementi DOP-a: etično poslovanje, savjesno upravljanje organizacijom, koncept održivosti, briga za okoliš i zaposlenike te briga za zajednicu i slične probleme. Također je ocijenjena cjelokupna razrađenost DOP-a u nekoj tvrtci. Zanimalo nas je navode li tvrtke društveno odgovorno poslovanje, etičnost i održivost kao svoje odrednice poslovanja, imaju li razrađenu brigu za zaposlenike i okoliš. Posebno je analizirana briga tvrtke za lokalnu zajednicu u kojoj posluje. Rezultati empirijske analize pokazuju da gotovo 77% najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj nedvosmisleno i jasno navodi društveno odgovorno poslovanje u svojim vizijama, misijama i/ili ciljevima. Ovi podaci pokazuju kako je DOP prepoznat i kako se svakako radi na njegovom implementiranju. To dokazuje i impresivan podatak da oko 69% najuspješnijih tvrtki na svojim web stranicama ima dostupne izvještaje koji su u potpunosti ili barem djelomično posvećeni pitanju održivosti. Dakako, to su uglavnom one iste tvrtke koje u svojim ciljevima i vizijama jasno navode DOP. Izvještaji su uglavnom opsežni i često pokrivaju više područja među kojima su odnos prema zaposlenicima, očuvanje okoliša, pomaganje zajednici te ponekad financijski pokazatelji za određeno razdoblje. Najrazrađenije izvještaje imaju INA d.d., čiji izvještaj o održivosti na 130 stranica možete pročitati na hrvatskom i engleskom jeziku, te VIPNet-a d.o.o sa 73 stranice izvještaja o održivom razvoju. Oba izvještaja prikazuju ciljeve tvrtke za naredno razdoblje te detaljno opisuju dostignuća, ne samo u smislu ekonomskih pokazatelja, već i doprinosa zajednici, zaposlenicima i okolišu. U Hrvatskoj je DOP nedovoljno razvijen i još je na početku. Istraživanje provedeno godine u Hrvatskoj o korporacijskoj društvenoj odgovornosti, pomoću triangulacije kvalitativnih i kvalitativnih metoda, pokazuje da više od 90% ispitanika smatra da DOP svakako doprinosi pozitivnom ugledu organizacije te stvara dodanu vrijednost. Većina ispitanika smatra kako inicijativa za DOP u nekoj organizaciji potječe zbog odnosa s javnošću. Međutim, smatraju kako DOP nije samo, kako Tafra-Vlahović (2011) tvrdi, humanitarna maska za nehumano poslovanje, odnosno da ono nikako nije varka ili manipulacija dojma javnosti. Ispitivana je manifestnost i latentnost DOP-a u viziji, misiji, ciljevima organizacije. Čak i one tvrtke koje u svojim ciljevima i strategiji ne navode DOP, ipak spominju neke oblike etičnog poslovanja kao što je pouzdanost, poštenje i slično. Tako primjerice misija jedne uspješne kompanije glasi kako će ona snagom svog poslovnog ugleda, kvalitetom i pouzdanošću proizvoda i usluga, pridonositi razvoju i zadovoljstvu svojih radnika te uspostavljati i razvijati primjerene poslovne odnose s kupcima i poslovnim partnerima (Uljanik grupa, 2003.). Više od 60% uspješnih tvrtki (aritmetička sredina 1,38), navodi i opisuje na svojim web stranicama savjesno upravljanje organizacijom te ponekad ima definirana tijela, povjerenstva i druge mehanizme koji osiguravaju efikasan menadžment tvrtke. Gotovo sve navode koncept održivosti u razmatranju svoje strategije i ciljeva. Više od tri četvrtine tvrtki brine za okoliš i to sudjelovanjem, ali i organiziranjem ekoloških akcija. Tako primjerice jedna tvrtka kombinira brigu za zaposlenike s brigom za okoliš organizirajući zelene team buildinge. Oko 60% analiziranih tvrt- 1 Analizirane su web stranice tvrtki: Ina d.d., Konzum d.d., Hrvatska Elektroprivreda d.d., Hrvatski Telekom d.d., Prirodni Plin d.o.o., HEP- Proizvodnja d.o.o., Zagrebački holding d.o.o., HEP-Operator Distribucijskog sustava d.o.o., OMV Hrvatska d.o.o., Uljanik Brodogradilište d.d., VIPNet d.o.o., Tisak d.d., Mercator - H d.o.o.

306 306 Maja Quien: Društveno odgovorno poslovanje kao konkurentna prednost... ki posebno se posvećuje svojim zaposlenicima. Tako neke tvrtke daju zaposlenicima besplatni sistematski zdravstveni pregled, besplatno cijepljenje protiv sezonske gripe, dodatnu edukaciju, privatni vrtić unutar tvrtke te subvencioniraju troškove wellnessa i fitnessa koji se nalazi unutar tvrtke. Značajan je podatak da tri četvrtine najuspješnijih tvrtki prema poslovnih pokazateljima iz godine, ulaže znatne napore za doprinos zajednici u kojoj djeluju. Veliki dio njih navodi konkretne doprinose lokalnim zdravstvenim uslugama u obliku donacija bolnicama i domovima zdravlja. Također, više od tri četvrtine tvrtki znatno podupire obrazovanje te ih dosta navodi primjere svojih doprinosa u obliku stipendija, nagrada te drugih potpora. Prema očekivanom, oko 60% tvrtki pomaže humanitarnom pomoći siromašnima i ugroženima. Na kraju, ocjenama od 1 (sasvim loše) do 5 (odlično) ocjenjivala se ukupna razrađenost DOP-a prema informacijama sa službene web stranice najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj. Prosječna ocjena razrađenosti DOP-a u ovim tvrtkama jest 3,38, dakle ocjena dobar. Čak 4 od 13 najuspješnijih tvrtki dobile su odličnu ocjenu, dok su dvije dobile ocjenu 2 te samo jedna ocjenu 1. Stoga, utvrđeno je da je društveno odgovorno poslovanje dobro razrađeno u najuspješnijim tvrtkama u RH te je ono svakako povezano sa pozitivnim poslovnim pokazateljima s obzirom da tri četvrtine ovih tvrtki jasno spominje DOP u svojim ciljevima i misijama. Ipak, ima još dosta prostora za poboljšanje i bolju razradu DOP-a. Društveno odgovorno poslovanje ima značajan utjecaj na pozitivan imidž tvrtke u društvu doprinoseći njenoj dodanoj vrijednosti te se pokazuje kao relevantna konkurenta prednost uspješnih tvrtki s obzirom na obujam implementiranosti DOP-a u ove uspješne tvrtke. U suvremenom društvu DOP postaje sve više relevantan, potreban i raširen te je moguće pretpostaviti kako će se ovakvi trendovi nastaviti i u budućnosti. Samo je pitanje koja će ih organizacija prije prepoznati i iskoristiti kao stratešku prednost. 4. Zaključak Društveno odgovorno poslovanje sve je više rašireno i implementirano u organizacijama diljem svijeta, a Hrvatska tu ne zaostaje mnogo. DOP se može definirati kao niz vrijednosti, djelovanja, aktivnosti i usmjerenosti organizacije koji se fokusiraju i formiraju prema održivom odnosu prema svojim zaposlenicima te zajednici i društvu u kojem djeluju. Samim time DOP podrazumijeva sagledavanje konteksta u kojem se poslovanje odvija, odnosno šire društvene situacije i problema. Suočavanjem i doprinošenjem društvenim rješenjima, organizacija neupitno pomaže i vlastitom poslovanju. Analiza provedena u svibnju imala je za cilj utvrditi stupanj DOP-a u najuspješnijim tvrtkama u Hrvatskoj prema njihovim vlastitim opisima strategije poslovanja na službenim web stranicama, kako bismo utvrdili doprinosi li takav tip poslovanja konkurentnoj prednosti tvrtke na tržištu. Više od tri četvrtine najuspješnijih tvrtki jasno navodi DOP u svojim ciljevima, misijama i vizijama. Većina analiziranih tvrtki doprinosi zajednici u kojoj posluje te sudjeluje u ekološkim akcijama. Prosječna ocjena razrađenosti DOP-a u najuspješnijim tvrtkama Hrvatskoj je 3,38. DOP je, dakle, sasvim dobro razrađen, ali svakako bi mogao biti na višoj razini. Pet tvrtki od ukupno trinaest, dobilo je ocjene pet i četiri s obzirom na razrađenost DOP-a što znači da u Hrvatskoj svakako ima primjera dobre prakse. Sve ove uspješne tvrtke povezuje implementiranost DOP-a, jedina je razlika što neke više implementiraju jedne njegove segmente (npr. odnos prema zajednici), a druge neke druge (npr. odnos prema zaposlenicima). Upravo implementiranost DOPa u strategiju, viziju, misiju i ciljeve, pozitivno je povezana s uspješnošću tvrtke.

307 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Corporate Social Responsibility as Competitive Advantage: Analysis of the Objectives of the Most Successful Companies in Croatia Abstract Ethical business, responsibility to employees, contribution to society and social issues such as ecology, health, safety, education, etc., are the main elements of corporate social responsibility. It is accomplished through the development and implementation of business practices and company activities, aiming at increasing the welfare of the community and/ or society in which the company operates, improvement of the employee s quality of life, simultaneously creating a positive impression in the public (Kotler, Lee, 2005). In this paper results of the analysis of the implementation of corporate social responsibility will be presented in the most successful companies in Croatia. The aim of the analysis is to determine the degree of corporate social responsibility in these companies in order to determine whether this creates a business competitive advantage. Companies are selected according to the rankings South East European Top 100 conducted by the Poslovni Dnevnik, focusing on indepth analysis of 13 companies from Croatia (Markušić, 2011). Mission/ vision/ goals/ core values of the company according to the official website of the company, will be analysed in this study using the method of discourse analysis. Corporate social responsibility has a significant impact on the company s positive image in society, contributing to its added value and is appearing to be a relevant competitive advantage of successful companies. Keywords: corporate social responsibility, company, business, analysis Literatura 1. Bravo, R.; Matute, J.; Pina, J. M. (2011) Corporate Social Responsibility as a Vehicle to Reveal the Corporate Identity:: A Study Focused on the Websites of Spanish Financial Entities. Jurnal of Business Ethics. 107, Hlebar, M.; Ivanković, J.; Đidara, A. (ur.) (2008) Grupa Podravka, Izvješće o održivom razvoju, Godišnje izvješće za godinu. (Sačuvano: ). 3. Kotler, P.; Lee, N. (2005) Corporate Social Responsibiliy: Doing the Most Good for Your Company and Your Cause. New Jersey: John Wiley & Sons Inc. 4. Markušić, D. (2011) South East Europe Top 100. Zagreb: Dnevnik d.o.o. 5. Natour, F.; Dienel, E.; Hwang, L.; Rappaport, A. (2010) Redefining Leadership BSR Report bsr.org/en/ (Sačuvano: ). 6. Tafra-Vlahović, M. (2011) Odnosi s javnostima i korporacijska odgovornost u Hrvatskoj. Medianali. 5 (10), Uljanik grupa (2003) Etički kodeks Uljanik grupe. (Sačuvano: ).

308

309 7 Poduzetništvo primjeri dobre prakse Entrepreneurship - Examples of good practice

310

311 Use of business simulations on ISCED 5/6 level good practice example Martina Ferk, Innovation and Development Centre Zrinski, Education Group Zrinski, Selska cesta 119, Zagreb, Croatia, Tel: , Fax: , martina.ferk@zrinski.org Miloš Bogdanović, Haaga-Helia UAS, Area manager at CESIM Oy Helsinki, Arkadiankatu 21 A, Helsinki, Finland, Tel: , Fax: , milos.bogdanovic@cesim.com Abstract Business simulations are a widely used tool to support business education in view of the fact they enable students to face consequences of their decisions in safe environment in order to prepare them for the real business world. In this paper we explore the use of business simulations to enhance entrepreneurial attitudes of students on ISCED 5/6 level in University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski in Zagreb. The survey was conducted among 3rd year bachelor students during the study course Controlling. Students were, aside from gaining theoretical knowledge, using business simulation CESIM OnService. The results have showed that the usage of business simulations accompanied by and correlated to the theoretical support for the decision-making process impacts advancement of entrepreneurial attitudes. Key words: business simulations, business education, ISCED 5/6 level, entrepreneurial attitudes 1. Introduction In a matrix of increased market competition and pressure of global economic crises that are accompanied by intense complexion of doing business, the need for use of business simulation in education is increasing. Simulation are used not only in education of students, but also in adult education with a goal of lifelong learning, and triggered by the necessity of updating knowledge and skills related to the turbulence of business world. This research has been conducted in University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski in Zagreb. It was conducted by means of a survey among 3rd year bachelor students during the study course Controlling. Students were, aside from gaining theoretical knowledge, using business simulation CESIM OnService. The pre and post analysis of students attitudes towards entrepreneurship was conducted at the beginning of course that used business simulation as education tool and at the end. The CESIM OnService simulation is basically small service business management simulation game and is designed to provide students the opportunity to practice with the key success factors that are relevant to any service business in a small and medium size enterprise (SME) environment (Cesim webpage, 2012). In this paper the implementation of business simulation researched and classified according to the OECD International Standard Classification of Education classification (OECD webpage, 2012) where the education levels are ranging from 0 to 6.

312 312 Martina Ferk, Miloš Bogdanović: Use of business simulations on ISCED 5/6 level Use of Business simulations in education The use of business simulations in education is increasing. The basic areas of the use of business simulations in education of students is during ISCED 3/4 (Upper and Post-secondary nontertiary education) and ISCED 5/6 (First and Second stage of tertiary education) and adult education (Ferk and Bogdanovic, 2011). The reasons for increasing attractiveness of the simulations in education Garris et al. (2002) are identifying in the shift from the model of learning by listening into active learning. Moreover, Gredler (1996) defines learning based on experience as the main function of simulations. Simulations are in addition active way of learning with highlighted use of theoretical knowledge (Wolmarans, 2005). Authors Vogel et al. (2006) have researched that the benefits of learning are higher by students that are using with simulation games compared to traditional ways of learning. Namely, students that actively learn have the experience of increased cognitive effort in order to evaluate information and integrate it with the existing knowledge (Bell and Kozlowski, 2008; Brown and Ford, 2002). The authors Doyle and Brown (2000) emphasise that the advantages of the use of business simulation is in the ability to conduct actions without risk, learning trough experience, and analysis of decisions and correlating it to consequences. Simulation games are extremely motivating (Malone, 1981). Authors Kraiger et al. (1993) are stipulating that learning can be observed trough changes in affective, cognitive and skills so the assumption is that effectiveness of simulation games is basically in their targeting of affective processes (Malone, 1981; Garriset al., 2002). 3. CESIM OnService simulation game Cesim OnService simulation is designed to give students practical experience in managing various aspects of a small business in a service business environment. It includes key success factors that are relevant to any service business in small and medium size enterprise (SME) environment. Teams goal is to manage the operating, market, and financial performance of a service business in competitive markets with seasonal variations in demand and economic conditions. Human resources management, capacity management, investments, service quality, pricing, and marketing are the key decision-making areas in the simulation. Teams are also faced with strategic decisions, such as expanding their operations to a new market area (Cesim webpage, 2012). As it is specified in Table 1, the simulation provides a holistic view to business operations including, marketing, sales, human resources, capacity management, investments, and service quality. The on-line simulation platform allows team-members to work virtually if they wish. Each team-member has her/his own account that enables them to make decisions and scenarios on their own and later combine the outcomes with the other team-members. The platform also includes a communications forum that can be used to communicate within teams and between all teams in one market (Cesim webpage, 2012). Since 2010, based on recommendation of Action Programme (Ubiquitous Information Society Advisory Board of Finland, webpage) nine VET schools started with the implementation of OnService business simulation as a part of their curriculum in entrepreneurship education. Students from Helsinki business college, Mercuria, Omnia, Tampere Vocational school, Oulu Vocational school, Winnova, Sataedu, Lahti Vocational school, Jyväskylä Vocational School (Cesim webpage, 2012).

313 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Table 1: OnService business simulation (Cesim webpage, 2012) 4. Research on ISCED 5/6 level In order to research the entrepreneurial attitudes of students, a questionnaire was developed with Likert scale questions on representative sample of 9 students of ISCED 5/6 level, precisely the 3rd grade students. The same questionnaire was distributed twice, as pre and post test to the same students during the pilot project of implementation of business simulation into the study course Controlling. The researched entrepreneurial attitudes have been questioned as follows: (1) It is positive to be an entrepreneur, (2) I consider career of an entrepreneur interesting, (3) I would launch my business, if I would have a chance and resources, and (4) Entrepreneurs are creators of workplaces. The students are distributed so that 66,6% are male and 33,3% are female which is representing the population related to the composition of piloted group.

314 314 Martina Ferk, Miloš Bogdanović: Use of business simulations on ISCED 5/6 level... Table 2: Pre analysis of entrepreneurial attitudes Entrepreneurial attitudes It is positive to be an entrepreneur I do not agree at all 1 (11,1%) I partially do not agree 0 (0%) I neither agree nor disagree 2 (22,2%) 5 I partially agree (55,5%) I completely agree 1 (11,1%) Total 9 (100%) I consider career of an entrepreneur interesting 0 (0%) 0 (0%) 1 (11,1%) 4 (44,4%) 4 (44,4%) 9 (100%) I would launch my business, if I would have a chance and resources 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 4 (44,4%) 5 (55,5%) 9 (100%) Entrepreneurs are creators of workplaces 0 (0%) 0 (0%) 2 (22,2%) 4 (44,4%) 3 (33,3%) 9 (100%) As the questions were ranging from 1- I do not agree at all to 5 I completely agree, the results of the pre analysis have shown that 66% students consider that it is positive to be an entrepreneur. Worth highlighting is the fact that those students have chosen the area of entrepreneurship so this statement is to be expected (see Table 2). Furthermore, 88% of students consider career of an entrepreneur interesting, whereby all of them would launch their business if sufficient resources are provided. Related to the question if entrepreneurs are creators of workplaces, 78% of students agree with this statement. Table 3: Post analysis of entrepreneurial attitudes Entrepreneurial attitudes I do not agree at all I partially do not agree I neither agree nor disagree I partially agree I completely agree Total It is positive to be an entrepreneur 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 5 (55,5%) 4 (44,4%) 9 (100%) I consider career of an entrepreneur interesting 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 5 (55,5%) 4 (44,4%) 9 (100%) I would launch my business, if I would have a chance and resources 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 1 (11,1%) 8 (88,8%) 9 (100%) Entrepreneurs are creators of workplaces 0 (0%) 0 (0%) 0 (0%) 5 (55,5%) 4 (44,4%) 9 (100%)

315 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING As displayed in Table 3, the post analysis at the end of the implementation of the simulation game shows that the students attitude towards entrepreneurship has slightly increased. There is only a small increase in interest for the entrepreneurship as career path that is, as mentioned above, a career choice for the majority of questioned students. The two last questions related to the resources availability and its correlation to the business launch and the fact that the entrepreneurs are creators of workplace, those two have similar increase in interest. If we relate it to the business simulation they took part, it is to be concluded that the students after having a role of executive director and facing financial and human resource management decision have a more clear vision of the responsibility and consequences of their decisions. The biggest change is in perception of the fact it is positive to be an entrepreneur where majority of students agree it is positive to be entrepreneur. 4. Conclusions The results of the comparison among pre and post statements of entrepreneurial attitudes of students that were using business simulations as active method of learning, shows an increase of positive attitude towards entrepreneurship. First of all, the students consider it is positive to be an entrepreneur and this perception has increased after the use of business simulations. Although it is impossible to extract the influence of other study material on students related to the pre and post statements during the semester that they were using the simulation game, still the fact is that 88% of questioned students would launch their business, if they would have a chance and resources. This is a significant increase related to the results of the pre analysis. In relation to the research conducted by the authors Doyle and Brown (2000), the advantages of the use of business simulations is in the ability to conduct actions without risk, learning trough experience, and analysis of decisions and correlating it to their consequences, the experience with simulation game OnService in University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski has proved that simulations are good tool to support learning process. Moreover, the use of simulation has been conducted with traditional theory lectures so the simulation have increased and actualised the need to study in order for students to compete during the simulation. It is to be concluded that business simulations support business education taking into consideration they enable students to face consequences of their decisions in safe environment in order to prepare them for the real business world.

316 316 Martina Ferk, Miloš Bogdanović: Use of business simulations on ISCED 5/6 level... Korištenje poslovnih simulacija na ISCED 5/6 razini primjer dobre prakse Sažetak Poslovne simulacije široko su korišten alat za podršku poslovnoj edukaciji budući da omogućuju studentima suočavanje s posljedicama njihovih odluka u sigurnom okruženju u svrhu pripreme za stvaran poslovni svijet. U ovom članku istražujemo korištenje poslovnih simulacija u Visokoj školi za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski iz Zagreba s ciljem jačanja poduzetničkih stavova studenata na ISCED 5/6 razini. Anketa je provedena na trećoj godini stručnog studija za vrijeme kolegija Kontroling. Studenti su, osim stjecanja teorijskog znanja, koristili poslovnu simulaciju CESIM OnService. Rezultati su pokazali da korištenje poslovnih simulacija praćenih i koreliranih s teoretskom podrškom u procesu donošenja odluka utječe na povećanje poduzetničkih stavova. Ključne riječi: poslovne simulacije, poslovna edukacija, ISCED 5/6 razina, poduzetnički stavovi Literature 1. Bell B.S., Kozlowski S.W.J. (2008) Active learning: Effects of core training design elements on self-regulatory processes, learning, and adaptability, Journal of Applied Psychology, 93, Brown K.G., Ford J.K. (2002) Using computer technology in training: Building an infrastructure for active learning, Creating, implementing, and maintaining effective training and development: State-of-the-art lessons for practice, str , San Francisco: Jossey-Bass 3. Ferk M., Bogdanovic M. (2011) Development of entrepreneurial compmetence through usage of business simulation, 1st International Conference on Entrepreneurial Learning, Zagreb, Croatia 4. Doyle, D., Brown, F. W. ( 2000) Using a Business Simulation to Teach Applied Skills-The Benefits and The Challenges of Using Student Teams From Multiple Countries, Journal of European Industrial Training, 24/6 5. Garris R. et al. (2002) Games, motivation, and learning: A research and practice mode, SIMULATION & GA- MING, Vol. 33 No Malone T.W. (1981) Toward a theory of intrinsically motivating instruction, Cognitive Science, 4, Vogel J., Vogel DS (2006) Cannon-Bowers J., Bowers C.A., Muse K., Wright M., Computer gaming and interactive simulations for learning: A meta-analysis., Journal of Educational Computing Research, 34, Wolmarans, H. P. (2005) Business Simulations in Financial Courses: Are They Valuable to Learners?, Mediatory Accountancy Research, 13, Nr (Retrieved: ) (Retrieved: ) rchbox&form=ie8src (Retrieved: )

317

318

319 Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize Zorka Grandov, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment u Novom Sadu, Novi Sad, Cvećarska 2, tel:063/271380, zgrandov@hotmail.com Verica Jovanović, Ekonomsko-menadžerska škola, Pančevo, Maksima Gorkog 25. Maja Đokić, Visoka strukovna škola za propagandu i odnose sa javnošću, Beograd, Palmira Toljatija 5. Sažetak Polazište u ovom radu je činjenica da poslednjih godina, usled dejstva svetske ekonomske krize, obim preduzetničke aktivnosti stagnira u gotovo svim zemljama sveta. Podrobnijom analizom ovog problema konstatovano je da je glavni uzrok propadanja velikog broja preduzetničkih firmi u nedovoljnoj kompetentnosti njihovih vlasnika. Stoga je, kao pretpostavka rešenja u radu koncipiran model potrebne preduzetničke kompetentnosti u kome su diferencirano strukturirane osobine i znanja koje savremeni preduzetnik treba da poseduje da bi mogao da opstane na sve rizičnijem tržištu. Pored toga, konstatovano je i da je potrebno u velikoj meri promeniti i pristup preduzetničkom vođenju osnovnih poslovnih funkcija. Pri tome je posebno apostrofirana planska funkcija kao oblast u kojoj treba uneti najviše novina. Tu se pre svega misli na neminovnost uvažavanja faktora rizičnosti kod izrade svakog, bilo srednjoročnog ili kratkoročnog biznis plana. Osnovni zaključak jeste da je neophodno klasičnu ocenu rizičnosti budućeg poslovanja proširiti i analizom sposobnosti samog preduzetnika da blagovremeno i efikasno reaguje na nepredvidive tržišne promene. Ključne reči: preduzetnik, kompetentnost, rizik. 1. Pojmovno određenje preduzetnika U naučnim i u stručnim krugovima postoji potpuna saglasnost po pitanju značaja i uticaja preduzetništva na ekonomski i društveni razvoj svake nacionalne i ukupne svetske ekonomije, ali kada je u pitanju teorijsko određenje samog pojma preuzetnika i preduzetništva, nailazimo na brojna, ponekad i suprotstavljena mišljenja. Hronološki posmatrano, pojam preduzetništva prvi je definisao francuski naučnik Kantilon koji je preduzetnika odredio kao osobu koja obavlja neku aktivnost uz preduzimanje rizika. Suština preduzetnikove aktivnosti je u tome da on stiče profit tako što kupuje po poznatim cenama, a prodaje po nepoznatim, tj. cenama koje će se naknadno formirati (Cantillon, 2001). Njegov sledbenik Sej je preduzetnika video kao poslovnog čoveka koji premešta ekonomske resurse u one oblasti i aktivnosti koji donose veći profit. Poseban doprinos razvoju preduzetništva kao nauke dali su predstavnici tzv, austrijske škole Tako je, na primer, Kirzner definisao preduzetnika kao posrednika u razmeni, naglašavajući pri tome njegovu sposobnost da uoči priliku za razmenu i da je iskoristi. S obzirom da u samom procesu razmene deluje kao posrednik između dobavljača i kupaca, on za tu svoju uslugu ostvaruje korist, to jest stiče profit (Šire o tome Ricketts, M, 2002). Najpoznatiji iz ove grupe teoretičara svakako jeste Šumpeter koji je preduzetništvo definisao kao aktivnost izvođenja inovacija, a preduzetnika kao osobu koja kreira i sprovodi te inovacije.

320 320 Zorka Grandov, Verica Jovanović: Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize (Schumpeter, 1962). On je takođe smatrao da se preduzetničko delovanje može okarakterisati kao kreativna destrukcija jer pokretanje novih ideja neminovno dovodi do napuštanja i prevazilaženja starih. Pri tome on pojam inovacije shvata dosta široko i smatra da ona obuhvata kako nove proizvode i usluge, tako i nova tržišta, nove načine rada i vođenja poslova, pronalaženje novih tehnologija i novih materijala, kao i uvođenje nove organizacije (Pokrajčić, D, 2004). Piter Draker je isticao praktični i intiutivni karakter preduzetnički delatnosti. On je zastupao stav da preduzetništvo ne može biti nauka iz razloga što se svaki preduzetnik suočava sa unikatnim setom ekonomskih i psiholoških faktora, pa stoga nije moguće definisati ni jednu zakonitost iz ove oblasti koja bi kao sve druge naučne istine važila u svim uslovima. Po njemu, glavni instrument preduzetnika jesu inovacije i od toga koliko ih on znalački primenjuje zavisi uspeh njegovog truda (Draker, 1991). Predstavnici novih škola preduzetništvo posmatraju sa brojnih aspekata, pa se tako mogu uočiti tvrdnje da je suština preduzetništva u brzom reagovanju na izgledne tržištne šanse (Izner), ili da ono predstavlja čin realokacije resursa, pa samim tim preduzetničke sposobnosnosti nisu urođene, već se mogu steći, kao što je tvrdio Šulc (Lajović i dr ). Kao što se iz izloženog može videti, pristupi definisanju preduzetnika i preduzetništva su brojni i kreću se od onih koji smatraju da za bavljenje biznisom treba imati posebne sposobnosti, znanja i veštine, na osnovu kojih se (uz preduzimanje rizika) dolazi do profita, - pa do onih koji smatraju da je preduzetnik svako ko započinje bilo kakav posao. Osnovni cilj autora ovog rada da komparativnom analizom različitih viđenja preduzetnika i njihovih karakteristika, definiše one ključne faktore koji savremeni tržišni učesnik treba da ima kako bi mogao uspešno da posluje u turbulentnim uslovima privređivanja. 2. Preduzetnička aktivnost u periodu krize Kao što je već opštepoznato, svetska, najpre finansijska, a zatim i ukupna ekonomska kriza više od četiri godine uzrokuju brojne turbulencije u gotovo svim zemljama sveta. Usporen ekonomski rast, visoka nezaposlenost, socijalna nesigurnost i sveopšta neizvesnost najveći su problemi sa kojima se danas bore vlade mnogih država, uključujući i našu. Najkarakterističniji primer su SAD, gde su mnogi radnici koji su ostali bez posla spas našli u samozapošljavanju tako da je prema podacima Biroa za staitstiku rada SAD broj samozaposlenih Amerikanaca u decembru godine dostigao istorijski rekord. Interesantno je da je najveći broj novih preduzetnika registrovan u starosnoj populaciji između 55 i 64 godina (preko 5 odsto) i naročito starijih od 65 (29 odsto) u odnosu na prethodnu godinu (Robert, Reich, 2010). U isto vreme, u Rusiji, koja je manje bila pogođena ekonomskom krizom, broj preduzetnika se značajno smanjio, jer su mnogi strah od neizvesnosti samostalnog delovanja na tržištu zamenili poslom kod velikih poslodavaca i njima prepustili sav rizik. Polazeći od podataka GEM monitora (Global Enterpreneurship Monitor) koji prati stanje u 54 zemlje, tekuća kriza je usporila preduzetničku aktivnost u mnogim zemljama, tako da je zbirno posmatrano ukupan udeo stanovništva koji se bavi preduzetništvom opao sa 19,6% u godini na 18,1 odsto u godini. Najveći pad je zabeležen kod preduzetničkih firmi sa dužim životnim vekom, tzv. odraslih preduzetnika, odnosno onih koji posluju duže od 3,5 godine i to sa 8,1 na 6,7 odsto.

321 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tabela 1. Pregled preduzetničke aktivnosti po grupacijama zemalja od do godine (%) Vrste preduzetničkog biznisa godina Tek osnovani Novi preduzetnici Ukupan nivo novog preduzetništva Uspostavljeni biznis Ukupan nivo preduzetništva Nisko razvijene zemlje 10,8 7,0 17,1 11,2 28,3 Zemlje intenzivnog razvoja 6,7 3,4 9,9 5,1 15,0 Visoko razvijene zemlje 3,8 3,8 7,4 8,1 15,5 Prosek 7,1 4,7 11,5 8,1 19, godina Nisko razvijene zemlje 9,2 4,8 13,4 5,6 19,0 Zemlje intenzivnog razvoja 8,4 5,8 14,1 7,2 21,3 Visoko razvijene zemlje 4,0 3,0 6,9 7,2 14,1 Prosek 7,2 4,5 11,5 6,7 18,1 Izvor: Gem report: 2008, 2009, 2010, Što se Srbije tiče, smanjenje broja preduzetnika kod nas je u poslednjih nekoliko godina sve izraženije. Iako rast broja preduzetničkih firmi u našoj zemlji nikada nije bio impresivan, u godini je po prvi put zabeležen manji broj novoosnovanih firmi od broja ugašenih i to za oko Protekla godina bila je još poražavajuća, jer je ugašenih privrednih subjekata bilo više nego novootvorenih (Tabela 2). Tabela 2. Broj novoosnovanih i zatvorenih privrednih društava u Srbiji u godini Vrsta privrednih subjekata 1.Otvoreno 2. Zatvoreno Razlika (1-2) Preduzeća Radnje Ukupno Izvor: Agencija za privredne resgistre Naročito je zabrinjavajuća činjenica da je skoro privrednih subjekata nelikvidno, odnosno da se njihovi računi nalaze u blokadi. Kada se ovome doda i podatak da još uvek postoji veliki broj formalnih firmi, koje praktično i ne rade, jasno je da je broj aktivnih, a posebno uspešnih, preduzetničkih firmi u Srbiji izuzetno mali. Svi ovi podaci nedvosmisleno upućuju na zaključak da veliki broj naših preduzetnika ne poseduje odgovarajuće kompetencije za snalaženje u sadašnjim izuzetno otežanim uslovima privređivanja i da, stoga, ukoliko žele da opstanu u poslovnom svetu, moraju da u mnogome menjaju svoj dosadašnji pristup poslovanju.

322 322 Zorka Grandov, Verica Jovanović: Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize 3. Opšte karakteristike preduzetničke kompetentnosti Iz prethodnog izlaganja se može izvesti zaključak da kao i u svim drugim oblastima života, novo vreme zahteva nove ljude, tako i novi krizni uslovi privređivanja traže novu vrstu preduzetnika. Tvrdnja koju su mnogi savremeni teoretičari, posebno oni iz razvijenih zapadnih zemalja zastupali da preduzetnik može biti svako ko se odluči da osnuje sopstveni biznis, danas može da bude samo delimično tačna. Da bi se neka uočena poslovna šansa, ili velika želja za uspehom u stvarnosti i ostvarili u uslovima izuzetne oštre tržišne utakmice, preduzetniku je pored dobre volje i upornosti potrebno mnogo sposobnosti i znanja. Naravno, da savršen preduzetnik niti se rađa niti se može stvoriti, ali je svakako neophodno da svako ko želi da se bavi sopstvenim biznisom, treba prethodno da proceni da li za to poseduje odgovarajuće lične osobine i znanja. U oblasti preduzetništva ne postoji saglasnost kada su u pitanju karakteristike koje treba da odlikuju uspešnog preduzetnika. Brojni teoretičari izlažu različite strukture potrebnih preduzetničkih osobina. Neki prednost daju urođenim karakteristikama i sposobnostima, drugi veštinama i znanjima, pojedini naglašavaju značaj materijalnih faktora, a posebna raznolikost se sreće u kombinacijama ovih elemenata. Često se osobine preduzetnika poistovećuju sa osobinama lidera, pa tako ruski naučnik Šćerbatih, polazeći od Mengetijeve podele osobina lidera na intelektualne osobine, lične osobine i stečene veštine, izvodi zaključak da predzetnik treba da poseduje određen skup svih ovih osobina (Tabela 3). Tabela 3. Osobine ličnosti preduzetnika Intelektualne osobine Crte karakterra Stečene veštine Razvijeno logično mišljenje Inicijativnost Veština obezbeđivanja podrške i pomoći Pronicljivost Elastičnost Veština saradnje Originalnost mišljenja Sklonost ka stvaralaštvu Veština osvajanja popularnost i prestiža Radoznalost Smelost Veština izražavanja misli Sposobnost usvajanja novih znanja i navika Uverenost u sebe Taktičnost i diplomatičnost Intuicija Uravnoteženost Veština preuzimanja na sebe rizika i odgovornosti Obrazovanost (formiranost) Samostalnost Veština organizovanja drugih ljudi Ambicioznost Veština ubeđivanja Samokritičnost (adekvatnost samoprocene) Veština shvatanja humora Obaveznost Veština razumevanja ljudi Energičnost Pouzdanost Nezavisnost Odlučnost Izvor: Šćerbatih, J.V. (2008), Psihologija preduzetništva i biznisa, Piter pres, str 123.

323 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Nasuprot tome, istraživanje koje je sprovedeno u SAD, a čiji je predmet bila analiza karakteristika američkih preduzetnika, pokazala je da oni istovremeno poseduju nekolika parova osobina koje na prvi pogled izgledaju uzajamno isključive: ambicioznost skromnost strateško mišljenje pažnja na sitnice entuzijazam unutrašnje spokojstvo sposobnost preuzimanja rizika umeće izvlačenja koristi iz grešaka. Što se tiče domaćih autora, većina njih u definisanju preduzetničke kompetentnosti polazi od stavova vodećih stranih stručnjaka, ističući obično set nekoliko ključnih osobina (koje preduzetnik treba da poseduje, a u koje najčešće spadaju: inovativnost, razumno preuzimanje rizika, samopouzdanje, uporan rad, postavljanje ciljeva i odgovornost (Lajović, 2008). 4. Model potrebne preduzetničke kompetentnosti Sa aspekta ovog rada koji preduzetništvo posmatra u kriznim uslovima privređivanja, značajnim se smatraju mišljenja pojedinih, pre svega domaćih, istraživača koji zastupaju stavove da osobine preduzetnika koji posluju u stabilnim ekonomijama i onih koji deluju u nepovoljnim makro i mikro ekonomskim uslovima ne treba da budu iste (Modrinić,2006). Tako se na osnovu radova ovog i još nekoliko domaćih autora (Radovanović, Marković, 2008). i ( Radovanović, Jovanović, 2011), može izvesti zaključak da preduzetnici koji posluju u kriznim uslovima privređivanja treba da imaju povišen nivo kompetentnosti. Kada je u pitanju struktura ove povišene kompetentnosti, navedeni autori uglavnom ističu da današnji preduzetnici, budući da posluju u izuzetno rizičnim uslovima, treba da poseduju adekvatan skup osobina sastavljen od određenih psihičkih i obrazovnih komponenti koje treba da se međusobno dopunjuju (Slika 1). Slika 1. Faktori kompetentnosti preduzetnika (Izvor: Radovanović, T, Jovanović, (2011). Planiranje biznisa, Naučno društvo za pravo i ekonomiju). Što se tiče konkretne strukture ovih dveju komponenti, one su u daljem tekstu ovog rada definisane na osnovu nekoliko postojećih modela, sa težnjom da se posebno naglase one osobine i znanja, koja su od ključnog uticaja na snalaženje u sadašnjim otežanim tržišnim uslovima delovanja (Tabela 4).

324 324 Zorka Grandov, Verica Jovanović: Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize Tabela 4. Struktura kompetentnosti preduzetnika u kriznim uslovima privređivanja Struktura potrebnih ličnih osobina Struktura potrebnih stručnih znanja 1. Sposobnost rešavanja problema 1. Znanja iz planiranja poslovanja 2. Sposobnost uočavanja poslovnih šansi 2. Znanja iz organizacije poslovanja 3. Realnost u oceni pojava 3. Znanja iz vođenja poslovanja 4. Spremnost na rizik 4. Znanja iz vrednovanja poslovanja 5. Sklonost ka inovacijama 5. Znanja iz istraživanja tržišta 6. Sposobnost kontrole ličnih emocija 6. Znanja iz primenjene tehnologije 7. Sposobnost komuniciranja 7. Znanja iz privrednog sistema 8. Sposobnost prenosa znanja 8. Znanja iz privrednog zakonodavstva 9. Sigurnost poslovnog nastupa 9. Znanja iz ljudskih resusra 10. Usmerenost ka budućnosti 10. Znanja iz poslovne komunikacije 11. Upornost u radu 11. Znanja iz poslovne informatike 12. Otpornost na stresove 12. Znanja iz poslovne administracije Izvor: kreacija autora prema; Radovanović, T, Uspešan preduzetnik, Novi Sad, 2004.,str i Radovanović T, Jovanović V, Planiranje biznisa, Beograd str Naravno, da je i te kako poželjno da svako ko započinje sopstveni biznis treba da ima visoko razvijene sve navedene psihičke osobine i da poseduje adekvatna znanja iz svih navedenih oblasti, jer time povećava svoju šansu za postizanje poslovnog uspeha. Ali, ako se pažljivo pogleda prethodna tabela, može se uočiti da su prvih pet ličnih osobina izrazito komplementarne sa zahtevima poslovanja u kriznim uslovima privređivanja, pa se, stoga, mogu okarakterisati kao apsolutno eliminatoran faktor u oceni preduzetničke kompetentnosti pojedinca. To praktično znači da pojedinac koji nema izraženu neku od ovih pet prvonavedenih osobina ne bi trebalo da se bavi samostalnim biznisom, a posebno ne u kriznim uslovima privređivanja. Takođe, se može uočiti da se nasuprot ovim ključnim osobinama nalazi odgovorajući skup potrebnih znanja iz odgovarajućih pet oblasti: planiranja, vođenja, organizovanja i valorizovanja poslovanja, kao i iz oblasti istraživanja tržišta, koje se takođe mogu okarakterisati kao ključne pri oceni adekvatnosti preduzetničke kompetentnosti pojedinca. Ovde posebno treba apostrofirati znanja iz oblasti planiranja poslovanja, kao osnovne poslovne funkcije koja u turbulentnim uslovima privređivanja treba da zauzima centralno mesto u poslovnim aktivnostima svakog preduzetnika. Pored toga, ova funkcija je bitna i stoga što jedino u okviru nje preduzetnik ima mogućnosti da proveri isplativost i ostvarivost svoje nove ideje, nastale kao izraz njegove inovativnosti i spremnosti na rizike, Posebnu pažnju u tome treba posvetiti upravo aspektu ocene rizičnosti planiranog biznisa, koja bi za razliku od dosadašnjih standardnih načina analize smanjenja prihoda i rasta troškova, trebalo da obuhvati širi skup faktora koje treba testirati. Jedan od elemenata koji ocena rizičnosti poslovne ideje u kriznim uslovima privređivanja treba da sadrži jeste i vrednovanje kompetentnosti samog preduzetnika, odnosno izvođenje konstatacije da li on poseduje odgovarajuće sposobnosti i znanja da realizuje planiranu poslovnu ideju.

325 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Zaključak Kao i gotovo sve druge privredne aktivnosti i preduzetničko delovanje je u uslovima svetske ekonomske krize postalo izraženo rizično. U prilog tome govori sve veći broj ugašenih preduzetničkih firmi čiji vlasnici ne uspevaju da opstanu na sve zahtevnijem trištu. Opšti je zaključak da pojedinac koji želi da u takvim uslovima opstane i bude uspešan mora da ima izražen nivo preduzetničke kompetentnosti, odnosno da poseduje odgovarajuće lične osobine i znanja koje će mu omogućiti da bude bolji od drugih. Međutim, posedovanje potrebne kompetentnosti nije samo po sebi dovoljno, već pedstavlja jedan od eliminatornih faktora koji je neophodno, u okviru ocene rizičnosti, uvrstiti u svaki biznis plan kojim se proverava izvodljivost i isplativost svake poslovne ideje.

326 326 Zorka Grandov, Verica Jovanović: Kompetentnost preduzetnika u uslovima krize Entrepreneur competence in crisis Summary Starting point in this work is the fact that lately, due to the world economic crisis, the quantity of entrepreneur activities stagnate in almost every country. When this problem was analyzed in detail it was found out that the main cause for many firms to be closed is the fact that their owners are not competent enough. It is assumed that the solution to this problem is the model of necessary entrepreneur competence in which there are features and knowledge for the modern entrepreneur to gain and so to survive in the market that is very risky. In addition to this, it is concluded that it is necessary to change the way in which the entrepreneur handles the basic business functions. The most important one is the function of planning which should be innovated the most. It is unavoidable to consider the factor of risk when planning any, middle-term or short-term, business plan. The main conclusion is that the classical risk appraisal of future business should be broaden and should include the analysis of how capable the entrepreneur is to react on time and effectively when there are unexpected market changes. Key words: entrepreneur (businessman), competence, risk. Literatura 1. Cantillon, R, (2001), Essay on the Nature of Commerce in General, New Brunswick, Transaction Publishers, Draker, P, (1992), Inovacije i preduzetništvo, Beograd, Privredni pregled, Lajović, D, i saradnici 1 (2008), Uvod, u biznis, Podgorica, Ekonomski fakultet, Lajović, D, i saradnici 2 (2008), Uvod, u biznis,, Podgorica Ekonomski fakultet, Modrinić, Z, (2006), Menadžerska kompetentnost, Beograd, BMD Mega, Pokrajčić, D, (2004), Karakteristike uspešnih preduzetnika, Ekonomski anali, br. 162, Radovanović, T, (2004), Uspešan preduzetnik, Novi Sad, Fakultet za menadžment, Radovanović, T, Jovanović, V, (2011), Planiranje biznisa, Beograd, Naučno društvo za pravo i ekonomiju, Reich, R, A new wave of entrepreneurs, or a growing class of the anxiously self-employed? csmonitor.com/business/robert-reich/2010/0602/a-new-wave-of-entrepreneurs-or-a-growing-class-ofthe-anxiously-self-employed, june preuzeto godine 10. Ricketts, M, (2002), The Economics of Business Enterprise, Northampton, Edward Elgar, Schumpeter, J. A, (1962), Capitalism, Socialism, and Democracy. 3rd Eddition, New York, Harper Perennial, Šćerbatih, J.V, (2008), Psihologija preduzetništva i biznisa, Sankt Peterburg, Piter pres,

327

328

329 Entrepreneurship in Small Family - run Hotels - Croatian Tourism Case Study Suzana Aflić, Sveučilište u Puli, Odjel za ekonomiju Mijo Mirković, Poslijediplomski doktorski studij, Brajkovići 6c, Kanfanar 52352, Hrvatska, mob: +385 (0) , fax/tel: +385 (0) , saflic@inet.hr Emil Priskić, Sveučilište u Puli, Odjel za ekonomiju Mijo Mirković, Poslijediplomski doktorski studij Lucija Bačić, Sveučilište u Splitu, Sveučilišni stručni centar za stručne studije, Heinzelova 55, Zagreb Sažetak Turizam je jedan od važnijih sektora u ekonomiji, a posebice u Hrvatskoj gdje čini 15% BDPa. Stoga je i investiranje u turistički sektor vrlo važan segment za daljnji razvoj Hrvatske. Svaki je poduzetnik kao potencijalni investitor dobrodošao na zasićeno turističko tržište s velikim hotelskim tvrtkama. Novi smjer poduzetničkog investiranja u Hrvatskoj jesu mali obiteljski hoteli koji bi predstavljali inovacijsku turističku ponudu u hrvatskom turizmu. Perspektivu takvog razvoja prepoznala je i država prihvaćanjem programa kreditiranja malog obiteljskog poduzetništva u turizmu, čime se želi postići otvaranje novih 200 do 300 malih obiteljskih hotela visoke kategorije. Projekt ima potencijala za razvoj, jer omogućuje uključivanje malih poduzetnika u turističku utrku s hotelskim tvrtkama s prepoznatljivim brendom. Cilj rada jest prikazati sadašnju poziciju malih poduzetnika investitora u obiteljske hotele na hrvatskom turističkom tržištu. Ključne riječi: poduzetništvo, mali poduzetnik, hrvatsko turističko tržište, mali obiteljski hoteli 1.Uvod Težnja je autora u narednom tekstu prikazati stanje malog i srednjeg poduzetništva u obiteljskim i malim hotelima u Republici Hrvatskoj, kao i prikazati jedno opće stanje malog i srednjeg poduzetništva u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske istaknula je kao prioritet razvoja hrvatskog gospodarstva malo i srednje poduzetništvo. Postavivši takav cilj donosi Program poticanja malog i srednjeg poduzetništva čija je svrha postaviti smjernice za poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva u Hrvatskoj. Tim bi razvojem Hrvatska ojačala svoju gospodarsku konkurentsku sposobnost i potaknula ravnomjeran regionalni rast. Malo i srednje poduzetništvo u Hrvatskoj čini 99,4% svih registriranih poduzetnika u Republici Hrvatskoj, 64,7% ukupno zaposlenih, 44% udjela u bruto domaćem proizvodu i 40,5% udjela u ukupnom izvozu. Prevladava udio privatnog sektora, dok je u kontinuiranom slabljenju udio državnog sektora (Program za razvoj malog i srednjeg poduzetništva ; 2008.; str. 4). Financijski pokazatelji malog gospodarstva iskazuju višegodišnji uzastopni rast po ključnim poslovnim rezultatima, no stupanj ukupnog razvoja malog i srednjeg poduzetništva nije zadovoljavajući. Podatci iz Programa pokazatelji indeksa globalne konkurentnosti ukazuju na zaostajanje u pristupu izvorima financiranja, na nedovoljnu razvijenost tržišta kapitala, nedostatak informatičke pismenosti i nedovoljno internetski razvijenu poslovnu ponudu koja bi uvelike olakšala upotrebu Interneta u platnom i robno-uslužnom prometu; na nedovoljnu povezanost poduzetništva s istraživač-

330 330 Suzana Aflić, Emil Priskić: Entrepreneurship in Small Family - run Hotels... ko-akademskim poduzetništvom te na administrativne prepreke. U sektoru malih i srednjih poduzeća prisutna je niska produktivnost, nedovoljna kvaliteta proizvoda, nesklonost inovativnosti i izvoznoj usmjerenosti, nejednaka regionalna razvijenost koja doprinosi koncentraciji poduzetništva u većim regionalnim centrima. Unatoč navedenim nedostacima, nažalost, veliki problem hrvatskog gospodarstva jest insolventnost u poduzetničkom poslovanju, čemu uvelike pridonosi i trenutna financijska kriza na gospodarskom tržištu. 2. Konceptualni okvir U domaćoj literaturi nedostaju radovi i empirijska istraživanja o obiteljskom poduzetništvu, a ozbiljnije istraživanje za obiteljsko poduzetništvo započinju američki istraživači čija su istraživanja novijeg datuma. Ranija istraživanja o poduzetništvu nalaze se u radovima Schumpetera (iz godine) i Baumola (iz godine) koji su inovacijsku ulogu poduzetnika prepoznali u ekonomskom rastu (Renko, N. Kuvačić, D. Renko, S., 2007., str.73). Prema službenoj definiciji, malo gospodarstvo i mali gospodarski subjekt u Hrvatskoj čine subjekti koji: zapošljavaju prosječno godišnje manje od 250 radnika, neovisni su u poslovanju, ostvaruju ukupni godišnji promet od 60 milijuna kuna ili imaju zbroj bilanci (ako su obveznici poreza na dobit), odnosno imaju dugotrajnu imovinu (ako su obveznici poreza na dohodak) u vrijednosti do 30 milijuna kuna. Kod obiteljskih poduzeća radi se o obliku poduzetništva koji nastaje preklapanjem i međusobnom interakcijom triju podsustava biznisa, obitelji i vlasništva. Priroda biznisa potpuno je kontradiktorna prirodi obitelji jer su obitelji vođene emocijom, dok je biznis vođen objektivnošću i realnošću; obitelji su zaštitnički orijentirane prema svojim članovima, biznis znatno manje; obitelji se iskonski odupiru promjenama, biznis bez toga ne može. Obiteljski je biznis onaj biznis u kojem obitelj ima veći dio vlasništva i u skladu s tim ima stalan utjecaj na razvoj biznisa, u kojem je pravo glasa tako podijeljeno da obitelj može imati kontrolnu funkciju i u kojem komparativna prednost proizlazi i razvija se iz međusobne interakcije obitelji, biznisa i vlasništva, osobito onda kada je obiteljska zajednica jaka. Niže u tablici 1. prikazani su prednosti i nedostaci obiteljskog poduzetništva. Tablica 1. Prednosti i nedostaci obiteljskog poduzetništva PREDNOSTI najjednostavniji, najučinkovitiji i najjeftiniji način samozapošljavanja stvara tradiciju velika transparentnost pri poslovanju Ima pozitivan učinak na okolinu u cjelini te omogućava razvoj mikro-okoline i sanaciju određenih makrogospodarskih problema u određenoj zemlji NEDOSTACI visoka rizičnost pothvata uz istodobno nizak stupanj državne skrbi nemogućnost utjecaja na vanjske čimbenike koji se odnose na vladinu politiku, poreze, poduzetničku infrastrukturu i slično mogući konflikt među članovima obitelji nemogućnost pri samofinanciranju razvoja te korištenja pogodnosti ekonomije obujma Izvor: OKRU%C5%BDENJE.pdf, pristup podacima

331 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tablica 1. zorno prikazuje kako je prilično jednostavno otvoriti obiteljski biznis i samozaposliti se, a s obzirom da u obiteljskom biznisu većinu poslovanja kontrolira obitelj, poslovanje je jednostavnije i transparentnije. Međutim, mogućnost internog konflikta koji može dovesti do ozbiljnijih teškoća u poslovanju, također, nije zanemariva. Nakon iznesenih prednosti i nedostataka u malim obiteljskim poduzećima valja navesti i obilježja istih, preciznije, autori u daljnjem tekstu navode obilježja malih obiteljskih hotela. Tablica 2. prikazuje obilježja malih obiteljskih hotela. Tablica 2. Obilježja malih obiteljskih hotela PROIZVOD obično do 40 soba restoran i bar mogućnost pružanja usluga i u ostalim sadržajima: manje prostorije za sastanke wellness, fitness VLASNIŠTVO I FINANCIRANJE vlasnik pojedinac ili obitelj pravni oblik d.o.o. ili obrt vlastiti kapital subvencionirano kreditno financiranje gotovinske i negotovinske povlastice za vlasnika TRŽIŠTE specijalizirana tržišta pretežno individualni gosti personalizirani odnos s gostom ORGANIZACIJA I ZAPOSLENOST vlasnik i menadžer u jednoj osobi vlasnik definira koncept i uređenje objekta jednostavna i fleksibilna organizacija racionalno zapošljavanje briga o ukupnoj isplativosti hotela Izvor:web.efzg.hr/.../Ugostiteljska_djelatnost smještaj_i_prateće_usluga... (pristup podacima ) Iz gore navedene tablice br. 2 vidi se da obilježja malih obiteljskih hotela čine 4 ključna faktora, a to su: proizvod, tržište, vlasništvo i financiranje te organizacija i zaposlenost. 3. Stanje poduzetništva u malim obiteljskim hotelima u hrvatskoj Veliku gospodarsku važnost za Republiku Hrvatsku predstavlja razvoj turizma zbog njegovog izrazito visokog ekonomskog učinka u BDP-u (15%) Hrvatske. Mali obiteljski hoteli dio su tog učinka i čine novu turističku ponudu i ujedno su jedan novi segment u hrvatskoj turističkoj ponudi. Razlog nastanka ovakvog novog oblika turističke ponude u Hrvatskoj jest udobnost i komfor koji pruža obiteljski ugođaj svakom gostu posjetitelju. Obiteljsko okruženje nudi jednu intimu i posebnost, kao i toplinu u osobnom pristupu čime još mali obiteljski hoteli nose naziv mali hoteli s velikom dušom. Mali obiteljski hoteli nude izvornost, autentičnost i autohtonost lokalnih vrijednosti, pri čemu svaki hotel priča jednu svoju priču, priču podneblja u kojem se nalazi s prepoznatljivim uređenjem interijera, mirisima i okusima lokalne kuhinje, tipičnom vinskom kartom, izletima u obližnje krajolike nudeći sportske i rekreativne sadržaje. Prema podacima Udruge malih obiteljskih hotela (OMH osnovana godine) u Hrvatskoj djeluje oko 200-tinjak malih obiteljskih hotela. Udruga malih i obiteljskih hotela okuplja oko 146 malih hotelijera (i 66 pridruženih članova, gdje se još ubrajaju visokokvalitetna agrodomaćinstva i pansioni). U posljednjih desetak godina otvoreno je 90% hotela od gore navedenog ukupnog broja hotela u Hrvatskoj, a dvije trećine malih obiteljskih hotela otvoreno je u posljednjih pet godina zahvaljujući ponajprije programu resornog Ministar-

332 332 Suzana Aflić, Emil Priskić: Entrepreneurship in Small Family - run Hotels... stva Poticaj za uspjeh. Mali hoteli danas čine oko 12 posto udjela u ukupnom broju hotelskih kreveta u Hrvatskoj. Udruga obiteljskih malih hotela danas funkcionira djelomično i kao klaster te nastoji povezati hrvatske lokalne proizvođače i dobavljače pri investicijskom ciklusu u male hotele, osobito lokalne proizvođače prehrambenih proizvoda i vina kako bi se postigli multiplicirajući efekti investicija u turizam. U proteklih nekoliko godina Udruga je inicirala i realizirala dosta vrlo značajnih projekata kao što su Poticaj za uspjeh, odnosno Poticaj za obiteljsko hotelijerstvo koji osiguravaju povoljnije izvore financiranja za male hotelijere, zatim izradu kataloga Obiteljski i mali hoteli koji se u suradnji s HTZ-om (Hrvatska turistička zajednica) distribuira u 95 tisuća primjeraka na jedanaest svjetskih jezika, ugovore s 20-ak dobavljača, uključujući Konzum, Podravku, Croatia osiguranje, SMS, HAK i dr., a tom se suradnjom osiguravaju članovima povoljniji rabati i godišnji bonusi na ostvareni promet. Hrvatska ima veliki potencijal za razvoj malog obiteljskog hotelijerstva, a potražnja za malim obiteljskim hotelima u stalnom je porastu. U ukupnom broju hotelskih kreveta mali obiteljski hoteli sudjeluju s oko 10 posto u odnosu na velike hotelske sustave. Cilj je Udruge sudjelovati s 50 posto u ukupnoj hotelskoj strukturi u idućih sedam do deset godina. Primjera i usporedbe radi, u Italiji i Austriji mali hoteli sudjeluju sa 70 posto u ukupnoj hotelskoj strukturi. Prema procjenama Udruge malih i obiteljskih hotela od 50 tisuća domaćinstava - iznajmljivača čak 2000 je spremno za transformaciju u male hotele. U Udruzi smatraju da se u malim obiteljskim hotelima može i treba sagraditi najmanje 60 tisuća kreveta u idućih sedam do deset godina (internetski članak, pristup podacima , članak objavljen ). Mali i obiteljski hoteli jako puno ulažu u kvalitetu usluge, oni se danas mogu mjeriti s najboljima u Europi. U njih se odlazi na najbolju gastronomsku ponudu, kao i u Francuskoj. Tome pridonosi i inicijativa Ministarstva turizma o certificiranju takvih restorana i potpori onima koji nude zdrave namirnice, istaknuo je Šime Klarić, predsjednik Nacionalne udruge malih i obiteljskih hotela u Republici Hrvatskoj. Polovica malih i obiteljskih hotela radi cijelu godinu, a polovica sezonski osam mjeseci oko 188 dana u godini. Zagovornici malih hotela smatraju da bi se Hrvatska u tom segmentu u budućnosti trebala ugledati na Italiju, Austriju, Švicarsku ili Francusku koje 70 posto cijele turističke smještajne ponude temelje upravo na malim i obiteljskim hotelima. Unatoč često i višoj kvaliteti od sličnih hotela u tim zemljama, hrvatski su mali hoteli još uvijek po cijenama 20 do 30 posto jeftiniji, a upravo iz tih zemalja i cijele zapadne Europe te Skandinavije i SAD-a i dolazi najznačajniji broj stranih turista, koji u anketama hrvatske male hotele ocjenjuju konkurentnim čak i boljima nego u navedenim zemljama. 4. Statistički podaci turizma u hrvatskoj U ovom poglavlju autori donose najznačajnije statističke podatke hrvatskog turizma. Grafu jedan prikazuje strukturu smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj za lipanj godine, a tablica br.3 prikazuje iskorištenost hotelskog smještaja po regijama u Republici Hrvatskoj.

333 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Graf 1. Struktura smještajnih kapaciteta u lipnju / Market share of accommodation facilities, June 2011 Na grafu 1. vidljivo je da vodeću ulogu u smještajnom kapacitetu hrvatskog turizma ima privatni smještaj na koji otpada visokih 46%, zatim slijede kampovi s 28%, hotelski smještaj čini 14%, ostale smještajni kapaciteti 5%, dok na apartmanski smještaj otpada 4%, a na turistički smještaj niskih 3% smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj. U tablici br. 3 prikazana je iskorištenost hotela prema turističkim regijama Tablica 3. Iskorištenost hotela prema turističkim regijama Kvarner i gorje zadarsko područje šibensko područje splitskomakarsko područje dubrovačko područje grad Zagreb kontinentalna Hrvatska Hrvatska - Ukupno I.-IV. 18,3 13,1 10,7 10,2 11,1 28,6 22,1 15,3 V.-VI. 59,8 53,6 55,7 54,9 57,1 46,7 14,8 55,3 Ukupno I.VI. 30,8 25,2 24,7 24,3 25,5 34,9 24,0 27,7 Izvor: Izvješće: BIST - Sustav poslovne inteligencije u turizmu; (pristup podacima ) Najveća iskorištenost hotela bila je u gradu Zagrebu u godini, prema podacima iz tablice br. 3., slijede ga Kvarner i gorje, na trećem mjestu u Hrvatskoj nalazi se Istra, dok se na posljednjem mjestu nalazi kontinentalna Hrvatska.

334 334 Suzana Aflić, Emil Priskić: Entrepreneurship in Small Family - run Hotels Zaključak Malo i srednje poduzetništvo u obiteljskim i malim hotelima predstavlja velik potencijal za razvoj obiteljskog turizma u Republici Hrvatskoj. Međutim, da bi se omogućio kvalitetan razvoj malog turističkog poduzetništva u Hrvatskoj potrebno je ukloniti prepreke za razvoj koje se između ostalog odnose na: sporu administraciju, složenu birokraciju te nedovoljno vladinih poticajnih mjera, kao i na lošu komunikaciju u javno-privatnom partnerstvu. Akademska i istraživačka zajednica trebala bi posvetiti veću pažnju obiteljskom poduzetništvu budući da su empirijska istraživanja vrlo nedostatna. Boljom suradnjom javnog i privatnog turističkog sektora zasigurno se mogu očekivati bolji rezultati za sve dionike u malom obiteljskom turističkom poduzetništvu. Svi dionici zajedno moraju surađivati na inovacijama proizvoda vodeći se pritom idejom da treba biti najbolji, jer uvjeti za to postoje, a treba ih samo znati prepoznati i pametno iskoristiti za bolju turističku ponudu Hrvatske. Potrebno je nastaviti tražiti načine da i država više stimulira turističko poduzetništvo te da se mjere iz Akcijskog plana stvarno realiziraju, posebno smanjujući različite naknade i davanja na lokalnoj razini koja samo dodatno opterećuju davanjima ionako preopterećen turistički sektor. Svakako treba izbjegavati situacije u kojima je zbog visokih troškova i raznih davanja jeftinije zatvoriti objekt i raditi svega dva-tri mjeseca u godini. Treba stvoriti uvjete u kojima će se isplatiti raditi cijelu godinu. Smanjena stopa PDV-a u turističkoj i ugostiteljskoj djelatnosti koja će se, prema najavama iz Vlade, primjenjivati od 1. siječnja godine omogućit će poduzetnicima koji su ujedno i članovi u Nacionalnoj udruzi malih i obiteljskih hotela ulaganje u unapređenje kvalitete ponude, obnavljanje objekata i općenito nove investicije te zapošljavanje novih radnika, a gostima kvalitetniju ponudu i nižu cijenu. Vjeruje se da će manja stopa PDV-a doprinijeti i smanjenju sive ekonomije u turizmu, čime bi i javni i privatni sektor bili na dobitku. Abstract Tourism is one of the most important sectors in the economy, especially in Croatia, where it makes 15% of GDP. Therefore the investment in the tourism sector is very important segment for the further development of Croatian. Each entrepreneur as potential investor in the establishment of a family-run hotel is welcome to the tourist market is saturated with a large hotel companies. The new direction of entrepreneurial investments in Croatia are a family-run hotels, which would represent innovative tourist offer in the Croatian tourism. Perspective of such development was recognized by the government accepting the loan program for small family businesses in tourism, which is to be open new family-run hotels of high category. The project has the potential for development, because they allow the inclusion of small entrepreneurs in the tourist race with a hotel companies with a recognizable brand. The aim is to show the current position of small entrepreneurs the investors in the family-run hotels on the Croatian tourist market. Keywords: entrepreneurship, small entrepreneur, Croatian tourist market, family-run hotels

335 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Literatura 1. Bartoluci, M. Budimski, V. (2010). Upravljanje poduzetnickim projektima u turizmu Republike Hrvatske. Acta turistica, Vol.22, No Colin, J. (May 2002). Locational strategies of international hotel corporations in Eastern central Europe. Doctoral dissertation. Faculty of Economic and Social Sciences at the University of Fribourg. Switzerland. 3. Čizmar, S. (2011). Poslovanje hotela. Struktura hotelske industrije. Ekonomski fakultet Zagreb, Hrvatski turizam u brojkama, br Modrić, J.A. (studeni 2006). Financiranje u turizmu i ugostiteljstvu. Zagreb: Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka. 5. Program poticanja malog i srednjeg poduzetništva (travanj 2008). Zagreb: Vlada Republike Hrvatske. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. 6. Pivevic, S. (2006). Primjena umrežavanja u poslovanju malih hotela. Magistarski rad. Ekonomski fakultet Zagreb. 7. Renko, N. Kuvačić, D. Renko, S. (2007). Analiza empirijskog istraživanja o obiteljskom poduzetništvu u Republici Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 58 (1-2) (Sačuvano: ) %87a&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGEEShU8b281GGTk7UEFVEi3u7PcZQz5qqec16beIAAZJjXik6ACkR AFsW4d1qiFgRW7cg21gTm2uZSmrGDiGJ5hf91XknZCwGz8ZGGRRjSeRX4dOMDqhXLV4gPfHtpR771Px5OJ M6v&sig=AHIEtbQm08I6Or83DrxUnBisk0y3kH_Y2A (Sačuvano: ) pdf(sačuvano: ) (Sačuvano: ) Ana%20Modri%C4%87.pdf (Sačuvano: ) (Sačuvano: ) (Sačuvano: ) (Sačuvano: ).

336

337 Socijalna preduzeća u Srbiji pred izazovima procesa Evropskih integracija Dragan Ilić, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, , , dragan.ilic@fimek.edu.rs. Aleksandra Drakulić, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, Tatjana Vučurević, Katedra za marketing, Fakultet za ekonomiju i inženjerski menadžment, Cvećarska 2, Novi Sad, Srbija, Sažetak Povećanjem socijalnih potreba i neophodnosti da se osmisle dodatne mogućnosti prevladavanja problema ranjivih grupa, pre svega nezaposlenih i siromašnih, moderna evolucija države blagostanja na Zapadu, ali i tekuća reforma socijalne politike u postkomunističkim zemljama, usmerava se na nove oblike ekonomskih inicijativa koje se mogu svrstati u treći sektor, a ulaze u široku definiciju socijalnih preduzeća. Organizacije obuhvaćene zajedničkom koncepcijom razlikuju se po nazivu, pravnoj osnovi po kojoj se osnivaju, unutrašnjoj organizaciji, statusu članova (zaposleni i volonteri), ciljnim grupama i drugim osobinama a njihova zajednička osobina je da podrazumevaju programe radne i socijalne integracije. Istraživanje aktera koji odgovaraju socijalnim preduzećima u Srbiji preduzeto je s ciljem da se doprinese bližem razumevanju i promociji ovih novih formi organizovanja u svetlu evropskih integracija kojima Srbija teži. Centralni deo istraživanje je usmeren na analizu slučaja tipičnih organizacija koje odgovaraju definiciji socijalnih preduzeća. U okviru istraživanja vodili smo se primerima dobre prakse jer oni uspevaju da ostvaruju svoju ulogu pomoći i podrške društveno ranjivim grupama i mogu da posluže za promociju socijalne ekonomije. Istraživanje je sprovedeno u vidu pregleda glavnih osobina ovih organizacija, ciljnih grupa na koje se odnose programi, njihovog načina osnivanja, finansiranja i drugih osobenosti koje pomažu razumevanju ovih tipova organizovanja. Ključne reči: socijalna preduzeća, znanje, konkurentnost, evropske integracije. 1. Uvod U savremenom smislu prva socijalna preduzeća pojavljuju se u Italiji krajem 80-tih godina, ali su se slične organizacije brzo širile u razvijenim zemljama Evrope tokom devedesetih godina. Studiju smo usmerili na nastanak, tipologiju i rasprostranjenost novih oblika socijalnih preduzeća, a pojedine osobine i generalizacije se u najvećoj meri zasnivaju na rezultatima komparativnih proučavanja socijalnih preduzeća u okviru EMES (Evropske istraživačke mreže). Nastojali smo da osvetlimo glavne dimenzije ovih aktera koje su navode kod onih autora koji su se najviše bavili njihovim proučavanjem, kao što su Carlo Borzaga (Borcaga, 2004), Roger Spear (Spir, 2004), Giulia Galera (Galera, 2004), Marta Nyssens (Nisan, 2006) i drugi istraživači u okviru pomenutog komparativnog projekta koji podržava Evropska unija. Iako se radi o definicijama koje odražavaju istorijske i kulturne razlike ovih zemalja kao i razlike u pravnim sistemima koji su se razvijali u pojedinim zemljama, prema svim autorima koje navodimo socijalna preduzeća se nalaze u spektru tre-

338 338 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić, Tatjana Vučurević: Socijalna preduzeća u Srbiji... ćeg sektora i neprofitnih organizacija, jer imaju zajedničke karakteristike ovih organizacija: dobrovoljnost udruživanja, formalnu organizacionu strukturu i autonomni sistem donošenja odluka. 2. Socijalna preduzeća u Srbiji Pravni okvir socijalnih preduzeća predstavljen je na primeru Srbije koji pokazuje da kriza države blagostanja i narasle socijalne potrebe dovode do neophodnosti da se pronađu novi putevi i alternativna rešenja u socijalnoj politici prema ugroženim grupama. Razvoj socijalnih kooperativa posmatra se sa stanovišta pravnih reformi koje su omogućile nagli porast ovih organizacija. Ukazuje se i na delotvornost socijalnih kooperativa u odnosu na ciljne grupe koje su primaoci socijalnih usluga (stari i bolesni, korisnici psihijatrijskih usluga, zavisnici od droga, dugotrajno nezaposleni, emigranti i druge ugrožene i ranjive grupe). Interesovanje za alternativne oblike proizvodnje i organizovanja usluga u Srbiji potiče od opšteg porasta broja i značaja organizacija trećeg sektora kao i realnih potreba da se prevazilaze problemi nezaposlenih. To je nekonvencionalan način da se dopuni mreža državnih i privatnih programa socijalne politike i tako jača socijalna kohezija i integracija posebno ugroženih grupa. U posebnom poglavlju razmatra se razvoj potencijalnih socijalnih preduzeća u Srbiji, a dimenzije i funkcije koje odgovaraju socijalnim preduzećima nalaze se u sledećim tipovima organizacija: - nevladinim, neprofitnim organizacijama, organizacijama koje su osnovane po Zakonu o udruženjima građana, a bave se nekim oblicima proizvodnje i pružanja usluga; - verskim organizacijama ukoliko te organizacije izvode programe koji odgovaraju definiciji socijalnih preduzeća, a to su najčešće programi socijalnih usluga starima i ugroženima; - kooperativama, odnosno zadrugama kao organizacionim oblicima koji su registrovani na osnovu Zakona o zadrugama, a odgovaraju savremenoj definiciji socijalnih preduzeća. Pravni okvir delovanja ovih organizacija razmatra se detaljno, a analiza se fokusira na ključne subjekte socijalne ekonomije u Srbiji: nevladine, neprofitne organizacije, zadužbine, fondacije i fondove, verske organizacije i zadruge. Posle sagledavanja potencijala za razvoj socijalnih preduzeća u Srbiji pažnju smo usmerili na sledeće zadatke koji bi podstakli realizaciju ove ideje: - organizovanje centra koji bi podsticao i koordinirao organizacije koje odgovaraju socijalnim preduzećima, održavao odnose sa državnim institucijama i međunarodnim organizacijama u ovoj oblasti i služio kao katalizator za novi kooperativni pokret; - promociju odgovarajućeg pravnog okvira koji bi regulisao socijalna preduzeća u skladu sa postojećim evropskim primerima kao i pravnim rešenjima zemalja u regionu Istočne i Centralne Evrope; - organizovanje raznih mogućnosti za sticanje obrazovanja i veština u cilju razumevanja uloge i značaja socijalnih preduzeća (u okviru univerzitetskog obrazovanja, posebno organizovanih seminara i drugih oblika učenja); - publikovanje biltena i drugih značajnih informacija korisnih za razumevanje I promociju novih iskustava u svetu. Zaključujemo da promocija socijalnih preduzeća u Srbiji treba da prevazilazi postojeće pravne i organizacione probleme kako bi se afirmisao novi potencijal za smanjivanje nezaposlenosti i socijalne izolacije. Prevazilaženje predrasuda prema zadrugarstvu kao kompromitovanoj praksi trebalo bi da ustupi mesto novom razumevanju mogućnosti socijalne ekonomije koja, u okviru alternativnih formi, otkriva potencijal za organizovanje socijalnih usluga, terapiju ili rehabilitaciju putem pomoći i samopomoći na lokalnom nivou.

339 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tipovi i karakteristike aktera koji odgovaraju socijalnim preduzećima Početkom devedesetih godina u Srbiji dolazi do osnivanja novih i renesanse starih oblika organizovanja koji bi se mogli svrstati u aktere civilnog društva i organizacije trećeg sektora. Neposredni pokretači novih oblika građanskog okupljanja bili su aktuelni društveni događaji devedesetih: izbeglička kriza, ugrožavanje političkih i socijalnih prava, degradacija kvaliteta života u lokalnim zajednicama i socijalni problemi koji su pogađali svakodnevni život građana. Na društvenoj sceni početkom devedesetih pojavljuju se, pored manjeg broja zatečenih alternativnih udruženja i organizacija, veći broj novih udruženja i grupa, uglavnom: mirovnih, feminističkih, humanitarnih, grupa za zaštitu ljudskih prava i drugih građanskih inicijativa. Najveći broj alternativnih organizacija nastaje kao izraz građanskog nezadovoljstva i potrebe da se pokaže neslaganje i distanca od aktuelnih događaja ili da se samoorganizovanjem rešavaju problemi i interesi pojedinih društvenih grupa. U kasnijem razvoju ovog sektora programi se usmeravaju na ugrožene društvene grupe, a tranzicioni procesi i rastuća nezaposlenost upućuju potencijale nevladinih, neprofi tnih organizacija na socijalne programe, implementaciju dugoročnih reformskih projekata, pružanje usluga i saradnju sa državom. Teško je govoriti o brojnosti, tipovima i misiji organizacija u okviru nevladinog, neprofitnog sektora u Srbiji s obzirom na nepouzdanu statističku evidenciju. Pored toga, od velikog broja registrovanih organizacija, samo jedan manji deo ovog sektora postaje aktivan društveni činilac koji je u mogućnosti da kontinuirano izvodi programe, dok se mnoge od registrovanih organizacija gase i nestaju, te je teško utvrditi stvarne podatke o njihovoj brojnosti i vrstama. Prema istraživanjima nevladinog, neprofitnog sektora (Kolin, 2005) može se zapaziti da su aktivnosti koji pripadaju nekom obliku socijalne zaštite, odnosno organizaciji socijalnih usluga najzastupljeniji programi sektora. Deo njih su udruženja invalida koja su se formirala kao organizacije za samopomoć i okupljaju hendikepirane građane. Ove organizacije razvijaju alternativne i dopunske programe u odnosu na institucionalizovanu mrežu državnih oblika zaštite, jer nude socijalne usluge, podstiču aktivizam rizičnih grupa, programe osposobljavanja ugroženih za samostalno sticanje sredstava i akcije koje doprinose integraciji i smanjivanju socijalne izolacije. Razvoj i izgradnja zajednice takođe je značajna aktivnost za jednu komponentu trećeg sektora u Srbiji. Asocijacije građana koje predstavljaju ove organizacije uglavnom se usmeravaju na razvojne i infrastrukturne probleme svojih lokalnih zajednica, ali i na posebne probleme nekih društvenih grupa u zajednici pa se bave konkretnim programima socijalizacije, integracije izbeglica, psihološke pomoći i rešavanja socijalnih, kulturnih i komunalnih problema lokalne zajednice. Ovde su svrstane i različite demokratske inicijative koje se ostvaruju u okviru mreža različitih organizacija, pa promovišu multikulturalnost, toleranciju, mirno rešavanje sukoba i izgradnje zajednice u etnički mešovitim regionima. U odsustvu pouzdane statistike o socijalnim akterima koji bi mogli odgovarati socijalnim preduzećima u Srbiji, bliže određenje brojnosti i tipova socijalnih institucija koje podrazumevaju novi način radne integracije ili organizovanja usluga, polazi od organizacija trećeg sektora, odnosno od udruženja građana, verskih organizacija i mreže kooperativa, odnosno zadruga. Radi se o organizacionim oblicima koji implementiraju ekonomske i socijalne programe, a nastaju na osnovama Zakona o udruženjima građana (1989), Zakona o zadrugama (1996) i Zakona o verskim zajednicama. Prema preliminarnim istraživanjima koja su realizovana u okviru komparativnog projek-

340 340 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić, Tatjana Vučurević: Socijalna preduzeća u Srbiji... ta Univerziteta u Trentu (Kolin, 2004) tri su najznačajnije grupe organizacija trećeg sektora u Srbiji koje odgovaraju socijalnim preduzećima: grupe za samopomoć nastale u okviru udruženja građana, verske organizacije i kooperative, odnosno nove zadruge nastale na osnovama Zakona o zadrugama. 4. Aktuelni zakonski okvir socijalnih preduzeća u Srbiji na primeru zadruga Novi Ustav Republike Srbije od godine (čl. 86) garantuje jednaku pravnu zaštitu svih oblika svojine: privatne, zadružne i javne svojine. S obzirom da novi Zakon o zadrugama još uvek nije donet, u daljem tekstu prezentovane su ključne zakonske odredbe o osnivanju, organizaciji, upravljanju i radu zadruga prema trenutno važećim propisima. Zadruga je, prema zakonskoj definiciji, oblik organizovanja fizičkih lica, zadrugara, u kojoj oni, poslovanjem na zadružnim principima: dobrovoljnosti i solidarnosti, demokratičnosti, ekonomskog učešća, jednakog prava upravljanja, samostalnosti, ekonomskih, socijalnih i kulturnih interesa (čl. 1). Zadruga se može osnovati radi obavljanja različitih delatnosti, tako da je mogućno osnivanje zemljoradničkih, stambenih, potrošačkih, zanatskih, zdravstvenih, omladinskih, studentskih i drugih vrsta zadruga za obavanje proizvodnje, prometa robe i vršenje usluga. Zakon dopušta i mogućnost osnivanja štedno-kreditnih zadruga (čl. 2). Zakonom je predviđen minimalni broj fi zičkih lica koja mogu osnovati pojedine vrste zadruga. Tako, potrošačku zadrugu može osnovati najmanje 10 fi zičkih lica, dok je za osnivanje stambene zadruge potrebno udruživanje najmanje 30 fizičkih lica (čl. 9). Zadruga se osniva sklapanjem ugovora o osnivanju, čiji su elementi zakonom precizno utvrđeni (čl. 11). Osnivači su dužni da na osnivačkoj skupštini usvoje zadružna pravila kojima detaljno regulišu pravni status zadrugara, međusobna prava i obaveze 5. Predlozi za promociju socijalnih preduzeća Organizacije koje odgovaraju socijalnim preduzećima u Srbiji tek od nedavno počinju da privlače pažnju kao potencijal koji može da ublaži posledice tranzicije i pruže mogućnosti zapošljavanja. Najveći broj programa koji imaju ekonomske i socijalne ciljeve, jer organizuju neki oblik proizvodnje ili se bave socijalnim uslugama, nalazimo u okviru udruženja građana, religijskih grupa i kooperativa, a sadržaj programa uglavnom se odnosi na pomoć i socijalnu integraciju ranjivih grupa. U poslednjih nekoliko godina zadruge su identifi kovane kao katalizator socijalnih reformi i u okviru programa sindikalnih organizacija kao i Nacionalne službe za zapošljavanje, a posebno kada se traže rešenja za smanjivanje siromaštva, marginalizacije i nezaposlenosti. Koncept radničke kooperative, npr. prihvaćen je kao nova komponenta u sprovođenju projekta Otpremninom do posla Nacionalne službe za zapošljavanje, koji se realizuje pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja. Zadruge su prepoznate i kao model ekonomskog osnaživanja žena, koji posebno promoviše i afirmiše Asocijacija za žensku inicijativu, u okviru projekta Žensko zadrugarstvo - izazov i šansa o čemu je bilo reči. U skladu sa dokazanom ulogom socijalnih preduzeća da pospešuju procese socijalne integracije kao i težnji Srbije da u skladu sa procesom pristupanja Evropskoj uniji izradi prioritete u rešavanju siromaštva i nezaposlenosti kao ključnih pitanja socijalne isključenosti, predlažu se sledeće aktivnosti:

341 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING integrisanje politike razvoja socijalnih preduzeća u planove za realizaciju svih strateških dokumenata: Strategije za smanjivanje siromaštva, Strategije unapređenja položaja osoba sa invaliditetom u Srbiji, Nacionalne strategije zapošljavanja, Strategije za razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetništva, Strategije razvoja poljoprivrede, Strategije reforme sistema socijalne zaštite i drugo; - izgradnja povoljnog normativnog okvira za paralelni razvoj svih organizacionih formi socijalnog preduzetništva, uključujući zadruge/kooperative, udruženja građana, fondacije i druge organizacione forme, po ugledu na rešenja u državama Evropske unije i zemljama u regionu Istočne i Centralne Evrope; - usvajanje sveobuhvatnih i koordinisanih ekonomskih, fiskalnih i drugih mera za podsticanje razvoja socijalne ekonomije i permanentno praćenje I evaluacija njihovih efekata; - organizovanje centra koji bi podsticao i koordinirao organizacije iz oblasti socijalne ekonomije, održavao odnose sa državnim institucijama i međunarodnim organizacijama u ovoj oblasti i služio kao katalizator za novi kooperativni pokret; Ukratko, reafirmacija socijalne ekonomije treba da prevaziđe postojeće pravne i organizacione probleme kako bi se u Srbiji afirmisao novi potencijal za smanjivanje nezaposlenosti i socijalne izolacije. Prevazilaženje predrasuda prema zadrugarstvu kao prevaziđenoj i kompromitovanoj praksi trebalo bi da ustupi mesto novom razumevanju ovih organizacionih formi kada se u njima vidi novi potencijal za organizovanje socijalnih usluga, terapiju, rehabilitaciju na osnovama pomoći i samopomoći na lokalnom nivou. 6. Istraživački deo projekta Odnosi se na pregled odabranih organizacionih oblika koji odgovaraju savremenoj definiciji socijalnih preduzeća u Srbiji sa ciljem da se doprinese boljem razumevanju i promociji ovih formi društvenog organizovanja. Podsticajni zakon o alternativnim oblicima ekonomije ne postoji, pa se organizacione forme koje bi odgovarale definiciji socijalnih preduzeća u Srbiji osnivaju u skladu sa Zakonom o udruženjima građana, Zakonom o verskim organizacijama kao i Zakonom o zadrugama u slučajevima kada novi akteri imaju u svojim programima neke oblike proizvodnje ili usluga. Oblici organizovanja koji bi odgovarali modernom pojmu socijalnih preduzeća u Srbiji uglavnom se razvijaju u okviru inicijativa nevladinih, neprofitnih organizacija, a organizacioni oblici koji odgovaraju socijalnoj ekonomiji najviše se ispoljavaju u oblasti socijalnih usluga, ekoloških pokreta i preduzetničkih inicijativa ženskog pokreta. U situaciji kada izostaje zainteresovanost zvanične politike, adekvatna promocija alternativne ekonomije, njenih postignuća i široke primene u zemljama Evropske unije i regiona, prve aktivnosti ovih organizacija, njihov domet i problemi uglavnom ostaju nezapaženi i bez odgovarajućih analiza i ocena. Stoga istraživanje novih oblika proizvodnje i pružanja usluga koje se odvija u organizacionim oblicima koji odgovaraju socijalnim preduzećima prethodi promociji ovih aktera i preporukama koje treba doneti u cilju podsticanja njihovog razvoja. Rezultati istraživanja biće značajni za rekonstrukciju socijalne politike, a posebno kada je u pitanju kreiranje programa socijalnih usluga kao i programa zapošljavanja ranjivih grupa nezaposlenih (žene, invalidi, stariji radnici i sl). Istraživanje treba da bude značajno i za nevladine, odnosno neprofitne organizacije i kooperative jer ukazuje na domet novih programa u kojima ovi organizacioni oblici pružaju podršku ugroženim grupama i podstiču inovacije u socijalnoj politici.

342 342 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić, Tatjana Vučurević: Socijalna preduzeća u Srbiji... Primer 1. Organizacija: Udruženje paraplegičara Glavni ciljevi, aktivnosti i ostvareni projekti Grupe kojima su okrenuti programi Koji su glavni problemi u svakodnevnom radu Teškoće sa kojima se suočavaju programi Saradnja sa volonterima i medijima Kako država može da pomogne rad organizacija sličnih Vašoj? Organizacija radi na poboljšanju života ljudi sa invaliditetom, kroz povećanje pristupačnosti životnog okruženja, organizovanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Takođe rade na nabavci ortopedskih pomagala, i lekova. Prate se zakonski propisi, i pruža pomoć za ostvarivanju pomoći prava invalidima. Trude se da afirmišu Udruženje putem sredstava informisanja. Održavaju stalne kontakte sa organima lokalne vlasti. Organizuju razne kulturne i sportske manifestacije, i sarađuju sa drugim organizacijama. Realizovani projekti se odnose na zapošljavanje invalida, organizovanje škola za rad na računaru, psiho-socijalnu podršku telesnim invalidima. Osobe sa invaliditetom svih kategorija. Glavne teškoće se odnose na nedostupnost životnog okruženja, kao i nemogućnost zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Političke promene na lokalnom nivou, kao i objektivne okolnosti pri organizovanju aktivnosti (npr. loše vreme). Dobrovoljan rad je imperativ. Odnos sa medijima je izvanredan, odlična saradnja sa lokalnim medijima, pruža im se ogroman medijski prostor. Uključivanjem što većeg broja osoba sa invaliditetom kao svojih konsultanata, donošenje pozitivnih zakonskih propisa i njihova primena. Dodatni predlozi / komentari Neophodno je uključivanje što većeg broja osoba sa invaliditetom i kreiranje novih politika. Za osobe sa invaliditetom bi ulazak u politiku bio od velikog značaja. Primer 2. Organizacija Lokalno udruženje građana

343 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Glavni ciljevi, aktivnosti i ostvareni projekti Grupe kojima su okrenuti programi Koji su glavni problemi u svakodnevnom radu Teškoće sa kojima se suočavaju programi Glavni ciljevi organizacije se odnosi na korišćenje informacionih tehnologija: podići dostupnost moderne tehnologije, opsluživanje organizacija civilnog društva, doprinos širenju mogućnosti zaposlenja, jačanje veza date sredine i regiona, obrazovanje i usavršavanje i kulturno uzdizanje kroz primenu savremene tehnologije, doprinos formi socijalnog staranja sredine na osnovama solidarnosti, doprinos jačanju mesne demokratije, podrška zaštiti ljudskih i manjinskih prava, informatičko edukovanje dece i odraslih. Kada postoje takvi projekti preduzeće nudi humanitarnu pomoć i usluge: zdravstvene brige (preventivno merenje krvnog pritiska I šećera u krvi), deljenje osnovnih životnih sredstava najugroženijima Programi su usmereni ka populaciji lokalne zajednice. Zavisno od projekta, nekada su ciljna grupa najugroženiji ljudi, a sekundarne ciljne grupe su stanovništvo okolnih opština (organizacija otvorenog tipa). Materijalni problemi se odnose na nepostojanje ustaljenih donacija, pa zavise od volje donatora. Organizacijski problem se odnose na nedostatak volontera, pa se teško pokrivaju u kadrovskom i materijalnom smislu. Takođe, zajednički projekti su teškoća u smislu da je teško okupiti sve civilne organizacije na jednom zadatku. U takvoj vrsti projekta ponekad bude problema i u saradnji sa državnim organima. Obično nosilac projekta sav posao iznosi sam, zbog neorganizovanosti i nedostatka bolje saradnje. Ne postoji zadovoljavajuća saradnja sa lokalnom samoupravom (ponekad). Takođe, plaćanje poreza na promet predstavlja promet. Nedovoljno savremena tehnička opremljenost, što proizilazi iz nedostatka materijalnih sredstava. I gore navedeni zajednički projekti, gde je otežana saradnja različitih organizacija I državnih organa. Često dobijaju kritike da su im cene usluga slične tržišnim.

344 344 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić, Tatjana Vučurević: Socijalna preduzeća u Srbiji... Saradnja sa volonterima i medijima Kako država može da pomogne rad organizacija sličnih Vašoj? Dodatni predlozi / komentari Primer 3.AUDIOLOŠKI CENTAR NOVI SAD Organizacija Glavni ciljevi, aktivnosti i ostvareni projekti Grupe kojima su okrenuti programi Odlična. Sa medijima, izuzetno dobra, naročito sa lokalnim medijima. I sa regionalnim je dobra, ali postoji potreba za većim odzivom nacionalnih medija. Usvajanjem zakona o NVO, radi drugačijeg tretmana tih organizacija od profitnih. Takođe, republički organi za socijalnu politku bi mogli pomoći u ostvarenju takvog cilja. Država bi mogla da pokriva makar osnovne režijske troškove organizacije. Savez gluvih i nagluvih Glavni ciljevi organizacije se odnosi na korišćenje informacionih tehnologija: podići dostupnost moderne tehnologije, opsluživanje organizacija civilnog društva, doprinos širenju mogućnosti zaposlenja, jačanje veza date sredine i regiona, obrazovanje i usavršavanje i kulturno uzdizanje kroz primenu savremene tehnologije, doprinos formi socijalnog staranja sredine na osnovama solidarnosti, doprinos jačanju mesne demokratije, podrška zaštiti ljudskih i manjinskih prava, informatičko edukovanje dece i odraslih. Kada postoje takvi projekti preduzeće nudi humanitarnu pomoć i usluge: zdravstvene brige (preventivno merenje krvnog pritiska I šećera u krvi), deljenje osnovnih životnih sredstava najugroženijima Glavni cilj im je briga o licima sa oštećenim sluhom: evidencija lica, dijagnostika i upućivanje na specijalizovane ustanove, govorne i slušne vežbe, pripreme za školu, prevodilačka služba (ovlašćeni su od strane Ministarstva pravde), edukacija roditelja čija deca imaju oštećenje sluha, ORL pregled i audiometrija, nabavka i održavanje slušnih pomagala, organizovanje umetničkih, sportskih aktivnosti u cilju socijalizacije, humanitarna pomoć članovima, obilazak bolesnih i starijih članova, zapošljavanje članova (u zaštitnim radionicama DES koje je organizovao Savez), posredovanje u otvorenoj privredi, pomoć u registraciji samostalnih delatnosti, izdavanje brošura, knjiga..

345 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Koji su glavni problemi u svakodnevnom radu Teškoće sa kojima se suočavaju programi Saradnja sa volonterima i medijima Kako država može da pomogne rad organizacija sličnih Vašoj? Dodatni predlozi / komentari Glavni problemi se odnose na nedostatak finansijskih sredstava (često ne mogu da pokriju osnovne troškove volontera). Takođe, problem predstavlja šifra delatnosti, to jest zakonski okvir delovanja. Ne postoje značajniji problemi u unutrašnjoj organizaciji. Nedostatak materijalnih sredstava, što je limitirajući faktor naročito u humanitarnim aktivnostima i kada je u pitanju plaćanje volontera. Volonterski rad je od vitalnog značaja kako za klijente tako i za društvo. Imaju i dobar odnos sa medijima. Najviše zakonskim regulativama: Zakon o zabrani diskriminacije invalida (u izvršnoj funkciji). Takođe, neophodno je definisati i invalidske organizacije, i putem finansijske pomoći I boljom saradnjom sa državnim institucijama. Pored već navedenih finansijskih sredstava, medijskim putem kroz informisanje društva o određenoj problematici i organizacijama koje se njom bave može se umnogome pomoći i organizacijama, i korisnicima. 7. Zaključak Definisanje preporuka u ovoj oblasti je jako nezahvalan zadatak, budući da je sam koncept socijalnog preduzetništva tek na početku razvoja, što smo ranije i napomenuli. Tim je teže definisati preporuke koje ne bi prejudicirale terminološko i metodološko lociranje socijalnih preduzeća bez šire rasprave stručne javnosti, a ipak pomogle u razvoju ovog sektora. Generalno, tri su najvažnija opšta zaključka koja se mogu izvesti iz analize stanja socijalnog preduzetništva u Srbiji u ovom trenutku i to da u Srbiji postoji upadljiva i hitna potreba za bližim i boljim definisanjem okvira za razvoj socijalnog preduzetništva. Ova potreba proističe kako iz velikog broja osoba kojima je potrebna podrška tako i iz činjenice da određen broj socijalnih preduzeća već postoji i posluje na terenu. Takođe,u Srbiji postoji dobra osnova za razvoj socijalnog preduzetništva. Već se prepoznaju brojni preduzimljivi pokušaji da se aktivno doprinese socijalnom uključivanju i održivom razvoju. Ovi pokušaji poprimaju različite pravne forme i oslanjaju se na različite izvore finansiranja. Organizacije civilnog društva pokazuju svest o ulozi i mogućnostima različitih i novih aktera u uspostavljanju socijalne kohezije i zrelost i inventivnost u profilisanju svojih aktivnosti u tom pravcu. Iz evropskog okruženja dolazi do intenzivnijeg prenosa pozitivnih iskustava i konkretnih podsticaja kroz projektne aktivnosti. Konačno, moglo bi se reći da je tema socijalnog preduzetništva stavljena i na agendu nacionalnih institucija, čime je učinjen prvi korak u postavljanju ove teme u sistemski okvir.

346 346 Dragan Ilić, Aleksandra Drakulić, Tatjana Vučurević: Socijalna preduzeća u Srbiji... Ne smemo zaboraviti da u Srbiji postoje brojne prepreke za afirmaciju i razvoj socijalnog preduzetništva. Institucije centralne vlasti još uvek nisu postavile povoljnu osnovu za osnivanje i finansiranje socijalnih preduzeća. Lokalne institucije još uvek ne razumeju dovoljno značaj ovog sektora i ne prepoznaju njegovu ulogu kroz svoje budžetske planove i aktivnosti. Organizacije civilnog društva nemaju dovoljno znanja i preduzetničkih sklonosti da bi adekvatno odgovorile veličini i težini problema. Građani koji su potencijalni dobitnici jačanja socijalnog preduzetništva, još uvek pokazuju dominantno pasivistički pristup svom socijalnom uključivanju i nerealna očekivanja od institucija u

347 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Social enterprises in Serbia facing the challenges of European integration Abstract Increasing social needs and the necessity to develop additional opportunities to overcome the problems of vulnerable groups, especially the unemployed and the poor, the modern evolution of the welfare state in the West and the ongoing reform of social policy in postcommunist countries, focuses us on new forms of economic initiatives that can be classified into third sector, and included in the broad definition of social enterprise. Organizations covered by the common conception differ in name, the legal basis on which to set up, internal organization, the status of members (employees and volunteers), target groups and other characteristics and their common feature is that the programs include labor and social integration. The study of participants who suit social enterprises in Serbia has been undertaken with the aim of contributing to closer understanding and promotion of these new forms of organization in terms of European integration which Serbia aspires. The central part of the research is focused on the case study typical for organizations that meet the definition of social enterprise. Within research, we followed the examples of best practices because they succed to fulfill their role to help and support vulnerable social groups and can serve to promote the social economy. The survey was conducted in the form of a summary of the main characteristics of these organizations, target groups of concerned programs, their way of establishing, financing and other features that help the understanding of these types of organization. Keywords: social enterprises, knowledge, competitiveness and European integration. Literatura 1. Borzaga, C. and Galera, G (2004) Social Economy in Transitional Economies, Realities and Perspectives, Discussion Paper, First Meeting of the Scientifi c Group in Social Economy and Social Innovation, OECD, Centre for Local Development, Trento, March Borzaga, and C. Spear, R. (2004) (ed.) Trend and Challenges for Co-operatives and Social Enterprises in Developed and Transitional Countries, University of Trento 3. Kolin, M. (2004) The Evolution of Co-operative Principles and the Emerging Third Sector in Serbia in the book Borzaga Carlo, Spear Roger, ed.,trends and Challenges for Co-operatives and Social Enterprises in Developed and Transition Countries, Edicioni 31 Trento University, Italy 4. Kolin, M. (2005b) Neprofitne organizacije novi socijalni partneri, Argument, Beograd 5. Nyssens, M.(ed) (2006) Social Enterprise at the Crossroads of Market, Public Policies and Civil Societies, Universite Catolique de Louvain, Belgium.

348

349 Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja i podučavanja - primjer dobre prakse s Veleučilišta Vern, Zagreb Gordana Ćorić, Poduzetništvo i Poslovna etika, Veleučilište VERN, Zagreb GSM: (0) , gordana.coric@gmail.com Ljiljana Kukec, Franšizno poslovanje, Veleučilište VERN, Zagreb lkukec@inet.hr Zvonimir Repač, Lider konzultant, Zagreb zvonimir.repac@gmail.com Sažetak Podučavanje poduzetništva još uvijek je područje velikog broja rasprava koje se kreću od toga je li uopće moguće podučavati poduzetništvo pa do diskusija o najboljim pristupima učenju za poduzetništvo. U ovom radu autori zastupaju stav da je podučavanje poduzetništva moguće i poželjno, kao i da se veliki učinci u podučavanju poduzetnika mogu postići (a) vlastitim primjerom predavača (learning by being) te (b) omogućavanjem stjecanja vlastitog iskustva studenata (learning by doing). Metodološki se polazi od provjere učinkovitosti modela podučavanja poduzetništva na sve četiri razine: poduzetništvo učenjem, razumijevanjem, činjenjem te bivanjem poduzetnikom. Postavke se analiziraju na konkretnom primjeru izbornog kolegija Franšizno poslovanje i uzorku od 25 studenata. Uz pomoć prikupljenih iskustava povezivanja obrazovne institucije s poduzetničkom praksom u osobi koja podučava (istovremeno je poduzetnik i poučavatelj), ponuđeni su modeli za definiranje novih programa te utvrđene pretpostavke za pružanje učinkovitih okvira za stjecanje novih poduzetničkih znanja i vještina te predložene metode aktivnog učenja i podučavanja. Svrha je ovog rada davanje dodatnog argumenta u prilog razumijevanja potrebe korištenja iskustava najboljih praksi u izgradnji obrazovnih programa (kurikuluma, nastavnih zadataka) uz pomoć predloženih metoda aktivnog podučavanja poduzetništva s ciljem podizanja kvalitete programa učenja za poduzetništvo. Rad također daje svoj doprinos razumijevanju potrebe angažiranja predavača s iskustvom djelovanja u poduzetništvu i u nastavi. Ključne riječi: učenje i podučavanje poduzetništva, aktivne metode podučavanja, nova poduzetnička znanja, franšizno poslovanje 1. Uvod Strategija razvoja Europske unije naglašava važnost razvoja poduzetništva, poduzetničke kulture i poduzetničkog načina razmišljanja. To je naglašeno još na lisabonskom sastanku godine, kada je definiran cilj da Europa do kraja godine treba postati na znanju utemeljena najkompetitivnija, dinamička ekonomija na svijetu, sposobna za održivi ekonomski razvoj s višim i boljim zapošljavanjem te boljom socijalnom kohezijom (Green Paper: Entrepreneurship in Europe, 2003). Kako bi naglasila europsku dimenziju u obrazovanju i odgovorila na potrebe Lisabonske

350 350 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja... strategije, Europska komisija definirala je 8 domena ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje: (1) sposobnost komuniciranja na materinskom jeziku, (2) sposobnost komuniciranja na stranom jeziku, (3) razumijevanje i korištenje znanja iz matematike, znanosti i tehnologije, (4) sposobnost korištenja digitalne tehnologije, (5) sposobnost učenja, (6) socijalne i civilne vještine u multikulturalnom okruženju, (7) poduzetništvo, te (8) sposobnost kulturnog ophođenja. Uključivanje poduzetništva među poželjne kompetencije predstavlja značajan korak prema integriranju poduzetništva u sve razine obrazovanja. Dokument koji je godine proizašao iz zaključaka lisabonskog sastanka daje sljedeću definiciju poduzetništva: Poduzetništvo je kreativni kapacitet pojedinca koji mu omogućuje da samostalno ili unutar organizacije u kojoj djeluje prepozna priliku i iskoristi ju u svrhu stvaranja nove vrijednosti ili ekonomskog uspjeha (Green Paper: Entrepreneurship in Europe, 2003.). Druga definicija poduzetništva koju je Jeffry Timmons dao godine, nadovezuje se na prethodnu definiciju i detaljnije ju pojašnjava: Poduzetništvo je način razmišljanja, zaključivanja i djelovanja usmjeren na traženje prilike, uz odgovarajuće vodstvo. Poduzetništvo rezultira stvaranjem, povećanjem, realizacijom i obnovom vrijednosti kako za vlasnike, tako i za sve sudionike i dionike (Timmons & Spinelli, 2003.). Poduzetništvo je fenomen koji se može promatrati iz mnogih kutova i disciplina kao što su sociologija, psihologija, marketing, menadžment, ekonomija, financije i povijest što je samo jedan dio disciplina koje mogu dati vlastitu definiciju poduzetništva. Definicije poduzetništva možemo okvirno svrstati u tri grupe: definicije koje se odnose na osobne karakteristike poduzetnika, definicije koje promatraju proces poduzetništva i njegov rezultat te definicije fokusirane na aktivnosti koje poduzetnik provodi (Kaufmann & Dant, 1998.). U namjeri da se definira, kategorizira i objasni pojam poduzetnika, uglavnom se pokušava objasniti karakter, osobnost, ponašanje poduzetnika, ali jedini zaključak do kojeg se dolazi je taj da poduzetnika ima svih dobi i s raznim motivacijama ulaska u poduzetništvo. Među karakteristikama koje su zajedničke svima jesu: strast za prepoznavanjem i traženjem prilika na tržištu, preuzimanje (razumnog) rizika, te slijeđenje tog puta i u trenucima kad je ishod potpuno neizvjestan. Karakterizira ga i stajalište da je on sam odgovoran za svoj život (unutarnji lokus kontrole), a ne neki vanjski utjecaji (Whetten & Cameron, 2005.; Kukec, 2009.). 2. Edukacija za poduzetništvo Poduzetništvo kao znanost ima interdisciplinarni karakter: može ga se definirati uže (u okviru društvenih znanosti) te šire (kao kognitivnu znanost u okviru interdisciplinarnog područja znanosti). U kontekstu podučavanja, poduzetničko obrazovanje se može promatrati kroz 3 cilja naučiti kako (1) razumjeti poduzetništvo, (2) postati poduzetan/poduzetna, te (3) postati poduzetnik/ca (Senegović, Ćorić, Bautović, 2011.). Veliku ulogu u razvoju poduzetničkog načina razmišljanja ima edukacija za poduzetništvo. Istraživanje Europske komisije pokazalo je da su osobe koje su prošle neki oblik poduzetničke edukacije i prakse poduzetnije, lakše se zaposle nakon školovanja, inovativnije su te su češće osnivači novih poduzetničkih kompanija (European Commision, DG for Enterprise and Industry, 2012). Drugim riječima, edukacija za poduzetništvo ima pozitivan učinak na poduzetnički način razmišljanja i poduzetničke namjere mladih, njihovu zapošljivost te konačno na njihovu aktivnu ulogu u društvu i gospodarstvu. Osim toga, istraživanje dalje navodi da se uvođenjem programa kreativnosti, inovativnosti i poduzetništva u edukaciju povećava europski poduzetnički potencijal. Neop-

351 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING hodno je pojačavati poduzetničko razmišljanje i djelovanje kod mladih te društvenu klimu za poduzetništvo, što bi pravilna edukacija za poduzetništvo mogla osigurati. Za ostvarenje tog cilja, postavljeni su i specifični ciljevi koje bi edukacija morala zadovoljiti: (1) poboljšanje poduzetničkog načina razmišljanja kod mladih kako bi bili što samosvjesniji i kreativniji u bilo čemu što će raditi (što, s druge strane, povećava njihovu atraktivnost za poslodavce); (2) kontinuirano ohrabrivanje inovativnosti u pokretanju poduzetničkih pothvata, te (3) povećavanje njihove uloge u društvu i gospodarstvu. Edukacija za poduzetništvo definirana je kao proces koji pojedincima daje koncept i vještine prepoznavanja prilika koje su drugi previdjeli, te stjecanja pronicljivosti, samoefikasnosti i znanja da djeluju tamo gdje se drugi nisu usudili (Harrison & Leitch, 2008). Okosnica te edukacije jesu predavači koji su i nositelji te promjene putem novih pristupa podučavanju/učenju kroz aktivno učenje i osiguranje novih iskustava za studente u i izvan učionica (Ikavalko et al., 2008.). Još je Sofoklo u 5. stoljeću prije Krista rekao: Učimo radeći. Sve dok to ne pokušamo, ne možemo biti sigurni da znamo ono što mislimo da znamo. 3. Aktivno učenje Nakon ovih promišljanja, potrebno je pobliže predstaviti pojam aktivnog učenja, koje u zadnjih desetak godina privlači sve više pozornosti, kako predavača, tako i istraživača. Iako se još mnoga predavanja odvijaju po tradicionalnom predavačkom modelu, sve je više zagovornika aktivnog učenja/podučavanja. Podučavanje je kroz povijest bilo vezano uz ex catedra predavanja s centralno pozicioniranom osobom predavača. Moderan način podučavanja koji je neophodan za poduzetničku edukaciju prebacio je fokus s predavača na studente. Suvremeni način prenošenja znanja odnosi se na aktivno učenje/podučavanje koje podrazumijeva različite aktivnosti vezane uz određena gradiva koja su zadana studentima, što uključuje sve osim njihovog pasivnog sjedenja i slušanja. Nadalje, aktivno učenje primjenjivo je u svim programima učenja od osnovnoškolskog do doktorskog studija, te u svim znanstvenim disciplinama. Literatura poistovjećuje aktivno učenje s aktivnim podučavanjem jer se smatra da su to neposredno povezane aktivnosti s istim rezultatima.(robson, 2011.; VanWinkle, 2005.), te će u ovom radu biti promatrane kao provedba aktivnog učenja i podučavanja i bit će sinonim za istu aktivnost gledanu s obje strane kao način davanja i primanja znanja. Svaka znanstvena disciplina ima svoje specifičnosti i zakonitosti vezane uz klasično prenošenje znanja pa tako ima i uz aktivno podučavanje/učenje. Nema točno definirane strategije koja bi se mogla nazvati jednoznačnom tehnikom aktivnog učenja, jer aktivno je podučavanje/učenje sve ono što u procesu prijenosa znanja te stjecanja vještina i kompetencija može pomoći pri usvajanju znanja i njegovoj primjeni u životnom ili poslovnom okruženju. Prilikom organizacije takve nastave studenti su aktivno angažirani u nastavi, bilo da se radi o diskusiji na određenu temu, pisanju, čitanju, gledanju filmova, obradi studija slučaja, diskusiji s gostima predavačima, istraživanju provedenom na satu ili nakon nastave i slično. Na taj način naglasak nije na prijenosu znanja koliko na stjecanju vještina, vrijednosti i kompetencija koje će doprinijeti jačoj motiviranosti studenata i razvijanju višeg nivoa razmišljanja kao što su analiza, sinteza i evaluacija (Bonwell & Eison,1991.). Prema pojmovniku Hrvatskog kvalifikacijskog okvira pojam znanje odnosi se na činjenična i teorijska znanja, odnosno na stečene zasebne informacije (pojmovi, njihove definicije i slično) te njihovo povezivanje. Nadalje, vještine se dijele na spoznajne (logičko i kreativno razmišljanje), psihomotoričke (fizička spretnost te upotreba

352 352 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja... metoda, instrumenata, alata i materijala) i socijalne vještine i odnose se na sve ono što omogućava primjenu (činjeničnih i teorijskih) znanja, odnose s drugima unutar različitih društvenih skupina, ili kombinaciju različitih vještina. Na kraju, kompetencije u užem smislu (samostalnost i odgovornost) označavaju postignutu primjenu nekih konkretnih znanja i vještina. Posjedovanjem određenih znanja i vještina, podučavana osoba ima preduvjete za stjecanje prava na pripadajuću samostalnost i odgovornost, odnosno posjedovanje određenih kompetencija u užem smislu (Lončar-Vicković & Dolaček-Alduk, 2009.). Ove definicije jasno pokazuju da se definiranje, ali i primjena vještina i stečenih kompetencija jasno povezuju s praksom. U prilog tome govore i rezultati istraživanja koje je proveo US Department of Health, Education and Welfare (VanWinkle, 2005.). Oni su pokazali da studenti pamte 10% onoga što pročitaju, 30% onoga što vide, ali zato čak 90% onoga što usvoje pri praktičnom radu. Cjelovit prikaz postotaka pamćenja pri različitim aktivnostima prikazan je na Slici 1. Slika 1: Postotak pamćenja materije pri raznim aktivnostima Izvor: adaptirana tablica iz članka Active Teaching Active Learning (VanWinkle, 2005) i članka Active Learning Metodology (Sarva, Nadu, 2008) Umjesto pasivnog slušanja, vođenjem studenata kroz što raznolikije aktivnosti (čitanje, diskutiranje, gledanje filmova, pisanje, istraživanje, prezentiranje ) povećavaju se njihove mogućnosti učenja i pamćenja. Ugrađivanjem stavova i vrijednosti koje svaki pojedinac nosi u sebi u ponuđene praktične aktivnosti, dolazi do povećane motiviranosti studenata za daljnje aktivnosti u kojima oni imaju prilike potvrditi svoje kvalitete i steći nova znanja. Potvrđivanjem vlastitih kvaliteta i stjecanjem znanja povećava se samopouzdanje i osjećaj samoefikasnosti za daljnje djelovanje te se time u konačnici zapravo osnažuje buduća pozicija studenata na tržištu rada. Tako dobivamo pozitivan začarani krug koji daje odlične rezultate, kako edukativne, tako i praktične. Konceptualni okvir za aktivno učenje uključuje sve - od jednostavnih zadataka do onih vrlo složenih te uključuje i neke podvrste aktivnog učenja koje se dijeli na kolaboracijsko (suradničko) učenje te učenje uz pomoć rješavanja problema (Prince, 2004.). Za ovaj rad najinteresantnije je upravo suradničko učenje. Prema autorima Johnson i Johnson (1989.) suradničko učenje podrazumijeva zajednički rad studenata koji imaju zajednički cilj. To je grupna strategija učenja koja uključuje 5 bitnih elemenata: (1) pozitivnu povezanost za postizanje zajedničkog cilja, (2) interakciju licem u lice (face to face), (3) preuzimanje individualne odgovornosti, (4) razvoj socijalnih vještina, te (5) grupnu samoprocjenu (self-assessment). Neki istraživači smatraju da suradničko učenje povećava postignuće studenata, produktivnost, prijenos znanja i motivaciju (Johnson & Johnson, 1989.; Sharan, 1980.; Slavin 1990.). Nekoliko je razloga zašto suradničko učenje tako dobro djeluje, a jedan od njih je i taj da je suradnič-

353 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING ko učenje po svojoj karakteristici aktivna metoda koja pospješuje stjecanje znanja i to iz nekoliko razloga. Slabiji studenti bi najvjerojatnije odustali pri nekoj teškoći u procesu učenja, no suradničkim učenjem događa se da ih bolji studenti vode. U tom procesu bolji studenti potvrđuju svoje znanje i verificiraju praznine te ih nadopunjuju. Individualni studenti bi možda i kasnili sa zadatkom ili ga preskočili, no dok imaju saznanje da i drugi ovise o njima spremniji su na točnost (Felder & Brent, 2009.). Na kraju, ako poduzetničku edukaciju povežemo s aktivnim i suradničkim učenjem/podučavanjem te ga stavimo u kontekst Kolbovog kruga učenja (Kolb, 1984.), dobivamo sljedeći model: Slika 2: Kolbov krug učenja Izvor: Ferk Novaković, M., Bogdanović, M. (2011). Razvoj poduzetničke kompetencije kroz korištenje poslovnih simulacija. pdf (Sačuvano ) Kolbov krug učenja podijeljen je na četiri dijela i u njega se može ući u bilo kojem segmentu. Ovaj će model poslužiti za detaljnije predstavljanje primjera dobre prakse, odnosno iskustva u realizaciji nastave kolegija Franšizno poslovanje na Veleučilištu VERN koji je predstavljen u ovom radu kao primjer dobre prakse, ali i kao model na kojem je utemeljen praktični projekt u sklopu tog kolegija. 4. Primjer dobre prakse veleučilište vern Veleučilište VERN najveće je hrvatsko privatno veleučilište iz Zagreba, orijentirano na poduzetničko poslovno obrazovanje, koje trenutno pohađa oko 2000 aktivnih studenata ( hr). Preko 200 predavača predaje redovnim i izvanrednim studentima na 4 dodiplomska studija (Ekonomija poduzetništva, Poslovna informatika, Turizam - turistički i hotelski menadžment, te studij Novinarstva), kao i na 5 diplomskih stručnih studija (Poduzetnički menadžment, Upravljanje poslovnim komunikacijama, Računovodstvo i financije, Menadžment održivog razvoja turizma, te IT menadžment). U svojoj misiji Veleučilište ističe: Akademskom izvrsnošću i društveno odgovornim poduzetničkim djelovanjem razvijamo kompetencije stručnosti, poduzetnosti i poslovnosti kroz interakciju, ispunjenje i zadovoljstvo.

354 354 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja Predstavljanje kolegija franšizno poslovanje Franšizing je poseban pravni oblik organizacije u kojoj razvoj poslovnog koncepta i provođenje istoga u praksu izvode dva različita pravna subjekta (Shane, 2005.). Franšizno poslovanje je zapravo model rasta poslovanja koji značajno smanjuje neizvjesnost u najrizičnijim fazama rasta: pokretanju poduzeća, fazi brzog rasta. To je također i globalni fenomen jer je prisutan u skoro svim zemljama svijeta, a najzastupljeniji i maksimalno iskorišten upravo u razvijenim zemljama. Franšizno poslovanje, bilo sa gledišta davatelja ili primatelja, jest poduzetnička aktivnost, budući da u svakom pogledu odgovara definiciji poduzetništva. Stoga je u svijetu franšizno poslovanje vrlo čest kolegij na sveučilištima, no u Republici Hrvatskoj još nije općeprihvaćen niti kao način poslovanja. Razlog leži u činjenici da je za Hrvatsku još uvijek karakteristična (1) slabija poduzetnička klima (Alon, Alpeza i Erceg, 2007.), (2) sporo i neučinkovito funkcioniranje pravnog sustava (koji ne može zaštiti prava primatelja, ali niti davatelja franšize), (3) nedovoljno direktno uključivanje institucija i banaka u franšizno poslovanje, (4) nedovoljna potpora institucija te još uvijek (5) nedovoljno znanje o ovom načinu poslovanja uslijed (6) malog broja stručnjaka u svim segmentima za franšizno poslovanje (Kukec, 2009.). Iz tog je razloga proizašla i potreba za edukacijom o ovom načinu poslovanja i u sklopu formalnog obrazovanja pa je u akademskoj godini 2011./2012. stvoren kolegij Franšizno poslovanje koji može biti uključen kao samostalni kolegij na bilo kojoj obrazovnoj instituciji, ali i na radionicama. Kolegij je zamišljen kao prilika za interaktivno usvajanje znanja o franšiznom poslovanju te osposobljavanje studenata za (a) prepoznavanje potencijala uspješnih tvrtki za širenje putem franšize, (b) upravljanje franšiznim sustavom, te (c) kupovinu franšize (ukoliko to žele). Autorice programa kolegija Franšizno poslovanje uporište za koncept našle su u misiji Veleučilišta VERN te ponudile program koji cilja na razvoj kompetencija stručnosti, poduzetnosti i poslovnosti. Osim uobičajenih metoda podučavanja kroz interakciju (vođenjem rasprava, izradom vježbi, i sl.), zorno predstavljanje praktičnih primjera, te utvrđivanje izloženog gradiva putem zadataka na temelju studija slučaja, kratkih provjera, seminarskih radova, provođenje istraživačkog rada, prikupljanje članaka i njihovog komentiranja, autorice su kao ključnu komponentu kolegija zamislile u o obliku glavnog praktičnog zadatka u formi organiziranja 7. Međunarodnog franšiznog foruma sa sajmom franšiza u prostorijama Veleučilišta VERN, pred sam kraj semestra. Svi zadaci tijekom semestra osmišljeni su na način da posluže kao priprema za održavanje foruma/sajma. Tako su studenti proveli istraživanje tržišta franšiza u Hrvatskoj kako bi identificirali potencijalne sudionike sajma. Nadalje, jedan od praktičnih primjera rada jest kritički osvrt na web stranicu Hrvatske udruge za franšizno poslovanje s idejama za njezino poboljšanje (Izvedbeni plan kolegija Franšizno poslovanje, 2012.) Ciklus učenja na primjeru kolegija franšizno poslovanje Prevođenje tih aktivnosti u model Kolbovog učenja na primjeru kolegija Franšizno poslovanje sastoji se od sljedeće 4 faze: (1) povećavanje znanja i svjesnosti o zadanoj temi/aktivnosti kroz predavanja, vježbe, istraživanja, diskusije i sl., (2) planiranje i priprema obrazovnog događaja uz postavljanje ciljeva, smišljanje aktivnosti, izrade lista provjere, itd., (3) konkretno iskustvo (realizacija planirane aktivnosti), te (4) razmišljanje i analiza učinjenog, stvaranje zaključaka, te preporuka za poboljšanje. Ovaj je model prikazan na Slici 2.

355 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Slika 3: Kolbov krug učenja primijenjen na kolegiju Franšizno poslovanje Izvor: Vlastiti rad autora na osnovi podataka s Nadalje, za razumijevanje procesa učenja u ovom modelu, poslužit će Tablica 4: Pregled aktivnosti u sklopu kolegija Franšizno poslovanje po fazama Kolbovog kruga učenja.

356 356 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja... Tablica 4: Pregled aktivnosti u sklopu kolegija Franšizno poslovanje po fazama Izvor: Vlastiti rad autora na osnovi podataka s

357 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Dakle, ovaj je edukativni modul u ovom obliku prvi puta prenesen u nastavnu praksu u Hrvatskoj, putem izbornog kolegija na smjeru Ekonomija poduzetništva na Veleučilištu VERN u Zagrebu. On je potpuno samostalan i primjenjiv na svim edukativnim ustanovama koje se bave podučavanjem u poduzetništvu, a i šire. Ovako osmišljen, posjeduje sve elemente koji su neophodni za usvajanje potrebnih znanja i razvijanje bitnih vještina. Poduzetništvo kao specifičan fenomen zahtijeva, više nego druge discipline, specifične pristupe pri prijenosu tog znanja. Tu se stvara posebna potreba za kreativnom nastavom koja bi zainteresirala studente, olakšala im usvajanje gradiva i aplikaciju istoga u njihovom budućem radnom okruženju te ih, u svakom slučaju, učinila poduzetnima davši im osim znanja i vještine koje će im pomoći za trajno usvajanje znanja. To može biti prednost na tržištu rada koja je mladima danas vrlo potrebna za zapošljavanje. Primjenom Kolbovog kruga učenja uočena je uska povezanost programa i izvedbe kolegija s aktivnim učenjem u učionici te suradničkog rada studenata na zajedničkom projektu što dovodi do kvalitetnijeg usvajanja znanja i njegove praktične primjene te je tako stvoren učinkovit model za stjecanje vještina i kompetencija primjenjivih u svakodnevnom životu i na tržištu rada. Osmišljenim vođenjem od jednostavnih zadataka prema kompleksnijim dobiva se cjelina koja ima praktičnu i javnu vrijednost, te može biti replicirana kao model aktivnog učenja i na druge programe. U konačnici, svrha toga je maksimalizacija kompletnog intelektualnog angažmana studenata (Bonwell, 2012.). 5. Karakteristike predavača poduzetništva Prema anketi provedenoj među studentima Veleučilišta VERN godine, preferirani načini poučavanja uključuju interaktivnost, neposrednu primjenjivost, povezivanje teorije i prakse, uvid u praktične slučajeve i slično, što upućuje na potrebu stavljanja većeg naglaska na konstruktivistički pristup podučavanja u ispunjavanju obrazovnih, odgojnih i funkcionalnih ciljeva (Ćorić, Meter, Akalović-Antić, 2011.). Konstruktivistički pristup studente smatra aktivnim, a ne pasivnim dionikom procesa učenja. Znanje se ne prima izvana ili od nekoga drugog, već se stječe kroz osobnu interpretaciju i obradu informacija koje se primaju osjetilima. Student je u središtu učenja, a predavač ima ulogu savjetnika i pomagača. Studentima treba dopustiti da stvaraju znanje, a ne prenositi im znanje tijekom predavanja (Duffy & Cunningham, 1996.). Zaključak je da su studenti u većini otvoreni za nove metode poučavanja, što uvelike olakšava uvođenje programa poput ovoga zamišljenoga u kolegiju Franšizno poslovanje. Prema Davidu McClellandu, karakteristike poduzetnika jesu inovativnost, spremnost na razumno preuzimanje rizika, upornost, odgovornost, samouvjerenost/samopouzdanje, predanost/ uporni rad te sposobnost postavljanja ciljeva (Brusić et al., 2009.). Poduzetnici koji dolaze iz redova brzorastućih poduzeća (gazela) odlikuju se još posjedovanjem vizije, energije i strašću za rastom (poslovni magazin Hrvatske gazele, business.hr, 2011.). Još uvijek je nedovoljno pozornosti posvećeno definiranju potrebnih i poželjnih karakteristika predavača poduzetničkih predmeta. No, vrlo često se spominje da bi predavači poduzetništva trebali imati izraženu samoefikasnost, koja nužno ima utjecaj na odluke u vezi s razvojem njihove karijere, ali i na njegovu djelotvornu izvedbu i predanost u nastavi u cilju postizanja visokih postignuća njegovih studenata. Na Slici 5 predstavljena su poželjna obilježja predavača poduzetništva koje su identificirali stručnjaci-sudionici simpozija na visokoj razini u Budimpešti, te u Istambulu.

358 358 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja... Slika 5: Pregled karakteristika predavača poduzetništva prema mišljenju sudionika simpozija o edukaciji predavača poduzetništva Izvor: Vlastiti rad autora na osnovi podataka s promoting-entrepreneurship/files/education/teacher_education_for_entrepreneurship_final_report_en.pdf Poželjne kvalitete predavača poduzetništva uključuju sljedeće: strast prema onome što rade, pozitivan stav, sposobnost inspiriranja drugih, samouvjerenost u vezi sa svojim podučavanjem, sposobnost vođenja studenata (bez čekanja na upute nadređenih), proaktivnost, vjerovanje u ono što rade, energičnost, sposobnost prenošenja strasti za poduzetništvom te motiviranja studenata, posjedovanje vizije, otvorenost prema novim idejama i mogućnostima istovremenog rada na većem broju tema i pitanja, otvorenost u pogledu načina uključivanja različitih dionika u poduzetništvo i obrazovanje. Nadalje, idealan predavač poduzetništva posjeduje pedagoške, edukatorske i metodičke kvalitete, dobro je pripremljen za izvedbu nastavnog plana i programa poduzetničkog obrazovanja unutar škole, te kreativno koristi resurse koje ima na raspolaganju u lokalnoj zajednici. Ujedno je i odlično umrežen u lokalnoj zajednici, prema širokoj mreži dionika, uključujući i poduzetnike. Osim toga, predavač poduzetništva mora biti fleksibilan, pomicati granice u odnosu na norme utvrđene u obrazovnom programu bez pretjeranog izlaganja riziku neizvršenja posla. Posjeduje uravnotežen pristup, čvrsto stoji na zemlji i profesionalno je vrlo odgovoran. Skupina ključnih aktivnosti koje predavač poduzetništva poduzima uključuju pozorno slušanje, prepoznavanje dobrih ideja, njihovo pretvaranje u izglednu priliku te predstavljanje dobrih ideja onima koji mogu utjecati na njihovu realizaciju. No, prije svega, predavači poduzetništva trebali bi ostvariti cilj svakog predavača doprinijeti razvoju mladih ljudi kod kojih su probudili strast za stvaranjem, osobnim rastom i učenjem.

359 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Kako se čini da je teško naći sve te osobine u jednoj osobi, realnije je očekivati da će ih moći posjedovati timovi predavača, odnosno okruženja koja njeguju poduzetnički pristup te stoga treba istaknuti argument da su poduzetničke škole (računajući i one kojima poduzetništvo nije primarni fokus, ali njeguju ga kao pristup) jednako potrebne kao i predavači poduzetništva. Ilustracija kompleksnosti pristupa aktivnog učenja i podučavanja predstavljena je na Slici 6. Slika 6: Aktivno učenje u svim svojim komponentama na primjeru podučavanja poduzetništva Izvor: Vlastiti rad autora Slika 6 pokazuje piramidu djelovanja komponenti aktivnog učenja na primjeru kolegija Franšizno poslovanje. 6. Zaključak U ovom su radu autori pokušali dokazati na konkretnom primjeru kolegija Franšizno poslovanje ponuđenom studentima Veleučilišta VERN da je podučavanje poduzetništva ne samo moguće, već i poželjno te da se podučavanju poduzetništva treba pristupiti vrlo promišljeno. Naime, kako je poduzetništvo jedna od ključnih kompetencija cjeloživotnog učenja, poduzetnički bi predmeti trebali vrlo lako naći mjesto i u obrazovnim institucijama i programima kojima ono nije primarni fokus, ali bi polaznici takvih programa imali značajne koristi od učinkovitog upoznavanja s poduzetništvom kao konceptom. Nadalje, kvalitetno podučavanje poduzetništva uključuje izloženost studenata predavačima koji imaju osobno poduzetničko iskustvo i svojim su djelovanjem dokazali razumijevanje poduzetničke prakse, ali istovremeno imaju potrebna pedagoška znanja i odgojne sposobnosti te u svo-

360 360 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja... joj nastavi omogućavaju studentima stjecanje vlastitog iskustva, koje omogućava najkvalitetnije učenje i pamćenje. Predstavljeni kolegij poslužio je kao primjer korištenja elemenata modela podučavanja poduzetništva učenjem, razumijevanjem i činjenjem te dao mogućnosti razumijevanja kako biti poduzetnikom. Projektom pripreme i organizacije međunarodnog franšiznog foruma i sajma pružen je okvir za učinkovito iskustveno stjecanje novih poduzetničkih znanja i vještina uz pomoć metode aktivnog i suradničkog učenja i podučavanja. Angažiranjem predavača s iskustvom te poduzetničkim i predavačko-pedagoškim djelovanjem, postiže se višestruki pozitivni učinak te otvara prostor za rano poduzetničko djelovanje studenata.

361 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING New Entrepreneurial Knowledge and Methods of Active Teaching and Learning - Good Practice of the University of Applied Sciences Vern, Zagreb Abstract Teaching entrepreneurship is still a subject of discussions ranging from whether it is possible to teach entrepreneurship to the discussion about the best approaches to teaching entrepreneurship. In this paper the authors advocate for teaching entrepreneurship as possible and desirable effort, and that significant effects in teaching entrepreneurs can be achieved (a) by teachers own examples (learning by being), and (b) by facilitating the acquisition of students own experiences (learning by doing). Methodology is based on testing the model of the effectiveness of teaching entrepreneurship at all four levels: entrepreneurship by learning, by understanding, by doing and by being an entrepreneur. These postulates are analyzed on the example of the elective course Franchising and the sample of 25 attending students. Drawing conclusions raised from already existing experiences with linking educational institutions with entrepreneurial practices in the person of teacher (entrepreneur and instructor in the same person), this paper offers some models for definition of new programs, and sets conditions for the provision of effective framework for the acquisition of new knowledge and entrepreneurial skills, through proposed methods of active learning and teaching. The purpose of this paper is to provide an additional argument in order to understand the advantages of best known practices in building educational program (curriculum, teaching assignments). The proposed methods of active teaching and learning of entrepreneurship are tools for improving the quality of teaching and learning programs for entrepreneurship. The paper also gives a contribution to understanding the need for engaging teachers with both entrepreneurial and teaching experience. Keywords: Learning and Teaching Entrepreneurship, Active Teaching Methods, New Entrepreneurial Knowledge, Franchising Literatura 1. Abhiyan, S.S., Nadu, T. (2008). Active Learning Metodology. Krishnamurti Foundation India Chennai, Partnership with The School 2. Alon, I., Alpeza, M. & Erceg, A. (2007). Implementation of Franchising as a Business Model in Croatian Business Context, rad predstavljen na konferenciji o franšiznom poslovanju u Rotterdamu Bloom, B. S., Engelhart, M. D., Furst, E. J., Hill, W. H., & Krathwohl, D. R. (1956). Taxonomy of educational objectives: the classification of educational goals; Handbook I: Cognitive Domain New York, Longmans, Green, 1956 p Bonwell, C.C., Eison, J. A. (1991). Active Learning: Creating Excitement int he Classroom. edu/about/units/tatp/old/lounge/pedagogy/downloads/active-learning-eric.pdf (Sačuvano: ) 5. Brusić, A., Cvitanović, V., Gregov, Z., Kutnjak, V., Tomić, D., Žanić, V. (2009). Poduzetništvo 1. (Udžbenik). Zagreb: Veleučilište VERN, Biblioteka Business Class

362 362 Gordana Ćorić, Zvonimir Repač: Nova poduzetnička znanja i aktivne metode učenja Cavalier, J.C., Klein, J-D., Cavalier, F.J. (1995). Effects of Cooperative Learning on Performance, Attitude, and Group Behaviors in a Technical Team Environment. Educational Technology Research and Development, vol. 43, br. 3, str (Sačuvano: ) 7. Commission of the European Communities (2003). Green Paper: Entrepreneurship in Europe. Brussels, COM(2003) 27 final, (Sačuvano: ) 8. Ćorić, G., Meter, J., Akalović Antić, J. (2011). Uvođenje e-learninga na izvanredni studij Veleučilišta Vern. U: Plenković, M. (ur.): Društvo i tehnologija Zagreb: Hrvatsko komunikološko društvo, Ćorić, G., Kukec, Lj. (2012). Izvedbeni plan kolegija Franšizno poslovanje. Interni dokument. Veleučilište VERN 10. European Commission. (2011). Entrepreneurship Education: Enabling Teachers as a Critical Success Factor A report on Teacher Education and Training to prepare teachers for the challenge of entrepreneurship education. (Final report) Bruxelles: Entrepreneurship Unit, Directorate-General for Enterprise and Industry. (Sačuvano: ) 11. European Commission. (2012). Effects and Impact of Entrepreneurship Programmes in Higher Education. Bruxelles: Entrepreneurship Unit, Directorate-General for Enterprise and Industry (Sačuvano: ) 12. Europski parlament i Vijeće Europske unije. (2006). Preporuka Europskog parlamenta i savjeta o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (od ). 2006/962/EC. Metodika. vol. 11, br. 20 (1/2010), str (Sačuvano: ) 13. Felder, R.M., Brent, R. (2009). Cooperative Learning. Department of Chemical Engineering, N.C. State University 14. Ferk Novaković, M., Bogdanović, M. (2011). Razvoj poduzetničke kompetencije kroz korištenje poslovnih simulacija. U: Tafra, V., Tafra, I. (ur.) Učenje za poduzetništvo (zbornik radova). Zagreb: Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Harrison, R.T., Leitch, C.M. (2008). Entrepreneurial learning, conceptual framwork and apllications. Routledge Studies in Entrepreneurship, str Ikävalko, M., Ruskovaara, E., Seikkula-Leino, J. (2008). Rediscovering Teacher s Role in Entrepreneurship Education. Lappeenranta University of Technology Finland 17. Johnson, D.W., & Johnson, R.T. (1989). Cooperation and Competition: Theory and Research. Edina, MN: Interaction Book Company 18. Johnson, D.W., Johnson, R.T. & Smith, K.A. (1991). Active Learning: Cooperation in the College Classroom. Edina, MN: Interaction Book Company 19. Kaufmann, P.J., Dant, R.P. (1998). Franchising and the Domain of Entrepreneurship Research. Journal of Business Venturing, Vol. 14, br. 1, str. 5-16(12). Elseviere science inc. 20. Kolb, D.A. (1984). Experiental learning - Learning: experience as the source of learning and development. New Jersey, USA: Prentice-Hall 21. Kukec, Lj. (2009). Izazovi primjene franšiza kao modela širenja poslovanja u Hrvatskoj. Magistarski rad. Sveučilište J.J. Strossmayera, Ekonomski fakultet, Osijek 22. Lončar-Vicković, S., Dolaček-Alduk, Z. (2009). Ishodi učenja - Priručnik za sveučilišne nastavnike. unios.hr/uploads/49ishodi%20ucenja_prirucnik.pdf (Sačuvano: ) 23. Poslovni magazin Hrvatske gazele (2011). business.hr 24. Prince, M. (2004). Does Active Learning Work? A Review of the Research. Bucknell University, Department of Chemical Engineering, vol. 93(3), str Robson, J. (2011). Active Teaching and Learning. (Sačuvano: ) 26. Senegović, I., Ćorić, G., Bautović, M. (2011). Podučavanje poduzetništva kako učiti od drugih na primjerima dobrih praksi programa za razvoj obiteljskog poduzetništva. U: Tafra, V., Tafra, I. (ur.) Učenje za poduzetništvo (zbornik radova). Zagreb: Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Shane, S.A. (2003). A General Theory of Entrepreneurship. Cheltenham, Edward Elgar

363 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Shane, S.A. (2005). From Ice Cream to the Internet: Using Franchising to Drive the Growth and Profits of Your Company. Pearson Education Inc., str Sharan, S. (1980). Cooperative Learning in Small Groups: Recent Methods and Effects on Aachievement, Attitudes, and Ethnic Relations. Review of Educational Research, vol. 50, str Singer, S., Šarlija, N., Pfeifer, S., Borozan, Đ. & Oberman Peterka, S. (2007). Global Entrepreneurship monitor: Što čini Hrvatsku poduzetničkom zemljom, Rezultati GEM za Hrvatsku. CEPOR, Zagreb, str Slavin, R.E. (1990). Cooperativel Earning: Theory, Research and Practice. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall 32. Slavin, R.E. (1991). Student Team Learning: A Practical Guide to Cooperative Learning. Englewood Cliffs, NJ. NEA Professional Library 33. Stevenson, H. (1993). The Nature of Entrepreneurship. U: Abell, D., Köllermeier, T. ur. Dynamic Entrepreneurship in Central and Eastern Europe. 2nd edition. The Hague: Delwel Publishers 34. Stevenson, H., Hamermesh, R., Marshall, P.W. & Roberts, M.J. (2002). Entrepreneurship: It can be Taught. HBS New Business. (Sačuvano: ) 35. Timmons, J.A., & Spinelli, S. (2003). New Venture Creation: Entrepreneurship for the 21st century,. 6th int l ed., McGraw Hill, N.Y. 36. VanWinkle, R. (2005). Active Teaching Active Learning, Teaching Techniques and Tools. Oregon State University. (Sačuvano: ) 37. Whetten, D.A. & Cameron K.S. (2005). Developing Management Skills, 6th (international) edition. Pearson Prentice Hall Pearson Education International

364

365 Značaj preduzetništva za ruralni razvoj republike srbije Mirjana Cvijić, Ilija Ćosić i Jelena Borocki Apstract For a number of years there has been an ongoing process of migration from rural areas to urban industrial centers. A large and strategically important areas remain uncovered with population, and their resources unused. At the same time, development of urban centers leads to excessive concentration of population and industry, which produces negative consequences in the economic, social, spatial and ecological spheres. Therefore, Serbia s economic policy should focus on developing rural areas and on encouraging better use of its natural resources. Agriculture and rural tourism should be the pillars of economic development and the main source of its competitiveness in domestic and international markets. The establishment of institutions, rules and policies that guarantee equal access to knowledge, capital, technology and other services is a prerequisite for efficient and sustainable transformation of rural areas. Clustering of small and medium enterprises and the establishment of cooperation based on trust and good business practices would increase food production, its quality and competitiveness of exports. Moreover, additional activities such as marketing, distribution, transport, etc. would also develop and that would have a huge impact on employment growth. Because of all these advantages for society, enterpreneurship should become the key factor for better rural development. Keywords: rural development, rural area, agriculture, cluster, enterpreneurship. 1. Uvod Već duži niz godina prisutan je proces migracije stanovništva iz ruralnih područja prema urbanim industrijskim centrima. Veliki i strateški važni prostori ostaju populaciono nepokriveni, a njihovi resursi neiskorišćeni. Istovremeno, u razvijenijim centrima dolazi do prekomerne koncentracije stanovništva i privrede, što proizvodi negativne posledice u ekonomskoj, socijalnoj, prostornoj i ekološkoj sferi. Nedostatak sistemske državne podrške integralnom razvoju ruralnih sredina doveo je do zaostajanja u celokupnom društveno ekonomskom i kulturnom napretku. Posledice tog zaostajanja su da od oko 4700 sela u Srbiji godišnje svako četvrto nestane. Nasleđene kompetitivne prednosti kao što su prirodni resursi, geografsko područje, ili dostupnost radne snage, postaju manje važne kod obezbeđivanja budućeg napretka. Globalizacija je dovela do ekspanzije prirodnih resursa, novih tehnologija i velike dostupnosti i najudaljenijih tržišta. Nacionalni i regionalni životni standardi ne zavise samo od nasleđenih resursa, već od toga da li su obezbeđeni uslovi koji omogućuju preduzećima koja posluju na datoj teritoriji, da budu visokoproduktivna u korišćenju tih resursa [Palčić, 2007]. Nerazvijeni regioni u Srbiji imaju značajan potencijal za napredak i razvoj konkurentnosti na domaćem i inostranom tržištu i mogu se revitalizovati nedvosmislenim usmeravanjem privrednih i ekonomskih aktivnosti iza kojih stoji nacionalni interes. Integracija obučene radne snage, preduzetnika i kapitala na svim nivoima, kao i snažni fondovi i institucije, koji će podići produktivnost

366 366 Mirjana Cvijić, Ilija Ćosić, Jelena Borocki: Značaj preduzetništva za ruralni razvoj... i primenu inovacija, mogu osigurati ekonomski razvoj i buduću kompetitivnost ruralnih oblasti u Republici Srbiji. Država ima ulogu da zakonima, politikama i programima obezbedi mehanizme podrške takvim inicijativama i da od ruralnih oblasti napravi atraktivan poslovni ambijent koji privlači investitore, preduzeća, obrazovne institucije i druge interesne grupe i koji podstiče zdravu konkurenciju između učesnika, njihovu međusobnu saradnju i umreženost. 2. Ekonomske karakteristike ruralnih oblasti u srbiji Privredna struktura ruralnih područja Srbije zavisi od primarnog sektora, posebno od poljoprivrede. Dominira tradicionalna, monofunkcionalna poljoprivreda, pa Srbija spada u red najagrarnijih zemalja Evrope [Nacionalni program ruralnog razvoja RS, 2011]. Ruralna područja zahvataju 85% teritorije Srbije i u njima živi 55% od ukupnog stanovništva [Plan strategije ruralnog razvoja RS, 2009]. Poljoprivreda u BDP Srbije učestvuje sa oko 20%, u izvozu sa skoro 30%, a od poljoprivrede posredno ili neposredno živi 1/3 stanovništva [Tešić, 2008]. Poljoprivreda je grana koja zapošljava veliki broj ljudi u Srbiji, preko 20%. Ako posmatramo samo ruralno stanovništvo, njih oko 50% je zaposleno u poljoprivredi što je jasan dokaz niskodiversifikovane aktivnosti, a samim tim i prihoda ruralnog stanovništva [Nacionalni program ruralnog razvoja RS, 2011]. Uprkos velikom učešću poljoprivrede u ukupnoj zaposlenosti, očekuje se da će postojeća proizvodna struktura, posebno u nekim delovima Srbije, u budućnosti biti ugrožena zbog nedostatka radne snage. Deficit radne snage u poljoprivredno najrazvijenijim regionima kompenzovan je proteklih godina izbegličkom populacijom ili radnicima koji su ostajali bez posla u industriji. Oba pomenuta izvora radne snage su u međuvremenu presušila, a da to paralelno nije bilo praćeno mehanizovanjem radnih procesa i tehničko tehnološkim napretkom. Poljoprivreda i proizvodnja hrane nisu jedine funkcije ruralnih područja, već to može biti i širok spektar drugih delatnosti koje imaju za cilj zadovoljavanje potreba ruralne populacije. Stoga, podrška unapređenju životnog standarda i uspostavljanju socijalne i ekonomske stabilnosti ruralnih domaćinstava primenjuje se već nekoliko decenija razvojem ruralne nepoljoprivredne ekonomije [Bogdanov, 2007]. U poslednje vreme u Srbiji se postepeno razvija proizvod ruralnog turizma koji u različitim delovima dobija različite forme ponude. Tako se u zapadnom delu Srbije ovaj proizvod oblikuje na bazi obnove starih ruralnih srpskih kuća, dok se u Vojvodini sve više prepoznaje ponuda salaša, kao tipičnog vojvođanskog ruralnog iskustva povezanog sa aktivnostima. Ovaj proizvod otvara turističkoj tražnji najčešće seoske sredine, termalne izvore, reke ili jezera, a gostima prezentuje tradicionalnu gostoljubivost i životne vrednosti lokalnog stanovništva. Predstavlja i polugu ekonomskog razvoja i podizanja životnog standarda u ruralnim zajednicama, na principima održivog razvoja i očuvanja prirodnih resursa [Strategija turizma RS, 2005]. Efikasno i efektivno korišćenje izuzetno raznolikih prirodnih resursa treba da bude strateški cilj koji će Republici Srbiji otvoriti vrata na velika evropska i svetska tržišta. Prilikom definisanja razvojnih politika ruralnih područja ne treba zanemariti i razvoj nepoljoprivredne ruralne ekonomije. Time će se preventivno, a na bazi iskustava i prakse zemalja u razvoju, uticati na smanjenje jaza koji se stvara između potreba stanovništva i raspoloživih resursa. 3. Finansiranje ruralnog razvoja u srbiji Finansijski kapital ruralnih područja u velikoj meri zavisi od razvijenosti finansijskog tržišta i njegove dostupnosti ruralnom stanovništvu. Uspostavljanje efikasnih finansijskih institucija i kre-

367 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING ditnih mehanizama prilagođenih specifičnim potrebama ruralnog stanovništva i poljoprivredne proizvodnje, preduslov su za aktiviranje razvojnih potencijala ruralnih područja. Tokom godine Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u saradnji sa Ministarstvom finansija započelo je izgradnju finansijskog tržišta i sistema kreditiranja poljoprivrede, kako bi se obezbedili dugoročni i stabilni izvori njenog finansiranja. Pomak u razvoju ruralnog finansijskog tržišta u Srbiji, učinjen je godine, uvođenjem poljoprivrednih kredita sa kamatnim stopama koje su beneficirane sredstvima agrarnog budžeta. Poslednjih godina i poslovne banke odobravaju specijalizovane kreditne linije namenjene poljoprivredi. Osim toga, programi razvojnih fondova usmereni su na podsticanje ulaganja u nerazvijena područja, osnivanje i razvoj malih i srednjih preduzeća (u daljem tekstu MSP) u ruralnim područjima, agroindustriju i sl., čime su povećane mogućnosti aktiviranja ruralnih potencijala. Trenutno, finansijsko tržište u poljoprivredi obuhvata sledeće izvore finansijskih sredstava: podršku iz Agrarnog budžeta, kredite komercijalnih banaka, razvojne fondove na republičkom, pokrajinskom i opštinskom nivou i lizing kompanije [Bogdanov, 2007]. Preovlađujući izvor ulaganja u poljoprivredu potiče iz agrarnog budžeta, koji je gazdinstvima koji žive od ove proizvodnje od izuzetne važnosti i pomaže im da zasnuju novu proizvodnju. Međutim, poslednjih godina visina sredstava koja se izdvaja iz agrarnog budžeta za podršku gazdinstvima, ima tendenciju smanjenja (u godini je bila 4% a u godini 2,3% nacionalnog budžeta). Iako male izdašnosti, taj deo republičkog budžeta doprineo je održavanju i preživljavanju jednog broja gazdinstava. U uslovima nominalnog i realnog pada agrarnog budžeta, veliki broj poljoprivrednih gazdinstva u statusu fizičkih lica već se nalazi na rubu egzistencije i pitanje kako će zasnovati proizvodnju u sledećoj proizvodnoj godini. Broj vlasnika zemljišta koji će doživeti njihovu sudbinu u narednim godinama teško je predvideti. Sve to predstavlja izuzetan rizik za državu koja ne uspeva da amortizuje tranzicione udare u poljoprivredi i na selu. Poljoprivreda i prehrambena industrija Srbije predstavljaju okosnicu privrednih aktivnosti i jedine su privredne oblasti, pored vojne industrije, koje ostvaruju suficit u spoljnotrgovinskom poslovanju. Stoga, počev od ove godine, potrebno je obezbediti nivo agrarnog budžeta u visini od najmanje 5% nacionalnog budžeta sa godišnjim povećanjem učešća od 20% tako da u godini on dostigne nivo od 10% izdataka nacionalnog budžeta [Privredna Komora Vojvodine, 2010]. Sredstva iz agrarnog budžeta treba da imaju razvojni karakter, da se namenski troše i kontrolišu, da se njima obezbedi stvaranje atraktivne investicione klime i da podstaknu konkurentnost ruralnih područja na nacionalnom i internacionalnom nivou. Obezbeđivanje povoljnih uslova kreditiranja poljoprivrede predstavlja ključni preduslov za njeno dinamičnije restruktuiranje i unapređenje ukupne ruralne ekonomije. Poljoprivrednici u Srbiji su malo koristili ponuđene mogućnosti kreditiranja, a kao uzrok tome uglavnom se navode dve vrste prepreka [Bogdanov, 2007]: interna ograničenja koja su rezultat sposobnosti ili spremnosti gazdinstava da se zadužuju (ograničeno poverenje u bankarski sektor i nebankarske finansijske institucije; nedostatak iskustva, stručnosti i preduzetničkog znanja poljoprivrednika u izradi i predstavljanju biznis planova i dr.) eksterne prepreke koje onemogućavaju pristup kreditnim sredstvima i uspostavljanje efikasnog finansijskog tržišta (visoke kamatne stope; visoki fiksni troškovi odobravanja i praćenja otplate kredita; nemogućnost obezbeđenja kreditne garancije; nesigurnost tržišta poljoprivrednih proizvoda; nedostatak stručnosti i iskustva bankarskog osoblja u poslovanju sa poljoprivrednicima i evaluaciji poljoprivrednih biznis planova i dr.)

368 368 Mirjana Cvijić, Ilija Ćosić, Jelena Borocki: Značaj preduzetništva za ruralni razvoj... Uspostavljanje efikasnog finansijskog tržišta primerenog potrebama agrarnog sektora je proces koji zahteva dalja institucionalna i organizaciona prilagođavanja. Postojeća ponuda finansijskog kapitala je nedovoljna po obimu i nedovoljno je diversifikovana, što tržište novca čini skupim za poljoprivrednike. Pored specijalizovanih bankarskih institucija, moguća rešenja mogu se tražiti i u kreditnim zadrugama, mikrokreditnim institucijama i drugim privrednim društvima koja nude širok spektar finansijskih usluga. Još uvek su prisutni brojni problemi u ovom segmentu vođenja agrarne politike počev od preplitanja nadležnosti pojedinih institucija, do nepostojanja kvalitetnih kadrovskih potencijala u savetodavnim službama koji će pripremiti biznis planove ili uraditi investiciono - tehničku dokumentaciju neophodnu za odobravanje finansijskih kredita, ili za izgradnju poljoprivrednih objekata u funkciji ruralnog razvoja. 4. Ključni činioci u budućim politikama ruralnog razvoja srbije 4.1 Razvoj infrastrukture poslovne podrške Termin infrastruktura poslovne podrške podrazumeva mrežu institucija i organizacija koje pružaju usluge potencijalnim i postojećim preduzetnicima i MSP, pomažu im u razvoju njihovih poslovnih kapaciteta (ljudskih, organizacionih, marketinških, itd.), ili obezbeđuju fizičke resurse (poslovne prostorije, proizvodne hale, tehnologiju) za poslovne operacije. U datu infrastrukturu spadaju poslovni inkubatori, klasteri, industrijske zone, tehnološki parkovi, inovacioni centri i dr [Mijačić, 2011]. Kapacitet, struktura i svrha infrastrukture poslovne podrške treba da je u skladu sa lokalnim i regionalnim razvojnim potencijalom, kao i sa tržišnim zahtevima. Njen primarni cilj je ostvarivanje ukupnog ekonomskog razvoja na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. U nedavno usvojenoj Strategiji industrijskog razvoja Republike Srbije za period g. pod pojmom infrastruktura poslovne podrške podrazumeva se lociranje, konstruisanje i opremanje industrijskih zona, industrijskih parkova, poslovnih inkubatora, klastera, logističkih i poslovnih centara i turističke infrastrukture. Ovom strategijom je napravljena prva mapa infrastrukture poslovne podrške u Srbiji. Teritorijalna rasprostranjenost elemenata infrastrukture poslovne podrške u Srbiji trenutno je neujednačena. Najrasprostranjenija je u nekoliko urbanih centara, a neki od razloga su veće prisustvo donatora finansijskih i drugih sredstava i angažovanost regionalnih agencija za razvoj MSP u pogledu rasta svesti i ideje o potrebama razvoja date infrastrukture. Na regionalnom nivou, postoje značajne razlike u koncentraciji infrastrukture između regiona Beograda i Vojvodine na jednoj strani i Šumadije i Zapadne Srbije i Južne i Istočne Srbije na drugoj strani [Mijačić, 2011]. Balansirana i planska infrastruktura poslovne podrške preduslov je ravnomernog razvoja regiona i pokretanja kompetitivne i produktivne privrede i ekonomije ruralnih oblasti. Razvojem i unapređenjem poljoprivrede i ruralnog turizma, sela se više ne bi tretirala kao problem, već kao pogodno tle za osnivanje i razvoj klastera, koncentrisanje tehnologija, inovacija, znanja, MSP i preduzetnika, obrazovnih institucija, medija, turista i dr. 4.2 Klasteri Preduzeća u Srbiji se danas suočavaju sa mnoštvom alternativa kada je u pitanju pozicioniranje njihovih aktivnosti i proizvoda na mestima koja predstavljaju najbolje poslovno okruženje u

369 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING skladu sa njihovim specifičnim potrebama. Tržišta su postala dostupnija zahvaljujući konstantnim napretkom tehnologija i komunikacije i velika je verovatnoća da će se resursi u buduće pomerati ka atraktivnijim regionima. Uloga klastera kod povezivanja i saradnje preduzeća biće sve značajnija i doći će do regionalne specijazicije [DG Enterprice and Industry Report, 2007]. Osnovni motivi MSP za udruživanje u klastere proističu iz problema s kojima se susreću u svakodnevnom poslovanju, a oni su sledeći [Tešić, 2008]: nedovoljan finansijski potencijal da samostalno ulažu u tehničko tehnološki razvoj i razvoj i unapređenje proizvoda ili usluga; nemogućnost dostizanja evropskih i svetskih tržišnih standarda i nedovoljni kapaciteti proizvodnje za izlazak na pojedina tržišta i uspostavljanje ozbiljne partnerske saradnje. U Srbiji postoji veliki potencijal za formiranje klastera u oblasti primarne proizvodnje, prerade, trgovine i usluga [Tešić, 2008]. Srbija tradicionalno ima dobar kvalitet mesa, povrća, voća, kao i kvalitetne prerađivače poljoprivrednih proizvoda. Ekspanzija tržišta organski zdrave hrane, prilika je za Srbiju, jer se prirodni resursi u proteklih nekoliko godina nisu koristili na intenzivan način. Uspostavljanjem klastera povećala bi se domaća proizvodnja prehrambenih proizvoda, kao i njihov kvalitet i konkurentnost u izvozu. Istovremeno bi došlo do razvoja pratećih delatnosti (distribucija, trgovina, transport, skladištenje, marketing), što bi uticalo na povećanje zaposlenosti [Stojanović, Ognjanov, 2012]. Cilj je da Srbija ne bude zemlja koja izvozi sirovine, već finalne proizvode visokog stepena obrade. Glavni činioci u razvoju poljoprivrednih i drugih klastera treba da budu preduzeća, gazdinstva, preduzetnici, vlasnici i menadžeri koji shvataju potrebu udruženog delovanja. Obrazovne ustanove imaju obrazovni i savetodavni karakter i stavljaju na raspolaganje svoje stručnjake koji poseduju aktuelna znanja i imaju viziju, kao i studente koji na taj način dobijaju priliku da u praksi provere svoja znanja i da daju svoj doprinos razvoju regiona. Razvojni centri imaju značajnu ulogu kada su u pitanju istraživačko razvojne i inovativne aktivnosti u samim klasterima. Ostali činioci su finansijski posrednici i organizacije za pružanje poslovnih usluga sa ekspertizom koja odgovara potrebama klastera (marketinške, projektantske i računovodstvene organizacije). Lokalne vlasti, regionalne razvojne agencije i ostala privredna tela, imaju značajan udeo u pospešivanju razvoja klastera putem intervencija, strateškog usmeravanja, donacija, stvaranja pogodnih uslova razvoja, organizovanja edukativnih seminara po regionima, smanjenja rizika za ulazak u posao, pri uzimanju kredita, itd. Jedino kroz aktivno učešće svih pomenutih činioca koji imaju jasnu ideju o potrebama i problemima pojedinaca i mogućnostima rešavanja tih problema kroz povezivanje, je moguće ojačati i razviti klaster. Razvoj preduzetničkih kompetencija i preduzetničke klime je važan strateški zadatak u procesu transformacije ruralnih oblasti, koji bi uspešno trebalo da se ostvari aktivnostima navedenih institucija i kroz funkcionisanje klastera. Udruživanje MSP iz poljoprivrednog sektora može biti jedna od ključnih strategija u okviru budućih politika razvoja ruralne ekonomije u Srbiji. Preduzeća bez obzira na delokrug poslovanja, suočena su sa brojnim problemima koji su posledica neadekvatne privredne politike države i dugogodišnjeg zanemarivanja srpskih interesa u tom smislu. Udruživanje preduzeća i saradnja zasnovana na poverenju i dobroj poslovnoj praksi je način da se ti problemi lakše prevaziđu i da se pažnja usmeri na razvoj i uspešno pozicioniranje srpskih preduzeća na domaćem i inostranom tržištu. 5. Zaključak Ekonomska politika Srbije treba da bude usmerena na razvoj ruralnih sredina i da podstakne bolje korišćenje njihovih prirodnih potencijala. Poljoprivreda, posebno proizvodnja zdrave hrane i ruralni turizam treba da budu stubovi daljeg ekonomskog razvoja Srbije i glavni izvor njene kon-

370 370 Mirjana Cvijić, Ilija Ćosić, Jelena Borocki: Značaj preduzetništva za ruralni razvoj... kurentnosti na domaćem i svetskom tržištu. Važno je da država uz pomoć stručnih ljudi, institucija i ruralnog stanovništva koje je najbolje upoznato sa problemima i prilikama, nerazvijena područja učini atraktivnim putem posebnih pogodnosti za preduzeća koja bi tako imala potrebu da u njih investiraju. Ubrzan ekonomski razvoj nerazvijenih područja smanjio bi migracije i povećao kvalitet života ljudi. Srbija ima veliki potencijal za formiranje agroklastera i to je jedan od načina da se prevaziđu problemi srpskih preduzeća koji su izazvani neadekvatnom primenom ekonomske i privredne politike i sistemskog zanemarivanja njihovih potreba i interesa. Država treba da preuzme ulogu medijatora i da potpomogne umrežavanje preduzeća, kao i da obezbedi neophodnu stručnu i finansijsku pomoć. Proizvodi koji su rezultat dobre saradnje i udruženih snaga srpskih preduzeća treba da budu kvalitetni, jedinstveni i prepoznatljivi na svetskom i evropskom tržištu. Sprečavanje dalje stagnacije srpskih sela i njihova revitalizacija je problem velikih razmera koji zahteva od državnih organa da u njegovo rešavanje uključe sav naučni i obrazovni potencijal Srbije, počevši od Srpske akademije nauka, preko razvojnih i naučnih instituta, do univerziteta i fakulteta. Ispunjenje ovog nacionalnog zadatka može popraviti izglede Srbije u budućnosti da postane jaka i konkurentna država, koja je svesna svog bogatstva i racionalno ga koristi i koja svim svojim stanovnicima, bilo da žive u selima ili gradovima, obezbeđuje zaposlenje i kvalitetne životne uslove. Literatura 1. Bogdanov, N. (2007): Mala ruralna domaćinstva u Srbiji i ruralna nepoljoprivredna ekonomija, Beograd: UNDP [Internet] dostupno na: (Sačuvano: ); 2. DG Enterprise and Industry Report (2007): Innovation Clusters in Europe: A statistical analysis and overview of current policy support, Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities; 3. Horwath Consulting Zagreb i Ekonomski fakultet Beograd (2005): Strategija turizma Republike Srbije, Beograd; 4. Mijačić, D. (2011): Analysis od Business Support Infrastructure in the Republic of Serbia, Nacionalna agencija za regionalni razvoj, Beograd; 5. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (2009): Plan strategije ruralnog razvoja za period od do godine, Beograd; 6. Nacionalni program ruralnog razvoja od do godine, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Beograd: Dostupno na internet stranici pdf (Sačuvano: ); 7. Palčić, I. (2007): Industrial clusters, DAAAM International Publishing, Vienna; 8. Stojanović Ž. I Ognjanov G. (2012): Strateška opredeljenja Srbije u domenu ruralnog razvoja proizvodnja i marketing tradicionalne hrane. Ekonomske teme, 1, 19-32, Niš 9. Tešić, Z. i Nikolić, R. (2008): Programi, tehnologije, organizacija i upravljanje razvojem kompetitivnog sela, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad; 10 (Sačuvano: ).

371

372

373 Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Boris Jurič, Katedra za ekonomiju i marketing, VELEUČILIŠTE VERN, Trg bana Josipa Jelačića 3/3, ZAGREB, , boris.juric@vern.hr Dragan Kopecki, Katedra za poduzetništvo i menadžment, VELEUČILIŠTE VERN, Trg bana Josipa Jelačića 3/3, ZAGREB, , drkopecki@gmail.com Ivana Grego, VELEUČILIŠTE VERN, Trg bana Josipa Jelačića 3/3, ZAGREB, , ivana.grego@ gmail.com Sažetak Osnovni je cilj bio istaknuti drugačiji emocionalni načinmarketiranja proizvoda iz vlastite proizvodnje edukacijom za razliku od klasičnog marketiranja industrijskih proizvoda multinacionalnih kompanija. Provedeno je stoga preliminarno istraživanje anketom na 20 OPG-a na području 7 županija Republike Hrvatske (Zagrebačka, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Varaždinska, Međimurska, Koprivničko-križevačka, i Bjelovarsko-bilogorska) kako bismo utvrdili povezanost među proizvodima, odnosno između usluga i vlasnika OPG-a u načinu marketiranja te njihovo plasiranja na tržište. Ključne riječi: marketing, emocionalni koncept, obiteljska gospodarstva 1.Uvod Inteligencija, mašta i znanje bitni su resursi, ali ih samo djelotvornost pretvara u rezultate. Sami za sebe, oni su samo granica onoga što se može postići. Građenje poduzetničke karijere interes je samoga pojedinca ali i tvrtke u kojoj taj pojedinac radi, jer je obostrani interes davanje doprinosa što iziskuje stjecanje novih znanja, tj. kompetencija čime se omogućuje obavljanje novih i složenijih poslova. Stalnepromjeneuorganizacijipoduzećainovinačiniposlovanja,kojepotičeiusmjeravamenadžme ntsciljemusklađivanjasasvesofisticiranijimpotrebamatržišta, zahtijevaodzaposlenikakvalitetnijurazinuznanjairazvijanjevještina. Upravo to «novo» znanje postaje glavna konkurentska prednost i sredstvo za postizanje učinkovitosti. Prema Edvinssonu (Edvinsson, 2003) evolucija intelektualnog kapitala odvija se u četiri posebne faze: 1. faza je usmjerena na izvještavanje o «neopipljivoj vrijednosti»; 2. faza je u središte zbivanja postavila «injektiranje» ljudskog kapitala kao «dodavanje sposobnosti i menadžmenta znanja»; 3. faza se bavi «preobrazbom ljudskog kapital u strukturni kapital u obliku množitelja znanja, kako bi organizaciji donio održiv potencijal zarade»; 4. faza je «vanjska injekcija strukturnog kapitala» u području korištenja ljudskih inovacija i intelektualnih potencijala.

374 374 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Karijera se stoga obično definira kao slijed radnih mjesta koje pojedinac zauzima tijekom životnog vijeka u kojem prolazi kroz različite faze u razvoju karijere. Sigurno je da tijekom razvoja, odnosno građenja karijere treba voditi računa o rezultatima povratne analize kojom se prepoznaju područja kojima se treba ili ne treba posvetiti. Učinkovitost djelovanja pojedinca ovisi o njegovim vrijednostima koje moraju biti kompatibilne s vrijednostima organizacije. Zahtjevi globalnog tržišta pred tvrtke stavljaju kao imperativ povećanje učinkovitosti. Promjene u okolini, koje su brze, intenzivne, nemilosrdne od pojedinca zahtijevaju visoki stupanj prilagodljivosti. Emocionalno inteligentni ljudi lakše svladavaju promjene, boljom interakcijom mogu poboljšati svoje performanse, stvaraju ugodnu radnu atmosferu koja je motivirajuća te na taj način uz pomoć drugih brže i lakše obavljaju svakodnevne zadatke i odlučuju. Kao bitnu karakteristiku emocionalna inteligencija navodi da je uvijek možemo usavršavati i da nije dobivena rođenjem, nego se stvara učenjem o emocijama i kako se nositi s njima od malena. 2. Što je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG)? Što je obiteljsko gospodarstvo i kako ono može djelovati? Poljoprivredno gospodarstvo jest pravna ili fizička osoba ili više fizičkih osoba koje se bave poljoprivredom. Poljoprivredno gospodarstvo može djelovati kao: 1. obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (u daljnjem tekstu: OPG); 2. obrt registriran za obavljanje poljoprivredne djelatnosti; 3. trgovačko društvo ili zadruga registrirana za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te 4. druga pravna osoba Što se smatra obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom (OPG)? Po zakonskoj definiciji OPG je samostalna gospodarska i socijalna jedinica koju čine punoljetni članovi zajedničkoga kućanstva, a temelji se ili na vlasništvu i uporabi proizvodnih resursa u obavljanju poljoprivredne djelatnosti ili samo na uporabi proizvodnih resursa u obavljanju poljoprivredne djelatnosti. Treba imati na umu da je OPG namijenjeno obiteljskom poslovanju u poljoprivredi. Tko je poljoprivrednik? Poljoprivrednik je fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine o poljoprivredi. ( 3.Istraživanje Povezanost između proizvoda odnosno usluga i vlasnika OPG-a u načinu marketiranja te njihovog plasiranja na tržište 3.1. Metodologija istraživanja Vrsta istraživanja Proveli smo dva istraživanja. Oba istraživanja su provedena na 20 OPG-a na području 7 županija Republike Hrvatske (Zagrebačka, 5 OPG-a; Sisačko-moslavačka, 4 OPG-a; Karlovačka, 3 OPGa; Varaždinska, 2 OPG-a; Međimurska, 2 OPG-a; Koprivničko-križevačka, 2 OPG-a i Bjelovarsko-bilogorska, 2 OPG-a). Prvo je preliminarno istraživanje na temu Povezanost između proizvoda, od-

375 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING nosno usluga i vlasnika OPG-a u načinu marketiranja te plasiranja istih na tržište. Drugo istraživanje Moj radni stil (Čorić i dr., 2010,) trebalo je dati sliku radnog stila pojedinog poduzetnika (vlasnika OPG-a). Želja nam je provesti oba istraživanje i u ostalim županijama u Hrvatskoj kako bi dobili cjelovitu sliku. Cilj istraživanja Cilj preliminarnog istraživanja je prikupiti podatke o odnosima u načinu marketiranja vlasnika OPG-a u 7 izabranih županija Republike Hrvatske.. Svrha istraživanja Svrha istraživanja je saznati te dati preporuke u načinima marketiranja, kako vlasnika OPG-a tako i marketinških agencija u budućim poslovima. Metoda istraživanja Za preliminarno istraživanje Povezanost između proizvoda, odnosno usluga i vlasnika OPGa u načinu marketiranja te plasiranja istih na tržište. koristili smo metodu pisane ankete face to face. Anketni upitnik sadržavao je22 zatvorena pitanja. Drugo preliminarno istraživanje Moj radni stil proveden je također metodom pisane ankete face to face.anketni upitnik sadržavao je 10 zatvorenih pitanja gdje je anketar na osnovi odgovora trebao odrediti stil koji najbolje opisuje vlasnika OPG-a. Određivanje uzorka Istraživanje je provedeno slučajnim stratificiranim uzorkom među OPG a u 7 županija Hrvatske s tim da se vodilo računa da je broj OPG-a u pojedinim županijama proporcionalan broju ispitanih OPG-a. Prikaz rezultata istraživanja Po obradi prikupljenih podataka rezultati preliminarnog istraživanja prikazani su tabelarno i/ili grafički uz komentare i zaključak u formi znanstvenog članka. Provedba istraživanja Preliminarno istraživanje provedeno je u razdoblju od 10. ožujka do 25. travnja godine na području svih 7 predviđenih županija. Veličina uzorka Preliminarno istraživanje obuhvatilo je 20 ispitanika u razdoblju od 10. ožujka do 25. travnja godine na području svih 7 predviđenih županija

376 376 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj 3.2. Rezultati istraživanja Povezanost između proizvoda, odnosno usluga i vlasnika OPG-a u načinu marketiranja te plasiranja istih na tržište Pitanje br. 1: Mislite li da vaši proizvodi više vrijede od industrijskih proizvoda? Graf br. 1: Mislite li da vaši proizvodi više vrijede od industrijskih proizvoda? Izvor:Vlastiti rad Klasično dihotomno pitanje i očekivani odgovor da gotovo svi (95%) vjeruju da njihovi proizvodi vrijede više od klasičnih industrijskih. Ovdje je potkrijepljena izvorna teza da je odnos proizvođača spram svojih proizvoda na OPG-u znatno drukčija od odnosa zaposlenika prema industrijskim proizvodima. Ovdje također važno naglasiti da smo namjerno koristili riječ vrjedniji umjesto kvalitetniji kako bi izazvali emociju kod OPG proizvođača. Rezultat je evidentan jer svaki od proizvođača zna koliko je truda uloženo u svaki njihov proizvod. Pitanje br. 2: Zašto vaši proizvodi vrijede više, rangirajte tvrdnje od 1 do 5 (najviši rang broj 1) Graf br.2: Zašto vaši proizvodi vrijede više, rangirajte tvrdnje od 1 do 5 (najviši rang broj 1) Izvor: Vlastiti rad

377 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING S jedne strane očekivana je tvrdnja o kvaliteti ali, s druge strane, jako je zanimljivo da su proizvođači OPG-a svjesni važnosti ekološke proizvodnje te trenda u svijetu da se traže upravo autohtoni domaći proizvodi. Znači da su već usvojili ekološke standarde, ali se ovdje postavlja pitanje znaju li to potrošači. Pitanje br. 3: Koliko je ekologija važna u vašem gospodarstvu? Graf br. 3: Koliko je ekologija važna u vašem gospodarstvu? Izvor:Vlastiti rad Čak 85% ispitanih OPG-a smatra da je ekologija važna za njihovo gospodarstvo. Tek 15% smatra da je donekle važna. Zanimljivo je istaći da ni jedan OPG nije naveo da ekologija nije važna. Ovdje se vidi potencijal marketiranja proizvoda OPG-a što bi ih znakovito diferenciralo od industrijskih proizvoda. Pitanja br.4: Posjeduje li vaš proizvod ekološki certifikat? Graf br.4: Posjeduje li vaš proizvod ekološki certifikat? Izvor:Vlastiti rad

378 378 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Bitno je za primijetiti da, iako 95% vlasnika OPG-a smatra da je ekologija važan element za njihova gospodarstva, tek njih ¼ ima ekološki certifikat. Stoga je bilo važno vidjeti uzroke tako maloga broja posjednika ekološkog certifikata. Pitanje br. 5: Ako nemate ekološki certifikat, jeste li zainteresirani za njega? Graf br. 5: Ako nemate ekološki certifikat, jeste li zainteresirani za njega? Izvor:Vlastiti rad Zanimljivo je primijetiti da se ovdje struktura OPG-a podijelila na 3/3. Važno je naglasiti da su ovdje ispitana samo ona gospodarstva koja nemaju ekološki certifikat (njih 15). Jedna trećina, 33,3% svakako je zainteresirana za njihovo ishođenje. Nasuprot toj trećini je oportuna skupina (33,3%) koja je izjavila da uopće nije zainteresirana za ekološki certifikat. Pretpostavljamo da ta skupina smatra da njoj nije potreban certifikat da bi dokazivala da su proizvodi ekološki. Treća trećina smatra da joj treba ekološki certifikat, ali u dogledno vrijeme, ili nije još sigurna u njenu potrebitost. Važno je istaći da ekološki certifikat posebno ulaskom u EU predstavlja vrlo važan marketinški alat u pridobivanju novih i zadržavanju starih potrošača. Pitanja br.6: Znate li koje je procedura dobivanja ekološkog certifikata? Graf br.6: Znate li koje je procedura dobivanja ekološkog certifikata? Izvor:Vlastiti rad

379 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Iz grafikona je vidljivo da je više od 2/3 ispitanika barem djelomično upoznato s dobivanjem ekološkog certifikata što ukazuje na nedostatak vremena ili ne pridavanje dovoljne važnosti takvom potezu, S druge strane 1/5 gospodarstva ne poznaje ali i ne želi naučiti kako dobiti certifikat. Pitanje br. 7: Smatrate li da je važno kod izrade marketinškog plana naglasiti ekološku orijentiranost gospodarstva? Graf br. 7: Smatrate li da je važno kod izrade marketinškog plana naglasiti ekološku orijentiranost gospodarstva? Izvor: Vlastiti rad Više od 2/3 smatra da je ekološki certifikat važan marketinški alat i potvrđuje našu tezu da je potrebno više naglašavati takvu prednost pri promociji svojih proizvoda. Ipak 1/5 ispitanika ne smatra da je certifikat važan alat u promociji vlastitih proizvoda. Pitanja br. 8: Promovirate li vaš proizvod? Graf br. 8: Promovirate li vaš proizvod? Izvor: Vlastiti rad Zanimljivo je primijetiti da je 90% OPG-a istaknulo kako se promovira, dok nitko nije istaknuo da se djelomično promovira. Ova ukazuje da sve aktivnosti koje oni izvode su kompletne i da u pravilu nema nadogradnje te da je postignut maksimum.

380 380 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Pitanje br. 9: Ako ste odgovorili s da, na koji način ga promovirate? Tablica br. 1: Ako ste odgovorili s da, na koji način ga promovirate? Vrsta promocije Broj OPG-a Postotak Katalozi 2 10% Internet 17 85% Zadovoljni kupci 4 20% (wordofmouth) Letci 3 15% Oglašavanje na radiju i tv-u 5 25% Sajmovi 9 45% Osobna prodaja 5 25% Jumbo plakati 2 10% Tiskani mediji 11 55% (novine,časopisi) Izvor: Vlastiti rad Struktura izbora medija je očekivana. S jedne strane prepoznaju važnost interneta kao medija i ulažu napor u komuniciranja novim alatima dok s druge strane vjeruju samo u konvencionalne načine promoviranja kao što su klasičan nastup na sajmovima i sporadično oglašavanje u tisku. Pitanje br. 10: Slažete li se da je promocija proizvoda bitna za uspješnost vašeg OPG-a? Graf br. 9: Slažete li se da je promocija proizvoda bitna za uspješnost vašeg OPG-a? Izvor: Vlastiti rad Osviještenost vlasnika OPG o potrebi za promocijom je znakovita i dobar je temelj za razrade učinkovitih marketinških strategija.

381 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Pitanje br.11: Što bi se trebalo razlikovati u pristupu promociji vaših OPG proizvoda od industrijskih proizvoda? Graf br.10: Što bi se trebalo razlikovati u pristupu promociji vaših OPG proizvoda od industrijskih proizvoda? Izvor: Vlastiti rad Znakovito je primijetiti da 35% ispitanika navodi prirodnost proizvoda, 15% domaći proizvod i 15% ekološki proizvod što u konačnici čini 60% usmjerenost k sličnom cilju. Isto tako kao ostale pristupe navode isticanje obiteljskog posla, ekskluzivnost te zanimljiva stavka različitost proizvoda. Različitost proizvoda koji se ne mogu naći u klasičnoj maloprodaji industrijskih proizvoda. Pitanje br. 12: Koliko biste odvojili od svog budžeta za promociju proizvoda? Graf br. 11: Koliko biste odvojili od svog budžeta za promociju proizvoda? Izvor: Vlastiti rad

382 382 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Znakovito je da najveći broj OPG-a, njih 7, odnosno više od 1/3,izdvaja od 5 do 10% budžeta za promociju. Što je u ovakvoj gospodarskoj situaciji te njihovoj obučenosti o potrebi izdvajanja za promociju jako dobro. No rasponi iznosa su jako različiti i variraju od 5 do 6 tisuća kuna pa sve do 30 tisuća kuna. Pitanje br. 13:Koje je vaše mišljenje o marketinškim agencijama? Graf br. 12: Koje je vaše mišljenje o marketinškim agencijama? Izvor: Vlastiti rad Očekivani odgovor od (gotovo 2/3) OPG-a smatraju agencije kvalitetnim ali i ujedno i skupim. Mišljenja smo da bi agencije ili pojedini marketinški stručnjaci trebali pristupiti OPG-u na drugačiji suptilniji način. Najvjerojatnije edukacijom o potrebitosti marketiranja koje ne mora istovremeno biti i skupo. Tu se postavlja pitanje koliko je to interesantno većim agencijama te kako vlasnici OPG-a reagiraju na njihove ideje ( 15%). Pitanje br.14: Mislite li da bi vam marketinška agencija uspješno pomogla u promoviranju vaših proizvoda? Graf br.13: Mislite li da bi vam marketinška agencija uspješno pomogla u promoviranju vaših proizvoda? Izvor: Vlastiti rad

383 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Podaci iz prethodnog grafa ukazuju da oni koji smatraju da su agencije kvalitetne isto smatraju da bi im i pomogle u promoviranju njihovih proizvoda. No nama su zanimljiva ova 1/3 koji smatraju da im nikakav stručnjak ne može pomoći u promoviranju njihovih proizvoda. Pitanje br. 15: Mislite li da bi naglasili prave vrijednosti vašeg proizvoda pri promociji? Graf br. 14: Mislite li da bi naglasili prave vrijednosti vašeg proizvoda pri promociji? Izvor: Vlastiti rad Iz ovih odgovora ipak saznajemo da postoji povjerenje u marketinške stručnjake koji bi istaknuli prave vrijednosti proizvoda OPG-a Pitanje br. 16: Jeste li do sada surađivali s marketinškom agencijom? Ako jeste, s kojom i jeste li zadovoljni? Graf br. 15: Jeste li do sada surađivali s marketinškom agencijom? Ako jeste, s kojom i jeste li zadovoljni? Izvor: Vlastiti rad Njih tek ¼ OPG-a je surađivalo s marketinškim agencijama i zanimljivo svi su imali loša iskustva. Ovdje bi trebalo tražiti problem u nedovoljnoj educiranosti vlasnika OPG-a, ali i agencija, u pogledu očekivanja jednih od drugih. Upravo je možda problem da agencije pristupaju ovakvoj vrsti klijenta previše industrijski upravo kao prema proizvodima masovne potrošnje. Ovdje je potrebno uključiti, odnosno prihvatiti emocije vlasnika OPG-a i pristupati izradi kampanja na drugi način.

384 384 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Pitanje br. 17: Smatrate li da bi država, županija, općina trebala više raditi na promociji OPG-a? Na koji način? Graf br. 16: Smatrate li da bi država, županija, općina trebala više raditi na promociji OPG-a? Na koji način? Izvor: Vlastiti rad Iz grafa je vidljivo da OPG-i za mnogo više očekuju od države i to na način da država osigura poticaje za promociju kao i besplatan nastup na raznim sajmovima unapređenjem prodaje. Zanimljivo je istaknuti da OPG-i traže obuhvatniju promotivnu akciju educiranja potrošača raznim medijima o važnosti i kvaliteti proizvoda OPG-a. Pitanje br. 18. Na koji način biste željeli da vam se proizvod promovira? Graf br. 17: Na koji način biste željeli da vam se proizvod promovira? Izvor:Vlastiti rad Preferencije vlasnika OPG-a naspram promociji ostaju i dalje usmenom predajom i dobrim poznavanjem vlastitih proizvoda. Iz gore navedenog se može zaključiti da, iako su svjesni potrebe promocije,i dalje vjeruju samo sebi te promociji usta do usta. Pitanje br. 19: Ima li vaše OPG web stranicu? Graf br. 18: Ima li vaše OPG web stranicu? Izvor: Vlastiti rad

385 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Kako smo prije vidjeli da vjeruju u internet kao medij što je rezultiralo da više od 4/5 OPG a ima web stranicu. Tek neznatan dio uporno se ne želi nositi s modernim informacijskim tehnologijama. Pitanje br. 20: Imate li facebook stranicu? Graf br. 19: Imate li facebook stranicu? Izvor: Vlastiti rad Evidentno je nepovjrenje prema novijim medijima Ovdje tek nešto više od 1/3 ima facebook stranicu što dokazuje još nedovoljno poznavanje i potrebu za informacijskim tehnologijama. Obrazloženje vlasnika da je Facebook uglavnom medij za zabavu i da im kao takav nije potreban. Pitanje br. 21: Jeste li se oglašavali u nekim tiskanim medijima? Kojim? Graf br. 20: Jeste li se oglašavali u nekim tiskanim medijima? Kojim? Izvor: Vlastiti rad Važno nam je bilo saznati jesu lise ikad oglašavali u novinama? Zašto? Možda ovdje stoji uzrok nepovjerenja prema agencijama, s jedne strane, koje su im napravile medija plan, a efekt nije bio dovoljno učinkovit i, s druge strane, vjerojatno samostalni pokušaji s vlastitim dizajnom. Pretežito su to bila regionalna oglašavanja ili sporadični izleti u časopise za zdravlje i ljepotu što se može čitati iz ankete.

386 386 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Pitanje br. 22: Slažete li se da se vaši proizvodi prodaju u specijaliziranim dućanima koji prodaju hrvatske autohtone proizvode? Graf br. 21: Slažete li se da se vaši proizvodi prodaju u specijaliziranim dućanima koji prodaju hrvatske autohtone proizvode? Izvor: Vlastiti rad Prilično sugestivno pitanje koje smo namjerno postavili da bi potvrdili posebnost proizvoda za koje ih smatraju njihovi proizvođači Zaključak istraživanja Povezanost između proizvoda, odnosno usluga i vlasnika OPG-a u načinu marketiranja te njihovom plasiranju na tržište Sagledavanjem svih elemenata istraživanja došli smo do sljedećih činjenica: Gotovo svi OPG-i (95%) vjeruju da njihovi proizvodi vrijede više od klasičnih industrijskih; Imaju povjerenje u marketinške stručnjake koji bi istaknuli prave vrijednosti proizvoda OPG-a ; Svjesni su potrebe promocije,ali i dalje vjeruju samo sebi te promociji usta do usta ; Donekle prepoznaju važnost interneta kao medija i ulažu napor u komuniciranje novim alatima, doks druge strane, vjeruju samo u konvencionalne načine promoviranja kao što su klasičan nastup na sajmovima i sporadično oglašavanje u tisku; Od pristupe posebno im je važno isticanje obiteljskog posla, ekskluzivnost te zanimljiva stavka različitost proizvoda. Različitost proizvoda koji se ne mogu naći u klasičnoj maloprodaji industrijskih proizvoda; Više od 1/3 OPG-a izdvaja od 5 do 10% budžeta za promociju. Što je u ovakvoj gospodarskoj situaciji te njihovoj obučenosti o potrebi izdvajanja za promociju jako dobro; Zanimljivo je primijetiti da je 90% OPG- a istaknulo kako se promovira dok nitko nije istaknuo da se djelomično promovira. Ova ukazuje da sve aktivnosti koje oni izvode su kompletne i da u pravilu nema nadogradnje te da je postignut maksimum; (Gotovo 2/3) OPG-a smatraju agencije kvalitetnim, ali i ujedno i skupim. Mišljenja smo da bi agencije ili pojedini marketinški stručnjaci trebali pristupiti OPG-u na drugačiji suptilniji način. Najvjerojatnije edukacijom o potrebitosti marketiranja koje ne mora istovremeno biti i skupo; Ipak 1/3 OPG-a smatra da im nikakav stručnjak ne može pomoći u promoviranju njihovih proizvoda;

387 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Tek ¼ OPG-a je surađivalo s marketinškim agencijama i zanimljivo svi su imali loša iskustva. Ovdje bi trebalo tražiti problem u nedovoljnoj educiranosti vlasnika OPG-a ali i agencijama te očekivanju i jednih i drugih; Proizvođači OPG-a su svjesni važnosti ekološke proizvodnje ali i trenda u svijetu u kojemu se traže upravo autohtoni domaći proizvodi; Čak 85% ispitanih OPG-a smatra da je ekologija važna za njihovo gospodarstvo,stoga je vidljiv potencijal marketiranja proizvoda OPG-a što ih znakovito diferencira od industrijskih proizvoda; ¼ vlasnika OPG-a ima ekološki certifikat; Točno trećina (33,3%) OPG-a je izjavila da uopće nije zainteresirana za ekološki certifikat. Pretpostavljamo da ta skupina smatra da njoj nije potreban certifikat kako bi dokazivala da su proizvodi ekološki 1/5 gospodarstva ne poznaje, ali i ne želi naučiti kako dobiti certifikat; 4/5 OPG a ima web stranicu dok samo 1/3 ima facebook stranicu što dokazuje još nedovoljno poznavanje i potrebu za informacijskim tehnologijama. Obrazloženje vlasnika je kako je Facebook uglavnom medij za zabavu i da im kao takav nije potreban. Proizvodi prodaju u specijaliziranim dućanima koji prodaju hrvatske autohtone proizvode. 4. Istraživanje Moj radni stil Tablica br.2: Prevladavajući stil 1. Prevladavajući stil (najniži broj bodova) - a. Analitičar/ka 4 (analitics) b. Pokretač/ica 6 (driver) c. Suradnik/ca 6 (amiable) d. Stvaralac/ stvarateljica 4 4 (creator) UKUPNO 20 Izvor:Vlastiti rad Tablica br.3: Rezervni izbor 2.Rezervni izbor- stil (slijedeći zbroj minimalnih bodova) a. Analitičar/ ka 6 (analitics) b. Pokretač/ica 10 (driver) c. Suradnik/ca 2 (amiable) d. Stvaralac/ stvarateljica 2 (creator) UKUPNO 20 Izvor:Vlastiti rad

388 388 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Jasno je vidljivo da su vlasnici OPG-a uglavnom po svom radnom stilu Pokretači a najmanje bodova imaju kao Suradnici. To je u potpunosti i razumljivo jer oni osim što su vlasnici OPGa ujedno su sami i proizvođači. Odluke donose sami i zapravo tako ostvaruju svoje ideje. Iz donjeg prikaza vidljivo je da su karakteristike Pokretača u potpunoj suprotnosti s karakteristikama Suradnika. Upravo u tome je i problem vlasnika OPG-a jer teško mogu surađivati s nekima i uglavnom se oslanjaju na vlastita znanja koja su u nekim slučajevima, pogotovo marketinškim, nedovoljna. To se i razaznaje iz prvog istraživanja gdje od 5 OPG-a koji su surađivali s marketinškim agencijama ni jedan nije bio zadovoljan. Stoga je nužna određena razina promjene ponašanja u poslovnim slučajevima. Oblikovanjem i modificiranjem svoga ponašanja, poduzetnici napreduju na osobnoj razini, a poslovnu organizaciju vode k ostvarenju zacrtanih ciljeva. Izrazito je važno da poduzetnici koji vode OPG budu emocionalno osjetljivi i spremni prihvatiti tuđe mišljenje, jer na taj način daju dobar primjer i svojim zaposlenicima kao i korisnicima svojih proizvoda i usluga. Upravo zbog toga treba još poraditi na treninzima jer je uočena totalno loša emocionalna inteligencija kod nekih zaposlenika. Kao vježbu koja se može koristiti je; kad nas netko pita kako smo, da odgovorimo bogatije i preciznije, da razmislimo koje riječi možemo uopće primijeniti kod opisivanja naših osjećaja i da razlikujemo osnovne i složene emocije. Problem kod prenošenja zadataka i informacija nije samo zbog loše komunikacije već i zbog niske razine empatije. Svaki poduzetnik bi trebao raditi na tome da razumije svoje emocije te da ih može analizirati kako bi bio u mogućnosti reflektivno upravljati emocijama. Tablica br.4: Najvažnije osobine radnih stilova Najvažnije osobine radnih stilova + dobro analiziraju sve podatke, ne brzaju s odlukama dok sve dobro i temeljito ne prouče + pokreću akciju, važan im je mooving, uživaju sudjelovati u pokretanju nečega novoga i u lansiranju Analitičari/ke - taj proces provjere dostupnih i ostalih informacija traje predugo i ponekad ih u timu ne vole zbog tog odugovlačenja - ponekad brzopleto donose odluke bez dostatnog razmatranja svih faktora i informacija;donose odluku na temelju parcijalnih informacija Pokretači Suradnici +odlični su za uvlačenje svih članova tima u procese, pitaju svakoga za mišljenje, važna im je dobra radna (suradnička) atmosfera - čekanje na očitovanje svih članova tima može dovesti do odugovlačenja, ponekad im nedostaje osjećaj za timing (važnije im je da svi dobiju osjećaj «vlasništva» davanjem svojim prijedloga, nego timing + dragocjen su član svakoga tima jer daju vrlo kreativna rješenja, imaju sposobnost kombiniranja informacija i iznalaženja mogućnosti koje drugima ne padaju odmah na pamet - nisu opterećeni procedurom i timingom, ostali članovi tima ih nerijetko ne razumiju Stvaraoci Izvor:(Čorić i dr., 2010.)

389 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING Zaključak Kako smo i pretpostavili ovdje je glavni problem nedovoljan stupanj emocionalne inteligencije, s jedne strane vlasnika OPG-a, a s druge strane marketinških agencija. Pojavljuje se nekoliko krucijalnih problema: agencije pristupaju OPG-u šablonski što naravno npr. pri planiranju medija plana rezultira nedovoljnom učinkovitosti i time ne zadovoljava vlasnike OPG-a; dobar dio vlasnika OPG-a, što zbog uštede i neznanja, samostalno pokušava kućnim dizajnom riješiti marketiranje koje ostavlja dojam neprofesionalnosti kod potrošača; postoji određena doza samozaljubljenosti u svoj rad, kodvlasnika OPG-a,i ne dopuštaju niti ne priznaju ičiju stručnost, kao npr. kod dobivanja ekološkog certifikata, jer smatraju da njima nije potreban kako bi dokazivala da su njihovi proizvodi ekološki. Stoga je ključ i rješenje, koje potvrđuje ovaj rad, edukacija i jedne i druge strane kako bi došli do očekivanog uspjeha. Umrežavanje skolegama na poslu,korištenjem modela uspješnogkomuniciranja,činite meljosobnogkapitalasvakogaradnika. Ostvarenemrežeposlovnihodnosaprerastajuorganizaciju u kojoj su nastali i šire se na privatneodnosemeđuljudimaštoihčinijošjačimvezivom u daljnjemrazvojuemocionalnihinterakcija. Profesionalan rad postatćesvijećnjakkojićekolegama i prijateljimadavatisvjetlo, a upravoposvećivanjeobičnog rada postajeosovinapraveduhovnosti (Escriva, 2007) u svakodnevnimradukojinadilazinaravnipogledkojizagovaratehniciranje sograničenomkoličinomvremena, a sciljemostvarivanjaštovećegbrojaposlovnihakcija, ne uzimajući u obzir da je čovjekbićekoje je po svojojnaravidinamičkipruženopremavlastitomrazvoju, a razvoj je nemogućbezčestitihljudi, kao i bezdjelatnika u ekonomskomsektorukoji u svojimsavjestimabeskompromisnoslijedezahtjevezajedničkogdobra (Benedikt XVI., 2009.) Proaktivnostradnikaogleda se u njegovojsposobnostislušanjasuradnika na poslu, pokretanjunovihideja, pomaganju u obrazovanjudrugihza nove poslovnepoduhvate i brzompoduzimanjuakcijazaunapređenjeposlovnihprocesa. Radnicikojinisuspremniprihvatitipromjene u poslovnomokruženju,neprestano rade podteretomstraha, tjeskobe i nemira. Onipodsvjesnoosjećajutežinusvojeneprilagodljivosti, ali na žalostuzroktraže u svomokruženju a ne u sebisamima. U konačnici za prodaju proizvoda u autohtonoj prodavaonici hrvatskih proizvoda potrebna su i autohtona specifična marketinška znanja od strane agencija te suptilniji i emocionalniji pristup proizvodima (koji to svakako zaslužuju), ali i suptilniji i emocionalniji odnos, tj. dozvola vlasnika OPG-a da se netko može njima kvalitetno pozabaviti čitajte brendirati.

390 390 Boris Jurič, Dragan Kopecki, Ivana Grego: Emocionalni aspekti marketiranja OPG-a u Hrvatskoj Abstract The main objective was to highlight the different emotional education through training in the overall market the products from own production as opposed to the classic of marketing industrial products of multinational companies. Therefore, the preliminary researchs urvey conducted on 20 family farms in the area of seven Croatian counties (Zagrebačka, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Varaždinska, Međimurska, Koprivničko-križevačka, i Bjelovarsko-bilogorska) to determine the relationship between the products or services and the owner off amily farms in the way of marketing and placing them on the market. Keywords: marketing, emotional concept, family farms Literatura 1. BenediktXVI (2009.) Caritasinveritate Ljubavuistini, Kršćanskasadašnjost, Zagreb, 2. Ćorić, G.; Gregov, Z. (2010.) skripta za kolegij Dinamičko poduzetništvo, Zagreb 3. EdvinssonL. (2003.)- Korporacijskalongituda - navigacijaekonomijomznanja, Differo, Zagreb 4. EscrivaJ. (2007.) Prijateljibožji homilije, UPT, Đakovo travanj 2012.).

391

392

393 Upravljački aspekti implementacije međunarodnog standarda upravljanja okolinom ISO 14001:2004 Božidarka Matković, Mitar Perušić, Zoran Petrović AD Komunalac Bijeljina, Bijeljina 76300, RS-BiH Tehnološki fakultet Zvornik, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Zvornik 75400, Republika Srpska, Bosna I Hercegovina, mperusic@teol.net, tel/fax: Tehnološki fakultet Zvornik, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Zvornik 75400, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina, Abstract This paper analyzes the managerial aspect in the implementation of international environmental management standard ISO 14001:2004. It is known that the implementation of this standard has all the elements of the project approach, which is the responsibility of the management of organizations (companies, institutions, etc.) is crucial. This aspect is analyzed for its impact on all other elements in the management of the environment, directly on the determination of the needs for the introduction of environmental management systems, formulation of environmental policy, planning activities, implementation plan, measure results, evaluation of results achieved, and continuous improvement. The concept of EMS (Environment Management System) is based on the introduction of a systematic and logical conditional process of environmental management in the way that affects the organization, control and prevent adverse environmental impacts that are reflected through the work of the same, and the role of the organization management and managerial approach is reflecting to the essence and form of implementation of international standards. Key words: Environment, Management, Organization, Standard. 1. Uvod Kada govorimo o terminima okolina ili životna sredina ili okoliš, onda treba znati da isti termini predstavljaju sinonime, prije svega u Bosni i Hercegovini. Primjera radi zakonodavstvo Republike Srpske koristi termin životna sredina, zakondavstvo FBiH koristi termine okolina i okoliš, dok standardi na nivou BiH termin environment prevode i koriste kao termin okolina. U svakodnevnoj praksi i literaturi na ovim prostorima potpuno ravnopravno se koriste sva tri navedena termina. U ovom radu u narednom tekstu koristićemo termin okolina zbog usklađenosti navedene terminologije sa ISO 14001:2004. Kada nastojimo definisati okolinu, ona podrazumijeva sve ono što nas okružuјe, odnosno sve ono sa čime јe direktno ili indirektno povezana čovјekova životna i proizvodna aktivnost, oko čega postoji relativno visok konsenzus svih relevantnih autora koji se bave predmetnom oblašću. Naravno i termin i pojam zaštite okoline imali su svoj evolucioni period, tako da je u početku, isti se odnosio prije svega na područja namijenjena urbanizaciji, privredi tj. industriji, saobraćaju, poljoprivredi, kao i druge čovjekove aktivnosti, dok se zaštita prirode odnosila na područja posebne prirodne vrijednosti u kojima je relativno ograničeno, unošenje promjena u prirodne sadrža-

394 394 Božidarka Matković, Mitar Perušić, Mr Zoran Petrović: Upravljački aspekti implementacije... je. Danas, zaštita okoline je evoluirala u proaktivniji koncept tzv. okolinsko upravljanje ili upravljanje okolinom. Sa druge strena definicija menadžmenta značajnije je evoluirala vremenom. Kao što je poznato menadžment ili upravljanje vodi koriјen od francusko-engleske riјeči ménage što u izvornom značenju ima smisao biti sposoban (kadar) učiniti nešto, upravljati nečim. Menadžment predstavlja kontinuirano dejstvo upravljačkih akcija kojima se utiče na parametre sistema te sistem transformiše iz jednog stanja u drugo. Termin upravljanje okolinom po ISO podrazumijava svako upravljanje organizacijom ili sistemom uz uvažavanje okolinske komponente, u skladu sa predmetnim standardom. Sistem upravljanja okolinom predstavlja dio ukupnog sistema upravljanja organizacije, koji uključuje organizacione aspekte, aktivnosti planiranja, odgovornosti, postupke, razvoj, realizaciju, dostizanje zacrtanih ciljeva, preispitivanje i održavanje politike upravljanja okolinom. Osnovni elementi upravljanja okolinom sistema su: opredijeljenost rukovodstva o potrebi uvođenja sistema upravljanja okolinom, formulisanje i definisanje okolinske politike, planiranje aktivnosti, provođenje planiranog, mjerenje rezultata, vrednovanje dostignutih rezultata i stalno poboljšanje. Koncepcija EMS sistema zasnovana je na uvođenju sistemskog i logički uspostavljneog postupka upravljanja okolinom na načn da organizacija lakše spriječi i kontroliše nepovoljne uticaje na okolinu koji se odražavaju kroz djelovanje iste, te unaprijedi svoje postojeće performanse. 2. Koncept serije standarda iso Standardi serije ISO je globalni naziv za skup standarda koji su pisani za uspostavljanje sistema zaštite okoline tj. životne sredine, na isti način na koji su pisane forme ISO 9000 koje su zadovoljile potrebe za sistemom osiguranja kvaliteta proizvoda i usluga. Između ISO 9000 i ISO postoji vrlo jaka paralela. Danas serija standarda ISO 14000, pokriva dvije ključne oblasti (Tabela 2.1), prva oblast je evaluacija ili ocjena organzacije, to su tzv. organizaciona pitanja dok druga oblast tretira izlaze, tj. proizvode, usluge ili procese. Tabela 2.1. Oblasti serije ISO U okviru ISO serije standarda, temeljni standard koji propisuje zahtjeve u upravljanju okolinom je ISO 14001, dakle koji specifikuje različite kriterijume koji moraju biti zadovoljeni u

395 UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO / ENTREPRENEURIAL LEARNING postavljanju efikasnog EMS-a kako bi negativni uticaji i drugi incidenti po okolinu bili svedeni na minimum. 3. Upravljački aspekti i zahtjevi iso 14001:2004 Razmatrajući različite pristupe konceptu upravljanja okolinom, prije svega sa gledišta mogućnosti primjene u praksi, moguće je naći zajednički sadržalac različitih pristupa upravljanja okolinom: Pristup konceptu upravljanja okolinom mora biti sastavni dio vizije i strategije organizacije; Pristup konceptu upravljanja okolinom podrazumijeva identifikaciju i korištenje odgovarajuće, optimalne organizacije za upravljanje okolinom, gdje osnovnu ulogu igra tim zadužen za upravljanje okolinom (u potpunosti ili djelimično integrisan sa timom kvaliteta i dr.); Pristupi konceptu upravljanja okolinom, daje naglasak na neophodnost formiranja i korištenja odgovarajućeg komunikacionog sitema za upravljanje okolinom, pri ovom poželjno je koristiti i određene strategije komunikacije, interne ili eksterne; Koncept upravljanja okolinom definiše i prikazuje analizu osnovnih faza opšteg procesa upravljanja, a to su planiranje, praćenje, kontrola i unapređenje (slika 3.1). Pri ovome se posebno izdvajaju elementi realizacije svakog procesa, koje treba planirati, pratiti i kontrolisati, posebno u pogledu: vremena, resursa i troškova. Ovaj koncept upravljanja okolinom sadrži tri osnovna segmenta: upravljanje vremenom, upravljanje resursima i upravljanje troškovima okoline. Slika 3.1. Opšti koncept upravljanja okolinom

396 396 Božidarka Matković, Mitar Perušić, Mr Zoran Petrović: Upravljački aspekti implementacije... Na bazi navedenog, provedeno je inicijalno ispitivanje, na uzorku od 5 organizacija BiH (opšti termin standarda, iste predstavljaju mala i srednja preduzeća po kriterijumma EU). Uzorak od 5 organizacija odabran je zbog limitiranog broja organizacija u BiH koje su implementirale navedni standard, te zbog isključivo inicijalnog ispitivanja. Postavljena su opšta pitanja, koordinatorima tima za okolinu, vezana za ulogu menadžmenta organizacije u primjeni i održavanju sistema upravljanja okolinom. Navedeni rezultati su prikazani tabelarno, tab Tabela 3.1. Inicijalno ispitivanje uloge menadžmenta organizacije Pitanje Da, % Uglavnom, % Ne, % Da li ste tokom pripreme organizacije za implementaciju zahtjeva ISO 14001:2004 imali potpuno razumijevanje od strane menadžmenta organizacije? Da li je menadžment organizacije prepoznao većinu mogućnosti i potenacijala implementacije standarda ISO 14001:2004? Da li je po Vama, kao koordinatoru tima za okolinu ili funkciji odgovornoj za okolinska pitanja, implementacija standarda ISO 14001:2004, unaprijedila odrešene performanse organizacije (internu ili eksternu komunikaciju, ispunjavanje zakonskih normi iz oblasti okoline i dr.)? Da li jasna podjela uloga i odgovornosti unutar oragnizacije ima značajan uticaj na sistem upravljanja okolinom? Na pitanje, da li entuzijazam i podška sistemu upravljanja oklolinum unutar organizacije, od strane menadžmenta organizacije raste, stagnira ili opada nakon prve sertiifikacijske provjere, dobijeni su rezultati koji su prikazani na sl Slika 3.1. Tendendija podrške menadžmenta organizacije sistemu upravljanaj okolinom, 1-raste; 2-stagnira, 3-opada Na osnovu navedenog, može se zaključiti da je sistem upravljanja okolinom, svakako pogodan alat za unapređenje performansi organizacije, da je početni entuzijazam menadžmenta organizacije na većem nivou, te sa vremenom podrška upravljačkih struktura sistemu upravljanja okolinom opada, jedan od razloga može biti I taj da menadžment organizacija na strateškom ili opera-