BIBLIOTEKA»RETROSPEKTIVE«Urednici JAGOŠ Đ URETIĆ/PREDRAG MARKOVIĆ

Size: px
Start display at page:

Download "BIBLIOTEKA»RETROSPEKTIVE«Urednici JAGOŠ Đ URETIĆ/PREDRAG MARKOVIĆ"

Transcription

1 BIBLIOTEKA»RETROSPEKTIVE«Urednici JAGOŠ Đ URETIĆ/PREDRAG MARKOVIĆ

2 Maksim Gorki NEUGODNE MISLI Preveo MIRKO ĐORĐEVIĆ BEOGRAD, 1987.

3 Naslov izvornika HECBOEBPEMEHHLIE MblCJIH Editions de la Seine, Pariš, 1971.

4 I UZ OVO IZDANJE»Kultura pristupa izdavanju sabranih dela Maksima Gorkog kao jednom od najvažnijih, najodgovornijih i više neodložnih zadataka naše izdavačke delatnosti. Prvu svesku ovoga svog izdanja ona daje u junu ove godine zato, da bi u našem narodu i na taj način bila obeležena desetogodišnjica smrti genijalnog pesnika proleterske revolucije, najvećeg majstora savremene, novorealističke umetnosti.«' Za proteklih četrdeset godina, od kada datiraju ove uvodne reči za izdanje sabranih dela M. Gorkog, kod nas se mnogo toga promenilo u odnosu prema»novorealističkoj umetnosti«ali ne i u shvatanju uloge Maksima Gorkog u njoj. No, jedna knjiga nije ušla u sabrana dela rađena prema sovjetskom izdanju iz (Uostalom, do sada, nije ušla ni u jedno sovjetsko izdanje dela Maksima Gorkog). To je knjiga tekstova iz lista Novi život, koji je izlazio u prelomnim trenucima ruske revolucije, od 1. maja do 16. jula godine, tekstova koji podjednako svedoče kako o političkom stanovištu samog Gorkog tako i o potresnoj slici života u revolucionarnoj Rusiji. Novi život je izdavala grupa socijaldemokrata»internacionalista«(a. Tihonov, N. Suhanov, V. Bazarov, V. Desnicki) čiji je cilj bio razvijanje socijalnih i političkih demokratskih tendencija započetih februarskom re- ') Maksim Gorki: Dela. Knjiga I, str. 9. Kultura, Beograd Zagreb,

5 volucijom i iznalaženje miroljubivih rešenja na planu međunarodnih sukoba. Nastupajući sa ovakvih pozicija Gorki se u Novom životu oštro suprotstavljao boljševičkim idejama i praksi koja nije imala sluha za politički pluralizam i demokratsku javnu raspravu.»lenjin, Trocki i njihovi saputnici već su se otrovali gadnim otrovom vlasti o čemu svedoči njihov sraman odnos prema slobodi govora, slobodi ličnosti i svim onim pravima za čiju se pobedu borila demokratja«, piše Gorki reagujući na dolazak boljševika na vlast. Kao i Martov i Kaucki, Gorki osuđuje diktatorski karakter boljševičke vlasti opisujući Lenjina kao» roba dogme«a njegove saradnike kao»njegove robove«.»za Lenjina je radnička klasa ono što je za metalca ruda«kaže Gorki u svom apelu radnicima 10. novembra 1917.»Da li je s obzirom na sve postojeće uslove moguće izliti od te rude socijalističku državu? Očigledno nije. Međutim, zašto ne probati? Sta Lenjin rizikuje ako eksperiment ne uspe? On radi kao hemičar u laboratoriji, s tom razlikom što se hemičar služi mrtvom materijom a njegov rad daje rezultat dragocen za život, dok Lenjin radi sa živim materijalom i vodi revoluciju u propast. Lenjinovi sledbenici među svesnim radnicima moraju da shvate da se s ruskom radničkom klasom izvodi svirep eksperiment, koji će uništiti najbolje radničke snage i zadugo zaustaviti normalan razvitak ruske revolucije.«ovako beskompromisno formulisani stavovi protiv boljševičkih vođa i njihovog načina rukovođenja zemljom rezultirali su čestim polemikama između Novog života i Pravde, a uskoro i zabranama. Prvi put, Novi život je zabranjen februara zbog teksta Suhanova»Kapitulacija«povodom Brestovskog mira. Posle ove, osmodnevne zabrane, list nastavlja da izlazi do juna kada sledi nova zabrana od nekoliko dana, da bi 16. jula, po Lenjinovom naređenju, bio trajno zabranjen. Naravno, time istorija tekstova Maksima Gorkog iz Novog života nije završena u Petrogradu, društvo Kultura i sloboda izdaje zbornik Neugodne misli. Zapisi 6

6 0 revoluciji i kulturi, a iste godine izlazi na ruskom jeziku u Berlinu izbor od trideset i tri teksta iz Novog života pod naslovom Revolucija i kultura. Članci iz 1917 g. Slede izdanja na češkom, francuskom, engleskom 1 italijanskom jeziku. Knjiga koja je pred vama, prevod je francuskog izdanja na ruskom jeziku koje je priredio Herman Jermolajev. U okviru rasprava u filozofskoj i naučnoj javnosti 0 boljševizmu kao političkoj doktrini, kritika s levice Maksima Gorkog danas ima posebnu aktuelnost, ali nije ništa manja ni njena vrednost kao hronike koja slikovito i upečatljivo svedoči o životu u revolucionarnoj Rusiji. Konačno, pedeset godina posle smrti svog autora, ovi tekstovi nam otkrivaju jednog gotovo nepoznatog Gorkog iznova problematizujući složen i kontroverzan odnos između njega i Lenjina.»On je bio Rus koji je dugo živeo van Rusije i pažljivo posmatrao svoju zemlju, izdaleka ona izgleda živopisnija i svetlija«, napisaće godine autor Neugodnih misli i sam daleko od domovine, da bi, pripremajući sopstveni povratak, na kraju teksta dodao:»vladimir Lenjin je umro. Naslednici njegovog razuma 1 volje njegove živi su. Zivi su i rade tako uspešno kao što niko, nikada, nigde na svetu nije radio«. Zazvučale bi ove reči kao cinični optimizam da se sledeće, godine, Gorki nije vratio u Rusiju. Njegova kasnija uloga u njoj je, naravno, poznata, ali će čitaocu, posle upoznavanja sa Neugodnim mislima, ona, verujemo, delovati mnogo dramatičnije. Beograd, Izdavač

7

8 REVOLUCIJA I KULTURA N ovi život, br april Ako jednim pogledom obuhvatimo celokupnu, spolja gledano veoma raznovrsnu, delatnost monarhističkog režima u sferi»unutrašnje politike«, videće se da se smisao te delatnosti sastojao u sveprisutnoj težnji birokrati je da obuzda kvantitativni i kvalitativni razvoj onog dela društva koji misli. Stara vlast je bila bez dara, ali joj je instinkt samoodržanja ukazivao da je ljudski mozak njen najopasniji neprijatelj, pa se ona, sa svim raspoloživim sredstvima, trudila da oteža ili onemogući rast intelektualnih snaga u zemlji. U toj prestupničkoj delatnosti njoj je uspešno pomagala crkva koju su zarobili činovnici, ali isto tako uspešno i društvo, psihološki nestabilno, koje se poslednjih godina, u odnosu na nasilje koje se nad njim vrši, ponaša pasivno. Rezultate tog dugotrajnog potlačivanja duha u najpotresnijoj očevidnosti otkrio nam je rat pred licem kulturnog i sjajno organizovanog neprijatelja Rusija se pojavila razoružana i nemoćna. Ljudi koji su tako hvalisavo i odvratno galamili da je Rusija ustala na noge»da oslobodi Evropu okova lažne civilizacije uz pomoć duha istinske kulture«, ti po svoj prilici iskreni i zbog toga i nesrećni ljudi brzo su, i nekako zbunjeno, zatvorili svoja leporečiva usta. Pokazalo se da je»duh istinske kulture«smrad svakojakog neznanja, odvratnog egoizma, grozne lenjosti i bezbrižnosti. U zemlji koja je u izobilju darovana prirodnim boga tsvima i drugim vrednostima, zavladala je, kao posle- 9

9 dica njene duhovne bede, potpuna anarhija u svim sferama kulture. Industrija i tehnika u začetku nisu čvršće povezane s naukom; nauka je negde tamo, bačena u zapećak, pod budnim okom činovnika; umetnost je ograničena, nju je u svemu deformisala cenzura, ona se i sama odvojila od društva, predala se traženju novih formi i izgubila svoj vitalni, emotivni oplemenjujući sadržaj. Svuda, i u čoveku i van njega, vladaju pustoš, nestabilnost i haos, vide se tragovi nekakvog Mamajevog razbojništva koje još traje*. Nasleđe koje je monarhija ostavila revoluciji je užasno. Ma koliko žarko želeli da kažemo reč dobre nade i utehe istina surove stvarnosti nam ne nudi utehu, sasvim otvoreno se mora priznati: monarhistička vlast koja je težila da duhovno obezglavi Rusiju u svemu je postigla skoro putpun uspeh. Revolucija je oborila monarhiju u redu! Ali, možda to znači da je revolucija samo uterala kožnu bolest dublje u organizam. Nikako se ne bi smelo pomisliti da je revolucija duhovno izlečila ili obogatila Rusiju. Stara, i ne glupa poslovica kaže:»bolest ulazi na kilo a izlazi gram po gram«, pa je proces intelektualnog obogaćenja zemlje krajnje spor proces. pa ipak, takav proces nam je neophodan i revolucija, u licu njenih rukovodećih snaga, mora odmah, sada, bez oklevanja, da preuzme na sebe obavezu stvaranja takvih uslova, institucija, organizacija koje bi se uporno i bez odlaganja pozabavile razvojem intelektualnih snaga zemlje. Intelektualna moć to je prva i najvažnija, po svom kvalitetu, proizvodna sila i briga o njenom najbržem rastu mora biti najpreča briga svih klasa. Mi se moramo složno prihvatiti posla svestranog razvitka kulture revolucija je srušila sve prepreke *) Aluzija na tatarskog kana Mamaja koji je razbio rusku vojsku i državu u bici na polju Kulikovo Izraz»Mamajevo razbojište«je postao poslovičan. Prim. prev. 10

10 koje su stajale na putu slobodnog stvaralaštva, i sada je stvar naše volje da pokažemo sebi samima i ćelom svetu sve naše darovitosti, talenat, genijalnost. Naš spas je u radu, i nađimo i zadovoljstvo u tom radu.»svet nije stvoren rečju, nego delom«to je sjajno rečeno i to je neosporna istina. NEUGODNE MISLI N ovi život, br april Novo uređenje političkog života zahteva od nas novi vid duše. Razume se za dva meseca se čovek ne može preporoditi, međutim, što se brže budemo postarali da se očistimo od prašine i blata prošlosti, to će brže napredovati i naše duhovno zdravlje, produktivniji će, u svakom pogledu, biti trud na stvaranju novih oblika društvenog života. Mi živimo u kovitlacu političkih emocija, u haosu borbe za vlast, a ta borba pored plemenitih osećanja, budi i mračne instinkte. To je prirodno, ali to preti da nam deformiše psihologiju, nameće se kao izveštačeni razvoj koji ide na jednu stranu. Politika je tle na kojem brzo i obilno izrasta, buja korov otrovne mržnje, opakih sumnjičenja, bestidne laži, klevete, bolesnog samoljublja i nepoštovanja ličnosti možete nabrajati sve ono najgore što u čoveku postoji i sve se to razvija, obilno buja upravo na tlu političke borbe. Da nas ne bi ugušila osećanja jednog reda, ne zaboravimo na osećanja još jednog reda. Mržnja među ljudima nije normalna pojava najbolja naša osećanja, naše najveličanstvenije ideje usmerene su upravo na to da se u svetu iskoreni socijalna mržnja. Takva najbolja osećanja i misli ja bih nazvao 11

11 »društvenim idealizmom«jer upravo nam ta sila omogućava da prevladamo gadosti života i da neumorno, jednako stremimo pravdi, lepoti života i slobodi. Na tom putu mi smo stvorili heroje, velikomučenike radi slobode, najlepše ljude zemlje, i sve ono najlepše što postoji u nama izniklo je iz takvih težnji. U našoj zemlji najuspešnije i najmoćnije bude lepa načela snaga umetnosti. Kao što je nauka razum sveta, tako je umetnost njegovo srce. Politika i religija dele ljude na grupe, umetnost nas, pak, otkrivajući u čoveku opšteljudsko, zbližava. Ništa ne popravlja tako lepo i brzo ljudsku dušu kao što to čine uticaji umetnosti i nauke. * * * Pravo proletarijata da mrzi druge klase je sveprisutno i duboko zasnovano. Ali u isto vreme, upravo proletarijat unosi u život veliku i plemenitu ideju nove kulture, ideju bratstva svih ljudi na svetu. I zato, upravo proletarijat treba prvi da odbaci, kao neodgovarajuće, stare navike odnosa prema čoveku, upravo on mora sa posebnom upornošću da teži širenju i oplemenjivanju duše, te riznice utisaka života i postojanja. Proleteru darovi umetnosti i nauke moraju biti najviše vrednosti, to za njega ne sme biti prazna zabava, nego sredstvo koje ga vodi putem otkrivanja tajni života. Ja se' čudim kada vidim kako se proletarijat, preko svog intelektualnog i aktivnog organa Saveta radničkih i vojničkih deputata, odnosi ravnodušno i nezainteresovano kada se šalju na front, na klanicu, vojnici muzičari, umetnici, dramski umetnici i drugi tako potrebni njegovoj duši. Jer, šaljući na klanicu svoje talente zemlja troši sopstveno srce, a narod otkida od svoga tela najdragocenije delove. I zbog čega sve to? Možda samo zato da talentovani Rus ubije talentovanog umetnika Nemca. Zamislite kakav je to apsurd, kako je to grozno ruganje narodu! I porazmislite i nad tim koliku je masu energije utrošio narod da bi sazdao talentovanog 12

12 čoveka koji će izraziti njegova osećanja, sve naume njegove duše. Neće li ova prokleta klanica pretvoriti i ljude od umetnosti, nama tako drage, u ubice i leševe? * Novi život, br april Borili smo se za slobodu javne reći da bismo imali mogućnosti da govorimo i da pišemo istinu. Ali govoriti istinu to je najteža od svih veština, jer u svom»čistom«vidu, nepovezana s interesom ličnosti, grupa, klasa ili nacije istina je skoro apsolutno neugodna za malograđanina, on je ne prihvata niti može da je koristi. To je prokleta osobina»čiste«istine, ali je ta istina u isto vreme za nas najbolja i najneophodnija. Postavimo sebi zadatak reći istinu o nemačkim zverstvima. Ja mislim da se sasvim tačno mogu utvrditi činjenice o zverskim postupcima nemačkih vojnika prema vojnicima Rusije, Francuske, Engleske kao i prema mirnom stanovništvu Belgije, Srbije, Rumunije i Poljske. Ja imam pravo da se nadam da su te činjenice nesumnjive i neosporne, kao i činjenice o ruskim zverstvima u Smorgonu, gradovima Galicije i na drugim mestima. Ja ne poričem da su odvratni postupci istrebljivanja ljudi, koje primenjuju Nemci, nešto što se prvi put sreće u postupcima ubijanja ljudi. Ne poričem da je odnos Nemaca prema ruskim ratnim zarobljenicima gnusan, jer znam da je odnos stare ruske vlasti prema nemačkim ratnim zarobljenicima bio takođe gnusan. Sve je to istina, tu istinu je doneo rat. U ratu je bitno ubiti što više ljudi to je cinična logika rata. 13

13 Zverski postupci u tuči su neminovni, pogledajte, kako se grozno tuku deca na ulicama!»čista«istina nam veli da je zverstvo nešto što je uopšte svojstveno ljudima, to je svojstvo koje im je blisko čak i u mirno vreme, ako nešto slično postoji na zemlji. Setimo se kako je dobrodušni ruski narod zabijao eksere u lobanje Jevreja iz Kijeva, Kišinjova i drugih gradova, kako su godine Ivanovo-Voznesenska kuvali u kotlovima s vrelom vodom svoje drugove koje su tu bacili žive, kako su tamničari sadistički mučili zatvorenike, kako su crnostotinaši mrcvarili u svom gnevu devojke revolucionare nabijajući im klinove u polni organ, setimo se na trenutak krvavih bestidnosti i narednih godina. Ja ne poredim nemačka zverstva s opšteljudskim i, delom, s ruskim zverstvima; ja jednostavno koristim pravo na reč i razmišljam o istini svega toga, o tekućem danu, o istini koju je doneo rat i o»čistoj«istini koja je ista u svim vremenima i koja je zaista»od sunca sjajnija«, iako je često žalosna i uvredljiva za nas. Osuđujući čoveka Nemca ili Rusa, svejedno mi ne smemo da zaboravimo»čistu«istinu, jer ona je naša najdragocenija vrednost, najsnažniji oganj naše svesti; postojanje te istine svedoči o visini moralnih zahteva koje čovek nameće sebi samom. * * * Na frontu dolazi do bratimljenja nemačkih i ruskih vojnika ja mislim da je to posledica ne samo fizičke iscrpljenosti, nego i osećanja gađenja prema besmislu rata koje se probudilo u ljudima. Da i ne govorim o tome kako je odsjaj plamena ruske revolucije probudio vatrene nade u grudima nemačkog vojnika. Možda su činjenice o bratimljenju neprijatelja zanemarljivo male, no to nimalo ne umanjuje njihovu moralnu, kulturnu vrednost. Da, očevidno je, prokleti rat što su ga započele gramzive vladajuće klase, biće zaustavljen snagom zdravog razuma vojnika, to jest demokratije. 14

14 Ako bude tako to će biti nešto neviđeno, veliko, skoro čudesno i to će dati pravo čoveku da se ponosi sobom eto, njegova je volja pobedila najodvratnije i najkrvavije čudovište čudovište rata. General Brusilov koji podseća na»izuzetnu veru ruskog vojnika«ne veruje u iskrenost nemačkog vojnika koji nam pruža ruku pomirenja. U svojoj zapovesti general kaže:»na sve pokušaje protivnika da stupi u opštenje s našim trupama, treba odgovoriti samo bajonetom i kuršumom«. I, kao što vidimo, ta se zapovest izvršava: juče mi je vojnik koji je stigao s fronta kazivao da se naši i Nemci skupljaju u rovovima da porazgovaraju o tekućim zbivanjima, i da upravo tada ruska artiljerija, kao i nemačka, počinju da tuku po njima. Bio je i slučaj da su Nemce, koji su se bili približili našim grudobranima, Rusi stvarno dočekali kuršumima, a kada su pohitali nazad na njih su iz puškomitraljeza počeli da pucaju njihovi. Ja se trudim da govorim mirno, ja znam da i generali služe nekoj svojoj profesionalnoj»istini«i da je, još do nedavno, ta njihova»istina«bila jedina istina koja je uživala slobodu reči. Sada slobodno može da se oglasi i druga istina, čista od prestupa, istina rođena iz ljudske težnje za jedinstvom koja neće da služi sramnom delu raspaljivanja mržnje, neprijateljstva delu istrebljivanja ljudi. Porazmisli, čitaoče, šta će biti s tobom ako istina razbesnele zveri savlada razumnu ljudsku istinu? * Novi život, br april Nekoliko desetina miliona ljudi, zdravih i najsposobnijih za rad, odvojeno je od velikog dela života 15

15 od razvoja proizvodnih snaga zemlje i upućeno da ubijaju jedni druge. Ukopani u zemlju, njih zasipaju kiša i sneg, oni žive u prljavštini, u teskobi, ispijeni boleštinama, jedu ih paraziti, oni žive kao zveri i motre jedni druge da se ubijaju. Ubijaju se na kopnu, na morima, svakodnevno se istrebljuju stotine i stotine najkulturnijih ljudi naše planete, ljudi koji su sazdali ono najdragocenije na zemlji evropsku kulturu. Uništeno je hiljade sela, desetine gradova, uništen je vekovni trud niza pokolenja, spaljene su i uništene šume, upropašćeni putevi, srušeni mostovi, u prahu i pepelu leže zemaljske riznice koje je sazdao uporni i mukotrpni trud čovekov. Plodno tle zemlje izrovano je fugasnim bombama, minama, raketama, izbrazdano je rovovima i ogoljena je neplodna zemlja, izrovana je zemlja i oskrnavljena trulim leševima nevino ubijenih ljudi. Silovane su žene, ubijena deca nema gnusobe koju rat nije omogućio, nema prestupa koji se ne pravda ratom. Već je treća godina kako živimo u krvavom košmaru postali smo zveri, izgubili smo razum. Umetnost raspaljuje žeđ za krvlju, ubijanjem i rušenjem; nauka, koju je silovao militarizam, služi masovnom uništavanju ljudi. Ovaj rat je samoubistvo Evrope! Zamislite koliko je zdravog, divnog mozga koji misli prosuto na prljavu zemlju u toku ovog rata, koliko je osetljivih srdaca prestalo da kuca! To besmisleno istrebljenje čoveka od strane čoveka, uništenje velikog ljudskog dela ne svodi se samo na materijalnu štetu ne! Desetine hiljada obogaljenih vojnika će dugo, do svoje smrti, pamtiti svoje neprijatelje. Pričajući o ratu oni će mržnju preneti deci koja su već vaspitana trogodišnjim svakodnevnim krvavim užasima. Tih godina je mnogo posejano na zemlji mržnje bogatu će žetvu dati ta setva! 16

16 A ne tako davno krasnorečivo su nam govorili o bratstvu među ljudima, o jedinstvu ljudskih interesa. Ko je kriv za ovu đavolsku obmanu, za nastanak ovog krvavog haosa? Nećemo tražiti krivce dalje od sebe samih. Recimo gorku istinu: svi smo krivi za te prestupe svi i svako. Zamislite na trenutak da na svetu žive razumni ljudi, iskreno zabrinuti nad blagostanjem života, uvereni u moć svojih stvaralačkih snaga, zamislite, na primer, da mi Rusi treba, u interesu razvoja naše industrije, da prokopamo Rigo-Hersonski kanal i da spojimo Baltičko i Crno more a to je ono o čemu je sanjao još Petar Veliki. I tako, umesto da šaljemo u smrt milione ljudi, mi deo njih šaljemo na taj posao potreban zemlji, čitavom narodu. Ja sam uveren da bi ljudi koji su za tri godine pobijeni u ratu umeli za to isto vreme da isuše hiljade vrsta močvara naše domovine, da izgrade mrežu za navodnjavanje Gladne stepe i drugih pustinja, da spoje reke iza Urala s Kamom, da izgrade put kroz Kavkaski klanac i da izvrše još mnogo podviga rada na dobrobit naše otadžbine. Ali mi uništavamo milione života i ogromne zalihe radne energije na ubijanje i rušenje. Proizvodi se masa skupih i opasnih eksplozivnih predmeta; uništivši stotine hiljada života te materije bez traga iščezavaju i gube se u zraku. Od rasprsnute granate ipak ostanu komadići i delići metala od kojih vremenom možemo makar eksere da iskujemo, a ti meliniti, liditi, dinitro-toluoli zaista»u vetar seju«bogatstva zemlje. Reč je ne o milijardama rubalja, nego o milionima života koje besmisleno istrebljuju čudovišta Gramzivosti i Gluposti Kada čovek pomisli na to, mučno očajanje mu steže srce i oseća potrebu da prkosno vikne ljudima: Nesrećnici, sažalite se nad sobom! 2 17

17 O UBISTVU Novi život, br april Blistava krila naše mlade slobode poprskana su nevinom krvlju. Ja ne znam ko je pucao na ljude pre tri dana na Nevskom prospektu, ali ma ko bili ti ljudi to su ljudi zli i glupi, ljudi zaraženi otrovom trulog starog režima. Prestupnički je i gnusno sada ubijati jedan drugog, sada kada svi imamo pošteno pravo da se čestito sporimo, da se pošteno ne slažemo jedni s drugima. Oni koji drugačije misle, nisu sposobni da osete sebe i da shvate sebe kao slobodne ljude. Ubistvo i nasilje to su argumenti despotizma, to su podli argumenti, nemoćni argumenti jer, vršiti nasilje nad tuđom slobodom, ne znači, nikada ne znači, ubiti ideju, dokazati nepravilnost jedne misli, pogrešno mišljenje. Velika sreća slobode ne treba da bude zamračena prestupom protiv ličnosti, inače ubićemo slobodu sopstvenim rukama. Treba da shvatimo, vreme je da se to shvati, najstrašniji je neprijatelj slobode i prava u nama; to je naša glupost, naša surovost sa svim tim haosom mračnih, anarhičnih osećanja koje je u nas bestidnim ugnjetavanjem usadila naša monarhija, svojom ciničnom suro vošću. Jesmo li mi u stanju da sve to shvatimo? Ako smo nesposobni, ako nismo u stanju da se odreknemo najgrubljeg nasilja nad čovekom onda kod nas nema slobode. To je ta prosta reč koju mi nismo u stanju da ispunimo potrebnim sadržajem. Ja velim osnovni naši neprijatelji su glupost i surovost. Možemo li mi, trudimo li se mi, da se s tim borimo? 18

18 To nije retorsko pitanje, to je pitanje o dubini, o iskrenosti našeg shvatanja novih uslova političkog života, nove ocene značaja čoveka i njegove uloge u svetu. Vreme je da sebe vaspitamo u duhu gađenja prema ubijanju, da sebi nametnemo osećanje gađenja prema njemu. Da, ja ne zaboravljam, možda ćemo još jednom morati da štitimo naše pravo i slobodu oružjem može biti! Dana 21. aprila oni revolveri u preteći podignutim rukama su bili smešni, bilo je u tim gestovima nečeg detinjeg što se, na žalost, završilo zločinom. Da, zločinom protiv slobodnog čoveka. Je li moguće da nam je sećanje na našu odvratnu prošlost, sećanje na to kako su nas stotinama i hiljadama streljali po ulicama, zarazilo jednim ovako spokojnim odnosom dželata prema nasilnoj ljudskoj smrti? Ja ne mogu da nađem dovoljno oštru reč poruge nad ljudima koji pokušavaju da dokažu nešto kuršumom, bajonetom, udarcem pesnicom u obraz. Zar nismo protiv nečeg sličnog protestovali, zar nas nisu takvim postupcima držali u sramnom ropstvu, gušeći našu volju? I evo oslobodili smo se od ropstva spoljašnjeg ali u sebi i dalje gajimo osećanja robova. Recimo još jednom: naš najnemilosrdniji neprijatelj je naša prošlost. Građani! Zar ne možemo da nađemo snage da se oslobodimo te zaraze, da zbacimo sa sebe njenu prljavštinu, da zaboravimo njene krvave bestidnosti? Više zrelosti, više zamišljenosti i opreznosti prema sebi samima to je ono što nam je potrebno! Borba nije završena. Treba čuvati snagu, sakupljati energiju, ne rasipati je potčinjavanjem trenutnom osećanju. 2 * 19

19 O POLEMICI Novi život, br april Po tradiciji, koja je nastala u vreme carističke politike, neki novinari, u polemici, nastavljaju da koriste stare načine, trude se da se čoveku koji im je neprijatan,»zavuku«što dublje»u dušu«, da mu uđu»u stomak«,»do devetog rebra«. Razume se novine i nisu mesto za vođenje mirnih, akademskih sporova, pa ipak, ja mislim, da slobodna štampa treba da neguje osećanje poštovanja ličnosti, pa ako kad i treba pecnuti bližnjeg, to bi bilo dozvoljivo samo u slučajevima kada se nađe dovoljno razloga za peckanje, udarce nogom, zauške i druga sredstva socijalne pedagogije. U borbi ideja nikako nije obavezno tući čoveka, makar on bio oličenje i nosilac ove ili one ideje. Ja u potpunosti i odlučno protestujem protiv ličnih uvreda u polemici, ne zaboravljajući da sam i sam bio kriv zbog dopuštanja sličnih napada. * * * List Reč izražava da tako kažem nedoumicu povodom mog tobožnjeg skoka iz lista Zrak u list Novi život. Smatram za potrebno da objasnim sledeće: Da, ja sam se trudio da stvorim Zrak zajedno sa M. V. Bernackim, P. G. Vinogradovom i drugim ličnostima koje sam odavno uvažavao. Zrak je trebalo da bude organ radikalno-demokratske partije. Ja sam uzeo bio učešće u radu organizacionog komiteta te partije, pošto sam bio uveren da je ona neophodna Rusiji, da ona treba da primi u sebe svu koliko je to moguće masu ljudi koja je ostala neorganizovana između kadeta zdesna i socijalista sleva. Ja sam još godine počeo da razmišljam o stvaranju takve partije; kasnije sam o tome razgovarao sa 20

20 G. V. Plehanovom i, naravno, on se normalno poneo prema toj ideji, smatrajući da je stvaranje takve partije potrebno. Stvarajući Zrak ja sam svesno išao na određeno samoograničavanje,2 na određeno nasilje nad samim sobom, ako hoćete. Takvo nasilje nije prestupničko, jer od njega strada samo jedan čovek sam nasilnik. Neki od mojih uvaženih drugova iz kruga oko Zraka takođe su prihvatili takvo samoograničavanje. List Zrak se nije pojavio kao posledica nekih složenih i u svakom pogledu mračnih prepreka. U ovom trenutku, kada su se naši konstitucionalisti»opozicija njegovog veličanstva«3 pretvorili u republikance, a široke demokratski raspoložene mase idu za radničkom klasom ja smatram da je radikalno-demokratska partija, ako baš hoćete, nešto izlišno. * * * Verovatno će se naći pravednici koji neće propustiti da me kazne zbog takve»blagosti«oni će, naravno, to drugačije nazvati. Budući da u mojoj prirodi nema škrtosti, ja ću pravednicima dati još nešto materijala da me lakše spale na lomači vrelih reči. Po mom mišljenju, čovek treba da učini sve što je dobro i potrebno, sve što može, pa makar se»stvar«ne slagala baš najbolje sa suštinom njegovih uverenja. Ja odavno znam da živim u zemlji gde je ogromna masa ljudi sve sam brbljivac i neradnik, pa se sav smisao mog života svodi, po svom osnovnom smislu, da u ljudima probudim neke sposobnosti za rad. Već sedamnaest godina sebe smatram socijaldemokratom, u granicama mojih moći služio sam ciljevima te partije, ne uskraćujući usluge i drugim partijama, ne libeći se nikakve aktivnosti. Ljudi koji su postali drvo ili su se skamenili u svojoj veri, onoj koju ispovedaju, nikada nisu uživali moje simpatije. Ja mogu teoretski da se divim njihovoj strogoj izdržljivosti, ali ne mogu da ih volim. 21

21 Reći ću sve: ja sebe u svakoj prilici smatram jeretikom. U mojim političkim gledištima verovatno se može naći mnogo protivurečnosti koje ja ne mogu niti hoću da mirim, jer osefćam da bi radi harmonije u mojoj duši radi mog duhovnog mira i ugodnosti morao da uništim, da ubijem, upravo onaj njen deo kojim ja najstrasnije, najbolnije volim život, grešnog i oprostite jadnog ruskog čoveka. Mislim da sam kazao dosta i da pravednici mogu da me grde»na pasja kola«. * * * G. Ivanov-Razumnik iz Narodnog dela mi stavlja u krivicu to što sam potpisao apel nemačkim naučnicima4. Ja se ne sećam teksta tog apela i čak nisam siguran ni da sam ga čitao. Moj potpis ispod apela to je jedna od onih slučajnosti kojima obiluje ruski javni život i može se objasniti kao slobodan odnos prema drugom. Ali ja se ne pravdam, niti koga optužujem. Ja sam spreman da potpišem i drugi apel ako on poziva ljude nauke da se uzdrže od učešća u bratoubilačkoj i besmislenoj klanici. Kada je nauka upletena ili silom uvučena u krvavu prljavštinu politike, od toga ne trpe samo čistota i sloboda nauke to šteti svim najboljim idealima i: nadama čovečanstva, gazi se razum celoga sveta. Završiću sve ovo izražavajući svoje poštovanje i ushićenje pred ljudima koji nikada ne greše, koji se ničim ne zanose i koji se, uopšte, uvek drže kako treba. Neka je sveto ime takvih! * N ovi život, br april Prvih dana posle revolucije nekakvi bestidnici su izneli na ulice gomile odvratnih knjižica, gadnih priča na temu iz»života dvora«. U tim knjižicama se govori 22

22 o»samodržavnoj Alisi«5, o»raspusniku Griški«, o Virubovoj6 i drugim ličnostima mračne prošlosti. Ja neću da iznosim sadržinu tih knjižica, to je nešto neverovatno prljavo, glupo i razvratno. Ali tom otrovnom prljavštinom se hrani omladina, knjižice imaju odličnu prođu na Nevskom prospektu i po gradskim periferijama. S takvim otrovom se treba boriti, ja ne znam kako da, upravo to ne znam ali se treba boriti, jer osim te pakosne i jadne»literature«bolesnih i sadističkih izmišljotina, u knjižarama je malo izdanja knjiga koje ovaj trenutak zahteva. Prljava»literatura«je posebno štetna, posebno se lepi sada kada su u ljudima probuđeni svi mračni instinkti i kada još uvek nisu iživljena osećanja negodovanja, uvreda sva ona osećanja koja raspaljuju žeđ za osvetom. Nema sumnje deo krivice što smo nemoćni i neobdareni, imamo pravo da pripišemo onim snagama ko je su uvek nastojale da nas zadrže daleko od žive aktivnosti izgradnje javnog života. Nema sumnje, Rusiju vaspitavaju, vaspitavali su je, pedagozi koji su politički još uvek nedarovitiji nego naš znani malograđanin. Nema sumnje, svaki naš pokušaj da budemo samostalniji nailazio je na strašno protivljenje od strane vlasti, bolesno samoljubive vlasti koja se trudila samo da očuva svoje pozicije u zemlji. Sve je to nesumnjivo, međutim, treba, ne bojeći se istine, kazati da i nas ima za šta čovek da pohvali. Gde, kada i u čemu se, poslednjih godina užasnog ruganja nad ruskim društvom u celini ruganja nad njegovim razumom, voljom i savešću pokazalo nekakvo narodno suprotstavljanje tim zlim i mračnim silama života? Kako se manifestovalo to građansko samosaznanje, koje su svi huliganski poricali, kome je bila data vlast na nešto slično? I u čemu se, osim u leporečivosti i epigramima, izrazilo naše uvređeno osećanje ličnog dostojanstva? Ne, treba znati istinu: mi smo i sami moralno pokolebani, ništa manje nego što su to snage neprijateljski raspoložene prema nama. 23

23 Mi preživljavamo dane strašnih zbivanja čiju dubinu, očevidno, ne možemo pravilno da shvatimo, tragika dana se ne oseća; u ovim danima bi najmanje trebalo obraćati pažnju na zbivanja kriminalnog karak; tera, ma koliko nešto slično, spolja gledano, bilo privlačno. Sasvim ie verovatno da nećemo imati posla samo s još jednom sličnom avanturom, ali u svemu tome ne treba zaboravljati da nije zanimljiv fakat zločina sam po sebi, nego je zanimljiva i važna njegova vaspitna, socijalno-pedagoška snaga. Istorija vaspitava duhovno zdrave ljude i uništava bolesne: skandal može da iskrivi prve, ali još više da deformiše shvatanje sveta ovih drugih. Duhovno nezdravih ljudi, među nama, ima odveć mnogo događaji prete da povećaju taj broj. Nož, revolver i njima slični to su rekviziti melodrame, time se ne gradi normalan život, i vreme je da se shvati da istorija i skandal, ma koliko on bio bučan, nemaju ničeg zajedničkog. Najstrašniji ljudi su oni koji ne znaju šta hoće, i zato je neophodno da angažujemo svu našu volju u cilju stvaranja sasvim jasnih namera i želja. Mi stojimo pred nužnošću izvršavanja nekog istorijskog podviga, a za svaki je podvig potrebna koncentracija volje. Smemo li da se divimo prljavim bulevarskim romanima, dok oko nas, u ćelom svetu, traje strašna tragedija? Danas su stavljene u pokret sve moćne sile svetske isto rije, svi Ijudi-zveri otkinuli su se s lanca kulture, pokidan je njen fini veo, sve se opako obnažilo ta pojava, ravna katastrofi, potresa temelje društvenog sistema do njegovih najdubljih osnova. Potrebno je dozvati u život svu lepotu razuma i svu volju kako bi se korigovale posledice naše tragične nemarnosti u odnosu na nas same, nemarnosti koja je uslovila tragičnu zabludu. čovečanstvo nije vekovima stvaralo podnošljive uslove života da bi se oni u XX veku naše ere razrušili. Mi iz bezumlja događaja moramo izvući razumnu lekciju, imajući na umu da je ono što se zove Kob, Sudbina, samo rezultat našeg nedovoljnog razmišljanja, 24

24 našeg neverovanja u sebe; moramo znati da se sve što se na zemlji stvara, stvara samo trudom njenog jedinog Gospodara i Trudbenika Ćoveka. * Novi život, br maj Ne sačekavši odluku Saveta vojničkih deputata u vezi s pitanjem slanja na front glumaca, umetnika i muzičara bataljonski komitet Izmailovskog puka poslao je u redove 43 umetnika, među kojima ima izuzetno talentovanih, u kulturnom pogledu dragocenih ljudi. Svi ti ljudi nemaju pojma o vojnoj službi, nisu obučavani za strojevi korak. Oni ne znaju da gađaju tek sada ih prvi put vode na strelište, a u sredu treba da pođu na front. Tako će ovi dragoceni ljudi otići na klanicu ne znajući ni da se brane. Ja ne znam ko čini Bataljonski komitet Izmailovskog puka, ali sam uveren da ti ljudi»ne znaju šta čine«. Jer slati u rat talentovane umetnike to je isto takvo rasipništvo i glupost kakvo je potkivanje obične rage zlatnim potkovicama. A poslati ih, bez prethodne vojne obuke, to je smrtna presuda izrečena nevinim ljudima. Zbog takvog odnosa prema čoveku mi proklinjemo carsku vlast, upravo smo je zbog toga zbacili. * * * Demagozi i Iakeji iz gomile, verovatno će mi doviknuti: A jednakost? Naravno, ja to ne smećem s uma. Ja sam takođe potrošio mnogo snage dokazujući neophodnost političke 25

25 i ekonomske jednakosti za sve ljude, ja znam da se samo s takvom jednakošću može postati dobar, čestit i pravi čovek. Revolucija je izvedena da bi čovek bolje živeo, da bi i sam postao bolji. Ali ja moram da kažem da za mene pisac Lav Tolstoj ili muzičar Sergej Rahmanjinov, kao i svaki talentovan čovek, nije jednak Bataljonskom komitetu Izmailovskog puka. Ako bi Tolstoj sam osetio želju da čoveku opali metak u čelo ili da mu zarije bajonet u stomak tada bi, razume se, đavo pucao od smeha, idioti bi likovali zajedno sa đavolom, a ljudi, za koje je talenat najčudesniji dar prirode, osnova kulture i ponos zemlje ti bi ljudi, velim, još jednom zaplakali krvavim suzama. Ne, ja iz dna duše protestujem protiv toga da se od talentovanih ljudi stvaraju loši vojnici. Obraćam se Savetu vojničkih deputata i pitam: da li oni smatraju pravilnom odluku Bataljonskog komiteta Izmailovskog puka? Slaže li se taj Savet s tim da Rusija treba da baci u nezasito ždrelo rata najbolje delove svog srca svoje umetnike, svoje talentovane ljude? I još kako ćemo živeti uništavajući svoje najbolje mozgove? KOŠMAR (IZ DNEVNIKA) N ovi život, br maj Mala vitka, elegantno odevena, došla je kod mene jutros dok je u prozor moje sobe zavirivalo sunce; do šla je i sela tako da joj je sunčev zrak grlio vrat i ramena i posipao zlatom plavu kosicu. Mlada je, i sudeći po manirima, lepo vaspitana. Njene smeđe oči smešile su se nervoznim smeškom 26

26 deteta koje je nečim zbunjeno pa se pomalo ljuti što ne može da savlada tu zbunjenost. Skidajući rukavicu s tanušne ručice, gledajući me iskosa, ona poče skoro šapatom: Znam, ja sam upala na grub način, vi ste zauzeti, da, vi ste veoma zauzeti. Da. Naravno, reče ona, mahnuvši glavom i podižući lefpe obrve. Sada kao da se svi sele u novi stan... Ona uzdahnu, i gledajući u svoju malu nogu obuvenu u lepu cipelu, nastavi: Neću vas zadržati, potrebno mi je samo pet minuta. Želim da me vi spasite. Smešeći se, rekoh: Ako čovek misli da ga neko može spasiti za pet minuta, on je, kako ja vidim stvari, sasvim daleko od propasti... Na to žena, pogledavši me lepim očima u lice, odvažno reče: Znate, ja sam bila agent odeljenja Ohranke*... Ah, šta vam je... kako me gledate... Ćutao sam, smešio sam se glupo, nisam joj verovao, i trudio sam se da pobedim neku mračnu nervoznu želju. Misilo sam da je došla da donese stihove, priču. To je prljavo, zar ne? tiho upita žena. Vi se šalite. Ne, ne šalim se. To je, zar ne, veoma ružno? Zbunjen, ja promucah: Vi ste sami tako ocenili. Da, naravno, ja znam, reče ona uzdahnuvši i namesti se udobnije u fotelji. Na licu joj se pojavi grimasa razočaranja. Sitni prsti raskošno lepe ruke lagano su prebirali po lančiću medaljona. Sunčev zrak dade njenom uhu boju korala. Sva je bila tako prolećna, praznik. Nervozno, žurno, nekako zadihano, kao da priča nestašluke, ona poče da kazuje: To je bilo pre tri godine... nešto manje. Imala sam romansu, volela sam oficira, on je kasnije postao 27

27 ađutant u žandarmeriji i eto, tada... bila sam tek završila fakultet i počela sam da predajem. Kod mene u kući okupljali su se razni ozbiljni ljudi, političari... ja ne volim politiku, ne razumem je. On me je ispitivao. U ljubavi je sve moguće, slažete li se? Sve treba da dozvoliš, ako nekog voliš. Veoma sam ga volela. A oni ljudi su bili tako neprijatni, sve kritikuju. Drugarice s posla mi se takođe nisu sviđale. Osim jedne. Njeno dečje brbljanje me je sve više uveravalo da ona nije svesna svoje krivice, za nju je taj zločin samo nestašluk o kojem je neprijatno svako sećanje. Upitao sam je: Jesu li vam plaćali? O, ne. Uostalom... Ona se zamisli nekoliko sekundi razgledajući prsten na svojoj ruci. On mi je poklanjao razne stvari evo ovaj prsten i medaljon, još... Može biti, to je plaćanje, zar ne? U očima joj blesnuše suze. On nije mnogo pošten čovek, ja to znam. Čujte, kao da tiho povika ona, ako moje ime objave, šta da činim? Vi morate da me spasite, ja sam mlada, ja tako volim da živim, volim ljude, knjige... Gledao sam na tu ženu i prolećno sunce mi se činilo kao nešto suvišno za nju, za mene. Sumoran dan, magla iza prozora, lapavica i blato na ulicama, ćutljivi, kao zgaženi ljudi to bi bilo u harmoniji sa njenom pričom, a ne ovaj prolećni osmeh neba i divni glasovi ljudi. Šta se može reći takvom čoveku? Nisam nalazio ništa što bi se dotaklo srca i uma žene u svetloj bluzici s dubokim izrezom na grudima. Zlatni prsten s krvavo crvenim rubinom čvrsto steže njen prst, ona se zabavlja igrom sunca u odsjaju rubina i mirno niže reč po reč ćudljive mreže svojih emocija. Zbog ljubavi se često učini i nešto ružno, zvuči njen glasić kao da ponavlja banalne replike s bio- 28

28 skopskog ekrana. Zatim se naginje k meni, pogled joj je tako čudan. Ja nikako ne mogu da vam pomognem. Zar? tiho upita ona. Sasvim sam uveren da ne mogu. Ali, možda. Ona nežno izgovara reči o čovekovoj dobroti, o njegovom osetljivom srcu, o tome kako je Hristos, i još neko, učio ljude da praštaju grešnima, sve neke zapanjujuće neumesne i grozne reči. U razrezu bluzice gledam njene grudi i mimo volje zatvaram oči: podlac koji je iskvario ovo stvorenje, trgovac poštenim ljudima, milovao je te grudi, osećao je isto onakvo ushićenje kakvo oseća pošten čovek dok miluje voljenu ženu. Glupo, ali poželim da pitam zar je to pravedno? Pogledajte, kako sam ja mlada, ali poslednjih dana se osećam kao starica. Svima je lepo, svi se raduju, a ja ne mogu. Zbog čega? Njeno pitanje zvuči iskreno. Ona se stisla, drži se rukama za kolena, grize usne, lice joj postalo bledo, a sjaj iz očiju nestaje. Ona je kao cvet zgažen nečijom teškom potpeticom. Jeste li mnogo njih potkazali? Nisam brojala, naravno. Njemu sam pričala samo o onima koji mi se nikako nisu sviđali. Da li znate kako su s njima postupali žandarmi? Ne, to me nije zanimalo. Naravno, slušala sam da su neke bacili u tamnice, progonili nekuda, ali mene politika nije zanimala... Ona o tome govori ravnodušno, kao o dalekoj nezanimljivoj prošlosti. Ona je mirna; ni histeričnog krika, ni vapaja izmučene savesti, ničeg što bi opominjalo na patnju. Verovatno se posle obične svađe s njim, svojim voljenim, osećala mnogo gore, uzbuđenija. Govorila je još koji minut, ustala je, ljubazno mi klimnula glavom, i laganim hodom žene koja voli da igra pošla ka vratima dobacivši mi u hodu: Kako su ljudi surovi, kad pomislim. 29

29 Hteo bih da joj kažem: Nešto ste kasno počeli da razmišljate o tome. Ali ja sam ćutao i s ogromnim naporom savlađivao tugu pomešanu s besom. Zaustavivši se u vratima, okrenuvši lepi vrat, ona preko ramena reče: Ali šta će biti sa mojim, sa najrođenijima, kada moje ime bude objavljeno u novinama? Zamislite! Zašto sami niste razmislili o tome? Ali ko je mogao pomisliti da će doći do revolucije? povika ona. Dakle, ništa ne možete učiniti za mene? Progovorio sam polako: Za vas ništa. Ona ode. Poznavao sam Guroviča, Azefa, Serebrjakovu i još mnogo izdajnika. Na njihovom spisku ima desetak ljudi, bili su mi poznanici, zvali su me»druže«, ja sam im verovao, razume se. Kada su jedno za drugim publikovali njihova imena, ja sam osećao kako mi neko ironično-nemilosrdno i pakosno pljuje na srce. To je najtužniji podsmeh mojoj veri u čoveka. Ali najstrašniji zločin je zločin deteta. Kad je žena izašla zamislio sam se s osećanjem otupelosti i očajanja praćenog spokojem: Nije li već vreme da se ubijem? Kroz dva ili tri dana ona je ponovo došla, odevena u crninu, još elegantnija. U crnini je bila kao odraslija, njeno milo, sveže lice bilo je nekako čvršće strožije. Ona, vidi se, voli drago kamenje, bluzica joj pritegnuta brošem od almandina, na vratu, na zlatnom lančiću, visi krupan brušeni rubin. Znam da vam je ovo odvratno, veli ona, ali ja osim vas nemam s kim da se posavetujem. Navikla sam da vam vetujem, činilo mi se da vi volite ljude, čak i grešne, a vi tako ste drveni, škrti... čudno! Da, čudno je, ponavljam ja i smejem se misleći kako život bestidno vrši nasilje nad ljudima. I 30

30 zbog nečeg se osećam krivim pred tom ženom. Zbog čega? Ne shvatam. Ona priča da ima čoveka koji je spreman da je uzme za ženu. On je čovek u godinama, šta ćete, ali, šta da se radi? Jer u slučaju promene prezimena mene više nema. I smešeći se, skoro veselo, ona ponavlja: Mene, kakva sam sada, neće biti više, da? Hoću da joj kažem: Gospođo. Čak i ako se zemlja bude rasprsla, ako u prah poleti u prostranstvo, ako svi ljudi obamru od užasa, ja mislim da ćete vi ipak ostati kakvi ste bili. I ako na zemlju, čudom naše volje, dođu mir, ljubav i neiskazana sreća, ja mislim, vi ćete i tada ostati isti. Ali s njom govoriti nekorisno je; ona je čvrsto uverena da se lepoj ženi sve prašta. Kažem jo j: Ako mislite da će vam to pomoći... Ah, ne znam šta da mislim. Ja se jednostavno bojim. Ona govori koketujući, jednako tonom deteta koje je načinilo nestašluk i hoće da svi o tome ne misle. Ja ćutim. Tada ona progovori: Možete li da budete neka vrsta devera na mojoj svadbi? Ja nemam oca, on se razveo od majke. Ja ga ne viđam, ne volim ga. Hoćete li, molim vas! Ja odrečno klimnem glavom. Tada ona kleče na kolena i poče govoriti: Ali čujte, čujte. U njenim gestovima ima nečeg teatralnog, ona se otvoreno trudi da me podseti da je žena, hoće da i ja osetim da sam muškarac. Divno je zabacila glavu, isturila je grudi napred, ličila je na otrovni cvet a lepa glavica je ličila na tučak u crnim laticama čipkaste bluze. 31

31 Hoćete li da budem vaša ljubavnica, vaša devojka za provod? pita ona, ne znam zbog čega, na francuskom. Odmakao sam se od nje. Ona brzo ustade i reče: Vaši govori o ljubavi, o patnji to je laž. Sve je laž. Sve. Tako ste pisali o ženama... Zbogom! Zatim, na odlasku, ona reče uvereno i pakosno: Vi ste me uništili. Iščezla je, ostavivši mi na duši tamnu senku. Možda su to sve neumesne, tek lepe reči, ali, ona me je bacila u bodlje i trnje najmučnijih razmišljanja o njoj, o sebi. Drugačije ne umem da iskažem ono što osećam. Na duši mi je legla crna, teška senka. Verovatno su ovo glupe reči. Kao i sve reči. Zar nisam i ja odgovoran za sve gadosti života koji buja oko mene, zar ne odgovaram za ovaj život koji je, na svom početku, grozno isprljan blatom izdaje? Na ulici buka oslobođene narodne stihije, kroz prozor kao zujanje pčelinjeg roja doleće jek stotine glasova. Grad, kao pčelinjak prolećni, kada pčele krenu, čini mi se osećam svež dah novih reči, osećam kako se na sve strane stvaraju med i vosak novih misli. Da, to je ono što mene raduje. Ali osećam da sam prikucan za nekakvu trulu dasku, za zid, da sam na njemu raspet oštrim bodljama, mislima o silovanom čoveku kome ne mogu da pomognem, ničim, nikada... * N ovi život, br maj Nedavno se jedan romansijer požalio da u ruskoj revoluciji nema romantizma, ona nije stvorila Teruanu de Merikur, nije istakla heroje, sjajne ljude.7 32

32 U redu, Teruane verovatno nije bilo zbog toga što mi nismo opsedali Bastilju, ali da smo to radili, mislim da bi se među 50 hiljada petrogradskih»devojaka za provod«verovatno našla junakinja. Ali oduvek je kod nas bilo malo heroja, ako izuzmemo one koje smo sami nesrećno izmislili Susanjina, trgovca Igolkina, vojnika spasioca Petra Velikog Kuzmu Krjučkova i druge junake fizičke sile, da tako kažem. U polemici, razume se, može se lako zaboraviti na heroje duha, na ljude koji su velikim, upornim podvigom svog života izveli, najzad, Rusiju iz začaranog carstva nepravde i nasilja. Ali ja mislim da romantizam, ipak, nije presahnuo, da su romantičari još živi, ako imenom romantičara udostojimo ili uvredimo? čoveka strasno zaljubljenog u svoju ideju, u svoj san. Ovih dana upravo mi je jedan takav romantičar seljak iz Permske gubernije poslao pismo u kojem su me posebno dirnule ove reči:»da, za istinu nema svako moći, pokatkad je ona tako mučna da je strašno naći se s njom oči u oči. Zar nije strašno kad vidiš kako veliku svetu zastavu socijalizma grabe prljave ruke, interesi džepa?... Seljaštvo će, željno, svojine, dobiti zemlju i okrenuće se, iskidaće u deliće zastavu Željabova, Breškovske. Partijski aktivista, student, član Socijaldemokratske partije, izjavljuje da više neće da radi za partiju, jer u službi dobija 350 rubalja a partija mu daje samo 250. On bi sto rubalja dao, ako hoćete, radi»nekadašnjeg«idealizma... Vojnici rado staju pod zastavu»mir sveta celoga«, ali su oni tu ne u ime ideja internacionalne demokratije, nego zarad svoje kože: hoće da sačuvaju život, i očekivano lično blagostanje. Odlično se sećam svog raspoloženja kada sam kao sedamnaestogodišnji mladić, pržen žarkim suncem, išao za plugom; kada bih video da prolazi u blizini pisar, sveštenik ili učitelj obavezno sam se pitao:»zbog čega ja radim a ovi ljudi uživaju?«. Jer ja sam smatrao da je 3 33

33 rad samo fizički rad i sve su moje težnje bile usmerene na oslobođenje od takvog rada. To isto vidim i sada kod drugih koji rado pristaju uz socijalističke partije. Kad vidim takve»socijaliste«dođe mi da zaplačem jer ja neću da budem socijalista na rečima nego na delu. Potrebne su vođe koje se ne boje da govore istinu u lice. Ako bi socijalistička štampa razobličavala pored buržoazije i one koji su njoj glavni, u štampi, ona bi u budućnosti dobila mnogo. Treba biti surov i nemilosrdan ne samo sa protivnikom, nego i s prijateljima. U Bibliji je kazano: obličaj premudra, i vozljubit tja«. To je glas nesumnjivog romantičara, glas čoveka koji oseća organizacionu moć istine i voli njenu vatru koja pročišćuje dušu. Ja se s poštovanjem klanjam tom čoveku8. Ljudi ovog tipa teško žive, ali iza njihovog života ostane prekrasan trag. * Novi život, br maj Da, mi živimo u nemirnom, opasnom vremenu o tome mračnom ubedljivošću govore pogromi u Samari, Minsku, Jurjevu, divlja orgijanja vojnika na železničkim stanicama i čitav niz drugih činjenica raspusnosti, ostrvljenosti i grubijanstva. Naravno, ne treba zaboraviti da povici»otadžbina je u opasnosti«mogu biti izazvani ne samo osećanjem najiskrenijeg nemira, nego i insinuacijama koje su stvar partijske taktike. Međutim, bilo bi pogrešno misliti da je anarhija posledica političkih sloboda, ne, kako ja vidim stvari, sloboda je samo unutrašnju bolest pretvorila u spolja- 34

34 šnju to jest bolest duha u kožnu bolest. Anarhiju smo dobili od monarhije, od nje smo nasledili tu klicu. Ne treba zaboraviti ni to da pogromi u Jurjevu, Minsku i Samari, iako grozni, nisu bili praćeni ubijanjem, dok su pogromi u vreme carizma, sve do»nemačkog pogroma«u Moskvi, bili zverski i krvavi. Setite se Kišinjeva, Odese, Kijeva, Bjelostoka, Bakua, Tiflisa, tq čitavog niza odvratnih ubistava u desetinama manjih gradova. Nikog ne tešim, najmanje sebe samog, ali ipak ne mogu a da ne skrenem pažnju čitalaca na ono što, makar malo, ublažava podle i prljave ljudske prestupe. Ne zaboravimo, takođe, da su ti ljudi koji najjače od svih viču»otadžbina je u opasnosti«, imali sve razloge da izvikuju te strašne reči još pre tri godine Pridržavajući se partijske i klasne egoističke taktike oni to nisu učinili, i tokom tri godine ruski narod je bio svedok najgnusnije anarhije koja je forsirana s vrha. Kada dublje zađemo u prošlost, na kormilu ruske države nalazimo i jednog Stolipina, nesumnjivog anarhistu, njega su podržavali i aplaudirali mu upravo ti dobronamerni republikanci koji sada snažno vapiju zbog anarhije i zahtevaju nužnost borbe protiv nje. Naravno,»ko ne radi taj i ne greši«, ali kod nas je strašno mnogo ljudi koji šta god da urade načine grešku. Da, da, uvek se treba boriti protiv anarhije, ali treba pokatkad znati i savladati svoj strah pred narodom. Otadžbina bi se manje osećala ugroženom kada bi u njoj bilo više kulture. Na žalost, u vezi s pitanjem o nužnosti kulture, o tipu kulture koji je nama potreban, mi izgleda još nismo postigli saglasnost barem je tako bilo do rata kada su moskovski filozofi oštroumno i sasvim iskreno upoređivali Kanta s Krupom ta rešenja nama nisu bila jasna. 3* 35

35 Možda se propovedanje»samobitne«kulture kod nas javlja upravo i obavezno baš u vreme najžešće reakcije, jer smo od davnina navikli da mislimo i»po liniji najmanjeg otpora«. Bilo kako bilo, mi smo najmanje od svega brinuli o razvoju evropske kulture eksperimentalne nauke, slobodne umetnosti i tehnički usavršene industrije. I sasvim je prirodno što su u osnovi, našim narodnim masama, potpuno nepoznate te tri osnove kulture. Prvi zadatak bi ovog trenutka morao biti probuditi u narodu, osim političkih, etičke i estetske emocije. Naši umetnici bi se morali svom silom svog talenta okrenuti ulici, ulici koja je haotično raspoložena, i ja verujem da bi pobedonosna navala lepote u dušu pomalo ošamućenog građanina Rusije smirila njegov nemir, ublažila bes i druga nimalo pohvalna osećanja, kakvo je, na primer, gramzivost; uopšte, to bi čoveku pomoglo da bude čovečniji. Ali dali su mu umesto toga izvinite! loše novine za skupe pare i više ništa, za sada. Nauke i humanitarne i egzaktne bi mogle odigrati veliku ulogu u oplemenjivanju instinkata, ali je učešće ljudi od nauke u našem životu sada manje nego što je bilo ranije. Ja ne znam ni jednu popularnu knjižicu koja bi razložno i uverljivo prikazivala kako je velika i pozitivna uloga industrije u procesu razvitka kulture. A takva je knjižica ruskom narodu odavno neophodna. Može se još mnogo reći o neophodnosti brzog i upornog rada u kulturi u našoj zemlji. Čini mi se da proglas»otadžbina je u opasnosti«nije tako strašan kao onaj drugi:»građani! Kultura je u opasnosti!«10. 36

36 I * N ovi život, br maj Ovih dana sam dobio pismo ovakvog sadržaja:»juče sam pročitao vaš Košmar i moja duša duša čoveka koji je takođe služio u Ohranki plače od saznanja o nemoći i beznadežnosti mog položaja; šta je sve ta priča probudila u meni. Ja vam neću pričati kako sam pao u takvu jamu: to nije zanimljivo. Reći ću vain samo da su me glad i savet meni onda bliskog čoveka, koji je bio pod istragom i koji je mislio da mu ja mogu pomoći, nagnali na taj užasan korak. Reći ću vam da sam prezirao sebe sve vreme dok sam tamo bio u službi, prezirem sebe i sada. Ali, znate li šta me boli? To što čak ni vi, tako osetljiv čovek, niste shvatili, očevidno, da smo i mi iz Ohranke mnogo šta pregoreli u svojoj duši. Mi smo patili, ne onda dok smo služili, nego ranije, dok još nije bilo drugog izlaza. Društvo, koje se sada baca blatom na nas, nije nas onda podržalo, nije nam pružilo ruku pomoći. Jer, nisu svi tako moćni da mogu davati sve, ne dobijajući u zamenu ništa! Da još nema vere u socijalizam, u partiju, a ja sam, znate, u svojoj opakoj glavi tako razmišljao: odveć je mala ta šteta koju ja mogu naneti pokretu, odveć ja verujem u ideju da ne bih umeo da radim i tako da koristi bude više nego štete. Ja se ne pravdam, ali bih hteo da psihologiju takvog jadnog stvorenja kakvo je provokator, ipak, vi protumačite. Jer, nas je mnogo! sve najbolji partijski radnici. To nije pojava neke individualne lične nakaznosti, nas je, očevidno, neki dublji razlog opštije prirode nagnao u taj ćorsokak. Ja vas molim: savladajte gađenje, uđite dublje u dušu izdajnika i recite nam: kakvi su nas motivi vodili dok smo, verujući svom dušom u partiju, u socijalizam, u sve što je sveto i čestito,»pošteno«služili u Ohranki i, prezirući sebe, ipak nalazili načina da»živimo«. 37

37 * * * Teško je živeti u svetoj Rusiji! Teško. Greše ljudi u njoj gadno, kaju se zbog greha zbog greha toga, a to je gore. Zapanjujuća je logika podvučenih reči koje govore o veri u socijalizam. Da li bi mogao čovek koji ovako čudno i strašno razmišlja, da odgrize uho ili prst voljenoj ženi samo zbog toga što je voli svu, sve njeno telo s dušom, a prst, uho su nešto tako malo, malo u poređenju s njom ćelom. Verovatno ne. No, verujući u stvar socijalizma, voleći partiju, on kida jedan za drugim njene žive delove i misli iskreno da će koristi partijskoj stvari biti više nego štete. Ponavljam pitanje: da li on iskreno misli? I bojim se, iskreno je, to se kod njega stvorilo ne posle fakta, nego zajedno sa faktom, činjenicom izdaje. Najoriginalnija crta Rusa jeste da je u svakom datom momentu iskren. I upravo je ta originalnost, po mom mišljenju, izvor moralne pometnje u kojoj smo se navikli da živimo. Pogledajte samo: nigde se ljudi ne bave tako mnogo i tako uporno pitanjima i sporovima, brigama o ličnom»samousavršavanju«kako se tim, očevidno nekorisnim poslom, bave kod nas. Morala, kao osećanja organskog gađenja prema svemu što je prljavo i ružno, kao instinktivne težnje duševnoj čistoti i lepom postupku, takvog morala nema u našem ophođenju. Njegovo mesto odavno je zauzelo hladno,»umno«, rasuđivanje o pravilima ponašanja, i to rasuđivanje, da i ne pominjemo njegovu odvratnu skolastiku, stvara ledenu atmosferu nekakvog beskrajnog, iznuđenog, bestidnog uzajamnog osuđivanja, uzajamnog sumnjičenja, zavirivanjem u dušu onim iskošenim prodornim pogledom neprijatdja. A to je rugoba od neprijatelja on vas ne nagoni da naprežete sve vaše snage, da izoštrite vaš razum i volju koji su potrebni u borbi s njim. On je leporečiv. Jedino što hoće to je da vam dokaže da je umniji, pošteniji, iskreniji od vas, u sva 38

38 kom pogledu bolji od vas. Usudite se da mu to kažete on će se obradovati na trenutak, zatim će biti prazan, nestaće, smekšaće i biće mu dosadno. Ali njemu to, na žalost, ne dozvoljavaju, nego stupaju s njim u spor i sami se kvare, trošeći patos reči na sitnice. I tako, leporečivi rađa druge leporečive ljude, tako se naša, ne mnogo bogata, osećanja razmenjuju za zvonku monetu praznih reči. Pogledajte koliko je ništavna svaka simpatija u vama i oko vas, kako je slabo razvijeno osećanje prijateljstva, kako su vatrene naše reči, kako je čudovišno hladan naš odnos prema čoveku. Mi se prema njemu odnosimo s uzbuđenjem samo onda kada nam on, narušivši pravila ponašanja koja smo mi ustanovili, pruža slatku priliku da mu sudimo»sudom nepravednim«. Deca na selu zimi, uveče, kad im je dosadno i kad im se još ne spava, love bubašvabe i istenice i kidaju im nožice jednu za drugom. Ta prekrasna zabava veoma podseća na smisao našeg odnosa prema bližnjemu, na karakter naših rasuđivanja o njemu. Autor pisma, drug provokator, govori o tajanstvenom»opštem razlogu«koji je mnoge, pa i njega, nagnao u»ćorsokak«. Mislim da takav»opšti razlog«postoji i taj je razlog veoma složen. Verovatno je jedan deo tog razloga potvrđen i činjenicom da se mi nezainteresovano odnosimo jedni prema drugima, u zavisnosti od uslova kako smo raspoloženi, ako smo dobro raspoloženi... Mi ne umemo da volimo, ne poštujemo jedni druge, kod nas nije razvijeno osećanje pažnje prema čoveku, o nama je davno i potpuno tačno kazano da smo:»i prema dobru i prema zlu sramno ravnodušni«. Drug provokator je napisao veoma iskreno svoje pismo, ali ja mislim da je uzrok njegove nesreće upravo ta ravnodušnost prema dobru i prema zlu. 39

39 * N ovi život, br maj Anarhija, anarhija! viču»ljudi zdravog razuma«1pojačavajući i šireći paniku sada, kada svi, makar i malo, za rad sposobni ljudi treba da se prihvate običnog, teškog, svakodnevnog posla izgrađivanja i ulepšavanja novog života, sada kada je naša dužnost da ustanemo u odbranu vrednosti stare kulture.»anarhija!«. I ponovo, kao i posle na rusku demokratiju, na čitav ruski narod, bacaju se potoci gneva iz mastionica, kukavičke pakosti, i šikljajuoi gejziri prljavih optužbi. Neugodno mi je i ne bih da govorim o sebi, ali kada sam, pre godinu i po dana, objavio Dve duše, članak u kojem sam kazao da je ruski narod organski naklonjen anarhizmu, ja sam istovremeno isticao da je on pasivan, ali i surov kada se dočepa vlasti; govorio sam da je proslavljena lepota njegove duše onaj karamazovski sentimentalizam, da je u njemu užasno prisutna odbojnost prema humanizmu i kulturi; mene su zbog tih ideja ne novih, i ne mojih, ja sam ih samo tako izrazio optužili za sve grehe učinjene protiv naroda.12 Čak i nedavno, baš ovih dana, neko je u Reči listu koji je, pre svega, pismen izjavio da moj»defetizam«najbolje objašnjava moj stav prema narodu. Uzgred, ja sam potpuno nevin što se tiče»defetizma«i nikada nisam imao simpatija za išta slično. Negirati pesničanja, dvoboje, rat, i druge gadosti koje su sramota za sve ljude, negirati te postupke koji ne mogu da reše sporove i mržnju koja je sve dublja, još ne znači biti»defetista«i onaj»koji se ne protivi zlu«13. To posebno nije svojstveno meni, čoveku koji propoveda aktivan odnos prema životu. Možda ja u nekim slučajevima neću braniti sebe, ali kada treba ustati u zaštitu onog kog volim, za to ću uvek smoći snage. Nisam se setio ideja koje sam izneo u članku Dve duše zato da se branim, da se pravdam. Meni je jasno 40

40 da u ovoj verbalnoj tuči koju iz pristojnosti zovemo»polemika«, onima koji se tuku nije ni stalo do istine, oni love jedan kod drugog lapsuse, nedorečenosti i slaba mesta pa se tuku ne u ime dokazivanja istinitosti svojih uverenja, nego da javno pokažu svoju umešnost. Setio sam se članka Dve duše samo da bih svojim neprijateljima od papira postavio pitanje: kada su bili iskreniji kada su me napadali zbog mojih ne mnogo laskavih misli o ruskom narodu, ili sada, napadajući sam ruski narod mojim rečima? Nikada nisam bio demagog niti ću to biti. Kada kudim naš narod zbog njegove naklonosti prema anarhizmu, zbog odsustva ljubavi prema radu, zbog svakojakih divljanja i neprosvećenosti, ja imam na umu: on nije ni mogao biti drugačiji. Uslovi u kojima je živeo nisu kod njega mogli razviti osećanje poštovanja ličnosti, ni svest o pravu građanina, ni osećanje pravičnosti on je živeo u uslovima potpune obespravljenosti, ugnjetavanja čoveka, najbestidnije laži i zverske surovosti. I treba se diviti što je pri svemu tome narod, ipak, sačuvao dosta ljudskih osećanja i izvesne zalihe zdravog razuma. Vi se žalite: narod uništava industriju! A ko mu je i-kada objasnio da je industrija osnova kulture, fundament socijalnog i državnog blagostanja? U njegovim očima, industrija je opaki mehanizam dobro udešen da mu skida kaiševe od kože. Je li on u pravu? No, pre tri, ili pre pet meseci vi ste sami, iz dana u dan, u svim novinama i časopisima razobličavali pred njim bestidni i u svakom pogledu fantastični rast dohotka ruske industrije, i eto pogled naroda je vaš pogled. Razume se, vi ste morali da»razobličavate«to je dužnost svakog glasila istine koje hrabro brani pravdu. Ali polemika vuče u jednostranost, i zato ste, govoreći o otimačini, vi zaboravili da govorite o kulturnoj, 41

41 stvaralačkoj ulozi industrije, o njenom značaju za državu. Izvor zarade za jedne, industrija je, za druge, samo izvor fizičkog i duhovnog ugnjetavanja to je gledište koje kod nas bez zazora prihvata većina, čak i pismenih ljudi. To se gledište formiralo davno i čvrsto je ukorenjeno setite se kako je u Rusiji bila primljena knjiga G. V. Plehanova Naše nesuglasice i kakvu je buru izazvao»jovan Krstitelj svih naših preporoda«p. B. Struve sa svojim delom Kritičke primed.be. Vikati protiv anarhizma isto je tako nekorisno i sramno kao i vikati»požar!«, videći da kuća gori, a ne uzeti učešća osim u verbalnom smislu u borbi s požarom. Polemika je divna zabava za ljude koji vole skolastičke vežbe u leporečivosti i za one koji smatraju svojom dužnošću da svima dokazuju kako su u pravu, da pravilno misle, da imaju slične kvalitete koje ti ljudi doista često i imaju. Ali, mnogo će korisnije biti ako prepustivši sud o nama istoriji odmah prionemo na kulturni rad u najširem smislu reči, ako svoje talente, um i srce posvetimo ruskom narodu kako bismo ga nadahnuli za razumno stvaranje novih oblika života. SLOBODNA ASOCIJACIJA EGZAKTNIH NAUKA N ovi život, br maj Građani! U Petrogradu je organizovana Slobodna asocijacija za razvoj i širenje egzaktnih nauka. U sastavu Asocijacije su zaslužni i talentovani predstavnici ruske nauke. Ti uvaženi ljudi predlažu da se u Rusiji stvori Naučni institut u znak sećanja na 27. februar u čast dana rađanja naše političke slobode. 42

42 Cilj instituta je širenje i produbljivanje delatnosti naučnika u svim sferama ljudskog interesa, interesa društva, naroda, čovečanstva. Prvi takav interes je borba za život protiv bolesnih načela koja podrivaju naše zdravlje. Biologija izučava pojave života, bakteriologija istražuje izvore zaraznih bolesti, medicina nastoji da ih iskoreni, a higijenika proučava uslove u kojima čovek može biti još jači u borbi protiv boleština. Biolog, medicinar i higijenist moraju poznavati herniju, koristiti i usluge fizike, onako kako te nauke mora da poznaje i botaničar koji izučava bilje ili agronom koji oslonjen na rad botaničara i geologa, znalca tla, mora da se brine da pojača prinos sa zemlje, da uveća njenu plodnost. Sve su nauke tesno povezane, sve su težnja čovekovog razuma i volje da se pobedi zlo, nedaća, patnje našeg života. Građani! Naše seljaštvo živi u strašnim uslovima, ono nema organizovanu medicinsku uslugu. Polovina seljačke dece umire od raznih bolesti, pre pete godine života. Skoro svaka žena na selu pati od posebnih ženskih bolesti. Selo truli od sifilisa, selo je ogrezlo u bedi, neznanju i prostoti neprosvećenosti. Ruski seljak nema snage da obradi zemlju tako da mu ona donese više proizvoda. Pre deset godina ruska nauka je dokazala da s površine od tri ili četiri desetine naš seljak žanje ili kupi 20 puda krompira, dok se u Japanu s te površine dobija i 82 puda, u Engleskoj 84, a u Belgiji čak 88. Za deset godina te se cifre nisu izmenile na bolje za nas. Poljoprivredna tehnika je nerazvijena u Rusiji, seljak je nepismen, kulturno je nemoćan to je glavni uzročnik zaostalosti naše države i jedan od žalosnih uslova kojim se objašnjava naša spoljna politika koja šteti interesima industrije, koči njen pravilan razvoj. Gradsko stanovništvo je tek u nešto boljim uslovima nego što su oni u selima. U gradovima nema kanali 43

43 zacije, u fabričkim dimnjacima nedostaju odvodnici, zemlja je u gradovima zaražena otpacima truleži, a vazduh dimom i prašinom. Sve nam to pre vremena troši snage i ubija nas. Gradska deca su nezdrava, mršava i nervno opterećena do bolesti. Tu se krije uzročnik huliganstva, tu je izvor zločina i odustva duhovnog zdravlja. Setite se kako smo se dugo trovali votkom, piće ostavlja posledice: ono slabi organizam i čini ga podložnim za sve telesne i duševne bolesti. U cilju našeg ozdravljenja potreban nam je Biološki institut sa odgovarajućim pratećim objektima za bakteriološka, medicinska, higijenska i druga istraživanja. * * * Naša je zemlja velika, obiluje prirodnim bogatstvima, ali mi živimo u prljavštini, nesrećni, kao bednici. Naše snage troši, ubijajući nas, robijaški, besmisleni rad: mi radimo nerazumno i loše jer smo neprosvećeni. Mi se prema radu odnosimo kao da je on prokletstvo našeg života, mi ne shvatamo veliki smisao rada i zato i ne volimo rad. Olakšati uslove rada, smanjiti njegov kvantitet, učiniti ga lakšim i prijatnijim, može se samo uz pomoć nauke, jedine sile koja može da smanji trošenje čovekove fizičke energije potčinjavajući stihijne energije prirode vodopade i drugo. Mi ne umemo da razbudimo usnule sile u prirodi kao što su treset u močvarama, zalihe bitumena i jeftinog uglja. Te snage, kada ih probudimo, daće nam masu kinetičke energije, toplote, svetla i poslužiće nam kao provodnici kulture širom naše mračne, usnule zemlje. Samo kroz ljubav prema radu možemo postići cilj života sjedinjenje svih naroda sveta u jednu složnu porodicu na temelju težnji usmerenih na potčinjavanje prirodnih sila čovekovom razumu i njegovoj volji. 44

44 Velika je i bogata Rusija, ali je njena industrija u začetku. Bez obzira na neizmernu količinu darova prirode, na zemlji i u zemlji, mi nismo u stanju da živimo od naših proizvoda, od našeg truda. Industrijske i kulturne zemlje gledaju na Rusiju kao na Afriku, na koloniju u kojoj se može jeftino steći sve, odakle se mogu jeftino izvoziti sve zalihe, sirovine koje mi, zbog neznanja i naše lenjosti, i ne umemo sami da obrađujemo. Eto zbog čega smo mi u očima Evrope divljaci, beslovesni ljudi, koje je, kao Crnce, sasvim umesno pljačkati. Tehnički razvijena industrija to je osnova društvenog i državnog blagostanja. Posebno je to važno znati sada, kada je naša slaba industrija razorena ratom, i kada je i dalje razaraju stihijske sile revolucije, tragično neznanje narodnih masa i egoizam samdh preduzetnika, često ljudi potpuno lišenih svesti o svojoj odgovornosti pred zemljom. Na tlu bede i neznanja nikada nećemo ostvariti naše najlepše snove, na tom gnjilom tlu se neće razviti nova kultura, na smrdljivom blatu nećeš podići rajski vrt močvaru treba isušiti, pobediti. Puno ostvarenje ideala socijalističke kulture je moguće samo uz postojanje svestranog tehničkog progresa i sigurne organizacije industrije. Da bi industrija postigla potreban stepen razvitka potrebna je tehnika, a tehniku može stvoriti samo nauka. Mi ne znamo da konstruišemo mašine: nama je, u Rusiji, neophodno da imamo Institut primenjene mehanike gde bi naši naučnici stvarali nove tipove radno efektivnih tkačkih razboja, priključne delove za poljoprivredne mašine i tome slično. Mi ne umemo da obrađujemo sirovine treba stvoriti Hemijski institut u kojem bi se istraživala jeftina sredstva za preradu sirovina. Mnogo toga nam je još potrebno sve to moramo stvoriti, ako nećemo da budemo mrtvaci, ako hoćemo da živimo zdravim, razumnim životom. 45

45 * * * Nauka je najtačniji i najbolji izraz težnji ljudskog razuma ka slobodi stvaralaštva, sreći sveta i svih ljudi. Što su zadaci nauke šire i dublje utemeljeni obilniji su praktični plodovi njenih istraživanja. Nama, Rusima, potrebno je da organizujemo naš najviši razum nauku; samo će njena stvaralačka snaga obogatiti zemlju, i dovesti u red naš prljavi, sramni život. Značaj nauke koja oplemenjuje čoveka mora biti poznat svim društvenim klasama. Borba među ljudima za hleb ili za vlast, to je sramna ali i normalna pojava, prirodna kao što su prirodne bolesti našeg tela. Ljudi se moraju složno boriti s prirodom, kako bi za svoju korist od nje izvukli bogatstva, kako bi sebi potčinili njene sile. U ovo vreme, kada društvene nauke istorija, pravo, politička ekonomija nisu slobodne od uticaja vremena, zemlje, klase, i kada se lako potčinjavaju ovim ili onim zahtevima političkog života egzaktne nauke nepotkupljivo i složno služe interesima celog čovečanstva. Hemičar ili biolog mogu imati najaktivnije učešće u političkoj borbi za ostvarivanje svojih ideja, ali hernija, biologija ili mehanika ne mogu biti ni liberalističke ni konzervativne. Nauka je socijalna činjenica u najširem smislu tog pojma, ona je zaista internacionalna i sveljudska. k * i e Verujući najdublje u razum ruskog naroda, u iskrenost njegovih težnji darovima kulture, ja se obraćam radnicima, seljacima, industrijalcima, inteligenciji svim Rusima i predlažem im da pomognu veliko delo organizacije naučnih moći zemlje, organizacije naučnog stvaralaštva. 46

46 Da bi ovaj važan posao od nacionalnog značaja bio krunisan uspehom potrebno je mnogo sredstava, njih će biti, lako ih je stvoriti ako u tome uzmu učešća svi ljudi sposobni da prihvate veličinu cilja koji ističe Slobodna asocijacija naučnika, ako svi pismeni ljudi budu dali za to makar po jednu rublju. Ovaj apel je provera stepena ruske kulture, to je ispit naše građanske zrelosti, iskušenje iskrenosti naše težnje za dobrobit domovine. Građani! Pred vama je mogućnost da izvršite najveće delo naroda; kada ga budete izvršili, stvorićete najbolji mozak zemlje, vi ćete staviti na njena široka ramena razumnu, talentovanu glavu. Ne traže se od vas najveći napori, ali i s malim naporima vi ćete učiniti nešto neviđeno stvorićete naučnu ustanovu kakve na zemlji još nije bilo. Građani! Postoji osećanje koje se zove ljubav prema domovini. To snažno osećanje zahteva od svakog čoveka da se trudi da njegov narod postane razuman, dobar, zdrav i pravedan narod, da njegov talenat ne propadne, nego da se razvije, da plane na sreću celog sveta i svih ljudi. Svi oni koji iskreno vole narod, koji u mukama pate zbog njega, shvatiće kako je ogroman značaj organizacija naučnih moći zemlje, kako je veličanstven cilj koji sebi postavlja Slobodna asocijacija naših naučnika. Mi moramo bez oklevanja pristupiti stvaranju nove Rusije počnimo taj posao složno i mirno, počnimo ga od temelja, razvijajmo i širimo spasonosnu moć znanja. Na posao, građani. Član saveta Slobodne asocijacije M. Gorki 47

47 * N ovi život, br maj Vrlo je verovatno da su moje misli»naivne«, već sam kazao da sam loš publicista, pa ipak, ja s upornošću koja je, može biti, dostojna bolje primene,»nastavljam svoju liniju«, ne mučeći se time što će moj»glas«ostati»glas vapijućeg u pustinji«, jer avaj! ta pustinja nije bez ljudi. Iz knjižarske prodaje gotovo je savim iščezla lepa, poštena knjiga najbolje oruđe kulture. Zbog čega je iščezla o tome drugi put. Nema razumne, objektivno poučne knjige, a namnožilo se mnoštvo listova koji iz dana u dan uče ljude mržnji, međusobnom neprijateljstvu, kleveću, valjaju se u najbanalnijem smeću, reže i škripe zubima kao da rade na rešavanju problema ko je kriv zbog razaranja Rusije. Razume se, svako je u tom sporu najiskrenije ubeđen da su krivi svi njegovi protivnici, da je samo on u pravu, samo je on uhvatio i drži u rukama tu pticu, u njegovim rukama drhti ta čudesna ptica koju zovu istina. Sklupčavši se tako, listovi se vuku ulicom kao klupko otrovnih zmija koje ujedaju i zastrašuju prolaznika svojim opasnim šištanjem, učeći ga tako»slobodi govora«tačnije rečeno, slobodi falsifikovanja istine, slobodi klevete.»slobodna reč«postepeno postaje nepristojna reč. Naravno»u borbi svak ima pravo da udara čime stigne i kuda stigne«; naravno»politika nema stida«i najbolji političar je najnesavesniji čovek, ali priznajući gnusno istinu tog morala u stilu plemena Zulu, obuzima i muči nekakva tuga, muči pomisao zbog mlade Rusije, koja se tek pričestila darima slobode! Kakav otrov se izliva i brizga sa stranica te loše hartije na kojoj se štampaju novine! Dugo se Rus molio Bogu svojemu»otvori usta moja!«. Otvorila su se usta i nezasitno rigaju reči mrž 48

48 nje, laži, licemerja, reči zavisti i gramzivosti. Da u tome makar ima strasti, strasti i ljubavi, ali ne osećaš ni ljubavi ni strasti. Oseća se samo uporna i, treba reći i to, uspešna težnja povlašćenih klasa da izoluju demokratiju, da na njenu glavu svale sve grehe prošlosti, sve greške, da tu demokratiju stave u uslove koji bi je doveli u situaciju da uveća greške i grehove. To je lukavo smišljeno i ne ostvaruje se loše. Već je sasvim jasno da kad napišu»boljševik«podrazumevaju demokratu, ali je ništa manje jasno da sada proganjaju boljševike zbog njihovog teorijskog maksimalizma, a sutra će proganjati menjševike zbog toga što su socijalisti, a potom će, dalje, ujedati Jedinstvo14 zbog toga što se ono ipak nedovoljno»lojalno«drži u odnosu na svete interese»ljudi zdravog razuma«. Demokratija nije neprikosnovena svetinja i pravo je kritike, pravo negacije, da se i na nju primeni, to je nesporno. Ali, iako kritika i kleveta počinju istim slovom, među tim pojmovima postoji suštinska razlika čudno je koliko je ta razlika, čak za mnoge pismene ljude, neuhvatljiva! 0, naravno, neke vođe demokratije»udaraju u zvona ne pogledavši koji je svetac u kalendaru«ali ne zaboravimo, vođe povlašćenih klasa odgovaraju na te greške pogubnim po zemlju»italijanskim«štrajkom usporenog rada i zastrašivanjem ljudi, zastrašivanjem koje već daje takve rezultate kakve nam pokazuje primer Pisma privremenoj vladi koje sam primio:»revolucija je upropastila Rusiju zato što su svima dali slobodu; u nas je anarhija na sve strane. Raduju se Jevreji koji su dobili ravnopravnost, oni su upropašćivali i upropastiće ruski narod. Radi spasenja zemlje potrebno nam je samodržavlje«. To nije prvo pismo takvog tona koje dobijam, i treba očekivati da će se broj ljudi izbezumljenih od straha sve brže povećavati štampa se usrdno stara za to. Ali upravo sada, u ovim tragično zamršenim danima, ona treba da ima na umu da je osećanje lične od- 4 49

49 govomosti slabo razvijeno kod ruskog naroda i da smo navikli da zbog svojih grehova kudimo naše susede. Slobodna reč! Izgledalo je da će upravo ona poslužiti da se u Rusiji razvije osećanje poštovanja ličnosti bližnjega, poštovanje prema njegovim ljudskim pravima. Ali, u vreme epidemije političkog impresionizma, potčinjavajući se utiscima»aktuelnosti dana«, mi upotrebljavamo»slobodnu reč«samo u besu spora na temu ko je kriv zbog razaranja Rusije. A tu i nema spora, jer svi su krivi. I svi više ili manje licemerno okrivljuju jedni druge, i niko ništa ne čini da suprotstavi buri emocija snagu razuma, snagu dobre volje. AMERIČKI MILIONI N ovi život, br jun Na stranicama Novog vremena objavljen je oglas kojim anonimno američko društvo nudi, asignira 20 miliona dolara radi kupovanja u Rusiji starih umetničkih predmeta od zlata i srebra, kao i slike, bronzu, predmete od slonovače, uopšte, umetničke objekte.15 Suma od 20 miliona dolara je, čini mi se, više od 75 miliona rubalja; kao što vidite, stvar je postavljena»na američki način«, široko. Organizatori ovog posla su, očevidno, uzeli u obzir smisao takvih pojava kao što je pljačka dvorca od strane lopova hercoga Lajtenbergskog, mogućnost pogroma i seljačkih naleta na stara imanja i plemićka»gnezda«, i slično. Oni su imali na umu pomanjkanje opšte kulture u svim slojevima stanovništva zemlje, svima nama svojstvenu osobinu da nedovoljno cenimo i uvažavamo umetničke predmete, malu vrednost ruskog novca i svu moć tragičnih prilika u kojima mi živimo. 50

50 Gomile američkog novca će, sumnje nema, biti velika sablazan ne samo za svet lopova s Aleksandrovske pijace, nego i za prosvećenije i kulturnije ljude. Neće biti čudno ako razni avanturisti budu počeli da organizuju lopovske bande koje bi specijalno napadale i pljačkale privatne i državne kolekcije umetničkih predmeta. Još manje bi trebalo da čudi, još manje bismo mogli zbog toga negodovati, ako ljudi zahvaćeni»panikom«koju uporno nameću lukavi političari iz»taktičkih«razloga, posebno vlasnici kolekcija umetničkih predmeta počnu sami da prodaju Americi nacionalne riznice Rusije, prekrasne cvetove njenog umetničkog stvaralaštva. Ma koliko mi galamili o ljubavi prema domovini, ta se ljubav retko uzdiže iznad samoljublja, iznad onog najprizemnijeg egoizma. Taj američki naum, to će, naravno, biti rađeno na američki način, energično preti našoj zemlji da je opustoši, to će odneti iz Rusije masu dragocenih stvari čija istorijska i umetnička vrednost prevazilazi sumu ne znam kakvih miliona. To će probuditi mračne instinkte gramzivosti i nije isključeno da možemo biti svedoci afere pred kojom će potamneti fantastična priča o krađi besmrtne slike Leonarda da Vinčija iz Luvra.16 Čini mi se da bi, ako hoćemo da izbegnemo rasulo koje će sigurno zahvatiti sve kod nas kao posledica bujice dolara, ako hoćemo da sprečimo razvlačenje nacionalnih dragocenosti iz zemlje i prodaju na koju se u panici mogu odlučiti vlasnici, vlada trebala da objavi ukaz o privremenoj zabrani iznošenja van Rusije predmeta umetničke vrednosti, kao i o zabrani prodaje privatnih kolekcija, pre nego što ličnosti koje vlada ovlasti ne ocene nacionalni značaj tih kolekcija. A' 51

51 * N ovi život, br juni Dosta je clanu svakome zla svojega to je prirodno, to je zakon, međutim, naš današnji dan obeležen je pečatom dvostrukog zla: borbom partija za vlast i izgradnjom kulture. Znam, politička borba je nešto nužno, ali je ja shvatam kao neizbežno zlo. Jer, ja vidim da je u uslovima ovog trenutka i sa ovako prisutnim elementima ruske psihologije politička borba dovela do toga da je kulturna izgradnja nešto skoro nemoguće. Cilj kulture je da razvije i učvrsti u čoveku društvenu svest, društveni moral, da razvije i organizuje sve sposobnosti, sve talente ličnosti da li je taj zadatak ostvarljiv, danas, u uslovima sveprisutnog poživotinjenja? Porazmislite o onom što se zbiva oko nas: svaki list ima svoj rejon uticaja, svakodnevno truje dušu čitalaca najsramnijim stvarima a to su pakost, laž, licemerje, cinizam i slično. U jednom listu se propoveda strah pred čovekom ili mržnja prema njemu, u drugom prezir i osveta, a u trećem čitaoca ubijaju jednoličnošću kleveta i truju ga ravnodušnošću očajanja. Takva delatnost ljudi koji su oboleli od upale mračnih instikata, ne samo da nema ničeg zajedničkog s propovedima o kulturi, nego je u oštroj suprotnosti s njenim ciljevima. Jer, revolucija je izvršena u interesu kulture, nju je izazvao upravo rast kulturnih snaga, zahteva za kulturom. fe * * Rus koji vidi da je njegov stari način života uzdrman tokom rata i revolucije iz osnova, na sav glas viče o potrebi da mu se u kulturnom pogledu pomogne, viče na sav glas i obraća se upravo»novinama«i od njih zahteva rešenje najrazličitijih pitanja. 52

52 Evo, na primer, šta piše grupa vojnika Kavkaske armije:»sve su učestaliji slučajevi zverskog obračuna vojnika s ženama koje su ih iznevjerile. Zauzmite se za to, molim vas, da svesni ljudi i štampa u društvu povedu borbu s tom epidemijom, da objasne da žene nisu krive. Mi koji ovo pišemo znamo ko je kriv, mi ne krivimo žene, jer svaki čovek je dužan svojoj prirodi i hoće ono što priroda traži«. Evo još jedne vesti na tu temu:»pišem u vozu, a slušao sam priču vojnika koji mi je gorko plačući kazivao da je dezertirao s fronta i pošao kući kako bi zbrinuo dvoje dečice koje je žena, strvina, ostavila. On se kune da će se obračunati s njom. Zbog žena je dezertiralo na stotine i hiljade ljudi. Šta tu da se čini? U Rostovu na Donu, vojnici su vodili ulicom golu raspusnicu s kosama koje su padale niz telo, vikali su za njom o njenom činu i udarali u izbušenu kantu. Organizatori ovog ružnog dela su njen muž i njen ljubavnik, neki felfebel. Dozvolite da primetimo da strah od sramote u svakom slučaju ne obuzdava instinkte, a između ostalog, te gadosti gledaju i deca. Zašto štampa ćuti?«. A evo pisma koje prenosi»žensko pitanje«u jednu drugu ravan:»molim da me obavestite preporučenim pismom ili podrobno u novinama kako da razumemo proklamovanu jednakost sa ženama i šta ona sada treba da čini. Dole potpisani seljaci su uznemireni zbog zakona koji može da pojača bezakonje, jer za sada selo leži na ženi. Zbog toga se ruši porodica i doći će do krize u domaćinstvu«. Dalje:»Javljam ti, prijatelju ljudi, da se po selima događa svašta jer vojničkim ženama daju zemlju, onu goru i neplodnu veoma, pa one zavijaju kao vuci. Kad se njihovi muževi budu vratili biće nevolje i tuče, verujte mi. Ovo bi trebalo objasniti seljacima kako bi postupali po pravdi«. 53

53 Pa opet:»pošaljite mi knjižicu o ženskim pravima«. Nisam iskoristio sva pisma na tu temu, ali postoji i tema koja se još češće ponavlja u pismima zahtev za knjigama o raznim pitanjima. Pišu mi o odnosu prema popovima, pitaju»da li će biti izmenjeni zakoni o pravu naseljavanja«, mole da im se kaže nešto više o»američkoj državi«, o tome kako treba lečiti sifilis, i da li postoji zakon o»držanju svih ubogaljenih u jednom mestu«, šalju zahteve da se vojnicima u rovovima šalje luk on je»veoma koristan protiv skorbuta«. Sve te»molbe«,»vesti«i»zahtevi«ne nalaze mesta na stranicama novina koje se međusobno žučno i pakosno ujedaju i kolju. Oni koji drže novine u svojim rukama zaboravljaju da izvan kruga njihovog uticaja postoje i desetine miloina ljudi kod kojih instinkt borbe za vlast još drema, ali kod kojih se već razbudila težnja za stvaranjem novih oblika života. I kada budu videli kakvim ciljevima služi»slobodna reč«svi ti milioni ljudi mogu lako osetiti potpuni prezir prema njoj, a to će biti kobna greška koja se dugo neće moći ispraviti. Zar ne bi bilo bolje davati manje mesta tom verbalnom bludu a više živim interesima demokratije? Zar nismo svi zainteresovani za to da ljudi osete objektivnu vrednost kulture i njenu privlačnu, veliku lepotu? POMOZITE! N ovi život, br juni 1917.»Tri godine je trajao krvavi košmar koji je uništio cvet stanovništva Evrope; već tri godine čitava Evropa u krvi i pijanstvu uništava svoje najsnažnije, najzdravije sinove. 54

54 Istorija je izbacila na prvo mesto rešenje problema budućnosti zemlje i zahteva njegovo neodložno sprovođenje u delo. Nama prete potpuna beda i potpuno ozverenje, ako se odmah ne prihvatimo posla u ime budućnosti. Svim zemljama će biti teško da se oporave od te mučne, dugotrajne i razorne katastrofe, a posebno će to teško pasti Rusiji. Stanovništvo je vekovima trovano alkoholom u carskim krčmama, selo je zaraženo sifilisom, 50% dece umire pre pete godine a u zemlji vlada bezmalo neznanje, skoro potpuna nepismenost. Ako sada i bez odlaganja ne upregnemo sve snage za spas budućnosti Rusije, njene dece propašće velika zemlja, propašće njen veliki narod. Savez radnika fabrika duvana i duvanskog papira učinio je prvi mali pokušaj u oblasti društvene brige o deci više od dece je upućeno u banjska mesta, na vazduh, na sunce. Ali bez obzira na apel pedagoga, na apel upućen savezu društvenog vaspitanja i inteligenciji nema odjeka i niko neće da se prihvati nastavljanja inicijative naših radnika. Pedagozi, pristalice Frebelovog sistema, inteligencijo, odazovite se i pritecite u pomoć! Odugovlačenje je smrtonosno. Predsednik saveza A. Kaplan«. * * * Je li moguće da taj razumni i strasni poziv ne nailazi na razumevanje kod inteligencije, je li moguće da najdublji značaj inicijative u koju je uneta energija jednog Kaplana, neće biti shvaćen od ljudi čija srca nisu umrtvljena galamom političke borbe? Čitav svet, i mi s njim, brine o poštenom, zdravom čoveku, mi njega ne volimo samo u mašti je li moguće da je takva briga samo književna tuga, nekakva platonska, beskrvna ljubav? 55

55 Iskustvo Saveza radničke duvanske industrije i industrije duvanskog papira bi trebalo da probudi aktivno učešće inteligencije jer pred njom se otvaraju divne mogućnosti aktivnog rada na polju socijalne pedagogije i mogućnosti najšireg upoznavanja s kulturnim zahtevima i težnjama radnika. Ja sam uveren da bi to upoznavanje promenilo način osećanja i mišljenja koji se poslednjih meseci formirao među inteligencijom to bi pokolebalo onaj skepticizam, one mučne sumnje koje su probuđene hajkom u novinama, sumnje koje podstiču veoma umni političari koji se rukovode jedino taktikom borbe. Ali, to je drugorazredna stvar, jer mi smo, pre svega, dužni da se pobrinemo da se po mom mišljenju, to je moguće deca izbave iz atmosfere grada koji ih kvari. O tome se mnogo govorilo, ali evo, sada, kada o tome progovaraju radnici i počinju nešto da čine, oni ne nailaze ni na kakvu pomoć. Šta da se čini opet ono: Dosuđene su nam težnje iskrene, No učiniti ništa ne možemo. * N ovi život, br juni Ravnopravnost Jevreja jedno je od divnih dostignuća naše revolucije. Priznavši Jevrejinu da je ravnopravan s Rusom mi smo s naše savesti sprali sramnu, krvavu i prljavu mrlju. U tom postupku nema ničeg što bi nam dalo pravo da se njime ponosimo. Jer Jevreji su se borili za političke slobode u Rusiji mnogo poštenije i energičnije nego mnogi Rusi, među Jevrejima je bilo mnogo manje izdajnika i provokatora i zato mi sebe ne bi trebalo 56

56 da smatramo»usrećiteljima Jevreja«kako sebe u pismima nazivaju neki»dobrodušni«rusi, ljudi»meka srca«. Uzgred: zapanjujuće bestidno kevću ti dobrodušni ljudi meka srca! Oslobodivši Jevreje iz»zona određenog boravka«, iz po nas sramnog»ropstva ograničenja«, mi smo našoj domovini pružili mogućnost da koristi energiju ljudi koji znaju da rade bolje od nas, a svima je pozmato da su nama potrebni ljudi koji vole da rade. Nemamo se čime ponositi, ali bismo se mogli radovati što smo se najzad setili da izvedemo stvar lepu i u moralnom i u političkom smislu. Međutim, radost se ne oseća ovim povodom: verovatno zato što nemamo vremena da se radujemo svi smo okupirani»visokom politikom«čiji je smisao najbolje izražen u pesmici nekakvih ljudoždera: Tigar voli marmeladu, Ljudi bližnjeg jedu. Ah, divne li blagodati Kosti bližnjeg oglodati! Radost se ne oseća, ali je antisemitizam živ i pomalo, oprezno, diže svoju gnusnu glavu, sikće, kleveće i bljuje otrovnim slinama mržnje. U čemu je stvar? Vidite, u tome što su se među anarhistički raspoloženim boljševicima našla dva Jevrejina. Izgleda, čak i tri. Neki su nabrojali sedam i ubeđeni su da će tih sedam Samsona razrušiti u paramparčad hram Rusije koja ima 170 miliona žitelja. To bi bilo veoma smešno i glupo, kada ne bi bilo podlo. Grozni Jevrejski Bog je spasao čitav grad jer je u njemu bio makar jedan pravednik; ljudi koji veruju u smirenog Hrista smatraju da zbog grehova dvojice ili sedmorice boljševika treba da strada čitav jevrejski narod. Razmišljajući tako, treba prihvatiti da zbog Lenjina, čistokrvnog ruskog grešnika, treba da odgovaraju 57

57 svi žitelji Simbirske gubernije kao i oni koji su u njenom susedstvu. Mnogo više Jevreja ima među menjševicima, ali oni koji mi pišu prikazuju se kao neobavešteni ljudi, i tvrde da su svi Jevreji anarhisti. To je sasvim prljavo uopštavanje. Ja sam ubeđen, ja to znam, da u masi među sobom Jevreji na veliko moje čuđenje pokazuju više razumne ljubavi prema Rusu, nego što to čine mnogi Rusi. To se ne priznaje, iako sasvim lako pada u oči ako pogledamo članke Jevreja novinara. U listu Reč koji čovek može da ne voli, ali koji je veoma pošten list, radi dosta Jevreja. Novo vreme, među čijim saradnicima ima takođe Jevreja, nedavno je nazvalo Reč»jevrejskim listom«. Saradnici Reči su potpuno lišeni čak i senke simpatije prema boljševicima. Ima još hiljadu dokaza da je izjednačavanje Jevreja i boljševika glupo izjednačavanje koje je podstaknuto zoološkim instinktom razgoropađenih žitelja Ruske imperije. Razume se, ja neću navoditi te dokaze poštenim ljudima oni nisu potrebni, nepoštene neće ubediti. Idiotizam je bolest koja se ne leči sugestijom. Onaj koji je oboleo od neizlečive bolesti zna: ako se među Jevrejima nađe sedam i po boljševika znači za sve je kriv jevrejski narod. I zato... I zbog toga pošten i zdrav Rus ponovo oseća bol zbog Rusije, bol i najmučniji stid, zbog ruskog nerazumnika negde oko sebe a ne u dubinama svoje gluposti. Nadam se da će moji brojni saradnici biti zadovoljni ovim odgovorom na»jevrejsko pitanje«. Da dodam za mene takvo pitanje više ne postoji. Ja ne verujem u uspeh klevetničke propagande antisemitizma. I, ja verujem u razum ruskog naroda, u nje 58

58 govu savest, u iskrenost njegovih težnji za slobodom koja isključuje svako nasilje nad čovekom. Verujem da će»sve proći i da će samo istina ostati«. * N ovi ži\'ot, br juni Neki uvaženi građanin mi piše:»užas ti obuzima dušu kada čuješ, na uličnim mitinzima, kako vojnici, koji revnosno brane isključive zahteve lenjinovaca, u isto vreme lako podležu pogromaškoj agitaciji ljudi koji došaptavaju svima o sve većem uticaju Jevreja u Savetu radničkih i vojničkih deputata. Jednom sam upitao vojnika: kako on u svojoj pameti miri»socijalnu revoluciju«i neprijateljski odnos prema narodnostima? On je odgovorio: Mi smo neobrazovani, nije na nama vojnicima da se bakćemo sa tako komplikovanim problemima«. Drugi, žena dopisnik, mi javlja:»kada sam rekla kondukteru u tramvaju da se socijalisti bore za jednakost svih naroda, on mi je uzvratio: Pljujem ja na socijaliste, socijalizam je gospodska izmišljotina a mi radnici smo boljševici.«kod cirkusa Modem grupa vojnika i radnika razgovara sa sasvim mladim nervoznim studentom. Ako se budemo sporili jedni s drugima ovako neprijateljski kao što vi činite, ako tako bude, nećemo učiti, viče student, trudeći se da ih nadviče. Šta ćemo učiti? grubo pita vojnik. Šta ti mene možeš naučiti? Znamo mi vas, studenti su se uvek bunili. Sad je došlo naše vreme, sve ćemo vas buržuje zbaciti! Jedan deo prisutnih se smeje, ali neki kicoš nalik na berberina, kao u vatri dodaje: 59

59 To je istina, drugovi! Dosta nam je komandovala inteligencija, sada kada imamo slobodno pravo, možemo i bez nje. Velike i grozne opasnosti se skrivaju u tom uspaljenom neznanju! Ne jednom sam imao prilike da na noćnim mitinzima u Petrogradskom kraju slušam i suprotstavljanje boljševizma socijalizmu, i napade na inteligenciju i mnogo drugih takvih štetnih i apsurdnih stvari. I to u centru revolucije gde se ideje sučeljavaju do krajnosti i odakle se šire po svoj našoj mračnoj i nepismenoj zemlji. Da li se u zemlji odvija proces ujedinjavanja razumnih revolucionarnih snaga, da li u njoj raste energija neophodna za stvaranje kulture? Ima znakova koji kao da nameću negativan odgovor. Jedan od takvih znakova je sve primetnije udaljavanje inteligencije od rada u masama i pokušaji vidljivi tu i tamo da se stvore neke posebne organizacije samo za intelektualce. Očevidno je da ima razloga zbog kojih se inteligencija odvaja od masa, i veoma je verovatno da je jedan takav razlog onaj skeptični, a često i sasvim neprijateljski odnos neprosvećenih ljudi prema intelektualcima koji iz dana u dan masama nameću različiti demagozi. Taj jaz može biti od koristi radnoj inteligenciji ona će se ujediniti u organizaciju koja je veoma uticajna i sposobna da obavi mnogo kulturnog posla. Ali, odvajajući se postepeno od masa, prepuštajući se samo sopstvenim interesima, zadacima i raspoloženjima, ona će još više proširiti i produbiti taj jaz između instinkta i intelekta, a taj je jaz naša nesreća, odatle izvire naša nesposobnost za delatnost kao što odatle, takođe, izviru naši neuspesi u stvaranju novih uslova života. Kada ostane bez rukovodilaca, u atmosferi bujanja demagogije, mase će još apsurdnije tražiti razliku između radnika i socijalizma i zajedničkih crta između»buržoazije«i inteligencije koja radi. 60

60 A u toj se inteligenciji čuju pozivi diktirani, sumnje nema, dobrim namerama i porivima koji, međutim, odvode energiju u stranu od masa i zahteva današnjeg dana. U Izvestijama Juga, organu harkovskog oblasnog komiteta Saveta radničkih i vojničkih deputata neki Ivan Stankov piše:»postoji cilj socijalizma koji ima ogroman značaj: to je podizanje nivoa kulture, svest o ličnosti, formiranje ličnosti i intelektualne, najšire narodne prosvećenosti. Zna se parola: odjednom i široko otvoriti vrata Sunca Lepoti i Znanju za čitav narod, da ne bude neobrazovanih, da naša podela na obrazovane i neobrazovane bude samo ostatak starog sistema, stare škole i uređenja. Propaganda i najskorije ostvarenje ideje opštenarodne prosvećenosti' je, po mome ubeđenju, jedan od tih obaveznih, neodložnih i najvažnijih ciljeva socijalizma koji poštena, ujedinjena inteligencija, svesna svoje dužnosti pred narodom, mora da postavi kao polazište u svojim nastojanjima, da ih sprovede u toku izgradnje novog, zajedno i istovremeno s opštom platformom socijalističkih zahteva svih partija. Samo će prosvećenost, oslobođena rana buržoaskog uređenja, moći da bude narodna, kao sunce svetla istina. To će biti sunce Razuma i Lepote.«Još lepše je to kazano u apelu Izvršnog komiteta harkovskog Saveta deputata radne inteligencije:»vama, trudbenicima intelektualnog rada Harkovske gubernije, upućujemo istinski poziv. Opakom ironijom sudbine ruska inteligencija, koja je svojim kostima mučenika popločala put pod krstom kojim je išlo oslobođenje naroda, koja je tokom istorije vršila svoju veliku prosvetiteljsku i organizacionu delatnost, našla se u ovom trenutku, kada se sve drugo organizovalo, sama neorganizovana. Organizujući druge inteligencija je, kao klasa, zaboravila, ili nije uspela, da organizuje sebe. Pod njenim neposrednim uticajem organizovali su se radnici, vojnici i seljaštvo, desno od nje ubrzano se organizuje buržoazija, a samo ona, radna 61

61 inteligencija, bogata znanjem, iskustvom i društvenim navikama, ostaje razjedinjena i rasuta kao prah. Klasa, najbolje od svih naoružana za društvenu aktivnost i borbu, klasa aktivnih tradicija i sjajnih socijalnih ideala dovedena je u situaciju da bude na repu događaja, nesposobna da ih usmerava. Nije ovde mesto da ulazimo u razloge, ali je nesumnjiva činjenica da klasa intelektualnog rada, kao klasa u celini, u ovom trenutku ne ulazi, niti može ući, ni u jednu od postojećih društvenih grupacija. Otuda i potreba za njenom samostalnom organizacijom. Tu su svi elementi te organizacije. Ekonomsko stanje, postojanje najamnog rada, znak osvetničkog otuđivanja takvog rada u korist kapitala u svim njegovim oblicima to je baza na kojoj se stvara klasa radne inteligencije u svojoj većini, to je taj gvozdeni lanac koji će nju povezati u jednu neraskidivu celinu. U tom smislu je radna inteligencija jedan odred velike klase savremenog proletarijata, jedan član velike radničke porodice. Odredivši radnu inteligenciju kao odred radničke klase, mi smo u isto vreme odredili i njenu socijalnu suštinu. Klasa radne inteligencije, koja je svesna sebe, može biti samo socijalistička. Velika ruska revolucija nije završena, ona se nastavlja. Ogromni društveni zadaci završetak rata, uređenje države, rešenje agrarnog problema i organizacija narodne privrede koja preživljava najtragičniju krizu stoje pred zemljom u svoj svojoj veličini i zahtevaju odlučno rešenje. Drugovi, intelektualni radnici grada Harkova i Harkovske gubernije. Po ugledu na Moskvu, srce Rusije, gde se intelektualni proletarijat organizovao u moćni Savet deputata radne inteligencije, po ugledu na druge demokratske savete radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, organizujte i vi svoj harkovski Savet deputata radne inteligencije. 62

62 Snaga je samo u jedinstvu, samo je u solidarnosti moć«. Ne javlja se samo u Moskvi i Harkovu ta težnja radne inteligencije da stvori svoju samostalnu organizaciju. Možda je takva težnja nužna i na svaki način opravdana, ali neka narodne mase ne ostanu bez glave. Pa ipak, javlja se neugodno pitanje: šta je to, proces ujedinjenja snaga ili njihovog razdvajanja? * Novi život, br juni Na recima svi se slažu da ruska država puca po svim šavovima i raspada se kao stari splav u nabujaloj reci. Niko, reklo bi se, ne spori potrebu izgrađivanja kulture. I verovatno se niko neće ni protiviti tome da nam je svima potreban krajnje brižljiv odnos prema čoveku, veoma brižljiv odnos prema faktu. Nikada nam, kao sada, nisu bile potrebne precizne i hrabro istinite ocene događaja, pojava života koji je uzburkan do najvećih dubina pojava koje prete svima u našoj zemlji, koje mogu da dovedu do nesagledivog rasula. Ali nikada još naše ocene, spekulacije i namere nisu delovale tako tužno ishitrene, kao što je to slučaj u ovim tragičnim danima. Naravno, ja se u potpunosti slažem s ironičnim rečima V. Karanjina, pisca odlične knjige o Zorž Sandovoj:17»Političari konzervativci ili liberali su ljudi ubeđeni da znaju istinu i da imaju pravo da progone druge zbog zabluda...«, a ja bih tome imao da dodam samo ovo u interesu pravičnosti da radikalima i konzervativcima treba dodati i radikalne revolucionare i prozelite socijalizma. 63

63 »Borba za vlast«je neizbežna, međutim, nad kim će vladati»pobednici«kada oko njih ostanu samo ugarci i glavnje? _ Oduševljenje za politiku kao da u potpunosti isključuje zdrav interes prema stvari kulture teško da je to korisno za bolesnu zemlju i njene žitelje u čijim je glavama»đavo palicom džarao«. Biću slobodan da podsetim na ovu činjenicu: Slobodna asocijacija za razvoj i širenje egzaktnih nauka probudila je u demokratski raspoloženim masama izvanredno aktivan odnos u pogledu njenih ciljeva. Evo, na primer,»komordžije«njižegorodskog konjičkog puka, šaljući svoju lentu u fond»naučnog instituta«, pišu da je Asocijacija»veliko narodno delo«. Savez službenika Poltave naziva Institut»svenarodnim delom«i tako dalje. Može se navesti još desetak odziva vojnika i radnika, seljaka i drugih, i svi ti odzivi svedoče o žeđi za prosvećivanjem, o dubokom razumevanju neodložnosti kulturne izgradnje. Drugačije se prema toj stvari odnosi prestonička štampa: kada je Asocijacija uputila oglas u najvažnije petrogradske listove ni jedan od tih listova, osim Novog života, nije objavio taj oglas. Organizuje se Dom muzej u znak uspomene boraca za slobodu, nešto slično institutu društvenih nauka i građanskog vaspitanja, a samo je Reč posvetila toj stvari nekoliko redaka razumevanja i podrške. Organizuje se Liga socijalnog vaspitanja u čije zadatke spada briga o predškolskom vaspitanju dece s ulice a to je najbolji način borbe protiv huliganstva, to će pružiti mogućnost da se u dušu deteta poseje zrnce osećanja građanske odgovornosti.»slobodna reč«prestoničke štampe tim povodom ćuti. Ona ćuti i o Vanpartijskom savezu omladine koji već okuplja hiljade dečaka i mladića od 15. do 20. godine. U provinciji se razvija kulturna izgradnja i nije preterivanje da se već u desetak sela i sreskih varoši stvaraju»narodni domovi«15 i zapaža se najživlje zanimanje za znanje, za nauku i napredak. 64

64 Prestonička štampa ćuti o toj spasonosnoj pojavi, i bavi se time da s nekakvom hladnokrvnom pakošću što više zaplaši ljude anarhijom čime tu anarhiju samo podstiče. Petrogradski listovi ostavljaju utisak nerazumnog»strašnog suda«na kojem su svi sudije kao i ostali nemilosrdno osuđeni. Ako je verovati našim uticajnim listovima, moralo bi se priznati da apsolutno, u čitavoj»svetoj Rusiji«, nema poštenih i pametnih ljudi. Pa ako se složimo s podacima koje nude novinari, ispada da je revolucija naša najveća nedaća, sve nas je ona iskvarila i sludila. To bi bilo strašno da nije glupo, da nije izazvano»uspaljenošću i razdražljivošću«. Vele: na ulici se uobičajio odvratno grub odnos prema čoveku. Ne, to nije tačno! Na noćnim mitinzima na ulici vatreno se raspravljaju najneugodniji problemi trenutka, ali skoro da se ne čuje o ličnim uvredama, oštrim rečima i psovkama. U novinama je gore.»podlaci«, pišu Berzanske novine na adresu nekih ljudi koji se ne slažu s njima. Reči, lopov, varalica, budala, su postale dozvoljene reči; reč»izdajnik«se čuje tako često kao što se u nekadašnjim krčmama čula reč»čovek«! Ta raspojasanost, taj verbalni blud ostavlja utisak mučne, najneugodnije sumnje u iskrenost novinskih stubaca vapaja, govori o krizi kulture, kao i neophodnosti njenog spasavanja. To nisu glasovi srca nego glasovi taktike. Međutim, kultura je zaista u opasnosti, to treba iskreno osetiti, s tim se treba hrabro boriti. Da li smo mi sposobni za to? * * * Uzgred, evo jedne ilustracije odnosa štampe prema činjenicama. Prva je:»u nedelju uveče na Bogoslovskom groblju kozački potporučnik Fjodorov je sabljom isekao na grobu anar 5 65

65 histe Asnjina nadgrobni venac i nekoliko zastava. Milicionari trećeg Viborškog rejona koji su se našli na groblju uhapsili su potporučnika i priveli su ga u stanicu gde je bio sastavljen zapisnik o Fjodorovljevom narušavanju reda na javnom mestu. Nakon jednog sata u stanicu je stigla grupa anarhista, njih petnaestak, koja je zahtevala da im se preda privedeni. Komesar je odbio da preda Fjodorova anarhistima i sproveo ga je vojnom zapovedniku Poljustrovskog rejona, odakle je privedeni potporučnik, pod zaštitom kozačke desetine, bio vraćen svom domu«. Druga je:»javlja se da je, za vreme sahrane 'anarhiste' Asnjina, ubijenog u vili Durnovo, došlo do incidenta koji se umalo nije završio krvoprolićem. Anarhisti su iz nekih razloga izabrali Bogoslovsko groblje gde će sahraniti Asnjina, i postavili su bili i krst na grob. Kozaci, koji su se slučajno našli na groblju, su protestovali protiv sahranjivanja Asnjina na tom groblju, a zatim su skinuli krst s groba. Anarhisti su imali nameru da štite grob, ali su ih kozaci, isukavši sablje, sprečili u tome«.19 To su ružne činjenice, ne? Ne, to je samo različito osvetljavanje jedne iste činjenice. Ako ovu drugu belešku pročita čovek koji je navikao da misli, on će naravno u mnogo šta posumnjati na primer, u stavljanje krsta od strane anarhista. Vernika će uvrediti činjenica skidanja krsta s groba. Običan čitalac će se zapitati, uzdahnuće povodom»isukanih sablji«. Kada uporedi beleške, prirodno je da će se upitati: pa gde je tu istina? A još prirodnije će biti to što će posumnjati u pedagošku vrednost te»slobodne rečičuda među Božjim čudima«.20 Nećemo li se udaviti u blatu koje tako usrdno mesimo? 66

66 DRUGOVIMA RADNICIMA N ovi život, br juli Tuberkuloza je jedan od opasnijih čovekovih neprijatelja, od nje strada više od trećine stanovnika grada. Posebno je ta bolest mnogo raširena među radnicima, a vlažna klima i zagađenost Petrograda uslove u kojima oni žive čine još pogodnijim za pogubno širenje zaraze. Sami znate koliko je mnogo među vama bolesnih od sušice, kako se mnogo bolesne dece rađa među vama, koliko mnogo s mukom stečenog novca morate da trošite da biste, makar nakratko, održali svoje zdravlje i zdravlje svojih ukućana. Ali borba protiv tuberkuloze, u uslovima lečenja kakvo je kod nas, skoro da je beznadežna. Da bi borba protiv sušice bila uspešna treba izgraditi sanatorijume izvan grada, potreban je čist vazduh, dobra hrana i dugotrajno lečenje. Vi ste sila koja stvara basnoslovne kapitale i moćne organizacije, vi treba, najzad, da se prihvatite posla stvaranja uslova za sebe, uslova koji su neophodni za očuvanje vašeg zdravlja i zdravlja vaše dece. Vi znate da je u zdravom telu zdrav duh. Zdravlje nije potrebno samo zato da bi vaš fizički rad bio produktivniji i na korist čitavoj zemlji, zdravlje je potrebno i radi duhovnog života, radi veće odlučnosti u socijalnoj borbi, za zaštitu i širenje vaših građanskih prava. Ne zaboravite da živite u zemlji gde 85% stanovništva čini seljaštvo, da ste u tom moru ostrvce, da se industrija u Rusiji razvija sporo i da je brojan rast radničke klase spor. Vi ste sami, vas čeka duga i uporna borba, ona zahteva od vas najveće napore svih snaga. Vi treba sami da se brinete o sebi, vi imate mogućnosti da organizujete svoj život onako kako to vama odgovara. 5* 67

67 I eto, u interesu vaše zaštite, samozaštite, vi, proleteri Petrograda, treba da stvorite za one koji boluju od sušice niz svojih sanatorijuma kao mesto za izgradnju može se uzeti jedan od carskih parkova izvan grada. Vi tu ustanovu potrebnu vama možete izgraditi jednim pokretom ruke, kao što niču čudesni dvorci u bajkama. Neka radnici prestonice daju za to svoju jednodnevnu zaradu i sanatorijum će biti gotov. Što se tiče tehničke organizacije, može vam pomoći Slobodna asocijacija naučnika za razvoj i širenje egzaktnih nauka. Stvorite primernu ustanovu kojom će se ponositi vaša deca i unuci kao prvim činom vašeg slobodnog stvaralaštva. Ako vi izvršite to divno delo, za vama će poći svi radnici Rusije i ona će biti pokrivena mrežom proleterskih ustanova: medicinskih, naučnih, prosvetnih. Ponavljam da ste vi snaga i vreme je da shvatite kako možete mnogo da uradite i za same sebe i za kulturu čitave naše zemlje. Zamislite samo za jedan dan možete stvoriti fond za izgradnju sanatorijuma, kroz mesec dana, izdvajanjem jednodnevne zarade, možete stvoriti u Petrogradu»domove škole, za vašu decu predškolskog uzrasta, a još za sledećih mesec dana pružićete svoj vašoj deci mogućnost da provedu sparno leto van grada, izgradivši letnje kolonije u selima. Savet fabričkog komiteta Nevskog rejona već se sprema da sagradi mali sanatorijum za bolesne svog rejona. On je već doveo na čelo jednog člana naše Asocijacije dr I. I. Manuhina koji najbolje koristi svoj metod lečenja tuberkuloze rentgenskim zračenjem slezine obolelog. Ali, to je mala inicijativa, kap u moru potreba radnika Petrograda, njima je potreban niz sanatorijuma, čitav gradić za bolesne. Drugovi radnici, kada ljudi shvate, osete svoju kolektivnu moć, za njih je mogućno i ostvarenje utopije. 68

68 Ovde nije reč o utopiji, nego o prostoj, praktičnoj stvari koju vi treba da ostvarite, jer to možete. Pokažite da umete da se starate o svojim interesima, o svom životu. * Novi život, br juli Za čitav život ćemo zapamtiti odvratne slike bezumlja koje je bilo zahvatilo Petrograd četvrtog jula. Evo, načičkan puškama i puškomitraljezima juri kao pobesneli vepar oklopni automobil, pun raznovrsnih predstavnika»revolucionarne armije«a u sredini stoji čupav momak i histerično viče: Socijalistička revolucija, drugovi! Neki ljudi, od onih koji još nisu izgubili razum, nenaoružani ali mirni, zaustavljaju zahuktalo čudovište, razoružavaju ga, izvlače iz njega puške. Razoružani vojnici i mornari su se pomešali s gomilom, izgubili se u njoj; strašna kola su ostala prazna, krenula po razbijenoj, prljavoj kaldrmi teško brekćući i nestala kao priviđenje. Jasno je, ovo grozno najavljivanje»socijalne revolucije«smislio je neko na brzinu, nepromišljeno, jer glupost je ime sile koja je izvela na ulicu ljude do zuba naoružane. Odjednom je negde odjeknuo pucanj, stotine ljudi se u panici razbežalo po ulici, gonjeni strahom na sve strane kao što vihor goni suvo lišće, sve je leglo na zemlju, ljudi su obarali jedni druge, cičali i vikali: Buržuji gađaju! Naravno, nisu pucali»buržuji«, nije pucao onaj koji se plaši revolucije, nego onaj koji se plaši za revoluciju. Previše je kod nas takvog straha. On se oseća svuda u rukama vojnika koji leži kraj postolja puškomitra- 69

69 Ijeza, u drhtavim rukama radnika koji drže napunjene puške i revolvere sa otkočenim obaračima, u nespokojnom pogledu razrogačenih očiju. Bilo je jasno da ti ljudi ne veruju u svoju snagu i da jedva i shvataju zbog čega su izašli na ulicu s oružjem. Posebno je karakteristično delovala slika, prizor panike na uglu Nevskog i Litejnog prospekta oko četiri sati posle podne. Dve čete nekih vojnika i nekoliko stotina prolaznika mirno su stajali pored Palkinovog restorana, bilo je ljudi i dalje, prema Znamenskom trgu, i odjednom, kao da ih je pokrenula moć nekakvog opakog, zajedljivog čarobnjaka, svi ti naoružani i nenaoružani ljudi pretvorili su se u pomahnitalo stado ovnova. Nisam uspeo da vidim šta je stvarno izazvalo paniku i šta je nagnalo vojnike da pucaju u kuću s brojem pet od ugla Litejnog prema Nevskom prospektu oni su počeli da pucaju u prozore i stubove kuće i ne gađajući mnogo, s nestrpljivom užurbanošću ljudi koji se boje da će im neko svakog časa oduzeti oružje puške. Pucalo je nekih desetak ljudi ne više, a ostali su, pobacavši puške i zastave na kaldrmu, počeli zajedno s prolaznicima da razbijaju vrata i prozore, da lome staklo, da izvaljuju vrata i tu, na trotoaru, pretvorili su se u gomilu mesa izbezumljenog od straha. Preko kaldrme, preskačući razbacane puške, trčala je jedna devojčica i vikala: To naši pucaju, naši! Povukao sam je iza tramvajskog stuba a ona je uzbuđeno dodala: Vičite da su naši... Svi su već bili nestali, razbežali se prema Litejnom i Vladimirskom prospektu, zavukli se u otvore koje su sami bili probili, a na kaldrmi su ležale puške, kape, kačketi, prljave daske uličnih prelaza su bile pokrivene crvenim platnom zastava. Nisam prvi put gledao uspaničenu gomilu, to je uvek odvratno, ali nikada nisam imao tako mučan, ubitačan utisak. 70

70 Evo to je taj»slobodni«ruski narod koji se, sat vremena pre ovoga, kao da se sebe plaši,»odrekao od starog sveta«i stresao»prah njegovs nogu svojih«21. To su se vojnici revolucionarne armije razbežali od svojih kuršuma, pobacali su puške, zar ne polegli po trotoaru? Ovaj narod treba još mnogo da se potrudi da stekne svest o sopstvenoj ličnosti, o svom ljudskom dostojanstvu, ovaj narod treba da se prekali i očisti od ropstva koje je u njemu odnegovala slaba vatra kulture. Zar opet kultura? Da, opet je reč o kulturi. Ja ne znam ništa drugo što bi moglo da spasi našu zemlju od propasti. Ja sam uveren da bi onaj deo inteligencije koji se plaši, koji izbegava odgovornost i kloni se opasnosti povlačeći se i ne radeći ništa, onaj deo koji uživa u kritici svega što se zbiva, trebalo da u ovaj haos uznemirenih instinkata unese neka druga načela, taj bi deo trebalo da se potrudi da unese osećanja druge vrste a da je bilo tako mi ne bismo preživeli mnoštvo gadosti koje preživljavamo. Ako revolucija nije sposobna da odmah sada započne intenzivnu kulturnu izgradnju u zemlji, onda je ja tako vidim stvari revolucija besplodna, ona nema smisla, a mi smo narod nesposoban za život. Kada budu pročitali ovo gore izloženo, razni bestidnici, naravno, neće propustiti priliku da radosno uzviknu: A o ulozi Lenjinovih pristalica u događajima od 4-og jula nije ni reči rečeno, aha! Evo, to je to licemerje! Ja nisam istražitelj, ja ne znam koji su ljudi najviše krivi za odvratnu dramu. Ja nemam nameru da pravdam avanturiste, vmrski su mi i odvratni ljudi koji bude mračne instinkte u masama ma kako se oni zvali i ma koliko bile značajne njihove zasluge za narod u prošlosti, njihove zasluge za Rusiju. Mislim da je provociranje događaja od 4-og jula iz inostranstva nešto moguće, ali moram da kažem da mi je i zluradost koju pokazuju neki ljudi posle događaja od 4-og jula sum 71

71 njiva. Ima ljudi koji tako mnogo govore o slobodi, o revoluciji i svojoj odanosti prema njima, da njihove reči često podsećaju na slatkorečivost trgovaca koji žele da što skuplje prodaju svoju robu. Međutim, ja mislim da su najvažniji podstrekači drame ne»lenjinovci«, ne Nemci, ne provokatori i mračni kontrarevolucionari, nego opakiji, snažniji neprijatelj teška ruska glupost. U drami 4-og jula, više od svih drugih snaga koje su izazvale tu dramu, kriva je upravo naša glupost, ona koju možete nazvati odsustvom kulture i osećanja za istoriju kako vam drago. TRI GODINE N ovi život, br jula Tri godine traje nemilosrdna, besmislena klanica, tri godine iz dana u dan se proliva krv najboljih plemena zemlje, uništavaju se najdragoceniji umovi kulturnih nacija Evrope. Iskrvarila je Francuska»predvodnik čovečanstva«sahnu snage Italije»najlepšeg dara Boga naše tužne planete«, svoje snage napreže Engleska»koja mirno uči svet čudesnoj moći truda«, tužno stenju u gvozdenom žrvnju rata»trudoljubiva plemena Germanije«. Uništene su Beglija, Srbija, Rumunija i Poljska; ekonomski je razorena, ratom uništena nežna, odana duhu i snu Rusija zemlja koja još nije živela, koja još nije uspela da pokaže svetu svoje skrivene snage. U XX veku, pošto je devetnaest vekova Evropa propovedala čovekoljublje u crkvama koje sada razara topovima, u knjigama koje sada vojnici pale kao drva u XX veku humanizam je zaboravljen, ismejan a sve što je sazdao nekoristoljubivi trud nauke prisvojeno je 72

72 i voljom bestidnih ubica usmereno na istrebljivanje ljudi. Šta su u poređenju s tim košmarnim, trogodišnjim klanjem tridesetogodišnji i stogodišnji ratovi iz prošlosti? Gde ćemo naći opravdanje za ovaj neviđeni zločin protiv kulture na planeti? Za to odvratno samoistrebljivanje nema opravdanja. Ma koliko lagali licemeri o»velikim«ciljevima rata, njihova laž neće sakriti strašnu i sramnu istinu: Berza je majka rata ona je jedini bog u koga veruju i kome se mole»realni političari«, te ubice koje trguju životima naroda. Ljude koji veruju u trijumf ideala sveljudskog bratstva, nitkovi svih zemalja proglašavaju za štetne bezumnike, nemilosrdne sanjare koji ne znaju šta je to ljubav prema domovini. Zaboravlja se da se među tim sanjarima nalaze Hristos, Jovan Damaskin, Franja Asiški, Lav Tolstoj desetine polubogova kojima se ponosi čovečanstvo. Oni koji uništavaju milione života da bi dograbili u svoje ruke nekoliko stotina hektara tuđe zemlje oni ne znaju ni za boga ni za đavola. Za njih je narod od kamenja jevtiniji, a ljubav prema domovini niz navika. Oni vole da žive tako kako žive, i neka se sva zemlja raspe u prah u vaseljeni oni neće da žive drugačije nego onako kako su navikli. Evo već tri godine žive do grla u krvi koju, njihovom voljom, prolivaju desetine miliona ljudi. Ali kada se budu istrošile snage narodnih masa ili kada bude jednodušno buknula njihova volja»za životom i čistim, ljudskim«i kada bude prestao ovaj krvavi košmar, ljudi, koji istrebljuju narod Evrope, kukavički će zavapiti: Nije naša krivica! Nismo mi osakatili svet, nismo mi razorili i opljačkali Evropu! Ali mi se nadamo da će do tada»glas naroda«zaista postati strogi i pravedni»glas Božji«koji će zaglušiti vapaj laži. 73

73 Oni koji veruju u pobedu nad bestidništvom i bezumljem treba da teže jedinstvu svojih snaga. Na kraju krajeva razum pobeđuje. * Novi život, br juli Jedan advokat, od onih ljudi koji su za vreme starog režima svesno rizikovali ličnu ugodnost, koji nisu razmišljali o karijeri, koji su hrabro istupali kao branioci na političkim procesima i koji su zadali samodržavlju ne malo udaraca taj advokat koji odlično poznaje dubinu nepravde i cinizma monarhije, kazivao mi je ovih dana:»kao i za vreme Nikolaja Romanova ja se pojavljujem kao branilac u na brzinu organizovanom političkom procesu; kao i onda, i sada mi dolaze da plaču i jadikuju majke, žene i sestre uhapšenih; kao i ranije hapšenja se vrše»po štukinoj zapovesti«, uhapšene drže u groznim uslovima, činovnici»novog sistema«se prema uhapšenom odnose isto onako birokratski nemilosrdno kao što je i ranije bilo. Čini mi se da u mojoj oblasti nema promena na bolje«. Ja, pak, mislim da se u toj oblasti mogu očekivati sve moguće promene samo na gore. Za vreme monarhije, pokorne sluge Romanova su ponekad dozvoljavale sebi zadovoljstvo da budu u nečem liberalni ljudi, da malo kritikuju režim, da se rastuže na temu o humanizmu i uopšte, da se nekako prikažu plemenitijim, da pokažu pred zlosrećnim sagovornikom da i u srcu okorelog činovnika birokrate nisu svi vredni principi sasvim uništeni tim usrdnim radom na zaštiti truleži i smeća. Najumniji među njima su, verovatno, shvatili da je»političar«čovek koji u suštini ni za njih nije od 74

74 štete on radi za stvar oslobođenja Rusije, ali se trudi i za oslobođenje činovnika od pokvarene»vrhovne vlasti«. Sada više nema samođržavlja i može se pokazati sva»lepota duše«oslobođene ropstva strogog cirkulara. Sada se činovnik starog režima, kadet ili oktobrista, pojavljuje pred uhapšenim demokratom kao njegov organski neprijatelj, liberalna manilovština je neumesna, nikom nije potrebna. S tačke gledišta interesa partije i političke borbe sve je to sasvim prirodno, ali»ljudski govoreći«to je gnusno i biće još gnusnije kako se budu neizbežno zaoštravali odnosi između demokrati je i njenih neprijatelja. * * * U jednom prljavom, bulevarskom listiću petrogradskoj Živoj reči neko je štampao svoje utiske o putovanju u Carsko selo. U ne mnogo pismenom člančiću koji je namenjen zabavi na ulici priča se kako je Nikolaj Romanov strugao drva, kako su njegove kćeri radile u bašti, a postoji i jedno ovakvo mesto: Mornar vozi u pokretnoj stolici za ljuljanje Aleksandru Fjodorovnu. Ona je smršala, sva se pogrbila, odevena je u crninu. Polako, uz pomoć kćeri ustaje iz stolice za ljuljanje i ide, uveliko hramljući na levu nogu... Gle, razbolela se primećuje neko iz gomile Bez nogu je ostala. Da joj je tu Griška, smejulji se neko u gomili: Đipila bi na noge... Odjeknuo je zaglušujući kikot. Smejati se bolesnom i nesrećnom čoveku ma ko on bio to je grubijanstvo i podlost. Kikoću se Rusi, oni isti, koji su se do pre pet meseci približavali Roma- 75

75 novima sa strahom i trepetom, iako su znali nekako nejasno njihovu ulogu u Rusiji. No, nije stvar u tome što se veseli ljudi kikoću nad nesrećom žene, nego u tome što je člančić potpisan jevrejskim imenom Jos. Hejsin. Smatram za potrebno da podsetim g. Hej sina na nekoliko redaka iz članka profesora Boduena de Kutenje iz zbornika Štit:»Iz vagona je ukraden kofer. Pokazalo se da je lopov bio Poljak. Ali nisu rekli da je ukrao 'Poljak' nego samo 'lopov'. Drugom prilikom je lopov bio Rus. I tada su za krađu optužili ne Rusa nego jednostavno 'lopova'. Da se kofer našao u rukama Jevrejina reklo bi se da je ukrao 'Jevrejin' a ne prosto 'lopov'«22. Mislim da je pouka jasna Hejsinu i njemu sličnim»piscima koji opisuju svakodnevicu«, na primer, Davidu Ajzmanu23, jer se povodom njihovih dela takođe može kazati da to pišu ne samo glupi i ozlojeđeni ljudi nego»jevreji«. Teško da će se naći čovek toliko nerazuman koji bi me, povodom ovoga što sam kazao, optužio za antisemitizam. Smatram za potrebno da podsetim s obzirom na vreme i uslove da nigde nije potrebno toliko takta i moralnog osećanja, kao u odnosima Rusa prema Jevrejinu i Jevrejina prema pojavama ruskog života. To nikako ne znači da u Rusiji nema pojava koje Tatarin ili Jevrejin ne bi smeli kritički da tretiraju, ali treba obavezno imati na umu da čak i nehotična greška da ne govorimo o svesnoj gadosti, makar ona bila učinjena iz iskrene želje da se ugodi instinktima ulice može biti protumačena kao nešto što će naštetiti ne samo jednom opakom ili glupom Jevrejinu, nego i jevrejstvu u celini. To ne treba zaboravljati, ako čovek živi među ljudima koji su u stanju da se smeju bolesnom i nesrećnom čoveku. 76

76 * N ovi život, br avgusta Reč mi poklanja veoma mnogo pažnje, skoro svakog dana ja na njenim sivim stranicama naiđem na nekoliko reči na moju adresu24. Već nekih desetak puta Reč je zabeležila»redovno pokajanje Gorkog«iako se ja nikada ni pred kim i ni za šta nisam kajao još manje ću to činiti pred listom Reč jer prema tom poslu tako dragom Rusima osećam organsko gađenje. Ja i nemam za šta da se kajem, ne osećam se mnogo grešnijim od drugih mojih sunarodnika. Isto tako često Reč ponavlja moje reči o tome da sam, uzimajući učešće u pokretanju lista Zrak, svesno, zajedno sa drugim drugovima koji su se toga prihvatili, išao na»samoograničenje«neizbežno u uslovima starog režima25 za svakog čoveka koji želi pošteno da radi u interesu demokratije, za svakog čoveka kome je bilo odvratno da igra u kolu sa podlim snagama vlasti koje su zemlju razarale i ekonomski i moralno. Evo i jučer je Reč pomenula:»čuli smo iz usta pisca koji sebe smatra pozvanim da štiti kulturne vrednosti, da on sada ne vidi nikakvog razloga za samoograničavanje«26. To, naravno, nije tačno ja nisam rekao da sada, posle revolucije ne vidim»nikakve razloge za samoograničavanje«: razumni ljudi koji ne pate od predubeđenja jasno vide da Novi život u kojem ja imam čast i zadovoljstvo da pišem, u granicama svojih snaga svakojako nastoji da nametne nužnost»samoograničavanja«kako avanturistima sleva tako i avanturistima zdesna. Ne govorim ja to radi polemike s Rečju»tvora nećeš ubediti da je kokoška tuđa«ali, ipak, smatram potrebnim da napomenem uvaženim prijateljima iz Reči da je ponekad»samoograničenje«jednako moralnom samoubistvu ili samoponiženju u kojem se sasvim gubi lice. 77

77 Na primer: kada je jedan lider kadetske partije proglasio svoju partiju»opozicijom Njegovog Veličanstva«, to je bilo»samo.ograničavanje«zar ne? A kada je»partija narodne slobode«stvorila blok s oktobristima s partijom koja je pljeskala dželatu Stolipinu, zar i_to nije bio neki kompromis»samoograničavanje«? I kada se partija narodne slobode izvinjavala pred Stolipinom zbog toga što je leporečivi Rodičev netaktično pomenuo Stolipinovu ljubav prema»kravatama od kudelje«27 kojima je on gušio narodnu slobodu, to je takođe bio kompromis,»samoograničavanje«zar ne? Saradnike Reči bismo mogli podsetiti još na desetak sličnih primera krajnje neumereno, pa čak, moglo bi se reći do zanosa, manijački. To znaju svi, to pamte svi, osim lista Reč, naravno. Ali čak će i poštovani saradnici tog organa biti ja sam u to uveren veoma zapanjeni kada budu, pročitavši Program ustavno-demokratske partije, uvideli jasno do koje mere je ta partija išla na»kompromise«. Sada je jasno zbog čega Reč tako često, tako uporno propoveda neophodnost»kompromisa«to ovo glasilo čini iz navike. Ljudi koji veruju u iskrenost Reči mogu sebi dozvoliti raskoš da se ponadaju da će Reč, ograničivši sebe sleva do granica svih mogućnosti, to glasilo i partija uskoro početi da ograničavaju i s zdesna. Ja u to ne veru j em. Ali ja vidim da primer kadetske partije u pogledu»kompromisa«nailazi na podršku među drugim partijskim organizacijama i da taj proces u suštini jeste proces samoubistva revolucije, ograničavanja njenih zakonitih prava prava demokratije. 78

78 NE TREBA ĆUTATI! N ovi život, br oktobar Sve upornije se prenose glasine da će 20-og oktobra doći do»istupanja boljševika«drugim rečima: mogu se ponoviti odvratne scene od 3-eg i 5-og jula. Znači opet kamioni, krcati ljudima s puškama i revolverima u rukama koje drhte od straha, te će puške pucati u izloge prodavnica, u ljude, na sve strane! Pucaće samo zato jer će naoružani ljudi tako želeti da ubiju svoj strah. Planuće i počeće da se dime otrovom, pakošću, mržnjom i osvetom svi mračni instinkti gomile koja je razdražena nevoljama života, lažju i prljavštinom politike ljudi će ubijati jedan drugog nesposobni da unište svoju životinjsku glupost. Na ulicu će izaći neorganizovana gomila koja nedovoljno zna šta želi a za njenim leđima će se pojaviti avanturisti, lopovi i profesionalne ubice koji će početi»da stvaraju istoriju ruske revolucije«. Jednom rečju ponoviće se ono krvavo besmisleno klanje koje smo već videli i koje je u čitavoj zemlji potkopalo moralni značaj revolucije i pokolebalo njen kulturni smisao. Sasvim je verovatno da će ovoga puta događaji imati još krvaviji i u mnogo čemu pogromaški karakter i da će naneti još teži udar revoluciji. Kome je i zašto potrebno sve to? Centralni komitet boljševičke partije, očevidno, ne uzima učešće u avanturi koja se sprema, jer do dana današnjeg barem nije ničim potvrdio glasine o predstojećem istupanju iako ih nije ni opovrgao. Umesno je priupitati: je li moguće da ima avanturista koji, videći krizu revolucionarne energije svesnog dela proletarijata, misle da će tu energiju razbuditi pomoću obilnog krvoprolića? Ili ti avanturisti žele da ubrzaju udar kontrarevolucije pa u ime tog cilja nastoje da dezorganizuju snage koje se s mukom organizuju? 79

79 Centralni komitet boljševika je dužan da opovrgne glasine o istupu na dan 20-og ovog meseca on to treba da učini ako je zaista snažan i slobodno aktivan politički organ sposoban da upravlja masama, a ne bezvoljna, mrtva igračka podivljale gomile i njenih raspoloženja, oruđe u rukama najbestidnijih avanturista ili fanatika lišenih razuma28. APEL DEMOKRATIJI N ovi život, br novembar Ministri socijalisti koje su Lenjin i Trocki pustili iz Petropavlovske tvrđave, otišli su svojim kućama, ostavivši svoje drugove M. V. Bernackog, A. I. Konovalova, M. I. Tereščenka29 i druge u rukama ljudi koji nemaju nikakvu predstavu o slobodi ličnosti, o čovekovim pravima. Lenjin, Trocki i njihovi saputnici već su otrovani strašnim otrovom vlasti o čemu sveđoči njihov sramni odnos prema slobodi govora, ličnosti i svim pravima za čiji se trijumf borila demokratija. Zaposleni fanatici i avanturisti lišeni savesti na vrat na nos jure tobože putem»socijalne revolucije«u stvari to je put anarhije, upropašćavanja proletarijata i revolucije. Na tom putu Lenjin i njegovi saučesnici smatraju da mogu da vrše sve zločine poput onog klanja pod Petrogradom30, divljanja u Moskvi31, ukidanja slobode govora32^ besmislenih hapšenja da vrše sve gadosti kakve su vršili Pleve i Stolipin. Naravno Stolipin i Pleve su išli protiv demokratije, protiv sveg i živog i poštenog u Rusiji, a za Lenjinom ide dosta značajan za sada deo radnika, ali ja verujem, da će razum radničke klase, njena svest o sopstvenim istorijskim ciljevima, uskoro otvoriti oči 80

80 proletarijatu i on će shvatiti potpunu neostvarivost Lenjinovih obećanja, svu dubinu njegovog bezumlja i njegov anarhizam u duhu Nječajeva i Bakunjina. Radnička klasa mora da shvati da Lenjin na njenoj koži i s njenom krvlju vrši samo nekakav eksperiment, da on nastoji da dovede revolucionarno raspoloženje proletarijata do krajnjih granica i da vidi šta će od toga ispasti? Naravno, on ne veru je u mogućnost pobede proletarijata u Rusiji u datim uslovima, ali se, može biti, nada čudu. Radnička klasa mora da zna da u stvarnosti ne postoje čuda, da je čeka glad, potpuni haos industrije, uništenje transportnih veza, dugotrajna krvava anarhija, a za njom ništa manje krvava, mračna reakcija. Eto kuda vodi proletarijat njegov sadašnji vođa, i treba znati, da Lenjin nije svemoćni čarobnjak, nego hladnokrvni mađioničar koji ne žali ni čast ni život proletarijata. Radnici ne smeju dopustiti avanturistima i bezumnicima da na glavu proletarijata svale sramne, besmislene i krvave zločine, koje će sutra plaćati ne Lenjin, nego sam proletarijat. Ja pitam: Da li se ruska demokratija seća za kakve se ideje i njihov trijumf borila protiv despotizma monarhije? Smatra li se ona sposobnom i sada da nastavi borbu? Da li se ona seća da je, dok su žandarmi Romanovih bacali u tamnicu i slali u progonstvo njene idejne vođe, taj način borbe nazivala podlošću? Po čemu se Lenjinov odnos prema slobodi govora razlikuje od odnosa koji su imali Stolipin, Pleve i slični poluljudi? Zar na isti način ne lovi i ne baca u tamnicu ljude koji drugačije misle i ova Lenjinova vlast, kao što je to činila vlast Romanovih? Zbog čega Bernacki, Konovalov i drugi članovi koalicione vlade33 sede u tamnici zar su oni u nečem 6 81

81 manji zločinci od svojih drugova socijalista koje jc Lenjin oslobodio? Jedini pošten odgovor na ova pitanja mora biti neodložni zahtev za oslobađanje ministara i drugih bez krivice uhapšenih ljudi, kao i proklamovanje potpune slobode govora. Zatim bi trezveni elementi demokratije morali da izvuku i druge zaključke, dalekosežnije oni moraju da odluče da li da idu istim putem i zajedno sa zaverenicima i anarhistima tipa Nječajeva34. U MOSKVI Novi život, br novembar U toku prepodneva 26-og u Moskvi se počelo govoriti o borbama na ulicama Petrograda ubijenih, do temelja srušen Zimski dvorac a pljačka traje, požari plamte. Kao što dete voli bajke tako i Rus voli užase i ume da ih stvara, i to je ne jednom dokazao, i još će dokazati sposobnost za tako nešto. No, čak se i on poneo prema tim strašnim glasinama o Petrogradu s nepoverenjem: ? Koješta! I osetivši apsurdnost takvog preuveličavanja nije pokazivao posebno uznemirenje. Oko ponoći uoči 27-og odjeknuli su prvi pucnji negde blizu Pozorišnog pasaža; pored pozorišta Sovjeta radničkih deputata proveli su ranjenog vojnika; pronele su se glasine da se pucalo na junkere koji su išli u Kremlj da smene straže. Nije javljeno ko je na njih pucao, ali verovatno su to bili»lovci na ljude«koje nemirna vremena i ruska»luda hrabrost«rađaju na stotine. Kroz nekoliko minuta neki takvi»junaci«su ispa 82

82 lili iza ćoška nekoliko revolverskih hitaca gađajući dvojicu kočijaša u Furkasovskom sokaku to je javljeno u Sovjet i vojnici koji su otuda upućeni uhapsili su dvojicu»slobodnih strelaca«. Pucali su cele noći; milicioneri od straha, huligani zbog zadovoljstva; izjutra je sva Moskva odjekivala od pucanja; pucanjima iz pušaka se pridružio (odvratni?) step puškomitraljeza, kao pomamljene su kreštale čavke, izgledalo je kao da neko čepa trulu tkaninu... Ali sve to još uvek nije narušilo uobičajeni tok života: gimnazijalci i gimnazijalke su išli u školu, prolaznici su šetali, pred prodavnicama su se videli»repovi«, dokoni radoznalci su se, u grupama od desetak ljudi, skupljali na uglovima ulica, pitajući se gde se to puca. Uistinu svet je stvoren za zadovoljstvo dokonih! Pored spomenika Prvom štamparu stoji zbijena gomila, njih oko pet stotina, mirno sluša pucnjavu koja dolazi s Pozorišnog trga i neki ovako razmišljaju: Srušena je kupola manastira Strasnog. Gađaju Metropol. Neki ljudi kojima ni do čega nije, za koje je događaj ma kako bio tragičan samo prizor za zabavu. Evo, jednog je metak pogodio u nogu, njega je odmah okružilo stotinak ljudi, vode ga do Prolaza, zagledaju mu se u lice i pitaju ga: Boli, li? Ide, znači kost nije pukla! Razume se, i taj ljudski ološ zna za neku aktivnost na svoj način i kao i uvek naravno, sve čini idući linijom najmanjeg otpora ta tako su vaspitani, sva ruska istorija je tekla tom linijom. Neki vojnik, videlo se da je izbezumljen od straha, iznenada se pojavio pred gomilom i kleknuvši, počeo je da gađa nenaoružanog junkera a gomila, pošto nije stigla da ga omete da opali, pojuri na vojnika, obori ga i zgazi namrtvo. Verujem, da je samo bilo tri vojnika gomila bi se pred njima razbežala. 6* 83

83 * Je * Pucnjava je sve jača, pucnji sve češći, nervozniji na ulicama se pojavljuju patrole i vrlo brižljivo opominju radoznale: Molim vas, drugovi građani, raziđite se! Vidite šta se događa? Ni sat neće proći nekog će ubiti ili raniti. Metak je slepac. Molim vas... Prolaznici se razilaze ne žureći, neki pitaju patrolu: A vi čiji ste? Dumski ili Sovjetski? Mi nismo ničiji. Red je važan, raziđite se molim... Zatim»ničiji«vojnici pucaju na neke ljude iza ugla, pucaju nevešto i nerado, kao da nerado vrše svoju revolucionarnu dužnost da bude što je moguće više pokojnika. Iz časa u čas postaje jasno da ustanak nema svoj određeni»strategijski plan«i da ustanici postupaju po svom nahođenju, onako»na sreću«,»kako im Bog tog časa duši zapovedi«. Jedan deo vojske nastupa prema Kremlju gde su se zabarikadirali junkeri, drugi deo ide od centra, Mjasnickom ulicom, prema Upravi pošta i telefona, prema Pokrovki, Njikitskoj, Arbatu i Aleksandrovskoj akademiji, ka Sadovim vratima. Na Mjasnickoj vojnici pucaju iza ugla u neki sokak, tamo hoće da prođe neki civil, ne daju mu, opominju ga: Ubiće te, druže! Tamo su se zabarikadirali neki... Ali zar ne, čitav ovaj kvart je u vašim rukama? Odakle vi to znate? Civil hoće da prođe u sokak, nakon dugih nagovaranja vojnici ga propuštaju i mole ga (naivno?) s osmehom: Vi nam, druže, prstima ruke pokažite koliko ih je? Odbivši, civil odlazi u sokak i vidi: u jednom dvorištu, iza gvozdene ograde i kapije, muva se, praveći barikadu od sanduka i buradi, devet vojnika. Deseti sedi pored zida i namrgođen previja ranjenu nogu. 84

84 S kim se vi borite? Eno tamo iza ugla ima nekih. Ali, to su, verovatno, vaši, sovjetski? Kako naši? Evo, čoveka unakazili... Civil nagovara vojnike da stupe u pregovore s neprijateljem, prihvata se da bude parlamentarac i u pratnji jednog vojnika vraća se na Mjasnicku ulicu. Pokazalo se da to ratuju vojnici istog puka i među njima sledi tipičan ruski dijalog: Šta vam je, đavoli, jeste li slepi? A vi? Mi smo mislili da su junkeri! I mi smo to mislili. Borba se prekida uz uzajamnu radost, civilu traže duvan i prate ga, prijateljski ga upozoravajući: Nikako tamo, druže, tamo zvižde meci! Sumnje nema, takvih je»grešaka«bilo mnogo i verovatno je ne jedna desetina vojnika to platila životom. Prvih dana grad je ličio na gomilu gustog testa; jedan sloj»naši«, iza njega sloj»njihovih«, pa opet tako. Po mračnim sokacima Moskve ljudi su besmisleno pucali jedan drugom u potiljak, u bok, a naročito su bili česti slučajevi oružanog sukoba, po noći, među svojima, na ulici s pogašenim fenjerima kada je svuda vladao strah smrti. Oko Kremlja stoje sovjetske snage, a na Trubnom manja grupa junkera razoružava odred crvene garde i zarobljava kamion s puškama. Kažu da se u ustanički štab prijavilo 110 vojnika obučenih za napad:. Gde su vam se tu junkeri zabarikadirali? Dajte nam puške, mi ćemo ih isterati! Dali su im puške a oni se priključili junkerima, i ta je»greška«, naravno, pojačala klanje. k "k * Iznenađivalo je srdačno držanje vojnika prema žiteljima koji su izlazili na ulicu da»malo pogledaju«. Bilo je neshvatljivo i neobično gledati kako proleter u svom posivelom šinjelu, gladan, isprskan blatom, sva 65

85 kog trenutka rizikuje život brižljivo nagovarajući čisto odevenog, radoznalog»buržuja«: Građanine ta kud ćete? Puca se tamo! Ako vas pogode, ne daj Bože, mi ne možemo da odgovaramo za vas! Ja tri dana i tri noći na ulicu nisam izašao! Čudna mi čuda! Nije sad vreme za šetnju... Hteo bih da pitam te ljude: S kim vi ratujete ako se tako pažljivo brinete za život vaših»klasnih neprijatelja«? Kad pitaš tako oni odgovaraju: S junkerima. Oni su protiv naroda... I ti dobrodušni, dronjavi, izmučeni ljudi na zverski način su ubijali ranjene junkere, razbijali su im polugama lobanje isti ti ljudi su, videći kako u jednom sokaku gomila pljačka radnju, opalili tri plotuna u gomilu i na mestu ostavili dvadeset mrtvih pogromaša. A zatim su pomogli vlasnicima radnji da zakuju daske na polomljenim vratima i razbijenim prozorima. Užasni su ti ljudi podjednako sposobni za podvige samopožrtvovanja i nekoristoljubivosti i za bestidan zločin ili gnusno nasilje. Mrziš ih i žališ svom dušom i osećaš kako nemaš snage da pojmiš trulež i proplamsaj mračne duše tvoga naroda. "k "k "k Grme puščani plotuni, gađaju Kremlj nekud s Vrapčjih gora. Čovek nalik na preobučenog vojnika nemarno veli: Ispaljuju šrapnele, idioti! I sreća je to jer bi izbušili čitav Kremlj. On dugo objašnjava pažljivim slušaocima u kojim slučajevima treba uništavati živu silu šrapnelima, a kada pak treba koristiti»granatu«. A oni, balvani, udaraju šrapnelom koji ima visinsko rasprskavanje! To je besciljno i glupo... Neko, nesiguran, hoće da zna: Možda oni to namerno rade, da zaplaše a ne da kog ubiju? 86

86 Zbog čega bi tako? Humano je tako, valjda? Ah, naša humanost, mimo uzvraća znalac tehnike ubijanja. Odvratno krešte čavke i lete iznad mokrih krovova, štekću puškomitraljezi, negde nedaleko prolazi i gađa oklopni automobil, neprestano grme puške i revolveri. Utisak je, kao da ljudi uništavaju jedan drugog skupljeni u ogromnu gomilu, kao da se odvija tuča pesnicama, borba prsa u prsa. Ali, evo, nailazi oklopni automobil krcat ljudima pod oružjem i vidiš kako ljudi pucaju u vazduh verovatno da»podignu svoj revolucionarni duh«, da ne misle o onom što čine. * * * Okrugle, grozne kuglice šrapnela dobuju kao grad po metalu krovova, padaju na kaldrmu prolaznici trče, skupljaju ih»za uspomenu«i gacaju po blatu. Na nekim zgradama u blizini Kremi ja zidovi su izbušeni granatama i verovatno je u tim kućama poginulo desetine ljudi koji nikom nisu bili krivi. Granate su letele tako besmisleno kao što je besmislen bio čitav taj šestodnevni proces krvavog kianja i razaranja Moskve. U suštini, moskovska klanica je bila košmarno, krvavo ubijanje nevine dečice. Na jednoj strani dečaci crvenoarmejci koji ne umeju da drže puške u rukama i vojnici koji skoro da nisu ni znali za koga idu u smrt, u ime čega ubijaju? Na drugoj mala, sasvim mala skupina junkera koji hrabro vrše svoju»dužnost«kako su i bili vaspitani da čine. Razume se, prljava je laž da su svi junkeri»deca buržuja i spahija«i zato podležu istrebljenju, to je laž avanturista i pobesnelih dogmata. Ako bi pripadnost ovoj ili onoj klasi određivala čovekovo ponašanje i stav, onda bi plemić iz grada Simbirska, Uljanov-Lenjin, trebalo da stane u isti red s ruskim veleposednicima, uz bok Puriškeviču a Bronštajn-Trocki da bude trgovački putnik. 87

87 Grozan je položaj mladih u ovoj prokletoj zemlji! Počinjući od šezdesetih godina mi smo se trudili da glavom omladine probijemo zid samodržavlja, pedeset godina je uništavana ruska omladina u tamnicama, u progonstvu, na robiji i evo pred nama je jasan rezultat te»politike«: u Rusiji nema talentovanih ljudi, nema ljudi čak ni sposobnih za rad. Samodržavlje je iscrpilo duhovnu snagu zemlje, rat je fizički uništio stotine hiljada mladih ljudi, revolucija je tekla bez entuzijazma i očevidno, u toj se situaciji ne mogu stvoriti ljudi snažna duha i tako se nastavlja proces uništenja omladine. Ja znam poludeli dogmati ne mare mnogo za budućnost naroda, oni gledaju na narod kao na materijal s kojim će vršiti socijalni eksperiment; ja znam da oni nemaju pojma o mislima i osećanjima koja raspinju dušu svakog iskrenog demokrate, njima ja i ne govorim. No, je li moguće da je sva demokratija lišena uma, je li moguće da nema ljudi koji bi, osećajući užas sveg što se zbiva, izbacili te poludele sektaše van iz svoje sredine? PAŽNJI RADNIKA Novi život, br novem bar Vladimir Lenjin uvodi u Rusiji socijalističko uređenje po metodi Nječajeva»punom parom kroz močvaru«. I Lenjin i Trocki, i svi ostali koji ih prate u propast koju će naći u močvari stvarnosti, očevidno su ubeđeni, zajedno s Nječajevom, da se»pravom na nepoštenje Rus najlakše može povući«i evo, oni hladnokrvno obeščašćuju revoluciju, obeščašćuju radničku klasu nagoneći je da organizuje krvave pokolje, huškajući je na pogrome, 88

88 < na hapšenje ljudi koji ni za šta nisu krivi kao što su A. V. Kartašev, M. V. Bemacki, A. I. Konovalov i drugi35. Prisiljavajući proletarijat da se pomiri s ukidanjem slobode štampe, Lenjin i njegove skutonoše su ozakonili svoje pravo da im demokrati ne mogu zatvoriti usta; preteći glađu i pogromima svima koji se ne slažu s despotizmom Lenjina i Trockog, te»vođe«pravdaju despotizam vlasti protiv koje su se tako dugo i tako uporno borile najbolje snage zemlje.»poslušnost đaka i budala«36 koji idu za Lenjinom i Trockim je»dostigla najviši mogući stupanj«grdeći iza leđa svoje vođe, čas ih napuštajući čas im se opet priključujući, đaci i budale, na kraju krajeva, ipak pokorno prihvataju volju dogmatika i još više raspaljuju među neprosvećenom masom vojnika i radnika neostvarive nade na život u idili. Uobrazivši da su neka vrsta Napoleona socijalizma lenjinisti udaraju u sva zvona, viču i galame privodeći kraju razaranje Rusije37 to će ruski narod platiti potocima krvi. Naravno, sam Lenjin je čovek izuzetne snage; dvadeset i pet godina on je stajao u prvim redovima boraca za trijumf socijalizma, on je jedna od najkrupnijih i najsjajnijih figura međunarodne socijal-demokratije; talentovan čovek, on ima sve osobine»vođe«, ali takođe u toj ulozi neophodno odsustvo morala on se čisto spahijski, nemilosrdno odnosi prema životu narodnih masa. Lenjinu»vođi«i ruskom plemiću nisu tuđa neka svojstva duše tog u prošlost i nebiće potonulog staleža i zato on sebi daje pravo da s ruskim narodom izvrši strašan eksperiment koji je unapred osuđen na neuspeh. Izmučen i ratom upropašćen narod već je platio taj eksperiment hiljadama života i biće prinuđen da plati još desetinama hiljada života što će ga zadugo obezglaviti. 89

89 Ta neizbežna tragedija ne zbunjuje Lenjina, roba dogme i njegove skutonoše njegove robove. Lenjin ne poznaje svu složenost života, on ne poznaje narodne mase, nije živeo s njima, ali on je preko knjiga upoznao sredstvo kojim se ta masa može pokrenuti na noge, čime se ona najlakše može razjariti, čime se mogu probuditi njeni instnkti. Za Lenjina je radnička klasa ono što je za metalca metal. Može li se u uslovima u kojima smo od tog metala skovati socijalistička država? Očevidno ne može; međutim, zašto da se ne proba? Šta Lenjin rizikuje ako eksperiment ne uspe? On postupa kao hemičar u svojoj laboratoriji, s tom razlikom što hemičar radi s mrtvim materijalom i njegov rad daje rezultate koji su dragoceni za život, a Lenjin radi sa živim materijalom i vodi revoluciju u propast. Svesni radnici koji idu za Lenjinom moraju da shvate da se s ruskom radničkom klasom vrši nemilosrdan eksperiment koji će uništiti najbolje snage radnika i zadugo zaustaviti normalni razvitak ruske revolucije. * Novi život, br novembar Poznati ruski istraživač plemena u Sudanu, Junker, kaže:»jadni divljaci s gađenjem okreću glavu od ljudskog mesa, dok narodi koji su dostigli relativno visok stepen kulture, ne prezaju od ljudožderstva«. Mi, Rusi, u to nema sumnje, dostigli smo»relativno visok stepen kulture«o tome najbolje govori ona žudnja s kojom smo težili, a težimo i sada, da progutamo plemena koja su u političkom smislu neprijateljski raspoložena prema nama. 90

90 Skoro od prvog dana posle revolucije izvestan deo štampe se besno poput ljudoždera iz plemena Njam- Njam okomio na demokratiju, počeo je da ujeda za glavu vojnike, seljake i radnike optužujući ih grubo za preveliku strast prema»grickanju semenki«, za pomanjkanje osećanja ljubavi prema domovini i svesti o ličnoj odgovornosti za sudbinu Rusije kao i za čitav niz drugih, smrtnih grehova. Niko ne može poreći da je sve to lenjost, semenke, socijalna zaostalost naroda i drugo što mu se prebacuje, gorka istina, ali moglo se»sve to reći samo drugim rečima«. Uostalom, treba imati na umu da narod i ne može biti drugačiji nego što jeste, jer o tome da bude bolji malo se brinulo. Svađalačka, histerična razdražljivost kod nas je bila zamena za»sveti gnev«i koristila je svu leksiku uvredljivih reči, pri čemu se nije vodilo računa o posleđicama koje će te reči obavezno izazvati u srcima ljudi kojima se tako sudi. Čini se da su»kulturni«rukovodioci poznatih organa štampe morali da shvate kako se tim besnim napadima na demokratiju sjajno pruža pomoć avanturistima, kako to lepo pomaže demagozima u njihovom nastojanju da ovladaju psihologijom masa. Ta prosta istina nije padala na pamet mudrim političarima, pa ako sada gledamo pred sobom ljude koji su u potpunosti izgubili ljudski lik polovinu krivice zbog tih mračnih pojava treba da uzmu na sebe oni uvaženi građani koji su nastojali da ljudima nametnu kulturna osećanja i ideje pomoću verbalnih udaraca u zube i bičeva. Da li je kasno govoriti o tome? Ne, nije kasno.»nova«vlast neće za dugo moći da zatvori usta štampi ta nova vlast na sraman način koristi sva sredstva da uguši slobodu govora. Uskoro će listovi ponovo progovoriti i naravno, oni će morati da kažu sve što je potrebno da znamo svi mi na sramotu i pouku svima nama. Ali, ako paradirajući jedni pred drugima odeveni u bedne krpe nemoćnog gneva i sitne osvete, opet budemo nastavili otrovnu rabotu buđenja opakih načela i 91

91 mračnih osećanja moramo unapred znati da na sebe preuzimamo odgovornost za sve ono što će kazati narod kada se bude oglasio nakon onog što mu se kao uvreda baca u lice. Ozlojeđenost je neizbežna, ali stvar je naše volje da ona ne bude tako odvratna. Čak i u tuči pesnicama postoje određena pravila držanja. Ja znam u svetoj Rusiji je smešno govoriti o viteškom osećanju poštovanja neprijatelja, ali mislim da bi bilo veoma korisno ako bismo našem histeričnom gnevu obezbedili makar malo pristojnije verbalne oblike. Neka svako ponudi svom neprijatelju pravo da bude gori od njega, i onda će naše verbalne bitke imati više snage, ubedljivosti, pa čak i lepote. Otvoreno govoreći ovo bih hteo: Budite čovečniji u ovim danima opšte animalizacije! Ali ja znam da nema srca koje bi prihvatilo ove reči. Onda, budimo taktičniji makar, uzdržljiviji u izražavanju svojih misli i osećanja; ne treba zaboraviti da na kraju krajeva narod od nas uči i pakost i mržnju... * N ovi život, br novembar Meni već prebacuju da sam»posle dvadesetogodišnjeg služenja đemokratiji«,»skinuo masku«i da sam izdao svoj narod38. Gospoda boljševici normalno imaju pravo da govore o mom držanju onako kako im se to sviđa, ali ja moram da podsetim tu gospodu da mene nikada nisu zaslepljivala neka izuzetna duševna svojstva ruskog naroda, ja nikada nisam klečao pred demokratijom jer ona za mene nije nešto do te mere sveto da bi bila potpuno nedostupna kritici i osudi. 92

92 Godine u članku Pisci samouci ja sam pisao:»gadosti treba razobličavati, pa ako je naš mužik zver, to treba i reći, a ako radnik kaže»ja sam proleter!«, onim odvratnim tonom čoveka jedne kaste kojim plemić izgovara»ja sam plemić!«, i tog radnika treba nemilosrdno ismejati«39. Sada, kada određeni deo radničkih masa, podstaknut od strane suludih gospodara njihove volje, manifestuje duh i postupke kaste služeći se nasiljem i terorom onim nasiljem protiv kojeg su se tako dugo i hrabro borile vođe, njeni najsvesniji drugovi ja sada, razume se, ne mogu biti u redovima tog dela radničke klase. Ja smatram da je' pesnica u usta Reči i drugih buržoaskih listova u ime demokratije jer su ti listovi navodno neprijateljski raspoloženi u odnosu na demokratiju sramota za demokratiju40. Zar demokratija ne smatra svoje postupke neispravnim kada se boji kritike neprijatelja? Zar su kadeti zaista tako snažni da ih možemo savladati samo pomoću fizičkog nasilja? Ukidanje slobode štampe je fizičko nasilje, to je nešto nedostojno demokratije. Držati u tamnici starca revolucionara Burceva, čoveka koji je zadao monarhiji ne malo snažnih udaraca, držati ga u tamnici samo zato što se on i dalje drži u ulozi asenizatora političkih partija to je sramota za demokratiju41. Držati u tamnici takve poštene ljude kakav je A. V. Kartašev, takve talentovane radnike kakav je M. V. Bernacki, takvog kulturnog radnika kakav je A. I. Konovalov koji je tako mnogo uradio za svoje radnike to je sramno po demokratiju. Zastrašivati terorom i pogromima ljude koji ne žele da učestvuju u luđačkom plesu gospodina Trockog nad razvalinama Rusije to je sramota i zločin. Sve je to nepotrebno, sve će to samo pojačati mržnju prema radničkoj klasi. Ona će morati da plaća greške i zločine svojih vođa hiljadama života, potocima krvi. 93

93 Novi život, br novembar U Pravdi je napisano:»gorki je progovorio jezikom neprijatelja radničke klase«. To nije istina. Obraćajući se najsvesnijim predstavnicima radničke klase ja velim: Fanatici i lakomisleni frazeri, koji su u radničkim masama probudili nade neostvarive u datim istorijskim uslovima, vuku ruski proletarijat propasti, hoće da ga unište, a uništenje proletarijata će u Rusiji izazvati dugotrajnu i mračnu reakciju. U Pravdi dalje stoji:»svaka revolucija, u procesu svog postepenog razvoja, neizbežno uključuje i podrazumeva i niz negativnih pojava koje su neizbežno vezane za slom starog, hi- Ijadugodišnjeg državnog sistema. Mladi div, tvoreći novi život, udara svojim mišicama u tanušnu srećicu i malograđani, baš oni o kojima je pisao Gorki, počinju da vape o propasti ruske države i kulture«. Ja ne smatram da su»neizbežne«činjenice poput razgrabljivanja narodne imovine u Zimskom dvorcu, u dvorcu u Gatčini i u drugim dvorcima. Ja ne razumem kakve veze ima»slom hiljadugodišnjeg državnog sistema«sa uništenjem Malog pozorišta u Moskvi i krađa počinjena u toaletnim prostorijama naše poznate glumice M. N. Jermolajeve? Ne želeći da nabrajam poznata dela besmislenih pogroma i pljačke, tvrdim da odgovornost za tu sramotu koju čine huligani pada na proletarijat koji je očevidno nemoćan da uništi huliganstvo u svojoj sredini. Dalje:»mladi div«koji stvara novi život sve više onemogućuje štampanje knjiga, jer ima štamparija u kojima slagači zarađuju samo 38% dečje norme koja je ustanovljena od strane saveza slagača.

94 Proletarijat, koji je brojčano mali u stomilionskoj, seljačkoj, polupismenoj masi Rusije, mora da shvati koliko je za njega značajno da se šire i štampaju što jevtinije knjige. Na svoju nesreću on to ne shvata. On takođe treba da shvati da sedi na bajonetima, a to nije kao što se zna mnogo čvrst presto. Uopšte uzev,»negativnih pojava«je mnogo a gde su pozitivne?one se ne vide, ako ne računamo»dekrete«lenjina i Trockog, ali ja sumnjam da proletarijat svesno učestvuje u izdavanju tih»dekreta«. Ne, da se proletarijat potpuno svesno poneo prema takvoj proizvodnji tih papira, tako nešto ne bi ni bilo moguće u ovom obliku koji se nudi. Članak u Pravdi lirski intonira pitanje:»kad se na svetlom narodnom prazniku na bratskoj gozbi budu u zajedničkom slavlju našli svi oni koji su bili neprijatelji mimo volje, hoće li na toj gozbi mira biti željeni gost i Gorki koji je tako brzopleto pohitao da ode iz redova istinske revolucionarne demokratije?«42. Razume se, ni autor članka ni ja nećemo dočekati»svetli praznik«daleko je do njega, proći će decenije uporne, svakodnevne borbe i rada na kulturi kako bi se približio takav praznik. A na svečanosti na kojoj će slaviti svoju laku pobedu despotizam polupismenih masa, i ranije i sada ljudska ličnost će biti potlačena za mene neće biti mesta, ja na toj»svečanosti«nemam šta da tražim to za mene i nije praznik. Ma u čijim rukama bila vlast ja zadržavam svoje ljudsko pravo da se prema njoj odnosim kritički. Ja se s mnogo sumnje, sasvim nepoverljivo odnosim prema Rusu na vlasti do nedavno rob on postaje despot čim stekne priliku da zagospodari nad bližnjim svojim. * 95

95 * A ovi život, br decembar Utrošivši ogromnu količinu energije radnička klasa je stvorila svoju inteligenciju male Bebele kojima pripada uloga istinskih vođa radničke klase, one koji najiskrenije izražavaju njene materijalne i duhovne interese. Gak i u teškim uslovima policijske države, radna inteligencija je, ne štedeći sebe, svakodnevno rizikujući svoju slobodu, umela pošteno i s uspehom da se bori za trijumf svojih ideja neumorno unoseći u neprosvećene mase svetlost društvene samosvesti čime je ukazivala na put slobode i kulture. Jednom će nepristrasni glas istorije ispričati svetu kako je velik, herojski i uspešan bio rad proleterske inteligencije u periodu od početka dvadesetih godina do početka rata. Prokleti rat je uništio desetine hiljada najboljih radnika, oni su zamenjeni kraj struga ljudima koji su krenuli da rade»za ođbranu«, kako bi izbegli službu u vojsci. Sve su to ljudi kojima je tuđa proleterska psihologija, oni su politički nepismeni, nesvesni i lišeni onog što je svojstvo proletera težnje za stvaranjem nove kulture, njih zanima samo njihova malograđanska želja da obezbede svoje blagostanje, što je moguće pre i po svaku cenu. To su ljudi organski nesposobni da prihvate i sprovedu u život ideje čistog socijalizma. I evo, deo inteligencije, ostatak radničke inteligencije koji nije uništen u ratu i međusobnim trvenjima, našao se tesno uz mase ljudi koji su joj psihološki tuđi, ljudi koji govore jezikom proletera ali ne osećaju kao proleteri, čija su raspoloženja, želje i postupci nešto što osuđuje najbolji, gornji sloj radničke klase na sramotu i uništenje. Raspaljeni instinkti te neprosvećene mase našli su tumače zoološkog anarhizma43 u vođama iz redova pobunjenih malograđana i danas, kako se vidi, oni spro 96

96 vode u život mizerne ideje Prudona ali ne i Marksa, oni raspiruju pugačovštinu a ne socijalizam, i na svaki način propagiraju opštu jednakost u moralnoj i materijalnoj bedi. Mučno je i bolno govoriti o tome, ali se mora govoriti, jer za sve grehe i nakaznosti koje čini sila tuđa svesnom proletarijatu odgovaraće upravo proletarijat. Nedavno su predstavnici jednog mesnog fabričkog komiteta kazali direktoru fabrike o svojim radnicima: Divimo vam se kako ste uspevali da izlazite na kraj s tom bezumnom bandom! Ima fabrika u kojima radnici počinju da iznose i da prodaju delove mašina, ima mnogo potvrda o divljanju anarhije među radničkom masom. Ja znam da ima drugačijih pojava, takođe, na primer, u jednoj fabrici radnici su kupili alat za rad uloživši u to svoju zaradu. Ali te su činjenice usamljene, to su jedinice, a suprotnih ima na stotine.»»n ovi«radnik je čovek koji ne shvata šta je industrija, on ne shvata njen kulturni značaj u našoj seljačkoj zemlji. Ja sam uveren da svesni radnik ne shvata i ne prihvata takvu činjenicu kakva je hapšenje Sofije Vladimirovne Panjine. U njenom Narodnom domu, na Ligovki, učili su da misle i rade stotine proletera, kao i u Njižnjegorodskom domu koji je izgrađen njenom pomoći. Ta žena je čitav svoj život posvetila kulturnoj aktivnosti među radnicima. I evo, ta žena sedi u tamnici44. Još je Turgenjev govorio da se dobro delo i zahvalnost ne sreću zajedno, ali ja ne govorim o zahvalnosti nego o tome da treba ceniti koristan rad. Radnička inteligencija mora vladati takvim znanjem. Bivši ministar A. I. Konovalov, čovek besprekorno čestit, sagradio je u svojoj fabrici, u Vičugi, Narodni dom fcoji je obrazac zdanja tog tipa. Konovalov ie u tamnici. Odgovornost za ovakva apsurdna hapšenja će tokom vremena biti stavljena na savest radničke klase. Među ličnosti koje tobože»izražavaju volju revolucionarnog proletarijata«stiglo je mnoštvo raznoraznih 7 97

97 varalica, bivših trčkarala Odeljenja za zaštitu poretka i avanturista; lirski raspoloženi, ali ne mnogo razboriti A. V. Lunačarski nameće proletarijatu pesnika Jasinskog, a to je pisac loše reputacije45. To je prljanje proleterske zastave, kvarenje proletarijata. Hoće da najure kadete iz Ustavotvorne skupštine. Ja neću govoriti o tome da značajan deo stanovništva zemlje želi da upravo kadeti tumače njegovu volju i da kazuju njegove ideje u Ustavotvornoj skupštini u tom smislu teranje kadeta je nasilje nad voljom stotina hiljada ljudi, ja neću, dakle, govoriti o toj sramoti, ali ću reći samo da Kadetska partija obuhvata najkulturnije ljude zemlje, najbolje radnike u svim oblastima intelektualne delatnosti46. Veoma je korisno imati pred sobom umnog i jakog neprijatelja dobar neprijatelj podstiče svog protivnika i čini ga umnijim i snažnijim. Radna inteligencija to mora da shvati. I još ona mora znati da sve što se sada čini, čini se u njeno ime; njoj će, njenom razumu i savesti, istorija izreći svoju strogu presudu. Ipak, nije sve politika, treba sačuvati malo savesti i druge ljudske kvalitete. * Novi život, br decembar 1917.»Proletarijat je tvorac nove kulture«u tim rečima je divni san o trijumfu pravde, razuma, lepote, san o čovekovoj pobedi nad zveri i životinjom; u borbi za ostvarenje tog sna palo je na hiljade ljudi svih klasa. Proletarijat je na vlasti, on je sada dobio mogućnost da se bavi slobodnim stvaralaštvom. Umesno je i vreme je da se pita u čemu se izražava to stvaralaštvo? Dekreti»saveta narodnih komesara«to su novinski feljtoni, ništa više. To je literatura koja se piše»po vodi vilama«, pa iako u tim dekretima ima drago- 98

98 cenih ideja, današnja stvarnost ne obezbeđuje uslove za realizaciju tih ideja. Sta to novo revolucija daje, kako ona menja životinjski način života u R u siji, da li je unela mnogo svetlosti u tamu narodnog života? Od kako je počela revolucija nabrojano je već deset hiljada javnih obračuna»samosuda«. Evo kako demokratija sudi grešnicima: blizu Aleksandrovske pijace su uhvatili lopova, gomila ga je odmah pretukla i prešlo se na glasanje kojom smrću kazniti lopova: da li da ga udave u vodi ili da ga streljaju? Odlučili su da ga utope i bacili su čoveka u ledenu vodu. Ali, pošto je nekako isplivao na obalu jedan čovek iz gomile je prišao i ubio ga. Srednji vek je u našoj istoriji bio vreme grozne surovosti, ali i tada, ako zločinac osuđen na smrt padne s vešala ljudi su ga ostavljali u životu. Kako će uticati ovakva suđenja na naraštaj? Vojnici vode do Mojke na smrt pretučenog lopova, on je obliven krvlju, lice mu je unakaženo, jedno oko mu je iscurilo. Za njim ide gomila dece a zatim se neka deca vraćaju s Mojke i poskakujući na jednoj nozi veselo viču: Utopili ga, utopili! To su naša deca, budući graditelji života. Po njihovoj tproceni će život čovekov biti nešto jevtino, a čovek je to ne treba zaboraviti najdivnije i najdragocenije delo prirode, nešto najbolje što postoji u vaseljeni. Rat je procenio čoveka jevtinije od komadića olova, ta je procena s pravom izazivala ogorčenje. Krivili smo za nju»imperijaliste«a koga sada da optužimo; koga da optužimo za svakodnevno, zversko premlaćivanje ljudi? * * * Kao posledica čitavog niza uzroka kod nas je skoro potpuno prestalo štampanje, izdavanje knjiga, i u isto vreme, jedna za drugom su uništene najvrednije biblioteke. Evo, nedavno su seljaci opustošili imanja Hude 7* 99

99 kova, Obolenskog i još čitav niz drugih. Seljaci su odneli kući sve što je u njihovom očima predstavljalo vrednost, a biblioteke su spalili, klavire su uništili sekirama, slike su iskidali. Predmeti vredni u naučnom smislu, umetničke tvorevine, kulturna sredstva, nemaju vrednosti u očima seljaka moglo bi se sumnjati da li sve to ima vrednosti i u očima gradskih masa. Knjiga je glavno sredstvo za širenje kulture i da bi naš narod dobio pametnu, poštenu knjigu, radnici u izdavaštvu bi mogli nešto i da žrtvuju jer oni su pre drugih, posebno zainteresovani da imaju sredinu koja bi u ideološkom smislu bila od pomoći u formiranju i ostvarenju njihovih ideala. Naši učitelji Radiščev, Černiševski i Marks duhovni radnici na knjizi, žrtvovali su i svoju slobodu i svoje živote za svoje knjige. Čime danas fizički tvorci knjiga olakšavaju razvitak poslova u vezi s knjigama? * * * Evo već dve nedelje, svake noći, gomile ljudi pljačkaju vinske podrume, opijaju se, razbijaju jedni drugima glave flašama, seku se staklom i kao svinje se valjaju u blatu, u krvi. Ovih dana je potrošeno vina u vrednosti od nekih desetak miliona rubalja i, naravno, biće utrošeno još i više stotina miliona rubalja. Da smo tu dragocenu robu prodali Švedskoj, platili bi nam u zlatu ili robom koja je neophodna zemlji gotovom ručnom izrađevinom, lekovima, mašinama. Ljudi iz Smoljnog, pribravši se s izvesnim zakašnjenjem, prete strogim merama protiv pijančenja, ali pijanci se ne boje kazne i nastavljaju da uništavaju robu koju je odavno trebalo oduzeti, proglasiti svojinom osiromašene nacije, i na korist svima, prodati. Za vreme tih vinskih pogroma ljude odstreljuju kao besne vukove postepeno ih navikavajući na uništenje svog bližnjeg. U Pravdi pišu o pogromaškim pijančenjima kao o»provokaciji buržuja«što je, naravno, laž, običan»vic«koji samo može da podstakne krvoproliće

100 * * * Cveta lopovluk, u porastu su otimačine, bestidnici se bave mitom isto onako vesto kako su to činili činovnici carske vlasti; mračan svet koji se okuplja oko Smoljnog bavi se prevarama, iznuđivanjem nečeg od građana. Surovost predstavnika»vlade narodnih komesara«izaziva opšte negodovanje i ono je opravdano. I najsitnija protuva naslađuje se vlašću, prema građaninu se odnosi kao prema pobeđenom, onako kako su se prema njemu odnosili ljudi iz carske policije. Deru se na svakog, deru se kao poručnik u gradu Konotopu ili Čuhlomi48. Sve se to čini u ime»proletarijata«, u ime»socijalne revolucije«, ali sve je to trijumf zverskog načina života, forsiranja azijatluka koji nas iznutra truje. Gde se i u čemu iskazuje onaj»idealizam ruskog radnika«o kojem je tako laskavo pisao Karl Kaucki? Gde se i kako sprovodi u život moral socijalizma»novi«moral? Očekujem da neko od»realnih političara«nemarno uzvikne na sve ovde kazano: Pa šta vi hoćete? To je socijalna revolucija! Ne, u ovoj provali zooloških instikata ja ne vidim jasno elemente socijalne revolucije. To je ruska buna bez socijalista koji su to po duhu, bez prisustva socijalističke psihologije49. * N ovi život, br dcccinbar Ne tako davno optuživali su me da sam se»prodao Nemcima«, da»izdajem Rusiju«50, a sada me optužuju da sam se»prodao kadetima«i da»izdajem stvar radničke klase«. Mene lično te optužbe ne brinu, ne uzbuđuju, ali sve me to navodi na nevesele i ne mnogo dobre pomisli o moralu tužitelja, o njihovoj društvenoj samosvesti. 101

101 Čujte gospodo da ne bacate vi odveć lako jedan drugom u lice sve te vaše bedne optužbe za izdaju, predaju, za moralnu kolebljivost? Ako je verovati vama, Rusija je naseljena samo ljudima koji se jedino brinu 0 tome kako da je prodaju, koji jednako razmišljaju samo o tome kako da izdaju jedan drugog. Ja shvatam: mnoštvo provokatora i avanturista u revolucionarnom pokretu je sasvim noi'malno moralo u nama da podstakne osećanje nepoverenja jednih prema drugima, uopšte prema čoveku, ja shvatam da je ta grozna činjenica zatrovala ljude, probudila sumnjičavost čak i kod sasvim zdravih ljudi. Pa ipak, bacajući jedan drugom u lice sve te optužbe zbog izdaje, prevrtljivosti, koristoljublja i licemerja vi, očevidno, zamišljate da je čitava Rusija naseljena nepoštenim i podlim ljudima, a i vi ste takođe Rusi. Kao što vidite, to je veoma zabavno, no, još bolje to je opasno, jer postepeno, neopaženo, svi oni koji igraju tu opaku igru, mogu sami sebe da ubede da je stvarno, čitava Rusija zemlja nepoštenih ljudi, prodatih duša, pa i mi»hajde da ne budemo u zaostatku...«. Porazmislite: revoluciju kod nas izvode ili pomoću japanskog, ili pomoću nemačkog novca, kontrarevoluciju plaćaju kadeti i Englezi, pa gde je onda rusko nekoristoljublje, naš idealizam, naše herojske legende o poštenim borcima za slobodu, naš donkihotizam i sva ostala divna svojstva ruskog naroda tako bučno slavljena u usmenoj i pisanoj književnosti ruskoj? Da nije sve to laž? Shvatite, optužujući jedan drugog za podlost vi optužujete same sebe, čitavu naciju. Kad čitaš pakosnu reč tužioca nehotice ti padaju na pamet reči jednog seljaka iz Orlovske gubernije:»celo nam je selo pijano: jedan je pravednik, ali 1 on je budala«. I sećam se onog divnog, sasvim opravdanog negodovanja koje sam zapazio kod ruskih radnika u vreme kada je crnostotinaška Ruska zastava51 optuživala Reč 102

102 zbog nekakvih navodnih novčanih odnosa sa Fincima ili Eskimima.»Nema čovek šta da kaže nitkovima, oni sami govore najgadnije stvari koje se uopšte mogu zamisliti«. Mislim da pišem dosta jasno., prosto i razumljivo, i da me radnici koji umeju da misle neće optužiti zbog»izdaje stvari proletarijata«. Ja smatram da je radnička klasa moćna kulturna sila u našoj neprosvećenoj seljačkoj zemlji, i svom dušom želim ruskom radniku kvalitativni i kvantitativni razvitak. U više navrata sam govorio da je industrija jedna od osnova kulture, da je razvoj industrije neophodan za spas zemlje, za njenu evropeizaciju, da je fabrički radnik ne samo fizička nego i duhovna sila, ne samo izvršilac tuđe volje nego čovek kbji sprovodi u život svoju volju, svoj razum. On nije u onoj meri zavisan od stihija prirode kako je to slučaj sa seljakom i njegovim trudom koji ne vidimo ali koji će večno trajati. Sve što seljak proizvede on to proda ili pojede, njegovu energiju u celini uzima zemlja, dok trud radnika ostaje na zemlji, krasi je i omogućuje dalje potčinjavanje prirodnih sila čovekovim interesima. U toj razlici radne delatnosti skriva se duboka razlika između duše radnika i seljaka, i ja gledam na svesnog radnika kao na aristokratu demokratije. Da, upravo: aristokracija u demokratiji tu je uloga radnika u našoj seljačkoj zemlji, tako treba da se oseća radnik. Na žalost, on to za sada ne oseća. Jasno je da visoko cenim ulogu radničke klase u razvoju kulture u Rusiji i nemam razloga da menjam tu ocenu. Osim toga ja volim radnika, radnog čoveka, ja osećam da sam s njim krvlju vezan, ja gajim ljubav i poštovanje prema njegovom velikom trudu. Najzad ja volim Rusiju. Narodni komesari se, naravno, prezrivo smeše! To mene ne muči. Da, ja s bolom, dubokim bolom, volim Rusiju, volim ruski narod. Mi, Rusi smo narod koji još nije slobodno delao, mi još nismo uspeli da razvijemo sve svoje moći, sve sposobnosti, i kada pomislim da će nam revolucija pružiti mogućnost slobodnog truda, svestranog stvaralaštva, 103

103 moje srce ispunjava velika nada, mene obuzima radost čak i sada, u ovim danima, prokletim danima zalivenim krvlju i vinom. Tu započinje crta mog konačnog i nepomirljivog raskida s bezumnom aktivnošću narodnih komesara. Mislim da je idejni maksimalizam veoma koristan za pokolebanu našku dušu on u njoj budi velike i smele zahteve, aktivira odavno potrebnu radnu sposobnost, aktivira i budi u toj posebnoj duši inicijativu jednom rečju, budi je, formira i oživljava. Ali praktični maksimalizam anarho-komunista i sanjara iz Smoljnog je poguban za Rusiju, pre svega za rusku radničku klasu. Narodni komesari se odnose prema Rusiji kao prema materijalu s kojim se vrši eksperiment, za njih je ruski narod onaj konj kojem naučnici bakteriolozi daju tifus kako bi životinja u svojoj krvi stvorila specijalna tela za odbranu od bolesti. Takav surov i unapred na neuspeh osuđen eksperiment vrše komesari nad ruskim narodom, i ne pomišljajući da izmučena životinja, onako izgladnela, može da ugine. Reformatori iz Smoljnog ne mare za Rusiju, oni je hladnokrvno žrtvuju svojim himerama o svetskoj ili evropskoj revoluciji. U današnjim uslovima života u Rusiji nema mesta socijalnoj revoluciji jer se ne može tek tako, po štukinoj zapovesti, učiniti da 85% seljaka, među kojima ima nekih desetak miliona drugih naroda i nomada, budu socijalisti. U tom bezumnom eksperimentu najpre će stradati radnička klasa, jer ona je čelni odred revolucije i ona će prva biti uništena u građanskom ratu. A ako bude razbijena i uništena radnička klasa, znači, biće uništena najbolje snage i nade zemlje. Ja se obraćam, govorim radnicima svesnim svoje kulturne uloge u zemlji: politički pismen proletarijat mora pažljivo da proveri svoj stav prema vladi narodnih komesara, mora veoma brižljivo da se odnosi prema njihovoj socijalnoj aktivnosti. 104

104 Ja ovako mislim: narodni komesari uništavaju i upropašćuju radničku klasu Rusije, oni grozno i ružno guše radnički pokret; usmeravajući radnike izvan razuma oni stvaraju neopisivo teške uslove za čitavu buduću delatnost proletarijata i sveg progresa zemlje. Meni je svejedno kako će me nazvati zbog ovog mog mišljenja o»vladi«eksperimentatora i sanjara, ali kad je reč o sudbini radničke klase Rusije nije mi svejedno. I dok budem mogao, govoriću ruskom proletarijatu: Tebe vode u propast, tebe koriste kao materijal za nehumani eksperiment, u očima tvojih vođa ti uopšte nisi čovek!52. * Novi život, br decem bar Revolucija zahvata sve dublje... Razuzdana demagogija ljudi»koji produbljuju«revoluciju daje svoje plodove očevidno pogibeljne za najsvesnije kulturne predstavnike socijalnih interesa radničke klase. U fabrikama se već vodi borba između običnih i kvalifikovanih radnika; obični radnici već tvrde da su bravari, frezeri i livci»buržuji«. Revolucija seže sve dublje u slavu ljudi koji vrše eksperiment na živom organizmu radnog naroda. A radnici koji su svesni tragike trenutka, osećaju najdublju uznemirenost zbog sudbine revolucije.»bojim se piše mi jedan od njih da nije daleko dan kada će se mase nezadovoljne boljševicima, zauvek razočarati u bolju budućnost, zauvek izgubiti veru u socijalizam i okrenuti svoj pogled prošlosti, crnom monarhizmu, i tada će stvar oslobođenja naroda biti upropašćena za stotine godina. Ja mislim da će tako biti jer boljševizam nije ostvario sve nade nekulturnih masa, i evo, ja ne znam šta da

105 činimo mi koji u tim masama živimo da ne ugasne vera u socijalizam, u bolji život na zemlji«.»položaj koliko-toliko prosvećenog radnika u toj zaglupljenoj masi postaje nalik na ono kada čovek postane tuđ svojima«javlja mi drugi. Te se žalbe čuju sve češće, i one nagoveštavaju mogućnost najdubljeg rascepa u krilu radničke klase. A neki radnici mi pišu:»vi bi, druže, trebalo da se radujete, proletarijat je pobedio!«ja nemam čemu da se radujem, proletarijat ništa i nikog nije pobedio. Kao što sam nije bio pobeđen kada ga je policijski režim držao za gušu, tako i sada kada on drži za gušu buržoaziju buržoazija još nije pobeđena. Ideje ne pobeđuju sredstvima fizičkog nasilja. Pobednici su obično velikodušni, možda zato što su umorni proletarijat nije velikodušan a to se vidi u stvari S. V. Panjine, Boldirjova, Konovalova, Bernack/og, Kartaševa, Dolgorukog53i drugih ljudi bačenih u tamnicu neznano zašto. Osim pomenutih ljudi, u tamnicama gladuju hiljade da, hiljade! radnika i vojnika. Ne, proletarijat nije velikodušan i nije pravičan, a revolucija je trebalo da uspostavi u zemlji moguću pravičnost. Proletarijat nije pobedio jer u zemlji traje međusobno klanje, stotine i hiljade ljudi se međusobno ubijaju. U Pravdi luđaci sikću: udri buržuje, udri kaledince! Ali buržuji i kaledinci su takođe vojnici seljaci, radnici, njih uništavaju, to oni ubijaju vojnike crvene garde. Kada bi se međusobni rat sastojao u tome da Lenjin ščepa za sitnoburžoasku kosu Miljukova, a da Miljukov dohvati raskošne kovrdže Lenjinove bilo bi: Molim! Tucite se, panovi! Ali ne tuku se panovi nego sluge, i nema razloga za nadu da će se ta tuča skoro završiti. Čovek se ne raduje kad gleda kako se zdrave snage zemlje troše u uzajamnom istrebljivanju. A ulicama prolaze hiljade ljudi i kao da se rugaju sami sebi viču: Živeo mir! 106

106 Banke su oduzete? To bi bilo dobro kada bi u bankama bilo hleba da se nahrane do mile volje deca. Ali hleba u bankama nema, i deca iz dana u dan sve manje jedu, raste među njima rahitis, napreduje smrtnost. Međusobni rat će ta klanica konačno uništiti železničke pruge: ako bi seljaci dali žito čime bi se brzo dovezlo. Ali najviše me zapanjuje, plaši, to što revolucija ne nudi neke znake čovekovog duhovnog preporoda, ne čini ljude poštenijim, iskrenijim, ne povećava njihovu sposobnost da se ocene sami i da moralno procene svoj trud. Ima, naravno, ljudi koji hodaju»kao pelivani«i liče na cirlcuzane koji su isvog protivnika oborili na zemlju o njima ne vredi ni govoriti. Uopšte uzev, u masi se ne opaža da je revolucija probudila u čoveku to osećanje društvenosti. Čovek se procenjuje onako jevtino kao i ranije. Navike starog načina života ne nestaju.»nova vlast«je isto tako gruba kao i stara, samo je još manje lepo vaspitana. Deru se i lupaju nogama u današnjim policijskim stanicama kao što su se drali i ranije. Uzima se mito kako su to činili i stari činovnici, a ljude kao krdo teraju u zatvore. Sve ono staro, ono tako ružno, za sada je tu. To je loš znak: on potvrđuje da je došlo samo do promene mesta fizičke sile, ali takva promena neće ubrzati porast duhovnih snaga. A smisao života i opravdanje svih njegovih gadosti leži samo u razvitku svih naših duhovnih snaga i sposobnosti.»0 tome je rano govoriti, u početku je bitno da se uzme vlast u ruke«. Nema opasnijeg otrova nego što je vlast nad ljudima, mi to moramo znati ako nećemo da nas vlast otruje, da nas pretvori u ljudoždere, još gore od onih protiv kojih smo se celog života borili. 107

107 * Novi život, br decembar Stoji na obali Fontanke mala grupa prolaznika i žitelja i, gledajući u daljinu, na most pritisnut mračnom gomilom, mimo razmišlja: Dave lopove. Jesu li ih mnogo pohvatali? Vele trojicu. Jednog, sasvim mladog, su već ubili. Mrtav je? Šta bi drugo bilo? Njih obavezno treba namrtvo tući, inače sc od njih ne može živeti....pristojan, sed čovek, crven u licu, nekako nalik na mesara, uvereno kaže: Sada nema suda, znači sami sebi treba da sudimo... Neki čovek živih očiju, nekako sav izgužvan, pita: Da nije to rizično, to što je tako prosto sami sebi sudimo? Onaj sedi odgovara lenjo i ne pogledavši u ovoga: Prostije je bolje. Brže ide, što je glavno. Čuj, nešto zavija, urla! Gomila je zaoutala, sluša. Iz daljine, s reke, razleže se grozan, tužan krik. 'k 'k * Uništivši u ime proletarijata stare sudove, gospoda narodni komesari su na taj način dali pravo»ulici«, učvrstili su svest o tome i ona vrši»samosud«a to je pravo zveri. I pre, pre revolucije, naša je ulica volela da mlati, ona se tim groznim sportom bavila s nasladom. Nigde s takvom usrdnošću i radošću ne tuku čoveka kao kod nas u Rusiji.»Opaliti ga u njušku«,»razbiti mu njušku«,»udri ga u slabine«,»neka omasti vrat«,»pusti mu krv«to su naše ruske omiljene zabave. Time se kod nas hvale. Ljudi isu se sasvim navikli na to, 108

108 »od malena, kako prohodaju, biju«roditelji, gazde, bije ih policija. I evo, sada tim ljudima, vaspitavanim mučenjem, kao da je dato pravo da slobodno biju i muče jedan drugog. Oni koriste svoje»pravo«s neskrivenim uživanjem, neverovatno surovo. Linčovanja na ulicama postaju svakodnevna pojava života i treba znati da se svaki takav čin sve slobodnije širi i primenjuje i on produbljuje onu tupoglavu, bolesnu surovost svojstvenu gomili. Radnik Kostin je hteo da zaštiti one koje prebijaju ubili su i njega. Sumnje nema, ubiće svakog ko bude protestovao protiv»samosuda«linčovanja na ulicama. Treba li reći da linčovanje nikiog ne zastrašuje, da pljačka na ulicama kao i lopovluk postaju sve bezobzirniji. Najstrašnije i najpodlije je to šo je surovost na ulicama u porastu, a krivica će za to biti svaljena na glavu radničke klase jer, obavezno će se govoriti, eto»radnička vlada je probudila zverske instinkte po ulicama, u masi«. Niko neće pomenuti kako je bolelo srce poštenog i svesnog radnika zbog svih tih»linčovanja«, zbog toga haosa poremećenog života. Ja ne znam šta bi se moglo preduzeti protiv, u borbi, odvratnih i krvavih obračuna na ulicama, ali narodni komesari su dužni da smesta preduzmu neke odlučne mere. Jer, oni ne mogu da ne znaju da odgovornost za krv koju proliva razbesnela ulica pada i na njih, na klasu čije interese oni hoće da ostvare. Ta krv prlja zastavu proletarijata, kalja njegovu čast, uništava društveni idealizam. Više nego bilo ko drugi, radnik shvata da su lopovluk, otimačine i ubistva iz koristoljublja, duboke rane društvenog uređenja, on zna da se ljudi ne rađaju kao ubice i lopovi nego postaju takvima. I to se po sebi razume svesni radnik mora posebno odlučno da se bori protiv»linčovanja«koje se na ulici vrši nad ljudima koje nevolja nagoni na zločin protiv»svete institucije svojine«. 109

109 PLODOVI DEMAGOGIJE N ovi život, br deccm bar Redakcija Novog života je dobila sledeće pismo:»topovska sekcija Putilovske fabrike odlučio je Vama, piscima iz Novog života izrekne prekor, kao Slrojevu bio je nekada takav pisac, a takođe i Bazarovu, Himer-Suhanovu, Gorkom i svim sastavljačima Novog života jer vaš organ ne odgovara novom životu našemu, vi idete u stopu za odbranašima. Ali setite se našeg radničkog Života proletera i to ne dirajte, a što je bila u Nedelju demonstracija vi je niste organizovali niti je vaše da je kritikujete. Uopšte naša je partija Većina i mi podržavamo svoje vođe stvarne socijaliste oslobodioce naroda od ugnjetavanja Bužoazije i kapitalista, i za Buduće ako se budu pisali takvi kontrarevolucionarni članci mi se radnici kunemo i vi to sebi zapišite na čelo da ćemo vam zatvoriti novine, a ako hoćete obavestite se kod vašeg Socijaliste takozvanog neutraliste on je bio kod nas u fabrici putilovskoj sa svojim zaostalim govorima pitajte ga da li će govoriti više ili neće, a uskoro će i vama zabraniti i vaš organ i on počinje da se izjednačuje sa kadetskim, a ako ste vi Gorki54 i ako ste zaostali i nastavite svoju polemiku i s vladinim novinama Pravda znajte da ćemo obustaviti u našem Narvsko-Peterhofskom reonu trgovinu, adresa. Putilov. Zavod Topov. Sekcija pišite odg. inače će uslediti i Represije«. Svirepo napisano! Ovako svirepo razmišljaju deca koja su se načitala strašnih knjiga Gustava Emara zamišljajući sebe kao grozne Iindijance. Naravno decu treba poučiti. I kao pouku autoru, ili autorima srditog pisma, ja ću reći: Ne sme se tako razmišljati kao što vi razmišljate:»demonstraciju vi niste vodili i nije vaše da kritikujete...«. Političko i ekonomsko ugnjetavanje radničke klase takođe nismo mi sproveli, pa mi kritikujemo i ubuduće 110

110 ćemo kritikovati svaki sistem ugnjetavanja čoveka, ma ko ostvarivao takav»sistem«. Ljudi čija su imena pomenuta u pismu, borili su se sa samodržavljem varalica i podlaca ne zato da bi ono bilo zamenjeno samodržavljem političkih divljaka. Prete nam da će, ako nastavimo»polemiku sa vladinim novinama Pravda... biti...«.. Di, mi ćemo nastaviti polemiku s vladom koja upropašćuje radničku klasu; mi smatramo da nam je takva polemika dužnost dug časti poštenih građana i nezavisnih socijalista. * Novi život, br decem bar Hoće da uhapse Iraklija Ceretelija, talentovanog političkog radnika i izuzetno poštenog čoveka55. Za borbu protiv monarhije, za njegovu odbranu interesa radničke klase, za propagiranje ideja socijalizma, stara vlada je nagradila Ceretelija progonstvom i tuberkulozom. Sada ova vlada koja dela tobože u ime i po volji sveg proletarijata, hoće da nagradi Ceretelija tamnicom a zašto? Ja ne shvatam. Znam da je Cereteli teško bolsetan, ali po sebi se razume da ja ne bih smeo da uvredim tog hrabrog čoveka buđenjem nekakvih saosećanja prema njemiu. A i kome da se obratim? Ozbiljni, razumni ljudi, oni koji još nisu izgubili glavu, sada se osećaju kao»u pustinji«avaj! koja nije»bezljudna«. Oni su nemoćni u buri raspaljenih strasti. Životom gospodare ljudi koji se neprestano nalaze u stanju»plahovitosti i razdražljivosti«. To stanje zakon priznaje kao stanje koje okrivljenom pruža pravo da se nada u blagost suda, pa ipak to je stanje, stanje»neuračunljivosti«. 111

111 Ti ljudi su započeli i dalje raspiruju»građanski rat«, dakle, samouništenje demokratije na zlurado zadovoljstvo njenih neprijatelja. Sad je i proletarijatu, okovanom njihovom demagoškom leporečivošću, jasno da se ti ljudi ne upravljaju praktičnim interesima radničke klase oni su zainteresovani za teorijski trijumf anarho-sindikalističkih ideja58. Ovi sektaši i fanatici postepeno bude neostvarive nade i instinkte i to neostvarive u današnjim uslovima, oni povlađuju mračnim nagonima i izoluju proletersku, istinski socijalističku, svesnu inteligenciju i tako radničkoj klasi otkidaju glavu. Ako se oni odlučuju da stavljaju na kocku sudbinu čitave klase zar će im biti stalo do sudbine jednog starog, svog najboljeg, druga, do života jednog od najpoštenijih vitezova socijalizma? Za njih je dogma iznad čoveka, kao za poluludog popa Avakuma. Cime će se sve ovo završiti po rusku demokratiju koju oni nastoje tako uporno da obezliče? * Novi život, br decem bar Da mi preživljavamo buru mračnih strasti, prošlost je razgolitila pred nama ono najdublje iz svojih nedara i pokazuje nam kako je grozno unakažen čovek, oko nas besni mećava gramzivosti, mržnje, osvete; zver, razdražena dugo čekanim plenom, izmučena večnim mukama, široko otvara svoju osvetničku čeljust i, trijumfujući, zavija zlurado i zloslutno. Ali, sve što je podlo i ružno na zemlji učinili smo, i činimo mi, ali i sve ono što je lepo, razumno, čemu težimo živi u nama. Jučerašnji rob danas gleda svoga gospodara koji se valja u prahu, nemoćan i prestrašen, to je veličanstven 112

112 primer radosti za roba Moji još nije upoznao radost još dostojniju čoveka radost zbog toga što je slobodan od osećanja mržnje prema bližnjemu. Ali, upoznaćemo i takvu radost ne vredi živeti ako nemamo mogućnosti da verujemo u bratsvo ljudi, život je besmislen bez vere u pobedu ljubavi. Da, da mi živimo do grla potopljeni u krv i blato, gusti oblaci odvratne banalnosti viju se oko <nas i zaslepljuju mnoge; da, pokatkad se čini da će nas ta banalnost ugušiti, ubiti sve lepo, san koji smo sanjali u muci i jadu, da će ugasiti sve baklje koje smo zapalili na putu preporoda. Ali čovek je, ipak, čovek, i na kraju krajeva pobeđuje samo ono što je ljudsko u tome je veliki smisao života svog sveta, drugog smisla u njemu i nema. Možda ćemo mi propasti? Bolje je sagoreti u vatri revolucije nego lagano truliti u slivniku monarhije kao što smo trulili pre februara. Mi, Rusija, očevidno smo u vremenu kiada svi naši ljudi, uzbuđeni do dna duše, moraju da speru, da odbace od sebe vekovima taloženu prljavštinu našeg načina života, mi moramo da pobedimo našu slovensku lenjost, da analiziramo sve naše navike, da ponovo procenimo sve pojave života, da porazmislimo o idejama, o čoveku, mi moramo da probudimo u nama sve naše moći i sposobnosti i, najzad, moramo se priključiti radu svih ljudi na preuređenju života na našoj planeti onim novim, smelim, talentovanim ljudima, radnicima37. Da, naša situacija je duboko tragična, ali je najviše tragičan čovek u toj tragediji. Da, nije lako živeti, na površinu je isplivalo mnogo sitne pakosti, nema onog svetog gneva protiv banalnosti, pakosti koja nas ubija. Ali, Sinezije, episkop Ptolemaide je govorio:»filozofu je neophodan mir u duši veštog krmanoša stvaraju samo bure«. Hoćemo da verujemo da će oni koji ne budu uništeni u haosu i buri, ojačati, odgajiti u sebi nepokolebivu silu otpora drevnim, životinjskim načelima života. s 113

113 Danas je Božić roždestvo Hrista, jednog od dva najveća simbola koja je sazdala ljudska težnja za pravdom i lepotom. Hristos je besmrtna ideja milosrđa i ljudskosti a Prometej je takmac i neprijatelj bogova, prvi buntovnik protiv Sudbine čovečanstvo nije stvorilo ništa veličanstvenije od ta dva ovaploćenja svojih želja. Doći će dan kada će se u ljudskim dušama simbol gordosti i milosrđa, smirenosti i bezumne hrabrosti u Osvajanju cilja, zapravo ta dva simbola, sliti u jedno veliko osećanje i svi će ljudi tada shvatiti svoju vrednost, lepotu svojih stremljenja i krvnu povezanost svih sa svima. U ovim danima kada mnogi osećaju groznu pometnju, kada su oko nas krv i mržnja, ne treba zaboraviti da mi idemo putem velikih muka i nepodnošljivih iskušenja, putem koji vodi preporodu čoveka; mi vršimo svetsku misiju oslobođenja života od teških, zarđalih lanaca prošlosti. Verujmo u sebe, radimo uporno, sve je u našoj volji i u svetu nema drugog zakonodavca osim naše razumne volje. Svakog kib se oseća usamljenim u buri zbivanja čije srce nagrizaju opake sumnje, čiji duh stenje pod teretom teške patnje iz dna duše pozdravljamo! Iz dna duše pozdravljamo sve one koji su nevini bačeni u tamnice. * Novi život, br deccm bar Sta će nam doneti Nova godina? Sve ono što smo sposobni da uradimo. Ali da bismo bili ljudi koji nešto mogu da urade, treba verovati da su ovi dani besa, dani umrljani blatom i krvlju, veliki dani rađanja nove Rusije. 114

114 Da, upravo sada, kada ljudi u buci propovedi o jednakosti i bratstvu pljačkaju na ulici svog bližnjeg, svlače ga do gola, kada borba protiv idola svojine ljudima ne smeta da životinjski kidaju i ubijaju sitne narušioce zakona o neprikosnovenosti svojine, kada»slobodni građani«zauzeti sitnom trgovinom, pljačkju jedan drugog nemilosrdno i bestidno sada, ovih dana, rađa se, u čudovišnim protivurečnostima, Nova Rusija. Težak porođaj u buci razaranja starih oblika života, usred trulih ruševina prljave kasarne u kojoj se narod gušio trista godina, u kojoj je postao sitan, pakostan i bezdaran. U toj provali svih niskosti i svake banalnosti koje su se nakupile pod olovnim kalpakom najodvratnije monarhije, u toj erupciji groznog vulkana nestaće stari Rus, lenjivac i sanjar zaljubljen u sebe, a na njegovo mesto će stati hrabar, zdrav trudbenik, graditelj novog života. Sada Rus nije dobar nije dobar više nego bilo kada do sada. Još uvek neuveren u čvrstinu onog što je osvojio, ne osetivši radost zbog slobode, on još uvek kipti od sitne pakosti i još uvek kao da pita da li je zaista slobodan? Skupo ga koštaju sve te probe, i njega i objekte njegovog iskustva. Ali život, naša stroga i nemilosrdna učiteljica, uskoro će i njega uhvatiti u zupčanike nužnosti, to će ga nagnati da u obavezama rada zaboravi sve ono sitničavo, ropsko i sramno čega ima do danas. Nove ljude stvaraju novi uslovi života novi uslovi stvaraju nove ljude. Na svet dolazi čovek koji nije osetio muke ropstva, koji nije unakažen ugnjetavanjem to će biti čovek koji neće biti sposoban da ugnjetava. Hoćemo da verujemo da će taj čovek osetiti kulturnu vrednost rada i da će zavoleti rad. Rad s ljubavlju to je stvaralaštvo. Samo da čovek nauči da voli svoj trud sve ostalo bi samo došlo.

115 PLODOVI DEMOKRATIJE Novi život, br januar Grupa službenika javnih ustanova u Petrogradu uputila mi je sledeće pismo:»kada se čovek upozna s Vašim književnim delima zamišlja Vas kao nekog ko je osetljiv na zahteve trenutka, kao čoveka dobre duše koji saoseća sa ugnjetenima. Znajući takođe kakav je autoritet imalo Vaše mišljenje u narodu, očekivali smo da ćemo i sada od Vas čuti snažnu reč koja sjedinjuje sve trudbenike, a nikako ovo što pišete u Vašim»plodovima demagogije«novi život br Kada se čitaju ti redovi nije jasno šta ste Vi time hteli reći»deci«putilovskog zavoda, i mi mislimo da mnogo šta niste dorekli u vezi s tim važnim pitanjem, ili ste to učinili svesno kako običan čovek ne bi odmah shvatio u čemu je stvar ili prosto vi nećete da na to pitanje odgovorite jasnije i podrobnije. Mi mislimo da ako treba decu učiti, ako dete već pita, onda učitelj treba da odgovori na sva njegova pitanja jasno, određeno, i što je posebno važno nepristrasno, a vi reklo bi se niste to učinili, nego se samo dalje upuštate u polemiku«. Ne razumem nedoumice»grupe službenika«čini mi se da sam autorima pisma iz Putilovskog zavoda odgovorio sasvim jasno i ubedljivo. Oni su mi pisali:»ako budete kritikovali vladu Narodnih komesara mi ćemo vam zabraniti Novi život«. Ja sam odgovorio da će Novi život kritikovati vladu Narodnih komesara kao i svaku drugu vladu. I radi šireg informisanja ja ću dodati:»ljudi koji rade u Novom životu se nisu zato borili sa samodržavljem podlaca i varalica da bi ono bilo zamenjeno samodržavljem divljaka«. Jer pretnja fizičkim nasiljem je divljačka pretnja, slobodni građani ne smeju koristiti takav način u idejnoj borbi. Jasno je da ne može biti bolje, šta je to što ne shvata»grupa službenika«! 116

116 Dalje, ta grupa službenika piše:»ne možemo da shvatimo kako može, i čime po Vašem mišljenju, vlada Sovjeta, u kojoj dominira radnička klasa»da upropašćuje radničku klasu«. To mu liči na ono da čovek sebe zgrabi za kosu i podigne na breg«. To što»radnička klasa dominira u Vladi«još uvek ne znači da radnička klasa shvata sve što Vlada čini.»vlada Sovjeta«ubeđuje radnike da je u Rusiji moguće ostvarenje socijalističkog uređenja. Novi život je, u čitavom nizu članaka koji u suštini nisu nailazili na protivljenje od strane vladinih organa, tvrdio i ubuduće će tvrditi da u našoj zemlji nema dovoljnih uslova za uvođenje socijalizma i da vlada rt, Smoljnog postupa s ruskim radnikom kao sa suvim grančicama ona pali grančice kako bi probala neće li se od ruskog ognja razgoreti evropska revolucija? To znači postupati»prema slučaju«, ne žaleći radničku klasu, ne razmišljajući o njenoj budućnosti i o sudbini Rusije neka ona besmisleno izgori, neka se pretvori u pepeo, samo da se izvrši eksperiment. Tako postupaju fanatici i utopisti, ali tako ne sme da čini razumni i kulturni deo radničke klase. I ja tvrdim: s ruskim proletarijatom vrše eksperiment koji će proletarijat platiti svojom krvlju, životom i što je najgore dugotrajnim razočaranjem u sam ideal socijalizma. Pismo»grupe službenika«je pisano zlobno i ukrašeno je različitim dvosmislenostima, kakva je ono podsećanje na moju»ličnu vilu«i druge. Tvrdim još jednom toj»grupi«i drugim ljubiteljima dvosmislenosti da nemam niti sam imao»ličnu vilu«, ja živim od kapitala mog životnog truda, od svojih znanja, što od srca mogu poželeti kako grupi službenika tako i svim drugim ljudima koji iskreno mrze»svojinu«sve dotle dok je se ne domognu. A kada bih i imao ličnu vilu ja se ne bih osećao grešnikom. Hoću da upitam tu»grupu«i autore svih pakosnih poslanica upućenih meni: zašto se vi, građani, jedite, 117

117 zbog čega su vaša pisma puna takve pakosti, takvih zađevica i peckanja? Jer vi sada niste»ugnjeten narod«nego pobednici, vi treba da osećate radost pobede, spokojnu uverenost ljudi čije su se najsvetlije nade ostvarile. Vi ste tako dugo i strpljivo čekali da ljudi budu pravedni prema vama sada ste vi dužni da budete pravedni prema svima, da se postarate o trijumfu željene pravičnosti na ćelom svetu. A vi se jednako jedite, jednako vičete i psujete. Zašto? Vi nećete izmeniti grozne uslove života ako ne izmenite vaša osećanja, vaš odnos prema samima sebi i prema bližnjem. 9. januar 5. januar. Novi život, br januar Kada su 9. januara iscrpljeni i zaglupljeni vojnici pucali, po naređenju carskih vlasti, na nenaoružane i mirne grupe radnika, vojnicima tim ubicama mimo svoje volje su prilazili intelektualci, radnici i uporno, u lice im dovikivali: Šta to činite, prokletnici? Koga ubijate? To su vaša braća, oni su nenaoružani, oni nisu vama nikakvo zlo učinili oni su krenuli caru da ga mole da obrati pažnju na njihove nevolje. Oni čak ništa ne zahtevaju, oni mole, ne prete nikom, nezlobivo i pokorno se drže! Okanite se, šta to činite, idioti! Činilo se da će te proste, jasne reči, izazvane tugom i bolom zbog nevino ubijenih radnika, naći put do srca»krotkog«ruskog seljaka odevenog u sivi šinjel. Ali taj krotki mužik je ili tukao savesne ljude, ili ih je nabadao bajonetom, ili je pak vikao drhteći od zlobe: Razilazite se, pucaćemo! Oni se nisu razilazili i 118

118 tada je on precizno gađao ostavljajući na kaldrmi desetine i stotine leševa. Većina carskih vojnika odgovarala je na opomene i prekore tužnim, ropskim rečima: Naređeno je. Ništa ne znamo nama je naređeno... I kao da su mašine, gađali su u gomile ljudi. Nerado, može biti stegnuta srca ali su gađali. Dana 5. januara godine nenaoružana petrogradska demokrati ja radnici i službenici je mimo manifestovala u znak podrške Ustavotvornoj skupštini. Najbolji ljudi Rusije su skoro stotinu godina živeli od ideje o Ustavotvornoj skupštini političkog organa koji bi čitavoj ruskoj demokratiji pružio mogućnost da slobodno izrazi svoju volju. U borbi za tu ideju stradalo je u tamnicama, u progonstvima i robijašnicama, pod vešalima i pred puščanim plotunima vojnika hiljade intelektualaca, desetine hiljade radnika i seljaka. Na žrtvenik te svete ideje izliveni su potoci krvi i evo,»narodni komesari«su naredili da se puca u demokratiju koja je manifestovala u slavu te ideje. Podsetiću, mnogi od tih»narodnih komesara«su tokom svoje političke delatnosti nametali radnicima, masama, neophodnost borbe za sazivanje Ustavotvorne skupštine. Pravda laže kada piše da su manifestaciju 5. januara organizovali buržuji, bankari, i da su se Tavričeskom dvorcu približavali upravo»buržuji«i»kaledinci«58. Pravda laže ona odlično zna da buržuji nemaju zbog čega da se raduju povodom početka rada Ustavotvorne skupštine, oni nemaju šta da rade između 246 socijalista jedne partije i 140 boljševika59. Pravda zna da su u manifestacijama uzeli učešće radnici Obuhovskog, Oružnog i drugih zavoda, da su pod crvenim zastavama Ruske socijaldemokratske partije Tavričeskom dvorcu hitale grupe radnika s Vasiljevskog ostrva, Viborškog kraja i drugih rejona. Upravo su te radnike ubijali i ma koliko Pravda lagala ona neće moći da sakrije sramnu činjenicu.»buržuji«su se možda radovali gledajući kako vojnici i crvena garda otimaju revolucionarne zastave iz 119

119 ruku radnika, gaze ih nogama i spaljuju u vatri. Ali je moguće da taj prijatan prizor nije ni sve»buržuje«radovao, jer i među njima ima poštenih ljudi koji iskreno vole svoj narod i svoju zemlju. Jedan od takvih je bio i Andrej Ivanovič Šingarjov koga su podlački ubile nekakve zveri60. Dakle, 5. januara ubijali su nenaoružane radnike Petrograda. Ubijali su bez prethodnog upozorenja da će pucati, ubijali su iz zaseda, kroz otvor na ogradama, kukavički, kao što čine prave ubice. I baš kao i 9. januara godine ljudi koji nisu izgubili savest i razum, pitali su one koji ubijaju: Šta činite, idioti? Pa to su naši? Vidite, svud su crvene zastave, nema parola i transparenata koji su upereni protiv radničke klase i ni jednog povika neprijateljstva prema vama! I kao i carski vojnici, vojnici ubice po naređenju, odgovaraju: Naređeno je! Naređeno nam je da pucamo. I kao i 9. januara godine prolaznik, ravnodušan prema svemu, koji je samo gledalac tragedije života, odgovara ushićeno: Baš kako valja biju! I maštovito zaključuje: Ovako će oni brzo jedni druge premlatiti! Da, brzo će to biti. Među radnicima se pronose glasovi da je crvena garda iz zavoda Eriksona pucala na radnike Lesnog, a da su radnici Eriksonovih zavoda bili zasuti paljbom crvene garde s neke druge fabrike. Takvih glasina ima mnogo. Možda to nije tačno, ali to ne smeta da deluju na psihologiju mase sasvim određeno. Pitam»narodne komesare«među kojima mora biti i pristojnih i razumnih ljudi: Da li shvataju da stavljajući omču na svoj vrat oni neizbežno dave svu rusku demokratiju uništavaju sva dostignuća revolucije? Da li shvataju to? Ili misle ovako: ili mi ili vlast; ili nek ide sve u propast? 120

120 I INTELEKTUALCU IZ NARODA Novi život, br januar Vi svoj članak u Pravdi završavate ovim rečima:»hteli bismo da verujemo da je Gorki okrenuo leđa od socijalne revolucije koju preživljavamo samo zbog toga što nije video, u prvim mutnim danima, njeno istinski lepo lice, ali da on već počinje da ga sagledava i uskoro će se radovati i tugovati zajedno sa svima koji preživljavaju radost i tuge naše oktobarske revolucije«61. Ne, poštovani druže, ja se neću»radovati«s Vama, ne verujem ni da ćete se i vi radovati. Čemu da se radujemo? Da li tome što se istinski i revolucionarno raspoložen, ali brojčano slab, ruski proletarijat istrebljuje u međusobnom klanju na jugu? Da li tome što su počeli da ga ubijaju na ulicama Petrograda? Da li tome što njegovu inteligenciju teroriše neprosvećena masa u kojoj se on gubi, ne nalazeći snage da utiče na nju? Da li tome što je industrija zemlje potpuno uništena pa je stoga nemoguć dalji napredak radničke klase? Socijalna revolucija bez proletarijata je apsurd, besmislena utopija, a za neko vreme proletarijat će nestati, biće uništen u međusobnim borbama, iskvaren ološem o kojem vi govorite. Proletarijat bez demokratije visi u vazduhu, vi odvajate demokratiju od proletarijata. S kim ćete izvesti socijalnu revoluciju sa seljaštvom? S vojnikom? Bajonetom i kuršumom? Zapamtite ovo nije proces socijalne revolucije, nego dugotrajno uništenje tla koje bi ubuduće tu revoluciju moglo da učini mogućnom. Vođe proletarijata, ne jednom sam to kazao, koriste proletarijat kao sirovinu u nameri da podstaknu evropsku revoluciju. Pre nego mi to budemo mogli, ruskog radnika će zgaziti evropski vojnik. Zar vi verujete da će nam Nemačka. Engleska, Francuska ili Japan dozvoliti vama nemoćnima i nenaoružanima da raspaljujete požar koji može da ih uništi? Ne verujte u to, dragi druže. 121

121 Mi smo sami i bićemo takvi sve dotle dok nas naše bezumlje ne nagna da istrebimo jedni druge. A prijatelji u inostranstvu? U inostranstvu su odlično disciplinovani i patriotski raspoloženi vojnici koji nas smatraju jedni: za izdajnike i verolomnike, dok drugi u nama vide nemoćan narod potpuno nesposoban za izgradnju države. Ne, nemamo se čemu radovati, druže, ali trgnuti se vreme je! Ako nije kasno. * Novi život, br januar 1918.»Rat je, neosporno, odigrao ogromnu ulogu u razvoju naše revolucije. Rat je u materijalnom pogledu dezorganizovao apsolutizam, doveo je do rasipanja u armiji, i navikao je čoveka iz mase na drskost. Ali, na našu sreću, rat nije stvorio revoluciju, na sreću, jer revolucija koju stvara rat, jeste nemoćna revolucija. Ona se javlja na tlu posebnih uslova, oslanja se na spoljašnju silu i na kraju krajeva biva nesposobna da očuva stečene pozicije«. Ove umne, pa čak i proročanske, reči izrekao je gospodin Trocki, ja sam ih uzeo iz njegove knjige Naša revolucija u kojoj one lepo stoje na petoj strani. Od tada je prošlo dosta vremena i sada Trocki, verovatno, misli drugačije u svakom slučaju on više neće, po svoj prilici, kazati da je revolucija»koju stvara rat nemoćna revolucija«. Međutim, te reči nisu izgubile svoj smisao i svoju istinu tekući događaji svom snagom, svim svojim tokom potvrđuju istinu tih reči. Rat je dao vlast u ruke proletarijatu, upravo tako dao mu je vlast, niko ne može reći da je proletarijat sam, svojom silom uzeo vlast u ruke 1 22

122 ona mu je pala u ruke zato što je carev zaštitnik, vojnik, izmučen trogodišnjim ratom, prestao da štiti interese Romanova onih čije je interese tako revnosno štitio uništavajući revolucionarni proletarijat. Neophodno je imati na umu da su revoluciju započeli vojnici Petrogradskog garnizona i da će, kada se ti vojnici budu vratili na selo, skinuvši šinjele, proletarijat ostati sam, a taj položaj neće biti baš ugodan za njega. Bilo bi naivno i smešno zahtevati od vojnika koji je ponovo postao seljak, da prihvati kao religiju idealizam proletarijata i da zavodi u svom selu u okvirima svog načina života proleterski socijalizam. Seljak u ratu i vojnik za vreme revolucije su nešto doživeli, obojica dobro znaju da se u Rusiji sloboda čovekova najbolje osigurava novcem. Pokušajte da srušite takvo ubeđenje ili makar da ga pokolebate. Treba imati na umu da je proletarijat i brojno i po kvalitetu bio jači nego danas, i da u ono vreme industrija nije bila razorena do temelja. Revolucija koju stvara rat uvek će biti nemoćna ako umesto posvećivanja energije socijalnom stvaralaštvu sam proletarijat, povinujući se svojim vođama, bude u korenu uništavao»buržoaske«tehničke organizacije, mehaniku kojom bi trebalo da ovlada i čiji bi rad trebalo da stavi pod svoju kontrolu. Revolucija će stradati od unutrašnje iscrpljenosti ako proletarijat, potčinjavajući se fanatičnoj nepomirljivosti narodnih komesara, bude sve više i više produbljivao jaz između sebe i demokratije. Ideologija proletarijata nije ideologija klasnog egoizma, njegovi najbolji učitelji, Marks, Kaucki i drugi stavljaju na njegovu poštenu snagu obavezu da oslobodi sve ljude socijalnog i ekonomskog ropstva. Socijalni idealizam pokreće život u svetu to je veliki san o bratstvu svih ljudi, zar proletarijat misli da će nasiljem nad svojim idejnim protivnicima ostvariti taj san? Socijalna borba nije razbijanje njuške do krvi kako ruskog radnika uče njegove zaplašene vođe. Revolucija je veliko i pošteno delo neophodno za naš preporod, ona nije besmisao pogroma koji uništavaju 123

123 bogatstvo nacije. Revolucija će biti nemoćna, ona će propasti ako u nju ne unesemo sve ono što je najbolje u našim srcima, ako ne uništimo, ili makar umanjimo surovost, pakost koje opijajući mase, kvare ruskog radnika-revolucionara. * N ovi život, br januar Sve što u sebi sadrže sui ovost i nerazumnost uvek nađe pristup do osećanja neznalice i divljaka. Nedavno je mornar Železnjakov*2, prevodeći surove reči svojih vođa na prostački jezik čoveka iz mase, kazao da se radi blagostanja ruskog naroda može ubiti i milion ljudi. Ja ne mislim da je ovakva izjava hvalisanje, pa iako odlučno ne priznajem takve okolnosti u kojima bi se mogla pravdati masovna ubistva, ja ipak mislim da kod nas i milion»slobodnih građana«mogu da ubiju. Mogu i više. Zašto ne ubiti? U Rusiji ima mnogo ljudi, ubica takođe ima mnogo, a kada se radi o suđenju ubicama, vlast narodnih komesara nailazi na nekakve tajanstvene prepreke, na kakve je, vidimo, naišla i u toku istrage u vezi sa najgnusnijim činom ubistva koje je izvršeno nad Šingarjovim i Kokoškinom63. Masovno uništenje onih koji drugačije misle to je stari oprobani način kojim se služi unutrašnja politika ruskih vlada. Od Ivana Groznog do Nikolaja II taj jednostavan i zgodan način borbe s pobunjenicima slobodno i široko koriste sve naše političke vođe zašto bi se Vladimir Lenjin odrekao tog jednostavnog načina? On ga se i ne odriče, otvoreno izjavljujući da neće prezati ni od čega u borbi za iskorenjivanje neprijatelja. Ja mislim da će, posle ovakvih izjava, uslediti dugotrajna i veoma surova borba čitave demokratije i najbo- 124

124 Ijeg dela radničke klase protiv tog zoološkog instinkta anarhije koju tako brižljivo nameću vođe iz Smoljnog. Evo čime Rusiji preti uprošćeni prevod anarho-komunističkih parola na jezik prostora naših dragih jezika. * * * Pr. ili je to prof.? Ili zastavnik Roman Petkevič mi piše:»vaš spor sa boljševizmom je najdublja zabluda, vi se borite protiv duha nacije koji stremi preporodu. U boljševizmu dolazi do izražaja osobenost ruskog duha, njegova originalnost. Obratite samo pažnju: svakom svoje! Svaka nacija stvara svoje osobene, individualne, samo njoj svojstvene, načine i metode socijalne borbe. Francuzi i Italijani su anarho-sindikalisti, Englezi su najviše skloni tredjunionima, a kasarnski socijaldemokratizam Nemaca, ne može biti bolje odgovara njihovoj bezdamosti. Mi smo, pak, po proročanstvu naših velikih učitelja, na primer Dostojevskog i Tolstoja narod Mesija kome je suđeno da ide dalje od svih i ispred svih. Upravo će naš duh osloboditi svet lanaca istorije«. I tako dalje, u tonu moskovskog neoslovenofilstva koje se tako snažno čulo na početku rata. Do koje je mere Rus jadni bezdomnik! * N ovi život, br januar Svaka vlada kako god sebe nazivala trudi se ne samo da»vlada«nad voljom narodnih masa, nego i da tu volju vaspitava saobrazno sa svojim principima i ciljevima. Najdemagoškiie i najlukavije vlade obično prikrivaju svoje težnje da upravljaju voljom naroda i da je usmeravaju, rečima»mi izražavamo volju naroda«.

125 Razume se, to nisu iskrene reči jer, na kraju krajeva, intelektualna moć vlade savladava instinkt mase; ako to ne pođe za rukom organima koji se time bave, onda se u cilju gušenja neprijateljski izražene volje naroda koristi i fizička sila. Rezolucijom koja je unapred spremljena u kabinetu, ili bajonetom i kuršumom svejedno, ali vlada uvek i obavezno nastoji da savlada volju masa da ubedi narod da ga baš ona vodi najboljim putem ka sreći. Takva politika je neizbežna obaveza svake vlade; uverena da je ona razum naroda, ona pozicijom koju ima nameće narodu ubeđenje da ima najumniju i najpošteniju vladu koja je iskreno predana narodnim interesima. Narodni komesari teže upravo takvom cilju, ne prezajući kao što ne preza ni jedna vlada od streljanja, ubijanja i hapšenja onih koji nisu saglasni s njima, ne libeći se ni jedne klevete i laži protiv neprijatelja. Ali, gradeći to poverenje prema sebi, narodni komesari su, očevidno, loše upoznati s»ruskom stihijom«, apsolutno zanemaruju tu strašnu psihološku atmosferu koju su stvorile uzaludne muke skoro četvorogodišnjeg rata zahvaljujući kojoj je ta»ruska stihija«psihologija ruske mase postala još mračnija, opasnija i zlobni ja. Gospoda narodni komesari savršeno ne mare za činjenicu kao što je ova: kada oni ističu parole o»socijalnoj«revoluciji, duhovno i fizčiki izmučeni narod prevodi te parole na jezik nekoliko svojih prostih reči: Razbijaj, otimaj, ruši... I on razara retka jedra poljoprivredne kulture u Rusiji, ruši gradove Persije, njene vinograde, bašte, čak i sistem za navodnjavanje64 ruši sve na sve strane. A kada narodni komesari sasvim leporečivo, i kao u panici, viču o nužnosti borbe s»buržujem«, neprosvećena masa to shvata kao poziv da ubija, što je i dokazala. Kažu da narodni komesari»ne shvataju«na kakav odjek nailazi u narodu njihov histerični vapaj o kontrarevoluciji koja se približava, ja svesno dopuštam takvu 126

126 mogućnost koja u nekoj meri može da objasni bezumnost njihovih postupaka, ali nikako ne mogu da ih pravdam. Ako su ušli u»vladu«oni moraju znati s kim i u kakvim uslovima upravljaju. Narod je izmučen bolestima, napaćen je, neoposivo izmučen, ispunjen je osećanjem želje za osvetom, pun zla, pakosti, ta osećanja su sve snažnije prisutna i u srazmeri sa svojom snagom, organizuju i volju naroda. Da li gospoda narodni komesari smatraju da su pozvani da izraze rušilačke težnje te bolesne volje? Ili smatraju da su u stanju da ozdrave i da organizuju tu volju? Jesu li dovoljno snažni i slobodni da ostvare taj drugi, neodložni, hitni posao? To pitanje oni treba da postave sebi s iskrenošću i odlučnošću poštenih ljudi. Ali, nema osnova za pomisao da su oni sposobni da iznesu pred sud razuma i svoje savesti to pitanje. Okruženi uzburkanom ruskom stihijom oni su intelektualno i moralno oslepeli i već sada su nemoćne žrtve u šapama zveri koju je izmučila prošlost i koju su oni probudili. MALA ZABAVA N ovi život, br januar Došao čovek iz Moskve i smejući se kazuje:»ide noću ulicom neki radnik, i odjednom iza ćoška, njemu u susret izlaze dva junaka u vojničkim šinjelima, s puškama: Stoj viču. Jesi li naoružan? On izvadi revolver iz džepa i ne uplašivši se, uperi im ga u lice. Jesam, veli. Ruke uvis! Junačine se, očevidno, poplašile, puške im nisu bile napunjene, a ovaj komanduje: 127

127 Ostavite puške na zemlju. Skidajte šinjele. Sad skinite i čizme. Pa onda i pantalone. No, sad pojurite ulicom i viči te»straža«. Junačine sve to poslušno izvrše, jure bosi i bez pantalona po snegu i razgovetno viču: Straža! A radnik njihova odela stavi na ogradu, puške odnese u komesarijat i tamo ispriča tu veselu zabavu....drugi slučaj, sličan ovom, desio se kod spomenika Puškinu65. Napala dva lopova majstora koji se vraćao iz fabrike na stanicu, napali i naređuju: Predaj oružje! Predao im on prazan revolver, ali je drugi, pun, ostavio u zadnjem džepu od pantalona. Skinuli mu bundu, oduzeli , hoće dalje da pođu, pa mu vele: Zahvali Bogu što si čitav. S nekim drugim na tome bi se i završilo, ali majstor nije bio glup momak, pa poče da ih preklinje: Braćo. Ja služim, to nije moj novac, to je novac fabrike, gazdino je, to je plata radnička, neće mi verovati da sam opljačkan, reći će, sam si utajio novce. Nemam ničim da ih uverim molim vas, evo, imam još dve hiljade rubalja mojih novaca, ja vam ih dajem, a vi mi pucajte u mantil da se vidi da sam bio napadnut. Lopovi neki dobri momci, shvatili njegovu ujdurmu, čak se i razveselili i hajde da mu pucaju u mantil, on širi jedan deo u stranu, oni pucaju, bum-bum, uporno u mantil, tako da je tkanina gorela. Pa, vele, dosta je. A on ih moli: Samo, de, još jednom. Više, vele nemamo metaka. Nemate? Ni jednog jedinog. E pa, kad je tako, reče majstor i izvadi pun revolver, vratite nazad novce, bundu, inače ću vas.. Šta da se radi? Poplašili se momci, vratili mu sve, a on opazivši iza stražarnice nekakve sanke, veli njima: Dovucite sanke vozite me na stanicu. Oni ga povezli. Još kako ćeš da voziš ako te u potiljak gleda metak«. 128

128 * * Takvih i sličnih zgoda ima sve više; pričaju ih skoro bez uzbuđenja nekako veselim tonom. Da li time prikrivaju ono strašno što se priča u toj zgodi, ili pak skrivaju sopstveno divljenje koje nejasno osećaju? Ja to ne shvatam, ali mi je jasno da su ti pljačkaši koji divljaju po ulicama najobičniji Rusi, čak, može biti, oni dragi ljudi koji su navikli da žive»na srećan slučaj«. I upravo to što su to»obični«ljudi je najstrašnije. Mislim da ulični podvizi nastaju ovako: sede negde u ćošku dvojica običnih ljudi i, ne žuređi, ovako rasuđuju: Eto, međutim dočekasmo potpunu slobodu. Eh, da, nema policije, nema suda... Divno. I razgovaravši o tom novom, neuobičajenom načinu života ljudi koji nemaju nikakve predstave o pravu, kulturi, vrednosti života, ti ljudi koji su odrasli u državi u kojoj su se ministri ponašali kao profesionalni lopovi, dolaze do zaključka: Što ne bismo izašli na ulicu i olakšali nekakvog buržuja? Da mu uzmemo bundu? Da? Jasno, čitao sam u novinama možeš ih svući! Gle? Hajdmo. Lov će biti dobar. Izađu i rade. Nekada im se dogodi da ubiju nepokornog buržuja, a nekad ih uhvate i»samosud«ih osuđuje da budu prebijeni namrtvo. I obe činjenice, i ubistvo i takav sud, zapanjuju svojom potresnom»jednostavnošću«. Tako teče život: jedni pljačkaju, ubijaju, drugi dave i streljaju te pljačkaše, a treći govore i pišu o tome. I sve je»jednostavno«. Ćak, ponekad, veselo. Ali kada pomisliš da se sve to događa u zemlji gde je život čoveka smešno jeftin, gde nema poštovanja prema ličnosti i njenom trudu, kada pomisliš da»jednostavnost«ubistva postaje»navika«,»životna pojava«obu

129 zrne te strah za Rusiju. Nekako strašno su tada razumljivi takvi slučajevi. Došla trojica ljudi u goste kod poznanika, ali se gostima nešto nije dopalo kod domaćina, isekli ga na dvanaest delova, skupili delove u vreću i bacili u Odvodni kanal. Jednostavno. A tek ubistvo Šingarjova i Kokoškina. Ima nečeg neopisivo gnusnog u tom ubistvu bolesnih ljudi izmučenih u tamnici. Neka je njihovo shvatanje domovine nešto uže od onog shvatanja koje imaju drugi, ali niko ne bi smeo kazati da se oni nisu trudili za narod, da nisu patili zbog njega. To su bili pošteni Rusi a poštenih mi nemamo mnogo. I evo, njih su ubili, ubili su ih gnusno i»jednostavno«. Pitam se: kad bih bio sudija, da li bih mogao da osudim te ljude koji se služe»jednostavnošću«takve vrste? Čini mi se, ne bih mogao. A da ih branim? Takođe, ne bih mogao. Ja nemam snage ni da sudim ni da branim takve ljude66. Njih je stvorila naša prokleta istorija, nama na sramotu, ćelom svetu za podsmeh. * Novi život, br. 43.M 16. mart Izvestan deo naše inteligencije, izučavajući rusko narodno stvaralaštvo po nemačkom receptu, takođe je brzo stigao do slovenofilstva, panslavizma i»mesijanizma«i tako je zarazio opasnom idejom ruske originalnosti onaj drugi deo ljudi koji misle, ljudi koji razmišljaju na evropski način ali osećaju kao Rusi, što je dovelo do sentimentalnog poluobožavanja»naroda«odgajanog u ropstvu, pijančenju, mračnom sujeverju crkve i svega što je tuđe inteligenciji. 130

130 Ruski narod je a to je posledica uslova u kojima se razvijao ogromno mlohavo telo lišeno sposobnosti za građenje države, ono je skoro nepodložno uticaju ideja koje bi mogle da oplemene čin njegove volje; ruska inteligencija je bolesna glava naduvena obiljem tuđih ideja, nju za telo ne vezuje čvrsta kičma jedinstva želja i ciljeva nego nekakva jedva vidljiva tanušna nervna nit. Ovaj, kao zaboravljen, surovom stvarnošću zaglupljeni, podnapit i do odvratnosti trpeljiv, i na svoj način okretni moskovski narod oduvek je bio i ostaće psihološki tuđ ruskom intelektualcu jakom što se tiče znanja iz knjiga ali nemoćnom, bednom, kad je reč o poznavanju ruske stvarnosti. Telo leži na zemlji a glava je visoko do nebesa a zna se, iz daljine sve izgleda iepše nego izbliza. Naravno, mi vršimo eksperiment socijalne revolucije a to je posao veoma utešan za manijake te divne ideje i veoma koristan za mangupe. Kao što je poznato, jedna od najjače izvikivanih i najviše uz srce priraslih parola naše originalne revolucije glasi»otimaj oteto«!. Otimaju zadivljujuće, vešto, s umećem; nema sumnje, o tom procesu ruskog otimanja po Rusiji istorija će govoriti s najdubljim patosom. Pljačkaju crkve i razvlače imovinu, vojne muzeje, prodaju topove i puške, razvlače intendantske rezerve, pljačkaju dvorce bivših velikih kneževa, otimaju i razvlače sve što se može oteti, prodaju sve što se može prodati, a u Feodosiji vojnici trguju čak i ljudima: doveli sa Kavkaza Turkinje, Jermenke i žene Kurda i prodaju ih za 25 rubalja po osobi. To je veoma»originalno«i mi se možemo ponositi nečeg sličnog nije bilo čak ni za vreme Velike francuske revolucije. Poštenih ljudi, čiji se nedostatak kod nas uvek osećao, više, skoro i da nema: nedavno sam čuo ovakav poziv: Dođite kod nas, drugovi, kod nas osim trojice radnika ni jednog poštenog čoveka nema! I evo, taj nemoćni, neprosvećeni narod koji ima organsku potrebu za anarhizmom, sada pozivaju da bude duhovni vođa sveta Mesija Evrope.

131 Reklo bi se da ova zanimljiva i sentimentalna ideja ne ometa tragičnu igru narodnih komesara. No,»vođe naroda«ne kriju svoje namere oni hoće od sirovih ruskih oblica da zapale lomaču, vatru koja bi obasjala zapadni svet, onaj svet gde vatra društvenog stvaralaštva gori sjajnije i razumnije nego kod nas u Rusiji. Zapalili su lomaču, Rusija smrdi prljava, pijana i surova. I evo, tu nesrećnu Rusiju vuku i guraju na Golgotu da je razapnu radi spasenja sveta. Zar nije to»mesijanizam«od sto konjskih snaga? A zapadni svet je surov i nepoverljiv, on je potpuno lišen svake sentimentalnosti. U tom svetu čovekova vrednost se procenjuje veoma jednostavno: volite li i umete li da radite? Ako je tako, čovek ste potreban svetu, vi ste upravo onaj čovek1čijom radnom snagom se stvara sve što je vredno i lepo. Vi ne volite i ne umete da radite? Onda, bez obzira na sve vaše druge kvalitete, ma koliko oni bili divni, vi ste suvišan čovek u radionici ovog sveta. To je tako. A kako građani ruske imperije ne vole da rade, ne umeju, i pošto zapadnoevropski svet veoma dobro zna tu njihovu osobinu nama će biti veoma loše, gore nego što možemo očekivati... * * * Naša revolucija je oslobodila najširi prostor svim rđavim, životinjskim instinktima koji su postojali pod olovnim krovom monarhije i u isti mah je odbacila sve intelektualne moći demokratije, svu moralnu energiju zemlje. Mi vidimo da među onima koji služe sovjetskoj vlasti čovek svaki čas nailazi na one koji uzimaju mito, na špekulante i barabe, a pošteni ljudi, ljudi koji znaju da rade, da ne bi umrli od gladi, prodaju novine na ulicama, rade fizičke poslove uvećavajući tako masu nezaposlenih. To je košmar, to je čisto ruski apsurd i nije grelj reći to je idiotizam! Sve okolnosti, čitava stvarnost, diktiraju potrebu ujedinjenja demokratije, svakom razumnom čoveku je 132

132 jasno da će samo jedinstvo demokratije omogućiti da se revolucija spasi od propasti, samo jo j to može pomoći da savlada unutrašnjeg neprijatelja i da nastavi borbu sa spoljašnjmi neprijateljem. Ali sovjetska vlast to ne shvata, ona je zaokupljena isključivo sopstvenim spasenjem od propasti koja je za nju, neizbežna. Bacajući svoj pogled u budućnost ona zaboravlja da se budućnost stvara u sadašnjosti. Danas je, u zemlji, radnička klasa dezorganizovana, ona se istrebljuje u međusobnom klanju, industrija je razorena do temelja, država je opljačkana do kraja ona je cilj pljačke onih ljudi koje rukovode životinjski instinkti. Vlast je nemoćna u borbi s tim ljudima, nemoćna je ma koliko streljala»nehotice«ljude koji ni za šta nisu krivi. I ona će biti nemoćna sve dotle dok se ne odluči da pridobije za stvar izgradnje sve intelektualne snage ruske demokratije. * Novi život, br mart Danas je poslednja nedelja pred Veliki post. Po drevnom običaju ljudi su toga dana molili jedan drugog za oproštaj uzajamnih sagrešenja protiv časti i ljudskog dostojanstva. To je bilo onda dok je u Rusiji postojala ljudska savest; tada je neprosvećeni ruski narod iz gubernija nejasno u svojoj duši naslućivao težnju za socijalnom pravdom, on je to shvatao, može biti usko, ali ipak shvatao je da postoji nešto slično. U ovim našim košmarnim danima savest je ugasla. Svi se sećaju kako se sva ruska inteligencija, bez obzira na partijsku pripadnost, uznemirila kada je saznala za Bejlisov nesavesni čin, za podlo ubistvo radnika Lenskih fabrika, za jevrejske pogrome i klevete koje su išle za m

133 lim da sve Jevreje optuže zbog izdaje Rusije. Nezaboravno je i ono uznemirenje ljudske savesti izazvano procesom Polovnjevu, Laričkinu i drugim ubicama Jolosa, Hercenštejna68. Ali, evo, ubijeni su nevini i pošteni ljudi, Singarjov i Kokoškin, a naša vlast nema ni snage ni savesti da ubice preda sudu. Streljano je šest mladih studenata koji nisu imali nikakve krivice to podlo delo nije izazvalo uznemirenje savesti među kulturnim ljudima u razrušenom društvu69. Na desetine»buržuja«ubijeno je u Sevastopolju i Evpatoriji i niko nema snage da upita tvorce»socijalne revolucije«: jeste li vi moralni podstrekaoi masovnih ubistava? Savest je mrtva71. Osećanja pravičnosti su usmerena na raispodelu materijalnih dobara smisao takve»raspodele«se posebno lepo oseća kada siromah siromahu prodaje jelovu daščicu koja je obavijena tankim slojem zapečenog testa. Poluizgladneli bednici varaju i pljačkaju jedan drugog to se svakog dana vidi. I sve to tu prljavštinu, krv, podlosti i surovosti, pritajeni neprijatelji radničke klase će, vremenom, svaliti upravo na radničku klasu, na njenu inteligenciju, nemoćnu da prevlada moralni rasap podivljale mase. Gde ima previše politike tamo nema mesta kulturi, a ako je politika potpuno prožeta strahom od mase kojoj ugađa a od toga pati politika sovjetske vlasti tu, ako hoćete, nije ni moguće govoriti o savesti, pravdi, poštovanju prema čoveku i svemu drugom što se jezikom političkog cinizma naziva»sentimentalnošću«, ali bez čega se ne može živeti. * Novi život, br mart Građanin Mih. Nadeždin me pita u Crvenom listu:»recite, da li je za vreme kmetskog prava, kada je 134

134 stotine muzika šibano namrtvo je li onda bila živa savest?... I čija...?«72 Da, u to prokleto vreme zajedno sa postojanjem prava fizičkog nasilja nad čovekom, bila je planula i sjajno osvetlila zagušljivu tamu ruskog života divna žiška plamena savesti. Verovatno Mih. Nadeždin zna za imena Radiščeva i Puškina, Hercena i Černiševskog, Bjelinskog, Njekrasova, koji su sazdali zajedno sa plejadom najtalentovanijih Rusa izuzetno originalnu literaturu, izuzetnu zato što je u celini bila prožeta, sva posvećena pitanjima savesti, pitanjima socijalne pravde. Upravo je ta literatura stvarala revolucionarnu energiju naše demokratske inteligencije, uticaju te literature ruska radnička klasa duguje svoj društveni idealizam. Tako je»savest pokretana«ne samo»motkom i bičevima«kako tvrdi Mih. Nadeždin ona je živela u duši naroda kako su to govorili Tolstoj, Turgenjev, Grigorovič i još čitav niz drugih ljudi kojima treba verovati jer su poznavali narod, na svoj način su ga voleli, čak pomalo ulepšavajući i preuveličavajući njegove vrline. Građanin Nadeždin takođe, očevidno, voli svoj narod onom pomalo sentimentalnom, nežnom ljubavlju koja je uopšte svojstvena ruskim narodoljupcima. Danas je ta ljubav kod nas još više iskvarena razuzdanom i odvratnom demagogijom. Nadeždin mi prebacuje:»neoprostivo je upravo s vaše strane, Alekseju Maksimoviču, da vi kao narodni učitelj, kao čovek ponikao iz naroda, bacate takve optužbe protiv svoje braće«. Ja imam pravo da govorim neprijatnu i gorku istinu 0 narodu, ja sam ubeđen da prvi imam pravo da mu kažem tu istinu, a ne da to učine oni neprijatelji naroda koji sada ćute i skupljaju osvetu i zlo kako bi u pogodnom momentu mogli da pijunu narodu u lice, zlobno i osvetnički, kao što su pljuvali i godine. Ne može se reći da je narod svet i pravedan samo zato što je mučenik čak je i u prvim vekovima hrišćanstva bilo mnogo velikomučenika iz gluposti svoje. 1 ne treba pred tim zatvarati oči zato što je sada narod stekao pravo fizičkog nasilja nad čovekom, da on je 135

135 sad postao zverski mučitelj, okrutniji nego što su bili njegovi nekadašnji mučitelji. Svojim načinom razmišljanja Mih. Nadeždin upada u zatvoreni krug: pošto je narod bio mučen on sada ima pravo da muči drugog. Ali on će tako pružiti drugima pravo da mu se za muke svete mukama, za nasilje nasiljem. I kako izaći iz tog kruga? Ne, bolje je da govorimo istinu, ona je lekovita i samo nas ona može izlečiti. Nije dobar narod koji gledajući kako njegovi susedi sa sela gladuju neće da im da žito nego od njega spravlja svoju»briju«i slične napitke jer mu je to korisnije. Ne može se pohvaliti narod koji daje i ovakve naredbe: svaki seljak koji svoje proizvode ne prodaje u svom selu nego u susednim selima može biti uhapšen i osuđen do tri meseca. Ne, recimo to jednostavno i otvoreno: boljševička demagogija, raspaljujući egoističke instinkte seljaka, ubija i zametke njegove društvene svesti i savesti. Meni je jasno da Crvenom listu i Pravdi, i njima sličnim listovima, nije prijatno što ovo čuju, nije prijatno posebno sada kada boljševizam postepeno okreće kormilo udesno u nastojanju da se osloni na»seosku sirotinju«zaboravljajući interese radničke klase. Podsetiću Mih. Nadeždina na neke fraze iz Lenjinovog govora u Moskvi:»Zaključujući mir mi izdajemo estonske radnike, ukrajinski proletarijat i tako dalje. Ali zar treba, ako ginu naši drugovi, i mi da poginemo? Ako su odredi naših drugova okruženi znatnim snagama neprijatelja i ne mogu da se odupru, zar mi onda treba da se borimo? Ne, ne!«. Verovatno će se Mih. Nadeždin složiti da ovo nije politika radničke klase nego politika starih ruskih, lokalnih, suzdaljskih kneževa. Dalje, Lenjin još ciničnije kaže:»martov nas je drhtavim, uzbuđenim glasom zvao u borbu. Ne, nije nas on zvao u borbu, on nas je zvao u smrt, on nas je zvao da umiremo za Rusiju i revoluciju. Kongresna većina seljačke mase hiljadu i po 136

136 ljudi (radnika je na kongresu bilo brojčano veoma malo) bila je potpuno ravnodušna prema Martovljevim apelima. Ona nije htela da umire za Rusiju i revoluciju, ona je htela da živi, da zaključi m ir«n. U ovim recima je potpuno potčinjavanje»naroda«i smrtna presuda radničkoj klasi. To je sasvim dostojan kraj odvratne demagogije koja je iskvarila»narod«. * N ovi život, br mart Pravo kritike nameće obavezu nemilosrdnog kritik'ovanja ne samo postupaka neprijatelja nego i nedostataka prijatelja. Da bi se u čoveku formiralo osećanje socijalne pravde, i u moralnom i u taktičkom pogledu mnogo je bolje ako mi sami pošteno priznamo naše nedostatke i greške i to što pre, pre nego što nas na sve to ne podseti naš neprijatelj. Naravno, on i u ovom slučaju neće propustiti priliku da trijumfalno uzvikne: Aha! Ali pakost tog trijumfa će biti umanjena a jad zlobe nemoćan. Ne treba zaboravljati da je neprijatelj često u pravu kada osuđuje naše prijatelje, a istina jača udarac neprijatelja reći tužnu i gorku istinu o prijateljima, pre nego što je kaže njen neprijatelj, znači oslabiti napad neprijatelja. * * * Goluždravi ptići među boljševicima svakodnevno mi kažu da sam se»odvojio«od»naroda«74. Nikada se nisam osećao kao čovek do te mere»prilepljen«uz narod da ne bih zapažao njegove nedostatke, mene ne zanima da budem neka vlast ja nemam želje da prećutku- 137

137 jem slične nedostatke i da neprosvećenoj masi ruskog naroda pojem demagoški akatist. Ako vidim da je mom narodu svojstvena težnja za jednakošću u bedi, težnja koja vuče koren iz one glupe azijatske dosetke biti ništavilo, to je prostije, lakše, nije odgovorno ako ja to vidim, ja sam dužan da to kažem. Ako vidim da je politika sovjetske vlasti»duboko nacionalna«kako to ironično priznaju i neprijatelji boljševika a nacionalizam boljševičke politike izražava se upravo»u bedi i jednakosti ništavila«ja sam dužan s tugom da priznam: neprijatelji su u pravu, boljševizam je nacionalna nesreća jer preti da uništi nežne zametke ruske kulture u haosu uznemirenih instikata koje je pokrenuo. Svi se mi pomalo bojimo kritike, a samokritika nas dovodi skoro do gađenja. Kod nas više vole da opravdaju nešto nego da ga osude, ali u toj ljubavi za pravdanjem ima mnogo više brige o sebi nego o bližnjem u njoj je uvek primetna želja da se opravda svoj lični budući greh a to je dalekovido, ali i loše. Omiljeni junak ruskog života i književnosti je nesrećnik, jadni čovek kojem malo šta polazi za rukom, kod nas heroji loše prolaze; narod voli robijaše koje teraju u robijašnice i rado pomaže prognanima, pomaže snažnom čoveku svoje sredine da obuče ogrtač i da na noge stavi lance zločinca. Snažnog u Rusiji ne vole i zato je takav čovek redak kod nas. Ne voli ga život, ne voli ga literatura, na svaki način i najlukavije se kod nas trude da sputaju njegovu snažnu volju, da je upletu u protivrečnosti, da je oteraju u mračni ugao nemogućeg, uopšte da ga ponize do nivoa sramnih uslova života, da ga obore i slome. Kod nas ne traže borca, ne traže onog koji gradi nove oblike života nego pravednika koji bi na sebe preuzeo njihove ljudske, tako gnusne, svakodnevne, male grehove. Od takvog materijala od seljačkog, neprosvećenog i lenjog naroda maštari i knjiški ljudi hoće da 138

138 stvore novu, socijalističku državu, novu ne samo po obliku nego i sutšinski, državu novog duha. Jasno je, graditelji moraju voditi računa o osobinama materijala, a glavna, bitna osobina seljačkog našeg sveta je surovi sopstvenički individualizam koji će neizbežno objaviti rat, surov rat, socijalističkim stremljenjima radničke klase. Parišku komunu su preklali seljaci to radnička klasa treba da ima na umu. Njene vođe su zaboravile na to. * Novi život, br mart Među izveštajima o delatnosti vlade koji su ovih dana publikovani u nekim listovima ja sam s najvećim zaprepašćenjem pročitao gromoglasnu izjavu Izvanrednog skupa mornara Crvene flote republike u toj izjavi mornari stavljaju na znanje:»mi mornari smo odlučili: ako se ubijanje naših najboljih drugova bude i dalje nastavilo, mi ćemo ustati s oružjem u ruci i za svakog našeg ubijenog druga ubiti stotine i hiljade bogataša koji žive u sjajnim i raskošnim dvorcima i organizuju kontrarevolucionarne bande protiv trudbeničkih masa, protiv onih radnika, vojnika i seljaka koji su u oktobru na svojim leđima izneli revoluciju«75. Šta je ovo da nije krik pobunjene želje za pravdom. Ali onda ja, kao i svaki drugi građanin naše republike, imam pravo da pitam drugove mornare: Na osnovu čega tvrdite da su Mjasnikov i Zabelo pali od»izdajničke ruke tirana«? I, ako ima takvih dokaza, zašto se oni ne bi objavili? 139

139 Zbog čega je vlada našla za potrebno da u svoje»postupke i naredbe«unese groznu riku»lepote i ponosa«ruske revolucije?76. Šta, zar se vlada slaže s metodama koje nude mornari? Ili je nemoćna da se tim metodama odupre? I, najzad, da nije sama vlada sugerirala mornarima ovakvu sumanutu ideju fizičke osvete? Mislim da na ovo poslednje pitanje vlada mora odgovoriti priznavanjem svoje krivice. Svi se verovatno sećaju kako je, posle onog kad je neki dokon čovek ili lenjivac koji se dosađuje rasparao džepnim nožićem ciradu automobila u kojem je bio Lenjin Pravda, shvativši oštećenje automobila kao pokušaja atentata protiv Vladimira Iljiča, grozno opominjala:»za svaku našu glavu uzećemo stotine glava buržoazije«77. Nema sumnje, ta aritmetika bezumlja i kukavičluka je izvršila odgovarajući uticaj na mornare evo oni za jednu glavu traže ne stotine nego hiljadu glava. Rus sve više sebe ceni. Vlada bi to mogla da shvati kao svoju zaslugu. Ali za mene je kao verovatno i za sve ljude koji još nisu sasvim poludeli grozna izjava mornara ne krik za pravdom nego divlja rika razuzdanih i kukavnih zveri. * * * Obraćam se neposredno mornarima, autorima zloslutne izjave. Sumnje nema, gospodo, da vi kao naoružani ljudi možete pobiti i poklati onoliko»buržuja«koliko vam se to bude svidelo. U to nema sumnje vaši drugovi su već pokušali da organizuju masovna ubistva buržoaske»inteligencije«ubili su nekoliko stotina obrazovanih ljudi u Sevastopolju i Evpatoriji78 izjavivši:»što je urađeno urađeno je, nama se ne može suditi«. 140

140 Te reči zvuče kao polupokajanja, kao polupretnja, u tim rečima, gospodo mornari, u celini je sačuvan i trijumfuje duh krvavo?? desdotizm a one ist<» monnrhiie čije ste spoliašnje oblike vi razorili, ali čiin d u šu ne možete un ištiti evo, ona živi u v a šim grudima i nagoni vas da ričete kao zveri lišavajući vas lika ljudskoga. Vi gospodo, treba da imate na umu da ste vasnitavani u duhu nasilja i ubistava i da kada kažete»nama se ne može suditi«, vi to kažete ne zato što ste svesni svog prava vlasti, nego zato što znate sledeće: za vreme monarhije nikog za masovna ubistva nisu kažniavali, nikom nisu sudili. Niko nije osuđen za ubistvo hiljada ljudi 9. januara 1905, za ubijanje lenskih i zlatouskih radnika, za premlaćivanje vaših drugova Očakovaca, za sva druga ubistva koja su bila pod monarhijom. Eto, u toj atmosferi nekažnjenih zločina vi ste vaspitani, taj krvavi trag prošlosti oseća se u vašoj rici zveri. Kao što je monarhistička vlada, premlaćujući stotine mornara, seljaka, vojnika i radnika, priznavala svoju moralnu nemoć, tako i sada mornari svojom groznom izjavom mornari Crvene flote priznaju da sem bajoneta i kuršuma ne raspolažu nijednim drugim sredstvom u borbi za socijalnu pravdu. Naravno, lakše je ubiti nego ubediti, i to jednostavno sredstvo, kao što se vidi, veoma dobro koriste ljudi vaspitani u atmosferi ubijanja i obučeni za ubijanje. Ja vas pitam, gospodo mornari: u čemu je razlika između monarhističke zverske psihologije i vaše psihologije? Monarhisti su iskreno verovali da je sreća Rusije moguća samo pod uslovom potpunog istrebljenja onih koji drugačije misle vi mislite i postupate na isti način. Ponavljam: ubiti je lakše i jednostavnije nego ubediti, ali zar nije nasilje nad narodom uništilo vlast monarhije? Time što ćete razdeliti među sobom materijalna bogatstva Rusije, ona neće biti ni bogatija ni srećnija, vi nećete biti bolji i čovečniji. Novi oblici života zahtevaju duhovni sadržaj jeste li vi sposobni da stvorite tu duhovnu novinu? Sudeći po vašim rečima i delima, vi 141

141 još niste sposobni za to vi ste podivljali Rusi koje je iskvarila i izmučila stara vlast, ona vam je unela u telo, u krv, svoju strašnu bolest i svoj besmisleni despotizam. Postupajući ovako kako vi postupate, vi dajete budućoj reakciji pi-avo da se poziva na vas, da vam u lice kaže: pod socijalističkom vladom, kada je vlast bila u rukama vašim, vi ste isto onako kao i mi pre revolucije, masovno uništavali narod. Time ste nam dali pravo da vas ubijamo. Gospodo mornari! Treba se trgnuti. Postarajmo se da budemo ljudi. To je teško, ali to je neophodno. * Novi život, br mart Razni ljudi mi sve češće pišu:»mi ne verujemo u narod«.»ja sam izgubio veru u narod«.»ja ne mogu da verujem u narod, ja ne verujem partijama i vođama«. Sve su to iskreni vapaji ljudi ošamućenih teškim udarcima fantastičnog i mračnog ruskog života, to su krici iz srca ljudi koji hoće da vole i da veruju. Ali neka mi oproste poštovani saradnici njihovi glasovi mi ne liče na glasove ljudi koji žele da rade, koji žele da znaju. To uzdiše onaj isti ruski narod u čiju sposobnost za duhovni preporod i stvaralački rad odbijaju da veruju moji saradnici. Moji poštovani saradnici moraju priznati da su oni d<»n tog istog naroda, koji je uvek, a danas posebno uverljivo, pokazivao a pokazuje i sada potpuno odsustvo vere u samog sebe. Taj narod koji je oduvek živeo»na sreću«i od sna da će pomoć doći odnekuda spolja, sa strane od Boga, od Nikolaja Ugodnika, od»stranih kraljeva i careva«, od nekakvog»spahije«koji će odnekud»doći«i nas»urazumiti«. Čak i sada, kada je narod postao fizički»gospodar života«, on i dalje nastavlja da se nada»spahiji«; za jedan deo to je njegov gospodar»evropski 142

142 proletarijat«; za druge Nemac, tvorac gvozdenog sistema; nekima se čini da će ih spasiti Japan, i niko ne veruje u svoje sopstvene snage. Vera to je uvek nešto lepo za duševni mir, za njeno spokojslvo, ona pomalo zaslepljuje čoveka omogućujući mu da ne zapaža mučne protivurečnosti života prirodno je, svi mi hoćemo da poverujemo u nešto, u nekog»gospodara«sposobnog da»urazumi«, da stvori dobar red u nama i oko nas. Mi sasvim lako poverujemo: narodnjaci su nam lepo naslikali mužika ukrašenog kao lepinjicu i mi smo rado poverovali lep nam je mužik, pravi Kinez, gde će evropski seljak s njim. Tako je bilo lepo verovati u izuzetne kvalitete duše naših Karatajeva ta to prosto nisu seljaci nego sveljudi! Gljeb Uspenski je svojom knjigom Vlast zemlje zadao toj veri snažan udarac, ali vernici to nisu zapazili. Čehov, koga smo tako nežno voleli, pokazao nam je Muzike u još sumornijem svetlu i počeli su da ga grde zbog neverovanja u narod. Ivan Bunjin je hrabro zgusnuo tamne boje i njemu su rekli da je spahija i da je zaslepljen klasnom mržnjom prema seljaku. Naravno, nije ni primećeno da su pisci seljaci Iv. Voljni, Semjon Podjačev i drugi prikazivali seljaka mračnije nego Cehov, Bunjin, pa čak i mračnije od tak!vih otvorenih i stvarnih neprijatelja seljaka i naroda kakav je, na primer, Rodionov, autor knjige Naš zločin79 koja je imala velik odjek u javnosti. Kod nas veruju ne zato što nešto znaju i nešto vole, nego upravo radi mira u duši to je vera sagledavanja sebe, neplodna i nemoćna, i zato je»mrtva«. Vere koja je u stanju da pomera bregove kod nas nema. Sada kada je naš narod slobodno pred celim svetom pokazao sve bogatstvo svoje psihe koja je vekovima odgajana u tami neprosvećenosti, groznog ropstva i životinjske surovosti, mi počinjemo da vičemo: Ne verujemo u narod! Umesno bi bilo zapitati te nevernike: A u šta ste i zbog čega ranije verovali? Jer svega onog što vas sada odvaja od naroda bilo je u njemu i 143

143 za vreme Stjepana Razina i Jemeljana Pugačova, u godinama buna zbog krompira i u godinama kuge, u vreme jevrejskih pogroma, kao i za vreme reakcije godine. U šta ste vi verovali? Pošten, dobar majstor pre nego što počne da pravi ovu ili onu stvar upozna se s materijalom s kojim će raditi. Naši socijalni majstori su započeli izgradnju hrama novog života imajući možda dosta jasnu predstavu o materijalnim uslovima narodnog života, ali potpuno neupoznati s duhovnom sredinom s duhovnim osobinama tog materijala. Mi treba da učimo, posebno treba da naučimo ljubav prema radu, da shvatimo njegovu spasiteljsku moć. Vera to je nešto lepo, ali nužno je znanje. Politika je nešto neizbežno, kao loše vreme, ali da bismo oplemenili politiku potreban je rad na kulturi, odavno je vreme da u sferu opakih političkih emocija unesemo emocije dobrote i dobra. Treba verovati u sebe, u svoju sposobnost za stvaralački trud, a ostalo će samo doći.»došli smo na svet da ne pristajemo«, da osporavamo gadosti života i da ih savladavamo. Verovati to je lepo, ali je mnogo lepše imati lepo razvijeno osećanje ličnog dostojanstva i ne kukati zbog onog zbog čega smo svi podjednako krivi. * N ovi život, br mart Došao mi je čovjek iz provincije jedan od onih nepopravljivih optimista kojima možeš»kolac na glavi oštriti», oni ne očajavaju, ne uzdišu; kojih je, na žalost, kod nas u Rusiji malo. Ja ga pitam: Recite, šta ima kod vas novog, zanimljivog? 144

144 Puno toga, mili moj, puno toga; a najzanimljivije je i najvažnije to što buržuj napreduje! Čudite se, smešno vam? Ja sam se i sam u početku čudio, ali ne smejući se nego tužno, jer šta mu je sad to? Socijalistička domovina i odjednom buržuj napreduje! I rodilo mu znate ko pečurke kad za kišna leta krenu. Sitan neki buržuj, ali krepak, zdrav, vidim ja to. Zagledam bolje i jasno mi: šta da se čini? Igra sudbine koju ne možeš izbeći, moć istorije protiv koje ništa ne možeš. Ali, dozvolite! Odakle sad buržuj? Odasvud: stvaraju se od seljaka koji je za vreme rata stekao nešto novaca, koju hiljadu, dve ili tri, a neko i dvadeset! Opljačkao spahiju prihod takođe bez greha, a lep. I sve vi to netačno pišete da je seljak tobože postao pijandura, kartaroš, piju oni loši kojima nije do života; pije đubre seosko, loš svet, od davnina otrovan votkom, njemu je svejedno, u svakom režimu mu je suđeno da izumre, da se uništi! On zaista pije svakojake gadosti, zato i umire vrlo brzo pa tako oslobađa selo od huliganstva i svakog đubreta. Tu vam deluje jedan dosta surov da rečemo zakon: kao što je kolera ispit za dobar želudac tako je i alkoholizam ispit opšte izdržljivosti organizma. Ne, to umire sitno đubre od ljudi i naravno, žao ti, pa ipak, utešno je i to! A da karte prosto pljušte to je tačno. Svi imaju novaca dosta pa eto zabaljaju se. Uzmite u obzir, dobija uvek samo najhladnokrvniji i najpromućurniji kockar, pa nema ni tu neke nevolje. Vrši se zakonito odabiranje: snažan savladava slabog. Vratio se vojnik, takođe doneo dosta para, dosta uspešno ih množi, puštajući ih u promet. Seljaci stvorili svoje sekcije i to im dođe vrlo pogodno: kod nas su rashodi za oblasni komitet iznosili rubalja a vojnici dobijaju i 52 hiljade. Uopšte, prosto rečeno, u selima se sada neverovatno pljačka, ali videćete, to nije tako strašno... Dodajte tu i ženu, ona je sada postala neverovatno lukava i pametna lihvarka. Došao mornar, čovek takođe paraj lij a, dvojicu sam gledao kako, ne krijući, pokazuju kako su»nakupili«i po 30 hiljada. Na koji način? A oni su, znate, kad se

145 vojska povukla, turske Jermene prevozili na topovima i artiljeriji u ruske luke i za to su uzimali hiljadu rubalja od svake jermenske glave. Ali koliko, pak, vredi današnji novac? Ne brinite, uračunato je to! Novac se ne štedi, ne krije se: sitne sume se drže kod sebe, a poveće se pretvaraju u imovinu, kupuje se sve što ima kakvu takvu sigurnu cenu. A samo da vidite kako se novi seljak brine da stekne i umnoži stoku! O, to je narod koji začuđuje svojom gramzivošću za sticanjem! Nije to sve ima već toliko pronicljivih ljudi koji brinu o svim potrebama za budućnost. Tako su, na primer, u kraju blizu mog kraja, njih devet ljudi, vojnici, seljaci i neki mornar započeli da grade ciglanu-fabriku. Naša gubernija nije baš mnogo bogata šumom, ali nije ni bez šume jer, šta će im fabrika daleko od železničke pruge? Znate, druže, mi računamo tako, čim se sve smiri narod će početi da gradi kuće od cigala jer su sad svi nakupovali dragocenu imovinu pa im više prosta seljačka kućica ne odgovara! Kod nas u gradu vahmistr za konje mesto sagradio, ima tri ždrepca, namerava da sve to proširi i da ima ergelu. Takvih poslova nije malo, svuda se priča o takvim stvarima. Da, naravno, odatle je do socijalizma daleko, ali bilo bi i naivno računati na seljački socijalizam kod nas, u Rusiji..Planirali tako i razmišljali? Pa šta pogrešno bilo, a greška nije strašna, svi greše. Suština je u tome da selo rađa buržuja, stamenog, koja zna sebi cenu. To će dragi moj, biti, vidi se već, pravi gospodar svoje zemlje, čovek koji ima svoju»domaju«. Pokušajte tom gospodinu da oduzmete ono što on smatra da je njegovo! On će vam pokazati, on je već sada naoružan čovek, Ako u prvo vreme bude i navalio na jevtinu nemačku robu, to neće biti zadugo: proći će nekih desetak godina i on će shvatiti pravu kulturnu verdnost svoje jevtine robe i neće prezati da se s Nemcima opet ne potuče. Eto, znači, ispalo je: socijalizam je rodio buržuja! Naravno, mnogo toga je uništeno i razgrabljeno, međutim, nagrabljeno za sada nije otišlo iz Rusije nego je samo razdeljeno među većinom njenih žitelja. U na 146

146 šoj zemlji ima više»buržuja«i ja vam velim, neka je sitan, on je krepak, snažan buržuj on će sebe pokazati! A radnička klasa? Pokazaće on i radničkoj klasi ako ne pođe putem seljačke politike, ako neće da shvati značaj seoskih interesa.... Sve ovo zvuči ironično, liči na karikaturu, međutim, meni se čini da u ovoj priči postoji veoma važan deo istine, a svaka istina treba naglas da se kaže kako bi nam bila za pouku. * Novi život, br april Moj člančić povodom izjave grupe mornara o njihovoj spremnosti na masovna ubijanja nenaoružanih i ni zbog čega krivih ljudi, pobudio je neke istomišljenike te grupe da mi upute pisma u kojima mi takvi bestidnici i luđaci prete najstrašnijim kaznama. To je glupo jer mene pretnje neće nagnati da zaćutim, i ma čime mi pretili ja ću uvek ponoviti da su životinje životinje, a idioti idioti i da se ubijanjem, nasiljem i drugim sličnim načinima ne može ostvariti trijumf socijalne pravde. Ali evo i pisma koje smatram potrebnim da se objavi jer je ono jedini ljudski odziv na moj člančić:»pročitavši vaš članak u Novom životu br. 51. u rubrici Neugodne misli hoću da verujem da vi nikako ne smatrate sve one koji nose mornarski šinjel za razuzdane divljake. Ali dozvolite da vas pitam šta treba da činim ja kad se sretnem s vama ili uopšte sa građaninom u civilu koji se slaže sa vašim mišljenjem i pogledom na mornare, i ne samo ja nego i stotine lica koja sada sa mnom žive u mračnom krugu, koje ja znam, i za 10* 147

147 koje znam da nemaju, kao ni ja, niti su ikada imali pomisli o ubijanju i, čak, nekom manjem nedelu. Kako da gledamo u oči, jer mi nosimo mornarske šinjele. Čitao sam vaš članak i osećao kako me duša boli ne samo za sebe nego i za one moje drugove koji su nevini prikucani uz stub srama javnog mnjenja. Ja živim s njima, ja ih znam kao sebe samog, znam ih kao nenametljive ali poštene trudbenike čije pomisli ne stižu do suda šire javnosti, i zato vas molim da o njima kažete vašu snažnu reč, iz duše, jer moje i njihove patnje su nezaslužene. Mornar: nečitak potpis Kronštat, 27. marta o. g.«po sebi se razume, ja sam daleko od pomisli da svim mornarima pripišem optužujući ih zverske sklonosti ka ubijanju. Ne, ja sam imao u vidu samo one koji su se oglasili ubijanjem u Sevastopolju i Evpatoriji, ubistvom Šingarjova i Kokoškina, i ovu grupu koja ie sročila i potpisala poznato bezumničko saopštenje objavljeno među vestima o»stavovima i postupcima * * * Ja ne poričem da u Rusiji, čak i među profesionalnim lopovima i ubicama, nema mnogo»savesnih«ljudi to je svima poznato; oni opljačkaju ili ubiju bližnjeg a posle»duša tuguje«savest peče. Toliko je dobrih Rusa koji se teše tom»tugom duševnom«njima se čini da je ljigava savest znak duhovnog zdravlja dok je to, u stvari, znak bolesne bezvoljosti ljudi koji pre nego što će nekog ubiti uživaju, ushićeni su skromnom lepotom cveta u polju, ljudi koji u sebi mire iskrenog revolucionara s ništa manje iskrenim provokatorom, što kod nas biva tako često. Ja mislim da smo svi mi mornari i pisci,»buržuji«i proleteri podjednako bezvoljne kukavice i da nas ništa ne preči da budemo najsuroviji fizički i moral 148

148 ni mučitelji jedni drugih. Kao dokaz ove žalosne istine ja predlažem čitaocu da uporedi psihologiju uličnog linča i»polemike«u novinama i u jednom i u drugom slučaju, i u novinama i na ulicama, zapaziće podjednako zaslepljene i pobesnele ljude čiji se glavni cilj i najveće uživanje sastoje u tome da što je moguće bolnije i surovije zadaju udarac»u njušku«ili u dušu svom bližnjem. To je psihologija ljudi koji još uvek ne mogu da zaborave da su pre 56 godina bili robovi, da je svako od njih mogao biti kažnjen šibanjem, da žive u zemlji gde se nekažnjeno mogu vršiti pogromi i ubistva i gde čovek ne vredi ništa. Ništa. Gde nema poštovanja prema čoveku tamo se retko rađaju i ne žive dugo ljudi sposobni da poštuju same sebe. A kako da se stvori to poštovanje? U Pravdi razne sitnije zveri huškaju proletarijat protiv inteligencije. U Našem veku lukave ljigave stonoge huškaju inteligenciju protiv proletarijata. To se zove»klasna borba«bez obzira na to što je i inteligencija sasvim proletarizovana i već umire od gladi zajedno sa proletarijatom. Ne sabotiraj? veli. Ali moralno osećanje brani intelektualcu da sarađuje s vladom koja među svoje»postupke i stavove«uključuje i poznatu pretnju grupe mornara i slične gadosti. Ma šta i ma kako leporečivo govorili mudraci među boljševicima o»sabotaži«inteligencije, činjenica je da ruska revolucija propada upravo zbog nedostatka intelektualnih snaga. Ima u njoj mnogo do bolesti razdražljivog osećanja, njoj nedostaje kultura i pismenost njoj nedostaje razum. Sada su se boljševici prenuli i zovu predstavnike intelektualnih snaga da s njima zajednički rade. Kasno je, iako nije ni to loše. Ali, najverovatnije će započeti neka kajišarska trgovina u kojoj će jedni mnogo tražiti a drugi će pomalo popuštati, a zemlja će i dalje propadati, narod će se sve više kvariti. 149

149 * Novi život, br april 1918.»Onog ko je već na zemlji više ne biju«veoma dobro pravilo i kako bismo svi bili bolji jedni prema drugima kada bismo se češće pridržavali tog pravila. Ali kada onaj ko je na zemlji podigne glavu i počne lagano da puzi za vama s lukavom namerom da vas raspali po zatiljku, o njemu treba porazgovarati onim tonom koji se pristoji njegovom jezuitskom puzanju. To je posao isto onako neprijatan kao što je neprijatan njegov uzrok. Nema spora u procesu socijalne bitke pali je trpeo ne samo ono što je zaslužio nego i preko toga. Šta da se radi? Kao što se vojnik odgaja u kasarni, tako smo i mi odgajeni u klasnoj poziciji u koju nas je stavila istoirja. Potčinjavajući se slepo snazi fakata mi smo se tako malo brinuli o ličnom vaspitanju, o kulturi naše volje i naših emocija. Svi smo mi mnogo gori i grublji nego što bi trebalo biti, a neki se posebno trude da budu što grublji i suroviji u nadi da će na taj način sakriti svoju nemoć i odsustvo darovitosti. Dakle, pali diže glavu, puzi i ječi, to se tako lepo oseća ne samo u članku Izgojeva O tragediji i kriviciro, ne samo u svemu onom što pišu Naš vele i Savremena rečil i drugi listovi nego to grozno ječanje još jače i osvetoljubivije zvuči među»kadetima«.»kadeti«su najbolji političari u Rusiji, oni su ubeđeni da su jedina sila kjoja može da spasi Rusiju od propasti koja joj preti. U teškoj borbi za slobodu oni su igrali ulogu one muve iz Krilovljeve basne koja je, kao što se zna, nešto više precenjivala svoj trud. To su veoma umni ljudi, oni su se trudili da ne kritikuju preoštro postupke sovjetske vlasti, oni su joj čak u nečem ugađali i zato ih je ona ne jednom laskavo tretirala u svojoj štampi. Oni odlično znaju da sovjetski»komunizam«sve više i više kompromituje ne samo ideje socijaldemokrati je nego, uopšte, i sve nade radikalne demokratije, više i ne skrivajući svoju mržnju prema demokratskoj Rusiji. 150

150 Dobar kadet je pre svega političar, tačnije politikant; on je fanatik sopstvenih ideja kao i boljševik»komunista«, on isto onako slepo sektaški veruje u konačno uništenje socijalizma kao što veruje boljševik u nužnost neodložnog ostvarenja socijalističkih ideja. Lider kadetske partije P. N. Miljukov je s ponosom govorio Petku Todorovu, bugarskom književniku:»ja sam stvorio u Rusiji prvu političku partiju koja je potpuno čista od socijalizma«. Tom partijom»čistom od socijalizma«kadeti se i danas ponose, a budući da demokratija ne može biti bez socijalizma, prirodno je da su kadeti i demokratija organski neprijateljski raspoloženi jedno prema drugom. Nakon ustavno-demokratska partija je bila duhovna rana zemlje, ona je deset godina nagrizala njenu inteligenciju svojim jezuitskim politikantstvom, oportunizmom i najbestidnijim progonima pobeđenih radnika. Kao»opozicija Njegovog veličanstva«82 ona nije prezala ni od čega samo da bi se dočepala vlasti. Onda se to nije ostvarilo i kadeti se nadaju da će se to dogoditi sada. Oni svoj posao započinju onako kako su ga bili započeli i oni progone demokratiju i, kao i ranije, oni i sada hoće da organizuju sve renegate i kukavice, sve neprijatelje naroda i socijalizma. Puštajući sve duže svoj jezik oni opet nameravaju da obnove onu groznu riku osvete i uvreda koja je probijala uši Rusije nakon prve revolucije. Taj vapaj»poniženih i uvređenih«već se čuje i uskoro će demokratiji biti uručena optužnica, duga, brižljivo i pakosno napisana, u kojoj će svi zločini biti preuveličani i sve greške biti prikazane kao hipokrizija. Ti ljudi dobro znaju da je kleveta uveličavajuće staklo kroz koje se može videti insekt kao nekakvo čudovište, a njegov ubod kao duboka rana. Kadeti sebe vide kao intelektualni aparat buržoazije, kao njen jezik, no oni su zapravo samo grupa intelektualaca koja precenjuje svoje snage, svoj značaj u zemlji, grupa koja je u potpunosti izgubila živi duh demokratizma. 151

151 Ljudi»koji služe buržoaziji«su opasniji od same buržoazije, oni su vlastoljubiviji i manje delotvorni. Razlika između trgovine i politikantstva je u tome što trgovci trguju, obrću sve ono što se može kupiti i prodati u tom smislu i savest a politikant trguje ljudima i svojom savešću. Oni su učeni, lukavi u svojoj politikantskoj domišljatosti, ne libe se mnogo prilikom izbora načina borbe i mogu u svoje mreže da uvuku i ljude umne, pismene, svojom leporečivošću mogu da osvoje i ljude iskrene i sposobne za koristan, pravi trud. Oni su sasvim u stanju da opet stvore onaj mračni krug raspoloženja koje je onako čvrsto podržavalo groznu reakciju To su utoliko opasniji ljudi što čovek ne može da shvati šta je to što im je zapravo najdragocenije, kome pripadaju njihova ljubav i njihovo srce? Demokratija ima dva neprijatelja: to su gospoda»komunisti«koji su je uništili fizički i kadeti koji već započinju svoj posao ubijanja duha demokratije. * N ovi život, br april Ovih dana sam dobio pismo koje dole prilažem najdublje ga preporučujem pažnji drugova koji su ubeđeni da grade»socijalističku otadžbinu«:»vi u Vašem poslednjem članku kažete da vojnici donose u selo veoma mnogo novaca i čudite se otkuda im toliki kapital. A evo Vam primer mog brata koji nije bio u ratu nego je imao običnu službu u Petrogradu, pa je posle bio kao čuvar na železnici gde prolaze vozovi sa špiritusom koje je on sa drugima imao da čuva. I tako, služio je tako neka dva meseca i doneo je kući 5 hiljada rubalja. A pošteno je zaradio: kad voz stane oni otvore vagon, probuše cisternu (možda su nekako i dru 152

152 gačije) i pune svoje boce špiritusom (nije on bio sam), zatvore, majstor to plombira i sve bude u redu. Novac su delili po starešinstvu i tako je to potrajalo dva do tri meseca. Vratio se on kući pre nedelju dana, dao je novac u banku, svi zadovoljni, susedi navaljuju da dođe kod njih da ga ugoste, on sebi nameračio bogatu nevestu jer para na paru ide. Niko ga nije osudio samo ja njegova sestra, obična seljanka, osećam stid i bol što imam brata lopova koji krade državnu imovinu. A takvih kao on ima stotine hiljada. Seljanka N-ske gub. N-skog sreza, selo ne navodim«.»obična seljanka«čestito ljudsko biće selo»ne navodi«, očevidno, boji se da joj susedi ne skinu glavu zbog toga. Drugovi, graditelji socijalističkog raja u Rusiji: Pogledajte na ptice nebeske kako ne seju, kako ne žanju, već sabiru u žitnice svoje... pogledajte i recite po savesti zar su to ptice rajske? Zar nisu ovo crni gavranovi koji će do smrti iskljuvati gradski proletarijat? Znam da ovo pismo»obične seljanke«neće pokolebati kamenu čvrstinu»socijalista koji su za neodložne mere«oni veruju da su u pravu. Njih neće pokolebati ni desetine i stotine sličnih svedočanstava o sadašnjem raspoloženju»seoske sirotinje«, njih neće pokolebati ni ona svedočanstva u kakva spada mala»scena«i. Voljnog objavljena u broju 12. Dela naroda. I. Voljni je i sam seljak, učesnik događaja , čovek prebijan i mučen koga su njegovi školski drugovi odveli u tamnicu. On je mnogo prepatio ali je sačuvao živu dušu punu strasti i ljubavi i napisao je nezlobivo, pravično, mračnu epopeju crnostotinaškog pokreta na selu posle godine. To je čestit, pravičan čovek i ja znam kako je njemu teško da govori gorku istinu o svojim ljudima njegovo srce plamti iskrenom ljubavlju prema njima. To je čovek kome se mora, kome treba verovati. A stvarnost koja je pravičnija i talentovanija od svih, pa i od najgenijalnijih pisaca, slika nam rusko selo naših dana još surovijim bojama. Ja te izvore posebno preporučujem gospodinu Gorlovu iz Pravde kako bi shvatio savremeni život, on je 0 153

153 veoma žustar čovek i pošto je, najverovatnije, pošten čovek, neka se upozna s onim što brani, s onim o čemu govori. On to ne poznaje. On nema nikakvo pravo da brblja gluposti o mom tobožnjem»prezrivom pljuvanju u lice naroda«. To što on naziva»prezrivim pljuvanjem«jeste moje ubeđenje koje se formiralo desetak godina83. Ako je gospodin Gorlov pismen on mora znati da ja nikada nisam bio ushićen pred ruskim selom i da ne mogu biti ushićen seoskom sirotinjom čija je psihologija organski tuđa idejama i ciljevima gradskog proletarijata. Razume se, sasvim je prirodno da se»socijalisti koji neće odlaganja«u svojim naporima moraju osloniti na selo, ali oni će prvi zakukati u njegovim medveđim šapama, zaplakaće gorkim suzama svi ti mnogobrojni Gorlovi koji još treba da uče, koje je rano naučiti nečem. Gospodin Zinovjev mi je dobacio»izazov«na javni verbalni dvoboj. Ja ne mogu da udovoljim želji gospodina Zinovjeva, ja nisam orator, ja ne volim javne istupe, nisam dovoljno vešt za to, ne umem da se takmičim u leporečivosti s profesionalnim demagozima. A zbog čega bi bio neophodan takav dvoboj? Ja pišem i svaki pismen čovek ima mogućnosti da čita moje članke, kao što ima mogućnosti da ih ne shvata ili da se pravi da ih ne shvata. Gospodin Zinovjev tvrdi da ja koji osuđujem činjenice narodne surovosti, grubosti i slično,»češem pete buržoaziji«. Smicalija je gruba, ne mnogo pametna ali ništa se drugo od takve gospode tipa jednog Zinovjeva i ne može očekivati. Međutim, on je pred radnicima prećutao da ja koji osuđujem neke njihove postupke jednako govorim: Radnike kvare demagozi slični Zinovjevu, razuzdana demagogija boljševizma, raspaljujući mračne instinkte masa, stavlja radnu inteligenciju u tragičan položaj ljudi koji su tuđi u svojoj sredini, sovjetska politika je politika izdaje radničke klase. To je ono što bi gospodin Zinovjev trebalo da kaže radnicima

154 * N ovi život, br april Prirodno je što je pažnja ljudi koji misle vezana za politiku za oblast nasilja i despotizma, zla i laži gde razne partije, grupe i ličnosti, sjedinjene tobože za»poslednji i odlučni boj«, cinično podupiru ideje slobode dok u isto vreme gube ljudski lik u toj borbi za fizičku vlast nad ljudima. Takva pažnja je nešto prirodno, ali je to jednostrano pa prema tome i nakazno i štetno. Sadržina procesa socijalnog rasta se ne iscrpljuje samo klasnom, političkom borbom u čijoj osnovi leži grubi egoizam instikata uporedo s tom neizbežnom borbom traje i jedan drugi i viši oblik borbe, a to je borba za opstanak, borba koju čovek vodi s prirodom i samo će u toj borbi čovek do savršenstva razviti snage svoga duha, samo će u njoj otkriti uzvišenu svest o svojoj misiji, samo tu može osvojiti slobodu koja u njemu ubija zoološke nagone i omogućuje mu da postane uman, dobar, pošten istinski slobodan čovek. Hoću da kažem svima koje je stvarnost surovo izmrcvarila i čiji je duh pritisnut, svima hoću da kažem da čak i u ovim danima u kojima Rusiji preti opasnost, intelektualni život zemlje nije presahao, nije čak ni zamro već se, naprotiv, energično i široko razvija. Intenzivno radi najviša naučna institucija zemlje, Akademija nauka. Ona uporno istražuje proizvodne snage zemlje, sprema se za štampu i štampa se niz dragocenih referata i saopštenja, uskoro će izaći pregled dostignuća ruske nauke knjiga koja će nam pružiti mogućnosti da se ponosimo velikim radovima i dostignućima ruskog genija. Univerzitet namerava da krene sa otvorenim naučnim predavanjima kao na Sorboni, rade mnoga naučna društva ne obazirući se na grube smetnje koje im stvaraju političko neznanje i politika neznalica. Skromni pregaoci čistog znanja, ne gubeći iz vida ništa što bi moglo biti od koristi izmučenoj domovini. 155

155 stvaraju projekte organizacije različitih institucija koje su neophodne za obnovu i razvoj ruske industrije. U Moskvi počinje da radi Naučni institut osnovan sredstvima g. Marka kojim rukovodi profesor Lazarev, u Petrogradu se stvaraju istraživački instituti za herniju, biologiju i tako dalje. Tu je Slobodna asocijacija za razvoj egzaktnih nauka. Prostor novinskog članka nije dovoljan da se pobroje sve inicijative koje su se javile među našim naučnicima za vreme revolucije, ali ne preuveličavajući značaj tih inicijativa, može se s uverenošću kazati da naučne snage Rusije razvijaju energičnu delatnost i taj divni veliki trud najvećeg mozga zemlje jeste zaloga i početak našeg duhovnog preporoda. Samo da ljudi koji sebe smatraju političkim vođama Rusije pravilno shvate narodne potrebe, interese države, samo da oni nađu dovoljno takta da ne ometu veliko delo narodnog stvaralaštva, samo da budu umni da ne ometu trud naučnika! * * * Na žalost, stvaralački proces u oblasti čiste i primenjene nauke skoro je nepoznat šii-okim slojevima demokratske inteligencije, a ona bi morala da prati taj proces znanje je sposobno da ozdravi obolele duše, da uteši izmučene ljude i da ojača njihovu radnu energiju. Akademija nauka bi učinila divnu i korisnu stvar ako bi pokrenula manji časopis koji bi pismene ljude informisao o svemu što se događa u oblasti naške nauke. Takav informativni časopis bi imao najveći drutšveni i nacionalni, vaspitni značaj nisam pogrešio kad sam kazao»nacionalni«jer mislim da mi, narod koji su široko i vešto koristili»prijatelji«, za borbu s neprijateljima treba da imamo vreme je za to još nekog osim sebe samih. Najzad, mi kao duboko nekulturni ljudi treba da shvatimo da odavno živimo u uslovima koje je stvorila nauka bez čijeg truda se ne može stvoriti ni cigla, ni obično dugme niti šta drugo što nam olakšava život, što 156

156 ga ulepšava, što nam pomaže da sačuvamo našu energiju od nekorisnog trošenja, mi moramo da savladamo sile koje uništavaju život vreme je da shvatimo da je naučno znanje sila bez koje je preporod zemlje nemoguć.»mi smo lenji i malo radoznali«ali se treba nadali da će surova, krvava lekcija koju nam je očitala istorija, odagnati našu lenjost i nagnati nas da se ozbiljno zamislimo nad tim zbog čega smo baš mi u Rusiji nesrećniji od drugih? Ponavljam ako bi Akademija nauka preuzela na sebe izdavanje informativnog časopisa koji bi sažeto u obliku izveštaja i saopštenja obaveštavao o svemu što se zbiva u tajanstvenoj, za neposvećene i nenaviknute oči u tajnoj oblasti nauke, ona bi izvršila delo od nacionalnog značaja, delo neophodnog širenja znanja, humanizacije života u zemlji koja gubi veru u svoje snage, u zemlji koja je životinjski pomahnitala od muka cinične gluposti, tog najstrašnijeg neprijatelja ljudi. * Novi život, br maj Najkulturnije grupacije radničke klase počinju da shavataju da su im naučna i tehnička znanja neophodna. Prosvećeni radnici osećaju da je industrija njihovo delo, da je ona osnova kulture, garancija blagostanja zemlje i da je za razvoj i preporod te industrije radniku neophodna čvrsta zaliha naučnih znanja, iskustva. O toj. za nas novoj, oceni znanja i truda govore i saopštenja radnika članova sindikata u kojima se potvrđuje nužnost stvaranja muzeja i instituta u zemlji važnih za rad u raznim oblastima proizvodnje kao što su proizvodnja stakla, keramike i porcelana. Veoma je karakteristično da upravo radnici ukazuju na nužnost bržeg razvoja industrije koja proizvodi umetničke predmete tu dolazi do izražaja emocionalnost 157

157 narodnog genija, njegova prirodna»umešnost«ljudi kao da shvataju da Nemac koji je spreman da zatrpa Rusiju lošom i jevtinom robom, neće moći da izdrži konkurenciju s njima u sferi izrade predmeta umetničke namene.»disciplinovan do savršenstva mehanizam, poslušan instrument u rukama sile kojom upravlja, Nemac može da čini čuda u oblastima od filozofije do obrade kaučuka, ali on loše razume poeziju rada«kazano je o Nemcu, i u tome ima mnogo istine. Mi u Rusiji mi smo anarhisti po prirodi, mi smo surove zveri, u našim žilama još kola mračna i opaka krv robova otrov tatarskog nasleđa i kmetskog jarma; to je takođe istina. Nema reči kojima se ruski čovek ne bi mogao nagrditi čovek proliva krvave suze a psuje ga jer je on, taj nesrećnik, dao i daje pravo da ga zasipaju groznim psećim lavežom, da ga prati pseći lavež čiju ljubav ljubav tih pasa ne shvata njihov podivljali gospodar koji je i sam zver. Najgrešniji i najprljaviji narod na zemlji koji ne shvata ni dobro ni zlo, narod uništen votkom, unakažen cinizmom nasilja, surov bez mere, i u isto vreme narod nepojmljivo dobrodušan na kraju krajeva to je i naš talentovani narod! Sada lcada je provalio gnojni otok policijsko-činovničkog sistema i kada se otrovni, vekovima skupljani, gnoj razliva zemljom svi mi sada preživljavamo vreme mučne i grozne osvete zbog grehova prošlosti, zbog naše azijatske otupelosti, pasivnosti s kojom smo podnosili nasilje koje je vršeno nad nama. Ali ta provala gadosti iz dubine duše, ta gnojna poplava neće potrajati dugo jer prolazi proces ozdravljenja organizma kada bolest»izbija napolje«taj proces je bio nešto grozno, ružno. Ćovek neće da veruje da je ta bolest smrtonosna i da će nas ona uništiti. Ne, nećemo propasti ako se budemo složno prihvatili lečenja. Ruska inteligencija ponovo mora da se prihvati velikog posla duhovnog izlečenja naroda. Ona sada može da radi u uslovima veće slobode, i, nema sumnje, ona će taj posao duhovnog preporoda 158

158 zemlje podeliti i raditi ga zajedno sa radnom, proleterskom inteligencijom, s onim njenim najkulturnijim dolom koji danas tone i davi se u neprosvećenoj masi. Zadatak demokratske i proleterske inligencije sastoji se u ujedinjenju svih intelektualnih snaga zemlje na bazi kulturnog rada. Da bi takav posao uspeo treba odbaciti partijsko sektaštvo, treba shvatiti da se samo politički ne vaspitava»novi čovek«, da se pretvaranjem metoda u dogmu ne služi istini već obrnuto time se uvećava zbir pogubnih zabluda koje atomiziraju naše snage. Mi nemamo mnogo snaga, njih treba čuvati, treba ekonomično trošiti energiju, koordinirati različite napore i naume određenih grupa i ličnosti i organizacija, i stvarati jedinstvenu organizaciju koja bi stajala na čelu sveg kulturno-prosvetnog rada koji ide za tim da ozdravi i duhovno preporodi zemlju. Izgleda da onaj deo inteligencije koji je najmanje sektaški raspoložen, i koji još nije smrtno unakažen partijskom i frakcionaškom»politikom«, počinje da oseća potrebu najšireg kulturnog rada koju nam kao imperativ nameću tragične okolnosti života stvarnosti. O tome govori pokušaj predstavnika najrazličitijih političkih gledišta da stvore vanpartijsko društvo pod devizom Kultura i sloboda85 i, sumnje nema, ako to društvo bude dublje shvatilo zahtev trenutka ono će odigrati tešku i važnu ulogu organizatora ličnosti i grupa koje su najviše radno sposobne, koje iskreno žele da se potrude za dobro zemlje. Ali i tu je, kao prvi uslov uspešnog rada, potrebno obezbediti publikovanje informativnog glasila koje bi pružalo, više manje tačnu, sliku čitavog toka svih kulturnih i prosvetiteljskih inicijativa. Nužno je znati snage, znati ko, šta i gde čini ili namerava da čini kod nas se često događa da ljudi koji rade u jednoj sferi ne znaju ništa o ljudima koji su u njihovoj blizini. Ako u zemlji budu dva organa od kojih bi jedan preuzeo na sebe ulogu da podrobno obaveštava o svemu što se događa u oblasti čiste i primenjene nauke, a drugi da govori o radu kulture i širenju prosvećenosti, oni bi ostvarili veliku ulogu i koristili bi stvari vaspitanja 159

159 misli i osećanja. Treba raditi, uvaženi građani treba raditi, samo je u tome naše spasenje i ni u čemu drugom. Da, istinu govoreći, ne vredi se s posebnom usrdnošću predavati delu uzajamnog istrebljivanja i mrcvarenja treba znati da ima dosta ljudi koji žele, pa ako hoćete i mogu, da nas istrebe. Potrudimo se našeg spasenja radi i ne propadnimo»kao Obri čijeg više ni plemena ni roda nema«. * N ovi život, br maj Ovih dana su nekakvi prokleti mudraci osudili sedamnaestogodišnjeg mladića na sedamnaest godina prinudnog rada zbog toga što je mladić otvoreno i pošteno izjavio:»ja ne priznajem sovjetsku vlast!«. Neću govoriti o tome da će se ljudi koji ne priznaju autoritet vlasti komesara u Rusiji naći i desetak miliona, sve njih je nemoguće istrebiti; ja ću podsetiti stroge i umne suđije to je korisno da znaju odakle dolazi ovakav jedan pošten mladić koga su tako apsurdno i surovo osudili. Ovaj mladić je telo od tela onih iskrenih i neustrašivih ljudi koji su decenijama, u atmosferi policijskog nadzora, špijuniranja i izdaje uporno podkopavali i rušili olovnu tamnicu monarhije unoseći u neprosvećenu masu radnika i seljaka žrtvujući svoju slobodu i svoj život ideje slobode, pravde i socijalizma. Taj mladić je duhovni potomak ljudi koji su u rukama neprijatelja, u tamnici gde su trunuli, odbijali na saslušanjima da razgovaraju sa žandarmima u znak prezira prema neprijatelju kome su pali u ruke. Taj mladić je vaspitavan na uzvišenim primerima onih najboljih ljudi među Rusima koji su na stotine i hiljade uništavani u tamnicama i u progonstvu, u robi- 160

160 jašnicama, onih ljudi na čijim kostima mi danas hoćemo da gradimo novu Rusiju. To je romantičar, idealist kojem je organski odvratna»realna politika«nasilja i prevara, politika fanatika dogme koji su okruženi po njihovom priznanju prevarantima i šarlatanima. Da bi se vaspitao hrabar i pošten mladić u odvratnim uslovima ruskog života bilo je potrebno potrošiti ogromnu količinu duhovne energije, bio je potreban skoro jedan vek napornog truda. I evo, sada ti ljudi, u ime čije slobode se sve to činilo, ne shvatajući da je pošteni neprijatelj bolji od podlog prijatelja, osuđuju hrabrog mladića zato što je kazao a tako i jeste da ne može i neće da prizna vlast koja gazi slobodu. Postoji mudra basna o svinji koja leži pod stoletnim hrastom hoće li premudre sudije naći vremena da je pročitaju? Oni bi morali da znaju naravoučenije te basne. * * * U Moskvi je uhapšen I. D. Sitin, čovek koji je nedavno proslavio pedesetogodišnjicu svoje knjižarsko-izdavačke delatnosti. On je bio ministar narodnog prosvećivanja, stvarno i u mnogo većoj meri nego grof D. Tolstoj on je bio korisniji za rusko selo nego svi drugi carski ministri. Sumnje nema, stotine miliona Sitinovih kalendara i publikacija barem su za polovinu smanjili recidive našeg analfabetizma. On je čitavog života nastojao da privuče na posao najbolje snage ruske inteligencije, njegova krivica nije što su ga loše shvatili on je imao najiskrenije namere da»oplemeni«tu sitinovsku delatnost u vezi s knjigom. On je, ipak, privukao i takve ljude kakvi su L. N. Tolstoj,86A. P. Čehov, N. A. Rubakin, Vahterov, Kljužev, A. M. Kalmikov i desetak drugih. On je osnovao izdavačku kuću Posrednik, on je dao Harkovskom komitetu za širenje pismenosti ideju da objavi višetomnu, korisnu Poljoprivrednu enciklopediju. Za pedeset godina, samouk, Ivan Sitin je obavio ogroman posao neospornog kulturnog značaja. U Fran 161

161 cuskoj, u Engleskoj, tim»buržoaskim«zemljama, to se zna, Sitina bi smatrali genijalnim čovekom i posle smrti bi mu podigli spomenik kao prosvetitelju i prijatelju naroda. U»socijalističkoj«Rusiji,»najslobodnijoj zemlji sveta«, Sitina su strpali u tamnicu, uništivši mu prethodno odlično tehnički opremljenu radnju i tako su upropastili starca. Naravno, bilo bi pametnije i korisnije da je sovjetska vlast pozvala Sitina kao najboljeg organizatora izdavačke delatnosti da se pozabavi obnovom uništene knjižarske delatnosti, ali to im nije palo na pamet, smatrali su za potrebno da retkog radnika za trud njegovog života nagrade tamnicom. Tako stara ruska glupost zakrčuje smicalicama i apsurdnostima staze i puteve preporoda zemlje, tako sovjetska vlada troši svoju energiju na besmislene i za nju samu pogubne stvari, pogubne za celu zemlju, raspaljujući pakost, mržnju i zluradost a time ogranski neprijatelji socjalizma obeležavaju svaki njegov pogrešan korak, svaku grešku, sve svesne i nesvesne grehe njegove. N ovi život, br maj U Našem veku, od 3-ćeg maja, građanin D. Filozofov je objavio člančić o Gorkom koji se trudi da»privuče naučnike, pisce i umetnike da služe sovjetskim deputatima njihovoj vlasti«87. Događaj je ništavan, međutim, člančić je tako čudno napisan da sam dužan da njegovom autoru postavim nekoliko pitanja kao i da čitaocu ponudim neka objašnjenja. Pre svega šta je pobudilo građanina Filozofova da tvrdi sledeće:»veoma je teško sporiti s Gorkim. On ne trpi da mu se»protivureči«. No ovako strašni i složeni problemi 162

162 kao što je»kulturno izmirenje«se ne mogu svoditi samo na nešto lično. Zar smo zbog toga doživeli revoluciju da bismo se opet vratili onim starim, samodržavnim mahinacijama kada je bilo zabranjeno imati svoje mišljenje? Gorki dela i istupa javno88. Treba li se s njim u svemu slagati da ga ne»uvredimo«? Vreme je da se odbace takve stvari. Svako mišljenje, svaki čin, podleže slobodnoj kritici«. Odakle građaninu Filozofovu to da ja»ne podnosim«da mi»protivureče«? Budući da istupam javno nikome nisam dao pravo da tvrdi da»ne podnosim«poštenu kritiku mojih gledišta ma kako ta kritika bila oštra. Ja volim nešto da naučim a spor sa neprijateljem je često korisniji nego razgovor s prijateljem. Zbog čega građanin Filozofov smatra da može da tvrdi da ja društvene probleme»svodim na nešto lično«? Ali, ako građanin Filozofov smatra da je to»nešto lično«što ja osećam organsko gađenje i uvek sam tako osećao prema bolesno naduvenom samoljublju sabotera iz principa, prema ljudima kod kojih postoji»groš municije i tek za rublju ambicije«, onda je građanin Filozofov u pravu ja ne mogu da podnesem»neradnike iz principa«. Uvek su mi bili tuđi pakosni vapaji onih baksuza koji nemaju snage ni velikodušnosti da zaborave i da oproste udarce ili ogrebotine koje su im u vrevi životne zbilje naneli njihovi neoprezni ili podivljali bližnji. Filozofov govori o»planu Gorkog da pretvori Akademiju nauka u Univerzitet Šanjavskog«89. To je laž. Ništa slično nisam rekao iako sam ubeđeni pristalica nužnosti demokratizacije nauke. Jer, po sebi se razume, slobodni razvoj nauke mora da prethodi njenom slobodnom širenju, pa je suštinski neophodno da najviša naučna ustanova zemlje bude slobodna i nezavisna u svom radu. Filozofov kaže da su profesori Kravkov i Pavlov napustili Asocijaciju ali ne kaže kada su to učinili jer mu to nije korisno da prizna. Njemu je važno da čitalac ir 163

163 stekne utisak da su profesori napustili Asocijaciju pošto je Gorki počeo da»venčava«tu Asocijaciju sa Sovjetom komesara, Filozofov dalje ćuti o tome da je uvaženi I. P. Pavlov otišao pre nekoliko meseci, a Kravkov još pre osnivanja Asocijacije on je bio napustio Organizacioni komitet. On, na primer, kaže: projekat Gorkog»nagoni Akademiju da izdaje nešto poput Vesnika samoobrazovanja i to je veoma simpatično i svedoči o njegovim namerama da nečem pouči»drugove«. Ali možemo li mi, u našoj bedi, tako raskošno da se poigravamo s istinskim naučnicima? Svojim radovima akademik Pavlov je stekao zahvalnost i divljenje čitave evropske nauke, on je poslužio čovečanstvu. A Gorki hoće da ga nagna da predaje nekakav»kratki kurs fiziologije«što s uspehom može da radi svaki student. I tako ispada da svojom brigom oko širenja nauke Gorki pokazuje tako malo poštovanja prema samoj nauci i njenim odanim radnicima«. Ovo je lukavo urađeno. Upotrebivši dva puta sasvim neumesno glagol»nagnati«gospodin Filozofov kao da đošaptava poštovanim predstavnicima slobodne i čiste nauke: Zamislite samo Gorki vas»nagoni«, gle? Gle, kakav je? On vas da nagoni? Ja ne»nagonim«akademiju nauka da izdaje nešto u stilu Vesnika samoobrazovanja, ja samo kažem da bi Akademija trebalo da preuzme na sebe trud upoznavanja šire javnosti sa tokom njenih dostignuća»u razvoju«i time bi ona učinila delo od nacionalnog značaja, društveno korisno delo. Predlagati nešto ne znači nagoniti nekog da postupi tako. Odakle Filozofovu ono da ja hoću da»nagnam«i. P. Pavlova da drži kratki kurs iz fiziologije? On te reči stavlja pod znake navoda kao da sam ih ja zaista upotrebio. On posebno podvlači to da se ja brinem samo o»širenju nauke«a prećutkuje razvoj nauke, i to mu je prećutkivanje potrebno da kaže kako Gorki nastoji da 164

164 »proda slobodu i kulturu za zdelu leća«narodnog univerziteta kao i to da ja»pozivam rusku inteligenciju na izdaju«. Evo dokle je došlo! Poziv ljudima da rade na korist države i naroda je poziv na izdaju. Sta je to zaslep- Ijenost pakošću ili naša urođena glupost? Ali, šta je to gledao do sada Filozofov? Ja već mnogo godina pozivam inteligenciju da radi na svaki način bez obzira na uslove. Bezumlje hrabrih to je bezumlje ljudi koji bez obzira na sve i svakojake prepreke koje nameće stvarnost, na sve njene najmučnije smetnje, uporno teže da dokažu svoju volju, da ostvare svoje ideje u uslovima te stvarnosti ma kako ona grozna bila. To je bezumlje ne samo jednog Garibaldija nego i bezumlje Đordana Bruna i drugih velikomučenika misli. Nauka je najgrandioznije bezumlje među svim bezumljima čovečanstva, to je najuzvišenije bezumlje čovečanstva! Neka ovo zazvuči i kao paradoks ali kada se pomisli na uslove u kojima se razvijala čista nauka, čak će i jed- - nom gospodinu Filozofovu, nadam se, biti jasno koliko u tome ima istine; istina, može biti, tužne istine. Ne zaslužuje gospodin Filozofov da se govori o njegovim smicalicama, nisu mu one tako značajne da bi ih čovek opovrgao. Ali njegov članak je objavljen u Našem veku i nije u pitanju»nepažnja«urednika nego, vei'ovatno, solidarnost u gledištima. Sta je suština tih gledišta? Suština je ozlojeđenost protiv demokratije i, kao što se vidi iz člančića gospodina Filozofova, ta ozlojeđenost je sve osionija. Ja sam već govorio da socijalistička demokratija nema većeg neprijatelja od onog koji svakodnevno sikće na stranicama Našeg veka90. Saradnici tog organa sve češće brbljaju i pokazuju tim brbljanjem svoj odnos prema revoluciji, sve čvršće staju na tle reakcije i, nema sumnje, oni su opet spremni da odigraju izdajničku, pokvarenu ulogu organizatora političke i duhovne reakcije koja im je bila uspešna posle

165 Ponovo kljuca gnojni otok na telu izmučene Rusije. Revolucionarna demokratija mora da zna da joj je najdublje neprijateljski raspoložen onaj tok pojava koje usmerava Naš vek. To je nepomirljivi neprijatelj jer to je neprijatelj u sferi duha91. * N ovi život, br maj Sovjetska vlast je opet zabranila nekoliko listova koji su neprijateljski raspoloženi prema njoj92. Uzaludno je govoriti da je takav način borbe s neprijateljem nešto nepošteno, uzaludno je podsećati da su za vreme monarhije pošteni ljudi zabranu novina smatrali podlošću, uzaludno je sve to jer pojmovi kao što su poštenje i nepošten je su izvan kompetencija i izvan interesa vlasti koja je do bezumlja uverena da može da gradi novi tip državnosti na starim osnovama na samovolji i nasilju. Ali evo kakva, ne nova uostalom, razmišljanja pobuđuje novi akt državničke mudrosti komesara. Ukidanje javnih glasila koja nisu po volji vlastima neće imati praktične posledice koje ta vlast priželjkuje, tim činom malodušnosti se ne može zadržati porast onih raspoloženja koja su neprijateljska u odnosu na gospodu komesare i njihovu revoluciju. Gospoda komesari tuku ne gledajući kuda udaraju, oni ne razlikuju ko je protivnik njihovog bezumlja, a ko principijelni neprijatelj revolucije uopšte. Hvatajući za gušu prve oni oslabljuju glas revolucionarne demokratije, glas časti i istine; začepljujući usta drugima oni među neprijateljima stvaraju mučenike. Kraseći glavu ojačale reakcije oreolom mučenika oni joj daju novu energiju i stvaraju uslove da se pravdaju podlosti podlosti koje će se okrenuti ne samo protiv čitave demokratije, nego posebno protiv radničke klase; 166

166 ona će prva i najskuplje od svih platiti gluposti i zablude svojih vođa. Dakle, ukidajući slobodu govora gospoda komesari ne donose koristi sebi već nanose veliku štetu stvari revolucije. Čega se boje, zbog čega su tako malodušni? Zar oni kao realni političari koji su sposobni, reklo bi se, da pravilno odmere značaj snaga koje su bitne u životu, misle da mogu sve zar oni misle da moć govora može biti mehanički ukinuta? Kao ljudi koji imaju iskustva iz ilegalnog života morali bi znati da zabranjena reč postaje posebno uverljiva. I najzad, zar su oni do te mere izgubili veru u sebe da se boje neprijatelja koji govori otvoreno, na sav glas, pa se, eto, trude da ga makar nakratko uguše. Progonjena ideja, makar bila reakcionarna, dobija neku nijansu plemenitosti, izaziva razumevanje. Obezbedite slobodu reči, što je moguće više slobode, jer kada neprijatelj govori mnogo on, na kraju krajeva, govori gluposti i to je veoma korisno. * Novi život, br maj Članak N. N. Gljebova je iskreni krik iz srca duboko uznemirenog mračnom zbrkom života, ja znam da danas u Rusiji ima dosta ljudi koji se tako snažno kao i Gljebov otimaju iz plena prljave i uvredljive stvarnosti i teže»kulturi«istinskoj slobodi i svetlosti. Meni se čini da Gljebov i ljudi slični njemu, ljudi koji u mukama tuguju za boljim životom, ne zamišljaju sasvim jasno niti imaju dovoljno široko shvatanje pojma»kultura«ili»biti kulturan«. Njima kao da izmiče humanistički, duboko idealistički sadržaj tih pojmova; na šta oni, stvarno, misle, 167

167 I kakve vidove i osećanja imaju na umu kada sanjaju o novoj kulturi? Evo, oko nas je mnogo takozvanih»kulturnih ljudi«, to su ljudi u političkom smislu sasvim pismeni, puni su veoma različitih znanja, ali im njihovo životno iskustvo i njihova znanja ne smetaju da budu antisemiti, antidemokrati i, čak, i iskreni zaštitnici državnog uređenja zasnovanog na ugnjetavanju narodnih masa, na negiranju slobode ličnosti. Ti ljudi lično pošteni pa, čak, ponekad i sasvim pažljivi u ličnim odnosima, u borbi za pobedu svojih ideja, u društvenoj aktivnosti, nimalo ne prezaju od toga da se posluže načinom koji nije pošten, ne prezaju da lažu i da kleveću protiv svojih neprijatelja, spremni su na najpodlija jezuitska lukavstva, čak na okrutnosti oni su spremni da brane smrtnu kaznu., da pravdaju streljanja i tome slično. Sve to njima ne smeta da sebe smatraju»kulturnim ljudima«. Uzmimo za primer nemačku socijal-demokratsku partiju, za nju se govorilo da je veoma kulturna i stvarno, njene su organizacije mnogo uradile za stvar širenja nemačke kulture izvan granica Nemačke. Ali, evo, već četiri godine kako stotine hiljada socijaldemokrata Nemačke naoružani najodvratnijim sredstvima za istrebljivanje ubijaju sebi slične ljude na zemlji, na vodi, u vazduhu, pod vodom, ubijaju mirno stanovništvo, žene i decu, uništavaju gradove, vinograde, plodne vrtove i bašte, pašnjake i hramove, brodove i fabrike uništavaju veliki, sveti trud Belgije, Francuske i drugih zemalja, koji je vekovima gomilan. Ja govorim o Nemcima jer se njihova odvratna rabota za vreme ovog rata odvijala na tuđoj teritoriji, ali se po sebi razume da u ovom odvratnom ratu nema nevinih. Svi smo zbog tog rata krivi, i mi ništa manje od drugih, samo je nama zapalo u deo da stradamo više od drugih jer smo bili slabiji od drugih u pogledu kulture kako one naše u zemlji tako i one koja seže van granica naše zemlje. 0 čemu se radi i kako bi trebalo shvatiti istinski sadržaj kulture pojma kulture kako bi se onemo 168

168 gućile ovakve sramne suprotnosti na kakve smo ukazali? Očevidno, mi ćemo tako nešto moći da uklonimo samo onda kada budemo uspeli da kultivišemo svoju volju i svoja osećanja. Treba imati na umu da je sve u nama, da je sve od nas mi stvaramo sve činjenice, sve pojave u životu. Jesmo li u stanju da u sebi stvorimo osećanje organskog gađenja prema životinjskoj polovini našeg bića, prema onim zoološkim načelima u našoj psihologiji koja nas nagone da budemo surovi i grubi jedni prema drugima? Možemo li nametnuti sebi i jedni drugima gađenje prema patnji, zločinu, laži i surovosti, i svoj onoj groznoj prašini koje tako mnogo ima u duši svakog od nas, ma kakav on bio i ma koliko sebe»kulturnim«smatrao? Stvarna suština i smisao kulture leže u organskom gađenju prema svemu što je prljavo, podlo, lažno, grubo, prema svemu što ponižava čoveka i nagoni ga u patnju. Treba da naučimo da mrzimo patnju i samo ćemo je tako moći ukloniti. Treba da naučimo da makar malo zavolimo čoveka onakvog kakav je, kao što je potrebno da strasno volimo čoveka kakav će biti u budućnosti. Čovek je danas izgubljen, izmučen, u hiljadu delića se rasprslo od tuge njegovo srce rasprslo se od zla, razočarenja i očajanja; izmučen je čovek, jadan je sam pred sobom, odvratan i neprijatan sebi. Neki, kao znak lažnog stida skrivaju svoju bol, nešto forsiraju, viču, prave skandale i nastoje da se prikažu jaki kao ljudi, ali i oni su nesrećni i smrtno umorni. Čime ćemo se izlečiti, kako će vaskrsnuti naše sna ge, šta je to što će nas iznutra preporoditi? Samo vera u same sebe i ništa drugo. Treba mnogo čega da se setimo, mnogo smo toga zaboravili u borbi za vlast i komad hleba. Treba znati socijalizam je naučna istina, do njega nas je dovela čitava istorija razvoja čovečanstva, on je potpuno zakonit stadijum političko-elconomske evolu 169

169 cije ljudskog društva, treba verovati da se socijalizam može ostvariti jer ta će nas vera umiriti. Radnik ne treba da zaboravi idealističko načelo socijalizma samo tada će se osetiti ubeđenim apostolom nove istine, samo tada će sebe osetiti kao moćnog boi'ca za trijumf te istine; radnik treba da zna da je socijalizam nužan i spasonosan ne samo za trudbenika on oslobađa sve klase, čitavo čovečanstvo, zarđalih lanaca stare, bolesne, lažne kulture koja samu sebe negira. Privilegovane klase ne prihvataju socijalizam, ne osećaju u njemu slobodu, lepotu, ne mogu da zamisle kako visoko upravo socijalizam postavlja ličnost s njenim stvaralaštvom. Da li i mnogi radnici to shvataju? Za većinu njih socijalizam je samo ekonomsko učenje utemeljeno na egoizmu radničke klase kao što se druga učenja i doktrine temelje na egoizmu vlasnika. U borbi za klasni interes ne treba odbacivati u stranu opšteljudsku težnju za boljim. Istinsko osećanje kulture, istinsko razumevanje kulture je moguće jedino pod uslovom organskog gađenja prema svemu što je surovo, grubo, podlo, kako u nama tako i oko nas. Pokušavate li da odgajite u sebi takvo osećanje gađenja? Na moj apel da se izdaje planski naučno-informativni časopis Gljebov uzvikuje:»je li moguće da kod nas ide loše jer se ne izdaju u zemlji najmanje dva glasila?«. Taj uzvik nije u harmoničnom skladu s pametnim načelom iz njegovog članka u kojem se on obara na»anarho-buntarsku struju podrugljivog odnosa prema knjizi«. To što mi ne shvatamo ili potcenjujemo snagu znanja predstavlja najveću smetnju»na putu ka kulturi«. Bez znanja i samosaznanja mi nikud nećemo stići, nikud iz grozne močvare savremenog doba. Upravo su nam sada potrebna glasila koja bi nam pružala manje ili više tačnu predstavu o tome šta je kod nas lepo; 170

170 upravo tako lepo. Nabrajanje negativnih činjenica se vrši, vrši se odavno i to s nekim zadovoljstvom i vreme je da pobliže pogledamo nema li oko nas i pojava i činjenica koje su pozitivne? * Novi život, br maj Negativne pojave su neuporedivo brojnije od činjenica dela u kojima čovek izražava svoja najbolja osećanja, svoje najuzvišenije snove istina je tako očevidna i tako žalosna. Ukoliko nam ostvarljivije deluju naše težnje ka trijumfu slobode, pravde i lepote, utoliko su pred našim očima odvratnije sve one životinjske grozne pojave, sve ono što stoji na putu pobede sveg onog što je ljudski lepo. Prljavština i smeće se uvek bolje zapažaju kad je dan sunčan, ali se često događa da mi odveć pažljivo zagledamo ono što se nepomirljivo protivi našoj žudnji za boljim i tada prestajemo da primećujemo zrak sunca i kao da više ne osećamo njegovu životvornu moć. O tome da se Rusija nalazi na ivici provalije mi smo počeli da galamimo s tugom, strahom i gnevom pre tri godine, ali zadugo dotle mi smo već govorili o neizbežnoj propasti otadžbine i to šapatom, u po glasa, jezikom koji je bio unakažen mrcvarenjem monarhističke cenzure. Tri godine bez prekida traje katastrofa, sve su jači krici o propasti Rusije, sve se groznije slažu okolnosti one spoljašnje koje prate njeno državno biće i sve je tako se čini očevidnije njeno propadanje iznutra pa se čini da je već vreme da ona utone u provaliju političkog nebića. Međutim, sve do sada ona nije propala neće ona umreti ni sutra ako mi to ne budemo hteli. Treba znati da sve lepo i sve odvratno stvaramo mi, treba zapaliti u sebi nama 171

171 još neznanu svest o ličnoj odgovornosti za sudbinu zemlje. Da, mi živimo ružno i u sramnim uslovima o tome je suvišno govoriti, to je svima poznato jer mi odavno živimo tako, pa ipak pod monarhijom smo živeli još gore i u još sramnijim prilikama! Onda smo sanjali o slobodi ne osećajući u sebi njenu živu tvoračku silu, sada čitav narod, najzad, oseća u sebi tu silu. On je koristi egoistički, životinjski, nakazno sve je to tako, međutim, vreme je da shvatimo i da ocenimo fakat od ogromnog značaja, da narod odgajan u uslovima najsurovijeg ropstva sada diše slobodno jer je oslobođen teških lanaca koji su ga deformisali. Mi u sebi, unutar nas, još nismo iživeli nasleđe ropstva, još ne verujemo da smo slobodni, još ne umemo kako treba da koristimo darove slobode i zbog toga uglavnom zbog te neuverenosti u sebe, mi smo još uvek odvratno grubi, bolesno surovi, mi se zbog toga smešno i glupo bojimo i zastrašujemo jedni druge. Pa ipak, čitava Rusija, od samog dna, do poslednjeg svog divljaka je ne samo spolja gledano slobodna, nego je uzdrmana i iznutra do svojih najdubljih osnova, do osnova njene azijatske učmalosti, do njenog istočnjačkog pasivizma. Te muke i te patnje, zbog kojih kao zver zavija i propinje se ruski narod, neće moći da ne izmene njegove psihološke navike, njegove predrasude i predubeđenja, njegovu duhovnu suštinu. On bi uskoro morao da shvati da je snažan i pohlepan spoljašnji neprijatelj, ali da je za ruski narod strašniji unutrašnji neprijatelj sam on sa svojim odnosom prema sebi, prema čovcku za kojeg mu nisu rekli da ga treba ceniti, prema domovini koju on nije osećao, prema razumu i znanju čije snage nije poznavao i cenio smatrajući da su to gospodske izmišljotine koje štete seljaku. On je živeo lukavo, na drevni azijatski način, ne pomišljajući na dan sutrašnji, držeći se glupe poslovice:»prođe dan i Bogu hvala!«. Sada mu je spoljašnji neprijatelj pokazao da je lukavost progonjene zveri ništavna pred spokojnom, gvozdenom silom organizovanog 172

172 razuma. Sada će on svoje šestomesečne zime posvetiti mislima i trudu a ne polusnenom, polugladnom besposličenju. On je prinuđen da pojmi da se njegova domovina ne završava na granici njegovog sreza, gubernije shvatiće da je to ogromna zemlja puna neiscrpnih bogatstava koja mogu nagraditi njegov pošten i pametan trud basnoslovnim darovima. On će shvatiti da je: Lenjost naša glupost tela, Da je glupost lenjost uma, i poželeće da uči kako bi ozdravio i um i telo. Revolucija je groznica, za njom će slediti postepeno i ravnomerno kretanje ka cilju koji je nametnuo čin revolucije. Velika francuska revolucija potresla je i izmučila taj herojski narod tokom deset godina i posle toga je taj narod osetio da mu je Francuska domovina i mi znamo kako je on hrabro odbranio svoju slobodu u borbi protiv svih sila evropske reakcije. Narod Italije je tokom četrdeset godina izvršio desetak revolucija i nakon toga je sazđao jedinstvenu Italiju. Tamo gde narod ne uzme svesno učešće u stvaranju svoje istorije on ne oseća domovinu i ne shvata svoju odgovornost za njene nedaće. Sada ruski narod u celini učestvuje u stvaranju svoje istorije to je događaj od ogromnog značaja i polazeći od toga treba procenjivati sve ono što je ružno i lepo, što nas muči ili što nas raduje. Da, narod je polugladan, da, on čini mnoštvo zločina i možemo ga nazvati»slonom u porcelanskoj radnji«, ne samo zbog toga što se tako odnosi prema onom što pripada sferi umetnosti. To je glomazna sila koja nije razumno organizovana ogromna sila, potencijalno talentovana, zaista sposobna za svestrani razvoj. Oni koji tako besno i bezobzirno poriču i truju revolucionarnu demokratiju trudeći se da joj preotmu vlast i da je, makar privremeno, potčine uskoegoističkim interesima imućnih klasa, zaboravljaju prostu i za njih neprijatnu istinu:»što je više slobodnih ljudi koji se razumno trude veći je i kvalitet truda, brže se odvija pro 173

173 ces stvaranja novih, viših oblika društvenog bića. Ako nagnamo svu masu uma zemlje da radi energično stvorićemo zemlju čuda!«. Nenaviknuti da živimo svom snagom srca i uma mi smo se umorili od revolucije taj umor je prevremen i opasan po sve nas. Ja lično, ne verujem u taj samrtnički umor, mislim da će to proći ako se zemljom razlegne bodri poklič koji vaskrsava on mora odjeknuti! U jednoj bici na zapadnom frontu, jedan kapetan, Francuz, vodio je svoju četu u borbu na neprijateljske pozicije. Očajnički je gledao kako jedan za drugim padaju njegovi vojnici pod kuršumima, ali još od nečeg od straha, neverovanja u svoje snage, od očajanja pred zadatkom koji im se činio nerešivim, nemogućim. Tada je kapetan, kao što Francuz zna da učini, čove,k vaspitan u duhu herojske istorije, uzviknuo: Ustajte, mrtvi! Ubijeni strahom su vaskrsli i neprijatelj je bio pobeđen. Strasno verujem da je blizu dan kada će i nama neko ko nas veoma voli, ko ume sve da shvati i da nam oprosti, doviknuti: Ustajte, mrtvi! I mi ćemo ustati. I neprijatelji naši će biti pobeđeni. Verujem u to. * Novi život, br maj Mi malo znamo kako živi današnje selo, tek pokatkad i slučajno stignu»iz dubine Rusije«glasovi njenih živih ljudi eto zašto smatram za potrebno da objavim dole priloženo pismo koje sam dobio ovih dana. 174

174 »Mnogopoštovani prijatelju i druže!«. Zatim sledi nekoliko redaka prijateljskih nežnosti, a suština pisma evo kakva je:»kod nas u selu u poslednje vreme je mnogo novog, naročito je toga bilo prošle nedelje, mnogo smo preživeli toga 3-ćeg i 4-og aprila i to svi mi, Basci, svi smo imali teško vreme u našem životu, baš ovako je bilo: 3-ćeg aprila su nam u selo došli crvenoarmejci, u naše selo Basku, njih 300 ljudi koji su opljačkali sve dobrostojeće domaćine, to jest, uzeli su kontribuciju, od nekog hiljadu, od nekog dve, pa i do šest hiljada ruba- Ija, ukupno su od našeg sela ubrali rubalja koje su i poneli sa sobom; a koliko su, osim ovoga, opljačkali raznog dobra kod naših građana, žita, brašna, odeće i ostalog to se ne može ni pobrojati, a Sergeju Timofejeviču su uzeli ždrepca, ali ga ne iskoristiše jer tek što stigoše do sela Tolstovke on pade, blizu crkve. A kako su tukli bičevima ljude teško je i opisati, a tako su grozno šibali da kad se čovek seti toga kosa mu se nakostreši, to je baš užasno bilo! Ta su dva dana naši Basci proveli u takvom strahu da sve užase nemamo snage da opišemo. Svima se činilo da je lakše podneti muke pakla, nego kinjenja ovih razbojnika. Više posebnih novosti u našem selu nema, a u Baranovki, Boldasjevu i Slavkinu, posle odlaska crvene garde, po primeru tih razbojnika oni iz najsiromašnijih klasa sami počeše da pljačkaju imućnije građane svog sela pa počeše čak da vrše prepade na druga sela po noći. Jednom reči, ovde život postaje nepodnošljiv. Još vam velimo zbogom, čekamo vas u goste i za sada budite zdravi«. Epska jednostavnost priče, ne može biti ubedljivije, svedoči o pravičnosti njenog autora, ona prikazuje pravog Rusa, od onih koji su odavno na sve spremni jer su sve pretrpeli iako takav čovek govori o»mukama pakla«to je samo da bude lepše kazano, ne zbog toga što se uznemiruje zbog pljačke i premlaćivanja. To je čovek koji je gledao kako se»najsiromašniji seljak«vraća iz rata kao»najbogatiji«; sada on vidi kako tog»najbogatijega«ponovo pretvaraju u»najsiromašnijeg«i 175

175 on zna da će i crvenoarmejci doći na njihovo mesto, pa da će, kasnije, i crvenoarmejce opljačkati drugi. On smatra da je takva»vrteška«nešto nepodnošljivo, međutim, ne u toj meri da odbije svog prijatelja koji treba da mu dođe u goste. Ta»vrteška«buni njegovu pamet, ali izgleda ne zadire mnogo duboko u njegovo osećanje pravičnosti i nije isključeno da on potpuno sigurno čeka svoj red da počne da pretvara najbogatije u najsiromašnije. Sve to podseća na karikaturu, na farsu, ali, na žalost, to je»istina života«probuđena iz nedara seoske zoologije parolom»pljačkaj napljačkano!«. I evo pljačkaju do mile volje»ta bedna seoca naša«u kojima se može skupiti i do 85 hiljada rubalja, pljačkaju jer su kako valja upamtili glupu poslovicu koju je stvorio cinizam grabljivaca udružen s tupim očajanjem baksuza:»od truda ispravnog nećeš steći palatu od kamena«. Robijaški rad seljaka koji u celini zavisi od ćudi stihije i lcoji se potčinjava drevnim navikama a ne nekim najnovijim uspesima znanja, nije u stanju da formira ukus za»pravedan«, uporan i čestit trud, a tok istorije ekonomskog razvoja Rusije može čak i kretena da ubedi da je zaista svaka»svojina krađa«. I eto, pljačkaju, kradu, odozgo ih ohrabruje premudra vlast koja je razglasila urbi et orbi tobože najnoviju parolu stvaranja društvenog blagostanja: Nek svi polegnu napred*! što u prevodu na današnji jezik znači: Pljačkaj napljačkano! Sećam se stihova iz Šumaherove farse94: Zato što je mužik, krivimo li muzika? Od kolevke same to mu je navika. *) Izraz bukvalno znači»nek sva posada legne napred na most«. To su govorili razbojnici na Volgi prilikom napada na lađe. Svi putnici i posada treba da budu mirni kako bi gusari bez sm etnje m ogli da pokupe robu i dragocenosti. Napomenu prevodioca. 176

176 Ne treba kriviti mužika on samo pokorno ide putem koji mu pokazuje mračna volja mudrih ljudi, ljudi razuma. * N ovi život, br maj Na pitanje ko je razorio armiju u nekim krugovima postoji sasvim jasan odgovor: armiju su razorili socijalisti. To je jedan od osnovnih refrena beskrajno dugačke pesme o propasti Rusije koja još nije propala i, kao što se vidi, neće da propadne, to je glavna optužba koja se ističe protiv socijalista patriota koji vole Rusiju ljubavlju gladnih vukova, to je jedna od onih op- Lužbi koje su najmanje iskrene i najviše lažne. 0 tome da će u armiji neizbežno doći do rasula rečeno je još u ed-memoaru Komiteta odbrane koji je predat na carevo ime, ali to je zaboravljeno jer se to ne sviđa usrdnim sastavljačima optužnice protiv socijalista. Nedavno mi je došla pod ruku gomila pisama koje sam dobio s fronta i godine: neka od njih treba da budu objavljena jer veoma određeno govore o uzrocima rasula u armiji. Evo, na primer, pisma jednog vojnika koje je pisano marta meseca godine:»ovo vam pismo šaljem tajno, s mojim drugom koji je pošao na odsustvo, a inače, u običnim pismima, ne sme se ništa pisati jer ih pregleda vojna cenzura pa ako nađu dve ili tri reči o nečem ovakvom, odmah počnu da ispituju: ko je pisao, iz koje je čete, voda, i 25 šiba dobiješ, ili te odrede pod plotune ispred rova kako bi te Nemac pogodio, toga je često bilo, ali hvala mu on ne gađa nego viče:»ne boj se Rus, nećemo pucati jer te je to kaznio starešina«

177 Stojimo 100 koraka od njega daleko, ni da glavu promoliš, zviždi na sve strane; kod nas jc bez borbe iz stroja izbačeno za 40 dana 112 ljudi. Blato do kolena, hladnoća, sneg, boleštine... A hrane nas tom nesrećnom kašicom, nekad ima mesa ali najčešće bez njega, kad kažeš da si gladan, vele ne stignu da nam dopreme hleba. A šta je to, na 48 ljudi daju na dan 7 hlebova od po 11 funti. Cele noći radiš kopamo rovove. Istina, hleb se može kupiti kod komore, ali crni košta 25 kopejki funta a beli 45, eto, pa se najedi«. U drugom pismu, pisanom juna meseca iste godine, unter-oficir dobrovoljac triput nagrađivan ordenom sv. Georgija, žali se:»ja sam običan vojnik, ratujem ne iz egoizma nego zbog ljubavi prema domovini, zbog mržnje prema neprijatelju, pa ipak, i ja sam shvatio da stvari loše stoje, nećemo izdržati. Sada sam se vratio iz bolnice, iz Rusije, i vidim uzrok nereda jer su na frontu ljudi istrošili svoju snagu i nema ljudi više, a u pozadini desetine hiljada žive tako, muvaju se bez posla, jedu samo, žderu Rusiju. Ko to tako loše zapoveda?«. Nisu tako zapovedali socijalisti. Mladić artiljerac javlja:»komandir čete veli oficirima on se zove A. koji su mu po volji: Uzmite koliko vam volja tog ološa i činite svoje. Šta da se čeka? Njegovi miljenici su uzimali četu, ili dve čete i vodili su vojnike na nemačke rovove bez artiljerijske pripreme, vojnike su ubijali a oficiri su dobijali ordenje. Jedan ranjeni pešadinac mi je kazao: Ubijaju nas kao vaši zlo! Ili koleru donesu, ii' rat počnu, ah, Gospode, da mi je da nekud pobegnem!«. Kakve veze s tim imaju socijalisti? Pitam ranjenika, nagrađenog ordenom sv. Georgija: Je li teško u rovu? Od odgovara: Vojnicima je teško, ne shvatam, kako trpe! Evo ja, na primer, ja sam bio pokrivač a ne prostirka, a 178

178 vojnik je prostirka. Znate, za vreme nepogode, skupi se voda u rovu, na dno rova u blato ležu redovi a mi oficiri ih odozgo pokrivamo. Oni dobiju reumu a mi se tek prehladimo. Poznati pisac G-ov je pisao 1916:»Od jutra do večeri šibaju nagajkama zbog izbegavanja poslova u rovu, tuku vojnike, dezertere, Jevreje. A oni ne mogu da rade iscrpljeni su«. Pozadinci su znali kako stoje stvari na frontu, kazivali su im ranjenici, invalidi, oni koji su promrzli i tuberkolozni vojnici. I u pozadini se stvaralo raspoloženje beznađa s kojim se ne pobeđuje. Sva ta masa pozadinaca pevala je šaljive kuplete poput ovog: Ne tugujte mladi remci: 11biće vas jednom Nemci! Beli care, care oče Zašto sada rat započe! Nije vreme, nije rode Na klanicu da nas vode. Romanovu ne bih pošo Radnik njemu baš ne prija Tog radnika naš Romanov Na bajonet sad nabija. Prateći momke osuđene na smrt devojke su ozlojeđeno uzvikivale: Stan oblače udri grome, Razruši se tužni dome! U tom domu ubi toga Što mi ote momka moga. Rezerve iz pozadine nisu stizale na vreme onima koji su loše naoružani, loše obučeni i već pritisnuti svim onim što su znali o frontu. Za sve to socijalisti nimalo nisu krivi. Evo odlomka iz pisma intelektualca, oficira, koji je, uopšte uzev, sasvim dobro: 12* 179

179 »Ta masa je tako neprosvećena da mnogi u njoj uopšte ne shvataju šta se u njihovoj okolini zbiva. Oni ne veruju nikome ni Kerenskom, ni eserima, ni sovjetskim deputatima, ni Privremenoj vladi. Sve su to za njih samo prazne reči. Svojim ušima sam slušao takva razmišljanja izrečena glasno da ti se prosto jezik okameni, ne znaš šta da odgovoriš na ovakve izjave:»bog bi ga znao tog Kerenskog, možda će on hteti još tri godine da ratuje«. Eseri i sovjetski deputati su po njihovom mišljenju vojnici iz pozadine koji neće da idu na front nego viču»rat do pobede!«. Drugi oficir piše:»pa ipak, postoji kod tih zaslepljenih velikomučenika neka vrsta državotvornog instinkta, inače se ne bi moglo objasniti zbog čega se ne razbeže zabadajući bajonete u zemlju«. Na kraju, oni su se i razbežali jer su izgubili strpljenje, jer je armija znala i pamtila kako se išlo u bitku s motkama umesto pušaka i kako se vodila bitka kamenjem umesto šrapnelima. Četrnaeste i petnaeste godine čitava štampa je svakodnevno pevala ditirambe hrabrosti ruskog vojnika, dok su socijalisti još ćutali, ton ditiramba je bio znatno slabiji, a krajem godine su neki novinari sasvim hrabro počeli da izražavaju sumnju u bojne sposobnosti pobedonosne ruske armije sumnju koja nije mnogo posle onog kada je skoro sav komandni sastav armije bio uništen u borbama odvratnim odnosom prema vojniku kao i boleštinama. Ja ne pišem ovo da bih branio socijaliste, ne nalazim da je njima potrebna odbrana, ali mi je odvratno da gledam kako laž kada se hiljadu puta ponovi za mnoge počne da liči na istinu. A stvarna, surova i nemilosrdna istina je da je čitava Rusija, a ne samo njena armija, zahvaćena rasulom i to je počelo još mnogo pre nego što su socijalisti dobili pravo glasa i sada istorija socijalistima nalaže odgovornost da se prihvate posla, gigantskog posla ozdravljenja i preporoda Rusije. 180

180 * Novi život, br maj Kod nas, u Rusiji, o kulturi treba govoriti beskrajno dugo pa i više. Došao kod mene pesnik-samouk, zdrav momak, golobrad dvadesetogodišnjak s pametnim ne bez neke lukavosti očicama, pročitao mi je pregršt ne mnogo mudrih stihova i odjednom, u ušima mi zvoni neki dvostih: Lukavi Tevton, pod veslačkom maskom, Naumi Rusiji kulturu da donese! Pitam pesnika: Biste li mi objasnili šta je, po vašem mišljenju, kultura? Na njegovom, neodređena izgleda, licu pojavi se umilnost neka i on objasni: Za mene je kultura stešnjavanje čoveka, primer: organizacije, partije i uopšte, svega što ide protiv slobode ličnosti. Vi ste anarhista? Ne, posvađao sam se s njima, oni su takođe partija i teraju te da čitaš knjige. A vi ne volite da čitate? Romane i stihove čitam, samo ne mnogo, to mi smeta stihove svoje da stvaram, načitaš se pa ti ništa ne ide. Pesnik treba sebe da čuva, nikom da se ne pođaje i da crpi nadahnuće iz svoje duše. Koje ste stihove čitali? Severjanjinove, zatim još od nekih... mnogo! Slažem se samo s jednim, imena mu se ne sećam, koji veli: Ostavi se svih lih knjiga Tih što leže tu pred tobom, To su dela licemera Koje rulja smatra bogom

181 To je baš tačno rečeno slažete li se? Ima raznih knjiga... On me užurbano prekide: Ne, za pesnika je sve tuđe štetno, on mora živeti od svog. Uopšte, svi Rusi treba da žive od nečeg svog, mi smo poseban narod, evo niko ne može da odbije da ratuje a mi smo to učinili! Gde je to bilo? Tučemo jedni druge i to žestoko! To je naša unutrašnja stvar. A nemačku ili francusku kulturu ipak nećemo prihvatiti, napolju, tamo, oni se kidaju kao zveri, jednako tako. Sramota! Vi ste seljak? Da. Samo ja nisam niko, ne volim selo, ni seljake takođe, to su ljudi meni tuđi, oni ne mogu mene da shvate. Njegovo okruglo, nekako detinje lice se rastuži, poče da škilji svetlim očicama nekako kao da je uvređen, pogladi čistom ručicom kosu uvijenu u zavojke i teško uzdahnu. Baš patnik. Neshvaćena duša. Kad sam mu kazao da po mom mišljenju on ne zna da piše stihove i da bi trebalo još da uči, on mi nije poverovao ali se, čini mi se, nije ni uvredio. Učiti, reče on namrštivši se i zamislivši se, znači biti kao i svi drugi, ne? Nije to za mene, ja hoću da živim po svojoj volji. Gimnazijalci, studenti, svi su isti. Ne, nekako ću se već sam snaći... Otišao je ogorčen i znam, godinu dana a možda i četiri ili pet godina će se, uzaludno,»ubijati«da ostvari neostvarljivo, da ne bude sličan drugima. A kroz pet godina će se prihvatiti nekakvog sitnijeg posla i radiće ga pristojno, ne baš rado, živeće uvređen i kivan na ljude oko sebe i preziraće svakog ko na ovaj ili onaj način bude zavisan od njega. * * * Gospođa Z. G.95 mi piše:»mogu da zamislim desetine pa i stotine seljaka koji mogu da prihvate kulturu, ali kada pomislim da će svi seljaci i njihove žene naučiti da čiste nokte i da se služe maramicom to mi liči na smešnu utopiju«. 182

182 * * >v Veterinar A. N. ovako razmišlja o kulturi:»u samoj reči»kultura«jasno se zapaža njen smisao kult, religija. Kultura se može razvijati samo na religioznom tlu, osnovi, i to će biti istinska kultura, ostalo je kultura stvari, nešto spoljašnje što je od đavola. U ovim danima kada je čovek postao zver može ga spasiti samo povratak Bogu, Hramu, naivnoj veri;»budite kao deca«to treba ljudima reći, tome ih treba učiti, a vi ih učite da budu kao zveri. To je nemački uticaj, uticaj poganih knjiga Ničea, Marksa, Konta i drugih jezuita koji su sve te i slične ideje smislili samo za nas Ruse jer Nemac zna da se mi polakomimo za idejama kao riba na crve iz bunjišta«. * * *»Odvratno je i gadno govoriti o kulturi kad su seljaci siti a inteligencija gladuje«piše učiteljica, a»grupa mladih ljudi«je ubeđena:»najbolje je što se s ljudi Ijušti sve spoljašnje što su bili natrpali na sebe iz dužnosti, proučavanjem dela svetih otaca literature, filozofije i nauke olinjaće sve to, spašće sve to i čovek će stvarno biti slobodan. Možda će opet prihvatiti to što je odbacio ali bar jedno vreme je nužno da poživi bez ideja, principa i svih tradicija dosta je literature, kulture, socijalizma i sveg sličnog«. 'Je i t * Može se navesti još desetak ovakvih originalnih razmišljanja o kulturi koje svedoče o napredovanju ideja u dragim tambovsko-kaluškim filozofskim školama, ali i ova citirana dosta ubedljivo govore da je osećanje života kod nas postalo sve bolje a da shvatanje njegovog smisla sve više zapada u ćorsokak. A ona pravila društvenog ponašanja, one navike u uzajamnim odnosima koji se mogu utemeljiti na prefinjenom zoološkom ose- 183

183 ćanju života, ne obećavaju nam ništa radosno, to će još više produbiti opštu podivljalost kojoj se, bez suprotstavljanja potčinjava ne samo selo nego i grad, ne samo narod nego i takozvani»poluintelektualci«. Zato se još jednom, sasvim očevidno, nameće potreba kulturno-prosvetnog rada neodložnog, planskog, svestranog i upornog. * N ovi život, br maj Priča čovek koji se nedavno vratio iz inostranstva:»u Štokholmu je otvoreno nekih šezdesetak antikvarijata koji prodaju slike, slonovaču, bronzu, srebro, ćilime i uopšte umetničke predmete koji su uvezeni iz Rusije. U Hristijaniji sam nabrojao dvanaest takvih prodavnica, ima ih mnogo u Geteborgu i drugim gradovima Švedske, Norveške i Danske. Na nekim prodavnicama piše:»antikvarni i umetnički predmeti iz Rusije«,»Ruske starine«. U novinama se često sreću oglasi:»nudim ćilime i druge stvari iz ruskih carskih dvoraca«. Nema sumnje, ova priča je tužna istina, tužna u onoj meri u kojoj je i sramna za nas. Da bismo se uverili u tu istinu dovoljno je pogledati, dan i dva tome posvetiti, i videti šta se radi među tezgama Aleksandrovske pijace, u antikvarijatima Petrograda i brojnim komisionima koji su otvoreni po svim gradskim ulicama. Naokolo idu iepo izbrijani ljudi koji loše govore ruski, liče na Amerikance i kupuju sve, sve što ima bilo kakav umetnički značaj i vrednost. Posebno se jagme za predmete s Istoka kineskom i japanskom robom, bronzom, starim lakom, čipkama i svilom, crtežima i emajliranim posudama i tako dalje. Stranci dobro znaju da u Rusiji ima mnogo te istočnjačke robe i predmeta umetničke vrednosti posebno posle pohoda na Peking gde su se naši ratnici ponašali bez mnogo uvijanja 184

184 prema svojini Kineza i odakle su naše starešine u vagonima dovezle dragocenosti. Mandžurska avantura je još i pojačala forsirani priliv istočnjačkih predmeta, dosta je toga stiglo u Rusiju i za vreme rata s Japanom. Ali najviše je tome pogodovalo bogaćenju Rusije istočnjačkim umetničkim predmetima naše susedstvo s Kinom. Znalci istočnjačke umetnosti i kolekcionari tvrde da se kod nas može naći čudesno izobilje takvih retkih i drevnih predmeta s Istoka kakvih više nema ni u Kini ni u Japanu. Mnogi stranci se čude što mi bez obzira na to što imamo takve riznice umetničkih predmeta s Istoka nemamo uprkos duhovne povezanosti ruske umetnosti s istočnom muzeje istočnjačkih starina j istočne umetnosti. Naravno, to je čuđenje naivnih ljudi čiji razum ne može da pojmi našu rusku originalnost, našu samobitnost. Ti ljudi očevidno ne znaju da mi u Rusiji imamo najbolji balet na svetu i najgoru izdavačku delatnost, bez obzira na to što je Rusija najprostranija zemlja sveta, najveće tržište za prodaju knjige. Oni ne znaju da se novine u Sibiru, najšumovitijem delu, štampaju na hartiji koja se uvozi iz Finske, i da mi dovozimo pamuk iz Turkestana u Moskvu pa kad ga preradimo vraćamo ga nazad iz Moskve u Turkestan. Uopšte, stranci su naivan i neobavešten svet i Rusija je za njih zagonetka. I za neke Ruse ona je, takođe, zagonetka i to još glupa, ali ti su Rusi prosto lišeni osećanja ljubavi prema domovini, patriotizma i sličnog, to su jeretici, a po mišljenju ljudi koji pate od vučjeg patriotizma to su i gadovi poput onog Hama koji ne poštede ni golotinju oca svojega tobože zato jer je golotinja odvratna kad je nakazna i prljava. No šalu na stranu. Stvar je u tome što Rusiju pljačkaju ne samo Rusi nego i stranci, ali je mnogo gore ako ruski pljačkaš ostane u domovini sa svojim plenom, on je tu a stranac on ispari nazad i popunjava, zahvaljujući ruskoj nesavesnosti, svoje muzeje, svoje kolekcije, dakle, uvećava svoje riznice kulture predmetima čija je vrednost neprocenjiva u onoj meri 185

185 u kojoj je neizmerna kulturna i estetska vrednost tih predmeta kao što je neprocenjiva i njihova praktična upotrebljivost. Tim predmetima se vaspitava ukus i ljubav prema svemu što je lepo, oni podstiču poštovanje čovekovih stvaralačkih snaga i služe da podstaknu težnju prema stvaranju novih takvih predmeta, novih oblika lepote, pa, prema tome, utiču na razvoj industrije, proizvodnje uopšte, predmeta umetničke namene. A s neizbežnim društvenim promenama, promenama društvenih prilika, s napredovanjem smisla za demokratiju i kulturu, vaspitna uloga umetničkih izrađevina će biti velika i njen če razvoj teći brže. Mi ćemo i tu biti drugima za petama, a naši će mudraci uzdisati izražavajući zakasnela i besmislena žaljenja:»koliko je kod nas u Rusiji bilo divnih stvari od najvećeg značaja i umetničkog i naučnog, a evo sve je nestalo! Tako nam je žao što se na vreme nismo dosetili da to sve skupimo i da stvorimo muzej kako bi to divno bilo!«. Uzdisaće malo i umiriće se. Međutim, još nije kasno moglo bi se sačuvati mnogo toga korisnog i nužnog za kulturu Rusije. 'k i t 'k Od gladi umire Vera Aleksejeva Petrova lekar prve klase Ženskih medicinskih studija. Pišu mi o njoj:»ne znam koga da molim za starog bolesnog čoveka koji faktički umire od gladi lekara koji je celi svoj život posvetio narodu, radu u oblasti. Ona sada umire bespomoćna u prljavštini i prašini grozne sobice. Kada biste samo čuli njene reči, reči čoveka koji nije više od ovoga sveta»kako je glad užasna!«. Ona umire laganom i sigurnom smrću a nema pored sebe ni čoveka da joj prinese vrelog čaja ili koricu hleba. Tako se mnogo govorilo o lepoti i ljubavi... gde je to? Ravnodušnu zver lišenu dobrih načela i poriva, gladan trbuh eto, to su od nas načinili...«. 186

186 Pomoć je hitna. Adresa V. A. Petrove: 6-ta Rožde stvenska, kuća 8, soba 46. Novac se može slati i preko redakcije Novog života. * N ovi život, br maj Od desetine pisama koje sam pnimio s raznih strana najinteresantnija su pisma koja pišu žene. Puna utisaka iz burnih dana naše stvarnosti ona kao da dišu tugom, gnevom i negodovanjem; ali osećanje bespomoćnosti i apatije u njima se sreće rede nego u pismima muškaraca, svako žensko pismo je krik iz duše koja je rastrzana mukama ovih surovih dana. Kada ih čovek pročita srcem, oseti kao da ih je pisala jedna žena majka života ona iz čije utrobe na svet dođoše sva plemena i svi narodi, žena koja je rodila i sada rađa sve genije, koja je pomogla muškarcu da oplemeni grubi zoološki zov životinje i da ga pretvori u nežnu, uzvišenu ekstazu ljubavi. Ta su pisma gnevni krik bića koje je dozvalo u život poeziju, služilo i dalje služi kao inspiracija umetnicima koji stvaraju dela koja dišu neutoljivom žeđu za lepotom, ljubavlju i radostima. Ja mislim da je žena pre svega majka, pa makar ona fizički bila i devojka; ona je majka ne samo svojim osećanjem prema deci nego i prema mužu, ljubavniku, uopšte prema čoveku koji je na svet došao iz nje ili preko nje. Biće koje neprekidno popunjava gubitak što ga ostavljaju smrt i uništenje u životu, ona mora dublje i emotivnije nego ja, muškarac, da oseća mržnju i gađenje prema svemu što jača čin smrti i uništenja. U tome je, po mom mišljenju, psihofiziologija žene.»idealizam!«može biti. Ako je to idealizam, on je deo kruga onih ubeđenja koja su meni svojstvena, koja su organski deo 187

187 moje prirode, dakle, uverenja koja predstavljaju suštinu moje psihofiziologije. U svakom slučaju, takva uverenja ja nemam od juče, ja to nosim u sebi još od mladosti i mene ne bi zbunilo ako bi se nešto slično javilo i sada, jer ja mislim da je društveni idealizam upravo sa da potreban, sada u vreme revolucije; naravno, ja pod tim podrazumevam onaj zdravi idealizam koji oplemenjuje osećanja, bez kojeg bi revolucija izgubila moć da čoveka čini svesnijim bićem, svsenijim društvenim bićem, u većoj meri nego što je bio do revolucije, a bez toga bi revolucija izgubila svoje moralno i estetičko opravdanje. Bez tog idealizma i njegovog udela revolucija se kao i čitav život pretvara u dosadni aritmetički problem raspodele materijalnih dobara, problem koji iziskuje šlepu surovost, potoke krvi, koji budi zverskc instinkte i ubija duh čoveka kao društvenog bića kako mi to vidimo u ovim našim danima. * * * Pisma o kojima govorim prepuna su vapaja majke 0 čovekovoj propasti, o tome kako među ljudima raste surovost, kako su ljudi sve više divljaci i podlaci, nepoštena bića koja svoju prirodu sve više ogrubljuju. Ta su pisma puna proklinjanja upućenih boljševicima, seljacima, radnicima na njihove glave žene bacaju sve nevolje, kazne, bičeve i užase.»povešati, postreljati, uništiti«to zahtevaju žene, majke i dadilje svih heroja i svetaca, genija i zločinaca, podlaca i poštenih ljudi to zahteva majka Hrista ali 1 Jude, Ivana Groznog ali i bestidnog Makijavelija, krotkog i blagog svetog Franje Asiškog, mračnjaka i neprijatelja radosti Savonarole, to zahteva majka kralja Filipa II koji se od srca smejao samo jednom u životu, onda kada je primio vest o uspehu tokom Vartolomejske noći tome vapi majka; ona govori o najvećem prestupu Katarine Mediči koju je takođe rodila žena, koja je takođe bila majka i koja se, na svoj način, brinula o blagostanju mnoštva ljudi. Odbacujući surovost, organski mrzeći smrt i uništenje, ta žena-majka koja budi najlepša osećanja kod 188

188 čoveka-muškarca, koja je predmet njegovog ushićenja, izvor života i poezije viče: Pobiti, povešati, postreljati... Postoji strašna, grozna protivurečnost koja može sasvim da uništi onaj oreol kojim je istorija obavila ženu. Možda je u osnovi to što žena niie svesna svoje velike uloge, što ne oseća svoje stvaralačke moći i što se odveć lako podaje očajanju koje u njenoj duši, u duši majke, budi ovaj haos dana revolucionarnih zbivanja? Ja se neću baviti analizom tog problema, ali ću biti slobodan da podsetim na sledeće: Vi, žene, odlično znate da je porođaj uvek praćen mukama, da se novi čovek rađa u krvi to je grozna ironija slepe prirode. Na porođaiu vi ričete kao zverka ali se srećno, osmehom Bogorodice, smejete kada novorođenče privijete uz grudi. Ja vas ne korim zbog vašeg životinjskog krika razumem muke koje izaziva nepodnošljiva bol kao da se i sam gušim od te boli, iako nisam žena. Svim srcem, svom dušom želim da se što pre osmehnete osmehom Bogorodice privijajući na grudi novorođenče Rusije! * * * Vi, žene, možete ubrzati mučni porođajni proces, možete da skratite užase muka koje zemlja preživljava, i treba zato da znate da ste vi majke i neiscrpna živa sila i ljubav naših srdaca. Ne podajte se opakim intencijama u životu, uzdignite se iznad fakata. To zahteva snage, ali vi ćete je naći, sada, u Rusiji vi ste slobodne više nego žene bilo gde u svetu šta vam smeta da pokažete ono najlepše, ono materinsko? Treba imati na umu da revolucija nije samo niz surovosti i zločina nego i niz podviga herojstva, časti, predanosti i nekoristoljublja. Zar vi to ne vidite? Možda to ne vidite jer ste zaslepljene mržnjom i zlom? A ako, kada bolje zagledate, ipak ne otkrijete ništa što je svetio, dobro u haosu i buri naših dana stvo 189

189 rite same to svetio i to dobro! Vi ste slobodne, vi ste moćne čarima vaše ljubavi, vi nas, muškarce, možete nagnati da budemo u većoj meri ljudi deca. Četrdesetogodišnji građanski rat u X V II veku izazvao je u Francuskoj provalu divljaštva, divljanja naravi i hvalisave surovosti pa ipak, setite se kako je blagorodno, plemenito tada delovala u zemlji jedna Julija Rekamje. Takvih primera ženskog uticaja na formiranje ljudskog osećanja ili mišljenja možete naći i desetak. Vi, majke, morate biti obilne u svojoj ljubavi prema čoveku i uzdržane u svojoj mržnji prema njemu. A šta je s boljševizmom? Imajte na umu to su takođe ljudi, i njih su rodile žene kao i sve nas, nema u njima više životinjskog nego što ga ima u svima nama. Najboljim među njima, onim divnim ljudima, diviće se ruska istorija, vas i vašu decu će ushićivati njihova energija. Njihovi postupci podležu najžešćoj kritici, čak su dostojni opakog ruganja i oni su svim tim nagrađeni u meri koju, može biti, i ne zaslužuju. Njih davi atmosfera zagušljive mržnje neprijatelja i, što je gore, što je još pogubnije za njih, licemerno, podlačko prijateljstvo s ljudima koji su se probijali do vlasti kao lisice, koji vlast koriste kao vuci i koji nadajmo se tome! moraju crći kao psi. Branim li ja boljševike? Ne, ja se koliko znam i umem, borim protiv njih, ali ja branim ljude čija iskrena ubeđenja znam, čije mi je lično poštenje poznato kao što mi je poznata iskrenost ljubavi tih ljudi prema narodu. Ja znam da oni izvode najsuroviji naučni eksperiment nad živim telom Rusije, ja to prezirem, ali smatram da treba da budem pravedan. 0, da, oni su počinili mnogo najgrubljih, mračnih pogrešaka no i Bog je takođe pogrešio kad nas je sazdao glupljima nego što je trebalo, i priroda je mnogo pogrešila kad se imaju na umu naše želje suprotne njenim ciljevima ili njenoj besciljnosti. Ali, ako hoćete, i o boljševicima se može kazati nešto dobro i ja ću reći, iako ne znamo do kakvih će nas rezultata dovesti, na kraju krajeva, njihova politika, da psihološki boljševici već čine ruskom narodu ogromnu uslugu; oni su 190

190 svu tu masu pokrenuli s mrtve tačke i u njoj probudili aktivan odnos prema stvarnosti, odnos bez kojeg bi naša zemlja propala. Ona sada neće propasti jer narod se probudio, u njemu stasaju nove snage koje se ne boje ni bezumlja novatora koji su previše fanatizovani, ni gramzivosti inostranih pljačkaša koji su previše uvereni u svoju nepobedivost. * * * Rusija neće propasti ako vi, majke, svoju žrtvu priložite dajući iz duša vaših ono najnežnije čime se može savladati krvavi i prljavi haos naših dana. Prestanite da vičete mrzeći i prezirući, vičite od ljubavi zar vi koje rađate u mukama da ne shvatite opojnu moć saosećanja prema čoveku! I vi imate sve ono čime se mogu omekšati i učiniti ljudima u srcima majki ima uvek više sunčane topline nego u srcima muškaraca svi drugi. Setite se samo tih prokletih muškaraca boljševika i drugih koji su podivljali, ogrubeli u toku rušenja starog trulog hrama, starog sistema, setite se njih kada su bili novorođenčad kao i svoj novorođenčadi trebalo im je brisati nos jer su bili nemoćna nejač. I tada hoće li se tada naći čovek koji vam neće dugovati najbolje dane svog života? Vi, majke, morate znati da će sve to što životu daje vaša ljubav, moći da nas izbavi od grozne sile mržnje koja ubija najveće osećanje osećanje materinsko. Jeste li pokušale pokušajte samo! da umanjite surovost zaoštrene ljute bitke, jeste li probale da promenite naravi, da oplemenite odnose "koji izazivaju vaš opravdani gnev? Vi se opijate neplodnom mržnjom prema odraslima, ali možda bi bilo korisnije, dostojnije vas, da čuvate mlade ljude i decu od tmležnog uticaja našeg doba? Vi trošite snagu i svoja osećanja skupljajući fakta koja zaista kaljaju čoveka i izazivaju gađenje prema njemu, ali zar ne bi bilo bolje da potražite, da nađete snage koje će sazdati ono što čoveka krasi, što ga čini većim u našim očima? 191

191 Fizičke majke ljudskog sveta, vi biste mogle biti i njegove duhovne majke jer, ako odričete ovo zlo, znači stojite već na visini koja vam dopušta da vidite bolje nego drugi. Podignite i druge na tu visinu! Rusija se muči u porođajnim bolovima vi hoćete da se što pre rodi novo, divno, dobro, lepo nešto lepo ljudsko? Majke, dozvolite da vam kažem, pakost i mržnja su loši akušeri. * N ovi život, br maj Već više puta su mi se obraćali predstavnici kućne posluge moleći me da se»zauzmem«za to da im se dozvoli da u novinama daju oglase u kojima nude usluge ili traže posao04. Evo jedne takve molbe koja je ponuđena u pismu:»postaratje se da objasnite sadašnjoj vlasti da odredi bilo koje novine i da dozvoli da se objavljuju oglasi kojima bismo mi mogli da tražimo za sebe neki posao, kako je to bilo pre. Ranije je bilo otvoriš novine i možeš sebi da izabereš ono što ti znanju odgovara, a sada obijaš pragove mnogih udruženja i gledaš podlačke podsmehe i grube šale, a posla nema. Neka sovjetska vlast odredi novine u kojima bi se putem oglasa mogao tražiti i naći posao. Oglasi će joj doneti prihode, a to je važno jer sovjeti nemaju novaca«. Ne znam je li tačno da oni koji traže posao nailaze u sindikatima samo na»podlačke podsmehe«, ali i nehotice žalbe su jednodušne sam sklon da poverujem da su»grube šale«, i uopšte grubosti, već ustaljena navika nove birokratije. 0 tome su dosta pisali»buržuji«ali nije običaj da se buržujima veruje čak ni onda kada oni sasvim iskreno tvrde da su sve plavuše crnke. Međutim, radnici počinju da se žale: 192

192 »Ja piše jedan od njih imam pred revolucijom ništa manje zasluga nego oni momci na Gorohovoj ulici koji na mene laju kao psi. Ja sam boljševik od 1904, a ne od oktobra, dve godine i sedam meseoi sam bio u tamnici i bio sam pet godina u progonstvu gde sam se nagladovao. Kao predsednik oblasnog komiteta dolazim kod vlasti a na nas se deru i sramota me je da pogledam u oči drugovima seljacima, jer mogu odjednom da me upitaju:»zbog čega se deru kao da smo još pod carem?«. Učinite nešto da se ti ljudi nekako opamete!«. Radnik je uhapšen jer je prekorio pijanog crvenoarmejca zbog grubosti i optužili su ga zbog»kontrarevolucionarnog držanja«; za vreme saslušanja, kako sam izjavljuje,»trpali su mi u usta revolver i govorili da odgovaram! Ja sam im kazao: jesmo li drugovi ili nismo? A oni vele da takve drugove treba po zubima. Dozvolite da kažem, dosta su nas po zubima tukli ranije, a ako je i sada tako onda je skuplja dara nego mera«. Ovakve se optužbe čuju sve češće i ja ne vidim kako se mogu opravdati ljudi koji prouzrokuju takve sramne optužbe i žalbe. Za vreme starog režima prezir prema radnom čoveku se objašnjavao psihologijom svinje koja je pojela pravdu posle 1905, zatim je posebno grubo i odvratno roktala osećajući se pobednikom koji trijumfu je. Ovih dana nemamo pred sobom pobednika, iako se neprestano deremo, trijumfujemo nad kim, i zbog čega da se izdiremo? Zar se mi to ne izdiremo jedni na druge tek iz navike jer su se, eto, nad nama dernjali sve vreme?»ja za armiju ne odgovaram!«odgovorio je jedan vojnik na prigovore koji se obično čuju od civila na ulici. Predstavnici vlasti, te junačine, jučerašnji politički blondini koji su danas sve riđi nekako i to naglo, nemaju pravo da ovakvim odgovorom pravdaju sebe i svoje postupke. Svaki od njih je, verovatno, predstavnik nove, pravične, društveno-humane vlasti i odgovara i

193 lično i za druge, za svu armiju graditelja novog života. To je njihova uzvišena misija, zar ne? Pa zar nisu oni zamenili stare sejače»razumnog, dobrog i večnog«? A šta to tako novo unose oni, novo i razumno, u svakodnevni život, u mučni život ove gladne svakodnevice? Ako nemaju uma, možda će imati makar malo savesti i ona će ih nagnati da se zamisle nad optužbama koje protiv njih ističu predstavnici one klase čijim interesima oni, tobože, služe. Strašću izgladnelog to je psihološki razumljivo Petrogradska pravda beleži svaku dobru reč koja je rečena na adresu»boljševika«. Kada govori Izgojev ironijom jezuite ili Klara Cetkin uz mnoga objašnjenja koja umanjuju pohvalu, Pravda to odmah preštampava, prenosi sve te sumnjive pohvale očevidno smatrajući da su one nešto njoj upućeno97. Ona je preštampala i nekoliko reči iz mog odgovora ženama i propratila ih je ovakvim pitanjima:»zar se Gorki neće složiti sada^da su mnoge»misli«koje je izražavao ranije, bile stvrano»nesvojevremene«?«. Ne, neću se složiti. Sve ono što sam rekao o divljačkoj surovosti, o surovosti boljševika koja ide do sadizma, o njihovoj nekulturi, o njihovom nepoznavanju psihologije ruskog naroda, o tome da oni izvode odvratan eksperiment nad narodom i da uništavaju radničku klasu sve to, i još mnogo drugog što sam izrekao o»boljševizmu«, zadržava i sada svoju snagu, važi i sada. * N ovi život, br jun U muško odeljenje Obuhovske bolnice primljen je»sa simptomima izražene iscrpljenosti koja je posledica nedovoljne ishrane«profesor Tehnološkog fakulteta, 194

194 fizičar Nikolaj Aleksandrovič C-ezehus. U svoje vreme je profesor Gezehus bio toliko popularan kao naučnik da su talentovani nastavnici fizike zvali sebe, u počast njemu, gezehusima. Sada mu je 72 godine, on leži u Obuhovskoj bolnici iznuren gladovanjem, s oteklinama na nogama. Mislim da ovo ne iziskuje objašnjenja niti lamentacije, samo podsećam da je velika francuska revolucija skinula glavu hemičaru Lavoazjeu ali nije svoje naučnike morila glađu. Budući da je kod nas, u moralnoj otupelosti koja je opšta pojava, sve moguće, možda će mi neki cinik kazati: Pa profesor ima 72 godine... Ali i najgnusniji cinik će biti razoružan kada bude saznao da na muškom odeljenju samo u Obuhovskoj bolnici leži 134 čoveka koji boluju»od posledica izgladnelosti«, koji su oboleli»usled izgladnelosti ili nedovoljne i nepravilne ishrane«i da je njih 59 mlađe od 30 godina a njih 30 mlađe od 20. Sve su to ljudi koji se bave fizičkim radom i njima je za normalan život potrebno toplotnih kalorija radi održanja organizma a oni u sadašnjim uslovima dobijaju snabdevanje od toplotnih jedinica, to jest manje od one količine koja je čoveku neophodna. Treba imati na umu da organizam nikako ne prihvata sve što želudac prima hleb koji je pola od slame, riblje glave i slično može samo da škodi, a nikako da koristi ljudima. U Petrogradu počinje glad i sve brže napreduje. Skoro svakodnevno odnose s ulice ljude koji padaju od iznurenosti: čuješ, tako, pao kočijaš, te general-major, onamo su pokupili oficira koji je prodavao novine, onamo, pak, modistkinju. Ali strasnija od smrti zbog gladovanja je može biti duhovna iznurenost koja se sve češće zapaža. Nedavno je pažnju lekara zaokupila činjenica naglog opadanja težine među ljudima koji se bave intelektualnim radom. Ljudi te kategorije se hrane, ipak, bolje od radnika, njima je i potrebno manje kalorija, za hiljadu manje, pa ipak iscrpljenost među njima je sve veća. Medicinska istraživanja su pokazala da ti ljudi oslo 195

195 bađaju ogromnu količinu fosfora što govori o nenormalnom trošenju nervnog tkiva a to će, na kraju krajeva, dovesti do duhovne iscrpljenosti, presahnuće njihove stvaralačke moći koje su našoj zemlji potrebnije sada nego ikada ranije. Petrograd umire kao grad, kao centar duhovnog života. I u tom procesu umiranja se oseća jeziva pokornost sudbini, onaj ruski pasivni odnos prema životu. Bio sam duboko ganut jednodušnošću s kojom su ljudi raznih klasa ukazivali pomoć zaboravljenoj od svih ženi lekaru V. A. Petrovoj koja je umirala od gladi i u prljavštini. Gospođa Vedenska Z. i M. A. Berens me obaveštavaju da je Petrova»živela u takvim užasnim uslovima nekoliko godina«. Malo smo zakasnili s pomoći. A šta je doživela V. A. Petrova o tome mi javlja gospođa J. Pugovko:»Jučer smo još jednom imale pred očima košmar i užas pred nama je bilo staračko, glađu i vašima unakaženo telo, vaši su milele po telu. Kako da izrazimo šta su videli svojim očima lekari pa čak i sluškinje koje su se svega nagledale za vreme dok smo kupale Petrovu. Jedna sluškinja mi se obratila pitanjem:»gde ste je našli?«. Rekla sam gde.»ko je ona?«na moj odgovor da je ta žena lekar sestra me je pogledala razgoračenim očima i pokazujući na Petrovu u kadi skoro da je povikala ne verujući: Ko? Ona je lekar? Kao gorki prekor zazvučale su reči jednog lekara koji se tu našao: Ne žive svi doktori, kako se vidi, bogato«. Treba nešto učiniti, treba se boriti protiv ovog procesa fizičkog i duhovnog iscrpljivanja inteligencije, treba shvatiti da je ona mozak zemlje i da nam taj mozak nije nikada bio potrebniji i dragoceniji nego što je sada u ovim našim danima. Intelektualne snage Petrograda treba hitno da se organizuju u cilju samoodržanja, odbrane od gladi i nervne iscrpljenosti. Treba početi od malih poslova 196

196 od organizacije kuhinje i u tom smislu tražiti sredstva i puteve za nešto veće, važnije. Ne treba da budemo tako pasivni i apatični jedni prema drugima jer glad izaziva apatiju, a apatija sa svoje strane pojačava glad i to može poprimiti razmere katastrofalne stihije. Stremeći slobodi mi ne smemo staviti na stranu ljubav i pažnju prema čoveku. * N ovi život, br jun Poslali su mi svežanj jugofobskih proglasa. Jedan je objavio Centralni komitet hrišćanskog saveza socijalista u Moskvi 6-og maja, a drugi Petrogradska sekcija istog komiteta. Ne znam postoji li takav»komitet«ali ako postoji njegovi članovi nisu, naravno, ni hrišćani ni socijalisti nego obični Rusi, oni podivljali neradnici i lenštine koji, sami sebi krivi zbog nedaća, bestidno krive za sve za rđav život i svoje ništavilo sve i svakog, samo ne sebe. Da oni nisu hrišćani, pa prema tome ni nekakvi socijalisti, o tome svedoči njihov podlački proglas. Evo njegovih prvih fraza:»antisemiti svih zemalja, svih naroda i svih partija, ujedinite se!«savez hrišćanskih socijalista»se obraća svim građanima Rusije da se očiste od ološa judejskog koji zagađuje našu domovinu od njenog vrha do dna narodnog života. Posebno je taj ološ zagadio život naše inteligencije, naše takozvano obrazovno društvo koje vaspitava judejska štampa koja propoveda lažne principe jednakosti i bratstva svih naroda i plemena. Ali svaki razuman čovek zna da jednakosti i bratstva nema niti ih može biti, pa prema tome ne može biti ni jednakog onosa prema svim ljudima, prema svim nacionalnostima«. 197

197 Zar ne ovo su istinski sledbenici Hristovi i obilja ljubavi njegove, Hrista za koga nije bilo»ni Jelina ni Judeja«, koji je sam, zajedno s prvim apostolima, bio Judej i postradao primivši muke i smrt za čoveka uopšte, za ljude svih rasa i plemena? Zar ne lepi su mi ti»socijalisti«za koje je princip jednakosti»laž«i»đubre judejsko«? Glupi, jadni i žaljenja dostojni ljudi! Tvrdeći da su građani Rusije skroz prožeti judejskim lažima, to jest principima jednakosti i bratstva svih naroda i plemena onim svetim principima koje propovedaju skoro sve religije i svi mislioci sveta, svih vekova i zemalja, pisci tih proglasa pokazuju veoma laskav no, avaj! i sasvim pogrešan sud o građanima Rusije. I sami građani, članovi tog Saveza hrišćanskih socijalista ne samo što nisu»prožeti«uzvišenim principima jednakosti nego jednostavno, kao i većina građana Rusije, nemaju nikakvu predstavu o planetarnoj, opštekulturnoj vrednosti tih principa. Oni dalje pišu:»pripadnici arijevske rase to je pozitivan tip ljudi kako u fizičkom tako i u moralnom pogledu, a Jevrejin je negativan i nalazi se na najnižem stupnju ljudskog razvoja. Kada naša inteligencija, ta naša»so zemlje ruske«bude to shvatila i urazumila se, ona će odbaciti, kao što se odbacuju stare nepotrebne prnje, blentave fraze o tome da su Jevreji jednaki sa nama, fraze o potrebi jednakog odnosa prema nama i prema tim parijima njihovog jednakog tretmana sa ostalim ljudima«. Zamislite samo»i prema ostalim ljudima«dakle, i prema Jevrejima se ne treba odnositi kao prema tim ostalim ljudima. Ko su ti ostali ljudi? Možda su to Nemci, predstavnici»arijevske rase«, onaj»pozitivan tip«u»moralnom pogledu«kome ne smeta da masovno ubija nenaoružane ruske seljake kao i Jevreje? A da nisu to krotki Sloveni, Rusi koji sada na ovako besmsilen i surov način pljačkaju i uništavaju jedni druge? 198

198 Ili su ti»ostali ljudi«uopšte svi ljudi koji mogu na ovaj ili na onaj način da spreče mirno napredovanje vučjeg patriotizma autora ovih proglasa? Jer, sumnje nema, proglasi dolaze iz kruga onih Rusa, grabljivaca, koji su navikli da kajišare sto na sto, da od svog naroda skidaju i sedam koža. Razume se,»ostali ljudi«to je nehotično rečeno, to je glas»hrišćanskih socijalista«kojim progovara njihova socijalna podivljalost, njihova moralna i svaka druga neprosvećenost. Međutim, mestimice je neprosvećenost sasvim sumnjiva, pa ako hoćete i sasvim lažna. Petrogradski proglas je upućen»radnicima, vojnicima i seljacima«i očevidno se računalo na njihovu umnu zaostalost, na mrak u glavama onih kojima je upućen. U njemu se pita:»poznajete li dosta Jevreja kovača, kućepazitelja, onih koji se služe čekićem, zemljoradnika, pralja, kuvarica i onih koje peru sudove? Da li ste videli našeg Jevrejina kako prosi groš na ulici gradskoj? Ne«. Razume se, ne, niko nije video u Petrogradu ili Moskvi Jevrejina kućepazitelja jer ta policijska dužnost nije nikada poveravana Jevrejima i jasno je zašto. U odesi su većina kočijaša-taljigaša Jevreji: 92% Jevreja koji žive u prostoru koji je strogo određen su zanatlije i siromasi. Potpuno je tačno da van tog prostora Jevreje siromahe niko nije video, oni su organizovali među sobom uzajamnu pomoć i policija im ne bi ni dozvolila da prose, čak mislim ako bi tog i bilo onda bi im pravoslavni hrišćani puni ljubavi trpali u ruke ne hleb nego kamen ili zmiju. Kako je sve to lažno, kako je odvratan taj antisemitizam lenjog kljuseta! Kad čovek čita sve te odvratne gadosti koje ruskim buzdovanima nameće njihova gadna zloba i nemoć počne da se stidi zbog Rusije, zemlje Lava Tolstoja, zemlje koja je stvorila najhumaniju, najčovečniju književnost na svetu. Treći proglas je provokacija, izmišljotina, ona je glupa i sasvim mangupska proklamacija: On je naslovljen ovako: 199

199 »Tajno. Predsednicima odseka Svetslcog jevrejskog savezu«i u njemu se»pi'edsednicima«preporučuje»opreznost«svake vrste.»mi moramo odlučno i nesalomivo ići putem rušenja tuđih oltara i prestola«,»mi ćemo nagnati Rusiju da klekne«,»mi činimo sve da uzvisimo veliki jevrejski narod«no, ne žurimo pazimo, budimo»oprezni«. Koga ovi idioti plaše ovim izmišljotinama? Makar da su vodili računa o tome da cirkular ovakvog značaja upućen»predsednicima Svetskog jevrejskog saveza«bude na jevrejskom jeziku, a ne na ruskom, ili bar da su se dosetili da dodaju»prevod s jevrejskog«. Kako je sve to bez dara i sramno! Ostali proglasi nisu oštroumniji od citiranih. U više navrata sam podsećao antisemite da se to što Jevreji umeju da zauzmu bolja mesta u životu, bolje i ugodnije pozicije, može objasniti njihovom sposobnošću za rad, zanosom koji unose u rad, ljubavlju prema»radu«i sposobnošću da se dive poslu. Jevrejin je skoro uvek bolji radnik od Rusa, to ne treba da nam bude krivo, to treba od njih da naučimo. U stvari ličnog profita i na sceni javne delatnosti Jevrejin je bolji on unosi više strasti nego brbljivi građanin Rusije i na kraju krajeva ma kakve sitnice antisemisti iščeprkali jasno je da oni ne vole Jevrejina jer je bolji od njih, spretniji, sposobniji za posao. Sada kada nam se sa groznom očevidnošću otkrilo koliko nas je monarhija ubila, onemoćala i duhovno uškopila, morali bismo posebno da cenimo sposobnog radnika, ljude spremne na inicijativu, zaljubljene u rad, a mi ne mi odavno vičemo koliko nas grlo nosi:»udrimo ih jer su bolji od nas!«. Samo zato, samo zato gospodo antisemiti, ma šta vi govorili! U proglasima se naravno, ne poklanja malo pažnje takvim Jevrejima kakvi su Zinovjev, Volodarski i drugi Jevreji koji uporno zaboravljaju da će njihova netaktičnost i glupost poslužiti kao materijal za optužbu protiv svih Jevreja. Ništa!»Nema tora bez šugave ovce«pa ipak, nije pun tor sve samih šugavih ovaca i, naravno, 200

200 postoje hiljade Jevreja koji mrze ljude tipa jednog Volodarskog verovatno istom onom jarosnom mržnjom kakvom ih mrze ruski antisemiti. Razume se, to neće ubediti antisemite da svi Jevreji nisu isti i da je klasna mržnja među Jevrejima isto onako snažna kao i kod drugih nacija; to njih neće ubediti jer oni hoće da budu ubeđeni u suprotno. Ali možda bi oni koje sada hoće da nahuškaju protiv Jevreja da oni, i vreme je već za to trebalo da se pobune zbog ovih novih pokušaja organizacije pogroma? Možda će oni naći za potrebno da baš danas kažu autorima tih proglasa Krmanošima narodnog obračuna i drugim organizacijama tih mračnih avanturista: «Ruke sebi! Mi smo gospodari zemlje, mi smo joj doneli slobodu, mi ne krijemo svoje lice i nećemo dopustiti takvim mračnim tipovima da upravljaju našim razumom, našom voljom. Dalje od nas! * Novi život, br jun Stekavši politička prava narod je dobio mogućnosti da slobodno stvara i razvija nove oblike društvenog života, ali se još uvek nalazi, i spolja i iznutra gledano, pod uticajem plesni i rđe starog režima. U narodnim masama još nema znakova težnje za korenitim promenama u čovekovom odnosu prema sebi, prema svom bližnjem, prema životu uopšte. Život je prezasićen obiljem dragocenih ideja koje su masama potpuno nove, ali te ideje stižu u sferu instinkta i osećanja koja su kvalitativno gruba i kvantitativno ograničena, u toj sferi se te ideje s mukom usvajaju ako se uopšte usvajaju u šta se, na žalost, može sasvim normalno sumnjati. 201

201 Revolucija, koja je delo najenergičnijih ljudi, troši i guta dragocene snage veoma brzo, a proces skupljanja i organizacije novih snaga teče zabrinjavajuće sporo. Nužno je pospešiti rast i razvoj tih snaga, nužno jc već sada stvarati uslove za stvaranje novog čoveka, za najhitnije prikupljanje novih rezervi koje će biti u stanju da uvereno i razumno produže rad na reorganizaciji Rusije. Očevidno je da sama politička propaganda nije dovoljna za stvaranje novog čoveka, nije dovoljno ni organizovati samo ideje, potrebna nam je organizacija volje, vaspitanje, razvitak i produbljivanje emocija. Moramo se pobrinuti da imamo, uporedo s političkim vaspitanjem naroda, i neprestani razvoj njegovog moralnog i estetičkog vaspitanja samo će se pod tim uslovima naš narod potpuno osloboditi jarma svoje nesrećne istorije, samo se tim putem može izbaviti od ropstva starog načina života, samo se s novim idejama i s novim načinom osećanja on može naučiti da svojoj volji nametne jasne, razumne i ostvarijive ciljeve. Treba znati da se narod vekovima nalazio pod uticajem surovog i punog beznađa učenja crkve koja je propovedala njegovu ništavnost pred tajanstvenom silom koja po svojoj volji i bez odgovoi'nosti upravlja njegovom sudbinom; takvo shvatanje su snažno i jasno pomagali svi uslovi društvenog života koje je nudio besmislen jaram ruske monarhije. To učenje koje je isticalo nemoć razuma i ljudske volje i nametalo najveće obaveze kao što je podvizanjc u vrlini, pretilo je čoveku da će večno biti kažnjen ognjem pakla to učenje nije moglo da probudi aktivnu energiju koja služi organizaciji zemaljskog života, stvaranju sreće i radosti po volji čovekovoj, po razumu njegovom. Goneći čoveka u mračni ponor njegove svesti o ništavnosti pred Bogom to je učenje bilo snagom svoje formalne logike odlična ilustracija onih uslova društveno-političkog života u kojima se živelo; ono je sputavalo aktivnost, gušilo inicijativu i čin narodne volje, ono je bilo duboko zahvatilo dušu inteligencije, ono je zahvatilo rusku književnost u njenom najboljem delu 202

202 i zavilo čitav naš život u crninu beznađa, skrušene tuge, elegične pokornosti sudbini. Teorijsko pobunjeništvo i praktična borba koju je hrabro, herojski, vodila naša inteligencija protiv preživelih oblika života i ideja, nije vođena pod uplivom crkveno-monarhističkih ideja, koje su tobože humane, nego, zna se, protiv njih, u ime instinkta samoodržanja paganskog instinkta koji je pobudio nastanak Renesanse i oduvek služio čoveku kao podsticaj u pobuni protiv njegovog, čovekovog, shvatanja o neumitnosti sudbine. Nastaviti tu pobunu, ojačati je i učiniti dubljom to je najsvetiji i najherojskiji cilj inteligencije. Revolucija, koja je jedina u stanju da oslobodi i oplemeni čoveka, mora da se izvrši u njemu, u čoveku, a to će biti moguće samo ako se budemo očistili plesni i prašine zastarelih ideja. Da, narod je usvojio neke ideje i one su se u njemu preobratile u emocije koje su zarobile njegovu slobodu misli i njegovu volju. Da bi se savladale takve emocije treba probuditi nove, aktivnije po svom karakteru. Mi preživljavamo epohu katastrofe, epohu heroizma, i mi treba da pružimo narodu nove prizore, knjige, slike, muziku sve ono što će u masama vaspitavati sposobnost da se oseti zanos borbe. Tragedija najbolje budi osećanja, patos tragedije najbolje čupa čoveka iz blata i prljavih mreža života, najzad tragedija nas humanizuje. Kada gledalac posmatra tragediju on shvata ako je pravi gledalac i uzdiže se iznad haosa svakodnevice, iznad običnog, jer podvizi heroja su izuzetan prizor, svečani prizor igre ili bitke velikih sila čovekovih protiv sopstvene sudbine. * * * Polazeći od ovakvih razmišljanja, čija shematičnost, nadam se, ne smeta njihovoj jasnosti, dovozljavam sebi pravo da kažem nekoliko reči o praksi kulturno-prosvetne aktivnosti koju sada sprovode različite grupe i organizacije. Počeću od jedne činjenice. 203

203 U jednom radničkom predgrađu Petrograda otvoreno je pozorište, scenu je dekorisao daroviti umetnik i na njoj su se videli likovi radnika mišićavih ruku, zavrnutih rukava, fabrike, fibrički dimnjaci sve je bilo urađeno u kubističkom stilu. Radnici su, upoznavši se s ovom umetnošću, odlučno izjavili:» Nosite to, to nama ne treba! Nama je potrebno da neko u nama podstiče ljubav prema prirodi, polju, šumi, širokim prostranstvima ispunjenim živim igrama boja i suncem. Podstičite u nama ljubav prema lepoti, nama nije potrebna dosada svakodnevice!«. To je bukvalno tako bilo rečeno i to su rekli radnici. U tim rečima se sasvim jasno oseća normalni i prirodni zahtev zdravog čoveka koji u umetnosti traži suprotnost onoj stvarnosti koja kinji i umara njegovu dušu. Odvratne pojave svakodnevice on zna bolje od umetnika i ako umetnik nije liričar koji ume da razveje turobni mrak radničkovog života nežnom i blistavom topilnom iz svoje duše, ako nije satiričar koji ima snage da tako iskaže i prikaže grozni pakao svakodnevice da njegova slika ili pesma probudi osećanje gađenja i akltivnog stava prema svakodnevici života ako ne ume da izrazi organsku težnju prema nečem što je praznik duše, ako nije u stanju da u običnom i uobičajenom otkriju ono herojsko i bitno ako, velim, umetnik ne može sve to da pruži njegova umetnost nije potrebna radniku, čoveku koji je navikao da od amorfne mase sirovina stvara najpreciznije predmete, komplikovane aparate i moćne mašine. Radnik je takođe umetnik on oblikuje amorfnu masu. Njemu se ne može sviđati i ništa mu novo neće govoriti taj kubizam i sve to takozvano»linearno slikarstvo«. Vrlo je verovatno da nove tendencije u slikarstvu imaju budućnost, ali sve je to za sada kuhinja u kojoj se stvaraju»tehnike«koje mogu biti zanimljive samo ljudima prefinjenog ukusa, umetničkim kritičarima i istoričarima umetnosti. Nuditi svu tu»kuhinju«ljudima koji žude za savršenom lepotom znači isto što i davati 204

204 im da čitaju stotinu puta precrtane rukopise i korekture Tolstojevog romana Rat i mir. Prelazeći od slikarstva na scensku umetnost ja postavljam paradoksalno naizgled pitanje: šta je korisnije u poslu društveno-estetičkog vaspitanja masa Čehovljev Ujka Vanja ili Rostanov Sirano de Berzerak, Cvrčak na ognjištu od Dikensa ili neki komad Ostrovskog? Ja sam za Rostana, Dikensa, za grčke tragičare i duhovite, vesele komedije francuskog pozorišta. Ja sam za taj repertoar zato što usuđujem -se to reći poznajem duhovne težnje raničkih masa. U njoj je najdublje probuđena svest o klasnoj mržnji i društvenim razlikama, u tim masama i postoji želja da se sagledaju i shvate opšteljudski problemi, problemi ljudskog jedinstva, ona već oseća da je svest o takvom jedinstvu osećanja i misli osnova ljudske kulture, znak opšteljudske težnje ka radosti i sreći ka večnom prazniku na zemlji. Ona želi da svojom dušom oseti ono najbolje što je stvorila ljudska misao, čovekovo osećanje, ona hoće da se divi čovekovom geniju ona hoće da ga shvati i da ga zavoli. * * Vf Otrovnu izmaglicu svakodnevice, zatrovane neprestanom mržnjom zbog kore hleba, vekovima je tako bilo, kod svih naroda je tako bilo, ukrašavali su i umekšavali su plodovi stvaralštva nauka i umetnosti i samo nauka i umetnost mogu da oplemene našu animalizovanu svakodnevicu. I upravo je važan, savremen, nužan zahtev da se u našu fantastičnu, podivljalu savremenost unesu najuzvišenija dela naučnika, dela umetnosti, sve ono što je najdragocenije u svetu, sve iz riznica njegovog duha, sve što ima snagu da utiče na čovekovo formiranje sve što čoveka koji stvara može da podigne iznad stvorenog. čovečanstvo je stvorilo mnogo lepote, ljudi svakodnevno stvaraju mnogo smeća i gadosti i u toj gomili 205

205 neizbežnih nepotrebnih sitnica lepota postaje nevidljiva. Treba živeti tako da nam ona bude stalno pred očima samo ona može da izazove osećanja i misli, da podstakne postupke koji su dostojni čoveka. A ako čoveka smestimo u svinjac glupo je očekivati da postane anđeo. * N ovi život, br jun Kada čovek posmatra delatnost revolucionara naših dana jasno može razlikovati dva tipa: jedan je, da tako kažem, večni revolucionar, a drugi revolucionar određenog vremena, dana današnjeg. Prvi je ovaploćenje revolucionarnog prometejskoa principa i duhovni je naslednik svih onih brojnih ideja koje su pokretale Čovečanstvo i vodile ga ka savršenstvu, i te se ideje manifestu) u ne samo u njegovom razumu i osećanjima nego i sferi podsvesnog. On je živa, osetljiva karika beskrajnog lanca ideja, dinamičnih ideja, i u svakom društvenom sistemu on je, ukupnošću svojih osećanja i mišljenja, opredeljen da čitavog života bude nezadovoljan jer zna, i u to veruje, da čovečanstvo raspolaže snagom beskonačnog stvaranja onog što je od dobrog bolje. On vatreno ljubi večno mladu istinu, ali ne u onoj meri emotivno i fizički da bi je pesnicom nabijao u srce i glavu ljudi koji su još zarobljeni mrtvim istinama prošlosti ili neodoljivo zaljubljeni u ono što je preživelo. Uopšte uzev, za njega su ljudi neiscrpna, živa nervna energija koja večno stvara nove osete, osećanja, misli, ideje, stvari i oblike života. On bi hteo da oživi i oduhovi čitav mozak sveta koliko god ga ima u lobanjama svih ljudi na zemlji, ali težeći tome, tom svom jedinom i stvarno revolucionarnom cilju, on ne pribe- 206

206 gava ovom ili onom obliku nasilja nad čovekom, a ako to na neki način čini u nezaobilazno nužnim slučajevima on to čini s osećanjem organskog gađenja prema svakom činu nasilja. On dobro zna da se, prema rečima, tačnim rečima jednog od divnih ruskih mislilaca,»užas istorije i njene najveće nedaće sastoje u tome što je čovek grubo uvređen«98 njega je uvredila priroda koja ga je stvorila i bacila u pustinju sveta da bude zver među zverima, koja mu je kao i svakoj drugoj životinji, za razvitak i usavršavanje, pružila uslove kakve imaju i životinje; čoveka su uvredili bogovi koje je on, u strahu i divljenju pred prirodnim silama, stvorio na brzinu, nevešto i sasvim»po liku i naličju svojemu«; njega je neizmerno uvredio lukavi i snažniji njegov bližnji, a najviše to je najgore od svega on sam svojim kolebanjem između drevne zveri i novog čoveka u sebi. Večni revolucionar nije lično uvređen i kivan na sve ljude, on ume da se uzdigne iznad ličnog i da u sebi pobedi sitničavu, pakosnu želju za osvetom ljudima zbog nevolja i muka koje je pretrpeo od njih. Njegov ideal je fizički snažan čovek, divna zver, ali je takva fizička lepota kod njega u skladu s čovekovom duhovnom moći i lepotom. Ljudsko to je nešto duhovno, nešto što stvara razum, ili što nastaje iz razuma, to je ono što donose nauka i razum, umetnosti i što nejasno oseća sve veći broj ljudi odatle i osećanje jedinstva ljudskih ciljeva i interesa. Večni revolucionar teži svom snagom svoga duha da produbi i da proširi tu svest, da ona obuhvati čitavo čovečanstvo i da, šireći i rušeći pred sobom sve, sve ono što deli ljude na rase, nacije i klase, stvori na svetu jednu porodicu radnikagospodara koji će biti tvorci svih riznica radosti, života za sve. Menjajući društvene uslove nabolje večni revolucionar ima pred sobom samo stepenike beskrajne lestvice koja vodi čovečanstvo na potrebne visine, on ne zaboravlja da je upravo u tome i smisao istorijskog procesa u kojem je on lično jedna od beskonačnog broja nužnosti. 207

207 Večni revolucionar to je sredstvo koje neprekidno draži mozak i nerve čovečanstva, to je ili genije koji ruši stare istine, one koje su postojale pre njega, i stvara nove; ili skroman čovek koji ima mirnu svest 0 svojoj sili, čovek koji sagoreva tihim, ponekad skoro nevidljivim ognjem i osvetljava puteve ka budućnosti. Revolucionar za čas sadašnji, onaj od ovog dana to je čovek koji do bola oseća socijalne nedaće i uvrede, patnje koje donose ljudi. Prihvatajući razumom revolucionarne ideje koje nameće vreme, on po zakonu svog emocionalnog sklopa, ostaje i dalje konzervativan pa nam često deluje i kao tužan, često i tragikomičan primer bića koje kao da se našlo među ljudima naročito zato da unakazi, da isprlja, da učini smešnim, banalnim 1 glupim sav onaj kulturni, humani, opšteljudski sadržaj revolucionarnih ideja. On je, pre svega, lično uvređen, uvređenim se oseća zbog toga što nema talenta, što je nemoćan, zbog toga što su njega vređali, pa čak i zbog toga što je nekada bio u tamnici ili što je živeo tegobnim životom emigranta. On je kao sunđer upio u sebe žudnju za osvetom i hoće stostruko da naplati svima koji su ga uvredili. Ideje koje je on prihvatio samo razumom, ideje koje mu nisu obuzele dušu stoje u direktnoj i nepomirljivoj protivurečnosti s njegovim postupcima, s njegovim načinom borbe s neprijateljem a taj način je onaj isti koji su koristili njegovi neprijatelji jer, drugi on ne može ni da pojmi. Pobunjeni, za jedno vreme, rob osvetoljubivog boga koji kažnjava, on ne oseća lepotu boga milosrđa, svepraštanja i radosti. On ne oseća da je organski povezan s prošlošću sveta, on se oseća slobodnim od svega, ali je u sebi sputan mučnim konzervativizmom zooloških instikata, sputan je gustom mrežom sitnih, banalnih utisaka i nema snage da se uzdigne iznad njih. Njegov način mišljenja ga nagoni da u životu i u čoveku pre svega otkriva negativne crte; iz dna duše on prezire čoveka radi koga je jednom, pa i stotinu puta, stradao i pati zbog toga što hoće da primeti i da uvaži muke drugog. Nastojeći da izmeni spoljašnje oblike društve 208

208 nog života, revolucionar za čas sadašnji nema snage da nove oblike ispuni novim sadržajima, on u sve unosi ona osećanja protiv kojih se nekada borio. Kada bi mu nekim čudom ili nasiljem pošlo za rukom da stvori novi život on bi se prvi osetio tuđim i usamljenim u atmosferi tog novog života, jer on je, u suštini svojoj, ne socijalista, čak ne ni presocijalista, nego individualista. On se prema ljudima ponaša kao nedaroviti naučnik prema psima i žabama koji mu služe za surov naučni eksperiment, ali s jednom razlikom nedaroviti naučnik koji muči životinje uzaludno to, ipak, čini u interesu i na korist čoveka, dok je revolucionar sadašnjeg časa neiskren sa tim svojim eksperimentima koje vrši na ljudima. Za njega su ljudi materijal koji je utoliko pogodniji ukoliko ima manje duha u sebi. Kada se lična i društvena svest čovekiova podiže do protesta protiv čisto spoljašnje, formalne revolucionarnosti, revolucionar časa ovoga, ne ustručavajući se, preti onima koji protestuju kaznama kao što su to činili i sada čine mnogi predstavnici tog tipa. To je hladnokrvni fanatik, asketa, on uškopljuje stvaralačku snagu revolucionarne ideje, pa prema tome, on ne može biti nazvan tvorcem nove istorije, on ne može biti njen idealni heroj. Da nije njegova zasluga u tome što je, razbudivši u ljudskoj masi staru, surovu zver, približio kraj i smrt zverskog načela? Surovost ubija i može, na kraju, da nametne organsko gađenje prema sebi, a u tom je i njen kraj. njena smrt. Čini mi se da mi počinjemo da formiramo u sebi osećanje upravo tog fiziološkog gađenja prema svemu što je krvavo, surovo, prljavo trebalo bi da to gađenje bude jače i da se nametne kao idiosinkrazija koju oseća većina

209 Novi život, br jun Histerične osobe mi pišu odvratna pisma prete mi da će me ubiti. Namera, kako mislim, nije ozbiljna i nije toliko zločinačka koliko je nepismeno, glupo iskazana. Ubistvom se ne dokazuje ništa, samo to da je ubica glup. Smrtna kazna ne čini ljude boljima nego što su. Koliko god ubijali ljude oni koji ostanu živi idu putem, ipak idu, koji je odredila istorija smrt nije u stanju da zaustavi razvoj istorijskih sila. Zar se kod nas, u Rusiji, malo ubijalo, u gradovima, u hiljadama sela, a ubijali su da bi sprečili narastanje revolucionarnih raspoloženja? Pa, ipak je revolucija izrasla do svoje pobede. I u našim danima, kada ljude ubijaju ništa manje nego što su ih ubijali ranije, ipak će, na kraju krajeva, pobediti ono najrazumnije, ono najzdravije. Što se fizičkog nasilja tiče, ono će uvek ostati neoborivi dokaz moralne nemoći to je takođe davno poznato i vreme je da se to shvati. A pretiti čoveku smrću zbog toga što je takav kakav je to je tupo i glupo. * * * Optužuju me da sam se»prodao Jevrejima«. To je takođe glupo. Naravno meni je poznato da u zemlji gde su se, od davnina, svi navikli da se prodaju i da se kupuju, čovek koji brani neku beznadežnu stvar mora biti proglašen za nekog ko se prodaje. Psihologija većine podrazumeva da svaki čovek bude na ovaj ili onaj način poročan, da na svakom bude neka tamna mrlja. To je specifična psihologija profesionalnih mangupa oni ne mogu da zamisle poštenog čoveka, jer njima se sviđa da svi budu takvi, to je žudnja njihove duše. A možda pate i od zavisti: svako je od njih spreman da se proda, i to što skuplje, ali eto neke ni 210

210 po koju cenu ne bi čovek kupio. I zato su, eto, ozlojeđeni kako to? Mi smo dovedeni u uslove gde se moramo prodavati, trgovati svojom savešću, a oni tamo ne prodaju se! Iako sami ne veruju da su se ti»neki«prodali, oni na sva usta viču: Prodao se! Oni su se prodali! Eh, nesrećnici! Bolje bi vam bilo da se potrudite da postanete pošteni ljudi ima u tome i nečeg prijatnog. * * * I još, upućuju mi grozne prekore: tobože ja»ne volim narod«, mrzim ga. To bi trebalo objasniti. Otvoreno ću reći da su ljudi koji mnogo govore o svojoj ljubavi prema narodu oduvek izazivali kod mene osećanje nepoverenja i podozrivosti. Pitam se a pitam i njih da li oni vole one seljake kad se napiju votke i od nje poživotinje, tuku u stomak svoje bremenite žene? One seljake koji troše milione pudova žita za spravljanje»brljuše«a njih, koji ih vole, osuđuju na izgladnjivanje? One koji zakopavaju u zemlju desetine hiljade pudova žita gde ono trune, a njima izgladnelima ga ne daju? One seljake koji zakopavaju u zemlju žive ljude sebi slične, one koji na ulicama organizuju linčeve i one koji se s uživanjem odnose prema čoveku koga premlaćuju do smrti ili ga dave u reci? One koji ukradeni hleb prodaju po deset rubalja za funtu? Uveren sam da ti građani s tolikim obiljem svoje ljubavi dok meni prebacuju da mrzim narod, u dubini svoje duše taj narod isto tako mrze kao i ja što ga mrzim kao što ja ne mogu da volim taj podivljali i koristoljubivi narod. No, ako ja grešim, i ako ga oni ipak vole onakvog kakav je, neka mi oproste, neka izvine za greh moj ali ja ja ostajem pri svom: ja takav narod ne volim. Šta više, ja sam uveren da i ne treba voleti narod kakav je, kao što ga ne treba ni kriviti zbog toga što 14* 211

211 je takav kakav je i što nije drugačiji. Mislim da bi bilo bolje i za narod i za one koji su zaljubljeni u njega ako bi mu oni odano poklonili sva svoja znanja, sve bogatstvo svoje duše kako bi se narod ponašao ljudskije. I dajući mu sve ono što je u njima najbolje, neka ne računaju na to da će njihov nekoristoljubivi trud biti kako valja ocenjen i nagrađen narodnom ljubavlju to se ne događa. Nije važno i malo je zanimljivo to kako se ljudi odnose prema nama, ali je veoma važno kako se mi odnosimo prema ljudima to je ono što treba imati na umu. GOVOR NA JAVNOM SKUPU DRUŠTVA»K UL TURA I SLOBODA«99 U MOSKVI N ovi život, br. 126, 30. jun Suvišno je dokazivati nužnost kulturno-prosvetne delatnosti, to je nešto očevidno, o tome leporečivo govore i prljavi kamen naših kaldrma i vekovima skupljana prljavština u srcima i mozgu ljudi. Sada je jasnije, više nego ikada do sada, kako je ruski narod duboko zahvaćen neznanjem, do kog jezivog nivoa su njemu tuđi interesi svoje zemlje, kakav je on divljak u sferi shvatanja građanskih dužnosti i kako je kod njega, kao kod malog deteta, sasvim nerazvijeno osećanje za istoriju, svest o svom mestu u istorijskom procesu. Kada govorim o»ruskom narodu«ja pod tirn nikako ne mislim samo na radničko-seljačke, trudbeničke mase, ne, ja mislim uopšte na narod, na sve njegove klase, jer neprosvećenost i nekultura su svojstveni čitavoj ruskoj naciji. U toj mnogomilionskoj masi neprosvećenih ljudi koji nemaju predstave o vrednostima života, mogu se izdvojiti tek neznatne hiljade koji pri 212

212 padaju takozvanoj inteligenciji, ljudima dakle, koji su svesni značaja intelektualnih načela u istorijskom procesu. Ti ljudi su, bez obzira na sve svoje nedostatke, ono najveće što je stvorila Rusija tokom svoje teške i grozne istorije, ti su ljudi bili i ostaju istinski mozak i srce naše zemlje. Njihovi se nedostaci mogu objasniti prirodom ruskog tla koje nije plodno talentima intelektualnog tipa. Svi mi talentovano osećamo mi smo talentovano dobri, talentovano surovi, talentovano nesrećni, među njima nije malo heroja ali malo je među nama umnih i jakih ljudi koji su sposobni hrabro da vrše svoju građansku dužnost, dužnost tešku u ruskim uslovima. Mi volimo heroje ako nisu protiv nas ali nam nije jasno da heroizam zahteva emocionalni napor za čas ili za dan, dok herojstvo to zahteva za čitav život. Kulturni rad u uslovima života u Rusiji zahteva ne heroizam nego junaštvo uporan i nepokolebljiv napor svih duševnih sila. Sejati»razumno, dobro i večno«u nemirnoj močvari ruskoj to je neobično težak posao i mi već znamo, setva najbolje naše krvi i najboljih nerava naših na poljanama ruskim i njivama daje lošu, jadnu žetvu. Pa ipak, treba sejati, a to je delo intelektualca, onog koji je danas nasilno odbačen iz života pa, čak, i proglašen za neprijatelja naroda. Upravo on treba da nastavi davno započeto delo duhovnog očišćenja i preporoda zemlje, jer osim njega kod nas druge intelektualne snage nema. Neki će zapitati: a šta je s proletarijatom, s naprednom revolucionarnom klasom? A seljaštvo? Mislim da se ne može ozbiljno govoriti o masi proletarijata kao kulturnoj, intelektualnoj snazi. Možda je to zgodno u polemici s buržoazijom, da se ona zaplaši ili da se sami ohrabrimo, ali je to suvišno ovde gde su se, koliko vidim, skupili ljudi iskreno i duboko zabrinuti za budućnost zemlje. Proletarijat, masovno to je samo fizička snaga, ništa više; tako stoje stvari i sa seljaštvom. Sasvim je nešto drugo, istorijski gledano, mlada radnička i seljačka inteligencija, to je, naravno, snaga duhovno i stvaralački moćna, ali i kao takva ona 213

213 je sada odvojena od svoje mase, usamljena u toj masi, kao što je usamljena i odvojena od mase trudbenika naša stara inteligencija, ona koja je prošla robiju koja je obeležena robijaškim pečatom ne samo zbog toga jer je prošla robijašnice nego i zato što je takva bila njena sudbina u Rusiji, njen život i rad. Čini mi se da nam je najpreči zadatak priznanje potrebe ujedinjenja intelektualnih moći stare iskusne inteligencije sa moćima mlade radničko-seljačke inteligencije. Meni se plan sveruskog kulturnog rada i prosvećivanja ocrtava pred očima ovako: Pre svega organizovanost celokupne inteligencije koja danas shvata i oseća da se samo političkim programima i političkom propagandom ne može vaspitavati novi čovek, da put produbljivanja mržnje i zla vodi ljude do animalizacije i divljaštva, da je za preporod zemlje neophodan lagani, naporni kulturni rad i da će nas samo to moći osloboditi i spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja. Koncentracija snaga to je prvi zadatak dana i, pošto budemo koncentrisali intelektualne snage zemlje, za to treba da privučemo masi intelektualnih radnika sve one rezerve radničko-seljačke inteligencije, sve radnike i seljake koji se danas nemoćno i usamljeno batrgaju u masi koja im je bliska fizički ali koja im je duhovno tuđa koja je iskvarena iskrenom demagogijom fanatika ili maskiranih avanturista. Te će snage imati ulogu gvozdene karike kojom će stara inteligencija biti povezana s novom, povezana čvrsto i ona će tada dobiti mogućnost neposrednog uticanja na nju. Koncentrišući snage, sjedinjujući ih sa svežim snagama radničko-seljačke inteligencije, kulturni radnici moraju voditi računa da koordiniraju i usmere svoj trud to je neophodno u cilju ekonomičnijeg trošenja energije koje nema mnogo kod nas, to je nužno i u cilju oslobađanja od paralelizma u radu. Ako budemo pokrili svu zemlju mrežom kulturno- -prosvetnih ustanova, ako u njima objedinimo sve duhovne snage zemlje, mi ćemo svuda zapaliti vatre koje će obezbediti zemlji svetlost i toplotu, koje će joj po 214

214 moći da prezdravi i da bodro stane na noge, snažna i sposobna za izgradnju i stvaralaštvo. Reč je ne o spoljašnjem, mehaničkom sjedinjenju ljudi koji različito misle, nego o intimnom, živom slivanju svih koji isto osećaju. Samo tada i samo idući tim putem mi se možemo približiti stvarnoj kulturi i slobodi. Predviđam prigovore: a politika? Treba se uzdići iznad politike, treba se naučiti ograničavanju svojih političkih emocija. Ako postoji želja to je moguće. Politika je neka vrsta nižih, fizioloških potreba, s tom neprijatnom razlikom što se političke potrebe neizbežno vrše javno. Politika ma koje vodio, uvek je odvratna, jer se u njoj neizbežno ukrštaju laž, kleveta i nasilje. Budući da je to istina, nju svi treba i da znaju, a znanje će sa svoje strane nametnuti svest o primatu kulturnog truda nad onim što je politički rad. Još ozbiljnija smetnja kulturnog rada je sniženje radne sposobnosti inteligencije to je posledica gladovanja i razočarenja i apatija koja je sve više obuzima. Protiv gladi se treba boriti razvijanjem uzajamne pomoći među ljudima koji se bave intelektualnim trudom, a što se tiče razočaranja naroda u socijalizam, kod nas u Rusiji mislim, ne umem baš ništa tim povodom da kažem. Naravno, bolje je bilo da u svoje vreme nismo mnogo bili očarani jer ničeg što očarati može u ruskom narodu nikada nije ni bilo, ali ako smo se već zaneli i zatim razočarali tu se ništa nema kazati. Očarati se nečim to je čin vere, a razočaranje je osveta zbog slepe vere. Znanje odlično pomaže protiv razočaranja i to je jedino što se može preporučiti razočaranima. Ja sam lično celog svog života u svim svojim osećanjima, mislima i delima uvek polazio od čoveka jer sam zauvek i nepokolebivo bio uveren da postoji samo čovek i da je sve njegova misao i njegovo delo. U ovim danima strašnim za sve, za svu zemlju koju je stvaralo mnoštvo pokoljenja koja su nas vaspitala da budemo ovakvi kakvi smo, u ovim danima bezumlja, 215

215 užasa, trijumfa gluposti i banalnosti, ja imam na umu samo jedno: sve to dolazi od čoveka, sve to on stvara... A on je sazdao sve što je lepo na zemlji, njenu poeziju, sve veličanstvene podvige herojstva i časti, sve radosti i praznike života, sve miline na zemlji, ono smešno i ono veliko, divne snove i čudesnu moć nauka, on je stvorio i svoj drski razum i nesalomivu žudnju za srećom. To je on, čovek, onaj koji uvek u vremenu tragedije, patnji i muka uporno veruje u pobedu novih, dobrih načela nad starima i opakima, to je on i njega ništa neće pobediti on nas je ovde okupio na prijateljski, ljudski dogovor. Pođimo čoveku koji je prljav i mnogogrešan, ali koji iskupljuje i greh i prljavštinu najvećom, nepodnošljivom patnjom. Jesmo li u stanju da stvorimo atmosferu u kojoj bi čovek disao lakše? Mi to možemo, i treba to da učinimo. SARADNICIMA»PRAVDE«,»SEVER N E KOMU N E «I DRUGIMA N ovi život, br juli Vas zanima pitanje»odakle Novom životu novac«100? Novi život sam pokrenuo ja za novce koje sam putem pozajmice dobio od E. K. Grubea i to 275 hiljada, od kojih je 50 hiljada već uplaćeno kreditoru a i ostalu sumu sam mogao već odavno da uplatim samo kada bih znao gde stanuje E. K. Grube101. Osim tog novca u list sam uložio i deo honorara koji sam dobio od Njive na ime mojih objavljenih knjiga. Sav taj novac sam predao A. N. Tihonovu, stvarnom izdavaču Novog života. 216

216 U zajmu koji sam uzeo radi pokretanja lista ja ne vidim ništa sramno i smatram da su optužbe prema kojima sam se prodao podlost polemičara. Ali, radi vašeg znanja ja ću kazati da je za vreme od do 19J7. godine kroz moje ruke prošlo stotine hiljada rubalja za potrebe Ruske socijal-demokratske partije, tu je moja lična zarada koja iznosi desetine hiljada rubalja, a sve ostalo je izvlačeno iz džepova»buržoazije«. I Iskra je štampana novcem Save Morozova102 koji taj novac, naravno, nije pozajmljivao nego ga je dobrovoljno poklanjao. Mogao bih da navedem dobru desetinu poštenih ljudi»buržuja«koji su materijalno pomagali napredak Socijaldemokratske partije. To odlično zna V. I. Lenjin kao što znaju i drugi stariji partijski radnici. Što se tiče Novog života, nije bilo»poklona«, postoji samo zajam koji sam ja uzeo. Vaše klevetničke i prljave izmišljotine o Novom životu ne brukaju nas nego vas.

217 NAPOMENE 1 Tri čoveka su ubijena i šestorica ranjena u sukobu između radnika, demonstranata protiv Privremene vlade, i vojnika. V.»Pucnjava na Nevskom«, N ovi život, 22. april (5. maj) g. Istog dana list Reč, centralni organ konstituciono-demokratske partije, optužio je Gorkog kao urednika Novog života da njegov list prećutkuje dem onstracije organizovane pod parolom»poverenje Privremenoj vladi«. Podsetili su Gorkog na njegov apel za govorenjem istine objavljen u»neugodnim mislima«21. aprila (4. maja). V. N. Rudin,»Otvoreno pism o M. Gorkom«, Reč, 22. april (5. maj) g. 2»Samoograničenje«označava ovde politički kompromis. Socijalista Gorki sarađivao je u Zraku sa takvim umerenim liberalima kakav je istoričar P. G. Vinogradov ( ), koji je jedno vreme predavao na Oksfordskom univerzitetu i bio od strane engleskog kralja proizveden u viteza; i profesor ekonom ije M. V. Bem acki ( ) kasnije m inistar finansija u Privremenoj vladi i načelnik finansijske uprave u vladama Denjikina i Vrangela. Zrak je trebalo da otpočne s izlaženjem početkom Za glavnog urednika je predložen Bernacki, a Gorkom je povereno uređivanje literarne rubrike. Gorki verovatno pokreće pitanje o»samoograničenju«zato što je Reč izrazila sumnju kako je on m ogao računati na saradnju Vinogradova, pobornika rusko-engleskog zbližavanja, ako N ovi život ne sm atra pobedu Engleske ništa poželjnijom od pobede Nemačke. Profesor Vinogradov, sm atra Reč, bio je spreman da radi s Gorkim kada je ovaj još sm atrao nužnim da sebe»ograničava«. Sada je nemačka štam pa prenela antiengleske izjave Novog života pod zvučnim naslovom, kao»nezavisna pozicija Maksima Gorkog«ili»Mišljenje Maksima Gorkog«. V.»Štampa«, Reč, 20. april (3. maj) g. i»novi život«, Reč, 16. (29) maj g. 3 Tako je konstituciono-đem okratsku partiju godine nazvao njen osnivač, istoričar P. N. Miljukov ( ), podvlačeći tim e prihvatljivost konstitucione monarhije za kadete. Pri osnivanju partije, godine, mnogi kadeti su se zalagali za republiku. 4 Proglas ruskih pisaca, umetnika i glumaca bio je upućen»domovini i ćelom civilizovanom svetu«. On je optuživao Nemačku za zverstva i rušenje kulture i predbacivao nemačkim naučnicima, pesnicim a i društvenim radnioima saučesništvo u tome. V. Žurnalist, novem bar 1914, br , str. 1 2, ili Ruske novine, 28. septem bar Književni kritičar i političar Ivanov - Razumnik (pseudonim Razumnika V asiljeviča Ivanova, 218

218 ) tvrdio je da se reči potpisnika razilaze sa onim što sam i čine. Potpisnici izjavljuju da je neophodno oteti oružje iz varvarskih germanskih ruku, ali ga sami ne otimaju, već šalju druge u rat. V.»Rat i 'pravednost'«, Delo naroda, 21. april (4. maj) g. Lenjin je takođe prigovorio Gorkom zbog potpisivanja proglasa, tog»šovinistički-popovskog«,»licem em og protesta«. Vidi»Autoru Pesm e o Sokolu «, Social-demokrat, br. 34, 5. decem bar Carica Aleksandra Fjodorovna, do udaje princeza Alisa Gesenskaja. 6 Ana Virubova caričina dvorska dama, posrednica između carske porodice i Raspućina. Pod Privremenom vladom proterana iz Rusije. V.»Izgnanstvo A. A. Virubove i dr.«, Reč, 25. avgust (7. septembar) Vidi V. Irecki,»Ne to«, Reč, 30. april (13. m aj) V. Irecki (pseudonim Viktora Jakovljeviča Glikmana, ) je pisao da poreklo revolucionarnog zanosa n ije u rom antici, nesebičnosti i samoodricanju, već je stvar proračunate logike i egoističkih materijalnih interesa. * Na to je Reč prigovorila da sam o klanjati se nije dovoljno. Neophodno je zadovoljiti potrebe perm skog seljaka i boriti se s nedostatkom romantizma glavnom opasnošću koja preti revoluciji. Umesto te borbe, N ovi život izbacuje nepom irljive parole uveseljavajući ološ i revnosno pronalazi kontrarevoluciju lam o gde jc nema, na primer u Državnoj dumi. Vidi I. H. [I. H esen],»kontrarevolucija«, Reč, 7. (20) m aj Ovde Reč podseća Gorkog da je ona bila jedini list koji je svojevrem eno ukazivao na tu opasnost, zbog čega je i bila zabranjena. Sada je Reč dobila zadovoljenje tim e što je Gorki shvatio ozbiljnost situacije i prenosila odlom ke iz njegovog članka. Vidi»Štampa«, Reč, 10. (23) maj CV. Irecki konstatuje:»...boljševik Gorki je iznenada s užasom otkrio da je kultura u opasnosti«.»boli duša«, Reč, 11. (24) maj Irecki poistovećuje Gorkog s boljševicim a zbog njihove zajedničke privrženosti socijalizm u i oštre kritike buržoazije. Sada Irecki ukazuje da je Gorki konačno prim etio i druge koji prete da»pocepaju u komade zastave željabova i Breškovskog«. 11 Moguće je da se ovde m isli na naslov»anarhija«, pod kojim je Reč redovno objavljivala beleške o ubistvim a, samosudu, pljačkama, rušenjima. Druge novine su takođe bile pune vesti o rastućem nasilju i bezakonju. 219

219 12 Tekst»Dve duše«pojavio se u decembarskom broju časopisa Letopis za godinu. U tom tekstu Gorki slobodnu, aktivnu, Evropu koja veruje u ljudski razum, oštro suprotstavlja ropskom, pasivnom, maštarskom Istoku. Rusi im aju dve duše. Jedna je nomadsko-mongolska duša m istika, sanjara, lenština, fatalista. Uporedo s njom je slovenska duša. Ona je spremna da plane, lepa i blistava, ali gori kratko. N ije sposobna da se odupre azijatskom uticaju. Rusima su svojstvene osnovne karakteristike istočnjačke psihe. Sve klase ruskog naroda su surove s robovim a i ulizičke pred vlastodršcim a, Moskovska država je zasnovana na azijatskom despotizmu. Odgovor kritičarim a»dve duše«dat je u vidu»pisama čitaocu«(letopis, mart br. 3), u kom e Gorki ponavlja m isli iz prvog teksta i podvlači neophodnost kako opšteg obrazovanja tako i obnovljene borbe protiv m isticizm a, praznorečja, manilovskog optimizma, učm ale provincijalnosti. On takođe jadikuje nad nedostatkom talentovanih ljudi i nad lopovlukom, bestidnijim i rasprostranjenijim u Rusiji nego u Evropi.»Dve duše«i»pism a čitaocu«čine svojevrsnu publicističku deklaraciju. Njihove osnovne teze se višestruko izražavaju u»neugodnim mislima«, ponekad u jednom te istom obliku. N ije slučajno da su oba teksta odštam pana uporedo u Članci , II izdanje, Petrograd,»Jedro«, U odgovor na ovo pom injanje»dve duše«gorkog, Reč nije propustila da izjavi kako i sam Gorki poseduje dve duše pri čem u u određeno vrem e preovlađuje istočna. To se iskazuje u njegovom političkom m aksimalizm u, veri u m ogućnost brzog ustanovljenja novog poretka, u m ržnji prema državi uopšte, u odsustvu umerenosti i takta. Gorki, po m išljenju Reči, trpi od tragične podvojenosti. On je isticao»samoograničenje«u m onarhiji a n e u republici. On se sprem ao da radi sa P. Vinogradovim a završio saradnjom sa N. Suhanovim i preneo novac namenjen Zraku u»boljševički N ovi Ž ivot«. I. Clemens,»Dve duše«, Reč, 25. maj (7. jun) Poslednje tvrđenje Gorki je demantovao kao klevetu u pism u redakciji Reči objavljenom u N ovom životu 27. m aja (9. juna) " Reč je podvrgla tu izjavu sum nji ukazujući na»defetistički«karakter Novog života. V.»štampa«, Reč, 19. maj (1. jun) i»seoska raspoloženja«, Reč, 27. maj (9. jun) List desnog krila socijal-demokrata koji je uređivao G. V. Plehanov. četiri broja su izašla a ostali godine. Boljševici su ga zabranili u decembru posle čega je kraće vrem e izlazio pod im enom Naše jedinstvo. 15 Reklama u konzervatitvnom listu Novo vreme od 7. (20) juna

220 16 Italijanski m oler Vinćenco Peruđa, zaposlen u Luvra, ukrao je 1911.»Mona Lizu«, želeći da ovo remek-delo vrati Italiji Peruđa je uhapšen kada se spremao da sliku proda firentinskom antikvaru Alfredu Heri. 17»žorž Sand. Život i delo«, tom I, Sankt Peterburg i tom II, Petrograd, Vladimir Karenjin pseudonim Varvare Komarove ( ). "»Narodni domovi«kao centri kulture i odm ora za široke slojeve stanovništva, ponikli su u Engleskoj u drugoj polovini X IX veka. Oni su imali biblioteke, učionice, štedionice, gimnastičke sale, jevtina pozorišta i menze. Organizovali su večernje kurseve, ekskurzije, koncerte, šahovske turnire i druge kulturne i sportske aktivnosti. Početkom veka, nekoliko velikih»narodnih domova«otvoreno je i u ruskim gradovima. U seoskim krajevima su u njihovom osnivanju vidnu ulogu odigrala zemstva. 19 To je iz Reči od 27. juna (10. jula) 1917, a prethodni odlomak je identičan po sm islu mada se ne poklapa doslovno sa saopštenjem u Novom vremenu od istog datuma. B ivši prestupnik, Asnjiin, ubijen je kada su on i mornar Ana toli j Železnjakov, budući crveni heroj, pokušali da pruže otpor pri hapšenju na dači generala Durnova, gde je bilo anarhističko gnezdo. 20 Netačan citat stihova K. S. Aksakova iz pesm e»slobodna reč«. Tačno:»čudo nad božjim čudima«. 21 Reči pod navodnicima iz ruske»radničke marseljeze«koju je po ugledu na francusku sastavio i objavio P. L. Lavrov godine. Posle Februarske revolucije proglašena je nacionalnom himnom ali je posle Oktobarskog prevrata zamenjena»internacionalom«. 22 U originalu tu epizodu Boduenu de Kurteni priča njegov prijatelj u prvom licu jednine. Vidi»Posebno 'kolektivno jamstvo'«, Štit, 2. izdanje, Moskva 1916, str Književni zbornik Štit izdavalo je»rusko društvo za izučavanje jevrejskog života«koje je osnovao Gorki. Urednici Štita su bili L. Andrejev, Gorki i F. Sologub. 25 D. J. Ajzman ( ), pisao je prvenstveno priče iz jevrejskog života. 24 Vidi, na primer, pregled štam pe u Reči od 21. jula (3. avgusta), 22, 23, 26, 27. jula, 2. (15) d 3. avgusta. Po m išljenju Reči, Gorki i N ovi život saosećaju sa Nem ačkom i n e interesuju se za Rusiju već za Internacionalu. Na jednom m estu Reč piše o 221

221 »izdajničkom ponašanju lista Maksima Gorkog«. Ton Novog života nazvan je»huliganskim«, i Reč je predskazala da će Gorki, očigledno, vrlo skoro istupiti sa tekstom redovnog pokajanja. a To je tvrđenje odbačeno kao»neubedljivo«u tekstu Petra Risa»Beletristička publicistitka«, Reč, 5. (18) avgust Po m išljenju Risa, da bi se razrušio stari režim bila je potrebna bespoštedna kritika koja ne dopušta»samoograničenja«. Revolucija, naprotiv, stvara nove form e života i oskudeva u strogom»samoograničenju«i disciplini, što Gorki i N ovi život ne shvataju. U potvrdu toga Ris se poziva na priznanje Gorkog o nesposobnosti da voli strogo dosledne ljude (»0 polemici«). Po Risu, Gorki je loš političar i publicista. I po oceni Plehanova Gorki se»pokazao kao vrlo loš publicista«i»njegova publicistika nije ni malo pametnija od publicistike Gogolja«, iako im aju suprotne političke poglede, a»umetnički talenat građanina Gorkog, naravno, ni iz daleka nije tako veliki kao Gogoljev talenat«. Vidi G. Plehanov,»Neobična logika«, Jedinstvo, 25. maj (7. jun) Iz teksta»petrograd, 3. avgusta«, Reč, 3. (16) avgust Reč je izražavala nezadovoljstvo socijalističkom štampom koja je neodgovorno optuživala buržoaziju za odlaganje izbora za Ustavotvornu skupštinu. Zajedno s Reči, slične optužbe razbuktale su divljačke strasti i navele socijaliste na krvava nasilja na lokalnim izborima. Vidi isto»štampa«i»jegorevska ubistva«. 27 Tačnije:»stolipinske kravate«. Tim rečima je kadet F. I. Rodičev ( ) osudio vladine m etode obračuna s revolucionarima u svom govoru na zasedanju treće Državne dume novembra godine. Mada je Rodičev brzo povukao svoje reči, bio je isključen iz dume sa petnaest zasedanja. Taj zahtev je, od strane Staljina, dočekan s podrugljivim podsm ehom a Gorkog je Staljin uvrstio u preplašene inteligentske neurastenike koji su dezertirali»iz redova revolucije u prljavom ratu Burcevih Suvorinih«. Staljin je podsetio pisca da revolucija odbacuje u ništavilo slavna im ena i autoritete ako oni odbijaju da uče od nje. Vidi nepotpisani članak Staljina»Okružili m e telci m nogi gojni«, Radnički put 2. novembar (20. oktobar) Nakon dva dana, Radnički put izražava žaljenje što Gorki»opisuje petrogradske radnike i vojnike onim bojam a kojima je uobičajeno buržoaska reakcija opisivala ustanički proletarijat«1848. godine i u periodu Pariške komune Vidi»Juče i danas«, Radnički put, 4. novem bar (22. oktobar)

222 U broju Novog života sa tekstom»ne treba ćutati«, nalazila se i izjava L. Kamenjeva koji u svoje i u im e G. Zinovjeva istupa protiv neodložnosti oružanog radničkog ustanka sm a trajući ga preuranjenim. Lenjin se prema ovoj izjavi odnosio kao prema izdajstvu. 1. novembra (19. oktobra). N ovi život je objavio i izjavu Trockog, jedva umirivši svoje izdavače. Trocki ie poricao da je određen datum ustanka, no»kada Petrogradski Sovjet R. i V. D. bude sm atrao neophodnim da označi to istupanje, pod njegovim revolucionarnim sim bolim a poći će cela radnička klasa, svaki revolucionarni garnizon«. Odluka da se pristupi oružanom ustanku doneta je na boljševičkom CK 10. (23) oktobra Boljševici su bili jedina socijalistička partija koja je odlučila da ne čeka sazivanje slobodnih izbora za Ustavotvornu skupštinu, znajući da bi se u njoj našli u beznadežnoj m anjini. Oni čak nisu im ali većinu ni u Sovjetim a, čiji je centralni organ Glas Sovjeta radničkih i vojničkih deputata jasno izrazio svoj stav prem a predloženom ustanku dajući redakcijskom tekstu od 7. novem bra (25. oktobra) naslov»bezumna avantura«. Sledećeg dana, uvodnik Glasa okarakterisao je uspeh ustanka»ne kao prelaz vlasti Sovjetima, nego preuzimanje vlasti jedne partije boljševika«. Za Glas to je označavalo»propast velike tekovine revolucije Ustavotvorne skupštine«i opasnost od izbijanja građanskog rata. M. I. Tereščenko ( ) fabrikant šećera, m inistar finansija i potom m inistar inostranih poslova u Privremenoj vladi. A. I. Konovalov ( ) tekstilni fabrikant, m inistar trgovine i industrije u Privremenoj vladi, jedan od lidera partije»naprednjaka«, koji su bili između kadeta i oktobrista. 30 Po svemu sudeći, reč je o sukobima kozaka generala P. N. Krasnova i boljševičkih snaga u rejonu Pulkova i Carskog Sela 30. oktobra po starom kalendaru. Kozake je poslao na Petrograd svrgnuti m inistar predsednik Privremene vlade A. F. Kerenski. 31 Reč je o razaranjima koja su izazvale crvenoarm ejske jedinice, posebno artiljerija, u borbama s junkerim a za Moskvu, o čemu se podrobno govori u sledećem tekstu Gorkog. Boljševička štam pa je demantovala vesti o pustošenju Moskve kao klevetničke. Buharin je, na prim er, izjavio da inform acije Novog života i drugih listova o razaranjima i izgredima u Moskvi im aju za cilj da»olakšaju pobedu kontrarevolucionam e buržoazije«. Vidi»Govor Buharina«, Pravda, 20. (7) novembar N ešto ranije, neki M. Markovski optužio je N o vi život za širenje sm utnji i nem ira objavljivanjem protivurečnih informacija. Vidi»Čitaocima Novog života«, Pravda, 15. (2) novem bar

223 Petrogradski vojno-revolucionami kom itet je 26. oktobra, po starom kalendaru, zabranio niz desničarskih, liberalnih i socijalističkih listova do dana donošenja dekreta o štampi od strane Sovnarkoma. Od tada su zabrane i kažnjavanja listova postali obična pojava. Po tvrđenju Trockog, Gorki i Koroljenko su protestvovali protiv boljševičkog odnosa prema štampi kao ljudi»potpuno prožeti mlakim i otrcanim predrasudama malograđanske sredine«. Vidi»O slobodi štam pe (Iz govora Trockog u manježu Grenadirskog puka 27. novembra)«, Pravda, 13. decem bar (30. novembar) Naziv tri poslednja kabineta Privremene vlade, sastavljena od socijalista i nesocijalista. Prvi kabinet (mart maj 1917.) bio je sastavljen gotovo isključivo od konzervatdvaca i kadeta. 34 Odgovor na taj tekst pojavio se u Pravdi od 22. (9) novembra u vidu pism a»mi i oni (M. Gorki)«, sa potpisom»radnika«iv. Loginova. Drugorazredni proleterski pesnik i saradnik Pravde I. S. Loginov ( ) se pita kakvim se to»razumnim elem entim a demokratije«obraća Gorki: Kuprinu, po čijem je sudu radnička dem okratija»krvlju raspaljena svetina i raspuštena gradska fukara«, ili Baljm ontu, autoru pesm e»generalu L. G. Komilovu«, u kojoj se govori o bezvlašću, beščašću i nasilju novog režima? Pobunjujući sličnim gadostima svoju braću po peru, Gorki istim gadostima i zlodelim a izaziva ogorčenost Lenjina i njegovih saboraca, to jest»istinske narodne demokratije«. Opšti odgovor na kritike boljševika u Novom životu dat je u vidu teksta V. Bistrainskog»O proletarijatu i demagozima«u Pravdi od 25. (12) novembra V. Bistrainski (obično: V. Bistranski) je pseudonim boljševičkog publiciste Vadima Aleksandroviča Vatina ( ). 35 To tvrđenje je izazvalo»otvoreno pism o M. Gorkom«koje su potpisala tri podoficira a objavljeno je u Pravdi 25. (12) novembra Autori pism a su pitali Gorkog čim e se može objasniti njegovo tvrđenje: naivnošću ili svesnom lažju? A najvažnije:»...ko više sram oti rusku revoluciju, drugovi Lenjin i Trocki, ili vi druže Gorki?«. Pomenut među uhapšenima, A. V. Kartašev ( ) profesor, m inistar vera u Privremenoj vladi, autor je više dela o istoriji crkve koja su izašla u em igraciji. 36 Kako prim ećuje američki profesor Aleksandar Kaun, Gorki, verovatno, ovde podrazumeva političare poput Zinovjeva, Kamenjeva, Lunačarskog, koji su se u različito vreme razilazili s Lenjinom u nekim od teorijskih i taktičkih pitanja. Vidi, Kaun,»Maxim Gorky and His Russia«, New York, Jonathan Cape and Harrison Sm ith, 1931, p

224 37 Ova izjava plus prvi redovi prethodnog i drugog pasusa ovog teksta plus određivanje boljševika kao»slepih fanatika i nesavesnih avanturista«i»zaverenika i anarhista Nječajevskog tipa«(iz»demokratiji«) sve je to sakupljeno i citirano u članku lije Ionova»Kako je moguće od drveća ne videti šumu«, Pravda (večernje izdanje), 8. decembar (25. novembar) Proleterski pesnik Uja Ionov (pseudonim lije Ionoviča Bernštajna, ) nalazi da Gorki piše o boljševicim a i njihovim vođama gotovo isto kao i buržuji i cm ostotinaši.»pisac, prema kome su godinama bile okrenute široke proleteilske mase, pridružio se horu onih koji su sebti u zadatak stavili klevetanje radničkog pokreta«, konstatuje razočarani pesnik koji će kasnije zauzimati važne položaje u sovjetskom izdavaštvu. '* Ovde se najverovatnije m isli na pism o m ehaničara T. Tkačenka, objavljeno u Pravdi od 23. (10) novem bra Tkačenko je»s užasom shvatio«da se Gorki posle dvadeset pet godina života posvećenih narodu»udaljava od nas«. Tkačenko završava rečima:»hvala Maksimu Gorkom i raznim 'borcima za narod što su na vrem e skinuli m aske, i narod će to ceniti«. U citatu su ispuštene reči:»čudesnih priča A. N. Tolstoja«(između»plemić«i»kažu«). * Petrogradski Vojno-revoluoionami kom itet j e zabranio Reč 26. oktobra (8. novembra), ali je ona izlazila do avgusta pod raznim imenima, kao Naša reč, Slobodna reč, Vek, Naš vek. Posle svake zabrane obično je sledilo pojavljivanje lista pod novim im enom, m enjševički Dan je uspeo da za deset dana pređe u Noć, Ponoć, U tamnoj noći, U gluvoj noći. Još se mastilo na peru Gorkog nije osušilo, a Sovnarkom je naredio obustavu štam panja devet listova dok ne izbace kom entare proglasa Privremene vlade starog saziva narodu sa određenjem saziva Ustavotvorne skupštine za 28. novem bar (11. decembar) Vidi»Zabranjeni listovi«, Pravda, 2. decem bar (19. novembar) " Odbrana Gorkog je u ovom slučaju toliko značajnija što je četiri m eseca pre hapšenja Burceva između njih vođena vatrena novinska polemika. Razlog je bila izjava Burceva da urednik Novog života zauzima defetističku poziciju, da pom aže boljševicim a i Nem cim a u razaranju Rusije. Nazivajući Burceva»čovekom vrednim žaljenja«, Gorki je od njega tražio da povuče»gnusnu klevetu«i istakao je svoje dvadesetpetogodišnje služenje domovini i njenom narodu. Detaljnije vidi u člancim a Burceva»Ili mi ili Nem ci i oni koji su s njima«, Ruska volja 7. (20) juli 1917;»Ne štitite M. Gorkog«, Novo vreme, 9. (22)

225 juli 1917;»V. L. Burcev o Lenjinu i M. Gorkom«, Ruska volja, 29. juli (11. avgust) 1917, i u odgovorima Gorkog»Burcevu«, Novi život, 9. (22) i 12. (25) juli V. L. Burcev ( ), ideološki blizak socijalistima-revolucionarima, zatvoren je u Petropavlovsku tvrđavu noću 26. o k to bra (8. novembra) 1917, a njegov list Naša zajednička stvar je zabranjen. Nadimak»asenizator političkih partija«burcev je dobio zbog uspešnog razobličavanja provokatora, uključujući Azefa. Izvor ovog i prethodnog citata nism o uspeli da nađemo. Moguće je da je to tekst lije Ionova objavljen u delu Pravde od 28. (15) novembx-a kojim ne raspolažemo. Ovu pretpostavku potkrepljuje pozivanje Ionova na»svetli praznik«kao na sopstvene reči. Kritikujući Gorkog što obraća pažnju na sitnice, kakve su pljačka Jermolajeve ili neispunjena norma slagača, Ionov tvrdi da pisac zanemaruje»kolosalni događaj«to, da su radnici d vojnici svojim ustankom označili kraj klanice i ubrzali m iiovne pregovore.»i to ja nazivam svetlim praznikom u čijem se predvečerju nalazimo«, kaže on. Vidi»Kako je moguće od drveća ne videti šumu«, Pravda, 8. decembar (25. novembar) Tri dana ranije, drugi proleterski pesnik, Leontij Kotomka (pseudonim V. I. Zelenskog), izrazio je žaljenje zbog ograde Gorkog od»bezumlja hrabrih«, ali još uvek nije m ogao da poveruje u m ogućnost metamorfoze:»niste li se od burevesnika pitao je on Gorkog vi pretvorili u gnjurca, kom e je nedostupna 'životna radost'? Tužno, beskrajno tužno!«. Vidi»M. Gorkom«, Pravda, 5. decem bar (22. novembar) Saradnici Pravde su sa posebnom žestinom reagovali na»zoološki anarhizam«. Po njihovom shvatanju, neophodno je bilo govoriti o velikoj borbi naroda pod boljševičkim rukovodstvom. Nesposobnost Gorkog da shvati istinsku revoluciju značila je da»gorki više nije burevesnik revolucije već njen faktički izdajnik«. Vidi Inteligent iz naroda,»socijalna revolucija i M. Gorki«, Pravda, 20. (7) januar 1918, kao i V. Poljanski,»Na putevima starog sveta (Povodom 'Neugodnih m isli M. Gorkog u 'Novom životu')«, Pravda, 23. (10) decembar U»Rečniku pseudonima«i. F. Masanova (1956) i»letopisu života i dela A. M. Gorkog«(tom III, Moskva, 1959, str. 63) piše da je»inteligent az naroda«izr. Sol. Blank. Mnogo kasniji izvori navode da pseudonim»inteligent iz naroda«pripada Ivanu Sergejeviču Knjižniku- Vetrovu. Vidi Viktor Pankov,»M. Gorki i sovjetska stvarnost«, Moskva, M oskovski radnik, 1968, str. 34. Štam pan na vidnom m estu, članak»inteligenta iz naroda«, datiran 26. decembra, govori o tekstovim a Gorkog u periodu od 6. (19) do 24. decembra (6. januara 1918.), i predstavlja najobim niju kritiku njegovih pogleda objavljenu u Pravdi. Tekst 226

226 je odobrio Lenjin. Vidi Pankov, pomenuto delo, str. 34. U drugom članku,»inteligent iz naroda«dokazuje da je u Rusiji u toku stvarna socijalna revolucija a ne rušenje osnova za nju, kako to m isli Gorki. Vidi»Odgovor M. Gorkom«, Pravda, 26. (13) januar Grofica S. V. Panjina ( ), pom oćnik m inistra narodne prosvete, uhapšena je 28. novembra (11. decembra) zbog odbijanja da preda boljševicim a 93 hiljade rubalja društvenog novca na koji je, po njenom dubokom uverenju, polagala pravo sam o od svih priznata Ustavotvorna skupština. Panjina je bila osuđena na držanje u zatvoru sve dok se tražena suma ne obezbedi. Za vrem e suđenja, Panjina je uživala ogromnu društvenu podršku i bdla je oslobođena kroz deset dana kada je kom itet za prikupljanje sredstava Viših ženskih škola uplatio vlastim a 93 hiljade rubalja.»narodni dom«na Ligovki (Peterburg), sagrađen je od sredstava Panjine a bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih, pri njem u je čak radilo i pravno savetovalište. Gorki je bio član njegovog upravnog odbora. Grofičin»Narodni dom«je služio i kao m esto političkog okupljanja peterburških radnika godine, tu je održao govor i, tada u ilegalnosti, Lenjin događaj je ovekovečen na platnu sovjetskog um etnika P. Žilina. Zbog odbrane Panjine Gorki se izložio napadim a V. Poljanskog (pseudonim Pavla Ivanoviča Lebedova, ), koji je tvrdio da je Panjina uzela novac»za borbu s narodom«(»na putevim a starog sveta«. Pravda, 23. (10) decembar 1917). Neke pojedinosti o delu Panjine mogu se naći u knjizi kneza Pavla Dmitr. Dolgorukova»Veliko rasulo«, Madrid, Rafael Taravilla Paul, i u tekstu»suđenje grofici S. V. Panjinoj«, Naš vek, 12. (15) decem bar I. I. Jasinski ( ), plem ić po poreklu, više puta je m enjao svoju političku poziciju, bio je radikal, zatim reakcionar, da bi posle Oktobra stupio u boljševičku partiju. 44 Ovo je izazvalo uzbuđen odgovor V. Poljanskog. Gorki, pisao je on, nema zašto da veliča radnu sposobnost kadeta i jadikuje zbog njihovog udaljavanja iz Ustavotvorne skupštine. Vodi se klasna borba, a kadeti nastoje da u guše revoluciju građanskim ratom, zaverama, sabotažama, provokacijama.»i te izdajnike naroda štiti Gorki kao 'časne'«, (»Na putevim a starog sveta«, Pravda, 23. (10) decem bar 1917.). 4! Pravda je uveravala da su vinski pogromi delo kontrarevolucionam ih kaledinaca kadeta,»novo sredstvo podrivanja seljačke i radničke vlasti«. Vidi»Petrogradski Sovjet Radničkih 15* 227

227 i Vojničkih Deputata svim stanovnicim a Petrograda«, Pravda, 22. (9) decem bar <s Na to je Pravda u nepotpisanom tekstu odgovorila da Sovjetsku vlast optužuju za surovost bivši visoki činovnici kojima se ne sviđa revolucionarna vlada. Zna li Gorki koliko bi krvi prolili buržoaski političari i kozački generali kada bi pobeđa pripala njima? Gorki, koji se pretvorio u»cmizdrećeg ćiftu«ne treba da uči narod, već da od njega uči. Vidi»Raspekmeženi Gorki«, Pravda, 22. (9) decem bar "»Inteligent iz naroda«navodi, između ostalog, ovu rečenicu kao najbolju ilustraciju toga da je Gorki izdao revoluciju. Vidi»Socijalna revolucija i M. Gorki«, Pravda, 20. (7) januar Vodeći proleterski pesnik Vladimir Kirilov primjećuje da Gorki»diže užasnu buku«o navodnoj surovosti radničke klase i zoološkim instinktim a gom ile. U očim a Kirilova nijedna revolucija nije bila tako milosrdna prema pobeđenima, kako je to Oktobarska. Vidi»Ugodne misli«, Budućnost, br. 1, str. 11. Citirano prema»letopis života i dela A. M. Gorkog«, tom III, Moskva, Akademija nauka SSSR, 1959, str Verovatno se m isli na optužbe V. Burceva. Vidi napomenu List Ruski barjak ( ) izdavao je u Peterburgu vođa»saveza ruskog naroda«a. I. Dubrovin. S! Na to je»inteligent iz naroda«prim etio da boljševici i socijalisti revolucionari deluju u političkom i ekonom skom interesu većine radnika i seljaka. Razume se, svo rusko seosko stanovništvo nem oguće je brzo pretvoriti u socijaliste, ali socijalna revolucija, koju Gorki sm atra preuranjenom, je prvi i neophodni korak na putu u socijalizam. Svojim sudovim a o političkoj zaostalosti radnika i seljaka Gorki se solidariše s reakcionarima. Oni koji vole Rusiju žestoko i brižno, a u takve se Gorki ubraja, m oraju da žele što skorije ostvarenje socijalnog prevrata. Vidi»Socijalna revolucija i M. Gorki«, Pravda, 20. (7) januar <J Knez Pavel Dmitrijevič Dolgorukov ( ), član CK kadeta, uhapšen je na osnovu dekreta Sovnarkom a od 28. novembra (11. decembra) 1917, u skladu s kojim članovi rukovodećih organizacija kadeta kao partije»neprijatelja naroda«podležu hapšenju i sudu revolucionarnih sudova. Emigrant od Dolgorukov je dvaput tajno ulazio u Sovjetsku Rusiju, uhvaćen je i streljan zajedno sa još devetnaestoro lica u znak odmazde zbog ubistva sovjetskog diplom ate P. L. Vojkova u 228

228 Varšavi. U Dolgorukovljevim sećanjim a nalazi se i interesantna priča o njegovom hapšenju i zatvaranju u Petropavlovsku tvrđavu zajedno sa Bernackim, Tereščenkom i drugim političkim radnicima. Vidi»Veliko rasulo«, Madrid, To bi mogla biti aluzija na Gorkog. N ešto kasnije, u Pravdi od 13. januara (31. decembra 1917), objavljena je pesm a Demjana Bednog»Goika istina«, posvećena»svim piscim a koji su okrenuli leđa narodu, M. Gorkom i V. Koroljenku posebno«. 55 I. G. Cereteli ( ) ugledni m enjševik, deputat druge Državne dume (1907) i m inistar pošta i telegrafa u prvom koalicionom kabinetu Privremene vlade (m aj avgust 1917). Na m išljenje Gorkog o njemu, Pravda je ubrzo odgovorila tvrđenjem da je Cereteli izdao dem okratiju i da se pre m ože sm a trati»sitnim lupežom«nego»časnim čovekom«. Pravda je, takođe, odgovorila i na produženo objavljivanje»neugodnih misli«, rekavši da su one»neslane«i»da treba da budu gorke da ne bi bile naprosto smešne«. Vidi»Pregled štampe«, Pravda, 6. januara (24. decembra 1917). U istom broju nalazi se i članak»sveta buržoazija d Gorki«sa potpisom : Aleksej Ga-r. Autor teksta se pita zašto Gorki iz sve snage optužuje boljševike i okrivljuje m ase za surovost a ne poklanja dovoljno pažnje tom e što ruska buržoazija hrli Kaledinu da b i ubijala radnike. Slične optužbe o političkom slepilu Gorkog izriče i L. Sosnovski u tekstu»poznati stranci (O piscim a iz 'Novog života )«, Pravda, 16. (3) januar Ovo tvrđenje je izazvalo ironičan kom entar u»pregledu štampe«. Pravda, 6. januar (24. decem bar 1917). 57 Dva poslednja pasusa je s odobravanjem citirao»inteligent iz naroda«, kome su oni ulili nadu da Gorki nije zauvek izdao revoluciju. Vidi»Socijalna revolucija i M. Gorki«, Pravda, 20. (7) januar S1 Saopštenja Pravde o m anifestacijam a nalaze se u brojevim a od 17. (4), 19. (6), 20. (7) i 22. (9) januara Ustavotvorna skupština je počela sa radom 5. (18) januara u Tavričevskom dvorcu ranije prebivalištu Državne dume. Po pouzdanim podacima»britanske enciklopedije«, od 703 delegata boljševika je bilo 168 a njihovih saveznika levih esera 39. Boljševici su se nalazili u beznadežnoj manjini okruženi sa 380 esera (ne levih), 18 m enjševika, 17 kadeta i desničara i 81 drugih. U celoj Rusiji, na izborim a za Ustavotvornu skupštinu, za boljševike je glasalo sam o 25% stanovništva, dva puta m anje nego za socijaliste revolucionare. Da bi održali vlast, 229

229 boljševici su odlukom VCIK od 6. (19) januara raspustili Ustavotvornu skupštinu i oružanom silom sprečili obnavljanje njenog rada. Lekar i ekonom ista Šingarjev ( ), m inistar finansija u prvom koalicionom kabinetu Privremene vlade i delegat Ustavotvorne skupštine, uhapšen je za vreme pretresa u kući grofice S. V. Panj ine i zatvoren u skladu sa dekretom Sovnarkoma o hapšenju i izručenju sudu vođa kadetske partije. Hronično bolestan, Šingarjev je prebačen iz Petropavlovske tvrđave u Marinsku bolnicu gde je zverski ubijen od strane mornara i vojnika. Zajedno s njim ubijen je kadet F. F. Kokoškin ( ) profesor prava, državni inspektor u drugom koalicionom kabinetu Privremene vlade i delegat Ustavotvorne skupštine. Kokoškin je bio uhapšen istovrem eno kada i Šingarjev i optužen po istom dekretu, a u bolnicu je prebačen kao tuberkulozni bolesnik. O hapšenju, zatočeništvu i ubistvu ovih ljudi vidi I. O.,»Kako je to b ilo... (Dnevnik A. I. Šingarjeva)«, Naš vek, 3. maj (20. april) 1918; L. Kin»O ubistvu A. I. Šingarjeva i F. F. Kokoškina«, isto, 18. (5) jun 1918; i knez Pavel Dolgorukov,»Veliko rasulo«, Madrid, 1964, str Očigledno iz skrom nosti Gorki ispušta zaključne reči teksta»inteligenta iz naroda«:»isuviše je dragocen Gorki našoj socijalnoj revoluciji a da n e bism o verovali da će on uskoro stati u red njenih idejnih vođa, na m esto koje m u odavno pripada kao burevesniku svetske socijalne revolucije«, Pravda, 20 (7) januar Po svemu sudeći Anatolij Železnjakov, bivši anarhist (vidi napomenu 19), komandant boljševičke straže u Tavričeskom dvorcu. Izvršavajući volju boljševika, on je naredio delegatima Ustavotvorne skupštine da se raziđu rekavši da je»straža umorna«. Ubijen je u građanskom ratu Na rečima, Lenjin i ostali boljševici zahtevali su brzu i tem eljnu istragu. Vidi Pravdu od 21. (8) januara (večernje izdanje) i od 22. (9) januara U stvarnosti, istraga skoro i da nije povedena i komesar pravosuđa P. Stučka je priznao da predm et»već duže vrem e miruje«. Vidi Naš vek, 22. (9) mart Mnogo kasnije pozvano je na odgovornost petoro^ ljudi koji su u ubistvu imali drugorazrednu ulogu. Vidi Naš vek, 18. (5) jun Verovatno se ovde m isli na ponašanje ruske vojske koja je ušla u severnu Persiju u Prvom svetskom ratu i ostala tamo i izvesno vrem e posle Oktobarskog prevrata. Spomenik Puškinu, otkriven godine. 230

230 Ova je izjava označena kao karakteristična za neutralnu poziciju Gorkog, njegovu nesposobnost da se priključi bilo onima koji vrše izgrede u im e socijalne revolucije bilo inteligenciji, po čijem m išljenju boljševici ne utvrđuju već likvidiraju tekovine revolucije. Vidi D. Filozofov,»Poluburžuj«, Naš vek, 25. januar (7. februar) Književni kritičar i religiozni m islilac D. V. Filozofov ( ) već duže vrem e se javljao kao ideološki protivnik Gorkog. 67 Treba: br. 42 (256). N ovi život je 6. marta (23. februara) pogrešno num erisan i to se odrazilo na svu kasniju numeraciju. Ekonom isti G. B. Iolos ( ) i M. J. Hercenštejn ( ) bili su predstavnici kadeta u prvoj Državnoj dumi. U ubistvo Hercenštejna, protivnika vladine agrarne politike, bili su um ešani članovi crnostotinaškog»saveza ruskog naroda«laričkin, Polovnjev, Juškjevič i dr; ubistvo Iolosa isti»savez«je naručio od radnika Fjodorova kome su očito bila data lažna obaveštenja o političkom liku žrtve. Šest studenata i jedan nepoznat čovek streljani su 2. marta, po novom kalendaru. Studenti su optuženi za zaveru protiv vlade i do streljanja su držani pod stražom u podrumu Smoljnog. Trojica od njih su bili braća i francuski državljani koji su iz dana u dan čekali dozvolu za odlazak u Francusku da bi stupili u armiju. Streljanje je izazvalo m nogobrojne proteste. Detaljnije vidi u»povodom streljanja«, Naš vek, 9. mart (24. februar) 1918, i u nekoliko m artovskih brojeva istog lista kao i u»o kazni sedmorice«, N ovi život. 14. (1) m art Najverovatnije se govori o ponašanju proboljševički nastrojenih mornara pri uspostavljanju Sovjetske vlasti na Krimu krajem i početkom godine. Evo odlom ka iz saopštenja»specijalne kom isije za istraživanje boljševičkih zločina«u kome se opisuje pokolj 300 Evpatorejaca, pretežno oficira, na palubi krstarice»rumunija«:»na gubilištu su mornari, bodreni od Antonija Nemiča, obarali privedenog na tlo, vezivali mu rvpge, uvrtali ruke i polako odsecali uši, nos, usne, polni organ, odrubljivali ru k e... I tek kada bi iskrvario, ispustivši od neljudskih patnji krik koji se daleko razlegao i kidao dušu predavali su ruskog oficira crveni dželati talasim a Crnog mora«. Cit. prema knjizi generala A. I. Denjikina»Opisi ruskog nemira«, tom III, Berlin, Reč, 1924, str Na ovo su Izvestija odgovorila:»da, savest je umrla, ali ne tamo gde m isli Gorki. Neka pogleda sebe u ogledalu«. Vidi, anonim,»savest je umrla«, Izvestija, 23. (10) m art

231 72 Iz»Šta su posejali treba i da žanju (Odjek savesti Gorkog)«, Crvene novine, 19. (6) mart Taj kratki tekst predstavlja odgovor na prethodno izdanje»neugodnih misli«. Crvene novine je izdavao Petrogradski Sovjet radničkih i vojničkih deputata. Očigledno, ovaj i prethodni odlomak Gorki citira, stavljajući svoi kurziv, prema tekstu»govor Lenjina«iz Novog života od 17. (4) marta Štampani oblik ovih odlomaka u Novom životu daje nam puno pravo da pretpostavim o kako oni predstavljaju delove Lenjinovog govora navedene po sećanju (drugi odlomak je čak stavljen pod navodnike). Pod»Govorom Lenjina«podrazumeva se»završna reč«iz referata o ratifikaciji Brest-Litovskog dogovora podnetog 15. (2) marta na IV Vanrednom Sveruskom kongresu Sovjeta. Nijedan od navedenih delova ne nalaze se ni u Pravdi od 19. (6) m arta gde je objavljena»završna reč«, ni u drugom, trećem i četvrtom sovjetskom izdanju Lenjinovih dela, ni u poslednjem, petom izdanju, označenom kao»celokupna dela«. U svim tim izdanjim a»završna reč«je odštam pana prem a stenogram u sravnjenom s tekstom Pravde koji je kraći od teksta stenograma. I tako, ili N ovi život citira Lenjina netačno ili su boljševici odlučili da ne daju u javnost neke delove njegovog istupanja. Referat Lenjina IV kongresu od 14. (1) marta sadrži delove slične onima koje citira Gorki. Na jednom m estu Lenjin, opravdavajući odustajanje od Finske i Ukrajine, daje sledeći primer: ako dvojicu prijatelja koji idu kroz noć napadne desetoro ljudi, i ako jedan od prijatelja počne da beži budući nije u mogućnosti da pom ogne drugome, njega ne treba nazivati izdajnikom. Takvo stanovište, očigledno, zbunjuje propagandiste zvanične kom unističke etike i evo, urednici»celokupnih dela«izjavljuju u posebnoj napom eni da su Lenjinove reči bile, očito, pogrešno stenografisane i da ih treba shvatiti obrnuto: onaj ko se spasava bekstvom je izdajnik. Vidi tom 36 (1962), str U drugim izdanjima Lenjinovih dela takve napomene nem a a iz konteksta je jasno da su njegove reči tačno zapisane. 74 Moguće je da se to odnosi na tekst K. Sam ojlove»maksim Gorki o savremenom trenutku«. Pravda (Petrograd), 17. (4) mart Osporavajući poglede Gorkog o Rusima, iskazane u»neugodnim mislima«od 16. (3) marta, Sam ojlova kaže da on»odvojivši se od narodnih m asa neopravdano vređa taj narod«. Samojlova se takođe okomila na Gorkog zbog njegovih reči da se Sovjetska vlast lišava saradnje intelektualnih snaga ruske demokratije. Po njenom m išljenju to tvrđenje ukazuje na nešto drugo, pokušaj da se opravda odbijanje inteligencije da sarađuje s boljševicim a. Kroz dve nedeije, 29. (16) marta, Izvestija su objavila kratak tekst G. Ustinova»50 godina«povodom pedesetogodišnjice 232

232 Gorkog. Ustinov blagonaklono podseća na revolucionarnu ulogu Gorkog u prošlosti, ali ističe da je sada Gorki»prešao od naroda u drugi tabor«i da ga»nema među nama«. 71 Izveštaj (rezolucija) od 18. marta može se naći u Našem veku od 22. (9) marta u rubrici»zvanična saopštenja«. Naziv rezolucije u Našem veku je potpuniji od onog koji navodi Gorki. Iz naziva i teksta rezolucije proizilaza da ona nije bila prihvaćena od predstavnika cele crvene flote već sam o pomorskog obalskog odreda kom e su pripadali ubijeni mornari. 76 Naziv»ukras i ponos revolucije«ili»slava d ponos revolucije«za mornare pripisuje se Trockom. Tim rečim a se on obratio kronštatskim mornarima s molbom da oslobode ministra poljoprivrede V. M. Čemova, kog su uhapsili za vrem e nereda 4. (17) jula Vidi I. G. Cereteli»Sećanja o februarskoj revoluciji«, tom II, Pariz, Muton i Comp, str U originalu nešto drugačije: «... za svaku našu gjavu stotinu vaših!«vidi uvodnik»čuvajte se«u večernjem izdanju Pravde od 15. (2) januara Ta pretnja je bila odgovor na pucanje u autom obil u kom se nalazio Lenjin ostavši nepovređen. Govoreći da je karoserija Lenjinovog automobila bila oštećena perorezom, Gorki, verovatno, želi što jače da istakne ružnu surovost boljševičke pretnje. I 71 Vidi napomenu 70. Pun naziv:»naš zločin (Ne bunilo već java). Iz savremenog narodnog života«. Ova knjiga se pojavila i doživela nekoliko izdanja izazvavši žučnu polemiku. U predgovoru I. A. Rodionov piše da se ruski narod propio, podivljao, prozlio i da neće da radi. Za sve to on krivi rusku inteligenciju koja se odvojila od naroda. Roman obiluje opisim a pijanstva, surovosti, primitivizma i polnog razvrata. Centralni događaj je besm isleno ubistvo seljaka za koje se krivcima izriče blaga kazna. Rodionov daje da se nasluti kako sud svojom blagošću pospešuje rast zločina. Gorki je bio posebno ogorčen dijalogom u kom e se za mužike kaže da su ogavniji od»stoke i zveri«. On je takođe sm atrao da Rodionov kroz usta jednog od likova odobrava pogubljenje seljaka vešanjem. Vidi tekst Gorkog»O piscim a samoucima«(1š>11). Kritičar Lj. Gurevič, međutim, sm atra Rodionovljevo delo vernim životu ali um etnički neuspelim. Ona se ne slaže sa K om ejem čukovskim koji je Rodionovljev roman nazvao»najodvratnijom, najuzbudljivijom i najtalentovanijom savremenom knjigom«. Vidi Ljubov Gurevič,»Literatura i estetika. Kritički ogledi i studije«, Moskva,»Ruska misao«, 1912, str godine, po naredbi atamana Donske arm ije P. N. 233

233 Krasnova, monarhist Rodionov je uređivao poluslužbene novine Donska zemlja. Umro je u em igraciji godine. " Kadet A. S. Izgojev (pseudonim Aleksandra Solomonoviča Lande, ) bio je uveren da je krivica i tragedija ruske inteligencije u tom e što tvrdoglavo d uopšteno zagovara apstraktne principe antidržavnog i antinacionalnog socijalizm a neodgovorno podrivajući osnove ruske države. Sada, kada socijalizam ostvaruju boljševici, Rusija strada. Izgojev se bori za vraćanje na m ale oblike privatnog vlasništva kao osnovni pokretač ekonomskog razvoja. Vidi»Tragedija i krivica«, Naš vek, 5. april (23. mart) 1918.!1 Kadetski listovi; prvi od njih je verovatno Naš vek. Naziv kakav je N ovi vek ne susreće se u osnovnim priručnicima o periodičnoj štam pi Vidi napomenu 3. Mogućno je da Gorki ovde govori o»ugodnim mislima«u Pravdi od 30. (17) m arta i 4. aprila (22. marta) Taj tekst, sa očitom aluzijom na Gorkog u naslovu, potpisan je sa G. L-ov. Mada G. L o v odlučno brani političku zrelost seljaka, on ne spom inje Gorkog i ne govori o»prezrivom pljuvanju u lice naroda«. Međutim, on jakim izrazima govori o ljudim a koji odbijaju da pomognu narodu svojim znanjem d iskustvom, ne podnoseći novu vlast i zlurado gledajući m uke koje narod podnosi. Ovo navodi na pom isao da je Gorki m ogao sm atrati G. L-ova za Gorlova i citirati ga netačno zam enivši ga s nekim drugim ili sa Samojlovom koja je pisala da Gorki»pljuje taj narod«(pravda, Petrograd, 17. (4) mart 1918.). Mada on i govori o Pravdi, Gorki, pre svega, dma u vidu tekst N. Gorlova»O izgubljenoj savesti«u Petrogradskoj pravdi od 5. aprila. Taj tekst nam nije na raspolaganju, ali se navodi u bibliografiji S. Buluhatova»Kritika o M. Gorkom«, Lenjingrad, 1934, str Jedan od razloga odlaska Gorkog u inostranstvo bilo je neprijateljsko držanje Zinovjeva predsednika Sovjeta komesara Petrogradske radne komune, na čiju inicijativu je u stanu Gorkog izvršena premetačina. Vidi V. Hodasevič,»Gorki«,»Savremeni zapisi«(pariz), 1940, br. 70, str Taj i mnogo raniji tekst Hodaseviča»Gorki (Sećanja)«isto, 1937, br. 63 sadrže, verovatno, najjasniju i najpronicljivdju karakteristiku Gorkog, od pesnika emigranta koji je Gorkog odlično lično znao i koga je Gorki zam olio da piše o njem u posle smrti. To društvo je osnovano pod predsedništvom Gorkog u martu kao»prosvetiteljsko društvo u sećanje na 27. februar godine«, što ukazuje na odnos njegovih članova prema 234

234 r Oktobarskoj revoluciji. Među članovim a organizacionog kom i teta društva nalazili su se Plehanov, Vera Figner i Vera Zasulič. Među prvim merama»kulture i slobode«bilo je osnivanje»narodnih biblioteka«, kojim a je Gorki poklonio 835 knjiga, i organizovanje prehrambenih punktova za intelektualce. Društvo je osnovalo scpstveno izdavaštvo, objavivši zbornik»neugodne misli«koji se sastojao od 48 istoim enih tekstova Gorkog iz Novog života, događaj koji su sovjetski naučnici i bibliografi složno prećutali. U tekstu Novog života: A. N. Tolstoj, po svem u sudeći štam parska greška. Pre svega, m isli se na učešće L. N. Tolstoja i Sitina u prosvetiteljskom izdanju»posrednika«. Sum njivo je i da bi Gorki pri nabrajanju imena pretpostavio A. N. Tolstoja Čehovu. Iz»Ružne anegdote«, Naš vek, 3. maj (20. april) Tekst Filozofova je najverovatnije izazvan»neugodnim mislima«od 1. m aja (18. aprila) u kojima Gorki poziva inteligenciju na ujedinjenje na izvanpartijskoj osnovi i razgovorom Gorkog sa narkomom prosvete Lunačarskim o delatnosti»slobodne asocijacije za razvijanje i širenje pozitivističkih nauka«. Filozofov se protivi saradnji inteligencije s boljševičkom vlašću, koja pripadnike inteligencije lišava slobode i koja im, kao i za vreme cara, pristupa s kriterijum im a političke lojalnosti. Iz skrom nosti, ili ne želeći da sluša pohvale od protivnika, Gorki ispušta reči koje prethode ovoj rečenici:»gorki značajna veličina«. * U originalu nešto drugačije i sarkastičnije:»plan Gorkog da pretvori akademiju nauka i slobodnu asocijaciju nauka u 'narodni univerzitet Sanjavskog veom a je velikodušan«. Moskovski gradski narodni univerzitet A. L. Sanjavskog osnovan je god. iz sredstava generala u penziji Alfonsa Leonoviča Sanjavskog ( ). To je bila jedinstvena školska ustanova. Za stupanje na njega nije trebala nikakva diploma. Ispiti nisu bili obavezni. Studenti su b ili različitog uzrasta i porekla. Glavni cilj univerziteta je bilo približavanje nauka društvenom životu. Predavački sastav raje bio gori nego na drugim univerzitetima. Ugledni naučnici, koji su zbog političkih shvatanja udaljeni sa drugih visokih školskih ustanova, m ogli su da predaju na univerzitetu Sanjavskog. Mada univerzitet nije zvanično priznat, njegovi polaznici su rado zapošljavani u privatnim ustanovama. Krajem Sovjetska vlast je zatvorila univerzitet. Pojedinosti o univerzitetu Sanjavskog mogu se naći u knjizi A. A. Kizevetera»Na razmeđi dva veka (Sećanja )«, Prag, Orbis, str

235 90 Upućivanje na kritiku kadeta u»neugodnim mislima«od 7. aprila (25. marta) Nekoliko završnih pasusa ovog teksta preštam pao je Naš vek i drugi kadetski list Ruske novine. Gorki, po m išljenju Našeg veka nastoji da dem onstrira svoju odanost revoluciji ukazujući vlastim a na kontrarevolucionarnu opasnost od strane»neprijatelja naroda«. Vidi»Štampa«, Naš vek, 11. maj (28. april) Sledećeg dana Naš vek je zabranjen. Uskoro su Ruske novine kvalifikovale napade Gorkog na kadete kao»publicističku denuncijaciju«, izjavivši da se oni ne libe zaključivanja o tome kakvu je ulogu odigrala»saradnja«gorkog u zabrani Našeg veka. Vidi anonim,»lekaru, izleći se sam«, Naš vek, 18. (5) jun Izdavanje Našeg veka obnovljeno je 16. (3) jpna ali je kroz m anje od dva m eseca konačno zabranjen. 92 Mnogi m oskovski i petrogradski listovi bili su zabranjeni ili kažnjeni između 10. i 14. m aja po novom kalendaru. Među zabranjenima su bili kadetski Naš vek i Savremena reč, eserovski Zem lja i volja i m enjševički N ovi zrak. U Petrogradu je bilo obustavljeno štam panje svih listova osim boljševičke Večernje pravde i Crvenih novina. Neki listovi su bili zabranjeni zbog»klevetničkih«vesti o pogoršanju sovjetsko-nemačkih odnosa, drugi zbog saopštenja o»kontrarevolucionarnoj«delatnosti radnika koji su protestvovali zbog boljševičkih ubijanja njihovih drugova i tražili ukidanje postojećih organa za snabdevanje, ponovne izbore za Sovjete, ulazak u vladu socijalista- -neboljševika i sazivanje Ustavotvorne skupštine. N ovi život je energično osudio obračun boljševika sa štampom objavljujući uporedo s protestom Gorkog tekstove»praznik gluposti«raf. Grigorjeva (pseudonim Krahmaljnikova) i»užasna opasnost«b. Avilova. 93»Pod kulturu«, N ovi život, 15. (2) maj Osnovna teza ovog teksta je neophodnost stvaranja»jedne radničke partije«na klasnoj osnovi. Ne slažući se s pogledim a Gorkog na inteligenciju kao vodeću snagu u širenju kulture (»Neugodne misli«od 1. m aja (18. aprila) 1918) Gljebov ističe da su»radnici sam o stalni da sam i izaberu kulturu«. 94 P. V. Šumaher ( ), satirični pesnik liberalnog cpredeljenja, pomagao je V. S. Kuročkinu u uređivanju Iskre ( ). 95 Zinaida Hipius? w Objavljivanje plaćenih oglasa u svim periodičnim izdanjima osim sovjetskih bilo je zabranjeno, pod pretnjom zabrane iz 236

236 davanja,»dekretom o uvođenju državnog m onopola na oglašavanje«sa potpisim a Lenjina i Lunačarskog koji su i sastavili tekst. Vidi Pravdu od 21. (8) novembra i knjigu L. M. Farbera»Sovjetska literatura prvih godina revolucije ( )«, Moskva,»Viša škola«, str. 10. N ije sasvim jasno da li je ovde reč o Pravdi ili Petrogradskoj pravdi. U svakom slučaju, Gorki je m ogao im ati u vidu sledeće tekstove: V. B.»Izgojev o boljševicim a«. Petrogradska pravda, 4. maj (21. april) i Klara Cetkin,»Za boljševike«. Pravda, 12. maj (29. april), 14. (1), 15. (2), 17 (4), 18. (5) maj V. B. (V. Bistranski, pseudonim V. Vatina, vidi napomenu 34) je s odobravanjem citirao izvode iz teksta Izgojeva»O zaslugama boljševika«, ( Ruska misao, br. 1 2) o tom e da boljševici ostvaruju socijalizam na jedini m ogući način koji odgovara njihovim ubeđenjima. Na taj način oni pokazuju više poštenja od socijalista-revolucionara i m enjševika koji izbacuju socijalističke parole ali zastupaju kadetski program reforme. Vatin, razume se, izostavlja m isli Izgojeva o antinacionalnoj i antikulturnoj prirodi socijalizm a, isto kao i njegovo tvrđenje da Rusija daje primer drugim zem ljam a šta znači praktično uvođenje socijalizm a. Tekst K. Cetkin opremljen je predgovorom Zinovjeva koji podseća da je Cetkinova ranije saosećala s m enjševicim a ali se posle Oktobra soliđarisala s boljševicim a. U svom tekstu Cetkinova hvali boljševike za hrabrost i energičnost pri sprovođenju socijalizm a i brani ih od kritike inostranih socijalista. Na kraju teksta Cetkinova izražava duboko ubeđenje da će»doći dan kada će istorija priznati Lenjina i Trockog za naslednike Marksovog revolucionarnog duha«. Poglede^ slične ovom i sledećem, m oguće je naći i kod N. K. M ihajlovskog u traktatu»teorija Darvina i društvene nauke«(1870). Govor je održan 25. (12) juna O društvu»kultura i sloboda«vidi u napomeni 85. * To pitanje je bilo postavljeno u sledećim tekstovim a Pravde: A. Aleksejev,»Neka se otkriju karte«, 26. (13) jun 1918; anonim,»izdržavani od bankara«, 28. (15) juna 1918; i nenaslovljenoj notici visokog funkcionera boljševičke štam pe B. Voljina (pseudonim Borisa Mihajloviča Fradkina, ), u istom broju. Autor teksta optužuje N ovi život da se prodao imperijalistim a, fabrikantima, spahijama, bankarima, buržoaziji. Objavljena na prvoj strani, ova notica je, sasvim m ogućno, izražavala m išljenje izdavača Pravde. Njen ton je bio posebno uvredljiv. Čedne gospođice iz»lista Gorkog«, kaže se u tekstu,»pohlepne su na plaćenu ljubav debelih bankara«. Takve izjave 237

237 predstavljaju direktan nastavak vređanja Novog života započetog 13. juna (31. maja) u Petrogradskoj pravdi. Ovaj organ Centralnog i Petrogradskog kom iteta boljševičke partije razljutilo je saopštenje Novog života o kretanjim a Kolčaka u Sibiru. U zlobnom tekstu, naslovljenom»podli list«objavljeno je da N ovi život»faktički predstavlja organ ne samo crnostotinaške partije desnih esera nego i, neposredno, bankarskih bandi Putilova i kompanije. Sve njegove reportaže su u službi kontrarevolucije«. Uporedo s ovim, izgleda redakcijskim napadom, štampan je tekst N. Kuzmina»Dva tabora«, u kom se povlači paralela između odbrane Ustavotvorne skupštine u N o vom životu i namere Kolčaka da je sazove. Takvo izjednačavanje je bilo savršeno neosnovano jer se Novi život jasno suprotstavljao dobijanju Ustavotvorne skupštine»iz ruku zagovornika rata«. Vidi Raf. Grigorjev»Rat u Sibiru«, N ovi život, 12. juni (30. maj) U napadu na N ovi život učestvovala su i lica na visokim položajima. U uredničkom kolegijum u Petrogradske pravde nalazili su se Zinovjev i N. Kuzmin kojd je zam enio nedavno ubijenog Volodarskog na položaju narodnog komesara za štam pu i propagandu Petrogradske radne komune. Ne iznenađuje što je odmah posle teksta Grigorjeva Novi život zabranjen. No, nije prošlo ni nedelju dana a list je obnovljen i već u prvom broju doneo sm elu ocenu svojih napadača:»ništa drugo se nije ni m oglo očekivati od vlasti koja strahuje od sveta i javnosti, plašljive i antidem okratske, koja gazi elem entarna građanska prava, progoni radnike, šalje kaznene ekspedicije na seljake«.{»'novi život «, N ovi život, 16. (3) jun 1918.). Mesec kasnije, Lenjin je odlučio da završi sa N ovim životom. Uveče, 16. (3) jula predstavnik kom esarijata za štampu Petrogradske komune doneo je u redakciju Novog života pismeni nalog za njegovu zabranu. Pokušaji Gorkog da ponovo pokrene N ovi život, uključujući i njegovo obraćanje Lenjinu pismom u januaru godine, bili su uzaludni. Istorija višegodišnjih odnosa Lenjina i Gorkog kom pletno je osvetljena u knjizi američkog poznavaoca Bertrama D. Vulfa»Most i propast. N esigurno prijateljstvo Maksima Gorkog i V. I. Lenjina«. Vidi Bertram D. Wolfe.»The Bridge and the Abyss. The Troubled Friendship of Maxim Gorky and V. I. Lenin«, N ew York, Frederick A. Praeger, Bankar, blagajnik»slobodne asocijacije za razvijanje i širenje pozitivističkih nauka«. 102 S. T. Morozov ( ), tekstilni fabrikant, pokrovitelj um etnosti i revolucionara, poklanjao je godišnje 24 hiljade rubalja za ilegalnu m arksističku Iskru ( ), koju je osnovao i jedno vrem e uređivao Lenjin. Morozov je kod sebe 238

238 krio revolucionare i njihovu literaturu. Izvršio je sam oubistvo iz straha da će poludeti. Gorki je bio prijatelj Morozova i ostavio je interesantna sećanja na njega u pism ima piscu S. Grigorjevu (»Književno nasledstvo«, tom 70, str ), vidi tekst»l. V. Krasin. Iz sećanja«(izvest i ja, 19. decembar 1926.) i belešku»sava Morozov«(1922) objavljenu posm rtno u listu Oktobar, br. 6. Preveo P. Marković

239

240 SADRŽAJ Uz ovo izdanje Maksim Gorki: NEUGODNE MISLI Napomene

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan.

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. 1) Kod pravilnih glagola, prosto prošlo vreme se gradi tako

More information

Podešavanje za eduroam ios

Podešavanje za eduroam ios Copyright by AMRES Ovo uputstvo se odnosi na Apple mobilne uređaje: ipad, iphone, ipod Touch. Konfiguracija podrazumeva podešavanja koja se vrše na računaru i podešavanja na mobilnom uređaju. Podešavanja

More information

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI Za pomoć oko izdavanja sertifikata na Windows 10 operativnom sistemu možete se obratiti na e-mejl adresu esupport@eurobank.rs ili pozivom na telefonski broj

More information

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije Biznis scenario: U školi postoje četiri sekcije sportska, dramska, likovna i novinarska. Svaka sekcija ima nekoliko aktuelnih projekata. Likovna ima četiri projekta. Za projekte Pikaso, Rubens i Rembrant

More information

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević GUI Layout Manager-i Bojan Tomić Branislav Vidojević Layout Manager-i ContentPane Centralni deo prozora Na njega se dodaju ostale komponente (dugmići, polja za unos...) To je objekat klase javax.swing.jpanel

More information

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings Eduroam O Eduroam servisu Eduroam - educational roaming je besplatan servis za pristup Internetu. Svojim korisnicima omogućava bezbedan, brz i jednostavan pristup Internetu širom sveta, bez potrebe za

More information

Otpremanje video snimka na YouTube

Otpremanje video snimka na YouTube Otpremanje video snimka na YouTube Korak br. 1 priprema snimka za otpremanje Da biste mogli da otpremite video snimak na YouTube, potrebno je da imate kreiran nalog na gmailu i da video snimak bude u nekom

More information

Uvod u relacione baze podataka

Uvod u relacione baze podataka Uvod u relacione baze podataka 25. novembar 2011. godine 7. čas SQL skalarne funkcije, operatori ANY (SOME) i ALL 1. Za svakog studenta izdvojiti ime i prezime i broj različitih ispita koje je pao (ako

More information

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB.

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB. 9.72 8.24 6.75 6.55 6.13 po 9.30 7.89 5.86 10.48 8.89 7.30 7.06 6.61 11.51 9.75 8.00 7.75 7.25 po 0.38 10.21 8.66 7.11 6.89 6.44 11.40 9.66 9.73 7.69 7.19 12.43 1 8.38 7.83 po 0.55 0.48 0.37 11.76 9.98

More information

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA Radovi prije aplikacije: Prije nanošenja Ceramic Pro premaza površina vozila na koju se nanosi mora bi dovedena u korektno stanje. Proces

More information

Bušilice nove generacije. ImpactDrill

Bušilice nove generacije. ImpactDrill NOVITET Bušilice nove generacije ImpactDrill Nove udarne bušilice od Bosch-a EasyImpact 550 EasyImpact 570 UniversalImpact 700 UniversalImpact 800 AdvancedImpact 900 Dostupna od 01.05.2017 2 Logika iza

More information

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri.

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri. Potprogrami su delovi programa. Često se delovi koda ponavljaju u okviru nekog programa. Logično je da se ta grupa komandi izdvoji u potprogram, i da se po želji poziva u okviru programa tamo gde je potrebno.

More information

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd,

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, 12.12.2013. Sadržaj eduroam - uvod AMRES eduroam statistika Novine u okviru eduroam

More information

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum.

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Postoje dvije jednostavne metode za upload slika na forum. Prva metoda: Otvoriti nova tema ili odgovori ili citiraj već prema želji. U donjem dijelu obrasca

More information

Nejednakosti s faktorijelima

Nejednakosti s faktorijelima Osječki matematički list 7007, 8 87 8 Nejedakosti s faktorijelima Ilija Ilišević Sažetak Opisae su tehike kako se mogu dokazati ejedakosti koje sadrže faktorijele Spomeute tehike su ilustrirae a izu zaimljivih

More information

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 NEALE DONALD WALSCH CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1 RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 1 Priznanja Na početku, na kraju i uvek, želim odati priznanje Izvoru

More information

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET!

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA DNEVNA KARTA DAILY TICKET 35 BAM / 3h / person RADNO VRIJEME OPENING HOURS 08:00-21:00 Besplatno za djecu do 6 godina

More information

Kapitalizam i otpor u 21. veku

Kapitalizam i otpor u 21. veku Anarhistička biblioteka Anti-Copyright 18. 10. 2012. CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku Uživo u Zrenjaninu CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku

More information

Port Community System

Port Community System Port Community System Konferencija o jedinstvenom pomorskom sučelju i digitalizaciji u pomorskom prometu 17. Siječanj 2018. godine, Zagreb Darko Plećaš Voditelj Odsjeka IS-a 1 Sadržaj Razvoj lokalnog PCS

More information

PROJEKTNI PRORAČUN 1

PROJEKTNI PRORAČUN 1 PROJEKTNI PRORAČUN 1 Programski period 2014. 2020. Kategorije troškova Pojednostavlj ene opcije troškova (flat rate, lump sum) Radni paketi Pripremni troškovi, troškovi zatvaranja projekta Stope financiranja

More information

Windows Easy Transfer

Windows Easy Transfer čet, 2014-04-17 12:21 - Goran Šljivić U članku o skorom isteku Windows XP podrške [1] koja prestaje 8. travnja 2014. spomenuli smo PCmover Express i PCmover Professional kao rješenja za preseljenje korisničkih

More information

SAS On Demand. Video: Upute za registraciju:

SAS On Demand. Video:  Upute za registraciju: SAS On Demand Video: http://www.sas.com/apps/webnet/video-sharing.html?bcid=3794695462001 Upute za registraciju: 1. Registracija na stranici: https://odamid.oda.sas.com/sasodaregistration/index.html U

More information

Naslov originala: Prevod: Distribucija:

Naslov originala: Prevod: Distribucija: Košer seks Naslov originala: Kosher Sex: A Recipe for Passion and Intimacy by Shmuley Boteach Prevod: Brane Popović Izdavač: Sinaj u saradnji sa bibliotekom Ner Micva Distribucija: 064/919-1478 (Srbija)

More information

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE CJENOVNIK KABLOVSKA TV Za zasnivanje pretplatničkog odnosa za korištenje usluga kablovske televizije potrebno je da je tehnički izvodljivo (mogude) priključenje na mrežu Kablovskih televizija HS i HKBnet

More information

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION VFR AIP Srbija / Crna Gora ENR 1.4 1 ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION 1. KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA

More information

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA Naslov originala THE WORKS OF GEORGE BERKELEY With Prefaces, Annotations, Appendices, and An Account of his Life, by ALEXANDER CAMPBELL FRASER In Four Volumes VOL. I: PHILOSOPHICAL WORKS, 705-2 OXFORD

More information

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a NIS PETROL Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a Beograd, 2018. Copyright Belit Sadržaj Disable... 2 Komentar na PHP kod... 4 Prava pristupa... 6

More information

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ DIZAJN TRENINGA Model trening procesa FAZA DIZAJNA CILJEVI TRENINGA Vrste ciljeva treninga 1. Ciljevi učesnika u treningu 2. Ciljevi učenja Opisuju željene

More information

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite. Utorak, 6. mart 2007. Svedok Marijana Anđelković Otvorena sednica Optuženi su pristupili Sudu Početak u 14:23 h. Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

More information

Struktura indeksa: B-stablo. ls/swd/btree/btree.html

Struktura indeksa: B-stablo.   ls/swd/btree/btree.html Struktura indeksa: B-stablo http://cis.stvincent.edu/html/tutoria ls/swd/btree/btree.html Uvod ISAM (Index-Sequential Access Method, IBM sredina 60-tih godina 20. veka) Nedostaci: sekvencijalno pretraživanje

More information

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine UNIVERZITETUBEOGRADU RUDARSKOGEOLOŠKIFAKULTET DEPARTMANZAHIDROGEOLOGIJU ZBORNIKRADOVA ZLATIBOR 1720.maj2012.godine XIVSRPSKISIMPOZIJUMOHIDROGEOLOGIJI ZBORNIKRADOVA IZDAVA: ZAIZDAVAA: TEHNIKIUREDNICI: TIRAŽ:

More information

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO.

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO. Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO http://www.paulocoelho.com PAULO KOELJO POBEDNIK JE SAM Paulo Coelho O, Marijo, majko bezgrešna, Moli se za nas koji se Tebi molimo. Amin A učenicima

More information

['1] Predavanje održano 29. oktobra u Literarnom društvu Augsburg u okviru ciklusa predavanja»priroda i društvo«.

['1] Predavanje održano 29. oktobra u Literarnom društvu Augsburg u okviru ciklusa predavanja»priroda i društvo«. DUH I ŽIVOT Veza duha i života spada u one probleme, čija obrada mora da računa sa komplikovanim faktorima u tolikoj meri da se moramo čuvati da se i sami ne upletemo u verbalne mreže, sa kojima bi hteli

More information

BILA SAM IZA TEBE. Nikola Farg. Prevela sa francuskog Anđa Petrović

BILA SAM IZA TEBE. Nikola Farg. Prevela sa francuskog Anđa Petrović BILA SAM IZA TEBE Nikola Farg Prevela sa francuskog Anđa Petrović Naslov originala Nicolas Fargues J étais derrière toi Copyright P. O. L, 2006 Emiliji Published by arrangement with Literary Agency Agence

More information

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MAŠINSKI FAKULTET U BEOGRADU Katedra za proizvodno mašinstvo STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MONTAŽA I SISTEM KVALITETA MONTAŽA Kratak opis montže i ispitivanja gotovog proizvoda. Dati izgled i sadržaj tehnološkog

More information

BENCHMARKING HOSTELA

BENCHMARKING HOSTELA BENCHMARKING HOSTELA IZVJEŠTAJ ZA SVIBANJ. BENCHMARKING HOSTELA 1. DEFINIRANJE UZORKA Tablica 1. Struktura uzorka 1 BROJ HOSTELA BROJ KREVETA Ukupno 1016 643 1971 Regije Istra 2 227 Kvarner 4 5 245 991

More information

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA:

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA: Past simple uporabljamo, ko želimo opisati dogodke, ki so se zgodili v preteklosti. Dogodki so se zaključili v preteklosti in nič več ne trajajo. Dogodki so se zgodili enkrat in se ne ponavljajo, čas dogodkov

More information

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija 4 PSIHOPATOLOGIJA Autor: Dr Radojka Praštalo Psihopatologija 4.1. Psihopate U svijetu je 2008. nastupila velika kriza koja se svakim danom samo produbljuje i ne vidi joj se kraj. Kažu-ekonomska! Međutim,

More information

I što je uopće ta pamet, ta frustrirana, umišljena,ograničena, zgažena i ponižena ljudska pamet. Možda biserje u svinjskom koritu? Ljudska misao?

I što je uopće ta pamet, ta frustrirana, umišljena,ograničena, zgažena i ponižena ljudska pamet. Možda biserje u svinjskom koritu? Ljudska misao? PREDGOVOR Pred vama je jedna bijedno pretenciozna kompilacija jednog užasno prepotentnog autora. Sakrio se iza gomile citata velikih ljudi, i sada vam tu prodaje pamet za skupe novce. Ustvari ništa nova,

More information

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ Beograd Datum: 11. jul, 2017 Trajanje: 136 minuta Prisutni: 1. Nikola Jovanović (Intervjuisani) 2. Marijana Toma (Vodila intervju) 3. Milan Petković (Kamera) Simboli komentara

More information

PRIRUČINIK ZA PROTESTE

PRIRUČINIK ZA PROTESTE PRIRUČINIK ZA PROTESTE KOJI TREBA DA PROMENE SISTEM A NE LJUDE NA VLASTI Plagirani doktorski rad dr Zoran Arsić Priručna brošura (ako imate pametan telefon onda vam je baš uvek pri ruci) koja se sprda

More information

SKINUTO SA SAJTA Besplatan download radova

SKINUTO SA SAJTA  Besplatan download radova SKINUTO SA SAJTA www.maturskiradovi.net Besplatan download radova Prirucnik za gramatiku engleskog jezika Uvod Sama suština i jedna od najbitnijih stavki u engleskoj gramatici su pomoćni glagoli! Bez njih

More information

JU OŠ Prva sanska škola Sanski Most Tel: 037/ Fax:037/ ID br

JU OŠ Prva sanska škola Sanski Most Tel: 037/ Fax:037/ ID br Općina Sedmica obilježavanja ljudskih prava ( 05.12. 10.12.2016.godine ) Analiza aktivnosti Sedmica ljudskih prava u našoj školi obilježena je kroz nekoliko aktivnosti a u organizaciji i realizaciji članova

More information

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017 PUTNIČKA AGENCIJA FIBULA AIR TRAVEL AGENCY D.O.O. UL. FERHADIJA 24; 71000 SARAJEVO; BIH TEL:033/232523; 033/570700; E-MAIL: INFO@FIBULA.BA; FIBULA@BIH.NET.BA; WEB: WWW.FIBULA.BA SUDSKI REGISTAR: UF/I-1769/02,

More information

Pravljenje Screenshota. 1. Korak

Pravljenje Screenshota. 1. Korak Prvo i osnovno, da biste uspesno odradili ovaj tutorijal, morate imati instaliran GOM Player. Instalacija je vrlo jednostavna, i ovaj player u sebi sadrzi sve neophodne kodeke za pustanje video zapisa,

More information

Val serija poglavlje 08

Val serija poglavlje 08 Val serija poglavlje 08 Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz

More information

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak Učiteljica Ching Hai Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak 2 Ključ neposrednog prosvjetljenja Uzvišena Učiteljica Ching Hai S a d r ž a j Sadržaj... 2 Uvod...

More information

SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA

SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA 1. STRAST I BALANS 2. MANJE JE VIŠE - DOBAR ILI LIJEP ŽIVOT? 3. KAKO PREBOLITI RAZVOD? 4. KAKO POKRENUTI VLASTITI BIZNIS? 5. SVE JE NA PRODAJU 6. KAKO

More information

WWF. Jahorina

WWF. Jahorina WWF For an introduction Jahorina 23.2.2009 What WWF is World Wide Fund for Nature (formerly World Wildlife Fund) In the US still World Wildlife Fund The World s leading independent conservation organisation

More information

Industrijsko društvo i njegova budućnost

Industrijsko društvo i njegova budućnost obezbedi kanale za modifikaciju ljudskog uma. Genetski inženjering ljudskih bića se već primenjuje u obliku genetske terapije i nema sumnje da će takvi metodi vremenom biti korišćeni i za modifikaciju

More information

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ.

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ. LK0-0 Lux/ a caella $2.00 Commissioned by aul and Joyce Riedesel in honor of their 5th edding anniversary. Offertorium and Communio from the Requiem Mass f declamatory - solo - - - - U Ex - au - di o -

More information

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o "želji za znanjem." Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost.

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o želji za znanjem. Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost. Val serija 8. dio Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz onoga

More information

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT TRAJANJE AKCIJE 16.01.2019-28.02.2019 ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT Akcija sa poklonima Digitally signed by pki, pki, BOSCH, EMEA, BOSCH, EMEA, R, A, radivoje.stevanovic R, A, 2019.01.15 11:41:02

More information

Mogudnosti za prilagođavanje

Mogudnosti za prilagođavanje Mogudnosti za prilagođavanje Shaun Martin World Wildlife Fund, Inc. 2012 All rights reserved. Mogudnosti za prilagođavanje Za koje ste primere aktivnosti prilagođavanja čuli, pročitali, ili iskusili? Mogudnosti

More information

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS - Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS 1. Pokrenite Adobe Photoshop CS i otvorite novi dokument sa komandom File / New 2. Otvoriće se dijalog

More information

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Idejno rješenje: Dubrovnik 2020. Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. vizualni identitet kandidature dubrovnika za europsku prijestolnicu kulture 2020. visual

More information

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon Automatske Maske za zavarivanje Stella Podešavanje DIN: 9-13 Brzina senzora: 1/30.000s Vidno polje : 98x55mm Četiri optička senzora Napajanje : Solarne ćelije + dve litijumske neizmenjive baterije. Vek

More information

VAŠI GOSTI ĆE PRIMETITI RAZLIKU. EXPERTS IN HOSPITALITY

VAŠI GOSTI ĆE PRIMETITI RAZLIKU. EXPERTS IN HOSPITALITY VAŠI GOSTI ĆE PRIMETITI RAZLIKU. EXPERTS IN HOSPITALITY NIKADA NISMO ZADOVOLJNI SA ZADOVOLJAVAJUĆIM REZULTATIMA. Gosti odsedaju u kvalitetnim hotelima i rezortima poput Vašeg sa razlogom: vrhunski komfor

More information

DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta. Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, listopad 2010.

DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta. Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, listopad 2010. DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, 03. - 07. listopad 2010. ZBORNIK SAŽETAKA Geološki lokalitet i poucne staze u Nacionalnom parku

More information

Istina o Bogu. Izneseno od strane. Isusa (AJ Miller) zdano od strane. Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje

Istina o Bogu. Izneseno od strane. Isusa (AJ Miller) zdano od strane. Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje Istina o Bogu Izneseno od strane Isusa (AJ Miller) zdano od strane Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje http://www.divinetruth.com/ Smashwords Edition, License Notes Thank you for downloading

More information

Babylon - instalacija,aktivacija i rad sa njim

Babylon - instalacija,aktivacija i rad sa njim Babylon - instalacija,aktivacija i rad sa njim Babilon je vodeći svetski prevodilac brzog online i offline rečnika sa prevođenjem u preko 75 jezika jednim jednostavnim klikom misa i koriste ga miloni privatnih

More information

ISCELJENJE UNUTRAŠNJEG DETETA/ DETETA U NAMA

ISCELJENJE UNUTRAŠNJEG DETETA/ DETETA U NAMA UDRUŽENJE ZA SISTEMSKU PORODIČNU TERAPIJU I SISTEMSKA REŠENJA SRBIJE I CRNE GORE SEMINARSKI RAD I ISCELJENJE UNUTRAŠNJEG DETETA/ DETETA U NAMA Mentor: Vlado Ilić Student: J.S. Vujičin Beograd, April, 2013.godine

More information

Golden autumn at Airport City. City within a city. Airport City Belgrade newsletter. December / 2017 n 22

Golden autumn at Airport City. City within a city. Airport City Belgrade newsletter. December / 2017 n 22 AIRPORT CITY BELGRADE Awarded as THE BEST OFFICE DEVELOPMENT PROJECT of the year IN SOUTHEAST EUROPE December / 2017 n 22 City within a city Golden autumn at Airport City 2 3 Editor s word This year we

More information

Priručnik šesto izdanje

Priručnik šesto izdanje Priručnik šesto izdanje Tehnika Emocionalne Slobode Zadivljujućim emocionalnim oslobađanjima dolazi do dubokih fizičkih promena. --odobren od strane lekara www.emofree.com prevod Primenjivo na sve probleme,

More information

Br. 19. Biblioteka SVEDO^ANSTVA. Živorad Kova~evi} Srbija i svet: Izme u arogancije i poniznosti. Srbija i svet: Između arogancije i poniznosti

Br. 19. Biblioteka SVEDO^ANSTVA. Živorad Kova~evi} Srbija i svet: Izme u arogancije i poniznosti. Srbija i svet: Između arogancije i poniznosti Br. 19 Biblioteka SVEDO^ANSTVA Živorad Kova~evi} Srbija i svet: Izme u arogancije i poniznosti 0 1 Biblioteka SVEDO^ANSTVA Br. 19 Živorad Kova~evi}: Srbija i svet: Izme u arogancije i poniznosti IZDAVA~:

More information

Interkulturalno ucenje

Interkulturalno ucenje ucenje ˇ No.4 ucenje ˇ ucenje ˇ No.4 www.training-youth.net Naslov originala Intercultural Learning T-kit Council of Europe Publishing F-67075 Strasbourg Cedex Council of Europe and European Commission,

More information

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - GEODETSKI FAKULTET UNIVERSITY OF ZAGREB - FACULTY OF GEODESY Zavod za primijenjenu geodeziju; Katedra za upravljanje prostornim informacijama Institute of Applied Geodesy; Chair

More information

Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA

Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA Posvećeno Sue Warren Ađan Munindo Neočekivana sloboda Prevod Branislav Kovačević Naslov originala Ajahn Munindo Unexpected Freedom 2005 Aruna Publications www.ratanagiri.org.uk

More information

1. Instalacija programske podrške

1. Instalacija programske podrške U ovom dokumentu opisana je instalacija PBZ USB PKI uređaja na računala korisnika PBZCOM@NET internetskog bankarstva. Uputa je podijeljena na sljedeće cjeline: 1. Instalacija programske podrške 2. Promjena

More information

ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE

ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE THEORIA 1 4 UDK 141.7 BIBLID 0351 2274 : (2003) : 46 : p. 27-46 Originalni naučni rad Original Scientific Paper Jovan Aranđelović ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE APSTRAKT: Od antičkih

More information

Ema Goldman. ANARHIZAM I FEMINIZAM eseji

Ema Goldman. ANARHIZAM I FEMINIZAM eseji Ema Goldman ANARHIZAM I FEMINIZAM eseji Izbor i prevod: Vanda Perović Aleksandar Ajzinberg Sadržaj: Predgovor Anarhizam: za šta se stvarno zalaže Žensko pravo glasa Ljubav i brak Tragedija ženske emancipacije

More information

Summi triumphum. & bc. w w w Ó w w & b 2. Qui. w w w Ó. w w. w w. Ó œ. Let us recount with praise the triumph of the highest King, 1.

Summi triumphum. & bc. w w w Ó w w & b 2. Qui. w w w Ó. w w. w w. Ó œ. Let us recount with praise the triumph of the highest King, 1. Sequence hymn for Ascension ( y Nottker Balulus) Graduale Patavienese 1511 1. Sum Summi triumphum Let us recount ith praise the triumph of the highest King, Henricus Isaac Choralis Constantinus 1555 3

More information

CRNA GORA

CRNA GORA HOTEL PARK 4* POLOŽAJ: uz more u Boki kotorskoj, 12 km od Herceg-Novog. SADRŽAJI: 252 sobe, recepcija, bar, restoran, besplatno parkiralište, unutarnji i vanjski bazen s terasom za sunčanje, fitnes i SPA

More information

Nikola TANASIĆ 1 UDK 94:328.32:008(571+4) Biblid ,57(2005) Vol. LVII, br. 3, pp Izvorni naučni rad Jul 2005.

Nikola TANASIĆ 1 UDK 94:328.32:008(571+4) Biblid ,57(2005) Vol. LVII, br. 3, pp Izvorni naučni rad Jul 2005. Nikola TANASIĆ 1 UDK 94:328.32:008(571+4) Biblid 0025-8555,57(2005) Vol. LVII, br. 3, pp. 284-318 Izvorni naučni rad Jul 2005. RUSIJA I ZAPAD - POLITIKA, ISTORIJA, KULTURA - ABSTRACT The author firstly

More information

KAD PADNE REŽIM: ZAŠTO JE PROŠLOST

KAD PADNE REŽIM: ZAŠTO JE PROŠLOST KAD PADNE REŽIM: ZAŠTO JE PROŠLOST VAŽNA 1 NENAD DIMITRIJEVIĆ S engleskog prevela Aleksandra Bajazetov-Vučen UVOD Pitanju odnosa između prošlosti i sadašnjosti može se prići na više načina. 2 Izlaganje

More information

Danijel Turina / Nauk yoge

Danijel Turina / Nauk yoge Danijel Turina / Nauk yoge Nakladnik: Ouroboros d.o.o., Zagreb, VII Ravnice 21 Za nakladnika: Domagoj Klepac http://www.ouroboros.hr E-mail: info@ouroboros.hr Autor: http://www.danijel.org E-mail: info@danijel.org

More information

Pohvale za dr Brene Braun i Mislila sam da je problem samo u meni (ali nije):

Pohvale za dr Brene Braun i Mislila sam da je problem samo u meni (ali nije): Pohvale za dr Brene Braun i Mislila sam da je problem samo u meni (ali nije): Braunova nudi uvide i strategije za razumevanje srama i prevazilaženje njegove moći koju ima nad ženama... Interesantan pogled

More information

Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem

Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem 1 Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem This is a work of nonfiction. Some names and identifying details have been changed. Copyright 2007 by Naoki Higashida Translation copyright 2013 by KA Yoshida

More information

Napad na crkvu Trojstvo?

Napad na crkvu Trojstvo? Napad na crkvu Trojstvo? Nemoj imati drugih bogova uza Me {2. Mojsijeva 20,3} Mi hoćemo Svetog Duha, šta je Isus Hristos. {Ellen White: Letter 66 April 10, 1894 par. 18} Goran Šušljić Isusova žrtva je

More information

209 CANTON 9 BOSANSKOHERCEGOVAČKA PATRIOTSKA STRANKA (BPS) SPZ BiH. STRANKA ZA SREDNjE. STRANKA ZA BiH. HRVATSKA KRŠĆANSKA DEMOKRATSKA UNIJA-HKDU BiH

209 CANTON 9 BOSANSKOHERCEGOVAČKA PATRIOTSKA STRANKA (BPS) SPZ BiH. STRANKA ZA SREDNjE. STRANKA ZA BiH. HRVATSKA KRŠĆANSKA DEMOKRATSKA UNIJA-HKDU BiH General Elections / Opći izbori Final Results and Final Results from regular ballots cast in all FBiH municipalities and Out of municipality ballots processed in the Counting Centre Konačni rezultati i

More information

Uspostavite ravnotežu Dr Vejn V. Dajer. Biblioteka BUĐENJE

Uspostavite ravnotežu Dr Vejn V. Dajer. Biblioteka BUĐENJE Uspostavite ravnotežu Dr Vejn V. Dajer Biblioteka BUĐENJE 9 principa pomoću kojih ćete stvoriti navike po svojoj želji Dr Vejn V. Dajer Leo Commerce, 2011 Naziv originala: Being in balance Dr. Wayne W.

More information

P O R T R E T I SLOBODAN INIĆ. Izdavač: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Za izdavača: Sonja Biserko. Urednik i prireñivač: Latinka Perović

P O R T R E T I SLOBODAN INIĆ. Izdavač: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Za izdavača: Sonja Biserko. Urednik i prireñivač: Latinka Perović 1 SLOBODAN INIĆ P O R T R E T I Izdavač: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji Za izdavača: Sonja Biserko Urednik i prireñivač: Latinka Perović Beograd, 2001. 2 S A D R Ž A J (oznake strana važe za

More information

DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE

DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE Tražnja se može definisati kao spremnost kupaca da pri različitom nivou cena kupuju različite količine jedne robe na određenom tržištu i u određenom vremenu (Veselinović

More information

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI analitička psihologija SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI Karl Gustav Jung In the spring of 1934 Dr. C. G. Jung brought to a conclusion a seminar at the Zurich Psychological Club which had be running since

More information

ALEKS - TRAVEL Rakovac - Bujanovac

ALEKS - TRAVEL Rakovac - Bujanovac Vitina - Parte - Smederevo stanice/stajali ta 5.30 0 Vitina A.S. 5.40 6 Klokot 5.50 3 Parte 6.00 0 Gnjilane A.S. 7.30 74 Vranje A.S..30 374 Smederevo A.S. Odravanje saobradaja na ovoj liniji vrtioe se

More information

Mirjana Ðurðeviæ.. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu

Mirjana Ðurðeviæ.. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu Mirjana Ðurðeviæ. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu Epilog 1 E, stvarno odlično počinje. Samo što sam prošla pasošku kontrolu i počela da se osvrćem po aerodromskoj čekaonici, tražeći zgodno mesto

More information

Sicilijančeva nevina nevesta

Sicilijančeva nevina nevesta Sara Morgan Sicilijančeva nevina nevesta Italian Husbands series Sarah Morgan - The Sicilian's Virgin Bride Žene ne odlaze od sicilijanskog milijardera Roka Kastelanija! Sve stoje on želeo bila je ljupka,

More information

ISTORIJSKI RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA SA POSEBNIM OSVRTOM NA LJUDSKA PRAVA U RIMU. Doc. dr Rejhan R. Kurtović

ISTORIJSKI RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA SA POSEBNIM OSVRTOM NA LJUDSKA PRAVA U RIMU. Doc. dr Rejhan R. Kurtović PRAVNE TEME, Godina 3, Broj 5, str. 218-235 218 340.1 ISTORIJSKI RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA SA POSEBNIM OSVRTOM NA LJUDSKA PRAVA U RIMU Doc. dr Rejhan R. Kurtović Apstrakt: Autor se u radu bavi pitanjem istorijskog

More information

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002.

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002. David Torkington PUSTINJAK Perast, 2002. 1 Biblioteka: "Gospa od Škrpjela" Published under licence from Mercier Press, Cork, Irska Naslov izvornika: David Torkington THE HERMIT A personal discoverv of

More information

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE 3309 Pursuant to Article 1021 paragraph 3 subparagraph 5 of the Maritime Code ("Official Gazette" No. 181/04 and 76/07) the Minister of the Sea, Transport

More information

Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI. Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka

Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI. Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka Prevod: Darko Tuševljaković Ivana Vanić Čarobna knjiga SADRŽAJ UVOD 9 PRVI DEO 13 DOSTIZANTE

More information

REČ UREDNICE CHESTNUT BUD CIVILIZACIJA, Urednica časopisa: Katarina Popović Bahov praktičar

REČ UREDNICE CHESTNUT BUD CIVILIZACIJA, Urednica časopisa: Katarina Popović Bahov praktičar SADRŽAJ Uvodna reč 03 Tema broja CHESTNUT BUD 04-08 Prikazi slučaja 09-13 Iz literature 14-16 Lična iskustva 17-20 Intervjui 21-27 Bahove kapi u tretiranju specifičnih problema 28-32 Bahove kapi i druge

More information

ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA

ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA Mr Jadranka Božić Beograd, Narodna biblioteka Srbije UDK 028:316.72 ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA Vreme je beli pergament i svako na njemu piše svojom krvlju, dok ga struja ne odnese. (Gotfrid Keler)

More information

this book belongs to: Love is remembering who you are

this book belongs to: Love is remembering who you are this book belongs to: Love is remembering who you are Žana Poliakov ONA ZNA KNJIGA O ZBUNJENOSTI KOJA TO VIŠE NIJE anno domini 2014 Vulkani izdavaštvo Learn how to see. Realize that everything connects

More information

24th International FIG Congress

24th International FIG Congress Conferences and Exhibitions KiG 2010, 13 24th International FIG Congress Sydney, April 11 16, 2010 116 The largest congress of the International Federation of Surveyors (FIG) was held in Sydney, Australia,

More information

Prvi koraci u razvoju bankarskog on-line sistema u Japanu napravljeni su sredinom 60-tih godina prošlog veka i to najpre za on-line, real-time obradu

Prvi koraci u razvoju bankarskog on-line sistema u Japanu napravljeni su sredinom 60-tih godina prošlog veka i to najpre za on-line, real-time obradu JAPAN Japan, kao zemlja napredne tehnologije, elektronike i telekomunikacija, je zemlja koja je u samom svetskom vrhu po razvoju i usavršavanju bankarskog poslovanja i spada među vodećim zemljama sveta

More information

Gnostika. Buñenje

Gnostika.   Buñenje Gnostika http://www.praxisresearch.org/gnosis.htm Buñenje Do sada smo često pominjali buñenje, meñutim, veoma malo smo diskutovali na temu šta to stvarno znači - probuditi se; - tj. kako se probuditi?

More information

Schedule ZAGREB AIRPORT => ZAGREB (TERMINAL MAIN BUS STATION) 7:00 8:00 8:30 9:00 9:30 10:30 11:30 12:00 12:30 13:00 13:30 14:00

Schedule ZAGREB AIRPORT => ZAGREB (TERMINAL MAIN BUS STATION) 7:00 8:00 8:30 9:00 9:30 10:30 11:30 12:00 12:30 13:00 13:30 14:00 USEFUL INFORMATION TRANSPORTATION/GETTING AROUND ZAGREB AIRPORT AIRPORT BUS SHUTTLE Once you reach Zagreb Airport, you will find the airport bus shuttle (Pleso prijevoz) station in direction Zagreb Bus

More information

Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA

Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA Prevela Sanja Bošnjak Naslov originala Jenny Colgan Little Beach Street Bakery Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete

More information