SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA UČITELJSKE STUDIJE (Čakovec) DIPLOMSKI RAD

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA UČITELJSKE STUDIJE (Čakovec) PREDMET: Glazbena kultura DIPLOMSKI RAD Ime i prezime pristupnika: Martina Belošević TEMA DIPLOMSKOG RADA: Muzikoterapija za djecu MENTOR: prof., v. pred., Branimir Magdalenić SUMENTOR: dr. sc. Tea Pahić Zagreb, srpanj 2016.

2 SADRŽAJ SADRŽAJ... 2 SAŽETAK... 3 SUMMARY (Music Therapy for Children) UVOD UTJECAJ GLAZBE NA ČOVJEKA GLAZBA I LIJEČENJE GLAZBOM KROZ VRIJEME ŠTO JE MUZIKOTERAPIJA? Tko su muzikoterapeuti? MUZIKOTERAPIJA U HRVATSKOJ PRIMJENA MUZIKOTERAPIJE MUZIKOTERAPIJA ZA DJECU Načela muzikoterapije kod djece MUZIKOTERAPIJA ZA DJECU S TEŠKOĆAMA Muzikoterapija kod djece s mentalnom retardacijom Muzikoterapija kod djece s hiperaktivnim poremećajem (ADHD) Muzikoterapija kod djece s autizmom Muzikoterapija kod djece s poremećajima govorne i glasovne komunikacije Muzikoterapija kod djece s motoričkim poremećajima Muzikoterapija kod djece s oštećenjima vida Muzikoterapija kod djece s oštećenjima sluha Muzikoterapija kod akutnih i kroničnih dječjih bolesti i hospitalizacije Primjena glazbe u svakodnevnom životu djece i primjeri iz stvarnoga života Negativna strana liječenja glazbom ZAKLJUČAK LITERATURA ŽIVOTOPIS IZJAVA O SAMOSTALNOJ IZRADI DIPLOMSKOG RADA

3 SAŽETAK Ovaj rad govori o muzikoterapiji i njezinoj primjeni kod djece s teškoćama, ali i u svakodnevnom životu. Opisuje se kako glazba utječe na čovjeka, kako ga liječi i kakva razmišljanja su ljudi o tome imali tijekom povijesti. Nakon toga se objašnjava što je muzikoterapija, njezina povijest, primjena u Hrvatskoj i općenito te tko su to muzikoterapeuti. Objašnjeno je što je to muzikoterapija za djecu, što ona obuhvaća te su navedena i opisana načela muzikoterapije za djecu. Poseban naglasak je stavljen na muzikoterapiju za djecu s teškoćama. Svaka od teškoća je ukratko objašnjena, kao i postupci muzikoterapije za navedenu teškoću. Teškoće koje su navedene i opisane su: mentalna retardacija, hiperaktivni poremećaj (ADHD), autizam, poremećaj govorne i glasovne komunikacije, motorički poremećaj, oštećenja vida i sluha, akutne i kronične bolesti te hospitalizacija uslijed njih. U posebnom je poglavlju opisana primjena glazbe u svakodnevnim problemima i životu djeteta. Navedeno je i nekoliko primjera, upotrebe glazbe kao terapije, iz stvarnog života, a primjeri su navedeni iz knjige Mozart efekt, autora D. Campbella (2005). Navedeni primjeri su orijentirani na probleme iz svakodnevice s kojima se susreće svako dijete, ali je naveden i jedan čudesan događaj uslijed korištenja glazbe. Na kraju samog rada naveden je i mogući, negativni utjecaj muzikoterapije. KLJUČNE RIJEČI: glazba, muzikoterapija, djeca 3

4 SUMMARY (Music Therapy for Children) This final work is about music therapy with children with disabilities and also about use of music therapy in daily life. it describes the impact of music on man, how music heals and also what people thought about it throught history. It says what the music therapy is, something about the history of it, it' s use in Croatia and who the music therapists are. This work describes what music therapy for children is and the main principles of it. Special emphasis is placed on music therapy for children with disabilities. Each disability is explained with procedures of the music therpy for it. Disabilities this work is talking about are : Mental retardation, Hyperactivity (ADHD), Autism, Speech and voice disorder, Motor disorder, Visual and hearing impairment, chronic diseases and hospitalization. Special chapter describes use ofmusic in childrens daily life and their everyday problems. There is also a few examples of using music as a therapy in daily life. The examples are mentioned in the book Mozart efekt (D. Campbell, 2005). There is mentioned one miraculous event in using music. In the end of this work is also mentioned the possible negative impact of the music therapy. KEYWORDS: music, music therapy, children 4

5 1. UVOD Glazba ima moć integriranja i liječenja... i ta je moć prilično važna. Glazba je najsnažniji nekemijski lijek (Campbell, 2005, str. 125). Muzikoterapija je učinkovit način liječenja osoba sa psihosocijalnim, afektivnim, kognitivnim i komunikacijskim problemima, a može se koristiti i za rješavanje različitih situacija u svakodnevnom životu. Različita istraživanja pokazuju da je muzikoterapija djelotvorna i kod bolesnika koji ne reagiraju na ostale načine liječenja (Degmečić, Požgain, Filaković, 2005). Glazba svojom stimulacijom osjeta potiče na pozitivan odgovor zahvaljujući bliskosti, predvidljivosti i osjećaju sigurnosti (Degmečić i sur., 2005). Bolesnici ne moraju imati nikakve glazbene sposobnosti kako bi im glazba pomogla, svi glazbeni stilovi mogu, kroz muzikoterapiju, dovesti do poboljšanja u bolesnikovu životu, ali njihova preferencija, okolnosti, potreba za liječenjem i postavljeni cilj određuju koju će glazbu muzikoterapeut odabrati za muzikoterapiju (Degmečić i sur., 2005). Kako svaku terapiju tako i muzikoterapiju treba prilagoditi potrebama individue kako bi bila učinkovita. U ovom diplomskom radu se nakon uvoda, u drugom poglavlju opisuje utjecaj glazbe na čovjeka, kako glazba djeluje na učenje, atmosferu u školi, posao, te se navodi kako koja vrsta glazbe utječe na čovjeka. Treće poglavlje govori o glazbi i liječenju glazbom kroz vrijeme, kroz različita razdoblja i zemlje. Opisuje se značenje glazbe kao lijeka još u najranijim primitivnim kulturama pa sve do današnjeg vremena. Navode se mišljenja Aristotela, Platona, Filistona i dr. o djelovanju glazbe u terapijske svrhe. Četvrto poglavlje je usmjereno na definiranje muzikoterapije. Postoji puno definicija muzikoterapije pa ih je nekoliko različitih navedeno. Definirana je i muzikoterapija s gledišta rehabilitacije te je muzikoterapija uspoređena s glazbenom psihologijom i medicinom. Nadalje, definiran je i pojam muzikoterapeuta. U petom poglavlju se govori o bavljenju tematikom glazbe i primjenom glazbe u terapijske svrhe, u Hrvatskoj kroz povijest pa sve do danas. Navode se i različita razmišljanja i promatranja liječnika, profesora i teoretičara o muzikoterapiji. 5

6 Šesto poglavlje govori o primjeni muzikoterapije te opisuje detekciju i dijagnosticiranje koji su vrlo važni za određivanje i primjenu odgovarajuće muzikoterapije. Sedmo poglavlje opisuje muzikoterapiju za djecu, navodi se što muzikoterapija za djecu obuhvaća te koje su osnovne tehnike muzikoterapije. Nadalje se opisuje povezanost muzikoterapije s pedagogijom i rehabilitacijom te su navedena načela muzikoterapije za djecu. U osmom poglavlju su navedene teškoće djece koje mogu biti liječene muzikoterapijom i načini na koje se muzikoterapija primjenjuje za određenu teškoću. Deveto poglavlje opisuje primjenu muzikoterapije u svakodnevnom životu djece te se navode primjeri iz stvarnog života. Posljednje, deseto poglavlje navodi negativne učinke muzikoterapije koji se mogu pojaviti isto kao i kod svih ostalih terapija. 6

7 2. UTJECAJ GLAZBE NA ČOVJEKA Glazba na svakog čovjeka djeluje drugačije. Glazba je ujutro pomoć kod razbuđivanja, olakšava vježbanje, neki monoton posao, doprinosi boljem raspoloženju, olakšava komunikaciju, omogućuje lakše uspavljivanje i tome slično (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba razbistri um, a poznato je i da nas čini pametnijima (Campbell, 2005, str. 11). Poticanje glazbom važno je za duševno zdravlje čovjeka, stoga bi glazbu i njene elemente valjalo početi primjenjivati već kod sasvim male djece (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 13). Prema Howersu, ljudi mogu glazbu doživjeti na tri načina pa ih prema tome možemo svrstati u tri skupine: cecilijanci, dionizijci i apolinijci (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Cecilijanci su ljudi koji glazbu primaju isključivo osjetilno, kao niz zvukova; dionizijci glazbu primaju uglavnom emocionalno; apolinijci primaju glazbu racionalno, ali i dvojako, osjetilno i emocionalno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Različiti autori navode različita djelovanja glazbe: Licht (1946) navodi da glazba dovodi do oslobađanja energije, da pobuđuje interes, stvara osjećaj ugode i sreće. Mitchell i Zanker (1948.) ističu aktiviranje ličnosti te povišenje harmonije grupe. Reed smatra da glazba može izazvati asocijacije na prošle događaje. Foward navodi da glazba stvara svijest o vlastitom tijelu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 14). Prema Campbellu, nekoliko je mogućih utjecaja glazbe na čovjeka: glazba prikriva neugodne zvukove i osjećaje, može usporiti i ujednačiti moždane valove, utječe na disanje, utječe na rad srca, puls i krvni tlak, ublažuje mišićnu napetost te poboljšava tjelesne pokrete i koordinaciju, utječe na tjelesnu temperaturu, može povisiti razinu endorfina, glazba može regulirati razine hormona vezanih uz stres, glazba može poboljšati imunološke funkcije, može mijenjati našu percepciju prostora i glazba mijenja našu percepciju vremena (Campbell, 2005). Također može poboljšati pamćenje i učenje, učinkovitost i produbljuje ljubavne osjećaje, potiče probavu, povećava izdržljivost, povećava i prijemljivost za simbole te može izazvati osjećaj sigurnosti i boljitka (Campbell, 2005). Glazba prodire u dubine našega mozga i tijela te potiče izražavanje mnogih nesvjesnih sustava (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Američka istraživanja pokazala su da djeca koja su u predškolskoj dobi bila izložena ciljanom slušanju glazbe i sudjelovanju u muziciranju brže i lakše dostižu potpuni neurološki razvoj (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Prema istraživanjima, ako se djeca za vrijeme školovanja, do 11. godine života ne upoznaju s glazbom, nakon te 7

8 dobi vrlo teško razvijaju sposobnost prepoznavanja visine tona i ritma (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Utjecaj glazbe i drugih ritmičkih aktivnosti najznačajniji je do 18. godine života (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 15). Dokazano je da uvođenje glazbe u predmete poput povijesti i prirodnih znanosti vrlo pozitivno utječe na učenje, motivaciju i ponašanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U školi glazba donosi: u učionice pozitivno raspoloženje, opuštenost, služi i kao kulisa za prekrivanje zvukova iz prometa ili industrijskih zvukova, a njome se može osloboditi i od stresa prije ispita te utvrditi naučeno znanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U pregledu stotine empirijskih istraživanja u razdoblju od do godine, utvrđeno je da glazba poboljšava sposobnost savladavanja čitanja, jezika, matematike te školski uspjeh (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dokazano je da glazba na radnome mjestu pomaže učinkovitosti tako što ublažuje stres i prikriva zvukove iz okoline (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 19). Tako je poznato da u svijetu od ukupno 50 najvećih industrijskih tvrtki, čak 40 njih svojim zaposlenicima omogućuje slušanje glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Međutim, s glazbom ne treba ni pretjerivati jer može dovesti do navikavanja i izgubiti na svojoj djelotvornosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pozadinsku glazbu najbolje je slušati najviše dvadesetak minuta u sat vremena, kako u uredu, tako i u školi te kod kuće (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 19). Različita vrsta glazbe ima i različit utjecaj na čovjeka. Muzikoterapeut zbog toga upotrebljava različite skladbe u terapiji i stalno promatra odgovor osobe na tu skladbu (Burić Sarapa, Katušić, 2012). Gregorijanski koral se temelji na ritmovima prirodnog disanja i izaziva osjećaj opuštenosti, može ublažiti stres i odličan je za tiho učenje te meditaciju (Campbell, 2005). Polaganija barokna glazba (Bach, Händel, Vivaldi, Corelli) budi osjećaj stabilnosti, reda, predvidljivosti, sigurnosti i stvara uvjete za učenje i rad (Campbell, 2005, str. 11). Klasična glazba (Haydn i Mozart) je vrlo profinjena, jasna i odlikuje se čistoćom zvuka te može poboljšati koncentraciju, pamćenje i prostornu percepciju (Campbell, 2005). Romantična glazba (Schubert, Schumann, Čajkovski, Chopin i Liszt) ističe izražajnost i osjećajnost te je najbolja za produbljivanje naklonosti, suosjećanja i ljubavi (Campbell, 2005). Impresionistička glazba (Debussy, Fauré i Ravel) se temelji na slobodnim glazbenim raspoloženjima i impresijama te priziva snene predodžbe (Campbell, 2005). Jazz, blues, dixieland, soul, kalipso, reggae i ostali glazbeni oblici proizašli iz afričkog naslijeđa mogu razveseliti i nadahnuti, osloboditi duboku radost i tugu, izraziti duhovitost i ironiju (Campbell, 2005). 8

9 Glazba poput salse, rumbe, makarene i drugih koje imaju živahan ritam i tempo, mogu ubrzati rad srca, produbiti disanje i pokrenuti cijelo tijelo, a samba ima osobito svojstvo istodobnog umirivanja i buđenja (Campbell, 2005). Glazba koja može potaknuti lagano do umjereno kretanje i pobuditi emocije te izazvati osjećaj zadovoljstva su Big band, pop i top-40 te country-western glazba (Campbell, 2005). Rock-glazba glazbenika kao što su Michael Jackson, Elvis Presley, Rolling Stones, može uzburkati strasti, potaknuti živahno kretanje, osloboditi napetost, prikriti bol, ali može izazvati i napetost, nesklad, stres i bol, ako nismo raspoloženi za energičnu zabavu (Campbell, 2005). Ambijentalna glazba ili new age glazba bez naglašenog ritma (glazba Stevena Halperna ili Briana Enoa) proteže naše poimanje vremena i prostora te može izazvati stanje opuštene pozornosti (Campbell, 2005). Heavy metal, punk, rap, hip-hop mogu pobuditi živčani sustav izazivajući dinamično ponašanje i samoizražavanje, a odraslima koji dijele životni prostor s glazbeno agresivnim tinejdžerom mogu pokazati dubinu i žestinu unutarnjeg previranja mladog naraštaja te potrebu za oduškom (Campbell, 2005). Vjerska i sveta glazba nas može usidriti u sadašnjem trenutku i izazvati osjećaj dubokog mira, duhovne svijesti te može biti iznimno korisna u oslobađanju boli (Campbell, 2005). 3. GLAZBA I LIJEČENJE GLAZBOM KROZ VRIJEME Još u najranijoj povijesti čovječanstva i u primitivnim kulturama, glazba je bila i ostala bitan element kojim se u sklopu magijskih rituala ugađalo bogovima i tjeralo zle duhove koji uzrokuju bolest i smrt (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Definicija kulture napisana je prije gotovo sto pedeset godina i, ne spominjući glazbu izrijekom, pokazuje koliko je glazba, svojim elementima, od pamtivijeka prisutna u svakodnevici svakoga ljudskog bića (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Kultura ili civilizacija, shvaćena u širokom etnografskom smislu, složena je cjelina koja obuhvaća znanja, vjerovanja, umjetnost, moral, pravo i sve ostale sposobnosti i navike koje je čovjek stekao kao član društva (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 9). U totemističkim kulturama se vjerovalo da svaki duh koji postoji na svijetu posjeduje vlastiti, sebi svojstven zvuk (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazba ili njezini elementi su u obredima ozdravljenja bili glavni sadržaji koji su pridonosili 9

10 dinamičkom integriranju gotovo svih ceremonija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazba sadrži energiju pokreta i tempo je u primitivnim plesovima sudionike navodio na ritualnu ekstazu koja ih je oslobađala napetosti, a pročišćenje, uz pomoć zvuka, ih je uvjerilo u iscjeliteljsku moć glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U svojoj knjizi Genij Afrike koja je nastala na temelju istraživanja afričkih plemena, antropolog Basil Davidson objašnjava vjerovanja plemena Dinke koje je strah od umiranja natjerao da svoje rituale ispune pjesmom kako bi sebi i umirućem olakšali patnje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Šamanizam je karika koja nas upućuje izvorištu čovjekova iskustva u prevladavanju patnje kroz iscjeliteljsku snagu glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Šaman je riječ tunguskog podrijetla, a znači onaj koji je u zanosu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 10). Šaman obavlja funkciju iscjelitelja i liječnika (Šarić, 1997). Šamanizam, kao fenomen koji je značajan za proučavanje glazbene terapije, i danas možemo pronaći u primitivnim zajednicama te u sofisticiranim masovnim medijima naših kultura (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Možemo ga pojednostavljeno usporediti sa psihoanalizom jer liječi bolesne prema položaju, a prema strukturi rukuje tipskim obrascima nesvjesnog (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Šamani vjeruju da postoje natprirodne sile te tijekom svoje ekstaze nastoje postići dogovor s njima tako što sklapaju ugovor o žrtvi i o načinu njena prinošenja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Ti obredi moraju sadržavati glazbu, pjesmu, ples i tako služiti duši bolesnika ili cijelog plemena (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U pretpovijesnim primitivnim zajednicama gotovo uvijek su međusobno povezani i isprepleteni ritualno-kulturni, magijsko-religijski i svjetovni oblici ponašanja, a terapijsko djelovanje glazbe potječe upravo iz te povezanosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Već 4000 godina prije Krista, na papirusima su pronađeni zapisi i crteži koji prikazuju liječnike kako glazbom utječu na plodnost žena (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Čak su i drevni Hebreji primjenjivali glazbu u slučajevima tjelesnih i duševnih oboljenja, a primjer toga možemo pronaći u Bibliji, u dijelu o Samuelu, u kojoj piše o tome kako je David, svaki put kada bi Saula napao Božji duh, zasvirao harfu i zao duh bi otišao od Saula i odlanulo bi mu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Perzijska glazbena umjetnost bilježi svoj procvat u vrijeme vladavine dinastije Sasanida, a glazbu su držali oličenjem boga Ahura Mazde te su njome običavali liječiti bolesti sviranjem na lutnji (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Kod Arapa nalazimo 16 vrsta tonaliteta (7 jakih 10

11 i 9 slabih) koji se mogu raspodijeliti u 48 kombinacija, o čemu piše liječnik i filozof Aviceni (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Znameniti učenjak A'buu'i-Hasan iznosi glazbenu teoriju o 24 naube koje čine temelj terapijskog djelovanja glazbe, a Arapi su osim toga mislili da žice na lutnji simboliziraju ljudske temperamente (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Indiji, zemlji s tradicijom starom preko tri tisuće godina, prvi traktat o umjetnosti je napisan u 5. stoljeću, a smatra se da ga je napisao Bharati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Iz tog traktata izveden je cijeli današnji glazbeni sustav u Indiji (Šarić, 1997). Za ljude koji su živjeli u Bharatijevo vrijeme, glazba nije bila razonoda, već produbljivanje doživljaja i stanja koje proživljava čovjek (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Za Indijce je glazba natprirodna umjetnost, izvodi se u hramovima i komponirana je u slavu bogova (Šarić, 1997). Za glazbenu terapiju je neizostavno spomenuti mantru koja je osobito vezana za nju, a čija moć stiže do najdaljih granica Svemira (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Velika suprotnost indijskoj glazbenoj tradiciji je pojava budizma tijekom 6. stoljeća jer prema Buddhi, glazba je strast i užitak te joj pripisuju negativne osobine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Prema arheološkim nalazima u Kini, već 1000 godina prije Krista, glazba je bila nazočna u životima vladara i naroda, a o tome svjedoči biendzong (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Biendzong je jedno od najstarijih glazbala koje se sastojalo od nekoliko brončanih zvona u drvenom okviru za koje se smatralo da su ih počeli koristiti tijekom sahrane, a sviralo se tako da se udaralo o reljefna zvona (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Zvona koja su otkrivena, ugađana su prema ljestvicama koje datiraju negdje oko 5. st. prije Krista, iz vremena Konfucija čija djela vrlo slikovito govore o važnosti i ljekovitosti glazbe i plesa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Konfucije, iz čijeg se traktata o glazbi može najbolje očitati uloga glazbe u terapiji, je u svojim djelima svrstao glazbala i vrste glazbe prema doličnosti i to tako da plemstvu i državnim činovnicima doliči sviranje lutnje i frule, a narodu keramički bubnjevi (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Japanu, već u 7. st., omiljen ples gigaku sadrži elemente psihodrame u kojima glazba pridonosi napetosti dramske radnje i pročišćenju od negativnih emocija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Već su Helenima Homerovog doba tonovi Orfejeve lire brisali ili izazivali suze (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Pitagora je u 5. st. prije Krista smatrao kako sedam planetarnih sfera na svojim kružnim putanjama stvara polifono suglasje koje se sa svojom makrokozmičkom harmonijom očituje kao Musica mundana, odnosno muzika 11

12 svijeta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Musica mundana je značajka cijele prirode koja njome odzvanja pa tako i ljudskog mikrokozmosa i pojavljuje se kao Musica humana (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Poimajući glazbenu ljestvicu kao strukturu kozmosa, Pitagora je otkrio da u njoj postoje jednostavni brojčani odnosi koje danas nazivamo intervalima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 16). To je primijenio na žicama monokorda i ustanovio da ako usklađenu žicu prepolovimo, dobit ćemo oktavu, a ako je smanjimo za tri četvrtine, dobit ćemo kvartu te ako je smanjimo za dvije trećine dobit ćemo kvintu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Pitagora je također smatrao da harmonijom glazbe možemo održati harmoniju zdravog duha i tijela te da je funkcija glazbe terapijska i njome je liječio duševne poremećaje u koje je ubrajao i alkoholizam (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazbom kao lijekom služili su se i sljedbenici drugih filozofskih škola, među kojima je i Filiston koji se služio glazbom koju su izvodili flautisti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Tom glazbom je liječio bolove kod išijasa i tumačio djelovanje time što glazba stavlja udove u stanje transa i tako smanjuje bol (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Aristotel smatra da glazba čisti ljudsku dušu i odstranjuje štetne utjecaje, a ustanovio je i da različiti tonovi imaju različit utjecaj na pojedine osobe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Platon ističe veliku važnost glazbe i preporučuje njezino učenje te uvodi pjevanje u terapiju da bi izliječio čovjeka kod kojeg je poremećen neki sklad, a Hipokrit upućuje na mogućnost terapije glazbom koja, za njega, ima veliku ulogu u odgoju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Platon je svoje mišljenje o glazbi utemeljio pod utjecajem Pitagorinog učenja o brojevima i Damonovog učenja o etosu te je smatrao da glazba može imati velik utjecaj na uređenje države i na harmoniju duše i tijela, ali je istaknuo i negativno djelovanje glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Platon je smatrao da mijenjanje ili uvođenje novih glazbenih vrsta može rezultirati promjenom državnih zakona jer je utjecaj glazbe bio jako moćan i zbog toga se protivio bilo kakvom obogaćivanju ili izmjenama u glazbi i mislio da glazbenike moraju kontrolirati državne vlasti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Odbacivao je miksolidijsku i sintonolidijsku te slične ljestvice jer su, po njemu, izazivale tugaljivost i mlitavost te su uzrokovale više štete nego koristi, a umjesto njih preporučuje dorsku i frigijsku ljestvicu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Pisao je također o teškoćama uspavljivanja djece pa majkama savjetuje da uspavljuju djecu pjesmom i ljuljanjem, jer ritmički pokreti umiruju dijete (Breitenfeld, Majsec 12

13 Vrbanić, 2011). Prvi kritičar svog učitelja, Aristotel, umjesto odbacivanja ljestvica, ritmova i glazbala, dopušta korištenje svih poznatih glazbenih načina i glazbala i za razliku od Platona, koji je izbacio instrumentalnu glazbu, Aristotel ju priznaje i pripisuje joj odgojnu i terapijsku ulogu te ju smatra izvorom užitka (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Aristotel, kao i svoj učitelj, smatra da različiti tonski načini i ritmovi imaju različito djelovanje na dušu, a budući da glazba fiziološki djeluje na slušatelja, Aristotel tvrdi da ona direktno prelazi u krv, ubrzava puls, smiruje strasti pa čak i sprječava ratove te može biti fizičko uživanje, ali i poniranje u trans (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Velik doprinos glazbenoj terapiji dao je Teofrast, Aristotelov učenik, a o glazbi je rekao da liječi dušu i tijelo, nesvijest, tjeskobu, dugotrajno ludilo, bolove u kuku, a epilepsiju liječi sviranjem na aulosu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Kvintilijan je napisao važno djelo De musica libri VII na prijelazu u 2. stoljeće, a u njemu objašnjava da je duša podijeljena na racionalni i iracionalni dio kod kojeg racionalni može voditi samo filozofija, a iracionalni samo glazba (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Također navodi da glazba ima utjecaj na svakog čovjeka i da je taj utjecaj individualan, a liječenju afekata treba pristupiti što prije i to glazbom koja jedina može vratiti dušu u stanje harmonije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Klaudije Ptolomej je napisao 3 knjige o glazbi i u njima raspravlja o intervalima koje zapravo povezuje s pojedinim dijelovima duše i tako oktavu pripisuje razumu i moći razmišljanja, kvintu snazi osjećaja, a kvartu težnji i životu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Rim je, od svog osnutka, bio pod utjecajem Etruščana i tek se u 1. stoljeću spominje povoljno djelovanje glazbe u liječenju duševnih bolesnika te povoljan efekt glazbe - Aulus Cornelius Celsus (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Nakon njega, glazbu kao terapiju koristi liječnik Eskulap koji zvukove flaute koristi za ublažavanje bolova išijasa te tvrdi da je djelovanje glazbe kod duševnih bolesnika vrlo učinkovito, dok liječnici poput Galena tvrde da je glazbom moguće izliječiti samo određene bolesti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U srednjem vijeku se mijenjaju etičke norme i nastaju značajne transformacije u umjetnostima, što se odražavalo u crkvenoj glazbi, ali i u pučkim kazalištima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazba ranokršćanskog srednjeg vijeka je nezgrapna, a svjetovna je glazba zapostavljena, glazbene teorije se svode na pouke o modusima i glazbenom pismu koje prolazi svoj razvojni put od znakova do nota (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Poznati filozof, koji je kršćanstvo prihvatio tek u kasnijoj dobi, napisao je djelo De musica u 13

14 kojemu piše o tome da je glazbenik službenik božji i prema njegovom mišljenju, glazba djeluje na čovjeka tako da uz nju duh sudjeluje u nebeskoj harmoniji, a tijelo prima dojam tog sudjelovanja i u harmoniji između tjelesnog i duševnog leži sav istinski užitak koji pruža glazba (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Magnus Aurelius Cassiodorus je napisao djelo koje i danas smatramo jednim od najvažnijih izvora za poznavanje antičke glazbene teorije i glazbala, a čisto glazbeno uživanje je smatrao grijehom jer je cilj glazbe isključivo uzdizanje duše prema Bogu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U srednjem vijeku je glazba sve izraženija, a svirači na dvorovima su imali dužnost zabavljanja svojih gospodara i ako se koji od gospodara razbolio, morali su skladati posebne skladbe za njih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Crkvena glazba se primjenjivala religijski, a pjevanje religijskih pjesama i drugih liturgijskih pjesama također ima terapijsko djelovanje, pri čemu nije presudan samo sadržaj, već i melodija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Samostanska medicina se brinula za bolesnike i za njegu bolesnika je koristila glazbu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Johannes Cotto je u 11. stoljeću savjetovao umjetnicima da prilikom skladanja vode računa o ukusu publike jer ista pjesma na različite ljude djeluje drugačije i pri tome umjetnik mora voditi računa o starosti, temperamentu i doživljajnom svijetu slušatelja, a u djelu Musica piše i o terapijskom djelovanju glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Djelovanje glazbenih teoretičara u srednjem vijeku zaokružio je Johannes de Muris djelom Summa musicae koji piše da glazba liječi bolesti, a naročito one uzrokovane melankolijom i tugom, glazba može spriječiti da se dogodi nešto nemilo i djeluje uzbuđujuće, a druga uspavljujuće, ublažuje bijes, oslobađa od teških misli i oraspoložuje tužne (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Predstavnik Platonove akademije u Firenci, Marsilius Ficinus, misli da glazba snažno djeluje na dušu, osobito ako je popraćena tekstom orfičkih himni kojima izvođač priziva kozmički spiritus čime obogaćuje i oplemenjuje svoj duh (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Vrhunac renesansne glazbeno - teorijske misli su radovi Giossefa Zarlina koji u svom djelu Instutioni nabraja niz bolesti koje se mogu liječiti glazbom, između ostalih gluhoću, ludilo i kugu te smatra da glazba ima vrlo važan utjecaj u očuvanju čovjekova zdravlja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Već u 16. stoljeću J. B. Porta smatrao je glazbu panacejom, koja može izliječiti sve bolesti, a u 17. stoljeću pišu o djelovanju glazbe na liječenje kuge, bjesnoće i drugih bolesti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U 17. i 18. st. javlja se prosvjetiteljstvo čiji je pokret bio idejni obračun sa starim 14

15 poretkom čemu je uvelike pripomogla glazba (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U 18. st. mnoga djela govore o utjecaju glazbe na zdrave i bolesne, a predavanje dr. Olivera se smatra jednim od zanimljivijih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Browne godine nastoji protumačiti raznovrsno djelovanje različitih vrsta glazbe i tvrdi da se snažne vibracije glazbala prenose u dušu, a s nje na tijelo, dok mekane vibracije kod tihih i nježnih skladbi djeluju na udaljene živce i živčani sustav (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). O utjecaju glazbe kao terapije kroz povijest pišu i proučavaju ga i A. D. Tissot, J. P. Frank, C. H. Lilley, K. Lange, M. L. Patrizi itd. (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U 20. st. se teži za time da psihologija kvalificira određena psihička stanja te da autonomni sustav ima najvažniju ulogu i da se glazbenim podražajima dolazi do promjene tlaka, pulsa, tonusa mišića, znojenja, a ustanovilo se i da se djelovanje glazbe može pratiti promjenama EKG-a (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Oko 1920., u SAD-u, učinjen je prvi korak u edukaciji bolničkih glazbenika i to zahvaljujući Van De Wallovim naporima da se glazbena terapija prestane tretirati kao zabava te da u liječenu postane ravnopravna ostalim terapijama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Godine je osnovana prva ustanova za odgoj glazbenih terapeuta, a danas je u Americi pedesetak visokoškolskih ustanova u kojima se studira glazbena terapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Značajno, za povijest glazbene terapije, je osnivanje Nacionalnog udruženja za glazbenu terapiju (NAMT), godine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Europi je posljednjih pedesetak godina izrazito organizirana djelatnost na području glazbene terapije te se od 1958., na Bečkoj glazbenoj akademiji, školuju prvi glazbeni terapeuti Europe, a nekoliko godina kasnije započelo je i školovanje glazbenih terapeuta u Zagrebu, Londonu, Amersfoortu, Hamburgu i Wroclowu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Godine 1997., profesionalni glazbenik, Don Campbell je objavio knjigu o glazbenoj terapiji pod naslovom Mozart efekt u kojoj je objasnio kako mu je glazba pomogla u svladavanju bolesti, kakvo je značenje glazbe za ljudsku dušu i kakva je važnost glazbene terapije općenito (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Mozart efekt nije univerzalan lijek, ali čini ključ pomoću kojega se svi možemo otvoriti, bolje čuti svijet i ozdraviti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). 15

16 4. ŠTO JE MUZIKOTERAPIJA? Muzikoterapija ili glazbena terapija je postupak koji je nastao iz različitih profesionalnih disciplina, u različitim zemljama, u posljednjih pedeset godina (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Sam naziv, muzikoterapija, spominje se još godine, a Svjetska udruga za glazbenu terapiju (WFMT World Federation of Music Therapy) definirala ju je godine: Glazbena terapija je korištenje glazbe i/ili njenih elemenata (zvuk, ritam, melodija, harmonija) što ga provodi kvalificirani glazbeni terapeut na osobi ili grupi u procesu koji je osmišljen kako bi osigurao i unaprijedio komunikaciju, učenje, potaknuo izričaj, organizaciju i druge bitne terapeutske ciljeve u svrhu postizanja fizičkih, emocionalnih mentalnih, društvenih i kognitivnih potreba (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 43). Postoji još mnogo definicija muzikoterapije koje su međusobno vrlo slične, pa je Hrvatska udruga muzikoterapeuta (HUM) definirala muzikoterapiju: Muzikoterapija predstavlja profesionalnu upotrebu glazbe i njenih elemenata kao intervencije u medicinskom, obrazovnom i svakodnevnom okruženju u radu s pojedincima, skupinama, obiteljima ili zajednicama koje nastoje ostvariti optimalnu kvalitetu života i poboljšati fizičko, socijalno, emotivno, spoznajno i duhovno znanje ( ). Muzikoterapija ili glazbena terapija je usmjerena na razvijanje potencijala i/ili vraćanje sposobnosti pojedinca da bi mogao ostvariti bolju socijalnu integraciju i tako kvalitetnije živjeti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Riječ je o korištenju glazbe s ciljem uspostavljanja komunikacije pri čemu se može koristiti pasivan pristup (jednostavno slušanje glazbenih dionica) ili aktivan pristup (pjevanje, sviranje i ples) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kao što je već navedeno, glazbena terapija je nastala iz različitih profesionalnih disciplina, a to su: rehabilitacijski postupci (radna terapija, fizioterapija), opća psihologija, antropologija i medicina (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Terapiju usmjerenu prema osobi razvio je psiholog Carl Roger, godine (Burić Sarapa, Katušić, 2012). Njegova filozofija je usko povezana s teorijskim osnovama muzikoterapije jer se temelj interakcije u muzikoterapiji zasniva na jednakim uvjetima odnosa između terapeuta i klijenta i na razvoju povjerenja između njih (Burić Sarapa, Katušić, 2012). Bitne pretpostavke teorijske osnove glazbene terapije su: 1. spoznaje o fenomenu glazbe, specifične oznake djelovanja glazbe na okolinu te djelovanje pomoću glazbe; 2. spoznaje o bolestima s medicinskog i rehabilitacijskog aspekta, osobito onih 16

17 oštećenja i smetnji gdje glazbena terapija treba i može imati primjenu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbenu terapiju možemo podijeliti u više disciplina: 1. glazbena terapija u rehabilitaciji, 2. glazbena terapija u psihoterapiji, 3. glazbena terapija kao prevencija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Izvorna glazbena terapija nastala je iz medicine iako se glazbena terapija i glazbena psihologija razilaze u brojnim pitanjima, zadaćama, ciljevima i metodama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Današnja glazbena terapija se ne može više preuzimati od liječnika koji sviraju glasovir, već se može uspostaviti samo uz pomoć specifičnoga glazbeno terapijskog obrazovanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U glazbeno terapijskoj djelatnosti često se upotrebljava termin rehabilitacija i to zato da bi se označili postupci ponovnog uspostavljanja nekih izgubljenih, poremećenih ili smanjenih funkcija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Gledajući sa strane termina rehabilitacije kao znanstvene discipline koja se bavi proučavanjem zakonitosti funkcioniranja osoba s teškoćama u socijalnoj integraciji, koje su povezane s oštećenjima ili funkcionalnim poremećajima određenog stupnja, najprimjerenija definicija glazbene terapije bila bi ona Gouliette Alvin, koju je dopunio Linke: Glazbena terapija je komunikativan postupak pri kojemu se glazba upotrebljava kao medij sa svrhom ponovnog uspostavljanja integriteta osoba koje pate od psihičkih ili tjelesnih poremećaja u ponašanju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 45). Psihologija glazbe razvila se kao neovisno područje teorije i istraživanja u posljednjim desetljećima 19. st. (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Godine 1931., Kurth je uveo pojam glazbena psihologija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Cilj glazbene psihologije je cjelovitost glazbenog doživljaja i njemu pripadajućih osnovnih psihičkih aktivnosti i funkcija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Zajedničko područje interesa o glazbenom djelovanju ne bi trebala biti samo potreba za glazbenom psihologijom i glazbenom terapijom nego i pedagogija, znanost o medijima i sl. (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Kada se osnovalo Europsko društvo za kognitivne glazbene znanosti koji prate teorije i istraživanja u međunarodnim konferencijama i izdavanje časopisa Musicae Scientiae, glazbena terapija je dobila svoje znanstveno uporište za praktičnu djelatnost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Razlika između glazbene psihologije i glazbene terapije je u tome što je glazbena psihologija prije svega teorijska znanost, a glazbena je terapija djelatno orijentirana tj. praktična je znanstvena disciplina (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Razvojna povijest glazbene psihologije mnogo je mlađa od 17

18 glazbene terapije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 48). Za razvoj glazbene terapije od iznimnog je značaja njezina povezanost s pedagogijom i to s heilpedagogijom u kojoj glazbena terapija ima važnu ulogu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Metodika glazbene terapije, kako ističe Schwabe (1986.) nije napisana sve do godine, a uzrok tome je specifičnost interdisciplinarnog karaktera glazbene terapije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazbena terapija je stoljećima bila rubno tj. specijalizirano područje unutar medicine i njezin odnos s medicinom je postao upitan (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Međutim, djelovanje glazbene terapije nije više dvojbeno, u nekim kliničko-medicinskim postavkama je pod okriljem medicine, ali s druge strane, upravo medicina, obezvređuje glazbenu terapiju tamo gdje bi ona trebala biti samostalna (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011) Tko su muzikoterapeuti? Muzikoterapeuti su stručnjaci čiji je cilj utvrditi i primijeniti pristupe muzikoterapije koji učinkovito pomažu u obnavljanju, održavanju i poboljšavanju fizičkog i psihičkog zdravlja te u tom cilju vjeruju u dostojanstvo i vrijednost svake osobe ( ). Muzikoterapeuti promiču korištenje glazbe u terapiji te uspostavljanje i održavanje visokih standarda u kliničkom radu, zadatak im je i procjena emocionalnog i fizičkog zdravlja, socijalnog funkcioniranja, komunikacijskih sposobnosti i spoznajne vještine kroz glazbene odgovore ( ). Oni osmišljaju muzikoterapiju na temelju potreba klijenta primjenjujući muzičku improvizaciju, receptivno slušanje glazbe, skladanje pjesama, analizu teksta pjesme, glazbu i vođenu imaginaciju, muzičke nastupe i učenje kroz glazbu te sudjeluju u interdisciplinarnom planiranju tretmana, procjeni i praćenju učinka ( ). Muzikoterapeuti pri tome ne obrazuju klijenta glazbeno što znači da muzikoterapija nije zamjena za glazbeno obrazovanje, ali klijenti kroz terapiju često steknu muzičke vještine poput intonacije, ritmičke kontrole, svjesnosti o muzičkoj formi, manipulativnoj kontroli itd. ( ). 18

19 5. MUZIKOTERAPIJA U HRVATSKOJ Prva izlaganja o pozitivnom utjecaju glazbe na čovjeka nalazimo već kod učenjaka Grisogona iz 16. st. (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 29). U razdoblju 17. i 18. st. s čovjekom se počinje postupati kao s najvišim bićem svijeta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Bavljenje tom tematikom i tematikom primjene glazbe u terapijske svrhe, istodobno se pojavljuje i kod nas i u Europi (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Dubrovčanin Đuro Baglivi (slavni liječnik, profesor anatomije i teoretske medicine) bio je među prvima koji je promatrao djelovanje glazbe na čovjeka i to već godine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). On je u svom djelu, De praxi medica, iznio mišljenje da glazba povoljno djeluje na liječenje duševno bolesnih stanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Smatrao je da glazba može ubrzati ili usporiti pokrete i time doprinijeti harmoniji duha i tijela (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Nadalje, splitski liječnik i orguljaš Julije Bajamonti u svojoj raspravi Il medico e la musica (1796.) pokazuje povezanost glazbe i medicine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Liječnicima savjetuje da u liječenju koriste glazbu i tvrdi da su liječnici koji gaje glazbu i pjesništvo u prednosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Smatrao je da medicina nije neprijateljica glazbe i poezije, nego njihova saveznica (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Koliko se u to vrijeme važnosti polagalo glazbi, u liječenju duševno bolesnih, možemo vidjeti u doktorskoj disertaciji De musicae influxu in morbis usu Makaranina Ivana Krstitelja Bettinija iz Godine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U disertaciji obrađuje fiziološka i terapijska djelovanja glazbe na čovjeka i njegovo zdravlje te navodi da glazbu ne treba koristiti samo iz potrebe zadovoljenja vlastitih želja nego i u slučaju bolesti, a smatrao je i da glazba djeluje na životinje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Bettini navodi da bi liječnici trebali izabrati glazbu koja će djelovati blagotvorno na pojedinca te ističe da ne postoji ni jedna bolest koja se primjenom glazbe ne bi mogla ublažiti ili čak i izliječiti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Kao što možemo vidjeti, već po radovima četvorice znanstvenika možemo zaključiti da se već od 16. st. pojavljuju znanstveni i stručni prikazi o međusobnom utjecaju glazbe i medicine i to pokazuje da su se naši znanstvenici od samog početka bavili primjenom glazbe za dobro čovjeka (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Početkom 20. stoljeća, godine 1906., liječnik Fran Gundrum objavljuje članak O liječidbenoj moći glazbe koji zbog aktualnosti treba svakako uvrstiti u antologiju glazbeno terapijske literature 19

20 (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 32). Još od Godine, glazbu su u liječenju primjenjivali u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Liječenje je provodila Nera Pinter (glazbeni pedagog) uz psihijatrijsku superviziju Branka Gostla i Branimira Šubića, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i to na nekoliko odjela (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Slične je uspjehe imala i bolnica u Bjelovaru (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 32). U Specijalnom zavodu za rehabilitaciju djece, u Zagrebu, s primjenom glazbe su započeli godine u rekreacijske svrhe, a kasnije i kao nastavni program, rekreacija i terapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Psihijatrijska bolnica Ugljan glazbu primjenjuje od godine, za suvremeno liječenje psihijatrijskih bolesnika, a provodili su ju Leonard i Ljiljana Henig, u malim grupama, u pasivu i aktivu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Centar za rehabilitaciju sluha i govora, u Zagrebu, glazbu primjenjuje od godine (Zora Drežančić, Blanka Šmit, Valerija Majsec Vrbanić) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Na inicijativu Joze Budaka, u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju SR Hrvatske, u Zagrebu počinje primjena glazbe u terapijske svrhe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Velikoj Gorici, u Specijalnom zavodu za rehabilitaciju djece s mentalnom retardacijom, započela je primjena glazbe godine u sklopu nastavnog plana i programa, a kasnije kao glazbena terapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Specijalnoj osnovnoj školi Nikica Franić u Dubrovniku se provodi glazbeni odgoj kojim se glazba približava djeci s teškoćama u razvoju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Ortopedskoj bolnici Lovran glazba se koristi kao kulisa u terapiji i uviđeno je da je učinak fizikalne terapije puno bolji uz glazbu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazbena terapija primjenjuje se u Zavodu za rehabilitaciju djece oboljele od cerebralne paralize na Goljaku i u Zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011, str. 33). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća glazba se započela primjenjivati za rekreaciju u Zavodu za rehabilitaciju djece u Zagrebu, a sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj voditelja odjela Vladimira Hudolina, u Klinici za neurologiju i psihijatriju Kliničke bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Klinika Sestara milosrdnica je tijekom nekoliko desetljeća skupila mnogobrojnu literaturu o glazbenoj terapiji i gotovo svake godine organizirala predavanja iz područja glazbene terapije te je isto tako u posljednjih trideset godina upravo ta Klinika imala važno djelovanje u glazbenoj terapiji (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Godine

21 Breitenfeld i suradnici su prvi put sudjelovali na međunarodnim i nacionalnim simpozijima i kongresima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Glazbena Akademija u Zagrebu pridonijela je, već u tim godinama, praktičnoj primjeni glazbene terapije tako što je studente upućivala na odlazak u Kliniku pa su studenti u izravnom dodiru s bolesnicima izradili i mnoge seminarske radove (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Zagreb je godine bio domaćin Trećega međunarodnoga kongresa socijalne psihijatrije u sklopu kojeg je održan prvi kongres muzikoterapije, a i su organizirani i drugi te treći simpozij o muzikoterapiji (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Od godine pa sve do danas održani su mnogi simpoziji o muzikoterapiji u Opatiji, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu, a naši glazbeni terapeuti su sudjelovali i na inozemnim simpozijima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Prvo europsko međunarodno tijelo za glazbenu terapiju je osnovano godine u Zagrebu, a prvi predsjednik udruženja je bio Matz, (sve do svoje smrti 1988.) koji je uvelike pridonio razvijanju studija za glazbene terapeute koji je trajao 2 semestra u sklopu Glazbene Akademije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). Od godine održano je još nekoliko simpozija na kojima su stručnjaci iz Hrvatske i inozemstva imali predavanja o liječenju glazbom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). U Zagrebu kao i u gradovima Rijeka, Split, Osijek i Karlovac, provodi se glazbena terapija u centrima za rehabilitaciju djece i mladeži s teškoćama socijalne integracije, ali i i bolnicama i ustanovama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2011). 6. PRIMJENA MUZIKOTERAPIJE Ljudska egzistencija je uvjetovana somatskim i psihičkim aspektima koji također uključuju biološke i društvene uvjete života, a somatski aspekti obuhvaćaju vegetativne reakcijske, humoralne i metaboličke promjene te strukturu osobe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Psihički, unutrašnji sustav čovjeka obuhvaća motivacije, težnje, zanimanja, stavove, osjećaje kao i kognitivne spoznaje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za muzikoterapiju su značajne one smetnje čiji se uzroci i pojavni oblici pretežno ili isključivo očituju na psihosocijalnom području (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija, odnosno njezina primjena, polazi od toga da je psihosocijalni udio u znanosti o bolestima prisutan pa može biti i 21

22 uzrok nekim smetnjama i ako ih uzmemo u obzir, možemo prepoznati teškoće osobe i dijagnosticirati ih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijagnostika i klasifikacija su od posebnog društvenog značaja jer omogućuju djelomično prevladavanje teškoća socijalne integracije, a iako u današnje vrijeme postoji odbojnost prema klasifikaciji, odnosno kategorizaciji bića, još uvijek ne postoji mogućnost da se izbjegnu klasične kategorije somatopsihičkih oštećenja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbena terapija bi mogla pripomoći u tome da se grupe osoba, koje aktivno sudjeluju u glazbenoj terapiji, klasificiraju prema sklonostima u odnosu na vrstu glazbe koju žele slušati ili terapiju plesom ili pjevanjem pa čak i aktivnim sviranjem (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijagnosticiranje osoba s oštećenjima i poremećajima je društveno uvjetovano jer se te osobe procjenjuju kao takve na temelju kriterija društvene sredine i to nam pokazuje da ne postoje opća mjerila kojima bi mogli dijagnosticirati osobe s oštećenjima i poremećajima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Detekcija je prvi korak prema dijagnozi i ona je uvjet za provođenje odgovarajuće glazbene terapije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijagnosticiranje je usmjerno upoznavanju individuuma što je prvi korak postavljanju dinamičke dijagnoze koja bi omogućila izbor odgovarajućih načina provođenja kako bi djelovali na osobu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 32). To dijagnosticiranje treba obuhvatiti što veći broj varijabli i to iz somatskog te psihičkog i socijalnog područja, a u glazbenoj terapiji to bi obuhvatilo: ispitivanje glazbenih sposobnosti, ispitivanje sredine u kojoj osoba s teškoćama socijalne integracije živi kako bi se upoznali sa sklonostima u odnosu na glazbu i kako bi započeli s glazbom koja je dotičnoj osobi bliska, te ispitivanje šire društvene sredine u odnosu prema suvremenim glazbenim kretanjima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U okviru glazbene terapije trebalo bi omogućiti sudjelovanje različitih stručnjaka (rehabilitatori, psiholozi, liječnici različitih specijalizacija, glazbeni terapeuti, socijalni radnici) i na taj način postignuti organizirani, timski rad te uspjeh same terapije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ljudski glas, sam po sebi, može djelovati iscjeljujuće, a temelj ljudskog glasa je dah koji identificiraju s riječi duh (riječ dah/duh pronalazimo gotovo u svim religijama kod opisa nastanka svijeta) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kako pišu Breitenfeld i Majsec Vrbanić, i najmanji ispušteni zvuk masira mišićno tkivo i izaziva vibraciju slušnih membrana te nam ispuštanje glasa, intoniranje i pjevanje pomaže da u svakodnevici nadvladamo napetosti i pojačamo našu životnu snagu. Značenje glazbe u glazbenoj terapiji može 22

23 kod djeteta, kao i kod odrasle osobe s teškoćama dodirnuti jednu produktivnu sferu i potaknuti je (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 35). To ne znači samo da je terapija mogući poticaj za razrješenje sukoba unutar osobe, već i potreba da osoba s teškoćama prevlada svoju smanjenu sposobnost doživljavanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija se može primijeniti u terapiji s djecom i odraslima koji imaju određene teškoće. 7. MUZIKOTERAPIJA ZA DJECU Muzikoterapeut ili glazbeni terapeut treba neprekidno imati na umu, u radu s djecom s teškoćama, da se problem promatranja terapeuta uvijek nanovo postavlja sa psihološkog i spoznajno kritičkog aspekta, jer je pred njim dijete koje na odgovarajući ili neodgovarajući način reagira na glazbeni poticaj kojim on pokušava pobuditi djetetovu pozornost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija za djecu obuhvaća: muzikoterapiju kod djece s teškoćama, ublažavanje govornih nedostataka i problema dišnih puteva, muzikoterapiju u funkciji prevencije kod djece bez teškoća, poticanje kreativnog izražavanja djece koja imaju probleme s komunikacijom, poticanje na učenje, razvijanje svijesti o sebi, drugima i životnom okruženju, poticanje samostalnosti, poboljšavanje motoričke usklađenosti, pozitivan utjecaj na memorijske sposobnosti, produljenje koncentracije, utjecaj na glazbeni ukus (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osnovne tehnike muzikoterapije su: improvizacijska tehnika (ritmička glazbala, Orffov instrumentarij), 23

24 pjevanje (pjevanje bez obzira na sposobnosti i razgovor o tekstu pjesme), vođena imaginacija (izazivanje vizija i osjećaja određenom glazbom), terapija plesom, aktivno slušanje glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kao što je već spomenuto, za razvoj glazbene terapije važan je i njezin odnos s pedagogijom, a osobito s rehabilitacijom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U glazbenoj terapiji, rehabilitacija se sastoji od tri dijela međusobno povezanih aktivnosti: u prvom su dijelu obuhvaćeni procesi detekcije, prevencije i dijagnostike, u drugom dijelu bi nužno trebali sudjelovati stručnjaci i znanstvenici različitih profila, a u trećem dijelu su bitni pravni propisi koji su jedan od osnovnih uvjeta za uspješnu glazbenu rehabilitaciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Problem rehabilitacije je taj što se rehabilitatori često bave užom specijalnošću, oštećenjem kao što je govorna poteškoća, smetnja motorike i tome slično i tako se dijete parcijalizira, a istraživanja pokazuju da postoji sve više djece s višestrukim oštećenjima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija potiče razvoj i usavršavanje cjelokupnih sposobnosti djeteta, ne pridajući prvenstvo određenom oštećenju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U Republici Hrvatskoj se za djecu koja na testovima sposobnosti postižu rezultate karakteristične za djecu niže kronološke dobi, u praksi, najčešće koristi naziv djeca s teškoćama u razvoju i pod time se podrazumijevaju sljedeće teškoće: oštećenje vida, oštećenje sluha, motorički poremećaji, kronične bolesti, mentalna retardacija, poremećaji govorne glasovne komunikacije, specifične teškoće u učenju, poremećaji u ponašanju, autizam (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba koju primjenjujemo u muzikoterapiji uvijek mora biti prilagođena (duljina izvođenja glazbenih djela) i odabrana na odgovarajući način te treba pažljivo 24

25 promatrati odgovor djeteta na glazbeni poticaj kako bi dobili najbolji učinak (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Plan rehabilitacije i muzikoterapije treba zajednički oblikovati kako ne bi došlo do preklapanja, već međusobnog nadopunjavanja, a osim toga je vrlo bitan i individualiziran i multidisciplinaran pristup kako bi se postigao uspjeh (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pa tako, dijete s određenim teškoćama, sviranjem na nekom instrumentu razvija finu motoriku prstiju koja će mu biti od pomoći pri učenju pisanja s rehabilitatorom i tome slično (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008) Načela muzikoterapije kod djece Breitenfeld i Majsec Vrbanić su tijekom tridesetogodišnjeg rada s djecom s teškoćama u razvoju osmislili 8 načela glazbene terapije koji predstavljaju temelje individualne, ali i grupne glazbene terapije. Oni smatraju da bi grupnu terapiju trebalo primjenjivati, kada je god moguće, uključivanjem djece bez teškoća u razvoju zbog načela upijajućeg uma i na taj će način djeca bez teškoća, u ranoj dobi, prihvatiti djecu s teškoćama. 8 načela glazbene terapije prema Breitenfeld i Majsec Vrbanić (2008): 1. Načelo slušanja Prvi korak kojim će glazbeni terapeut doprijeti u dječji svijet, moguć je posredstvom zvuka (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zvuk je osnovno sredstvo glazbene terapije u pristupu djetetu s teškoćama u razvoju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pomoću zvuka dijete uči opažati i razlikovati, a da bi dijete moglo razlikovati zvuk od tišine, potrebno je da posjeduje kratkotrajno pamćenje, vidno i slušno praćenje te razlikovanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za razumijevanje slušanja potrebno je poznavanje uha, kao organa, koji nam služi kao prekidač do centra u mozgu kojim percipiramo glazbu i njene elemente (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Čovjek je u mnogo većoj mjeri orijentiran vizualno, ali uho je osjetljiviji organ od oka (Motte Haber, 1999). Anatomska građa uha se sastoji od tri dijela: vanjsko, srednje i unutarnje uho (Slika 1) (Motte Haber, 1999). 25

26 Slika 1. Građa uha (Izvor: Vanjsko uho sastoji se od ušne školjke ili uške i slušnog kanala ili zvukovoda koji završava membranom, tzv. bubnjićem (Motte Haber, 1999). Pod utjecajem titranja zraka, titra i membrana prenoseći titranje na tri male kosti u srednjem uhu, zbog svog oblika nazvane čekićem, nakovanjem i stremenom (Motte Haber, 1999, str. 27). Čekić srasta s bubnjićem, a stremen s ovalnim prozorčićem, koji dijeli srednje od unutrašnjega uha (Motte Haber, 1999). Osim što prenose titranje, oni ga i pojačavaju i to u odnosu 1:20 (Motte Haber, 1999). Unutrašnje je uho, za razliku od vanjskog i srednjeg, ispunjeno tekućinom (Motte Haber, 1999). Spiralno je smotano pa se naziva pužem ili pužnicom i podijeljeno je u tri kanala koji su međusobno odvojeni dvjema membranama (Motte Haber, 1999). Oba vanjska kanala na vrhu puža ili pužnice su povezana otvorom kojemu je funkcija izravnavanje tlaka, a tu funkciju imaju i okrugli prozorčić, između unutarnjeg i srednjeg uha, i Eustahijeva cijev koja od srednjeg uha vodi prema ždrijelu (Motte Haber, 1999). Veliku ulogu u zaštiti imaju 2 mišića koji mogu čekić i nakovanj pomaknuti, tako da pri velikom intenzitetu zvuka povuku bubnjić unutra i zaštite ga od pucanja (Motte Haber, 1999). Pravi osjetilni receptori su končaste stanice u obliku dlačica koje proviruju iz bazilarne membrane i završeci su 8. moždanog živca (Motte Haber, 1999). Zvučni valovi se preko bubnjića i slušnih košćica prevode u 26

27 živčane impulse koji ih neuronskim putevima vode do velikog mozga, gdje nastaju slušni osjeti ili percepcija zvuka (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 52). Znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem primanja zvukova ili glazbe, zove se psihoakustika (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tijekom rada glazbeni terapeut uočava različitosti primanja glazbe i njenih elemenata kod djece, a to ne ovisi samo o uhu već i o neuronskim impulsima i o dijelu mozga koji te impulse razrađuje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zvuk se mjeri frekvencijama i jačinom, a frekvencija je visina zvuka koja se mjeri u hercima te ljudsko uho može čuti zvukove u rasponu od 16 do herca (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tako zvukovi visokih frekvencija utječu na kognitivne funkcije kao što su mišljenje, prostorna percepcija i pamćenje, srednje frekvencije stimuliraju srce, pluća i emocije, a zvukovi niskih frekvencija djeluju umirujuće i to najviše na motoriku (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na koji način frekvencija zvukova utječe na naš organizam ovisi i o tempu u kojem se zvukovi očituju, a važna značajka zvuka je i njegova boja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Način primanja i obrađivanja zvukova prirode, glazbe i ljudskoga glasa u najmanju je ruku jednako važan kao i sama kvaliteta zvukova (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 53). U uhu se nalazi i vrlo važan centar za ravnotežu koji nam omogućuje kretanje u prostoru te poremećaji ili nedostaci u funkcioniranju vestibularnog sustava mogu prouzročiti smanjenu motoričku koordinaciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dugo se vremena smatralo da dijete prvo reagira na ritam, ali prava istina je da instrumentalna glazba izaziva puno veću pozornost djeteta od samog ritma i da bi dijete s teškoćama naučilo slušati, trebalo bi s njim svakodnevno provoditi glazbenu terapiju koja bi se sastojala u velikom dijelu od slušanja različitih glazbala (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon toga bi djetetu trebalo puštati kratke glazbene motive i kratke skladbe koje nisu dulje od dvije minute (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Od pet osjetila koja se inače navode, treba spomenuti i kinestetsko osjetilo koje nam omogućuje kretanje pa tako i ples, a da bismo se mogli kretati vrlo bitan je sustav za ravnotežu koji se nalazi upravo u uhu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Poremećaj tog centra izaziva vrtoglavice i nemogućnost pravilnog kretanja i upravo kod djece s teškoćama često vidimo poremećaje ravnoteže koji su povezani s nemogućnošću doživljavanja prostora (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Poticanjem slušanja i istovremenim kretanjem u smjeru zvuka, odnosno glazbe, 27

28 pomažemo djetetu da se lakše snalazi u prostoru, vježbajući istovremeno okulomotornu koordinaciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 55). 2. Načelo promatranja Cilj načela promatranja je omogućiti harmoničan razvoj koji spava u svakom djetetu te osmisliti pedagogiju koja će uklanjati uzroke kasnijih životnih problema i to načelo je ujedno i jedno od najznačajnijih načela (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zadatak glazbenog terapeuta je da na početku glazbene terapije potakne samoaktivnost kod djeteta, aktivno sudjelujući s namjerom da to aktivno sudjelovanje preraste u promatranje, osim u slučaju u kojem dijete ne može samostalno obaviti aktivnost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Koncentracija uvjetovana unutarnjom motivacijom pridonosi odgoju, a odabir didaktičkog pribora samog djeteta doprinosi dugotrajnijoj pozornosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 55). Promatranje je vrlo bitno, a i sama Montessori pedagogija je nastala iz promatranja djeteta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za promatranje trebaju biti pripremljeni i roditelji i osobe koje se bave djetetom, dijete se treba promatrati svaki dan jer se ono neprestano mijenja i ukazuje na svoje potrebe i osoba koja promatra dijete treba biti iznimno tiha i kretati se vrlo malo, a i imati puno strpljenja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni terapeut treba dijete voditi kroz terapiju tako da ono ne osjeti veliku prisutnost terapeuta i da se ne osjeća sputano pod utjecajem tog prisustva, ali da ipak može zatražiti pomoć od terapeuta, kada mu zatreba (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ukoliko dijete često traži pomoć, što treba bilježiti, trebalo bi promijeniti glazbalo jer vjerojatno nije primjereno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na početku glazbene terapije je potrebno prikupiti sve informacije o djetetu i njegovoj okolini, potrebno je izvršiti uvid u amnezu i nalaze stručnjaka te je potrebno provesti razgovor s roditeljima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sustavnim promatranjem djeteta, dobiva se uvid u mogućnost planiranja individualne ili grupne glazbene terapije s ciljem izrade terapeutskog programa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kada je u pitanju individualna glazbena terapija, terapeut djetetu prvo pokazuje glazbalo, a onda odsvira nekoliko tonova na njemu, pravilno ga držeći u rukama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon toga, terapeut daje glazbalo djetetu u ruke i, bez upute, dijete 28

29 pokušava proizvesti neki zvuk na glazbalu te ako ne uspije, terapeut mu daje jednostavnu uputu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ukoliko dijete ne može i na temelju upute proizvesti nikakav, kvalitetan zvuk, slijedi potpomognuto sviranje u kojem terapeut svira s djetetom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tijekom potpomognutog sviranja, terapeut treba pratiti izraz djeteta i na kraju zapisati koje je glazbalo dijete upoznalo i reakcije djeteta (duljina koncentracije, uočavanje poteškoća makro i mikro motorike, okulomotorna koordinacija) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osnovni sadržaj glazbene terapije je glazbena improvizacija, pri čemu terapeut i dijete zajedno muziciraju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 57). Improvizacija u glazbenoj terapiji omogućuje prelazak u neverbalnost i omogućuje da dijete pokaže svoje brige, strahove i predoči ih uz pomoć glazbenog terapeuta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Stalna zadaća terapeuta je da potiče glazbeno očitovanje, bude uporan u ponavljanju i vježbi te da bude osjetljiv na ponašanje pojedinca i skupine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 3. Načelo upijajućeg uma Na početku razvoja djetetov um preuzima sve iz okoline, u cjelinama, a kasnije dolazi do diferencijacije poticaja iz okoline (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kao što upija osjetilne utiske (vidne, slušne, okusne, mirisne), tako upija i utiske doživljene osjetilom opipa pa i pokret te se svakim danom sve bolje kreće (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete, osim toga, upija i socijalno ponašanje koje proizlazi iz određenih situacija, bilo pozitivnih ili negativnih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Upijajući um preuzima sve, bez mogućnosti biranja, neograničeno, nesvjesno, bez truda i neumorno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 58). Inteligencija djeteta se razlikuje od inteligencije odraslih po tom preuzimanju okoline u njenoj sveukupnosti, dijete daje dojam uspavanosti, no ono je nesvjesno aktivno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Oblikovanje osobnosti nastaje u samom djetetu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 59). Dijete razvija osjećaje i oslobođeno je svih predrasuda i u to vrijeme ga treba upoznati s djecom različite kronološke dobi i s djecom koja imaju neke poteškoće kako bi razvio dobar odnos prema drugima za kasnije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U razdoblju od treće do šeste godine, dijete želi svjesno i samostalno opipati rukama sve što je 29

30 njegov um već upio (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zato nam glazbala mogu poslužiti za djetetovo što brže razvijanje makro i mikro motorike, osjetila sluha, odnosno slušno razlikovanje i okulomotornu koordinaciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete izgrađuje svoj um dio po dio i odrasli su dužni potaknuti dječji um dok radi na svom razvoju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ono u sebi razvija duboku i intenzivnu potrebu za osjetilnim utiscima, proučava složenu okolinu i nastoji ih sve umno srediti, a pažnja mu je s vremenom sve duža (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete prvo doživljava zajedništvo, a tek kasnije spontano postaje za njega sposobno i ta sposobnost ne može nastati pod prisilom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 4. Načelo kretanja Dijete svoja prva iskustva stječe na osjetilnim područjima, a na područjima motorike i ponašanja ostaje na razini promatrača (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U većini slučajeva, dijete promatra majku u pokretu, njezin način kretanja, pokrete ruku, nogu, glave i to nesvjesno upijanje je predstadij i temelj za razvoj (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na temelju toga nastaju prvi pokušaji djetetova kretanja i glazba može biti velik poticaj pri tome (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na početku, glazbeni terapeut bira kratke motive koji se razlikuju u dinamici i tempu i dijete počinje slijediti način kretanja pužući, hodajući, stupajući ili trčeći, a u takvu igru treba uključiti i roditelje, posebno majku (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni terapeut treba voditi računa da kretanje koje želi da dijete oponaša bude primjereno djetetovim mogućnostima i dobi, kako ono pri pokušaju ne bi doživjelo neuspjeh i kako ga se ne bi moralo ispravljati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 5. Načelo elemenata glazbe Obilježja načela elemenata glazbe su učenje razlikovanjem i oponašanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Oponašanje se prije objašnjavalo instinktom, a u novije vrijeme se smatra vrstom učenja za koje se tvrdi da je mnogo brže od učenja 30

31 pokušaj/pogreška (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Breitenfeld i Majsec Vrbanić smatraju da dijete ne treba ispravljati, već mu treba više puta pokazati radnju koju želimo da usvoji. Kada dijete prvi put dođe na glazbenu terapiju, treba provjeriti opaža li ono zvuk i to se najjednostavnije provjerava igrom zvona (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon igre zvona, igra se može nastaviti raznim slušnim glazbalima koja imaju kratku melodiju, nakon toga nastavlja se s vježbama u kojima dijete pokušava oponašanjem slijediti dinamiku, pa slijedi element glazbe koji nazivamo tempo (dijete ga najlakše oponaša), a kad dijete usvoji dinamiku i tempo, počinje se s vježbom oponašanja te dvije vrijednosti istovremeno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na kraju svega dijete usvaja apstraktne pojmove dugo/kratko (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s teškoćama u razvoju često imaju slabu senzornu integraciju, odnosno organizaciju osjetila (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Putem osjeta dobivamo informacije, a mozak ih mora organizirati da bi se dijete moglo kretati, učiti i ponašati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 64). Postupnim poticanjem glazbom, prema načelu razlikovanja elemenata glazbe, možemo puno poboljšati senzoričku integraciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 6. Načelo postupnosti Ruke su organ uz pomoć kojih dijete upoznaje svoju okolinu i čovjek je, možda nesvjesno, davno povezao ruke i govor (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete će uvijek prvo pružiti ruku i to je znak njegove inteligencije, ono želi samostalno i svjesno opipati ono što je njegov um već prije upio (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Odrasli imaju iskustva i mogu pretpostaviti kakve osjete proizvodi dodir s nekim glazbalom, a dijete nema takva iskustva i na početku počinje koristiti prste pomicanjem i premještanjem predmeta koji su mu nadohvat i za to pokazuje zanimanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon toga dijete se upoznaje s glazbalima i vježba različite hvatove, a zatim bi trebalo usvojiti vježbe u kojima istovremeno koristi obje ruke (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pribor koji se upotrebljava za razvoj motorike mora biti osmišljen prema stupnjevima složenosti od lakšeg prema težem i prema veličini mora biti prilagođen, individualno, dječjem uzrastu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca koja imaju poremećaj motorike često imaju problem sa sjedenjem pa pribor i radno mjesto treba prilagoditi djetetu 31

32 (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ako želimo da dijete napreduje u razvoju, predmeti koji ga zanimaju moraju mu biti nadohvat ruke, ali i odrasli, kad se obraćaju djeci, moraju biti u visini djetetovih ruku (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pokreti djeteta nisu slučajni već su vođeni i koordinirani kako bi dijete nešto moglo uhvatiti i doživljavanjem uspjeha na tom području, nesvjesni procesi učenja se osvještavaju i postaju poticaj za nove složenije aktivnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba i njeni elementi su velika pomoć u tome i upoznajući dijete s najjednostavnijim glazbalima potičemo ga da i ono pokuša svirati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s teškoćama imaju često slabije razvijenu mikromotoriku, pa im priučavanje na rukovanje jednostavnim glazbalima može biti od velike pomoći, a i predvježbe za početno pisanje će biti uspješnije ako dijete pri tome sluša glazbu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U početku djetetu valja pomagati pri rukovanju priborom, a s vremenom tu pomoć treba smanjivati i postepeno ju u potpunosti ukinuti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na slici u prilogu (Slika 2) se nalazi popis glazbenih aktivnosti koje se koriste kao pomoć za povećanje pokretljivosti i usklađenosti. 32

33 Slika 2. Popis glazbenih aktivnosti za povećanje pokretljivosti i usklađenosti (Izvor: Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 7. Načelo četiri stupnja Seguin je još godine u radu s djecom s teškoćama primijenio načelo tri stupnja kako bi lakše usvojila određene pojmove (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Načela tri stupnja prema Seguinu: 1. stupanj: imenovanje onog što se percipira osjetom, 2. stupanj: prepoznavanje, na primjer boje, 3. stupanj: pamćenje, na primjer imenovanje boja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 33

34 Ta načela bi trebali usvojiti i glazbeni terapeuti, ali osnovni cilj glazbene terapije, osim poticanja razvoja slušanja je i poticanje razvoja makro i mikro motorike, okulomotorne koordinacije i ovladavanje kretanjem i ravnotežom pa bi načelu tri stupnja trebalo dodati i četvrti stupanj na kojem bi dijete samostalno pokušalo svirati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Načelo četiri stupnja stupnjevanja u glazbenoj terapiji: 1. stupanj: imenovanje glazbala, odnosno predmeta kojim glazbeni terapeut svira ili proizvodi zvuk, 2. stupanj: prepoznavanje glazbala, predmeta isključivo sluhom, 3. stupanj: imenovanje glazbala, predmeta, 4. stupanj: samostalno ili potpomognuto sviranje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na taj se način djeca upoznaju s glazbalima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 8. Načelo glazbeno scenskog izraza Načelo glazbeno scenskog izraza pruža svakom djetetu mogućnost kreativnog izraza prema njegovim vlastitim sposobnostima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Keller u svom djelu Minispectacula iz na zoran način opisuje metodu kojom bi djecu od 6. godine mogli potaknuti na aktivno sudjelovanje u glazbi, riječi, plesu, s ciljem stvaranja svojevrsnog kazališta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tu metodu je objasnio u obliku drveta kod kojeg korijenje predstavlja komponiranje, individualiziranje, integriranje, stiliziranje, karakteriziranje, ritmiziranje, aranžiranje i oblike, a grane predstavljaju gradnju glazbala, maske, kostime, pomoćna sredstva, pjesme u pokretu, kretanje igre pantomime, brojalice, plesove, igre jeke i sviranje glazbalima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kellerova istraživanja je nastavila njegova kći Widmer u knjizi Skok u igru (2004) u kojoj govori o tome kako se, stvarajući kazalište, djeca lako socijaliziraju i postaju osjetljivija na probleme drugih jer u takvom kazalištu sudjeluju i djeca s teškoćama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ona navodi 8 kvalitetnih obilježja djece koja aktivno sudjeluju u stvaranju 34

35 takvog kazališta: samostalnost, osjećaj odgovornosti, solidarnost, socijalna osjetljivost, razvoj osobnog izričaja, tolerancija, jačanje osjećaja samosvijesti, dulja koncentracija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Da bi se to moglo postići, potrebno je poštivati želje i mogućnosti svih sudionika, trebalo bi zajednički skladati pjesmice, osmišljavati koreografije bez velikog utjecaja terapeuta i skupina bi trebala biti trajna kako bi zadaci bili što više individualizirani (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 8. MUZIKOTERAPIJA ZA DJECU S TEŠKOĆAMA U sljedećim potpoglavljima objašnjena je primjena muzikoterapije kod sljedećih teškoća: muzikoterapija za djecu s mentalnom retardacijom, muzikoterapija za djecu s hiperaktivnim poremećajem (ADHD), muzikoterapija za djecu s autizmom, muzikoterapija za djecu s poremećajima govorne i glasovne komunikacije, muzikoterapija za djecu s motoričkim poremećajima, muzikoterapija za djecom s oštećenjima vida, muzikoterapija za djecu s oštećenjem sluha i muzikoterapija kod akutnih i kroničnih dječjih bolesti i hospitalizacije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008) Muzikoterapija kod djece s mentalnom retardacijom Osobe s mentalnom retardacijom ulaze u skupinu invalidnih osoba (Not, 2008, 341). Za njih koristimo i naziv osobe s teškoćama u razvoju, osobe s posebnim potrebama, a u novije vrijeme osobe s intelektualnim teškoćama (Not, 2008). Vrlo je teško definirati mentalnu retardaciju tako da bi poštivala sve važne aspekte i stupnjevite pojave pa tako prema Breitenfeld i Majsec Vrbanić (2008), mentalna retardacija podrazumijeva smanjenje ili nedostatak intelektualnih sposobnosti. Definira se smanjenim stupnjem intelektualnog funkcioniranja na koji upućuje 35

36 ispodprosječni kvocijent inteligencije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 88). Znači, ograničenja u intelektualnom funkcioniranju se prikazuju kvocijentom inteligencije (IQ) koji se mjeri standardiziranim testovima inteligencije (Not, 2008). Testovi inteligencije su standardizirani tako da prosječna vrijednost iznosi 100 bodova, a standardna devijacija 15 (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osobe čiji je kvocijent inteligencije manji od 70, odnosno za dvije standardne devijacije ispod srednje vrijednosti populacije, smatraju se osobama s mentalnom retardacijom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U svakom društvu rađa se oko 3% djece koja ne dosegnu kognitivni razvoj viši od IQ 70 (Došen, 2003, str. 167) Osobe s mentalnom retardacijom možemo podijeliti u 4 skupine: laka, umjerena, teža i teška mentalna retardacija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod osoba s teškom mentalnom retardacijom postoji organsko oštećenje mozga koje je uzrok tome, a pretpostavlja se da i kod umjereno i lako mentalno retardiranih osoba također postoje oštećenja mozga koja se često ne mogu otkriti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Što se tiče kretanja, osjetljivo razdoblje kod djece bez teškoća traje od jedne i pol do dvije i pol godine, a kod djece s mentalnom retardacijom se može protegnuti i do desete godine života (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). O važnosti razmatranja utjecaja glazbe na djecu s mentalnom retardacijom govorio je već Seguin (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U procesu dijagnosticiranja i rehabilitacije djece s mentalnom retardacijom, primjena glazbe i njenih elemenata predstavlja vrlo važan segment (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 89). Glazbeni terapeut treba sagledati sveukupnu osobnost djeteta i njegov rad treba biti usmjeren prema odgojnom i terapijskom djelovanju, kako bi što bolje potaknuo emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj djeteta s mentalnom retardacijom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kada se dijete prvi put susretne s glazbenim terapeutom, osjeća se nesigurno i reagira negativno, ali se uz pomoć glazbe ostvari pozitivna atmosfera i dijete lakše podnosi odvojenost od roditelja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s mentalnom retardacijom dolaze na glazbenu terapiju, tj. muzikoterapiju u dobi između treće i četvrte godine i često ostavljaju dojam teže mentalne retardacije nego što ona zapravo jest jer žive izolirano i majke, vrlo često, rade gotovo sve umjesto njih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). To je vrlo loše za dijete jer je ono previše vezano za svoje roditelje, posebice majku i zbog toga je ono preplašeno te u tim trenucima glazba može biti od presudnog značenja, jer dijete 36

37 osluškuje nove zvukove (zvonca, udaraljke, glasovir) i tako se budi djetetova pozornost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kirk (1956) smatra da se djetetu s mentalnom retardacijom, u muzikoterapiji, daju materijali kojima može samo stvarati svoju vlastitu glazbu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni terapeuti bi se, osim glazbalima, u terapiji trebali koristiti i pomagalima poput lopti, štapova, kolutova, kako bi dijete lakše usvojilo svijest o vlastitom tijelu i ravnoteži (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Primjenu muzikoterapije, kod djece s mentalnom retardacijom, proučavali su i o njoj pisali i: Forward i Schneider (1959), Kiphard (1977), Glaser (1960), Teirich-Laube (1958), Molčan (1955) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod primjene glazbala tijekom glazbene terapije s djecom, s mentalnom retardacijom, bilo bi dobro da djetetu s takvim poteškoćama ponudimo glazbalo s kojim će na naš znak udariti samo jedan ton, jer dijete s mentalnom retardacijom često nije u stanju pratiti dinamiku i tempo skladbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na samom početku, u glazbenoj terapiji moraju sudjelovati roditelji, osobito majka, kako bi i oni i dijete zadobili povjerenje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Često se komunikacija, na početku glazbene terapije, uspostavlja sviranjem ili pjevanjem malih motiva ili pjesmi za koje je glazbeni terapeut, tijekom razgovora, saznao da ih dijete poznaje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kada dijete počne slušati terapeut ga počinje upoznavati s različitim vrstama glazbala i elementima glazbe, a za ispravljanje glasova koriste se vježbe disanja i pjevanje jednostavnih brojalica (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kada je dijete s mentalnom retardacijom upoznalo i naučilo rukovati s barem tri glazbala te usvojilo elemente glazbe, valjalo bi ga uključiti u grupnu glazbenu stimulaciju koja se provodi s djecom bez teškoća (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za tu bi priliku trebalo odabrati vježbe u kojima dijete s teškoćom može aktivno sudjelovati i doživjeti uspjeh (prvi korak k socijalizaciji) te bi uključivanje u grupnu glazbenu stimulaciju trebalo, na samom početku, trajati 15 minuta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kada dijete s teškoćom usvoji pravila ponašanja u grupi, treba pozvati i njegove roditelje kako bi vidjeli da ono ne odudara od druge djece u ponašanju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana, dijete bi trebalo aktivno uključiti u priredbe koje se priređuju svaka tri mjeseca i tim se pristupom može postići uspjeh u rehabilitaciji čiji će rezultat biti uključivanje djeteta s mentalnom retardacijom u širu društvenu sredinu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbena terapija koja je osmišljena na takav način olakšava 37

38 djelovanje prema cjelokupnoj osobnosti djeteta (psihičkoj, emotivnoj, kognitivnoj) tako da mu olakša, prema njegovim mogućnostima, integraciju u grupe djece bez teškoća u razvoju i to se može postići jedino interakcijom između djeteta, terapeuta i glazbe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008) Muzikoterapija kod djece s hiperaktivnim poremećajem (ADHD) Simptomi ADHD-a definirani u svijetlu dosadašnjih spoznaja nazivaju se: nedostatak pažnje, hiperaktivnost, impulzivnost (Delić, 2001, str. 1). Osobe sa simptomom nedostatka pažnje poklanjaju automatsku pažnju onome što ih zaokupi, a svjesna pažnja je za njih problem te ako započnu s nekim zadatkom, misli im odlutaju i rezultat toga su pogreške i ne dovršeni zadaci (Delić, 2001). Hiperaktivne osobe su stalno u pokretu, ne mogu mirno sjediti i biti na jednom mjestu i ne mogu se usredotočiti na zadatak, ne mogu se dočekati da dobiju neku stvar niti čekati dugo u redu i mogu biti agresivni prema osobi koja ih pokuša smiriti (Delić, 2001). ADHD nije faza koju će dijete prerasti i nije uzrokovan neodgovarajućim odgojem, nego je to biološki poremećaj (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Simptomi koji ukazuju na ADHD: dijete ne uspijeva obraćati pozornost na detalje ili čini nemarne pogreške, ima teškoće s održavanjem pozornosti tijekom dana, ne obraća pozornost kad mu se izravno obraća, ne uspijeva dovršiti zadatak, izbjegava zadatke koji zahtijevaju ustrajan mentalni napor, gubi stvari, zaboravljivo je, rastreseno, ne može sjediti na mjestu, teško se igra u tišini, penje se i trči kad se od njega očekuje da bude mirno, prekida aktivnosti i nameće svoju volju, teško mu je čekati na svoj red, odgovara na pitanje prije nego je postavljeno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Da bi kod djeteta mogli dijagnosticirati ADHD, takvo ponašanje se mora pojaviti vrlo rano (oko 7. godine) i trajati barem 6 mjeseci, mora biti češće i ozbiljnije nego kod osoba iste dobi i mora izazivati probleme barem u dva područja ljudskog života, npr. u školi, obitelji (Delić, 2001). Djeca kojoj je dijagnosticiran ADHD imaju teškoće u vidnoj i slušnoj obradi podataka, odnosno teško usklađuju vidne i slušne podražaje s psihomotorikom ili spoznajnim aktivnostima i to dovodi do teškoća u čitanju i pisanju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zbog toga djeca vrlo često pokazuju otpor prema crtanju, pisanju i prepisivanju, jer često zbog poremećaja percepcije izostavljaju pojedine dijelove teksta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 38

39 Djeca s poremećajem hiperaktivnosti često nemaju prijatelja jer teško shvaćaju socijalna pravila i pokazuju težnju za dominacijom zbog čega ih vršnjaci isključuju iz grupe pa se igraju s mlađom djecom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U istraživanjima u Londonu, na Odjelu za istraživanje utjecaja umjetnosti u obrazovanju, primijećeno je da postoji povezanost osobnog i društvenog razvoja učenika pa nam ta istraživanja pokazuju da bi bilo dobro djecu s poremećajima hiperaktivnosti uključiti u glazbenu terapiju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vrlo bitno kod ADHD-a je znati kako elementi glazbe djeluju na živčani sustav pa tako znamo da konsonantni akordi djeluju na nevoljni-vegetativni živčani sustav umirujuće, usporavaju puls i snižavaju krvni tlak, a disonantni akordi djeluju obrnuto (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Veliko značenje ima utjecaj ritma koji pripada najvažnijim glazbenim elementima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 104). Pobuđivanje dječje spontanosti pomoću glazbe (razbuđivanje, razvijanje, kultiviranje oblika socijaliziranog ponašanja) kako bi bila omogućena komunikacija, jedan je od najtežih zadataka za dijete, ali najodgovornijih za glazbenog terapeuta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s ADHD-om se glazbenom terapeutu ne obraćaju na primjeren način, već se glazbeni terapeut prvo obraća djeci kako bi im pokazao kako izgleda ispravna komunikacija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Razvijanje socijalnih oblika ponašanja pomoću glazbene terapije prolazi kroz pet faza: 1. uspostavljanje interakcije djeteta s nekim jednostavnim glazbalom (štapići, triangl, bubanj) i tako dijete razvija svoje osjetne funkcije i motoričke sposobnosti; 2. interakcija djeteta i terapeuta u kojoj terapeut svira s djetetom ili dijete pogađa kojim je glazbalom terapeut svirao; 3. dijete usvaja određena pravila ponašanja u grupi na koja ga upućuje terapeut te poticanje glazbom u toj fazi obuhvaća: igre u pokretu, pantomimu i imitaciju uz pratnju određenog glazbala; 4. interakcija djeteta s partnerom u grupi, a poticanje glazbom u toj fazi obuhvaća: zajedničko sviranje, prepoznavanje partnerova glasa i glazbala, vježbe makro motorike i ples; 5. Uklapanje djeteta u grupnu igru vršnjaka i poštivanje pravila grupne igre, a poticanje glazbom u tom najvišem stupnju socijalizacije obuhvaća: igre prebrojavanja, zajedničko muziciranje uz poštivanje dinamike, tempa i stanke, glazbene igrokaze (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 39

40 8.3. Muzikoterapija kod djece s autizmom Autistični poremećaj, iako se sustavno istražuje, još nije dovoljno razjašnjen (Kardum, 2008, str. 88). Autizam je složen neurološki poremećaj koji ometa osobe u onome što čuju, vide ili osjećaju i to dovodi do ozbiljnih problema u društvenim odnosima, komunikaciji i ponašanju (Mamić, Fulgosi-Masnjak, 2009). Autizam je razvojno-pervazivni poremećaj koji karakteriziraju kvalitativna oštećenja u komunikaciji i socijalnoj interakciji, ograničeni, repetitivni i stereotipni modeli ponašanja, interesa i aktivnosti (Mamić, Fulgosi-Masnjak, 2009). Djeca s autizmom vide, čuju, dodiruju, ali te utiske teško mogu uklopiti u jednu cjelinu i zbog toga je najizrazitija karakteristika kod dječjeg autizma potpuno povlačenje u unutarnji svijet nedostupan vanjskim utjecajima u kojem se osjećaju sigurno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Redovito se javlja i otpor prema promjenama u dnevnoj rutini ili okolini, a oko 50% autistične djece uopće ne nauči govoriti i ona koja govore ne koriste govor za komunikaciju već obraćanje samome sebi ili ponavljanje onoga što im je rečeno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Govor autističnog djeteta je agramatičan i do 7. ili 8. godine života ne koriste osobnu zamjenicu ja već o sebi govore u drugom ili trećem licu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s autizmom ne pokazuju gotovo nikakve znakove emocija, samo tzv. zamrznutu ravnodušnost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Prvi simptomi se najčešće javljaju prije tridesetog mjeseca života, a najteži oblik autizma može uključiti i agresivnost prema sebi i drugima koja može potrajati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sumnja na autizam može se postaviti ako dijete otklanja tjelesni kontakt, suzdržljivo je prema drugima, ne govori, a želje izražava neverbalno, ne uspostavlja kontakt pogledom, ne igra se s drugom djecom, često je hiperaktivno, ne pokazuje strah od opasnosti, smije se bez vidljiva razloga, djeluje gluho, odbija hranu, igra se čudnovatih igara, usmjerava se na predmete, opire se poučavanju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 111). Na osnovu stranih istraživanja, Hedjever (2004) navodi da djeca s autizmom, pod djelovanjem glazbene terapije, pokazuju veći interes za kontakte i komunikaciju s osobama iz okoline (Mamić, Fulgosi-Masnjak, 2009). Provedena su 40 brojna istraživanja o utjecaju muzikoterapije na djecu s poremećajima iz akustičnog spektra i ona također sugeriraju na to da muzikoterapija može razviti komunikacijske i socijalne vještine poput iniciranja i odgovaranja na komunikacijski čin (Burić Sarapa, Katušić, 2012). Muzikoterapija bi trebala biti prilagođena svakom djetetu

41 ponaosob u individualnom radu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glavni ciljevi muzikoterapije, odnosno rehabilitacije kao i odgoja i obrazovanja su poticanje samostalnosti i socijalizacije uz slabljenje negativnih oblika ponašanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kao što primjena muzikoterapije može dovesti do poboljšanja u ponašanju, ona može poboljšati i učenje osnovnih pojmova svakodnevnog govora uz pomoć ritmiziranih ili pjevanih naloga, uz pokret, pri čemu dinamika, tempo, intonacija i pokret trebaju uvijek biti istovjetni (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod muzikoterapije, u početku, postoji nepremostiv jaz između snažnog doživljaja glazbe i nesposobnosti usmjeravanja osjećaja i želje za sudjelovanjem u sviranju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vrlo je dobro potpomognuto sviranje u kojem terapeut vodi djetetovu ruku po glazbalu i nakon učestalih ponavljanja dijete je pozitivno potaknuto i stalno traži terapeutovu ruku za pomoć u točnom sviranju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete s autizmom treba postepeno upoznavati s Orffovim glazbalima (Slika 3) tako da mu se daje dovoljno vremena da ispita njihov oblik, zvuk i način rukovanja te uz naučenu i prihvaćenu melodiju, postupno pjevajući, ubacuje se i tekst (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon pojedinačnog vježbanja, dijete se uključuje u glazbenu skupinu za grupno muziciranje gdje bi dijete, u početku, moglo biti zakočeno i zbog toga treba koristiti melodije i glazbala koje je već upoznalo u individualnom vježbanju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni poticaji i iskustva bi mogli stvoriti neke nove rituale kod djeteta, osobito u vezi pokreta, te zbog toga moraju biti pažljivo odabrani i kontrolirani (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s poremećajem autizma, na početku terapije, vrlo često fizički odbijaju pokušaje društvenog kontakta pri čemu glazba može poslužiti kao posrednik između djeteta i terapeuta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon što je kontakt između djeteta i terapeuta ostvaren, glazbeni terapeut može nastaviti s primjenom glazbenih iskustava koja se bave djetetom i pokušavaju ga odvući što dalje od njegova unutarnjeg, ritualnog svijeta i taj proces može biti spor i naporan (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tehnike glazbene terapije u području komunikacije pokušavaju utjecati na govor/vokalizaciju i glazbeni terapeut radi kako bi olakšao i podržao želju ili nužnost za komunikaciju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Isto tako, kada autistični pojedinac počinje pokazivati komunikativne namjere i odgovore, glazba se može koristiti za poticanje govora i vokalizacije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tehnike muzikoterapije su u početku usmjerene na smanjivanje manifestacija 41

42 patoloških ponašanja kod autističnih osoba ili na razbijanje stereotipnih uzoraka pokreta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Perceptivni poremećaji uključuju npr. zurenje, vizualno i taktilno detaljno promatranje, pokrivanje ušiju i tome slično, a motorički poremećaji se manifestiraju nešto kasnije i uključuju okretanje sebe ili predmeta, hodanje na prstima, ljuljanje i/ili pljeskanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete s autizmom može početi vježbati perceptivne procese i naučiti povezivati opipne, slušne, vidne poticaje kroz ručno istraživanje glazbala i funkcionalna upotreba prstiju se može vježbati igranjem sa štapićima, ksilofonom ili na tipkovnici (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Ponekad se kod autistične djece zanimanje i održavanje pažnje bolje potiče istovremenom primjenom taktilnih i kinestetskih podražaja, kao što su glađenje, pljeskanje, ljuljanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Cilj primjene ritmično-glazbenih vježbi je da se dijete upoznaje, uči gospodariti sobom i dobiva moć svojom vlastitom ličnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Uspjeh glazbene terapije najviše ovisi o uspješnom uspostavljanju veze između glazbenog terapeuta (ne smije prisiljavati dijete, ne smije mu se nametati i tražiti prebliski kontakt) i djeteta s autizmom, treba raditi s materijalom s kojim je dijete upoznato i u koje ima povjerenja te je glazbu uvijek potrebno izvoditi u vlastitom glazbenom prostoru u kojem stoje glazbala (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U muzikoterapiji djece s autizmom može se koristiti i dobra je programna glazba, popularna glazba, glazbene igre i priče te konkretna glazba (Kardum, 2008). Programna glazba, traženje izvanglazbenih sadržaja u skladbama kao npr. traženje bumbara u programnoj glazbi Bumbarov let što bi trebalo izbjegavati jer se umjetnosti silom nameću značenja koja su projekcija naše subjektivnosti, ali se kod muzikoterapije za djecu s poremećajima iz akustičnog spektra pokazala korisnom (Kardum, 2008). Razgovorom o programnoj glazbi može se ostvariti komunikacija između djeteta i terapeuta, a s obzirom na to da neka djeca s autizmom vide glazbu u bojama ili je doživljavaju kao okus, rado sudjeluju u takvim razgovorima (Kardum, 2008). Iako se smatra da popularnoj glazbi nije mjesto na satovima glazbene kulture jer je upitne vrijednosti, upravo u glazbenoj terapiji je ona vrlo učinkovita jer je to glazba koja se najčešće sluša u domovima djece i slušanjem te glazbe, na terapiji, dijete se osjeća kao da je kod kuće, u krugu obitelji i to ga čini opuštenim i otvorenim za rad na drugim programskim sadržajima (Kardum, 2008). Glazbene priče i igre se najčešće upotrebljavaju u predškolskoj dobi i daljnja primjena se ne preporučuje jer glazbi oduzima autonomnost, ali u muzikoterapiji s autistima ovakvi 42

43 su sadržaji i više nego korisni jer razvijaju djetetovu brigu o sebi, poimanje vlastitog tijela, poimanja vlastitog ponašanja te usvajanje elementarnih pojmova o ljudima, prirodi i odnosima (Kardum, 2008). Osim toga, djeca se uče interakciji s ostalom djecom i zajedničkom sudjelovanju (Kardum, 2008). Konkretna glazba je glazba koja sadržava zvukove iz svakodnevnog života (buka, zvuk kiše, škripa automobila...) te elektronički sintetizirane zvukove (Kardum, 2008). Kod muzikoterapije s autistima konkretna glazba ima veliko značenje jer predstavlja poveznicu s realnošću i okolinom što u djetetu pobuđuje osjećaj sigurnosti (Kardum, 2008). Slika 3. Orffov instrumentarij (Izvor: Muzikoterapija kod djece s poremećajima govorne i glasovne komunikacije Govor je osnovno obilježje čovjeka, a govorimo zato što nam je govor prirođen i potreban (Šmit, 2001). Govor se sastoji u izražavanju misli riječima u svrhu prenošenja na druge te u razumijevanju misli drugih pomoću izgovorenih ili napisanih riječi (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 133). Govor se sastoji od riječi, pisanja, crtanja, čitanja, glazbe, ali isto tako i od stanja i svojstava predmeta te apstraktnih pojmova (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dva bitna elementa govora su: unutarnji, pasivni ili impresivni govor (razumijevanje govora ljudi) te vanjski, aktivni ili ekspresivni govor (sposobnost izražavanja) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Govor shvaćamo uz pomoć sluha, a izražavamo se pomoću motornih i akustičnog analizatora te govornih organa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 43

44 Vrednote govorenog jezika su: intonacija, ritam, intenzitet, napetost, pauza, tempo, gesta i realni kontekst (Šmit, 2001). Upravo te vrednote su pune tonova, intenziteta i pokreta te one raskidaju okvire riječi i granice između glazbe i govora (Šmit, 2001). Dvije glavne mehaničke funkcije govora su: fonacija i artikulacija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za pravilan razvoj i razumijevanje djetetova govora bitni su ritam i intonacija (Šmit, 2001). Ritam je mnogo primitivniji, stariji i čovjeku emocionalno bliži od govora te je on djetetov prvi zvučni doživljaj i upravo zbog toga se govor može poticati i ispravljati glazbenim elementima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osoba koja je na svom primjeru postavila temelje muzikoterapije je bila poznata sopranistica, Valborg Werbeck Svärdström, koja je zbog primjene loše tehnike pjevanja izgubila glas i ona je sama kreirala vježbe koje su joj pomogle da nastavi svoju pjevačku karijeru (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U govorne smetnje se ubraja sve ono što ometa izgradnju apstrakcije i njezinih simbola te njihovu realizaciju i raspoznavanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Govorni poremećaj nastupa kada je aberacija sadržaja ili akustičkog učinka toliko velika da privlači pozornost, da ometa međusobno razumijevanje ili kad neugodno utječe na govornika ili slušaoca (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 135). Prema Breitenfeld i Majsec Vrbanić, uzroci govornih poremećaja mogu biti: anatomske anomalije (rascijepljeno nepce, anomalije usana, zubi, nosa, ždrijela i grla), razne bolesti i oštećenja, funkcionalni uzroci, uzroci emocionalne i psihološke naravi (npr. mucanje) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete govor uči oponašanjem okoline i on se postepeno razvija, a nedostaci se, u normalnoj i adekvatnoj sredini, uklanjaju u trećoj godini života te ako se zbog bilo kojeg razloga razvoj govora produži, to se naziva zakašnjelim razvojem govora (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U muzikoterapiji kod djece s poremećajima govorne i glasovne komunikacije potrebno je prvo ispitati sklonost prema glazbi i glazbeni talent (kod starije djece) i u terapiji je neophodan rad u timu (logoped, liječnik specijalist, glazbeni terapeut, psiholog, rehabilitator i po potrebi fizioterapeut te radni terapeut) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zvuk i glazba se koriste u svrhu poučavanja jezika, govorenja i pisanja te učenja socijalnih vještina (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Mnogi učenici slabije čitaju zbog nedostatne slušne stimulacije sa strane učitelja i zbog nedovoljno razvijene sposobnosti prisjećanja podataka (Breitenfeld, Majsec 44

45 Vrbanić, 2008). Smatra se da dijete ima nerazvijen govor ako do šeste godine života nije usvojilo govor adekvatan za svoju dob, a neverbalna inteligencija je primjerena njegovoj kronološkoj dobi i nema evidentiranog oštećenja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Govorni poremećaji koji se najčešće liječe muzikoterapijom i koji su najučestaliji su: mucanje, disfonija, dizartrija, afazija, govorna oštećenja uzrokovana rascjepom nepca i usne (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Mucanje je govorni poremećaj koji se očituje u isprekidanosti i nepravilnosti govornog procesa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod mucanja su poremećeni tečnost, kontinuiranost govora, njegov ritam i tempo (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija se može provoditi grupno ili individualno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Prva faza grupne muzikoterapije je slušanje glazbe po izboru većine (uglazbljene priče, dječji zborovi, plesne melodije, menueti, koračnice i dr.) u svrhu relaksacije i izjednačavanja ritma disanja te stimuliranja govora o određenoj temi, a u drugoj se fazi izvodi ritam udaraljkama uz pjevanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod individualne muzikoterapije se provodi ponavljanje tema o kojima se razgovaralo u grupnoj terapiji i samostalno se izvodi ritam i pjesma zajedno te se vrši korekcija artikulacije, fonacije i disanja, intenziteta i melodičnosti govora (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kako tijekom grupne tako i tijekom individualne terapije, djeci je omogućeno i likovno izražavanje i to za vrijeme slušanja glazbenih djela ili neposredno nakon slušanja i ta likovna djela ukazuju na djetetovo raspoloženje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Jedan od poremećaja glasa koji može otežati komunikaciju i stvoriti nesigurnost kod djeteta je disfonija ili promuklost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tijekom muzikoterapije se mogu istovremeno primijeniti vizualni i slušni efekti i pretežno se slušaju vedrije kompozicije s jakim ritmičkim naglaskom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba se reproducira glasnije kako bi što intenzivnije potaknula psihomotoriku i primjenom glazbe se potiču motorne funkcije ekstremiteta djeteta, jača se funkcija respiratorne muskulature, potiče govorni aparat, komunikaciju te pjevanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dizartrija je poremećaj artikulacije koji je u vezi s oštećenjima primarnih motornih centara moždane kore, ali i s oštećenjima piramidnih i ekstrapiramidnih putova, s malim mozgom, pa i s bulbarnim jezgrama moždanih živaca (Breitenfeld, Majsec 45

46 Vrbanić, 2008, str. 140). Muzikoterapija ima različitu primjenu, a ovisi o uzroku dizartrije koji mogu biti spazam ili atetoza (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod spastičnog oblika se primjenjuje poticajna glazba koja se temelji na jakim ritmičkim elementima koji potiču muskulaturu, motornu kontrakciju i kontrolu, aktiviraju psihičku energiju te potiču tjelesne aktivnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Time se utječe na respiratoriku, povećanje volumena grudnog koša dubljim i ritmičnim disanjem, što dovodi do pravilnog disanja i govora (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Grupna muzikoterapija je djelotvornija od individualne zbog emocionalnog raspoloženja skupine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod atetotičnog oblika se primjenjuje sedativna, umirujuća glazba koja umiruje i smanjuje pokrete, ujednačava ritam disanja te tako olakšava ekspresivnu stranu govora (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sljedeća govorna smetnja koja se može liječiti muzikoterapijom je afazija. Afazija je govorna smetnja nastala oštećenjem određenih moždanih centara (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 140). Podjela afazije na osnovi jezično-govornih simptoma je na: motornu afaziju (razumijevanje sačuvano, govor oštećen), senzornu afaziju (oštećeno razumijevanje, govor oštećen u manjoj mjeri), senzomotornu (oštećeno i razumijevanje i govor), amnestičku afaziju (zaboravljanje značenjskih riječi, imenica i u manjoj mjeri glagola) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete s afazijom se u većini slučajeva ponaša kao gluhonijemo jer ono, za razliku od odraslih, još nije steklo govornu sposobnost ili ju je izgubilo u manjoj mjeri (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U muzikoterapiji na djecu s afazičnim smetnjama povoljno djeluje vedra, nenaglašena glazba koja stvara povoljnu atmosferu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Princip muzikoterapije je takav da se uz jednostavnu pjesmu djetetu pokaže slika, a nakon toga niz slika koje dijete opisuje ponavljajući više puta i onda izgovara riječi koje je upotrijebilo u opisu i odgovara na pitanja o slici te samo smišlja pitanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeci koja imaju rascjep nepca-hejlognatopalatoshizu, govor je naglašeno nazalan s artikulacijskim pogreškama i slabim ritmom, a uzrok tome je slaba kontrola disanja, odnosno bježanje zraka kroz nos (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U rehabilitaciji govora kod rascijepljena nepca koriste se govorne vježbe, vježbe puhanja i muzikoterapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vježbe puhanja se koriste kod pogrešne navike u pokretima jezika i donje čeljusti kod govora i u 46

47 početku mogu izazvati frustracije zbog neuspjeha (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U muzikoterapiji se koristi pjevanje, intoniranje i zviždanje te glazbala: usna harmonika, flauta i melodika, a ritmična glazbala služe za postizanje jačine glasa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod rascjepa nepca je potrebno pjevanjem vježbati suglasnike p, č, ž, š, a kod rascjepa usne suglasnike t, d, l, k, g, r, te izabrati pjesmice u kojima se ti suglasnici najviše pojavljuju, a dijete treba poticati da pjeva otvorenih usta kako bi moglo kontrolirati disanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Da bi dijete dobilo jačinu u glasu treba se služiti glazbeno scenskim izrazom u kojem dijete može glumiti ljutnju, igru jeke i tome slično (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod djece s ovakvim poremećajem je važna kontrola vlastitog glasa, jer zanemarivanje toga može dovesti do daljnjeg pogoršanja kvalitete i razumljivosti govora, a osluškivanjem različitih glazbala s kojima dijete svira, uz istovremeno izgovaranje određenih riječi, pridonosi se kontroli i poboljšanju govora te se postiže jakost govornih mišića (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Intoniranje je jedna od vježbi koja se primjenjuje u muzikoterapiji, gotovo kod svih teškoća i intoniranje u svrhu muzikoterapije znači pjevati u intonaciji koja odgovara djetetu, služeći se samoglasnicima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Intoniranje može ublažiti psihološki stres, sniziti krvi tlak, uravnotežiti disanje i ublažiti nesanicu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za korekciju glasova, u muzikoterapiji, koriste se i brojalice koje su ritmička struktura koja sadrži logatome kombinirane s riječima koje imaju značenje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Njezin je cilj da djetetu omogući lakše izgovaranje glasova i često je povezana s odgovarajućim pokretima tijela (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Za korekciju glasova se koriste posebne brojalice u kojima se pretežno upotrebljava glas koji želimo korigirati pri čemu se vrlo često koriste i onomatopeje, a brojalice se mogu uglazbiti i tako predstavljaju drugačiji i nov oblik glazbene stimulacije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Primjer brojalice se može vidjeti na slikama ispod (Slike 4 i 5) na kojima su, u primjeru, prikazani i načini crtanja brojalica za djecu gdje se zatvoreni slog AM crta crvenim pravokutnikom, a otvoreni slog MA crvenim krugom (crvena boja odgovara frekvenciji vokala A, crna vokalu U, plava vokalu O, žuta vokalu I, a narančasta vokalu E) (Šmit, 2001). Osnovni ciljevi muzikoterapije kod djece s poremećajima govorne i glasovne komunikacije su: olakšati verbalno izražavanje, motivirati za učenje i u drugim 47

48 područjima, pružiti priliku za uspjeh i zadovoljstvo tijekom grupnih aktivnosti, poticati samostalnost, razviti svijest o sebi, a može i olakšati okulomotornu koordinaciju, unaprijediti memorijske sposobnosti, produživati koncentraciju i naučiti dijete kako pravilno disati (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Muzikoterapija se ne može koristiti umjesto logopedskog tretmana, ali će zajedničkim radom stručnjaka djelovati na uspješnost rehabilitacije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 48

49 Slika 4. Primjer brojalice (Izvor: Šmit, 2001). 49

50 Slika 5. Primjer brojalice (Izvor: Šmit, 2001). 50

51 8.5. Muzikoterapija kod djece s motoričkim poremećajima Djeca koja imaju motoričke poremećaje, smatraju se najkompleksnijom grupacijom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Motorički poremećaj ukazuje na ispodprosječno tjelesno funkcioniranje, a uzrok tome su ili oštećenja lokomotornoga aparata ili oštećenja središnjeg i perifernog živčanog sustava (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U kategoriju oštećenja lokomotornog aparata ulaze bolesti i povrede koje direktno zahvaćaju sastavne dijelove lokomotornog aparata (kosti, zglobovi, mišići) i uzrokuju slabost mišića kao pokretača, ograničenje kretnji zglobova i deformacije kostiju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tu spadaju: kongenitalna oštećenja, opća zahvaćanja lokomotornog sustava uzrokovana poremećajima hormona ili poremećajima metabolizma, reumatska oboljenja, ozljede u obliku amputacija, deformacije kralježnice (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Oštećenja središnjeg i perifernog živčanog sustava obuhvaćaju cerebralnu paralizu i progresivnu mišićnu distrofiju. Cerebralna paraliza je progresivni poremećaj motorike uvjetovan prenatalnim, perinatalnim ili ranim postnatalnim oštećenjima mozga koja se mogu javiti na jednom ili više mjesta u mozgu i to uzrokuje motoričke ili perceptivne disfunkcije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Motorička disfunkcija je često jedina manifestacija cerebralne paralize, ali se češće javlja združena s poremećajima percepcije i ispodprosječnih intelektualnih sposobnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osnovno obilježje cerebralne paralize je neprogresivnost motorne disfunkcije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 150). Postoje brojne klasifikacije cerebralne paralize, ali u današnje vrijeme se uglavnom upotrebljavaju tri vrste klasifikacija: 1. topografska klasifikacija (kvadriplegija sva četiri ekstremiteta, naglasak na rukama; diplegija svi ekstremiteti; paraplegija obje noge; triplegija obje noge i jedna ruka; hemiplegija ekstremiteti jedne polovice tijela; monoplegija jedan ekstremitet); 2. klasifikacija koja se odnosi na neuromotoričku simptomatologiju; 3. klasifikacija prema težini oštećenja (blagi stupanj dijete sposobno za komunikaciju, samozbrinjavanje i pokretanje; umjereni stupanj dijete treba pomoć pri kretanju i teški stupanj dijete treba pomoć pri kretanju, zbrinjavanju i sporazumijevanju) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Postoje i neka dodatna oštećenja koja se mogu javiti uz cerebralnu paralizu: 51

52 epilepsija, oštećenje vida, oštećenje sluha, smetnje govora, poteškoće percepcije, mentalna retardacija, smetnje ponašanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pontvik je još godine ispitao učinak glazbe na psihofizičku napetost i zaključio da on ovisi o vrsti glazbe i položaju tijela pacijenta (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pontvik je svojim istraživanjem došao do zaključka da je učinak opuštanja tijela glazbom učinkovitiji ako je bolesnik u ležećem položaju i tonovi djeluju na području pleksus solarisa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Schneider (1970) smatra tjelesno poticajnom onu glazbu koja ima izražen i sinkopiran ritam, brzi tempo, isprekidanu melodiju i onu koja se izvodi na udaraljkama ili limenu glazbu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Umirujućom glazbom smatra glazbu s razvijenom melodijom, mirnim ritmom, umjerenim tempom i mirnim modulacijama, što se najviše izvodi na gudačkim ili drvenim puhačkim glazbalima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Nakon točne dijagnoze, kod djeteta, stvara se plan primjene rehabilitacije te logopedske i glazbene terapije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Prvo se trebaju utvrditi djetetove glazbene sposobnosti i osjetljivost prema glazbi, a onda ga treba potaknuti i iskoristiti njegove stvaralačke sposobnosti primjenjivanja glazbe u terapijske svrhe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Često se upotrebljavaju ritamska glazbala koja potiču mišiće na rad, upotrebljavaju se i neka glazbala radi njihove specifične lagane upotrebljivosti (Orffov instrumentarij, slika 3) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba omogućuje suradnju i društvenost, lakše izražavanje osjećaja i to dijete dovodi do osjećajnog otvaranja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba osobito povoljno djeluje na moždana oštećenja, jer su glazbene funkcije obostrano raspoređene po cijelom mozgu i zbog toga se preporučuje glasnije slušanje glazbe, pjevnih melodija, umjerenog tempa te se smatra da je aktivna primjena glazbe mnogo učinkovitija od pasivnog, u terapijskom smislu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Progresivna mišićna distrofija je bolest primarne degeneracije poprečnoprugastih mišića tijela, nepoznate je etiologije, a uglavnom su zahvaćene muške osobe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 157). Glavno obilježje bolesti je gubitak funkcionalne sposobnosti, uglavnom udova, a bolest se postepeno razvija i dovodi do potpune nepokretnosti i invalidnosti te je moguće da uslijedi i smrt, ako dođe do komplikacija respiratornog sustava zbog slabih dišnih mišića (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Najteža je prognoza u mišićne distrofije kada se prognozira u dobi 52

53 od godine života i u tom slučaju većina bolesnika umire prije dvadesete godine života, ako se bolest javi kasnije, prognoza je bolja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kazualno liječenje još nije osmišljeno pa je neophodan kompleksan rehabilitacijski postupak te je pored kineziterapije i radne terapije od velike važnosti i muzikoterapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Postoji osam stupnjeva progresivne mišićne distrofije, u odnosu na funkcionalni kapacitet i tih osam stupnjeva se kreće od sposobnosti hodanja blago gegavim hodom pa sve do potpune nepokretnosti i ovisnosti o tuđoj pomoći (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod bolesnika s mišićnom distrofijom je osnovno održavati mišićnu snagu na optimalnoj razini te je za ublažavanje stanja nemoći i pretežno loše perspektive od velike koristi upravo, muzikoterapija (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). O velikoj vrijednosti muzikoterapije, u tom slučaju, pisali su još prije trideset godina stručnjaci u svijetu i kod nas (Schoen, Wilson, Jaedicke, Licul, Breitenfeld) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Godine na dječjem fizijatrijskom odjelu Kliničke bolnice Dr. M. Stojanovića, današnje kliničke bolnice Sestre milosrdnice, glazbu su primjenjivali glazbeni pedagozi Julija i Ivan Gorenšek (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba djeluje na unapređivanje međuljudskih odnosa i na povezivanje pojedinca u grupu te pruža priliku za emocionalno izražavanje, što je osobito važno za slabo pokretne ili nepokretne (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod individualne muzikoterapije, za osobe s progresivnom mišićnom distrofijom, treba naglasiti vježbe disanja, intoniranja i poticanja ritmom kojim se pokreću mišićne akcije i program bi trebao sadržavati temeljitu medicinsku obradu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sviranje različitih glazbala tijekom muzikoterapije postiže se jačanje mišića, bolja pokretljivost zglobova i bolja koordinacija (popis glazbenih aktivnosti za povećanje opsega kretanja, izdržljivosti i usklađenosti se nalazi na slici 2, poglavlje 6) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Veliku važnost za unapređivanje kontrole disanja imaju jednostavna puhačka glazbala kao što su frula, usna harmonika, a za stariju djecu je najbolja melodika (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Melodika (Slika 6) je glazbalo koje ima izgled plosnate dugačke naprave na kojoj se nalaze tipke kao na klaviru, pridržava se nedominantnom rukom, a svira dominantnom, tipke su relativno velike te se već na mali pritisak i uz lagano puhanje može proizvesti ton (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Melodika je zbog toga mnogo bolja od npr. frule jer djeca s mišićnom distrofijom često nemaju dovoljno snage da otvore na fruli dosegnu, zbog slabih mišića prstiju (Breitenfeld, Majsec 53

54 Vrbanić, 2008). Intoniranjem i pjevanjem se postiže sličan učinak, intoniranjem se povećava vitalni kapacitet jer ono iziskuje intenzivnije disanje, a pjevanjem se mobilizira čitav organizam (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod individualne muzikoterapije treba pri izboru glazbala voditi računa o pokretljivosti djeteta te o njegovim željama i terapija se mora odvijati uz stanke kako terapija ne bi uzrokovala više štete nego koristi (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Intenzitet aktivnosti u ritmičkim pokretima treba biti proporcionalan mišićnoj snazi i ti ritmički pokreti se izvode za donje i gornje ekstremitete, u raznim položajima tijela i to tako da se unapređuje sposobnost stajanja i hodanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sviranjem glazbala sa žicama se potiče aktivnost distalnih mišića na ruci, a u manjoj mjeri i proksimalnih mišića (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pomoću različitih udaraljki (improvizirane udaraljke, razne vrste bubnjeva) dijete pokazuje svoju snagu, a ponekad ublažava i svoje frustracije pa tako, da to bubnjanje ne poprimi prejaki intenzitet, glazbeni terapeut treba svirati pratnju na harmonici ili klaviru u isto vrijeme (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Po potrebi, glazbala tijekom terapije treba stavljati u posebne, povoljnije položaje za dijete koje svira ili obrnuto, u nepovoljne položaje (ako se dijete tome može prilagoditi) kako bi izvodilo neke kretnje za koje se smatra da su od interesa vježbanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vrlo važan učinak muzikoterapije za djecu s mišićnom distrofijom je onaj koji ima utjecaj na njegovo duševno stanje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete uz pomoć glazbe nalazi sredstvo da se vrati grupi i da u njoj ravnopravno sudjeluje, sviranje i pjevanje im je odlična prilika za izražavanje, a osobito su pogodni glazbeno scenski igrokazi (svoju nepokretljivost nadoknađuju mimikom i gestom) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pomoću glazbe dijete može razvijati svoje sposobnosti, pokazati svoju kreativnost, ponosno osjetiti snagu u svojim oslabljenim mišićima i na taj način proširiti svoje zanimanje te biti manje zaokupljeno svojim problemima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 165). 54

55 Slika 6. Melodika (Izvor: Muzikoterapija kod djece s oštećenjima vida Oštećenje vida, koje se smatra sljepoćom, je oštećenje koje je dovelo do totalnog gubitka vida, kada nema nikakvih vizualnih podražaja te oštećenje vida kada osoba ima osjet svjetla ili ostatak vida 2% na boljem oku s korekcijom ili bez nje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kategoriji sljepoće pripada i tzv. praktična sljepoća koja uključuje ostatak vida od 2 do 5%, na boljem oku s korekcijom ili bez korekcije, a slijepom se osobom smatra i svaka osoba koja na boljem oku ima suženje vidnog polja na 5% i manje, oko fiksacijske točke (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Zbog sljepoće osobe imaju poteškoće u kretanju i nužna im je obuka za samostalno kretanje (bijeli štap, pas vodič, elektroničko pomagalo za kretanje) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Oštećenje vida obuhvaća i slabovidnost, a jedan od čestih poremećaja oka je i prematurna retinopatija koja pogađa prerano rođenu djecu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Početkom 19. st. počinje se govoriti o integraciji slijepih osoba koje nije dovoljno samo mehanički uklopiti u društvo, već je potrebno da se društvo prilagodi toj osobi i njenim potrebama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sljepoća se kroz povijest različito poimala, a to ovisi o etičkim i filozofskim shvaćanjima (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Jedan od prvih znanstvenika filozofa Denis Diderot napisao je Pismo o sljepcima u kojemu govori o slijepim osobama i njihovom doživljavanju svijeta: On nevjerojatno dobro pamti zvukove. Lica nam ne pružaju veću raznolikost od one koju on opaža u glasovima. Oni za njega imaju bezbroj finih razlika koje mi ne zapažamo... zna toliko glazbe da izvede neki komad ako mu se kažu note i njihova vrijednost (Breitenfeld, Majsec 55

56 Vrbanić, 2008, str. 170). Početkom 19. st. počinju se osnivati škole za slijepe u Njemačkoj i Americi koje je polazio i Louis Braille (razvio sustav pisanja i čitanja za slijepe osobe), a prva specijalna ustanova za slijepe osobe u Hrvatskoj osnovana je godine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Već su prije 150 godina slijepi ljudi, u naprednim europskim zemljama, započeli unapređivati mogućnosti brajičnog glazbenog zapisa (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s oštećenjima vida imaju velike probleme u snalaženju u prostoru, osjećaju sigurnosti te druženju s vršnjacima, a glazba im omogućuje vježbanje spretnosti (sviranje na glazbalima), savladavanje prostora (širina klavijature, zamah gudalom), a osobito se na njih može utjecati ritmičnim i plesnim vježbama (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Od početka primjene glazbene terapije, primijećeno je da djeca s oštećenjima vida snažno doživljavaju ritmičke, intonacijske i dinamičke promjene glazbenog djela koje slušaju (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kroz ciljane vježbe glazbene terapije, osluškivanjem različitih glazbala ili samostalnim sviranjem, olakšava se savladavanje prostora i doprinosi se osjećaju sigurnosti djeteta s oštećenjima vida (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Osobito povoljno djeluje zajedničko muziciranje (integracijske grupe) koje smanjuje povremenu potištenost i povučenost djeteta te mu omogućava osobno izražavanje sviranjem glazbalima i pjevanjem uz poštivanje pravila grupe (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazba se primjenjuje kao glazbeni odgoj u predškolskim i osnovnoškolskim ustanovama, a trebalo bi ju, kao terapiju, uključiti i u individualni i u grupni rad (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbenu bi terapiju trebalo provoditi i tijekom slobodnog vremena djece i mladeži s oštećenjima vida (pjevanje, sviranje, plesanje i slušanje glazbe) i to u svrhu postizanja tjelesne sigurnosti koja bi pomogla razvitku prirodnog držanja, gracioznosti i pokreta te osjećaja samosvijesti i sigurnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). U Hrvatskoj se izvanškolske aktivnosti s velikim uspjehom provode u Zavodu za rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece Vinko Bek u Zagrebu (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Tamo se, osim prilagođenog glazbenog odgojno obrazovnog programa, provode i glazbene, ali i druge individualne i grupne terapije koje bi djeci oštećena vida omogućila da lakše prebrode i usvoje ponašanja koja su djelomično narušena kao posljedica oštećenja vida, tj. sljepoće (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vrlo povoljno za to je provođenje glazbeno scenskih priredaba u koje su uključeni ples i sviranje 56

57 glazbalima te takav oblik primjene glazbe zaokuplja djecu i oslobađa ih osjećaja nesigurnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Takav oblik motivacije djece ne dolazi sam od sebe i svaku djetetovu sumnjičavost i povučenost valja pokušati otkloniti prigodnim i privlačnim programom koji uključuje slušanje glazbenih djela i razgovor o sadržajima priredbe u kojoj aktivno sudjeluju i daju svoje prijedloge za njih (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djeca s oštećenjima vida imaju potrebu za kretanjem kao i djeca bez teškoća te u dobi od godinu dana počinju težiti kretanju, a u tome im je sljepoća velika prepreka (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbena terapija može biti od velike pomoći, ali glazbeni terapeut treba prije svega znati temeljne postavke rada sa slijepom djecom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Pri hodanju se dijete ne smije uvijek držati za istu ruku, jer to može rezultirati kosim hodom i dijete bi, nakon što usvoji samostalno hodanje, zbog toga moglo teže hodati ravno (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni terapeut, često u muzikoterapiji, prilikom razlikovanja tempa, dinamike i različitog načina hodanja koristi krivulju, ali bi u radu sa slijepom djecom, u početku, trebao koristiti ravnu traku kako bi dijete, hodajući uz terapeuta, moglo objema nogama stati na tu traku, a ne jednom nogom na traku, a drugom na pod (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Djetetu koje je slijepo, prostorna orijentacija (gore/dolje, lijevo/desno, ispred/iza) predstavlja veliki problem i upoznavanje različitih glazbala po zvuku i njihovo sviranje može mu puno pomoći (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kod djece koja imaju očni poremećaj prematurnu retinopatiju treba koristiti multisenzorni pristup jer iako ona imaju oštećenje vida, ono nije toliko zahvaćeno često se radi o gubitku perifernog vida (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Poticanje glazbom, u tom slučaju, može uvelike pomoći i to tako da se glazbalo stavlja ispred djeteta u različite položaje i ta glazbala, osobito zvečke, valja koristiti u intenzivnim i raznolikim bojama (Slika 7) i time olakšati njihovu vidljivost (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Dijete vrlo često koristi neuobičajene položaje tijela prilikom sjedenja ili stajanja, kako bi poboljšalo vid i to može dovesti do motoričkih poremećaja i oštećenja pa zbog toga treba unaprijed nabaviti pribor koji možemo postaviti pod određenim kutom (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Od velike pomoći djetetu je i držanje prsta na notnom crtovlju, kada ga upoznajemo s notnim crtovljem i notama te mu to uvelike može pomoći pri učenju čitanja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Glazbeni terapeut može pomoći djetetu da 57

58 razvije vještinu slušanja kako bi nadopunilo upotrebu preostalog vida (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Kao što je već navedeno, osjetilo vida je osobito značajno za percepciju prostora i oblika i pritom je često problem u vestibularnom sustavu koji može prouzrokovati poteškoće (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Vestibularni i proprioceptivni sustavi se integriraju na način da stvaraju mapu koja služi za uspješno navođenje tijela u prostoru, a u tome može pomoći muzikoterapija jer se dijete pravilnije i sigurnije kreće i uz to ima auditivnu stimulaciju glazbalom ili glasom koji ga vodi (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Razvoj funkcija senzomotorne integracije može se podijeliti na tri razine (nisu striktno određene, međusobno se preklapaju): na prvoj i drugoj razini (3. i 4. godina života) dijete počinje ovladavati puzanjem i hodom, pravilnim držanjem, a na trećoj razini bi trebalo usvojiti koordinaciju s obje strane tijela i motoričko planiranje (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Na prve dvije razine, glazbeni terapeut, može ciljanim vježbama i upotrebom glazbala poticati razvojne funkcije (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Početkom 4. godine, dolazi do integracije slušnih i vestibularnih osjeta, napretka razvoja jezika i govora te aktivnosti postaju svrhovite (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008, str. 175). Glazbena terapija poticanjem slušnog razlikovanja i govora pomoću brojalica i glazbeno scenskih izraza, dovodi do realizacije treće razine (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Sviranje glazbalima je svrhovita aktivnost za slijepu djecu jer pravilnim držanjem glazbala i sviranjem, poštujući dinamiku, tempo i stanku, dijete može shvatiti svrhovitost aktivnosti (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). 58

59 Slika 7. Zvečke (Izvor: Muzikoterapija kod djece s oštećenjima sluha Sluh je među čovjekovim najvažnijim poveznicama između vanjskoga i unutarnjega svijeta (Skupnjak, 2013). Sluh je važan za integraciju svih fizioloških, somatskih i psihičkih procesa u procesu oblikovanja vlastitoga identiteta, a veliku ulogu ima i u otkrivanju, zapamćivanju govora i jezika te oblikovanju pojmova i razvoju mišljenja (Skupnjak, 2013). Oštećenje sluha je smanjena mogućnost primanja, provođenja i registriranja slušnih podražaja (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Uzroci oštećenja sluha mogu biti urođeni (bolest majke u trudnoći, neke kromosomske aberacije) i stečeni (porođajne traume, meningitis, encefalitis, česte upale uha i sl.) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Oštećenja sluha se, prema vrsti, dijele na: 1. konduktivna (nastaju zbog patoloških promjena u srednjem uhu), 2. perceptivna (nastaju kod oštećenja živčanih struktura unutarnjeg uha), 3. miješana (prisutno i konduktivno i perceptivno oštećenje) (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Gluhoćom nazivamo oštećenje sluha kod kojeg, na uhu koje je manje oštećeno, intenzitet čujnosti ne prelazi 90 db, a nagluhoću kada osoba na manje oštećeno uho čuje u rasponu od 25 do 90 db (Breitenfeld, Majsec Vrbanić, 2008). Mnogi autori navode da je djetetu 59