AGON BROJ 34 POEZIJA ISTORIJA ŽDANOV & ZOŠČENKO KNJIGE PISMO SANJAVA SOS DOKUMENTI TEMAT ARTUR KRAVAN

Size: px
Start display at page:

Download "AGON BROJ 34 POEZIJA ISTORIJA ŽDANOV & ZOŠČENKO KNJIGE PISMO SANJAVA SOS DOKUMENTI TEMAT ARTUR KRAVAN"

Transcription

1 AGON BROJ 34 BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ UVODNA REČ 3 VLADIMIR STOJNIĆ PISMO DOSADAŠNJEG UREDNIKA 4 POEZIJA DOKUMENTI ŽDANOV & ZOŠČENKO MIHAIL ZOŠČENKO PUSTOLOVINE JEDNOG MAJMUNA 89 ALEKSEJ ANDREJEVIČ ŽDANOV REFERAT O ČASOPISIMA LENJINGRAD I ZVEZDA (1946) 94 MIRKO KEKIĆ DA DOŠAO SAM DA TE JEBEM 6 NEBOJŠA VASOVIĆ LOKATORI 9 JELENA RADOVANOVIĆ TRČI JELENA TRČI 14 SINIŠA TUCIĆ UKIDANJE SVRHE 24 ANA MIKOVIĆ NOĆNI NACRTI/MAMA 29 DŽON FORBS ZABAVNO JE UZIMATI SPID 33 ILJA SEMENENKO-BASIN NAGAĐANJE 40 LAŠ SOBI KRISTENSEN PEČATI 50 KNJIGE DAVOR IVANKOVAC TRI RATA MILJENKA JERGOVIĆA 112 TOMISLAV AUGUSTINČIĆ GUST OPIS G/gRADA 117 MUANIS SINANOVIĆ RANJENI BUREKOM 120 PISMO ISTORIJA TEMAT ARTUR KRAVAN KLAUS MAN GOTFRIDU BENU 125 ANJA MARKOVIĆ 128 EŽEN JONESKO 130 SANJAVA ALEKSA GOLIJANIN ARTUR KRAVAN 63 ARTUR KRAVAN ANDRE ŽID 66 ARTUR KRAVAN OSKAR VAJLD JE ŽIV! 69 ARTUR KRAVAN IZLOŽBA U SALONU NEZAVISNIH 77 SOS BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ EUGENIKA IN VIVO 131

2 uvodna reč Posle broja trideset tri i Agonu je bilo vreme da se obnovi. Sem u vizuelnom pogledu, promena se tiče i koncepcije časopisa. Ni proizvoljnost savremenog a ni ono što se specijalistički usko naziva poezijom više ne ispunjavaju horizont našeg interesovanja. Naš sluh privlači ono što se nalazi izvan konzervativnog, žanrovskog pesništva, a što deluje neposrednije poetski nego što bi to učinio tekst koji je grupica profesora proglasila pesmom. Prestalo je da nas zanima i to da, u maniru nekakvog izdavačkog biltena, pratimo takozvanu aktuelnu produkciju. Više nam se ne zapada u naivne, uvek usiljene istorizacije sadašnjeg trenutka niti nam je stalo da, naprečac, mašemo vrednosnim superlativima kad govorimo o svojim savremenicima. To prepuštamo PR-ovima. U odnosu prema savremenom zadržali smo se na prepoznavanju a ono i dalje čini najvažniju rubriku Agona, Poeziju. Od ovog broja s većom koncentracijom razmotramo fenomen književnosti u vremenskom kontekstu. Ne samo da bismo ga situirali istorijski. Već da bismo, na osnovu autentičnih dokumenata, utvrdili kako, u raznim dobima, književnosti pristupaju oni koji njom žele da se posluže zarad verskih, političkih, ili kao danas, marketinških ciljeva. Kako se književnost ponaša kada se od nje očekuje da bude sredstvo i kakve su posledice ako posluša, a kakve ako odbije da služi? Zarad ovih i sličnih pitanja, koja se u najvećoj meri tiču veza između književnog i društvenog, pokrećemo rubriku Istorija. Dokumenti su njen najvažniji odeljak, koji prenosi isečke iz novina i časopisa, svedočanstva savremenika, polemike, odbrane i presude koji za predmet imaju književnost. Bez puno komentara, ovde čitaocu dajemo da se neposredno uveri u tretman književnosti u raznim epohama, od strane raznih ideologija: šta je bio razlog da se pisac osudi ili proslavi; koliko je bio spreman da se identifikuje s nametnutom ulogom i da odgovori na zahteve; da li je uvek bio u dobitku kada na manipulaciju pristane, odnosno u gubitku kada odbije? I najvažnije pitanje, koje ne pretendujemo da rešimo, ali koje ćemo na ovom mestu redovno na više načina postavljati: Da li je moguće književnost svesti na služenje kakvoj god ideji, da li ona zaista samo tako može da se ostvari ili je ipak nešto više od toga? I ako jeste nešto više, šta bi to moglo biti? Zahvatanjem u arhivsku građu, Istorija prvenstveno nastoji da pomoću svedočanstava promisli odnos prema književnosti danas, kada je govor o tendenciji i angažovanosti, o ideološki i klasno svesnoj književnosti, ponovo aktuelan. Sa jednakom namerom je pokrenut drugi dokumentarni odeljak, Pismo : u ovom broju ga Klaus Man piše Gotfridu Benu Rubrika Sanjava čiji smo naslov, slovenačku reč za san, ukrali od Marka 2

3 Ristića sastavljena je od zapisa snova. Istoriju zatvaraju odlomci iz urednikovog dnevnika, koji se ovde objavljuju u obliku kolumne pod naslovom Sos. Drugi put se pozivamo na Marka Ristića imenima dve rubrike koje od ovog broja čine Agon. S naslovom njegove knjige, pak, polemišemo tako što im namećemo ispravan redosled. Dakle: prvo poezija. A ono drugo: posle. (Da ne kažem: Šta istorija!) Bojan Savić Ostojić 3

4 pismo dosadašnjeg urednika Nakon više od sedam godina koje sam proveo kao jedan od urednika Agona, časopisa koji smo Bojan Savić Ostojić i ja osnovali krajem godine, odlučio sam da se povučem sa tog mesta. Povlačim se zbog ličnih obaveza, ali i zbog zasićenja savremenom pesničkom scenom. Ostatke te scene već neko vreme ne pratim sa sistematičnošću urednika, već kampanjski, u skladu sa ličnim čitalačkim senzibilitetima koji nisu dovoljni za vođenje časopisa. Počevši od 26. broja (objavljen ), moj udeo u uređivanju časopisa progresivno je opadao, a tokom prethodnih nekoliko brojeva on praktično ne postoji. Zbog toga nije korektno prema čitaocima, a ni prema drugom uredniku da ubuduće svojim imenom snosim odgovornost i zasluge za sadržaj brojeva. Časopis će nadalje i formalno uređivati samo Bojan Savić Ostojić koji već neko vreme to u praksi vrlo dobro radi. Pa ipak, moje veze sa Agonom kao prostorom za poeziju čvršće su od uređivačke uloge, pa ću nastaviti da objavljujem priloge u časopisu, počevši već od ovog broja. Zahvaljujem se svim autorkama i autorima sa kojima sam sarađivao u Agonu. Vladimir Stojnić jun

5 POEZIJA 5

6 mirko kekić da došao sam da te jebem još iskrenija pesma Stiže leto, kazaljke, između naših reči, trome su taman dovoljno. Sve plavo što sam i imao reći čula je poneka bivša i samo su rane zore bolne i rumene. To tek devojčice, od lipa snene, ne znaju zašto ih mami kiša. Da. Pošao sam, da te jebem. Prošao ulicom tiho, mesečarski ko sasvim dirljivi ubica, u suton. Šumele su krošnje pokisle i predvečerje mrko ko ton raštimanog kontrabasa. Išao sam, nasmešen, a jedan od dečaka što prose smucajući se po modrim senkama ulice pogledao me je duboko kao neko stran, neko moj. Namignuo sam mu, kao: Da, pošao sam da je jebem. To je slutnja koju si s mlekom pokupio i čekaš neki april da se setiš. Ono što Oni radili u tvojoj sobi a ti stajao, na prvom snegu, i vežbao da gledaš surovo i maštao da pobegneš u neki grad i da ti se nešto desi... Da, pošao sam duše sažete,nehajno zbacivši svu hrpu ideja renesanse, Laure i romanse, jade švabe u plavom kaputu, sve melodije u A molu, 6

7 Novi zavet,rafaela... A gle: Jedan predak, od nomadskih proleća drukčije rumen i rutav, u mojoj krvi zaigrao je resko! Jedan predak, koji je još Nemanjiće psovao zbog nameta, paganski dirljiv, prepun klisura i sela. Baš ništa, malograđanska sreća ni žarka ni bela. Al mi se uglovi usana odavno nisu, tako željni neba, za pticama otimali. Pošao sam da... Da. Džepova punih naivnih saveta starijih dečaka iz predgrađa, u grudima: mesec, okrnjen, poliven s nešto manje od litre najjeftinijeg vina, jučerašnje ljubavi prerušene u nenadne ljutnje i blagosti, očevi kamiondžijski štosovi i, za sina, najbližim glasom prošaptane bajke. I možda je to baš, baš tužno... Možda sasvim majski plavo! Ne puštaj samo balade iz vremena naših majki. Ne čekaj me na prozoru kao moja, kao mala. Možda mi dođe žao što ne otkinuh onih par lala ispred komšijske zgrade. Možda mi dođe da ti, iz sveg srca, pričam kako, tamo kod mene, puna zvezda protiče reka, kako su ti u očima pruge, a koža tako belo meka i pitam te za omiljenu knjigu, za boju... Al, bojim se, biće lako, ružno Ništa naročito tužno... Ne baš sasvim, sasvim plavo. Noć je pala. Zvezde se pale po barama od katrana. Jata. Krovovi. Kroz krošnje pokisle mesec se valja, plovi... Vidiš, možda je i to nekakva renesansa, razmisli to što sam došao da demontiram srednji vek u nama! aranžiram sumrak idola! Hrist gine među zagušljivim voštanicama. Nema tu: Ili ili lama savahtani! Rumen i rutav, onaj predak uspinje se da ga rani olistalom granom. Gluposti! 7

8 Kakva predstava za neke naivne nas. Zvonim. Otvaraš. Al suviše je, suviše kasno. Makovi kraj pruge u tvojim očima tako topli, tako slični... Nikako neću moći lako iskočiti iz voza. Da, suviše lepo... Suviše plavo. I sve ide niz tu reku. Mirko Kekić rođen je 26. januara u Požarevcu. Studira istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U Agonu objavljuje prvi put. 8

9 nebojša vasović lokatori LOKATORI Gde su sada lokatori, kurvinske spravice što su za vreme rata navodile bombe na svakoga samo ne na Njega? Čame li zarđali u nekom podrumu ili još uvek šalju šifrovane talase u vojne baze Svete alijanse, dok miševi na njima greju svoje snove šarene kao tarot karte? Lokatori gde ste, lociraću vas kad-tad, a potom rastaviti na sitne delove od kojih će svaki plakati za sebe. U porcelansku nošu skupljaću vaše suze. SKLONIŠTE (Toronto, april 7, 2016) Sutra ću ići u knjižaru Mada je situacija u svetu teška Priča se da bi Rusi Mogli da nas napadnu Bilo bi to neprijatno Morao bih u sklonište Gde ima dece Srešću i čoveka iz parka Koji je hranio veverice (Rusima na milost ostavljene Nezbrinute) A možda u skloništu 9

10 Neće biti nikoga Možda će svi poginuti Na putu do njega Moći ću samo da se čudim Veličini prostora: Sultan u dvoru gde caruje Krivonoga promaja VREMEPLOV JOAKIM Diviti se vinovoj lozi koliko i vinu Poštovati travku više no piramidu Ne pridavati izlasku sunca Veći značaj nego zalasku A pogotovo ne uzimati sebe Za deo slike koju gledamo Jer sve je već viđeno Davno i bez nas Tako da nema razloga Od očiju očekivati Bilo kakvu sliku Talasi udaraju o obalu Jer obala je talas A onaj koji ovo kaže Ovde je samo trenutno Ako i trenutno kaže Ko će ga čuti? A ako ne kaže Ne može se žaliti: Nisu mi dali da govorim Zašto mu ne bi dali Kad su svi već otputovali U zemlju u kojoj viski Skuplji je od zlata Što ne bi bilo strašno Kad bi se zlato moglo piti Kao što ne može Na kiši ove maturske večeri Kada bi svako spavao sa svakim Al' ne da nam profesor Joakim 10

11 Onaj što umro je posle mature A mi se smejali njegovoj smrti Kao stidnoj dlačici JUTRO (44, Charles Street West, Toronto) Noćas u snu, kaže mi glas sladak: Hajde Hrista da prodamo, pa da uživamo! I dok sam se budio, nije više bilo ni glasa, ni mene koji se vraćam u javu-stravu da napravim jutarnju kafu na četrdeset i osmom spratu, dresiran navikom da šporet sa ringlama postoji, kao što sam nekada verovao da postoje plaže Ibra na kojima fini ljudi sa sojkama pipkaju se u ime svih nas stanovnika komunizma. IDILA Jasno je da više ovako ne može Nešto će se promeniti Inače odosmo svi u tanke senke U trenutak terevenke koje možda Nije ni bilo osim kao odlaska U šarena sela u kojima igra mečka bela Uz daire drhturave kao male zvezde Bradavice što skakuću preko zida Sobe u kojoj drvo pucketa jer je zima Dok na ormanu dunje su sve veće jer ih niko neće DRUŠTVU, U KAFANI Je l' treba Ciganin da vas podseća ko ste? pitam u kafani goste, koji iz razloga pravoslavnih upravo poste? 11

12 Na novi napad violine, otvoram levo krilo svoje duše gde vetar uvek puše. Znači: ne živim duže Od nota što se pogubiše (Ne mogu reći gde) INSTRUMENT Od kada sam čuo za ime instrumenta Taragot, ne znam zašto, ali uvek Zamišljam kako taragot izgleda. I vidim čičicu oštrih pokreta, Koji je nekada robijao zbog nečega, A sada pokušava da krvna zrnca Svoga života poveže u krvotok, Dok mu na uvo sviraju taragot. SAMOJED Danas u šetnji naleteh na samojeda (ruska pasmina, lepotan, jedini problem što se mnogo linja). Ali, i bez toga, ne bih mogao da brinem o bilo kome, sve je to iluzija, traženje nekog izvornog dodira O čemu je tako lepo pisao Lorens, koji taj dodir nije mogao da ostvari, baš kao ni Hrist. A danas ima mnogo onih koji su doktorirali, što na Lorensu, što na Hristu. 12

13 Nebojša Vasović (1953, Kraljevo, Srbija) autor je knjiga: Poezija kao izvanumište (1983), Struna/Suton (1983), So lično (1986), Brazil (1986), Pesme za decu i kaluđere (1989), Perdido (1991), Gong u žitu (1991), Muzika roba (1992), Talmud i ja (1992), Sedam čunova (1995), Posečene su šume (2003), Protiv Kundere (2003), Dnevnik I (2004), Lažni car Šćepan Kiš (2004), Ni ljubavi ni hleba (2006), Izabrane pesme (2011), Zar opet o Kišu (2013), Neka, hvala (2014), Polemike i portreti (2015) i Evropski davitelji iz našeg sokaka (2016). Od živi u Torontu (Kanada). (Sajt: nebojsa-vasovic.com) 13

14 jelena radovanović trči jelena trči CLOACA MAXIMA Vi to nama bagro nalickana decenijama krčkate muda kao bubrege servirate nam slasno suv kurac u aspiku i masnu krpu u šljokice uvijenu žuč kao med i sve to da se vlasi ne sete vi to nama banditi uglađeni rog za sveću prodajete mačku u džaku muda od labuda klanje kao oslobođenje svastiku za krst mantiju kao veru čemer kao napredak lobotomiju kao mir akademike za mudrace kurve kao kraljice patriote za mučenike masovne grobnice kao deponije sve dok mlaka sportska makljaža i mirnodopska apatija uskoro vam ne dosadi i opet sa buljukom stasalih sinova između dve vatre na mig velikih igrača srbe na vrbe hrvate za kravate 14

15 bosance u lance crnogorce na koce puj pike i igre ponovo počnu NEMAM VIŠE VREMENA I onda ne nemoj mi prići kažeš jer sreća je lepa samo dok se čeka nije nego ljubavi nije nego kakve divne lirske budalaštine Zaboravio si da smo deca uklete zemlje troši nas brzo kosi naglo tušta je ovde i tma smrti zaboravio si da si gledao užasu u zenice i pola života sebe čupao rukama kao kukama iz mulja tog bunara zaboravio si zar ne da videla sam sirotište u Sibiru i vratila se kući trepavica opalih od soli nisi ni primetio da su mi osedele stidne dlake od čekanja kako i bi kad zaboravio si izgleda dva rata zdušna bratska klanja mrtve trudnice u reci spaljene gradove smrskane mostove i lobanje sve prosute i odlivene mozgove svinju koja je jela krvave bebe raskrečene žene iz kojih su curili potoci strah koji te ždrao u sarajevskoj kasarni mladost potrošenu ratovima i čekanjem na vetrometini dva trula veka generaciju natopljenu bensedinima i alkoholom i otetu emigracijom zaboravio si tinejdžere koje gledaš svaki dan odgojene brižljivom debilizacijom zaboravio si mladiće pokošene srčanim udarima i mlade žene izjedene tumorima 15

16 zaboravio si zar blagodeti međunarodnog milosrđa i kako su nas obogatili osiromašenim uranijumom zaboravio si da država je deponija gmazova i kupleraj muljatora i da nas ukleta zemlja nikad nije volela zaboravio si sve istoričaru sa amnezijom onda ne nemoj mi prići jer sreća je lepa samo dok se čeka trice su to i lepe kučine ljubavi moja ja vapim priđi mi priđi dođi u sjaju kao Zevs i probij me svojim gromom sprži žezlom i zajahaću te kao Evropa svog belog bika baciću ti ovo tahikardično srce u ruke od alabastera igraj se njim kao krpenjačom radi šta znaš samo me ne ostavljaj nikad samu kad neko kaže sreća je lepa samo dok se čeka biće krš i lom gađaću ga očima od kukute srčom načetog srca strelama decenijske neuroze jer načekali smo se mi ovde te lepe sreće ljubavi istorijski smo se načekali za medalju TE ŽENE Te nevidljive žene koje su gledale krvave patrljke svoje utrobe u bolničkim lavorima povijale mrtve fetuse dojile neživu decu te žene kojima su ispirali i čistili materice dezinfikovali sva živa tkiva - srca nisu mogli one koje su gledale u kovčege svoje dece i molile se smrti 16

17 one koje ležu u grobove svojih kreveta svake noći i pokrivaju se nesanicom te žene koje ustaju svakog jutra obuku se slojevito ljušturu čauru kapsulu pa oklop nameste svoj krst kao broš skinu masku sa čiviluka i odvaže se u gungulu te žene dodiruju vas u tramvaju ovlaš molekulima svog parfema i straha simuliraju život imitiraju sreću zalivaju cveće prostiru veš stavljaju ruž voze se na posao tamo se smeju rade dugo do tuposti lepe obične vickaste nikakve briljantne presamite se od očaja na nekom toaletu i izađu vesele i nove te žene hodaju oprezne kao mačke oko kratera svog ludila neke i upadnu te žene koje borave na psihijatriji i kažu da su dugo imale grip te žene taru svaki dan svoju senku o vašu i mole se da svet čuje i mole se da svet ne čuje krik koji u njima zri CARPE FUCKING DIEM Govore mudraci smireni srećni oni u ravnoteži klatna kažu budisti i oni koji su pronikli u tajnu ne živi u prošlosti 17

18 mani se budućnosti ceo život je u jednom danu i taj dan je danas carpe zato taj diem carpe diem majkumu carpe fucking diem ščepaj dakle današnji dan za njegova otečena potentna muda čak i ako si navukla žaluzine i sklupčala se u pokrivač kao u pokrov hraniš se svojim mrakom nasušnim i valjaš se u marinadi svojih izlučevina i ceo život nemaš namere da ustaneš dok napolju muve vrcaju valcer u orgazmu proleća bubri vazduh ljudi žamore pod prozorom i žele ti možda i dobro i ceo svet je kao ispao iz reklame za prašak za rublje čak i ako ti je danas u stomaku puklo neko granje srce ti je implodiralo i suština ti je iscurila u posteljinu neće nikad biti više ovakvog dana baš nikad više ovakvog jedinstvenog neponovljivog dana kad si skupljala srču sebe po sobi ustani zato draga i carpe diem carpe diem carpe fucking diem NE BERI BRIGU A se zaraduješ a se i mrvku ponadaš a si malko perje rašušoriš a se nešto rašćurlikaš a krilima zaklepećeš u stranu se zaneseš od zemlje se kao kokoš odigneš paunovo pero na drum si izgubiš krestu ko lepezu rastvoriš 18

19 grudi si razdrljiš đinđuve neke natakariš šaren rep raspirlitaš kroz avliju se raspojasaš na pritku si zapevaš oblake zajašeš golemo se zamaješ nešto si umisliš u svet se drzneš i još sve zviždućeš ne beri si gajle nešto će te već zvekne odostrag život čvrgu će ti lupi e u inat da se spotakneš da te spotaprči širom da se prućiš da se ne uzoholiš da se ne umisliš koj si mi pa ti NEDELJA Izašle su horde vrednih žena na terase oprale su sve mozgove u kući stavile ih na žicu pobacale oči po ulici kao udice razmenile recepte zapržile čorbe uštirkale šustikle za televizore natopile trač nasušni u šolji kafe namirile dično potomstvo žalile se na muževe čuvale brakove žmirkale na pritkama po dnevnim sobama bile su smerne tupe i srećne a ti zalivaj i dalje očaj u svom brlogu još vuci lešinu pobune u sebi drljaj tupu žaoku u tresetu trule provincije 19

20 tuci tahikardiju u olupini među rebrima i pljuckaj unaokolo te otrovne koštice STRAVA SVOGA JA veš koji je režao ručak koji je čekao sudovi koji su vrištali paučina koja se cerila soba koja je ćutala plafon koji se spuštao nesanica koja je bujala plač koji je rastao očaj u ćošku koji se razlio kao prosuto ulje stavila si prst u njegov tornado slepo te usisao vitlao te samleo ti kosti zgnječio ti srce cepkao ti vlakna mljackao ti očne jabučice pojeo ti mozak kao pihtiju nećeš da preživiš mislila si dok te na dnu crnog levka čekao spreman taj teški strašni mir OGLAS Menjam poeziju za sreću. Menjam all you can eat za lepinje s plotne. Menjam odlazak u emigraciju za povratak kući. Menjam rog izobilja za šaku divljih jagoda. Menjam lajfstajl za život. Menjam kruzere sa pet zvezdica za tvoju sobu na Novom Beogradu. Menjam ostrige za kačamak sa vlaškim sirom. Menjam uspešne na kokainu za luzere na bensedinu. Menjam Toskanu za jedan pogled na Fatničko polje. 20

21 Menjam dizajnersku kuhinju za prababin truli kredenac. Menjam srpski patriotizam za sve laži jugoslovenstva. Menjam sve svoje dane za onu noć u hotelu. Menjam skajlajn na Menhetnu za let iznad sibirske tundre. Menjam pozitivnu psihologiju za čestitu mizantropiju. Menjam sve svoje cipele za tvoja gola stopala. Menjam Srbiju za more. Menjam društveni vrh za samotnjačko dno. Menjam mobilni telefon sa dvesta brojeva za jednu noć živog razgovora. Menjam Beograd za baštu na Rtnju. Menjam nju ejdž palamuđenja za socijalističke parole. Menjam loše pamćenje za dobro sećanje. Menjam televizor za bilo šta. Menjam život u liberalnom kapitalizmu za detinjstvo u komunizmu. Menjam sve svoje parfeme za kap tvog znoja. Menjam svu životnu mudrost za jedan dan glupiranja. Menjam lažni glamur za iskreni očaj. TRČI, JELENA, TRČI Imali smo četrnaest godina išlo se u Francusku na đačku razmenu sve devojčice u busu su imale minival dvojica na sedištu ispred mene su besomučno drkala dva dana i dve noći mislila sam otpašće im do Francuske sigurno slušao se jebeni DjuranDjuran a kad smo stigli cela Burgonja je mirisala na praline i sveže bagete i sve Francuskinje su se odmah smrtno zaljubile u naše dečake i sve naše devojčice su se ljubakale sa Francuzima a ja sam htela da se ljubakam i da se smrtno zaljubim ali u koga dođavola ovako nadrkana pa sam se pretvarala da mi je to ispod časti da moj duh lebdi iznad ljudi, stvari i pojava i takvih trivijalnosti kao što je držanje za ruke žvalavljenje sa protezom i mršenje minivala u mirisu kroasana 21

22 pa su nas onda domaćini odveli u ogromni gradski park kakav je to samo park bio parkčina kao pola našeg malog grada trava zelena kao čoja drveće kao iz slikovnice ne kao prašnjavi platani naše industrijske kasabe i tu se onda pravio neki piknik i svi su očijukali puštali kasete i fenomenalno se zezali a meni je došlo popela sam se na vrh parka raširila ruke i obrušila se na sve njih letela sam iznad travnjaka koliko me ruke nose i vrištala sam iha-iha-ihaaaa naši su vikali šta ti je sedi majketi brukaš nas Francuzi su se kikotali mais ce que... nastavnicima je bilo neprijatno izvinjavali su se u moje ime kazali su da normalno nisam takva da sam normalno fino vaspitana normalno ja jebeno nisam takva zato i trči trči trči trči Jelena trči AVGUST Izašao si silan iz kamene kuće u rapsodiju zrikavaca zaklonio si sunce na zvoniku manastira dok brest je lupkao u kapke i veče se razlilo kao crna plima izneo si nam izobilje - 22

23 ratluk od oraha i bokal kišnice kafu iz fildžana i kocku šećera smokve i murve u orgazmu purpura pomilovao si čemprese dlanom kazao si, ovo je postojbina krvi, draga ovo smo mi uzeo si me u krilo podigao slanu haljinu kao svoju zastavu i rasekao prezreli nar: kad krv mu se razlila po stolu iz semenki njegove hemisfere buknuo je iznenada koncept kosmosa Jelena Radovanović (1972, Bor) diplomirala na odseku za anglistiku Filološkog fakulteta u Beogradu. Živi u Nemačkoj od godine i bavi se prevodilaštvom i predavanjem jezika odraslima na institutima za učenje stranih jezika. Objavljene knjige poezije: Povremeni prekidi sa zujanjem (2000), Sitne iznutrice (2002), Džibra (2006) i Otvoreni prelomi,

24 siniša tucić ukidanje svrhe STROGA CRVENA LINIJA Prijatelju, ono što mi preostaje ono što jedino mogu, da izvadim zarežač zašiljim zrno olovke zrno koje na belom papiru drhti od straha i jednom crveno linijom prekrižim svaku emociju. Bog je jedan ali pruga na papiru se račva, a ne možemo prekomponovati koloseke. Nekada davno čitali smo iste knjige. Distanca prema okrvavljenom telu nije ista za mene kao i za tebe. Drugačije gledamo na istu stvar iako je Bog jedan. Tvoj Niče nije moj Niče, Tvoj Heraklit nije moj Heraklit tvoja vatra, nije moja vatra. Isus, Berđajev, Kjekegor... 24

25 Ni rovovi, ni gusenice tenka ni krateri od granata, ni rupe od metaka, ni logori, ni zatvoreni prostori, ni hangari sa mučenicima ubijanim ljudima neće sačuvati, neće uštedeti minimum zajedničkog vazduha. Bog je jedan ali pruga se račva a ne možemo i nećemo prekomponovati koloseke. Za tako nešto više nema vremena. Astal našeg minimuma zapreminu zajedničkog vazduha odavno smo napustili. (moglo je bez nesrećne psovke) Ostala je samo zašiljena olovka zrno puno straha i emocija precrtana strogom crvenom linijom. ISKLJUCANO OGLEDALO Kada se zaborave svi narativi strukture i antistrukture hijatusi i pobočni tekstovi iznenađujući diskurzivni proboji kroz visoku zelenu travu, ostaće samo jedan kavez - ptica straha koja stoji na prečki iza rešetaka i gleda samu sebe u iskljucanom ogledalcu. 25

26 Ruka kontrole ulaziće kroz oškrinuta vrata kaveza pokušaće da uhvati uplašeno perje ali za tako nešto ponestaće joj snage. Kavez će privremeno ostati usamljeni narativ koji konstituiše svet. Ptica puna straha trošiće poslednje rezerve smisla sadržanog u strukturama i antistrukturama hijatusima i pobočnim tekstovima iznenađujućim diskurzivnim probojima kroz visoku travu. Ipak ruka kontrole ostaće tu gde jeste. I dalje će ulaziti kroz otvorena vrata kaveza ali neće ugledati uhvaćenu pticu u iskljucanom ogledalu na usamljenoj prečki iza rešetaka. bez sveta i narativa. l l PREDVIDLJIVE BIOPOLITIKE Nestali su dispozitivi, nestale su intitucije. Oko nas je masa ti i ja u zagrljaju u olujnoj noći. Vetar duva iz ventilatora, sa zadnje strane hiper-marketa i taj zvuk se izdvaja iz totalne zaglušujuće buke. 26

27 Klima uređaj dovoljno je jak da izazove oluju obezbedi autonomiju. Možemo napraviti police na kojima će stajati knjige u inat vetru iz hipermarketa i kapitalizmu. U oluji smo sami sebe definisali kao nemoćne žrtve predvidljivih biopolitika. U dugoj noći, u lakim mrežama otvorenim komunikacijama i dalje opstajemo. Čekamo i tešimo se. Vetar iz hipermarketa pojačava oluju. Dovoljno jak da opstane, još uvek slab da sruši policu. UKIDANJE SVRHE Imperija je polu-razorena neobično se sve sukcesivno zaustavlja u sporadičnim događaja direktnim revolucijama. Nafta još uvek pršti iz appendix vermiformisa. Nijedno 27

28 rutinskom operacijom izvađeno slepo-crevo nije bačeno. Premešta se posle svakog zahvata gumenim rukavicama. Integrisan u stvarnost van tela nepotreban ostatak iz prošlosti u novom svetu koji se ruši ima svoju svrhu. Rizomi su otuđena podrška appendixima ali i dalje postoje u polu-razorenoj imperiji. Na prvi pogled niko nije zainteresovan za naftu u suksecivnom zaustavljenju. Izvađena slepa creva polako preuzimaju vlast. Iako je sumrak odavno pao a zapaljeni appendix vermiformisi tiho tinjaju u plamičima vatre, nikada da dođe koherektna noć u kojoj će neki prst na štekeru konačno ugasiti svetlo, osloboditi nepotrebne ostatke iz prošlosti, ukinuti svrhu. Siniša Tucić (Novi Sad, 1978) objavio je knjige: Betonska koma (1996), Krvava sisa (2001), Nove domovine (2007), Metak (2012) i knjigu izabranih pesama Pobacani pasvordi (2015). Živi i radi u Novom Sadu. 28

29 ana miković noćni nacrti mama uvek kada mi ispadne olovka vidim dva metra ispod mrtvog čoveka kako se smeje i traži da mu čitam mandarina je primer lepe strukture nerava koja se pruža, zateže tako bih i ja izgledala da me neko jede očišćenu ako ujutru u stisnutoj šaci nađeš kašiku ili nož napiši poruke na zidovima, stolovima svuda u dvorištu iskopaj pismo udaraj priborom po jeziku dok ne dođu po tebe oni koji su ti noću premeštali stvari po rukama u svlačionici, na stolu rikardo se slep i obnažen pruža kao kilometarska gozba 29

30 moj krevet - velika krznena životinja koja dahće i drhti. zahuktalo prestajem sa noćnim navikama neko je prosuo vodu iz suda i sad ne znam kako da se vratim u sobu nar, na suncu kada bi neki čovek prišao da ga iseče sada, ovoga trenutka video bi tihu dinamiku kosmosa tamo, visoko iznad zemlje jedan čovek u osmatračnici gleda vodeni horizont i nikome neće uspeti da kaže kakav talas dolazi samo jedna (možda ne tako mala) mogućnost da se čitalac, na primer u vozu, (samo) doživi kako voajerčina pred knjigom, naravno. 30

31 MAMA I ona ne može da izađe iz kutije i kašlje kad bih mogla da joj rasklopim ruke nešto drugo bi se otvorilo II svuda ima rupa u stanu. gde? u hodniku, u kuhinji, u dnevnoj sobi, u kupatilu. a u mojoj sobi? ne znam. kako ne znaš? ne znam, nikad nisam nikad ulazila u tvoju sobu. III tako sam i ja kad sam bila mlada. šta? preskakala. šta si preskakala? ljude. ko preskače ljude, mama? ti preskačeš mene. kako te preskačem? lepo, ja čučnem a ti me preskočiš. IV u parku, u svetlu sedi pored mene 31

32 blago okrenutih leđa ne gleda me jer to znači da ću i ja umreti. V zaista posle 40 dana događa se promena samo, ne odlaze oni već odlazimo mi. Duh u sobi ćutim Ako se oglasim Rukovaćemo se Ana Miković je rođena godine u Beogradu. Diplomirala je na katedri za Srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Učestvuje u muzičko-poetskoj trupi Nebograd. SNIMAK (Mama) 32

33 džon forbs zabavno je uzimati spid preveo s engleskog vladimir stojnić DOBA PLASTIKE nakon Ovidija Definicija promene u rečniku znači da ti lice izgleda drugačije pod vodom & čak da osetiš kao da si kod kuće tamo dole svaki je momenat potrošen u razmaku, bilo gde između sisara i sunđera, znaš da bi propustio određenu kasetu zaludne suze ili čašu džina & da bi te iritirali ozbiljni izbori nepromenljiva najava života npr. Minorni pesnik, upadljivo nepošten izgledala bi smešno na tabli pričvršćenoj za drvo dok plavi trag tvog bivšeg života predlaže odstupanje generacije će završiti kličući: njima će trebati tumačenje delova govora ne jezera ili sna ili seksa, ili glupih pesnika prošlosti koji su, kao liričari, propustili sve ovo. NAKON BOMBI IZMISLILI SMO BUDUĆNOST Hajde da naslikamo idealnu večeru na našim potiljcima gde je pesma vrsta rupe u koju ti trikovi sa konopcem i šljunak omogućavaju da se spustiš 33

34 nadamo se da zemlja ima centar, voćnu nišu bezbednu od krampona rulje, kada skokneš do paba obaraju te milioni obećavajućih atleta. Osećaš li njihove jezive potrebe, sada kada je brzina svetlosti zastarela, kada se plankton podiže ka rerni? Gde si nabavio taj šešir, Tarzane? Kao rudari zatečeni u ratu vremenskih kapsula, posrćemo pred tvojom zelenom fedorom, tvojim snovima. Njihov glicerin polako prekriva Mont Everest & bez vrhova, kako će preživeli izmisliti jezik? Budi s nama oralna higijeno, sad nas brani! Pa poliraj zapostavljanje tenisa, jer uskoro će čak i uobičajene veštine požuteti od nostalgije kao kočija sa orkestrom rajskih favorita ili kada imenuješ svoje emocije. A inače investiraj u dileme: što bolje zaboraviš dane škripca više će te relikata iznenaditi. Pa ipak, nakon Doba Odvojenog Palca biće još dosta toga da se otkrije da li će delfini uživati u bingu? Da li su velike komične opere napisane savršenim redosledom? ODA KARLU MARKSU Stari oče užasne neveste čija se svadbena torta napokon urušila, govoriš istinu koja nas ne oslobađa to je kao poluga od reči sa kojima niko ne ume da radi.takodamašinasakojomsu nekadbilepovezanesamoubrzava& svaki novi rep dens video savršena je slika toga, tela koja se kreću sve brže i brže, još igraju 34

35 na licu mesta. Trenutno, iako mi ova postavka odgovara, plaćen sam da sedim i pišem& pušim, listajući po Adornu kao po Novoj Ideji 1 tokom hladnog radnog dana u Balaratu, gde je nezaposlenost među odraslima 22% i tvoja velika šema komplikovanih uzroka i posledica funkcioniše ovako: uzmeš besna kola i žicomvežeš gas za pod, povadiš kočnice, zupčanike volan& pustiš neka cepa. Čak i najgluplji tetovirani divljak za volanom smrtni dijamant što visi oko tržnog centra zna šta sledi. To je zabavno osim ako nisi vezan u kolima. Ja nisam, ali lutke što koriste za testove jesu. SPID, PASTORALA zabavno je uzimati spid & ostati budan cele noći ne ispisivati tabake poezije loše ti je kada samo pomisliš na to umesto toga, osećanja slede tvoju karijeru niz slivnik & otkrivaju da im je tamo lepo među antologijom finih ideja, svezane hemikalijom u tvojoj krvi zbog koje buljiš u ispražnjeno lice TV-a i kličeš, konzumirajući sebe kao hipoteku & kada Kits dođe na večeru, ili Flober možeš odgovoriti na njihovu čistotu sopstvenom, nekom manje negativnom na primer znaš Dransfildov 2 stih, da kada jednom postaneš narkoman 1 Australijski ženski nedeljni magazin. 2 Majkl Dransfild ( ), australijski pesnik, umro od heroina. 35

36 ne želiš više da budeš bilo šta drugo? e pa ja mislim da je on umro prerano kao da je mislio da je droga neki staromodni učitelj & da je on bio mezimče učitelja, pa je samo podigao ruku & tiho rekao Gospodine, gospodine & heroin ga je pustio da izađe iz sobe. LJUBAVNA PESMA Svetleći metak je fleka na sjajnom nebu Bagdadaiz video-igrice dok se sklupčavamoko rata umesto okotebe, čija me pisma obaveštavaju da moje pesme pokazuju koliko nesrećan mogu biti. Možda. Ali ono što nisu pokazivale, do sada, je to kako lagodan umem biti sa vojnom tehnologijom, npr. uklapajući njenfeud esprit razvrstavam zvukove iračkog AA tup udarac od 85 milimetara, grleno brbljanje topa na ZSU 23. Od našeg precizno navođenog oružja horizont bljeska i sija ali ne mogu ništa uraditi kako bi me poželela. Umesto toga, gledam kako zapad radi ono što najboljeume & znam, nejasno, dok odlazim u krevet da je sve ovo inscenirano za mene. 36

37 ANTIPODNE GLAVE Voleo bih da možemo biti finiji kao Amerikanci umesto toga zaglavljeni smo negde na pola puta između evropskog smisla za stil sa kojim si uvek kod kuće &aboridžinske veštine protoka vremena oni znaju da ništa nije toliko bitno između sada & zauvek, za razliku od marljivog Amerikanca koji se osvrće oko sebe i vidi kako Sudbina upošljava dleto baš na njegovom licu pa kada se zagleda u Nju on je sav topao i suštastven, ne poseže za dosetkama ili flašom jer zna da su te stvari deo onoga što je i sam kao što su u planini uklesane glave njegovih Predsednika & nama ostaje da se pitamo u kom obliku će nakon 200 godina završiti Ers Rok 3. 3 AyersRock, peščana stena u centralnoj Australiji, sveto mesto za Aboridžine. 37

38 ARS POETICA I wanna be sedated The Ramones Buncanje protiv prostora u kojem pesma zvuči kao pokretna vratakoja prave buku poput kola kada nalete na milostinju to je meta. I ne zaboravi da je predsednik Kenedi putovao na brodu SS Francuska stvari su danas više onakve kakve jesu nego što su bile ikada pre, nekako jasne, kao fizička kondicija. Slaviš svoju ravnodušnost paketom lizalica ili Ton-ton Makut frizurom. To je skoro čist razvrat, kao što je molitva na primer: srce ti je puno mržnje zapetljanije od fraktura na neprobojnom staklu. Baci ciglu kroz prozor agenta za nekretnine i ona će se vratiti i poseći te. To sam podrazumevao pod metama. Ili možeš čitati Majakovskog/ on je neka vrsta komuniste Brus Dejv 4 NAJBOLJA OD SVIH MOGUĆIH PESAMA kao ajkula što drema 4 Bruce Dawe (1930), australijski pesnik. 38

39 ili vrlo stišan ud čekajući predavanje da postane zvezda najbolja od svih mogućih pesama opušta se u snu na tropskim talasima što počinju blizu desnog ugla sobe. u međuvremenu tu pod mojim prozorom među-ostrvska trgovina počinje. njihove zalihe kokosovih oraha beskrajne su. Džon Forbs (John Forbes, ), australijski pesnik, jedna od vodećih figura australijske avangarde. Rođen je u Melburnu, u detinjstvu je sa porodicom živeo u Maleziji i Novoj Gvineji. Kao student neko vreme boravio u Engleskoj i Grčkoj, da bi po povratku u Australiju uređivao književni časopis Scripsi. Prve pesme je objavio 1971, prvu pesničku knjigu 1976, a posthumno su, objavljene njegove sabrane pesme (Collectedpoems, ). Na njegovu eklektičnu, duhovitu postmodernu poeziju najviše su uticali pesnici njujorške škole: Džon Ešberi, Frenk O'Hara i Ted Berigan. Umro je u svojoj kući od srčanog udara. 39

40 ilja semenenko-basin nagađanje s ruskog preveo svetislav travica NAGAĐANJE Zašto mi je toliko potrebna tvoja ljubav? Da sediš u kupeu i čitaš, na primer, Horacija, u prevodu na engleski, tako je jednostavnije. A ja bih ti donosio hranu. Ili bismo razmišljali o tome kako nam je ljubav sasvim nepotrebna. Predivna tema za zaljubljene, dok bez žurbe koračaju po Sivcevom Vražeku. Može se pokušati i bez kretanja, prosto upijati jedno drugo očima, dok četiri dlana greju leđa, obraze, stomake. Ljubav da bi ispitali svoju sposobnost da se ne sećaju ničega. Ima i mnogo drugih motiva, mogli bismo ih sve probrati, razmotriti, dok još nisu izgubili oblik, izbočenost, ulegnuća od vetra. PROBLEM Službe milosrđa poleću na znak uzbune, u rečima gladuju dlakavi ljudi. Unutar reči su se ugnjezdili, a reči ih jednostavno ne razumeju i prehraniti sebe same ne znaju. Njima kažeš: trešnja one se cepaju na komadiće, avgust je za njih bolest, od gladi se leče dimom. Naše reči nisu sarkofazi, život iznurenih je pod zaštitom. 40

41 Avioni milosrđa nose hranu, prekrivaju nebo, bombarduju jestivim blagom. Neka izginu reči, jer gladni vapiju za krompirom Tamni zvuk nad ljubičastom zemljom, glasnik je imena, kako si mi ti tužan u praznini ovog polja koje ne daje plodove. Pred nama samo venac jednospratnica, sočivo presavijenog prostranstva, šuma koja je bila jezero, polje nestalo po kućama, sve što smo stvorili vetrom, udarima sa jugoistoka. I bijemo sada po kravljim leđima ogromnim vetrom U MOSKVI Samo sam pomislio na ime, ukras na sto listova što se čuje, - već stanovišta obamire osovina, čudno nekako jezik se posuvraćuje unutra, - stiha prelivanje što večno kasni preteranim pobedama je ozareno, perom numerisanim mičući, oklopni jež oklope odmotava, što tek-tek sijaju, 41

42 treperenjem prevučeni, i tada ti stupaš na dno u iskru što svetli, rehabilituješ svoju reč, više ne govori tako nešto ni u šali, Staljin strah useljava u vožda. već sam u podne stizao a vraćao sam se u sumrak ka devici-reci da slušam besedu, zapljuskivanje besede, brbljanje mlaza. na žalost, ti me ne čuješ. ne romoriš, pričaš, u sebi o sebi, između sebe: biti devica samo je spokoj u silovitom proticanju. voleti to je nešto nedokučivo, što se ne može naučiti. u podne ćutanje. kad smrkne nejasno ćaskanje, igrajuće jedvačujno u osenčenoj dolini domarka čisti kolovoz plava dolamica snega preko glave druga mašta da vidi svečanost iznutra nema ključa u nedoumici gleda gore devojka se u hodu krevelji čudi se izaziva, budalica 42

43 2011 NA ČETRDESET PRVU GODIŠNJICU Dvostruko ogledalo smestilo u sebe sleva haos bitke, zastave, kovitljanje buke, zdesna mraz neizvesnosti. Ogledalo na granici vidokruga obeleženo je znakom, jednostavno rovom. U toj sekundi, dok sam se prebacio s jedne na drugu stranu, u jedinici vremena, nije joj ostalo ni da se seti, niti pljuvačku da proguta. Čelom, jagodicama, prstima ruku osetio sam hladnoću novog vazduha još do prvog uzdaha, do tvrdog pod petama, boraveći u jezgru sferičnog vida ogledala budnog REVOLUCIONARISSIMO 1. Ovamo, u haos bezimenih istorija. U izmešanost znakova. Ovde su staro povrće i znamenito pojedeno jaje. Remek delo juvelira muva, smaragdna meta u arabeskama tila, u podrezanoj vodovodnoj cevi, vodi nas. Klanicama između crnih džakova. Sakrijte se! Sakrijte ih kao pisma, zapečaćena u kovertama. Preturajte po malim i velikim tajnama. Oslobodite snagu odbačenog viška života. 2. ratovati ratovati 43

44 apsolutna prinuda molekul nasilja ili krivice stapanje sa sabesednicima stapanje sa imenom neprijatelja s pejzažem idejom radio emisijom gadljivost od mađarskih kobasica od masne armije psovki ljudi drveća bezvučno zlodelo izgovoreno telefonom i ponovo molekul gneva 3. Vođena bujicom voda! Predivan stas tvoj, mašino. U mislima sam, gledajući niska usta kolebljivca Pogledaj me zrikavom zenicom, ne utišavaj se, srdašce mojih želja, potporo gradova. Hidropola te održavala kao novo sunce. Ne šećerni obrazi i ne usana radosti, već rika tehničke vode. I jeka tvojih čvorova. Indijanac je pera proročanstva ovamo doneo, i sloven krštene vode krčag, i slatke reči toskanski anđeo. Udri silnom bukom u zidove tamnica. Neka uznemirava glas tvoj decu dlakavih, 44

45 muškarce i žene što vole starudiju kroz jutarnji san čujem kako gvozdenom lopatom domar čisti sneg 2011 skočila kriknula napetih bedrenih mišića mršava krhka od pešačenja noge jake noge krunisane slavolukom ZIMSKA VARIJACIJA Ogroman grad uzdiže se iznad vladavine buba i zmije. Sneg štiti od zimskog vuka što grize klek. Zidovi susreću februarsko sunce. Gledaj u gradu su samo drveća bez krivice. Mi smo plivali kao teške ribe i videli sva kretanja očiju i grana, koje su zapamtile snežne padavine. Videli dečaka, 45

46 koji je upregao pticu, goneći je korbačem ZIMSKI ZAOKRET Svetlo ne izlazi samo. Sleva i zdesna po celom suncu, srce sleva i srce zdesna. Razrušiš grad, pod njim su sneg, zemlja, obluci što leteći levo i desno padaju na kopno. Ako nećeš da letiš bolje je ležati u snegu, u šupljikavom nanosu, gde se vrele vatre suše i borave. Koga nije ubio ponoćni led, pomilovaće ga tihi žar DVADESETI MART Jarka je svetlost sunčana lica osvetlila, lica devojaka, nagnutih nad listovima hartije za dugačkim stolom u sobi devetog sprata starog poružnelog doma. I nije bilo ničega, ničega takvog što bih mogao nazvati svojim JA, centrom vaseljene mojih interesa i prava. Samo je sunce, sunce me je podsećalo na mene, uznemiravajućim suviše ranim prolećnim žarom GLAS STIŽE IZA OGRADE Mojoj mami Išli smo da vidimo vreme 46

47 drobili pred njegovom jazbinom pšenični hleb, hraneći ga, kao pacova. Sve beše uzalud. Pred našim su se očima otvarali ratovi, podele plena, ptice, kljucajući poljubac. Premudrost igra sa anđelima raduju se žeteoci sudu. Plavi su ljudi stajali kao sveće na stolu, a drugi su leteli. Svet je drhtao, ptice su u padu videle čuvano kamenje. I gle, reke se razlivaju po celom svetu, velike reke ravnica. Išli smo na crveno brdo da peremo odeću. Premudrost igra s anđelima žeteoci se raduju sudu pre četvrt veka Vitalij mi je pisao na papiru olovkom ne preziri snove svoje mladosti danas Vitalij spominje prošlost Lipeck govori o gladi kako su iz straha palili porodične portrete govori s ljubavlju: Jelec Lipeck, Orel malograđanske sredine, nema proletarijata, baze boljševizma, na Piakasu I Matisu se završilo slikarstvo okrenuto predmetu, Kandinski je znakovima stvarao okolinu starosedeoci Lipčani su proterani posle rata kuće su rušili kvartalno moja mladost je prošla ne prezirem je 47

48 recite svima uzvikujte po trgovima naš Homer nije bio slep sve su to mračni glasovi obmana mnogi od nas imaju lažna imena izabraću sebi ime Apolinarij slatka uobrazilja u nju premotavaju knjige I decu privlače majkama, omotava joj vrat lanac istokrvnih jedinstava recite svima postoji Drugi-čovek krećem mu u susret možemo li razgovarati? bolje je udariti bolje je proći mimo oči aveti šire začuđenost izabraću sebi ime Hermogen 2011 VIVGIK...i ceo vagon Klopara u meni ferrum ferrum ferrum rođeni u strahu, traže lek od ljubavi grobnice važne, farisejske kosturnice guraju se ne može se proći menjamo put, idemo na grad Didov obalom šumske reke ulicom velike prestonice evo martovskog drveta. Zid. Svetlost jarka, sunčeva oslobođenje ne braćo ne sestrama: vama kako besni psi jurišaju oslobađajući se, oslobađajući proređujući se, topeći se 48

49 2011 Ilja Semenenko-Basin, ruski slikar, pesnik, istoričar, rođen u Moskvi. Završio je Istorijski fakultet MDU M.V. Lomonosova odbranom doktorske disertacije iz istorije hrišćanstva u Rusiji. 49

50 laš sobi kristensen pečati s norveškog preveo marko vuković HODAČ PO ŽICI Težina srca mi omogućava da balansiram. Svakog dana vezujem kravatu i čistim cipele. Gazim trotoarima po gradu i tražim žuta polja. Jedino u rudnicima ljudima trebaju lampe. Sve što je ovde potrebno samo je malo srce koje zna da stupa oprezno i uglancane cipele s mašnom. FOTOGRAFIJA I S dve ruže za uvom vrtlar ide kući s posla. Noću orezuje svoje snove i pušta korov iz jedne 50

51 usamljene šolje. PRIZNANJE AKROBATE Mogu da stojim na rukama dok jedem, na glavi dok pevam. Mogu da balansiram na ogradi, da se penjem na drveće, da skačem s grane na granu prava je sitnica za mene. Mogu nogama da se zakačim i da spavam tako kao slepi miš, mogu da sedim koliko god hoću na vrhu jarbola. Ali kad stojim sa obe noge čvrsto na zemlji u glavi mi se zavrti i padam. KAMILA U MOM SRCU Kamila u mom srcu ima duga lutanja pred sobom. (Pesak mi je na jeziku, sunce u ustima). Sva jezera su lažna, svi bunari su 51

52 samo suze u uglu oka, kiša je orošeno čelo. A sunce: vatra u krvi, plameni poljubac neba, zlog neba. Neka gradovi opstanu, neka ulica otrov grgolji u grlu, neka se domovi zgusnu. Horizonti se dosađuju, nema više zemalja, nema novih pravaca, najviša planina je samo prospekt, snovi samo su platna. Sada moram da nađem tvoje srce. Ja sam kamila opremljena za dugo putovanje. Neka vetar oduva pesak u stranu, neka izvori budu otvoreni. Sagnuću se i piću, poljubiću, oglednuću se u toj uzburkanoj vodi i oživeću te. ČOVEK S GORUĆIM KLOMPAMA on koji trči niz ulicu s ptičjim gnezdom u svakoj ruci on koji u glavi ima hotel i po jaje na svakom prstu koji zamiče za ugao u gorućim klompama čovek je koga moramo slediti 52

53 2. kaže: moramo trčati brže od glasina moramo zaboraviti naša imena moramo ehu pronaći ciljnu tačku moramo sutra uhvatiti već danas 3. on koji trči niz ulicu s vatrogascima za petama on koji juri na crveno kao seljak u gradu on koji prevrće sve tornjeve i konje na svoju stranu pridobija on koji ukoso trči u gorućim klompama čovek je koga moramo slediti 4. kaže: od grada do grada prostiru se putevi od granice do granice lete generali od doma do doma opslužuju poštari od čoveka do čoveka crvene su niti 5. 53

54 on koji trči niz ulicu u sred ptičjeg jata kome su leđa puna ključeva koji poznaje svet kao svoj džep i na ti je sa svakom ljudeskarom on koji sve rupe zna i zna da nema izlaza koji na tren zastane na trgu u gorućim klompama čovek je koga moramo slediti 6. kaže: prošla godina je prošla danas nam izmiče sutra je počelo i smrt spreda nailazi! 7. on koji trči niz ulicu i hvata lososa na slapovima on koji trči iz života kroz baš svaka vrata on koji toliko daleko trči da opet ovde stigne! koji prelazi mostove u gorućim klompama čovek je koga moramo slediti 8. 54

55 kaže: klonite se mene POD CRNIM KIŠOBRANOM pod crnim kišobranom idemo kući s tihih sastanaka u podrumima i garažama s nemih povorki sa trgova i sedišta s crvenih poljubaca u parkovima i uličicama odlazimo kući radiju i noći punoj antena pod crnim kišobranom idemo kući glasovima što dolaze iz drugih zemalja muzici koja se bez instrumenata svira odlazimo kući ljudima koji nam nalikuju naše dete još nije rođeno i uvek nas doziva u snu mi smo kao ptice u opasnom gnezdu naša krila nisu stvorena za beg pod crnim kišobranom idemo kući za nama su svi mostovi i plamenovi iza nas nema budućnosti pred nama nema nade pod crnim kišobranom idemo kući sa svima imamo dogovor da se vidimo sutra naše dete još nema ime uzvikujemo ga kad veče padne želim jedan život bez trnja želim ples koji nikada neće umreti 55

56 pod crnim kišobranom idemo kući iz poseta društvu koje trpi naše izražavanje s ciničnih rastanaka i toplih ruku od ljudi koji nam nalikuju odlazimo kući do četiri zida i jedne bele ljuškajuće kolevke pod crnim kišobranom idemo kući a još uvek ne pada kiša ZAPIS NA ZIDU prababa je izvezla alfabet koji sad visi na zidu nakon sto godina od a do š nijedno slovo nije zaboravljeno igla i konac bili su njena pisaća mašina zamišljam je (u mirnom snu) s prstima u sporom bodu često razmišljam kad su večeri pospane i kad mi je grlo zatvoreni put: rado bih svoje pesme šio pod belim lampama prijatne bolnice PEČATI VII retko posećujem sopstveni život 56

57 to je tren kad se ne usuđujem da se okrenem tren kada je iznenada sve u fokusu oštar kao krug oko meseca zimi i sablja plaćenog ubice tih kao sunčev stetoskop i Božja usta poseta je kratka nikad ne stignem da čujem dijagnozu nikad ne stignem da sretnem sebe od tada stojim izvan od tada čekam u ogledalu i sve se približava pamtim jednu reku stajao sam u svojim tragovima bio sam dete umočio sam ruke u vodu i video da sve je prozirno i sve je u pokretu od tada trčim obalom s rekom u rukama VETROVI VESTEROLENA* Na početku beše vetar On je planine izvukao iz mora i privezao ih za nebo On je prosekao fjordove i prosuo liniju ostrva ka zapadu On je oblikovao krajolik u svojoj slici: divlji i mekani * Na početku beše vetar i vetar je svuda 57

58 On dolazi s ustima punim snega i ledenom pesnicom On dolazi s blagom moći duž plaža u junu On kruni brda i ljušti asfalt s puta broj 90 On tera ovce da pevaju i konje da igraju On tera mačke da lete i galeba da mirno stoji On tera kormorana da skače u more i da zatim krila okači da se suše na iznenadnom suncu * Na početku beše vetar i vetar je svuda On je more naučio da govori o ribolovu, tišini pred buru o brodolomu: Govor veći od našeg alfabeta Govor precizan kao pevajući kodovi kitova i koreografija ptica I vetar na mostovima Vesterolena svira koncert pod vedrim nebom za gudače i duvače za timpane i drombulje: džez u januaru polku u aprilu menuate u maju simfonije u septembru i bluz, bluz u oktobru Na ovim mostovima koji pejzaže u jedan kroje velikim bodom * I vetar je svuda 58

59 On se povija nasuprot krajoliku kao što se ljudi povijaju na vetru pronalazi prolaz i prodire korak po korak Ovde vetar vrata zalupi pa budi dobrodošao Ali On nikad sveće ne gasi Dahom ih raspiruje Na početku beše vetar što krunu polarne svetlosti polira u maju i što ponoćno sunce nosi kroz junske noći * Vesterolen (Vesterålen), arhipelag koji se na severu nastavlja na Lofotska ostrva u norveškom moru (uvo) nećeš verovati u to što govorim koliko puta moram to da kažem: nećeš verovati u sve što govorim i ne samo to četiri zvona su prišivena za moj jezik i zato mi možeš verovati kada je tiho kao svetlo od sedam stopa merdevine od vetra i kofer pun zemlje ali kada me poljubiš (ako to vreme dođe) brzo ćeš znati da li mi se to sviđa (pravac bega) trebalo je da se ujedem za jezik (prekasno) 59

60 trebalo je da iskopam oči (prekasno) trebalo je da odsečem uši (prekasno) nije tačno da treći put bog pomaže to što sam rekao - rekao sam to što sam video - video sam to što sam čuo - čuo sam to što znam ne mogu da zaboravim, a to o čemu sam sanjao nikada neću videti ali nogama svakako puštam na slobodu i bežim kao sam đavo Laš Sobi Kristensen (Lars Saabye Christensen) rođen je godine u Oslu. Od godine objavio je preko 40 knjiga pesama, romana, zbirki priča i drama. Knjige su mu prevođene na više od dvadeset jezika (romani Polubrat, Herman, Bitlsi...). Za svoje stvaralaštvo dobio je značajne nagrade u Norveškoj. Živi i radi u Oslu. 60

61 ISTORIJA 61

62 TEMAT ARTUR KRAVAN 62

63 Aleksa Golijanin ARTUR KRAVAN Fabian Avenarius Lloyd ( ?), od 1910, Arthur Cravan: pesnik-bokser, s najkraćom kosom na svetu, skandal-majstor, nećak Oskara Vajlda i to pravi: Vajldova žena, Konstans Lojd, bila je Kravanova rođena tetka Rođen je u Lozani, u porodici englesko-irskog porekla. Vrlo rano je pokazao veliko interesovanje za umetnost i književnost. Pored engleskog, tečno je govorio nemački i francuski, ali je kasnije pisao isključivo na francuskom. Pohađao je nekoliko koledža u Švajcarskoj i Nemačkoj, ali je onda prekinuo školovanje i otisnuo se na put: kao brodski kuvar, drvoseča, šofer, berač pomorandži što će kasnije navoditi kao svoje titule i, sve više, kao bokser. U Francuskoj počinje s redovnijim treninzima i nastupa u amaterskoj bokserskoj ligi, zatim i kao profesionalac. Od 1909, boravi u Parizu. Obilazi umetničke salone i upoznaje se sa mnogim umetnicima (Feliks Feneon, Blez Sandrar, Maks Žakob, Rober i Sonja Delone, Van Dongen, itd.); ali prvi tekst objavljuje u jednom sportskom časopisu: Biti ili ne biti... Amerikanac (L Echo des Sports, 10. VI 1909). Godine pokrenuo je časopis Maintenant (1 5, ), koji je sam distribuirao, na piljarskim kolicima 25 santima komad! između ostalog i ispred Salona nezavisnih, u kojem je održana redovna godišnja izložba modernog slikarstva. Maintenant je privukao pažnju već od prvog broja, svojim provokativnim člancima (izmišljena kontroverza oko sudbine Oskara Vajlda, priča o poseti Andreu Židu, itd.), kao i svojom osobenom, silovitom poetikom i razornim humorom (treba pogledati sve brojeve i tekstove, svaki naizgled uzgredni detalj). Tome treba dodati i Kravanove povremene javne nastupe (najava za 6. III 1914: Artur Kravan predaje, pleše, boksuje... ), kao i utisak koji je ostavljao na druge umetnike i pisce, u neposrednoj komunikaciji (Andre Salmon se, posle jednog Kravanovog brutalnog predavanja iz 1913, pitao: Ne podseća li vas on na velikog Alfreda Žarija? ). Ali, tek je četvrti broj Maintenant, koji je u celini bio posvećen Salonu nezavisnih, izazvao nezapamćeni skandal. Bilo je to nešto više od gomile uvreda, izraženih kroz retku mešavinu vrhunskog stila i nesputanog prostakluka: na scenu je stupio novi senzibilitet, koji svoju kreativnost i žudnju za životom nije više mogao da zadovolji samo na planu izražavanja, u nekom od propisanih medija i u zabranu umetnosti, sa svim njegovim apsurdnim konvencijama i patosom, kojih nisu bili pošteđeni čak ni oni koji su sebe smatrali najnaprednijim. Slikanje je hodanje, trčanje, jedenje, pijenje, spavanje, zadovoljavanje prirodnih potreba. Možete reći da sam odvratan, ali to vam je tako. U istom tekstu je napisao: Treba da utuvite u glave da je umetnost za buržuje, a kada kažem buržuj, mislim na čoveka bez mašte. Ili nešto kasnije: U svom sećanju nosim dvadeset vekova i pratim boje stotinu gradova u svojoj duši... Ono što mi moderni nosimo u svojim srcima dovoljno je da digne u vazduh tvrđavu... sanjao sam krevet koji pluta na vodi ili, vulgarnije, kako spavam na tigrovima... (povodom rata) bilo bi me sramota kada bih dopustio da me Evropa odnese neka umre, nemam vremena A. Cravan, Notes, c. 1916; beleške koje je Andreu Breton poslala Mina Loj i koje je ovaj objavio juna 1942, u prvom broju časopisa VVV, koji je uređivao u Njujorku, zajedno sa Marselom Dišanom, Maksom Ernstom i 63

64 Po izbijanju Prvog svetskog rata, izbegava vojnu obavezu, kao dezerter 17 nacija, i prelazi iz jedne neutralne zemlje u drugu. Godine 1916, odlazi u Barselonu, gde upoznaje Fransisa Pikabiju. Tamo je 23. aprila imao meč s bivšim svetskim šampionom u teškoj kategoriji, Džekom Džonsonom (Jack Johnson, ), koga je upoznao još 1913, u Parizu. Bio je nokautiran već u prvoj rundi 6 (u meč, u kojem svakako nije imao nikakve šanse, ušao je potpuno nepripremljen i pijan), ali je zaradio dovoljno novca za brodsku kartu do Njujorka. Njegov prelazak preko Atlantika zabeležio je i jedan od putnika na istom brodu, Lav Trocki: Bilo je mnogo dezertera, iz raznih zemalja... Bokser, takođe i pisac, rođak Oskara Vajlda, koji otvoreno priznaje da bi radije razbijao vilice gospodi Jenkijima u plemenitom sportu, nego da ga neki Nemac proburazi između rebara (L. Trocki, Moj život, 1930). Sarađivao je sa Fransisom Pikabijom i Marselom Dišanom u aktivnostima njujorške dade, tokom Njegovo Predavanje o nezavisnim umetnicima u Francuskoj i Americi, zakazano za 19. april, u 15 časova, u okviru velike izložbe Društva nezavisnih umetnika istoj onoj na kojoj je Dišan napravio skandal sa svojom Fontanom (pisoarom) počelo je podrigivanjem i vređanjem publike, a nastavilo se striptizom, koji je prekinula policija. Sproveden je u policijsku stanicu sa lisicama na rukama, ali je iste večeri pušten uz kauciju. Kakvo divno predavanje, rekao je Marsel Dišan, ozaren, kada smo se te večeri svi opet našli kod Arensberga, prisećala se Gabrijela Bife-Pikabija (1938). 7 Stekao je legendarni status među nadrealistima, kasnije i među situacionistima. Artur Kravan je prototip tih ljudi koji su se mogli videti kako prolaze kroz neke od najradioaktivnijih zona kulturne katastrofe, a da za sobom nisu ostavili nikakvu robu ili sećanje. ( Domination de la nature, idéologies et classes, SI br. 8, 1963.) Blez Sandrar tvrdi da nije nestao u vodama Meksičkog zaliva, kao što kaže Breton, već da je ubijen u tuči, godine, u Meksiko Sitiju, gde je vodio školu boksa. Udarac bodežom u srce. Ne zna se zašto, ni ko je to učinio, niti iz kakvih pobuda. Verovatno zbog neke žene, kaže Sandrar koji ga je lično poznavao. 8 Ima i drugih spekulacija, ali verzija s brodolomom je izvesnija. Prilično je pouzdano da je sa svojom ljubavnicom, čuvenom pesnikinjom i umetnicom, Minom Loj (Mina Loy, ), s kojom je tokom živeo u Meksiko Sitiju, planirao put u Buenos Ajres. Ali imali su novca samo za jednu kartu. Trebalo Dejvidom Herom (David Hare). Na kraju predgovora, Breton je napisao: Nezavisno od njihovog ogromnog istorijskog značaja, znalci će na ovim stranicama moći da uživaju u prisustvu genija, genija u njegovom sirovom stanju. Pesnici će se još dugo vraćati da se napajaju njima, kao na izvoru. 6 Makar prema Džonsonu, iz njegove autobiografije (Jack Johnson, In the Ring and Out, Chicago, 1927); u drugim izvorima kaže se da je bio nokautiran u trećoj, odnosno šestoj rundi (podatak iz biografskog poglavlja iz Kravanovih sabranih dela), da bi se, koliko-toliko, zadovoljive odredbe ugovora i očekivanja publike. Ipak, biće da je meč okončan već u prvoj rundi, što je razgnevilo publiku i izazvalo opšti metež, o čemu su izveštavale i lokalne novine. 7 Dišan se u razgovorima s Pjerom Kabanom, pred kraj života, prisećao Kravana na manje ozaren način Nije mi se mnogo svideo, kao ni ja njemu... ali je opet evocirao celu priču o njemu, naročito poslednju, američkomeksičku epizodu, uz neke detalje koji dobro dopunjuju druge prikaze. Pierre Cabanne, Dialogues with Marcel Duchamp, The Documents of 20th Century Art, ed. Robert Motherwell, The Viking Press, New York, 1971, str. 53; orig., Entretiens avec Marcel Duchamp, Editions Pierre Belfond, Paris, Blez Sandrar vam govori, Prosveta, Beograd, 1998, str

65 je da Mina putuje redovnom brodskom linijom, a Kravan se pre nje, s jednim prijateljem, otisnuo na more u malom, ribarskom brodu. Bilo je to krajem 1918; od tada se Kravanu i njegovom saputniku gubi svaki trag. Mina Loj je stigla u Buenos Ajres, gde je aprila rodila njihovu kćerku, Fabijen. 65

66 Artur Kravan ANDRE ŽID preveo Bojan Savić Ostojić Budući da sam u bunilu, posle dugog perioda najgore lenjosti, sanjario o tome da postanem prebogat (Bože! previše često sam o tome sanjao!); budući da se u toj stvari nisam makao sa stupnja večitih planova, te sam se postepeno obradovao pomišljajući kako ću se nečasno domoći bogatstva, na neočekivan način, i to poezijom uvek sam nastojao da umetnost shvatim kao sredstvo a ne kao cilj pomislih veselo: Trebalo bi da posetim Žida, on je milioner. Prosto kao pasulj! Idem da nasankam tog starog literatu! Samim tim zar nije dovoljno samo uzbuditi se? sebi sam pripisao ogroman talenat za uspeh. Pišem pisamce Židu, preporučujući se srodstvom sa Oskarom Vajldom; Žid me prima. Iznenađujem ga svojim stasom, ramenima, svojom lepotom, ekscentričnostima, svojim rečima. Žid poludi za mnom, smesta ga pridobijam. Već hitamo ka Alžiru on ponovo prevaljuje put do Biskre, a ja uskoro mogu da se odvučem sve do somalijskih obala. Brzo nabijam zlatnu glavu, jer me je pomalo sramota što sam belac. A Žid nam plaća kupee prve klase, plemenite konje, palače, ljubavi. Konačno dajem srž izvesnom broju od mojih hiljadu duša. Žid plaća li plaća; drznuo sam se da očekujem da me neće napasti tražeći obeštećenje ako mu priznam da je, u nezdravim razuzdanostima moje galopirajuće mašte, prodao čak i svoju solidnu normandijsku farmu da bi zadovoljio poslednje hirove jednog modernog deteta! Ah! Vidim opet sebe, kako, ispruženih nogu na klupicama mediteranskog brzog voza, blebećem o nepojamnim stvarima da bih razonodio svog Mecenu. Možda će neko reći da imam moral Androžida. Hoće li? Uostalom, tako su neslavno propali moji planovi za zloupotrebu da ću se osvetiti. Da ne bih neprimereno uzrujavao naše čitaoce iz provincije, dodao bih da sam zamrzeo g. Žida onog dana kada sam, kako i počeh maločas, shvatio da od njega neću iskamčiti ni cvonjka, i da se s druge strane, ta pohabana pačavra usudila da kritikuje nagog heruvima Teofila Gotjea, i to iz, navodno, uzvišenih razloga. Krenuo sam, dakle, u posetu g. Židu. Prisećam se da u to vreme nisam imao odelo, i još mi je žao zbog toga, jer bih ga vrlo lako opčinio. Približavajući se njegovoj vili, sricao sam senzacionalne rečenice koje ću znalački umetnuti u naš razgovor. Trenutak kasnije sam pozvonio. Otvori mi služavka (g. Žid nema lakeja). Pope me na prvi sprat i zamoli da sačekam u nekakvoj ćelijici obezbeđenoj hodnikom koji je skretao pod pravim uglom. Prolazeći, bacih radoznao pogled u različite prostorije, nastojeći da se unapred obavestim o gostinskim sobama. Sedoh u dodeljeni kutak. Pretenciozni vitraži propuštali su svetlost na pisaći sto na kom su se rastvarali listići, sveže natopljeni mastilom. Naravno, nije mi promaklo da počinim indiskreciju koju možete naslutiti. Tako sam mogao saznati da g. Žid strahovito šiba svoju prozu i da tek četvrtu ruku daje tipografima. 66

67 Služavka dođe da me povede do prizemlja. Dok sam ulazio u salon, uznemireni kučići počastiše me s nekoliko laveža. Zbog manjka uglađenosti, šta li? Ali čekao sam g. Žida. Imao sam, pak, potpunu slobodu da razgledam oko sebe. Moderan i ne baš srećno raspoređen nameštaj u prostranoj sobi; bez slika, goli zidovi (jednostavna ili pak priprosta namera?) i povrh svega, jedna izuzetno protestantska minucioznost u redu i čistoći. Na trenutak sam se čak neprijatno oznojio pomislivši da sam možda zagovnao tepih. Verovatno bih zabio nos još malo dalje, ili bih čak popustio uzvišenom iskušenju da neku tričariju strpam u džep, da nisam imao snažan osećaj da se g. Žid obaveštava posredstvom neke tajne rupice u svojoj tapiseriji. Ako sam se prevario, molim g. Žida da prihvati javna i neposredna izvinjenja koja dugujem njegovom dostojanstvu. Najzad se čovek pojavi. (Najviše me je iznenadilo što mi nije ponudio ništa, sem stolice a, primera radi, u četiri popodne, šoljica čaja, ako je štednja u jeku, ili još bolje, neko alkoholno pićence ili istočnjački duvan, daju evropskom društvu onu neophodnu meru, koja ga ponekad i natera da zablista.) Gospodine Žide, počeh, dozvolio sam sebi da dođem k vama, pa ipak mislim da treba odmah da vam poverim da mi se, primera radi, boks mnogo više sviđa od književnosti. Književnost je ipak jedini teren na kojem se mi možemo sresti, odgovori mi, doduše, vrlo suvo, moj sagovornik. Pomislih: taj veliki živi pisac! Razgovarasmo, dakle, o književnosti, a kako se spremao da mi postavi pitanje koje mu je sigurno bilo osobito srcu blisko: Šta ste od mene pročitali?, ja izgovorih, ne mršteći se, dočaravajući najveću moguću verodostojnost u svom pogledu: Strah me je da vas čitam. G. Žid mora da se neobično namrštio. Onda sam, postepeno, uspeo da udenem svoje čuvene rečenice koje sam još maločas recitovao, misleći da bi mi romansijer bio zahvalan što će, posle ujaka, moći da prepiše i od nećaka. Najpre nemarno procedih: Biblija je najveći bestseler. Trenutak kasnije, pošto je bio toliko dobar da se zainteresovao za moje roditelje: Majka i ja, rekoh i sebe zadivih duhovitošću, nismo došli na ovaj svet da bismo se razumeli. Kad se književnost opet našla na tapetu, iskoristih priliku da kažem sve najgore o najmanje dvesta živih autora, o jevrejskim piscima, a posebno o Šarlu-Anriju Hiršu 9, dodavši: Hajne je Hrist modernih jevrejskih pisaca. Povremeno sam bacao diskretne i zlobne poglede na svog domaćina, koji mi je uzvraćao prigušenim smejanjem, ali koji je, moram reći, u tom pogledu dosta zaostajao za mnom, zadovoljavajući se da zapisuje, pošto verovatno nije ništa pripremio. U izvesnom trenutku, prekidajući filozofski razgovor, trudeći se da ličim na Budu koji je jednom za deset hiljada godina otvorio usta, prošaputah: Velika Smejurija je u Apsolutnom. U trenutku povlačenja, veoma umornim i starmalim tonom, zamolih: Gospodine Žide, gde smo što se tiče vremena? Saznavši da je petnaest do šest, ustadoh, stisnuh uljudno umetnikovu ruku i pođoh noseći u glavi portret jednog od naših najglasovitijih savremenika, portret koji ću ovde grubo skicirati, ako moji dragi čitaoci budu tako dobri da mi još na trenutak pruže svoju blagonaklonu pažnju. G. Žid ne liči na dete ljubavi niti na slona, niti na većinu ljudi: on liči na umetnika; i uputiću mu samo jedan, doduše neprijatan kompliment: njegova sitničava raznovrsnost potiče iz činjenice da bi lako 9 Charles Henry Hirsch ( ), autor velikog broja popularnih romana. U deceniji u kojoj izlazi Maintenant objavio ih je trinaest. Red. 67

68 mogao da bude shvaćen kao uobraženko. U njegovom stasu nema ničeg izuzetnog; ruke su mu neradničke, svega mi, toliko se belasaju! Sve u svemu, to je jedna jako sitna prirodica. G. Žid ima oko 55 kilograma i otprilike metar i 65. Njegov hod odaje proznog pisca koji nikad ne bi mogao da napiše stih. Uz to, umetnik pokazuje bolesno lišce, s kog se, ka slepoočnicama, odvajaju sitni slojevi kože, krupniji od peruti, a tu neugodnost narod naziva vulgarnim izrazom: guli se. Pa ipak, umetnik nema onu plemenitu razornost bludnog sina koji traći i bogatstvo i zdravlje. O ne, sto puta ne: naprotiv, umetnik dokazuje da o sebi prilježno brine, da uredno vodi higijenu, i da nema nikakve veze s jednim Verlenom koji je svoj sifilis nosio kao čežnju, i čini mi se, sem ako me on ne demantuje, da neću preterati tvrdnjom da on ne obilazi ni žene ni mesta na zlu glasu; i upravo na osnovu tih pokazatelja sa zadovoljstvom možemo konstatovati, što bismo često imali priliku da učinimo, da je g. Žid oprezan. Samo jednom sam video g. Žida na ulici: izlazio je iz moje kuće: samo ga je nekoliko koraka odvajalo od skretanja na ulicu, od nestanka s mojih očiju; i videh ga kako zastaje kod knjižara; pa ipak tu je bila radnja s hirurškim instrumentima i poslastičarnica... Otad mi je g. Žid pisao jednom (1), i nikad se više nismo videli. Eto, predstavio sam čoveka, a sad bih vrlo rado predstavio i delo samo kad bih, po ma kom osnovu, imao šta novo da kažem. (1) Autograf g. Žida može se preuzeti u našoj redakciji po ceni od 0 fr. 15. Arthur Cravan, André Gide, Maintenant 2, jul

69 Artur Kravan OSKAR VAJLD JE ŽIV! preveo Bojan Savić Ostojić Bila je noć dvadeset trećeg marta hiljadu devetsto trinaeste. Detaljno ću opisati svoje duševno stanje koje me je snašlo te večeri u poznu zimu, stanje koje znači samo jedno: da su to bili najsrećniji trenuci mog života. Nameravam, jednako, da predstavim svu neobičnost svog karaktera, žarište svojih nedoslednosti; svoju mrsku ćud, koju ipak neću menjati ni za koju drugu, iako mi je, ovakva kakva je, uvek uskraćivala da sebi naložim bilo kakvo vladanje; ta ćud je kriva što sam čas pošten čas podao, čas tašt čas skroman, čas prost čas uglađen. Želim da naslutite sve te moje neobičnosti da me ne biste zamrzeli, iako ste to, može biti, poželeli dok ste čitali prve redove. Bila je noć dvadeset trećeg marta hiljadu devetsto trinaeste. Između mene i vas sasvim sigurno nema nikakve fizičke sličnosti: moje su noge od vaših sigurno duže, moja visoko istaknuta glava je samim tim srećno uravnotežena: kapaciteti pluća nam se takođe razlikuju, zbog čega ste, verovatno, urođeno nedorasli da me pratite u plakanju i smejanju. Bila je noć dvadeset trećeg marta hiljadu devetsto trinaeste. Padala je kiša. Samo što je odzvonilo deset. Ležao sam potpuno odeven u krevetu i mrzelo me je da upalim lampu, jer sam se te večeri pravo prepao od pomisli na toliki napor. Dosađivao sam se pakleno. Razmišljao sam: Ah, taj mrski Pariz! Šta ćeš u ovom gradu? Izedeš ga! Sigurno misliš da ćeš u Parizu uspeti! Ali, muko moja, za to ti treba dvadeset godina, a ako i postigneš slavu, bićeš ružan kao čovek. Nikada neću shvatiti kako je Viktor Igo mogao četrdeset godina da se bavi samo svojim zanatom. Evo šta je čitava književnost: ta-ta-ta-ta-ta-ta. A umetnost, e za Umetnost me tek zabole! Živo sranje, Bože me prosti! Postajem grozan prostak u takvim trenucima pa ipak osećam da nisam prekardašio nikakvu granicu pošto mi nešto i dalje smeta. Uprkos svemu, nadam se uspehu jer osećam da bih od njega dosta ućario, a i jako bi me zabavilo da postanem slavan; ali kako, na samom početku, da samog sebe shvatim ozbiljno? Ko bi rekao da uopšte postoje trenuci u životu kad se ne umire od smeha? Ali, kao za baksuz, ja jednako priželjkujem divan život propalog umetnika. A pošto se u meni žalost uvek meša sa šegom, posle Uh! došlo je Tra-la-la! Nastavio sam da mislim: Jedem svoj kapital, biće veselo! A mogu samo da slutim kako će mi teško pasti kad mi sa četrdeset leta sve u svakom pogledu presedne. Juhu! dodadoh odmah da zaključim pesmicu, jer mi je falilo još smejanja. Tragajući za zabavom, poželeh da rimujem, ali inspiracija, koja inače ume da izludi volju na hiljadu načina, potpuno me je zaobišla. Posle poštenog lupanja glave, iscedih ovaj katren pun očekivane ironije, koji mi se, uostalom, vrlo brzo smučio: Kao lav na svome pesku 69

70 U postelji ležah Ruka mi se oklembesi Da stvar bude lepša. Nesposoban za originalnost, a ipak ne odustajući od pisanja, pokušah da udahnem izvestan sjaj starim pesmama, zaboravljajući da je stih jedno nepopravljivo dete! Razume se da u tome nisam bog zna koliko uspeo: sve što sam zamislio ispostavilo se kao osrednje. Na koncu niza mojih ekstravagancija, zamislio sam prozopoemu, i zaveštao je budućnosti; njenu sam izvedbu, uostalom, odlagao za srećne a u stvari toliko žalosne dane inspiracije. Beše to jedan komad otpočet u prozi, koji se neosetno, pomoću najpre dalekih rimovanih poziva, koji su se sve više međusobno približavali, pretvarao u čistu poeziju. Utonuh potom u svoje tužne misli. Najteže mi je padala pomisao da još sedim u Parizu, preslab da ga napustim; da imam stan, pa čak i nameštaj ovog momenta bih rado zapalio kuću da boravim u Parizu istovremeno s lavovima i žirafama; i mislio sam da je sama nauka izmislila svoje mamute, i da mi možemo da vidimo samo slonove; a da će za hiljadu godina skup svih svetskih mašina proizvoditi jedan jedini zvuk: sks, sks, sks. To: sks, sks, sks neznatno me razgali. Tu sam, na ovom krevetu, kao gotovan; to ne znači da ne volim da budem užasno lenj, nego mrzim da ostanem toliko dugo, u ovom našem dobu koje je dušu dalo za karijeru krijumčara i prevaranata; ja, kome je dovoljna jedna melodija na violini da mi raspali žudnju za životom; ja, koji bih bio kadar da se ubijem od zadovoljstva; da umrem od ljubavi za svim ženama; ja koji oplakujem sve gradove, ja sam tu zato što život nema nikakvog rešenja. Mogu da priredim svečanost na Monmartru i da budem nepodnošljivo ekscentričan, zato što mi je to potrebno; mogu da budem zamišljen, telesan; da se preobražavam u mornara, baštovana pa frizera; ali ako želim da se prepustim slasti svešteničkog poziva, moram da se odreknem pet od svojih četrdeset godina života i tako izgubim nezamislive užitke, dokle god budem isključivo poslušan. Ja, koji sebe sanjam čak i u katastrofama, kažem da je čovek toliko nesrećan samo zato što imamo jedno jedino telo a hiljadu duša. Bila je noć dvadeset trećeg marta hiljadu devetsto trinaeste. S vremena na vreme čuo se zvižduk remorkera i mislio sam: Zašto si tako poetičan kad ne ideš dalje od Ruana i kada se ne izlažeš nikakvoj opasnosti? Ah, ma nemoj me zasmejavati, a ako uspeš, pući ću od smeha kao Džek Džonson! Te večeri sam sasvim sigurno imao dušu propalice, jer, siguran sam, niko pošto nikada nisam imao prijatelja nije voleo koliko ja: pred svakim cvetom se pretvaram u leptira; po travi gacam razneženije od ovce; o, zar nisam čitava popodneva trošio na udisanje vazduha? Zar mi pri približavanju moru srce ne zatitra kao bova? U prirodi se osećam lisnato; kosa mi je zelena, zeleno mi teče krvlju; često zateknem sebe kako obožavam kamenčić; drag mi je angelus; volim da slušam sećanje kada se žali, zvuči mi kao zvižduk. Sišao sam sebi u stomak i trebalo je da se već nađem u bajnom stanju; jer moj digestivni trakt beše sugestivan; moja luda ćelija je igrala a za svoje cipele bio sam uveren da su čarobne. A tako sam se i dalje osećao budući da baš tog trenutka čuh slab zvuk zvona, čiji se uobičajeni tembr razli po svim mojim udovima kao nekakav čarobni napitak. Ustadoh polako i požurih da otvorim, srećan zbog tako neočekivane razonode. Otvorih vrata: preda mnom je stajao ogroman muškarac. 70

71 Gospodine Lojd. Taj sam, rekoh; da li biste bili toliko ljubazni da uđete. I stranac prekorači moj prag elegantno, kao kraljica, kao golub. Upaliću svetlo... oprostite što vas ovako primam... bio sam sam i... Ne, ne, nikako; ako smem da vas zamolim, nikako se ne maltretirajte. Navalih. Poslednji put vas molim, reče neznanac, da me ugostite u polumraku. Zabavljen, ponudih mu fotelju i smestih se preko puta njega. Tek, on progovori: Da li su vaše uši sposobne da čuju nečuvene stvari? Oprostite, promucah, neznatno zatečen, oprostite, nisam najbolje razumeo. Rekao sam: Da li su vaše uši sposobne da čuju nečuvene stvari? Ovoga puta rekoh samo: da. Tada, posle kraće pauze, onaj koga sam smatrao strancem izgovori: Ja sam Sebastijan Melmot. Nikada mi neće poći za rukom da dočaram šta se tad zbilo u meni: spopade me tako iznenadno i potpuno samoodricanje da poželeh da mu skočim za vrat, zagrlim ga kao ljubavnicu, nahranim ga i napojim, smestim ga u krevet, zatim da ga obučem, opskrbim ga ženama, naposletku, da podignem sav novac iz banke i napunim mu džepove. Jedino što sam uspevao da izustim u vidu rezimea svojih neuhvatljivih osećanja, behu reči: Oskar Vajld! Oskar Vajld! Vajld shvati moj nemir, moju ljubav i prošaputa: Dear Fabian. Tako prisno i nežno izgovoren nadimak ganu me do suza. Potom, promenivši raspoloženje kao da je reč o nekom izuzetnom piću, osetih slast budući da sam bio svedokom jedinstvene situacije. Trenutak kasnije, obuzet ludom radoznalošću, poželeh da ga razgledam u mraku. Ponesen strašću, uopšte se nisam ustručavao da mu kažem: Oskare Vajlde, želeo bih da Vas vidim; dopustite da osvetlim sobu. Izvolite, odgovori veoma blagim glasom. Pođoh dakle u susednu sobu po lampu; ali podignuvši je, ustanovih da je prazna, te se vratih s bakljom pred svog ujaka. Utom pogledah Vajlda: bradati starac sa sedom kosom, eto šta je bio! Obuze me neizreciva odvratnost. Iako sam često, razonode radi, računao koliko bi danas Vajld imao godina, jedina slika koja me je očaravala i odagnavala svaku pomisao na portret zrelog čoveka bila je ona 71

72 koja ga je prikazivala kao mladog i nepobedivog. Šta! Kako neko ko je bio pesnik i mladić, plemenit i bogat, može da postane star i tužan? Da zle sudbine! Pa li je to moguće? Gutajući suze, i prišavši mu, padoh mu u zagrljaj! Strasno sam mu celivao obraz; onda sam pritisnuo svoju plavu kosu uz njegove snežne vlasi i dugo, dugo jecao. Jadni Vajld me nije oterao; naprotiv, rukom mi je čak nežno obujmio glavu i privio me uz sebe. Nije rekao ni reči, sem što je jednom ili dvaput promrmljao: O Bože! O Bože! ili: Bog je bio grozan! Iako sam i dalje bio utonuo u neizdržljivu tugu, Usled neobičnog duševnog poremećaja, ova poslednja reč, izgovorena sa jakim engleskim akcentom, natera me u dijabolični smeh, i s obzirom da se iste sekunde jedna topla Vajldova suza sjuri na moju pesnicu, u meni iznedri ovu užasnu dosetku: Kapetanova suza! Dosetka me razvedri te, licemerno se odvojivši od Vajlda, sedoh naspram njega. Stadoh da ga proučavam. Prvo sam mu razgledao preplanulu i skoro ćelavu glavu prožetu dubokim borama. Preovladavala je moja ocena da je Vajld više muzikalan nego likovan, doduše, nisam se naročito trudio da toj definiciji pridam precizniji smisao; i zaista, pripadao je više muzici nego slikarstvu. Pogledah ga pre svega celog. Bio je lep. Tako zavaljen u fotelji, ličio je na slona; dupe mu je utonulo u sedište na kom mu je bilo tesno; suočen s tim ogromnim rukama i nogama, s divljenjem sam nastojao da zamislim božanstvena osećanja koja su nekada sigurno vrvela tim udovima. Ne promače mi debljina njegove cipele; stopalo mu je bila relativno sitno, pomalo ravno, a to bi njegovom vlasniku trebalo da pruži sanjivo i gegavo držanje debelokošca, i tako građeno da od njega napravi pesnika. Obožavao sam ga zato što je ličio na neku veliku zver; zamišljao sam ga kako sere, da to vrši jednostavno kao nilski konj; a ta slika me je oduševljavala baš zbog svoje čistote i preciznosti; jer on je, lišen prijatelja koji bi loše uticali na njega, sigurno patio od teških klima, i vraćao se iz Indije, Sumatre ili nekih drugih krajeva. On je sasvim sigurno želeo da završi na suncu možda u Oboku i na takvom mestu sam ga zamišljao kako, u ludilu afričkog zelenila, opkoljen muzikom muva, proizvodi planine govana. Tu moju ideju još više je hrabrila činjenica da je ovaj novi Vajld bio tih, ali i to što sam ranije upoznao jednog poštara, takođe mutavog, koga su smatrali imbecilom, ali koga je navodno spasao boravak u Sajgonu. Posle dužeg posmatranja, prokljuvih ga bolje zagledavši se u njegove teške oči, oivičene retkim i bolesnim trepavicama; njegove zenice mi se učiniše kao kestenjaste, premda ne bih umeo sto posto da potvrdim koje su boje; a pogled mu se nije ni za šta hvatao i samo se naširoko rasipao. Sve mi je bio jasniji i nisam mogao da se odbranim od pomisli da je mnogo više muzikalan nego likovan, da s takvim likom nije mogao biti ni moralan ni nemoralan; i čudio sam se što svetu ranije nije palo na pamet da se pred njim zapravo obreo izgubljen čovek. Podadulo lice izgledalo je nezdravo; debele, beskrvne usne povremeno su otkrivale trule i skrofulozne zube koje je popravljao zlatom; velika seda i smeđa brada gotovo uvek sam primećivao ovu poslednju boju, ne želeći da prihvatim sedu pokrivala mu je bradu. Pretvarao sam se da su mu dlake srebrnaste, iako to nisu bile, jer je u njima bilo nečeg spečenog, tako da je žbun koji su obrazovale izgledao istačkan žarkom bojom kože. Žbun je rastao ravnodušno, izdužujući se kao vreme, kao istočnjačka dosada. 72

73 Tek kasnije mi je upalo u oko da se moj gost neprekidno smejao, ne s onim nervoznim grčem kao što umeju Evropljani, već apsolutno. Naposletku se zainteresovah za njegovu odeću; primetih da nosi crno, prilično staro odelo te osetih njegovu ravnodušnost prema toaleti. Sjajni dijamant, kojem sam morao da se divim, svetlucao mu je na levoj ušnoj školjki, a Vajld je na njega bio vrlo ponosan. Otišao sam u kuhinju po flašu šeri-brendija i već sam sipao nekoliko čaša. Takođe, preterano smo pušili. Moja suzdržanost se topila, postajao sam bučan; tad sebi dozvolih da mu postavim ono vulgarno pitanje: Zar vas nikad nisu prepoznali? Kako da ne, naročito na početku, u Italiji. Jednog dana u vozu, čovek koji je sedeo preko puta mene gledao me je tako uporno da sam morao da razvučem novine i sakrijem se kako bih utekao njegovoj radoznalosti; jer odmah mi je bilo jasno da zna da sam Sebastijan Melmot. Vajld je i dalje insistirao da se tako zove. Još užasnije je bilo što me je pratio kad sam sišao s voza mislim da je to bilo u Padovi, seo preko puta mene u restoranu, i nakon što je, ko zna kako, okupio drugove, (jer je, poput mene, ličio na stranca) stade da zbija grozne šale, navodeći naglas moje pesničko ime, navodno se raspitujući o mom delu. I svi su u mene piljili da vide hoću li se uzrujati. Iz toga sam samo na jedan način mogao da se izvučem: da preko noći napustim grad. Susretao sam ljude čije su oči bile dublje nego oči drugih ljudi, i koji su mi svojim pogledima jasno govorili: Pozdravljam vas, Sebastijane Melmote! Neobuzdano se zainteresovah i dodadoh: Živi ste, a svi misle da ste pokojni. G. Davre, na primer, potvrdio je da vas je dodirnuo i da ste bili mrtvi. Pa i mislim da sam bio mrtav, odgovori moj gost, tako jezivo prirodno da se uplaših za njegov razum. Što se mene tiče, ja sam vas uvek zamišljao sahranjenog u grobu između dva lopova, kao Hrista! Tad ga priupitah da mi kaže nešto o privesku zakačenom za sat na lancu koji, navodno, nije bio ništa drugo do zlatni ključ Marije Antoanete, za tajna vrata Malog Trijanona. Sve više smo pili, te mi pade na pamet, primetivši koliko je Vajld neobično živnuo, da ga napijem; više puta je prsnuo u smeh valjajući se po fotelji. Nastavih: Jeste li pročitali knjižuljak koji je Andre Žid tupadžija objavio o vama? 10 Nije shvatao da ste mu se narugali u paraboli koja se sigurno ovako završava: E, to se može nazvati učenikom. Bednik, nije shvatio da je to on! A zatim, kad prikazuje vaš susret na terasi nekog kafea, da li vam je poznat odlomak u kom ovaj stari škrtac otkriva da vam je udelio? Koliko vam je dao? Jedan lujdor? Sto sua, izgovori moj ujak, što je proizvelo neodoljiv komičan efekat. Nastavih: Da li ste potpuno prestali da pišete? 10 Kravan misli na Oscar Wilde: in memoriam, brošuru koju je Žid objavio BS0. 73

74 Nikako! Završio sam Memoare. Bože, što je to smešno! Pripremam i jednu knjigu pesama, a napisao sam četiri pozorišna komada... za Saru Bernar! uzviknu vrišteći od smeha. Obožavam pozorište, ali potaman mi je tek kada sve svoje likove posadim na stolice i nateram ih da ćaskaju. Slušajte me, stari postajao sam sve prisniji izneću vam jedan predlog a istovremeno sebe predstaviti kao promišljenog urednika. Dakle, ja objavljujem jedan mali književni časopis, u kom sam vas već eksploatisao književni časopis, što je to lepo! i od vas bih tražio jednu knjigu koju ću objaviti kao posthumno delo; ili ako vam se više sviđa, postaću vaš improvizovani impresario; odmah potpisujemo ugovor kojim ćemo se obavezati za zajedničku turneju konferencija na sceni mjuzik-holova. Ako vas umara da govorite, predstaviću vas u formi egzotičnog plesa ili pantomime, sve sa malim ženama. Vajld se sve više zabavljao. A onda, odjednom melanholičan, upita: A Neli? To je moja majka. To pitanje izazva u meni neobičnu fizičku reakciju, jer zar mi nije u više navrata nagovešteno nešto o mom misterioznom poreklu? Nije li mi između redova sugerisano da bi Oskar Vajld mogao biti moj otac? Ispričah mu sve što znam o njoj; dodadoh čak da ju je Gospođa Vajld, pre smrti, posetila u Švajcarskoj. Pričao sam mu o G. Lojdu mom ocu? podsećajući ga na mišljenje koje je izneo o njemu: To je najbljutaviji čovek koga sam ikad sreo. Izigravši moja očekivanja, Vajld mi se, pri tom prisećanju, ucveli. O njegovom sinu Vivijanu i porodici rekoh mu ono što bi moglo interesovati; ali ubrzo primetih da mu više ne držim pažnju. Samo jednom je prekinuo moj dugački govor, aminujući kad sam s njim podelio svoju mržnju prema švajcarskim predelima: Da, istakao je, kako čovek može da voli Alpe? Za mene su Alpi velike crno-bele fotografije, ništa više. Kad sam u blizini velikih planina, smožden sam; gubim svaki osećaj za ličnost; više nisam ja; želim samo da se gubim odatle. Kad silazim u Italiju, malo po malo, pribiram se: ponovo postajem čovek. Pošto nam je zamro razgovor, on reče: Pričajte mi o sebi. Ja mu tad oslikah sve nedaće svog života; izneh hiljade detalja o svom detinjstvu preobdarenog dečaka, u svim licejima, školama i institutima Evrope; o svom hazarderskom životu u Americi; anegdote su pljuštale, a Vajld se neprestano veselo smejao, grčevito uživajući u delovima u kojima su se moji šarmantni instinkti pokazivali u punom svetlu. I neprestano je dobacivao: Oh, dear! oh, dear! Boca šeri-brendija je bila prazna, a u meni se propinjala protuva. Izneh tri litra običnog vina, jedinog pića koje je preostalo; ali kada ga ponudih svom novom prijatelju, on, budući da mu je krv navalila u mozak, pokaza rukom da neće. Come on! have a bloody drink! viknuh s akcentom američkog boksera, koji ga je, izgleda, donekle šokirao; Tako mi Boga! Ubio sam dostojanstvo u vama. Ali ipak prihvati, iskapi svoju čašu na eks i uzdahnu: Nisam ovoliko pio za čitav život. Umukni, matora pijanduro! zaurlah dolivajući. Onda, prešišavši sve obzire, počeh ovako da ga propitujem: Kurvo stara! Odmah da mi kažeš odakle dolaziš; kako si saznao na kom spratu živim? I 74

75 razdrah se: Ajde bre, odgovaraj! Dosta si se pretvarao! Ma, ajde bre već jednom, nisam ti ja tata! I vređajući ga, praćen užasnim podrigivanjem: Nosi se, žicaru sa ćoška, nikogoviću, buljoliki, strugotino s lopate za govna, zapišana potočarko, gotovančugo, tetkuskero, kravetino jedna! Ne znam da li je Vajldu legla ova neobuzdana šega, u kojoj je moj um obišao pun krug što je, kada ste alkoholisani, veoma jednostavan manevar, i koji pri tom dopušta da, sred najvećih trivijalnosti, sačuvate svu svoju uglađenost. Te večeri, nesumnjivo, nisam želeo da se odvojim od izvesne koketerije; jer u takvim slučajevima, elegancija koju sam opisao vezana je samo za nameru, stvar tako ležernu da će uvek kušati džonglera, pa i onda kada spozna svu cenu obične vulgarnosti. I pored svega, Vajld mi reče kroz smeh: Ala ste smešni! A šta sad radi Aristid Brijan 11? Što me iz cuga navede da zamišljam rečenice tipa: Ma nije valjda? Neka si mi rekao! 12 U nekom trenutku, moj se gost usudi da izusti: I am dry. To bi se dalo prevesti ovako: Presuših. Na šta mu dopunih čašu. Tada se s ogromnim naporom pridiže, ali ja ga promptno i jednim potezom podlaktice poklopih to je najtačniji izraz na fotelju. Nimalo se ne buneći, on izvuče sat: bilo je petnaest do tri. Zaboravivši da ga upitam za mišljenje, dreknuh: Na Monmartr! idemo u blud! Činilo se da Vajld ne može tome da odoli, lice mu se zasja od radosti; pa ipak mi slabašnim glasom reče: Ne mogu, ne mogu. Ima da vas obrijem i provedem kroz barove; tu ću se napraviti da sam vas izgubio i prodraću se: Oskare Vajlde, dođi po svoj viski. Izazvaćemo zaprepašćenje! A tako ćete dokazati da društvo nije nikako moglo da naudi vašem lepom organizmu. A dodadoh, poput Satane: Uostalom, niste li Vi Kralj Života? Vi ste užasan momak, prošaputa Vajld, na engleskom. Bože, tako bih rado pošao, ali ne mogu, zaista ne mogu. Molim vas, ne kušajte ovo izmoždeno srce. Ostaviću vas, Fabijane, i reći ću vam zbogom. Više se ne opirah njegovom odlasku; on mi stojeći stisnu ruku, uze šešir odložen na stolu i uputi se k vratima. Ispratih ga niz stepenište i, stekavši odjednom lucidnost, upitah: Ali zar niste došli s nekim zadatkom? Ne, ni sa kakvim zadatkom nisam došao. Ne govorite nikom šta ste videli i čuli... Ili još bolje, recite šta god hoćete, ali dok prođe šest meseci. Na trotoaru mi pritisnu prste i grleći me prošaputa još jednom: You are a terrible boy. Gledao sam ga kako se udaljava u noći, a kako me je život u tom trenutku terao na smeh, izdaleka mu isplazih jezik i zauzeh stav kao da ću ga odalamiti nogom. Kiša više nije padala; ali vazduh je bio hladan. Setih se da Vajld nema kišni mantil, pomislio sam da je sigurno siromašan. Talas sentimentalnosti zapahnu mi srce; bio sam tužan i pun ljubavi; tražeći utehu, podigao sam oči: mesec je bio previše lep i samo je podsticao moju žalost. Sada sam mislio da je Vajld možda pogrešno protumačio moje reči; da nije razumeo da ja ne umem da budem ozbiljan, da je shvatio da sam mu naneo bol. I kao ludak potrčah za njim; na svakoj raskrsnici tražio sam ga iz sve snage vičući: 11 Prezime ovog francuskog ministra (Briand) Kravan transkribuje kao Bruant, što znači Strnadica. BS0. 12 U originalu se rimuje: Tu parles, Charles! Tu l as dit, bouffi! BS0. 75

76 Sebastijane! Sebastijane! Svim svojim nogama stadoh da prevaljujem bulevare sve dok nisam shvatio da mi je pobegao. Lutajući ulicama, polako sam se vraćao kući i nisam ispuštao iz pogleda Mesec, koji beše predusretljiv kao pička. Maintenant 3, oktobar-novembar,

77 Artur Kravan IZLOŽBA U SALONU NEZAVISNIH prevod i beleške Aleksa Golijanin Napomena Ono što sledi je Kravanov prikaz redovne godišnje izložbe modernog slikarstva, u galeriji Salona nezavisnih (Salon des Indépendants, Pariz, mart 1914), iz četvrtog broja njegovog časopisa Maintenant ( Matno, Sada ). Prvi tiraž tog izdanja je brzo planuo, ali je imao i druge posledice: bio je to najveći skandal na francuskoj umetničkoj sceni, još od premijere Žarijevog Kralja Ibija (1896). Kravan je bio uhapšen i proveo osam dana u zatvoru, na osnovu tužbi zbog uvrede, koje je podnelo nekoliko umetnika. Pored toga, Gijom Apoliner ga je izazvao na dvoboj i poslao mu svoje sekundante, koji su preneli njegov zahtev za formalnim izvinjenjem. Kravan je, po izlasku iz zatvora, priredio Novo prošireno izdanje (Nouvelle Édition augmentée), u kojem je objavio neka izvinjenja začinjena novim uvredama. (Ipak, novih izazova i tužbi nije bilo.) To izdanje se razlikuje od originala u još nekoliko segmenata. Ovde smo se držali prvog izdanja, uz dodatak Zaključenja incidenta, a sve razlike su prikazane u napomenama. AG, 2016 (2010). Prolog Morate već jednom utuviti u glave da je umetnost za buržuje, a kada kažem buržuj, mislim na čoveka bez mašte. (A. Kravan) Jedan od njih je rekao mojoj ženi: Šta ste očekivali? Gospodin Kravan ne provodi dovoljno vremena s nama. Želim da izjavim jednom za svagda: ne želim da budem civilizovan. (A. Kravan) Artur Kravan: to ime će nam bolje od svih drugih dočarati svetlost karakterističnu za period između i godine, u Francuskoj, Španiji i Americi, svetlost koja je vladala na pramcu umetničke avangarde. Bio je to period borbi oko kubizma, futurizma, orfizma, oko najsmelijih ideja o umetnosti i životu. Apoliner, Pikaso, Dišan, Pikabija, Kravan, stupaju na scenu. Ovaj poslednji, takođe u stalnom sukobu s prethodnicima, pokazivao je naročitu nepomirljivost. On je na beskompromisan način ostvario Remboovu težnju: Treba biti apsolutno moderan. Ta težnja je svoj suštinski izraz pronašla u malom časopisu Maintenant koji je danas praktično nemoguće naći čiji je Kravan bio jedini urednik. Njegovo delovanje, u tih nekoliko godina, razvijalo se u atmosferi apsolutnog nepoštovanja, provokacije i skandala, koja najavljuje dadu... (Andre Breton, predgovor za A. Cravan, Notes, 1942) Pođimo sada na izložbu, što bi rekao neki dobroćudni kritičar. (Ali ja sam stoka.) (A. Kravan) 77

78 Slikari ima ih dvoje ili troje, u celoj Francuskoj zaista nemaju mnogo prilike da se predstave i mogu lako da zamislim stanje obamrlosti koje ih obuzima tokom dugih meseci kada ne mogu da izlažu pred publikom. To je jedan od razloga zašto sam rešio da se pridružim brojnim posetiocima Salona nezavisnih, iako je onaj glavni bio duboko gađenje koje osećam prema slikarstvu, što je osećanje koje ću poneti i posle izložbe i kojem često ne možemo dati dovoljno oduška. Bože, kako se vremena menjaju! Kao što više volim da se smejem, tako i naprosto više volim fotografiju nego likovnu umetnost i radije bih čitao Jutarnji list (Le Matin) nego Rasina. Možda s vašeg stanovišta to zahteva malo objašnjenje, koje, evo, žurno prilažem. Na primer, postoje tri kategorije čitalaca novina: tu je, pre svega, nepismeni čovek, koji sigurno ne bi mogao da uživa u čitanju nekog remek dela; tu je zatim superiorni, obrazovani čovek, ugledni, nemaštoviti gospodin, koji čita novine iz potrebe za pričama drugih ljudi; i tu je čovek ili sirovina, koji živi svoju hroniku i pravu sprdnju od senzibiliteta gospodara. Slično tome, postoje tri vrste ljubitelja fotografije. Morate već jednom utuviti u glave da je umetnost za buržuje, a kada kažem buržuj, mislim na čoveka bez mašte. Dobro, ali, ako je tako, dozvolite mi da vas pitam zašto se, kad već toliko prezirete slikarstvo, zamarate pisanjem njegove kritike? To je sasvim prosto: ako pišem, to je zato da bih razbesneo kolege, da bi se o meni pričalo i da bih stekao ime. A ime dobro dođe, ako vam je stalo do uspeha kod žena i u poslu. Da sam slavan kao Pol Burže (Paul Bourget), natakario bih nakitnjak i nastupao svako veče u Foli Beržeru i garantujem vam da bih imao dobru prođu. Pored toga, moje pero mi može pomoći da prođem kao znalac, što je u očima gomile zavidna titula, jer je skoro sigurno da se među posetiocima Salona neće naći više od par inteligentnih osoba. S tako inteligentnim čitaocima kao što su moji, dužan sam da priložim još jedno objašnjenje. Inteligentnom smatram samo onu osobu čija se inteligencija odlikuje temperamentom, pošto neka zaista inteligenta osoba podseća na milion drugih zaista inteligentnih osoba. Zato je, što se mene tiče, pristojan i prefinjen čovek skoro uvek samo idiot. Salon mi, posmatran spolja, deluje privlačno, s tom svojom kupolom raširenom kao šatra Barnumovog cirkusa. Ali, kakve će ga ružne, umetničke njuške uskoro napuniti; cele horde njih: umetnici s dugom kosom, pisci s dugom kosom; slikari s kratkom kosom, pisci s kratkom kosom; odrpani slikari, odrpani pisci; dobro obučeni slikari, dobro obučeni pisci; slikari s ružnim njuškama; slikari sa zgodnim ali, takvih nema. Gospode, smiluj se, pa tih umetnika ima kao pleve! Uskoro na ulicama neće biti nikog drugog osim umetnika i biće prava muka pronaći nekog čoveka. Ima ih svuda: kafei vrve od njih, a nove umetničke škole otvaraju se svakog dana. Uvek sam se pitao kako je nekom učitelju slikanja, od kada je sveta i veka, osim ako ne podučava bravara kako da kopira ključ, uspelo da nađe makar jednog učenika. Ljudi se sprdaju sa onima što čitaju iz dlana i drugim tumačima sudbine, ali nikada nisu tako ironični kada na red dođu naivčine koje pohađaju umetničke škole. Kako možemo naučiti da slikamo ili crtamo, da imamo talenta ili genija? A ipak u tim ateljeima nailazimo na tupadžije od trideset ili četrdeset godina i, bože mi oprosti, tikvane od pedeset, o da, slatki Isuse, jadne, stare fosile od pedeset godina! Ima čak i mladih Amerikanaca, visokih skoro metar i devedeset, širokih ramena, koji dolaze iz zemalja oko Misisipija, u kojem se brčkaju crnci s gubicama kao u nilskih konja; iz dalekih zemalja gde lepe devojke 78

79 tvrdih guzova jašu konje; koji dolaze iz Njujorka, grada punog solitera, na obalama Hadsona, na kojima dremaju torpedni čamci nabijeni kao oblaci. A tu su i friške mlade Amerikanke, o, moji soliterčići! Moglo bi se reći kako umetničke škole pružaju umetnicima grejanje zimi i snabdevaju ih modelima. A za pravog slikara model je sam život. U svakom slučaju, možete sami proceniti koliko je neki profesionalni model življi od gipsanih statua koje se kopiraju u Školi lepih umetnosti; ali, redovni klijenti Akademije Matis puni su prezira prema mrtvim puvalima iz Lepih umetnosti. Ne zaboravite: oni se bave naprednom umetnošću. Tačno je i da neki među njima veruju kako je umetnost superiornija od prirode. Da, draga! Zapanjen sam što nijednom prevarantu nije palo na pamet da otvori školu za pisce. Pođimo sada na izložbu, što bi rekao neki dobroćudni kritičar. (Ali, ja sam stoka.) 999 od 1000 slika moglo bi se slobodno pojaviti u Salonu francuskih umetnika, u Nacionalnoj galeriji ili na Jesenjem salonu. I Sezan lično, sa svojim mrtvim prirodama, i van Gog, sa svojim platnima koja prikazuju knjige, mogli bi se sasvim lepo uklopiti u Jesenji salon. Bilo je toliko mnogo šala na račun slikara koji koriste pomade, vazelin i sapun da bi naslikali svoje slike, da neću reći ništa preko toga, a ako i spomenem neka imena, to će biti samo trika radi, jer je to jedini način da prodam svoj časopis. Na primer, ako kažem da je Tavernije najgora vrsta suve šljive ili spomenem nekog malog seronju kao što je Zak, usred beskrajnog spiska drugih ništarija, njih dvojica će, zajedno sa ostalima, kupiti časopis samo zato što vole da vide svoje ime u štampi. Da je mene neko tako spomenuo, uradio bih isto. Tu su lažni Roabei, lažni Šabai, lažni primitivisti, lažni Sezani, lažni Gogeni, lažni Morisi Deniji, lažni Gerini. Ah, ti dragi momci, Moris Deni i Šarl Gerin. Kako bi im rado zavalio po šut u dupe! O moj bože, blagi bože! Kako je samo lažan taj ideal Morisa Denija. On slika gole žene i decu, usred prirode, nešto što se danas prosto nigde ne može videti. Kao što je rekao moj prijatelj Eduar Aršinar, 13 ako gledate njegove slike mogli biste pomisliti kako deca podižu sama sebe i da se cipele ovih dana mogu kupiti za badava. Kako su daleko železničke nesreće: Moris Deni bi trebalo da slika na nebesima, jer nikada nije čuo za večernja odela i smrdljiva stopala. To ne znači da smatram posebno smelim slikati akrobatu ili čoveka koji sere, naprotiv, verujem da u ruži naslikanoj s malo mašte može biti nečeg istinski demonskog. Sledeći taj tok misli, osećam isti prezir prema imitatorima Karolus-Dirana kao i prema imitatorima van Goga. Prvi su mnogo naivniji, dok su drugi kultivisaniji i imaju više dobre volje: dve izrazito jadne stvari. Sve što sam rekao za Morisa Denija važi, manje ili više, i za Šarla Gerina. Tome nema šta da se doda. Prvo što se može primetiti na Salonu jeste mesto koje inteligencija danas zauzima među takozvanim umetnicima. Dozvolite mi da vam odmah na početku kažem da je, po mom mišljenju, za umetnika najvažnije da zna da pliva. Takođe osećam da umetnost, u tajanstvenom saglasju s veštinom rvanja, izvire više iz stomaka, nego iz mozga i zato pobesnim kada na nekoj slici od celog čoveka vidim samo glavu. Gde su tu noge, slezina, jetra? To je razlog zašto ne mogu osetiti ništa osim gađenja prema slikama Šagala ili Šakala, koje prikazuju čoveka kako toči benzin u kravlju guzicu. Naime, čak me ni pravo ludilo ne privlači, jer je ono samo manifestacija mozga, dok je pravi genije samo izuzetna manifestacija tela. 13 Édouard Archinard: jedan od Kravanovih pseudonima. (Sve napomene: AG) 79

80 Anri Ajden. Ako prvo govorim o tom slikaru, to je samo zato što je madam Kravan obišla radionicu u kojoj se proizvode njegove slike. I zaista su proizvedene. Sve je na njima izmešteno, zamrljano, smrvljeno cerebralnim. Radije bih ostao pod vodom dva minuta nego da se suočim s njegovim slikama: bilo bi mi manje zagušljivo. Vrednosti su na njima aranžirane tako da ostave dobar utisak, pri čemu su u ovom plodu njegove vizije te vrednosti naprosto boje jedne svetlosne kugle. Svako ko vidi kuglu ne mora da manipuliše njenim vrednostima, jer će one uvek biti lažne. A Hajden verovatno nikada nije video kuglu, jer ju je na svojim platnima naslikao najmanje deset puta. Mali savet: uzmite nekoliko pilula i pročistite duh; jebite što više ili, još bolje, počnite sa intenzivnim treninzima: kada obim vaših mišica bude merio pola metra, postaćete makar sirovina, ako ste imalo nadareni. Loeb. Njegov doprinos mi liči na kulučenje, a ne na slikarstvo. Morgan Rasel pokušava da svoju impotenciju sakrije iza tehnike sinhronizma. Već sam video njegove konvencionalnije slike, s njihovim odbojnim, razmazanim bojama, na izložbi u galeriji Bernhajm-Žen (Galerie Bernheim-Jeune). U njegovim slikama ne vidim ništa jedinstveno. Šagal, ako ništa drugo, ima određenu naivnost i kolorit. Možda je on zaista nevinašce, ali je onda suviše malo nevinašce. Šamije, nula. Frost, nula. Per Krog je stari jarac koji bi hteo da prođe kao staro jagnje. Aleksandra Ekster je jedna od onih nesrećnih slikarki, koje bi mnogo bolje prošle u galeriji Francuskih umetnika, zato što je kubistički Bugero i dalje samo Bugero 14. Laburer: njegove slike, iako i dalje vrlo zbrkane, odišu nekim životom, naročito ona sa igračima bilijara u nekom kafeu; ali, uživanje u njenom gledanju zaista nije beskrajno, jer nije dovoljno osobena. Busengo, već videh to. Ružni markiz, Kezmarki! Ajhorn, Lisjen Laforž, Šobotka, Valmije, sve redom kubisti bez talenta. Suzana Valadon dobro barata svojom malim receptima, ali učiniti nešto jednostavnim nije tako jednostavno, ti kurvo matora! Toben. Ah, ah! Uh Uh!! Tobenu, druže stari (ne poznajem te, ali nema veze), ako ti neka fufica opet zakaže randevu u Rotondi, 15 pusti je da izvisi. U tvojim slikama ima nečeg (to je lepo), ali ipak se stiče utisak da ti nedostaje još malo kafanskih rasprava o estetici. Svi tvoji prijatelji su samo obični kretenčići (ovo je baš ružno, zar ne). Učini mi uslugu, otarasi se tog glupog ponosa! Idi napolje i trči po livadi, galopiraj poljem kao konj, preskači konopac i kada napuniš šest godina, nećeš znati ništa i videćeš lude stvari. Doprinos Andrea Ritera bilo je jedno crno govno. Eto čoveka koji ispade opscen, a da mu to nije bilo na kraj pameti. Ermen, još jedan idiot. Šmalcigaug nas navodi na pomisao kako futurizam (iako ne znam da li su njegove slike zaista futurističke) pati od iste slabosti kao i impresionizam: od isključivog oslanjanja na senzibilitet oka. Može vam se učiniti da je to muva, sasvim obična muva u letu, ne neka koja se ošamutila od opojnog zova govana, jer miris i zvuk u potpunosti izostaju, kao i sve ostalo što je nemoguće naslikati, a to je upravo sve. 14 William-Adolphe Bouguereau ( ), tradicionalni akademski slikar. 15 Café de la Rotonde, čuveni kafe na Monmartru, omiljeno sastajalište značajnih slikara i pisaca tog vremena (Pikaso, Modiljani, itd.). 80

81 To što sam se toliko zadržao na Šmalcigaugu ne znači da njegovo platno smatram remek delom. Daleko od toga. 16 Gospođice Hana Košinski, to vam je baš bilo svinjski. Sirota Ruskinja! Marval je izložila jednu šarmantnu sliku. Znam da bi mnogi voleli kada bih za radove ovih slikara rekao kako su dijabolični. Ali, da li uopšte imate predstavu o pravom značenju reči kao što su divno ili šarmantno? Možda ću biti jasniji ako kažem da nacionalne cvetiće Madlen Lemer ne smatram šarmantnim. Flandren ima nešto talenta. Na njegovim platnima genije očigledno ne besni kao oluja, koja kida drveće i pustoši žitna polja. Njegovo slikarstvo sledi opšte, a ne neko njegovo lično pravilo, ali opet bismo rado videli kako Glez i Metsenže na svojim kubističkim slikama postižu nešto ekvivalentno. 17 Marija Rubčak, jedno malo ništa čeka nas na jednoj od tvojih slika. 18 Kulbin, njegovi radovi su folirantski. Hasenberg, kakva prljavština. Alis Baji: ima neke vedrine u njenoj slici Klizanje u parku i to nije mala stvar. Očekivao sam nešto mnogo gore, jer se gospođica Baji nikada nije udavala. 19 Artur Kravan: da nije prolazio kroz period lenjosti, izložio bi platno pod naslovom, Svetski šampion u bordelu. De la Fresne: primetio sam njegove ranije radove na Jesenjem salonu, jer su odisali svežinom. Spreman sam da dam hiljadu franaka svakome ko mi pokaže dvadeset svežih slika na bilo kojoj izložbi. Ali, taj duboki kvalitet je do danas uglavnom ispario. (Moram da napomenem svojim čitaocima da sam video svega dva od tri najavljena platna, jer treće još nije stiglo.) Ne znam da li je kritika Jevrejina Apolinera nije da imam neke predrasude prema Jevrejima, naprotiv, uvek im dajem prednost nad protestantima u njemu probudila neke sumnje, kada ga je taj imitator Katila Mendea u jednom od svojih tekstova opisao kao Deloneovog učenika. Nije valjda naseo na tako jeftin trik? Njegove dve mrtve prirode odlikuju se istom onom sparušenošću koja se može primetiti i u tipografiji na koricama Židovih knjiga. Pošto ne znam apsolutno ništa o de la Fresneu, nemam predstavu o miljeu u kojem se kreće, ali ubeđen sam da je loš. Njegovo ime mi govori da je plemić, a njegove slike da uživa neki ugled. Razlika nastaje iz suprotnosti između huljokratije i aristokratije. Pošto se nalazi u sredini, kao i sve što je u sredini, ta razlika mora biti nešto osrednje. Svaki plemić ima u sebi nešto grubijansko i svaki grubijan ima u sebi nešto plemićko, jer su to dva ekstrema. Pošto je razlika ograničena tim krajnostima, ona nikada ne postoji sama za sebe, što važi i za talenat. Zato de la Fresneu nedostaju krajnja razigranost boja i vrhunska sloboda. Teško da je reč o jednom od onih umetnika koji, pošto su završili svoje remek delo, razmišljaju: Još nisam prestao da se smejem. Metsenže, ta greška koja se provukla kao prirepak kubizma. Njegove boje imaju nemački naglasak. Gadi mi se. Kazimir Maljevič je folirant. Alfred Hagin, žalosno, žalosno. Peske, ružan si! Lis nema talenta. Sinjak, o njemu neću reći ništa, jer je o njegovom delu već mnogo toga napisano. Samo želim da mu stavim do znanja da imam vrlo dobro mišljenje o njemu. Deltomb, koji seronja! Auroro Folker, kako sestra? Peš, ružo rumena: umukni, ti ružna babuskaro! Markusi, čista neiskrenost, ali kubističke slike vas ipak navode na pomisao kako bi u njima moralo biti još nečeg; samo, čega? Lepote, ti jebeni idiote! Rober Lotiron, možda. Ni Glez sigurno nije 16 Drugo izdanje, posle Daleko od toga : Naprotiv, u načelu, cenim da se neka škola kojoj nedostaje genija ne može se osloniti na talente. U to sam se od tada uverio. 17 U drugom izdanju, Kravan daje i ocenu: dobro, U drugom izdanju:... jedno malo ništa čeka nas na svim tvojim slikama. 19 Drugo izdanje, na kraju rečenice: vrlo dobro, 7 1/2. 81

82 spasitelj; ono što kubistima nedostaje je genije koji bi slikao bez trikova i sistema. Čak ne mislim da Glez ima bilo kakvog talenta. Šteta za njega, ali šta da se radi. Možda će ljudi pomisliti kako imam predrasude prema kubizmu. O tome nema ni govora: imam više naklonosti prema ekscentričnostima čak i najosrednjijih duhova nego prema banalnim delima nekog buržujskog imbecila. A. Kristijans je imitator, a ne učenik Van Dongena. A. Kisten: nije to to, stari moj, nije uopšte. Van Dongen: po navici iz poslednjih par godina, poslao je svoje radove na Salon. Van Dongen je napravio neke izuzetne stvari. Slikanje mu je u krvi. Kada razgovaram s njim ili ga posmatram, uvek zamišljam kako su mu ćelije pune boje, kako zeleno, žuto, crveno i plavo izviru iz samog korena njegove brade i kose. Ljubav koju osećam prema njemu nateraće me da mu posvetim ceo članak i zato sada prilažem tako malo. De Segonzak: nisam video njegov doprinos. Ako mogu suditi na osnovu njegovih poslednjih radova, taj slikar, koji je nekada obećavao, danas je samo malo đubre. Kisling: ni njegove slike nisam video; ne znam čak ni da li sam dobro izgovorio njegovo ime. Čuo sam da ima talenta, ali uzdržaću se od mišljenja. 20 Svako će razumeti da u jednom obilasku nisam mogao videti sve. U narednom izdanju neću propustiti priliku da skrenem pažnju na nepoznatog umetnika koga sam otkrio. 21 Veoma je teško snaći se u Salonu kada slike još nisu izložene: neka platna su upravo bila skinuta, a pošto uglavnom ne možete videti ništa osim užasa, pomišljate, možda pogrešno, kako tu ipak nećete naići na čudo i da su šanse da ga tu uopšte može biti hiljadu prema jedan, čak i u počasnom holu, pošto se i izložba u Salonu nezavisnih diči nečim tako odvratnim kao što je počasni hol. 22 Simon Monzen: mislim da sam se jednom napio s tim umetnikom; ali, ne sećam ga se kažu da sam bio mrtav pijan. U svakom slučaju, taj zaboravljeni drugar pitao je moju ženu da li bih mogao da napišem nešto o njemu; i pošto joj je uputio nekoliko bljutavih komplimenata, plaćam svoj dug. Ali, nisam mogao da pronađem njegove slike. Srećković. 23 Rober Delone: pre nego što počnem da pričam o njemu, moram preduzeti neke mere opreza. Jednom smo se potukli i ne želim da on ili ma ko drugi pomisli kako je ta činjenica uticala na moju kritiku. Ne opterećujem se ličnim mržnjama i prijateljstvima. To je danas, kada ozbiljne kritike uglavnom nema, velika vrlina, a pored toga je i odlična i možda čak sasvim isplativa investicija. Ako budem opširno govorio o čoveku, a neki detalji vas šokiraju, uveravam vas da je sve to sasvim prirodno, zato što tako inače gledam na stvari. Još jednom moram priznati da nisam video njegove slike. Izgleda da Delone ima običaj da svoja platna šalje tek poslednjeg dana, da bi iznervirao kritičare, za šta mislim da je potpuno ispravno. Svako ko ozbiljno napiše makar jedan red o slikarstvu, može biti samo ono što mislim da jeste. 20 Drugo izdanje: Kisling je, koliko mogu da vidim na osnovu njegovog priloga, veoma dobro upućen u moderno slikarstvo, ali talenat mu je opet malecki. 21 Izostavljeno u drugom izdanju. 22 Drugo izdanje, pre Simon Monzen... : Vratio sam se u Salon, ali tamo nisam otkrio ništa novo. 23 Drugo izdanje sadrži i osvrt na Arhipenka: Arhipenko, koji si ti lažnjak. Iako je Apoliner, Jevrejin i ozbiljan čovek, u jednom od svojih skorašnjih kritičkih prikaza, rekao kako one koji se smeju Arhipenku treba žaliti, smatram da su oni koji pucaju od smeha pred nekom besmislicom ili remek delom srećni ljudi. 82

83 Verujem da je ovaj slikar zastranio. Kažem zastranio, iako osećam da je reč o nemogućem podvigu. Gospodin Delone ima njušku kao besno prase ili neki kočijaš iz visoke klase; s takvom njuškom mogao je da pokuša da slika kao sirovina. Spoljašnjost je obećavala, ali unutrašnjost nije bila nešto. Verovatno preterujem kada kažem kako ima nečeg zadivljujućeg u Deloneovoj neobičnoj pojavi. Fizički, on je gnjecavi sir: Rober se teško kreće i verovatno ne bi mogao da baci kamen ni trideset metara. Složićete se da to nije naročito privlačno. Uprkos svemu, kao što sam malopre rekao, fizički izgled mu ide na ruku: to lice je tako provokativno vulgarno, da ostavlja utisak raspomamljenog prdeža. Na njegovu žalost morate shvatiti da me savršeno ne zanima da li ova ili ona osoba ima talenta oženio je Ruskinju. Da, Device majko, Ruskinju i to Ruskinju koju se plaši da prevari! Što se mene tiče, radije bih upražnjavao skarednosti s nekim profesorom filozofije s Kolež de Frans (Collège de France) s gospodinom Bergsonom, na primer nego što bih pošao u krevet s većinom ruskih žena. Ne kažem da jednog dana neću bludničiti s madam Delone (Sonia Delaunay), zato što sam, kao i većina muškaraca, rođeni kolekcionar, što bi mi, samim tim, pružilo okrutno uživanje zavođenja dečije vaspitačice, naročito ako bih u času kad joj lomim srce, imao osećaj da razbijam stakleno oko. Pre nego što je sreo svoju ženu, Rober je bio magarčina; sasvim je moguće da ima sve kvalitete magarca: njače, voli čičak, uživa da se valja po travi, a na svet, koji mu izgleda tako divno, gleda tim velikim, blentavim očima, koje ne pitaju da li je taj svet moderan ili drevan i koje u telegrafskom stubu vide drvo, a u cvetu neki izum. Pošto je upoznao svoju Ruskinju, zna da su Ajfelova kula, telefon, automobili i avioni moderne stvari. Eh, sad, taj tikvan se silno namučio dok je to naučio, ne zato što znanje može naneti štetu umetniku, već zato što magarac ostaje magarac i što može oponašati samo sopstveni temperament. Prema tome, ono što primećujem kod Delonea jeste nedostatak temperamenta. Ako ste već te sreće da budete sirovina, onda se toga morate držati. Svako će razumeti da velikom, glupom Svetom Bernaru uvek dajem prednost nad gospođicom Fanfreliš, 24 koja zna da pleše gavotu i, u svakom slučaju, žutom čoveku nad belim čovekom, crnom nad žutim i crnom bokseru nad crnim studentom. Madam Delone, koja je tako ce-re-bral-na, iako zna manje od mene, što dosta govori, napunila mu je glavu principima koji nisu čak ni ekstravagantni već samo ekscentrični. Rober je uzeo lekciju iz geometrije, lekciju iz fizike i još jednu iz astronomije; gledao je Mesec kroz teleskop; postao je lažni naučnik. Njegov futurizam ne kažem to da bih ga iznervirao, već zato što verujem da će od sada skoro celo slikarstvo izvirati iz futurizma, što opet ukazuje na nedostatak genija, jer su sve te Kare i Bočoniji ništarije ima, kao i njegova njuška, veliki kvalitet drskosti, iako njegove slike trpe zbog žurbe da u svemu, po svaku cenu, bude prvi. Zaboravio sam da kažem kako u svom privatnom životu Delone daje sve od sebe da bi oponašao jadnu egzistenciju carinika Rusoa. Ne znam da li će se uopšte pojaviti na ovoj izložbi, kao što je to uradio na Jesenjem salonu, gde je došao zaogrnut u crveni plašt, što nije manir živih već mrtvih, jer danas svi muškarci nose crno, a moda je izraz života. 24 Mademoiselle Fanfreluche, lik iz popularne komične opere, Fanfreluche: opéra comique en trois actes, de Gaston Hirsch, St. Arroman & Burani, musique de Gaston Serpette,

84 Mari Loransen (nisam video njen doprinos). Ah, evo jedne kojoj treba zadići suknju i uvaliti joj jedan veliki... na jedno mesto, ne bi li naučila da umetnost nije uvežbavanje poza pred ogledalom. Oh! Slatka devojčice! (Začepi gubicu!) Slikanje je hodanje, trčanje, jedenje, pijenje, spavanje, zadovoljavanje prirodnih potreba. Možete reći da sam odvratan, ali to vam je tako. Za umetnost je uvredljivo reći kako se umetnik postaje tako što počnete da jedete i pijete. Nisam realista, a umetnost je, srećom, van svih tih nepredvidljivosti (contingences) (a tvoja sestra?). Suprotno svemu tome, draga gospođice, umetnost, s velikim U, ako ćemo doslovno, jeste cvetak (oh, drago dete!), koji cveta samo usred nepredvidljivog, i nema sumnje da je za nastanak nekog remek dela neophodno govno, kao što je i tvojim vratima neophodna kvaka; ili, da upotrebim figuru koja će ti sigurno raspaliti maštu, ono je potrebno isto koliko i, recimo, dirljivo klonula ruža, koja širi opojni miris svojih mlitavih latica preko devičanski bele površine tvog delikatnog, nežnog i umetnički oblikovanog kamina (dlačice na sisama!). P. S. Pošto ne mogu da se preko štampe odbranim od kritičara koji su me oklevetali da sam povezan ili sa Apolinerom ili s Marinetijem, ovim putem ih upozoravam da ću im ako to ponove zavrnuti jaja. Jedan od njih je rekao mojoj ženi: Šta ste očekivali? Gospodin Kravan ne provodi dovoljno vremena s nama. Želim da izjavim jednom za svagda: ne želim da budem civilizovan. S druge strane, želim da obavestim svoje čitaoce da ću sa zadovoljstvom prihvatiti sve što nađu za shodno da mi pošalju: tegle pekmeza, čekove, piće, poštanske marke svih zemalja, itd. U svakom slučaju, svaki od tih poklona će me lepo nasmejati. 25 A. K. 25 U drugom izdanju, umesto ovog, sledi pasus: Pošto sam u svom časopisu stavio do znanja da primam poklone u naturi i gotovini, čudi me da nisam dobio nikakav novac, tako da upućujem novi apel, ljudima od mašte. 84

85 NOVO PROŠIRENO IZDANJE PRVO ZAKLJUČENJE INCIDENTA Posle mog članka o Izložba u Salonu nezavisnih, nekoliko osoba, koje sam izvređao, našlo se ozbiljno uvređenim: među njima i Jevrejin Gijom Apoliner, koji smatra da sam ga požidovio 26 i koji mi je poslao svoje sekundante. Sledi izveštaj koji je usledio iz tog demarša. Pariz, 7. mart U originalu,...que j avais traité de jude... Od Juda ili Židov ; ta fraza bi se mogla prevesti i drugačije. U svakom slučaju, Kravan nastavlja da podbada Apolinera, kome je to bila jedna od slabih tačaka. Poznato je koliko se Apoliner upinjao da se dokaže kao pravi Francuz (pravo ime, Wilhelm Albert Włodzimierz Apolinary Kostrowicki, ) i da se čak nadao prijemu u Francusku Akademiju, iako nije imao ni francusko državljanstvo, niti kap francuske krvi. Rođen je u Rimu, po majci je bio Poljak (poreklom iz današnje Belorusije), a po ocu, najverovatnije, Italijan. U političkim kontroverzama tog vremena bio je na strani drajfusovaca, da bi u ratnim godinama prešao na nacionalističku poziciju i čak podržavao ekstremne desničare iz Francuske akcije (L Action française). Tada je, javno i u prepisci, znao da iznese i neke otvoreno šovinističke stavove ( bulevarska umetnost je jevrejska do krajnosti i druge opaske na račun Hajneovog jevrejstva, iz jednog pisma iz 1915; ili, način na koji je u pismu od 6. II odbio Carin poziv da pošalje neki prilog za reviju Dada, iako je učestvovao u antologiji Cabaret Voltaire: Bilo bi kompromitujuće za mene.. da sarađujem s časopisom koji ima nemačke saradnike, makar i naklonjene Antanti. ). Ali, sve to je bilo kasnije. Do , u svom privatnom životu, kao i u svojoj prozi i poeziji, bio je pravi filosemita (priča Praški prolaznik, brojni motivi iz Alkohola, naročito iz njegove ključne poeme, Zona, zatim Sinagoga, itd.). To je bilo toliko upadljivo, da se za mnoge Apolinerovo jevrejstvo prosto podrazumevalo, kao nešto prirodno, sa ili bez drugih primisli. Godine izlazi zbirka Alkoholi (Alcools), jedan od prelomnih događaja u poeziji XX veka. Usledili su brojni prikazi i analize, ali i kritike, među kojima je najviše pažnje privukla ona Žorža Diamela (Georges Duhamel), jednog od urednika vodeće književne revije, Mercure de France: Ništa ne liči više na prodavnicu polovnih stvari od zbirke stihova koju je Gijom Apoliner objavio pod, u isti mah, jednostavnim i tajanstvenim naslovom: Alkoholi. Kažem, trgovac starudijom, zato što ga zatičemo u straćari punoj najraznorodnijih stvari, od kojih neke mogu biti vredne, ali od kojih nijedna nije proizvod samog trgovačkog zanata. Upravo to je odlika buvlje pijace: ona prodaje, ona ništa ne stvara... Kroz rupe na njegovoj prljavoj odori, naziremo ironičnu i prostodušnu figuru trgovca, u čijim crtama ima nečeg od levantskog Jevrejina, Južnoamerikanca, poljskog plemića i facchina (nosača) (13. VI 1913). Iste godine, u tekstu koji je svečano najavljivao nemački prevod Apolinerove poeme Zona, Fric Maks Kaen (Fritz Max Cahén, inače Jevrejin), pisao je: Apoliner, taj revnosni, frankofonski i hrišćanski poljski Jevrejin, u stvari je, možda i nehotično, romantični racionalista (Die Bücherei Maiandros, Berlin, 1. XI 1913). Kravan je sve to očigledno pojednostavio; svesno ga je provocirao, možda sluteći ishod: Apoliner, koji je u priči Praški prolaznik, iz 1902, pisao, Volim Jevreje, zato što svi Jevreji svuda pate, sada se našao smrtno uvređenim. Povod je bila i povređena čast njegove tadašnje ljubavnice, Mari Loransen, ali očigledno je da su njegovi stavovi počeli da se menjaju i pre razbuktavanja opšte patriotske groznice. (Videti, Walter L. Adamson, Embattled Avant-gardes: Modernism s Resistance to Commodity Culture in Europe, University of California Press, 2007, str.122, ; Willard Bohn, Apollinaire and the International Avant-garde, SUNY Press, 1997, str ) 85

86 U članku koji je objavio u svom časopisu Maintenant, g. Artur Kravan je napisao: Jevrejin Apoliner... Naš prijatelj, Gijom Apoliner, koji uopšte nije Jevrejin, zamolio nas je da odemo do g. Kravana i zatražimo od njega da ispravi svoju grešku. Gospodin Kravan nam je odgovorio. Evo pisma koje se odnosi na našu misiju: Ne iz straha od Apolinerove velike sablje, već iz nedostatka samopoštovanja, spreman sam da priložim sve ispravke i izjavim da g. Apoliner, suprotno onome što sam napisao u svom članku o Izložbi u Salonu nezavisnih, objavljenom u mom časopisu Maintenant, nije Jevrejin već rimokatolik. Da bih izbegao dalje greške, koje su uvek moguće, dodao bih da je g. Apoliner, koji ima veliki stomak, sličniji nosorogu nego žirafi, a da, u predelu glave, više liči na tapira nego na lava, na lešinara, više nego na rodu dugog vrata. Da bi sve stvari došle na svoje mesto, iskoristio bih ovu priliku da ispravim još jednu rečenicu, čiji duh može dovesti do nesporazuma. Kada na jednom mestu, povodom Mari Loransen, kažem, Evo jedne kojoj bi trebalo zadići suknju i uvaliti joj jedan veliki... na jedno mesto, to treba doslovno čitati kao: Evo jedne kojoj bi trebalo zadići suknju i tamo smestiti sve zvezde pozorišta Varijete. Artur Kravan Budući da je Jevrejin Gijom Apoliner bio zadovoljan ovim objašnjenjima, konstatujemo da je g. Artur Kravan primio pismo i prilažemo ovaj izveštaj, na osnovu uzajamnog dogovora. (Apolinerovi sekundanti) Klod Šero (Claude Chéreau) umetnički slikar Žerom Taro (Jérôme Tharaud) književnik, vitez Legije časti Artur Kravan hohštapler, mornar na Pacifiku, gonič mazgi, berač pomorandži u Kaliforniji, krotitelj zmija, hotelski lopov, nećak Oskara Vajlda, drvoseča u velikim šumama, bivši prvak Francuske u boksu, unuk kraljičinog savetnika, šofer u Berlinu, provalnik, itd. 86

87 DRUGO ZAKLJUČENJE INCIDENTA Pošto se u mom članku o Izložbi u Salonu nezavisnih, objavljenom u mom časopisu Maintenant, gđa Suzana Valadon spominje kao matora kurva, želim da uverim javnost da je, suprotno mojoj tvrdnji, gđa Suzana Valadon oličenje vrline. Artur Kravan ZVANIČNO ZAKLJUČENJE INCIDENTA Pismo koje je Kravan predao Apolinerovim sekundantima i koje je objavljeno u listu Soirées de Paris (N o 22, mart 1914), razlikuje se od verzije objavljene u Maintenant (Drugo prošireno izdanje), očigledno nakićene, ali, opet, ne previše: Gospodo, U nedostatku samopoštovanja, izjavljujem da g. Apoliner, suprotno onome što sam napisao u svom članku o Izložbi u Salonu nezavisnih, objavljenom u mom časopisu Maintenant, nije Jevrejin već rimokatolik. Da bih izbegao sve moguće greške, dodao bih da g. Apoliner nije žgolja već da, naprotiv, ima veliki stomak, tako da više liči na nosoroga nego na žirafu. Pored toga, hteo bih da ispravim i rečenicu o Mari Loransen: kada na jednom mestu kažem, Evo jedne kojoj bi trebalo zadići suknju i uvaliti joj jedan veliki... na jedno mesto, to treba suštinski shvatiti na sledeći način: Evo jedne kojoj treba zadići suknju i tamo smestiti veliku paleontologiju pozorišta Varijete. Gospodo, molim vas, verujte da ležim ničice pred vama. Artur Kravan Pariz, 6. III Maintenant br. 4, mart-april Izložba Nezavisnih je u štampanom obliku objavljena u izdanju Anarhističke biblioteke Alekse Golijanina (2016). 87

88 DOKUMENTI ŽDANOV & ZOŠČENKO 88

89 Mihail Zoščenko PUSTOLOVINE JEDNOG MAJMUNA preveo s ruskog Miloš Dobrić U jednome gradu na jugu bejaše zoološki vrt. Omanji zoološki vrt u kojem življahu jedan tigar, dva krokodila, tri zmije, zebra, jedan paun i jedan majmun ili, prostije rečeno, majmunčić reponja. I, naravno, raznorazna sitnurija ptičice, ribice, žabe i ostala beznačajna koještarija iz sveta životinja. Početkom rata, kada su fašisti bombardovali taj grad, jedna bomba pala je pravo u zoološki vrt. I tamo eksplodirala sa strašnim zaglušujućim praskom. Na živo čuđenje svih zveri. Pri čemu bejahu ubijene tri zmije sve odjednom, što, može biti, i nije neka toliko neugodna činjenica i, nažalost, paun. Druge pak zveri nisu stradale i, što se kaže, samo su se malo uplašile. Od svih zveri ponajviše se prepao majmun uskonosi majmunčić. Vazdušni talas oborio je njegov kavez. Taj kavez pao je sa svog uzvišenog mesta. Bočna strana se polomila. I naš majmun ispao je iz kaveza pravo na stazu zoološkog vrta. Pao je na stazu, ali nije ostao da leži nepomično kao što to rade ljudi navikli na ratna dejstva. Naprotiv. On se istog časa uspentrao na drvo. Odatle skočio na ogradu. S ograde na ulicu. I, ko pomahnitao, pojurio. Juri i, naravski, razmišlja: E ne razmišlja ako ovde bacaju bombe, ja se s tim ne slažem. I, znači, iz sve snage juri ulicama grada i tako svojski jurca kao da ga kerovi za pete ćapaju. Projurio on kroz ceo grad. Izjurio na put. I juri tim putem što dalje od grada. Majmun ko majmun. Nije čovek. Ne shvata u čemu je stvar. Ne vidi smisla da ostane u tom gradu. Jurio, jurio, pa se umorio. Premorio. Uspentrao se na drvo. Pojeo muvu da se okrepi. I još par crvića. I zaspao na grani, tamo gde je sedeo. Za to vreme drumom se kretalo vojno vozilo. Šofer ugledao majmuna na drvetu. Začudio se. Polagano mu se prikrao. Prekrio ga svojim šinjelom. I stavio ga u svoje vozilo. Pomislio: Bolje da ga poklonim nekim svojim poznanicima nego da ugine od gladi, hladnoće i drugih nedaća ratnog vremena. I, znači, krenuo on sa majmunčićem. Stigao u grad Borisov. Pošao da svršava svoje službene obaveze. A majmunčića ostavio u vozilu. Rekao mu: Sačekaj me tu, lepotane. Odmah ću se vratiti. 89

90 Ali majmunčić nije hteo da čeka. Izašao je iz vozila kroz razbijeno staklo i lepo krenuo da se šeta ulicama. I ide on tako ulicom opušteno. Šeta se, vitla tamo-amo zadigavši rep. Narod se, naravno, iščuđava, hoće da ga uhvati. Ali njega nije lako uhvatiti. On je živahan, okretan, brzo trči. Tako da ga nisu uhvatili nego ga samo izmučili uzaludnom jurnjavom. Izmučio se on, umorio. I, naravno, poželeo da jede. A gde on u gradu može nešto da pojede? Na ulicama ničeg iole jestivog nema. Ne može valjda sa svojim repom da svrati u menzu. Ili u zadružnu prodavnicu. Tim pre što nema para. Nema popust. Nema tačkice za hranu. Užas. Ipak svrati on u jednu zadružnu prodavnicu. Osetio je da tamo ima nešto za jelo. A tamo delili narodu povrće šargarepu, belu repu i krastavce. Uskoči on u tu prodavnicu. Vidi veliki red. Ne, u red nije hteo da stane. I nije hteo da gura ljude da bi se probio do tezge. Nego je pravo preko glava kupaca dojurio do prodavačice. Skočio na tezgu. Nije pitao pošto je kilo šargarepe. Nego je prosto zgrabio celu vezu šargarepe i, što se kaže, zbrisao. Izjurio je iz prodavnice zadovoljan svojom kupovinom. Majmun ko majmun. Ne shvata u čemu je stvar. Ne vidi smisla da ostane bez hrane. Razume se, u prodavnici buka i galama, pometnja. Publika vrišti. Prodavačica koja je vešala repu, uopšteno rečeno, od iznenađenja umalo što se nije stropoštala u nesvest. I, zaista, možeš se prestraviti ako odjednom tu pored tebe, umesto običnog, normalnog kupca, skakuće nešto takvo kosmato s repom. I još, povrh svega, ne daje pare. Publika pojuri za majmunom na ulicu. A ovaj beži i usput žvaće šargarepu, jede. Ne razume u čemu je stvar. I evo ispred svih trče dečaci. Iza njih odrasli. A poslednji trči milicioner i duva u svoju pištaljku. I odjednom, ko zna odakle, iskoči ker. I on se priključi poteri za našim majmunčićem. Pritom, bezobraznik jedan, ne samo da kevće i laje, nego je čvrsto namerio da svojim zubima uhvati majmuna. Naš majmunčić potrča brže. Trči i, zasigurno, razmišlja: Eh razmišlja badava sam napustio zoološki vrt. U kavezu se lakše diše, prvom prilikom obavezno ću da se vratim u zoološki vrt. I tako trči on iz sve snage, ali ker ne zaostaje i za dlaku da ga zgrabi. I tada naš majmun skoči na neku ogradu. I kada ker poskoči da zgrabi majmuna barem za nogu, ovaj ga iz sve snage opauči šargarepom po nosu. I tako ga mučki odalami da ker poče da zavija i pobeže kući sa svojim razbijenim nosom. Najverovatnije je pomislio: Ne, građani, bolje mi je da ja kod kuće mirno ležim, nego da vam lovim majmuna i doživljavam takve neprijatnosti. Ukratko, ker je pobegao, a naš majmun uskočio u dvorište. A u dvorištu je u to vreme jedan dečak, momčić, izvesni Aljoša Popov, cepao drva. Tako cepa on drva i odjednom vidi majmuna. A veoma je voleo majmune. I ceo život je maštao da 90

91 ima takvog majmuna. I odjednom, izvolte. Aljoša skide sa sebe jaknu i tom jaknom pokri majmunčića koje se zabio u ćošak stepeništa. Dečak ga unese u kuću. Nahrani ga. Napoji ga čajem. I majmun beše veoma zadovoljan. Ali ne u potpunosti. Zato što ga je Aljošina baba odmah uzela na zub. Izvikala se na majmunčića i čak ga htede udariti po ruci. I sve zbog toga što je majmun, kada su pili čaj i kada je baba svoj zagrizeni bombon stavila na tacnu, zgrabio taj babin bombon i tutnuo ga u svoja usta. Majmun ko majmun. Nije čovek. Ovaj kad nešto i drpi, pa sigurno neće da ona vidi. A on otvoreno u babinom prisustvu. I, razume se, doveo je maltene do suza. Baba reče: Sve u svemu, to je krajnje neprijatno kada u stanu živi nekakav makaki s repom. On će da me plaši svojim neljudskim izgledom. Skakaće na mene u mraku. Ješće moje bombone. Ne, ja kategorički odbijam da živim u istom stanu s majmunom. Neko od nas dvoje mora da bude u zoološkom vrtu. Pa zar baš ja moram da pređem u zoološki vrt? Ne, ipak je bolje da on bude tamo. A ja ću nastaviti da živim u svom stanu. Aljoša reče svojoj babi: Ne, baba, ne treba vi da pređete u zoološki vrt. Ja vam garantujem da majmun ništa vaše više neće pojesti. Ja ću ga vaspitati kao čoveka. Naučiću ga da jede kašikom. I da pije čaj iz šolje. Što se tiče skokova, ja mu ne mogu zabraniti da se ne pentra na luster koji visi na plafonu. Odatle, naravno, on može da vam skoči na glavu. Ali, što je najvažnije, ne bojte se ako se nešto i desi. Zato što je to samo jedan bezazleni majmun koji je u Africi navikao da skače i jurca. Sutradan je Aljoša otišao u školu. I zamolio babu da pripazi na majmuna. Ali baba nije htela da ga pazi. Pomislila je: Još i to, da pazim na tamo neko čudovište. I tako razmišljajući baba istog časa namerno zaspa u fotelji. I tada naš majmun kroz otvoreni prozorčić za luftiranje ispuza na ulicu. I zaputi se tako sunčanom stranom. Nije poznato možda je hteo da se prošeta, ali, možda je odlučio da ponovo zaviri u prodavnicu da tamo sebi nešto kupi. Ne za pare, nego onako. A u to vreme ulicom je prolazio jedan starac. Invalid Gavrilič. On je išao u parno kupatilo i u rukama nosio veliku korpu u kojoj su bili sapun i veš. Ugledao je majmuna i isprva čak nije poverovao svojim očima da je to majmun. Pomislio je da mu se pričinilo pošto je pre toga popio kriglu piva. I tako on začuđeno gleda majmuna. I ovaj gleda njega. Možda razmišlja: Kakvo je ovo strašilo s korpom u rukama? Napokon je Gavrilič shvatio da je to pravi majmun a ne priviđenje. I onda je pomislio: Daj der da ga ulovim. Odneću ga na pijacu. I tamo ga prodati za sto rubalja. I za te pare ću jednu za drugom popiti deset krigli piva. I s tim mislima Gavrilič poče da lovi majmuna vabeći ga: Mac, mac mac... dođi ovamo. 91

92 Ne, znao je on da to nije mačka, ali nije shvatao na kom jeziku treba s njim da razgovara. I tek kasnije je skontao da je to najrazvijenije stvorenje iz sveta životinja. I onda je iz džepa izvukao komadić šećera, pokazao ga majmunu i rekao mu poklonivši se: Lepotane, majmune, želite li da pojedete komadić šećera? Ovaj kaže: Hvala lepo, želim... To jest, ništa nije rekao. Zato što ne ume da govori. Ali je jednostavno prišao, zgrabio taj komadić šećera i počeo da ga jede. Gavrilič ga uze u naručje i stavi ga u svoju korpu. A u korpi beše toplo i prijatno. I naš majmun nije poželeo odatle da iskoči. Može biti da je pomislio: Neka me ta stara drtina ponese u svojoj korpi. To je čak zanimljivo. Gavrilič je prvo mislio da ga odnese kući. Ali posle mu se nije vraćalo kući. I krenuo je s majmunom u kupatilo. Pomislio je: Još je i bolje da s njim svratim u kupatilo. Tamo ću ga okupati. Biće čist i uredan. Oko vrata ću mu vezati mašnicu. I na pijaci će mi za njega ponuditi više. I evo dođe on sa svojim majmunčićem u kupatilo. I poče s njim da se kupa. A u kupatilu beše veoma vruće baš ko u Africi. I naš majmunčić beše veoma zadovoljan takvom toplom atmosferom. Ali ne u potpunosti. Zato što ga je Gavrilič nasapunjao sapunom i sapun mu dospeo u usta. Naravno da to nije ukusno, ali ne u toj meri da vrištiš, grebeš i odbijaš da se kupaš. Sve u svemu, naš majmunčić poče da pljuje, ali onda mu sapun dospe u oko. I od toga se majmunčić potpuno izbezumi. Ugrize Gavriliča za prst, istrgnu mu se iz ruku i, ko pomahnitao, iskoči iz kupatila. Uskoči u onu prostoriju gde su se presvlačili ljudi. I tamo ih sve isprepada. Niko nije znao da je to majmun. Vide uskočilo nešto okruglo, belo, u peni. Prvo je kidisalo na klupu. Zatim na peć. S peći na sanduk. Sa sanduka nekom na glavu. I ponovo na peć. Neki posetioci zavrištaše i počeše da beže iz kupatila. I naš majmun takođe istrča. I siđe stepenicama. A tamo, dole, nalazila se blagajna sa šalterom. Majmun uskoči kroz taj šalter, misleći da će mu tamo biti sigurnije i, što je najvažnije, da neće biti takve gužve i gungule. Ali na blagajni je sedela debela blagajnica koja je jauknula i ciknula. I iskočila iz blagajne uz vrisak: Upomoć! Izgleda da je u moju blagajnu pala bomba. Dajte mi nešto za smirenje. Našem majmunčiću dojadila je sva ta vriska. On iskoči iz blagajne i potrča ulicom. I trči on tako ulicom, skroz mokar, s penom od sapuna. A za njim ponovo trče ljudi. Ispred svih dečaci. Za njima odrasli. A iza odraslih milicioner. A iza milicionera naš omatoreli Gavrilič navrat-nanos odeven, s čizmama u rukama. Ali tu ponovo, ko zna odakle, iskoči ker, onaj isti koji ga je juče jurio. Međutim, ovaj put ker nije pojurio za njim. Ker je samo pogledao majmuna koji beži, osetio jak bol u nosu i nije ga pojurio, čak mu je okrenuo leđa. A u to vreme, vrativši se iz škole, dečak Aljoša Popov ne zateče u kući svog omiljenog majmunčića. Veoma se ražalosti. I čak mu se u očima pojaviše suze. Pomisli da više nikada neće videti divnog 92

93 obožavanog majmunčića. I evo od dosade i tuge izađe na ulicu. Ide ulicom tako melanholičan. I najednom vidi trče ljudi. Ne, u početku nije pomislio da ti ljudi trče za njegovim majmunom. Pomislio je da trče zahvaljujući vazdušnoj uzbuni. Ali onda ugleda svoje majmunče, skroz mokro, u peni. Pojuri mu u susret. Uze ga u naručje. I privuče sebi da mu ga niko ne uzme. I onda se svi trčeći ljudi zaustaviše. I okružiše dečaka. Ali onda iz gomile izađe naš omatoreli Gavrilič. I, pokazujući svima svoj ugrizeni prst, reče: Građani, ne dozvolite tom klincu da drži u rukama moga majmuna, kojeg ja sutra hoću da prodam na pijaci. To je moj privatni majmun koji me je ugrizao za prst. Pogledajte svi moj otečeni prst. I to je dokaz da ja govorim istinu. Dečak Aljoša Popov reče: To je moj majmun. Videli ste s kakvom radošću mi je poleteo u zagrljaj. I to je dokaz da ja govorim istinu. Ali, tu iz gomile izlazi još jedan čovek onaj isti šofer koji je dovezao majmuna u svom vozilu. Veli on: Ne, uvaženi, to nije ni vaš i ni vaš majmun. To je moj majmun, zato što sam ga ja dovezao. Ali ja se ponovo vraćam u svoju jedinicu. I stoga ću pokloniti majmuna onome koji ga tako nežno drži u svom naručju, a ne onome koji hoće da ga bezdušno proda na pijaci zarad svoga pijančenja. Majmun pripada dečaku. I tu sva publika zapljeska. A Aljoša Popov, sijajući od sreće, još čvršće privuče sebi majmuna. I svečano ga odnese kući. Gavrilič pak sa svojim ugrizenim prstom ode u kupatilo da dovrši kupanje. I od tada majmun poče da živi kod dečaka Aljoše Popova. On i sad kod njega živi. Nedavno sam putovao u grad Borisov. I namerno sam svratio do Aljoše da vidim kako on tamo kod njega živi. O, lepo živi! Nikuda ne beži. Postao je veoma poslušan. Nos briše maramicom. I ne uzima tuđe bombone. Tako da je baba sada veoma zadovoljna, ne ljuti se na njega i zbilja više nema želju da ide u zoološki vrt. Kada sam ušao u Aljošinu sobu, majmun je sedeo za stolom. Sedeo je sav važan kao blagajnica u bioskopu. I kafenom kašikom jeo kašu od pirinča. Aljoša mi reče: Vaspitao sam ga kao čoveka i sada sva deca, pa delimično i odrasli, mogu na njega da se ugledaju. 93

94 A. A. Ždanov REFERAT O ČASOPISIMA ZVEZDA I LENJINGRAD Kultura, Beograd, [NB: Ime prevodioca nije navedeno] Skraćen i uopšten stenografski izveštaj referata druga Ždanova na sastanku partijskog aktiva i na sastanku pisaca Lenjingrada. Drugovi! Iz odluke CK jasno se vidi da je najgrublja greška časopisa Zvezda u tome što je otvorio svoje stranice književnom stvaralaštvu Zoščenka i Ahmatove. Mislim da ovde nije potrebno citirati Zoščenkovo delo Pustolovine jednog majmuna. Očigledno, vi ste ga svi čitali i znate ga bolje nego ja. Smisao tog Zoščenkovog dela sastoji se u tome što Zoščenko prikazuje sovjetske ljude kao lenjivce i nakaze, kao ljude glupe i primitivne. Zoščenka uopšte ne interesuje rad sovjetskih ljudi, njihovi napori i heroizam, njihovi visoki društveni i moralni kvaliteti. Te teme kod njega nikad nema. Kao malograđanin i trivijalan čovek, Zoščenko je izabrao za svoju stalnu temu čeprkanje po najnižim i najsitnijim stranama svakodnevnog života. Ovo čeprkanje po sitnim stvarima života nije slučajno. Ono je karakteristično za sve trivijalne malograđanske pisce, među koje spada i Zoščenko. O tome je u svoje vreme Gorki mnogo govorio. Vi se sećate kako je Gorki na kongresu sovjetskih pisaca godine žigosao, dopustite da se tako izrazim, literate koji dalje od kuhinjske čađi i kupatila ne vide ništa. Pustolovine jednog majmuna ne izlaze iz okvira Zoščenkovog uobičajenog piskaranja. To delo kritika je zapazila samo kao najjasniji izraz svega negativnog što postoji u Zoščenkovom književnom 94

95 stvaralaštvu. Poznato je da je Zoščenko posle povratka u Lenjingrad, iz evakuacije, napisao niz stvari, karakterističnih po tome što pisac nije kadar da u životu sovjetskih ljudi nađe nijednu pozitivnu pojavu, nijedan pozitivan tip. Kao i u Pustolovinama jednog majmuna, Zoščenko je navikao da ismejava sovjetski način života, sovjetski poredak, sovjetske ljude, prikrivajući to ismejavanje maskom besadržajne zabavnosti i ništavnog humora. Ako pažljivije pročitate i ako se udubite u pripovetku Pustolovine jednog majmuna, videćete da Zoščenko pripisuje majmunu ulogu najvišeg sudije našeg društvenog poretka i nagoni ga da sovjetskim ljudima čita neku vrstu moralne lekcije. Majmun je prikazan kao neko razumno više biće, kome je dato da donosi ocene o ponašanju ljudi. Namerno karikirano, nakazno i trivijalno prikazivanje života sovjetskih ljudi bilo je potrebno Zoščenku da bi stavio u usta majmunu odvratnu, otrovnu antisovjetsku sentenciju kako se u zoološkom vrtu živi lepše nego na slobodi i kako se u kavezu lakše diše nego među sovjetskim ljudima. Može li se dospeti do nižeg stupnja moralnog i političkog pada i kako Lenjingrađani na stranicama svojih časopisa mogu trpeti takve gadosti i prljavštine? Ako časopis Zvezda servira sovjetskim čitaocima dela ove vrste, koliko je onda bila slaba budnost Lenjingrađana koji rukovode časopisom Zvezda, kad su se u njemu mogla objavljivati dela otrovana jedom zoološke mržnje prema sovjetskom poretku. Ovakva dela mogu stvarati samo otpaci književnosti i mogu ih puštati u promet samo slepi i apolitični ljudi. Kažu da je Zoščenkova pripovetka obišla lenjingradske estrade. Koliko li je onda oslabilo rukovođenje ideološkim radom u Lenjingradu kada su se mogle dogoditi takve stvari! Zoščenku je pošlo za rukom da sa svojim odvratnim moralom prodre na stranice velikog lenjingradskog časopisa i da se u njemu sasvim udobno smesti. A časopis Zvezda je organ koji treba da vaspitava našu omladinu. Može li taj zadatak izvršiti časopis koji je dao utočište takvom trivijalnom čoveku i nesovjetskom piscu kao što je Zoščenko?! Zar redakciji Zvezde nije poznata Zoščenkova fizionomija?! Tu skoro, početkom godine, u časopisu Boljševik, podvrgnuta je oštroj kritici gnusna Zoščenkova pripovetka Pred rađanje sunca 27, napisana u jeku oslobodilačkog rata sovjetskog naroda protiv nemačkih zavojevača. U toj pripoveci Zoščenko otkriva svoju prostačku i nisku dušicu, čineći to sa uživanjem i nasladom, u želji da svima pokaže: gledajte kakav sam nevaljalac. Teško je u našoj književnosti naći nešto odvratnije od morala koji propoveda Zoščenko u pripoveci Pred rađanje sunca, prikazujući ljude i samog sebe kao gnusne, požudne zveri koje nemaju ni stida ni savesti. I on je ovaj moral servirao sovjetskim čitaocima u ono vreme kad je naš narod krvario u nečuveno teškom ratu, kada je život sovjetske države visio o koncu, kada je sovjetski narod podnosio bezbrojne žrtve radi pobede nad Nemcima. Zavukavši se u Alma-Atu, u dubokoj pozadini, Zoščenko u to vreme ničim nije pomogao sovjetskom narodu u njegovoj borbi protiv nemačkih zavojevača. I njega su, potpuno opravdano, javno išibali u Boljševiku kao paskvilanta i trivijalnog tipa, tuđeg sovjetskoj književnosti. On je onda pljuckao na javno mnenje. I eto, nisu prošle ni dve godine, nije se još osušilo ni mastilo kojim je bila napisana kritika u Boljševiku, a taj isti Zoščenko trijumfalno ulazi u Lenjingrad i 27 Ovaj autobiografski roman, Перед восходом солнца, Zoščenko neće objaviti do kraja života, pre svega zbog ove Ždanovljeve ocene. Izaći će tek posthumno,

96 počinje slobodno da vršlja po stranicama lenjingradskih časopisa. Njegove priloge rado štampa ne samo Zvezda nego i časopis Lenjingrad. Njemu rado i oberučke stavljaju na raspoloženje pozorišne dvorane. Štaviše, daju mu mogućnost da zauzme rukovodeće mesto u lenjingradskom odeljenju Saveza pisaca i da igra aktivnu ulogu u književnim poslovima Lenjingrada. Na osnovu čega vi dozvoljavate Zoščenku da vršlja po vrtovima i parkovima lenjingradske književnosti? Zašto je partijski aktiv Lenjingrada, njegova organizacija pisaca dozvolila te sramne činjenice? Zoščenkova skroz trula i iskvarena društveno-politička i književna fizionomija nije se juče formirala. Njegova sadašnja dela nikako nisu slučajnost. Ona su samo nastavak čitavog Zoščenkovog književnog nasleđa, koje vodi poreklo od 20-tih godina. Ko je Zoščenko u prošlosti? On je bio jedan od organizatora književne grupe Serapionova braća. Kakva je bila Zoščenkova društveno-politička fizionomija u periodu organizovanja Serapionove braće? Dozvolite da se pozovem na časopis Литературныe записки broj 3 za godinu, u kome su osnivači te grupe izložili svoje vjeruju. Među ostalim otkrovenjima, tamo je objavljen i Zoščenkov simvol vere u člančiću koji se zove O sebi i o još koječem. Ne stideći se nikoga i ničega, Zoščenko se javno razgolićuje i potpuno otvoreno izražava svoje političke i književne poglede. Čujte šta je tamo rekao: Biti pisac to je veoma teško. Uzmimo, na primer, ideologiju... Danas se od pisca zahteva ideologija... Istinu da kažem, neprijatnost... Kakvu ja, recite, mogu imati tačnu ideologiju kad mene nijedna partija u celini ne privlači? S gledišta partijskih ljudi ja sam čovek bez principa. Ako. Ja sam za sebe kažem: nisam komunist, nisam eser, nisam monarhist, nego prosto Rus, i uz to politički nemoralan... Časna reč ni dan danas ne znam, recimo, taj Gučkov... U kojoj je partiji Gučkov? Đavo bi ga znao u kojoj je partiji. Znam: nije boljševik, ali da li je eser ili kadet ne znam i neću da znam, itd., itd. Šta kažete, drugovi, o ovakvoj ideologiji? Prošlo je 25 godina od vremena kad je Zoščenko objavio ovu svoju ispovest. Je li se otada izmenio? Ne vidi se. Za dve i po decenije on ne samo što nije ništa naučio i ne samo što se nije uopšte izmenio, nego je, naprotiv, s ciničnom otvorenošću ostao i dalje propovednik bezidejnosti i vulgarnosti, književni mangup bez principa i savesti. To znači da se Zoščenku, ni sada kao ni onda, ne sviđa sovjetski poredak. Kao i onda, on je i sada tuđ i neprijateljski raspoložen prema sovjetskoj književnosti. A ako je Zoščenko uza sve to postao u Lenjingradu maltene književni korifej, i ako ga na lenjingradskom Parnasu kuju u zvezde, onda ne ostaje ništa drugo nego da se čudimo do kojeg su stepena neprincipijelnosti, labavosti, popustljivosti i nekritičnosti mogli doći ljudi koji Zoščenku krče put i pevaju slavopojke! Dozvolite da još jednim primerom ilustrujem fizionomiju takozvane Serapionove braće. U istom časopisu, Литературныe записки broj 3 za godinu, drugi serapionovac Lav Lunc takođe pokušava da da idejno obrazloženje tog štetnog i sovjetskoj književnosti tuđeg pravca što ga je predstavljala grupa Serapionova braća. Lunc piše: 96

97 Mi smo se sakupili u dane revolucionarnog, u dane moćnog političkog napona. Ko nije s nama, taj je protiv nas! govorili su nam zdesna i sleva a s kim ste vi, Serapionova braćo s komunistima ili protiv komunista, za revoluciju ili protiv revolucije? S kim smo mi, Serapionova braća? Mi smo s pustinjakom Serapionom... Javno mnenje je suviše dugo i nesnosno gospodarilo u ruskoj književnosti... Mi nećemo utilitarizma. Mi ne pišemo za propagandu. Umetnost je realna kao i sam život, i kao i sam život, ona je bez cilja i bez smisla, a postoji zato što ne može a da ne postoji. 28 Takva je uloga koju Serapionova braća daju umetnosti, oduzimajući joj idejnost i društveni značaj, proglašavajući bezidejnost umetnosti, umetnost radi umetnosti, umetnost bez cilja i bez smisla. To je propovedanje trulog apoliticizma, malograđanštine i trivijalnosti. Kakav zaključak sledi iz ovoga? Ako se Zoščenku ne sviđa sovjetski poredak, šta onda: da se prilagodimo Zoščenku? Ne, ne treba mi da menjamo svoj ukus. Ne, ne treba mi da menjamo svoj način života i svoj poredak prema Zoščenku. Neka se on menja, a ako neće da se menja, neka se gubi iz sovjetske književnosti. U sovjetskoj književnosti nema mesta trulim, praznim, bezidejnim i trivijalnim delima. (Buran aplauz.) Eto od čega je polazio CK, donoseći odluku o časopisima Zvezda i Lenjingrad. Prelazim na pitanje književnog stvaralaštva Ane Ahmatove. Njena dela pojavljuju se u poslednje vreme u lenjingradskim časopisima u vidu proširene reprodukcije. To je čudnovato i neprirodno isto toliko kao kad bi neko sada ponovo počeo da izdaje dela Mereškovskog, Vjačeslava Ivanova, Mihaila Kuzmina, Andreja Belog, Zinaide Hipijus, Fjodora Sologuba, Zinovjeve-Anibal itd. itd. tj. svih onih koje je naša napredna javnost i književnost oduvek smatrala predstavnicima reakcionarskog mračnjaštva i renegatstva u politici i umetnosti. Gorki je u svoje vreme rekao da decenija između zaslužuje naziv najsramnije i najnedarovitije decenije u istoriji ruske inteligencije, kada je posle revolucije znatan deo inteligencije okrenuo leđa revoluciji, srozao se u blato reakcionarne mistike i pornografije, podigao bezidejnost kao svoju zastavu, prikrivši svoje renegatstvo lepom frazom: I spalih sve čemu sam se klanjao, i poklonih se onome što sam spaljivao. Baš u toj deceniji pojavila su se renegatska dela kao što je Konj bledi od Ropšina 29, dela Viničenka i drugih koji su dezertirali iz tabora revolucije u tabor reakcije i koji su se požurili da uprljaju one visoke ideale za koje se borio najbolji i najnapredniji deo ruskog društva. Na svetlost dana su izašli simbolisti, imažinisti, dekadenti svih boja, koji su se odrekli naroda, koji su proglasili tezu umetnost radi umetnosti, propovedali bezidejnost u književnosti, prikrivali svoju idejnu i moralnu trulež trkom za lepom formom bez sadržaja. Njih je sve ujedinjavao životinjski strah pred bliskom proleterskom revolucijom. Dovoljno je napomenuti da je jedan od najkrupnijih ideologa tih reakcionarnih književnih struja bio Mereškovski, koji je sve bližu proletersku 28 Ceo tekst Lava Lunca može se naći u zborniku Proza Serapionove braće, koji je priredio Milivoje Jovanović, a sem njega sa ruskog preveli Miloš Dobrić i Neda Nikolić Bobić. ( Zašto smo Serapionova braća, str ; Logos, Beograd, 2012.) Redakcija. 29 V. Ropšin je pseudonim Borisa Savinkova ( ), koji je kao član antiimperijalističke terorističke Borbene organizacije S. R. izvršio nekoliko atentata za vreme revolucije 1905, da bi se borio protiv boljševika. U knjizi Konj bledi (objavljenoj u Nici) govori o terorističkim napadima na carske funkcionere. Red. 97

98 revoluciju nazivao nastupajućim Hamom 30 i koji je Oktobarsku revoluciju dočekao sa zoološkom mržnjom. Ana Ahmatova je jedan od predstavnika te bezidejne reakcionarne književne močvare. Ona pripada takozvanoj književnoj grupi akmeista, koji su u svoje vreme izašli iz redova simbolista i ona je jedan od barjaktara prazne, bezidejne, aristokratsko-salonske poezije, apsolutno tuđe sovjetskoj književnosti. Akmeisti su predstavljali krajnje individualistički pravac u umetnosti. Oni su propovedali teoriju umetnosti radi umetnosti, lepote radi same lepote ; oni nisu hteli da znaju ništa o narodu, o njegovim potrebama i interesima, o društvenom životu. Po svom socijalnom poreklu to je bio plemićko-buržoaski pravac u književnosti, u periodu kada su aristokratiji i buržoaziji dani bili izbrojani i kada su pesnici ideolozi vladajućih klasa težili da se od neprijatne stvarnosti sakriju za oblake i u maglu religiozne mistike, u bedno lično preživljavanje i čeprkanje po svojim sitnim dušicama. Akmeisti, kao i simbolisti, dekadenti i ostali predstavnici plemićkoburžoaske ideologije u raspadanju, bili su propovednici dekadentizma, pesimizma, vere u zagrobni život. Tematika Ahmatove skroz je individualistička. Do krajnjeg uboštva je ograničen dijapazon njene poezije poezije pobesnele gospođe koja se baca od budoara do molionice. Ono što je kod nje osnovno, to su ljubavno-erotički motivi, isprepletani s motivima tuge, bola, smrti, mistike i ukletosti. Osećanje ukletosti osećanje razumljivo za društvenu svest umiruće grupe mračni tonovi predsmrtne beznadežnosti, mistična preživljavanja pomešana sa erotikom to je duhovni svet Ahmatove, ostatka sveta stare, u nepovrat nestale plemićke kulture dobrih starih vremena Katarine II. Ni monahinja ni bludnica, nego, tačnije, bludnica i monahinja, kod koje je blud pomešan s molitvom. Но клянусь тебе ангельским садом, Чудотворной иконой клянусь И ночей наших пламенных чадом 31 (Аhmatovа, «Аnno Domini») To je Ahmatova s njenim sitnim, uskim ličnim životom, ništavnim preživljavanjima i religioznomističnom erotikom. Poezija Ahmatove sasvim je daleka od naroda. To je poezija dessetka hiljada gornjih slojeva stare plemićke Rusije, koji su osuđeni na propast i kojima ništa drugo nije ostalo, nego da uzdišu za dobrim starim vremenima. Spahijski dvorci iz doba Katarine II, sa starim lipovim alejama, vodoskocima, statuama i kamenim svodovima, staklenim baštama, senicama za ljubavne sastanke i potamnelim grbovima na ulazu. Plemićki Petrograd, Carsko Selo, železnička stanica u Pavlovsku i ostale relikvije plemićke kulture. Sve je to iščezlo u nepovrat! A ostacima te daleke, narodu tuđe kulture koja se kao 30 Ham, po imenu sina biblijskog Noja, koga je otac prokleo zbog nepoštenja; grub, drzak i nevaspitan čovek koji je spreman na svaku podlost. (Beleška iz izdanja.) 31 Ali kunem ti se anđeoskim vrtom, čudotvornom ikonom ti se kunem i pijanstvom naših ognjenih noći. (Svi prevodi stihova prema izdanju.) 98

99 nekim čudom sačuvala do naših vremena, ne ostaje ništa drugo nego da se učaure u sebe i da žive od himera. Sve je razgrabljeno, izdano, prodano tako piše Ahmatova. O društveno-političkim i književnim idealima akmeista pisao je, nešto pre revolucije, Osip Mandeljštam, jedan od istaknutih predstavnika te grupice: Ljubav prema organizmu i organizaciji akmeisti dele s fiziološki genijalnim srednjim vekom... Srednji vek, određujući na svoj način značaj čoveka, osećao je i priznavao taj značaj svakome, sasvim nezavisno od njegovih zasluga... Da, Evropa je prošla kroz lavirint čipkasto-prefinjene kulture, kada su se apstraktni život i ničim ulepšana lična egzistencija cenili kao podvig. Otuda ona aristokratska intimnost koja povezuje sve ljude, a koja je po duhu toliko tuđa jednakosti i bratstvu velike revolucije... Srednji vek nam je drag i zato što je u velikoj meri imao osećanje za granice i pregrade... Plemenita mešavina racionalnosti i mistike i osećanje sveta kao žive ravnoteže zbližava nas s tom epohom i pobuđuje da crpemo snage iz dela koja su ponikla na romanskom tlu oko godine. 32 U tim Mandeljštamovim izjavama izložene su nade i ideali akmeista. Nazad u srednji vek, to je društveni ideal te aristokratsko-salonske grupe. Nazad k majmunu odaziva im se Zoščenko. Uzgred budi rečeno, i akmeisti i Serapionova braća vode svoju genealogiju od zajedničkih predaka. I akmeistima i Serapionovoj braći zajednički predak je Hofman, jedan od osnivača aristokratskosalonskog dekadentizma i misticizma. Zašto je sad trebalo popularizovati poeziju Ahmatove? Kakve veze ima ona s nama, sovjetskim ljudima? Zašto je bilo potrebno stavljati književnu tribinu na raspoloženje svim tim dekadentskim i nama duboko tuđim književnim pravcima? Iz istorije ruske književnosti znamo da su reakcionarni književni pravci, u koje spadaju i simbolisti i akmeisti, više no jednom, no dvaput, pokušavali da objave pohod protiv velikih revolucionarnodemokratskih tradicija ruske književnosti, protiv njenih naprednih predstavnika; pokušavali da liše književnost njenog visokog, idejnog i društvenog značaja, da je srozaju u blato bezidejnosti i trivijalnosti. Svi ti modni pravci utonuli su u Letu i odbačeni su u prošlost zajedno s onim klasama čiju su ideologiju odražavali. Svi ti simbolisti, akmeisti, žute bluze, karo pubovi, ničevoki šta je od njih ostalo u našoj, nama tako dragoj ruskoj, sovjetskoj književnosti? Savršeno ništa, iako su njihovi pohodi protiv velikih predstavnika ruske revolucionarno-demokratske književnosti Bjelinskog, Dobroljubova, Černiševskog, Hercena, Saltikova-Ščedrina preduzimani s velikom bukom i pretencioznošću, i uz isto takav efekat propadali. Akmeisti su proglasili: Ne unositi nikakvih popravki u život i u kritiku ovoga ne upuštati se. Zašto su oni bili protiv toga da se u život unose bilo kakve popravke? Pa zato što se njima sviđao taj stari, plemićki, buržoaski život, a revolucionarni narod spremao se da uzdrma taj njihov život. Oktobra godine bačene su u pomijaru istorije kako vladajuće klase, tako i njihovi ideolozi i slavopevci. I najednom, u 29. godini posle socijalističke revolucije ponovo se pojavljuju na sceni neke muzejske retkosti iz carstva seni i počinju da uče našu omladinu kako treba živeti. Pred Ahmatovom se širom 32 Navodi su iz Mandeljštamovog eseja Jutro akmeizma, objavljenog (U prevodu na srpskohrvatski, u knjizi Pjesme i eseji, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, Ceo esej, u prevodu Nikole Bolšeca, može se u elektronskoj verziji pronaći na prevodiočevom blogu, Poeta ruber) 99

100 otvaraju vrata lenjingradskog časopisa i njoj se dopušta da slobodno truje svest omladine kužnim duhom svoje poezije. U jednom od brojeva časopisa Lenjingrad, objavljena je neka vrsta izbora pesama Ane Ahmatove, napisanih od do godine. Tamo se, pored ostalog smeća, nalazi i jedna pesma napisana u evakuaciji za vreme Velikog otadžbinskog rata. U toj pesmi ona peva o svojoj usamljenosti koju mora da deli sa crnim mačkom. Crni mačak gleda na nju kao oko stoleća. Stara tema. O crnom mačku Ahmatova je pisala i godine. Raspoloženja usamljenosti i bezizlaznosti, tuđa sovjetskoj književnosti, povezuju čitav istorijski put stvaralaštva Ahmatove. Čega zajedničkog ima ta poezija sa interesima našeg naroda i države? Savršeno ničega. Stvaralaštvo Ahmatove stvar je daleke prošlosti; ono je tuđe savremenoj sovjetskoj stvarnosti i ne može se trpeti na stranicama naših časopisa. Naša književnost nije privatno preduzeće kome je zadatak da ugađa raznim ukusima književnog tržišta. Mi uopšte nismo dužni da u našoj književnosti dajemo mesta onim ukusima i ćudima koji nemaju ničeg zajedničkog s moralom i svojstvima sovjetskih ljudi. Kakvu pouku našoj omladini mogu dati dela Ahmatove? Nikakvu osim štete. Ta dela mogu samo posejati potištenost, malodušnost, pesimizam, težnju da se pobegne od bitnih pitanja društvenog života, da se skrene sa širokog puta društvenog života i aktivnosti u uzani svet ličnih preživljavanja. Kako se njoj može poveriti vaspitanje naše omladine?! Pa ipak, Ahmatovu su s velikom gotovošću štampali čas u Zvezdi čas u Lenjingradu, čak su je izdavali u posebnim zbirkama. To je gruba politička greška. I zato nije slučajno što su se u lenjingradskim časopisima stala pojavljivati dela drugih pisaca koji su se počeli srozavati na pozicije bezidejnosti i dekadentizma. Mislim na dela kao što su dela Sadofjeva i Komisarove. U nekim svojim stihovima Sadofjev i Komisarova su počeli sekundirati Ahmatovoj, počeli su kultivisati osećanja potištenosti, tuge i usamljenosti, koja su tako draga duši Ahmatove. Suvišno je govoriti da takva raspoloženja, ili propovedanje takvih raspoloženja, može izvršiti samo negativan uticaj na našu omladinu, može otrovati njenu svest trulim duhom bezidejnosti, apolitičnosti i malodušnosti. A šta bi se desilo da smo mi našu omladinu vaspitavali u duhu malodušnosti i neverice u našu stvar? Desilo bi se da ne bismo pobedili u Velikom otadžbinskom ratu. A baš zato što su sovjetska država i naša partija pomoću sovjetske književnosti, vaspitavale našu omoladinu u duhu bodrosti i vere u vlastite snage, baš zato smo savladali najveće teškoće u izgradnji socijalizma i izvojevali pobedu nad Nemcima i Japancima. Šta iz svega toga proizilazi? Iz toga proizilazi da je časopis Zvezda, koji je, pored dobrih, idejnih i bodrih dela, objavljivao na svojim stranicama i dela bezidejna, trivijalna i reakcionarna postao časopis bez pravca, postao časopis koji je pomagao neprijateljima da demorališu našu omladinu. A naši časopisi bili su uvek snažni svojim bodrim, revolucionarnim pravcem, a ne eklekticizmom, bezidejnošću i apoliticizmom. Propaganda bezidejnosti dobila je u Zvezdi ravnopravnost. Štaviše, pokazuje se da je Zoščenko dobio takvu snagu u organizaciji lenjingradskih pisaca da se čak obrecivao na one koji se nisu slagali s njim, pretio kritičarima da će ih udesiti u jednom od narednih dela. On je postao neka vrsta književnog diktatora. Njega je okruživala grupa poklonika koja mu je stvarala slavu. Postavlja se pitanje: na osnovu čega? Zašto ste dozvolili tu neprirodnu i reakcionarnu pojavu? 100

101 Nije slučajno što su se u književnim časopisima Lenjingrada počeli oduševljavati savremenom ništavnom buržoaskom književnošću Zapada. Neki naši književnici počeli su da smatraju sebe ne učiteljima nego učenicima buržoasko-malograđanskih literata, počeli su da zauzimaju stav metanisanja i klanjanja pred stranom malograđanskom književnošću. Da li priliči nama, sovjetskim patriotima, takvo metanisanje, nama koji smo izgradili sovjetski poredak, sto puta i viši i bolji od ma kog buržoaskog poretka? Da li priliči našoj naprednoj sovjetskoj književnosti na svetu to metanisanje pred ograničenom malograđanko-buržoaskom književnošću Zapada? Krupan nedostatak u radu naših pisaca takođe je i udaljavanje od savremene sovjetske tematike, jednostrano zanošenje istorijskom tematikom s jedne strane, i pokušaj obrađivanja čisto zabavnih, praznih sižea s druge strane. Neki pisci, pravdajući svoje zaostajanje iza velikih savremenih sovjetskih tema, govore da je nastalo vreme kad narodu treba dati laku zabavnu književnost i kad se ne mora voditi računa o idejnosti dela. To je sasvim netačna predstava o našem narodu, o njegovim potrebama i interesima. Naš narod očekuje da sovjetski pisci shvate i uopšte ono ogromno iskustvo koje je narod stekao u Velikom otadžbinskom ratu, da prikažu i uopšte onaj heroizam s kojim narod danas radi na obnovi narodne privrede zemlje posle isterivanja neprijatelja. Nekoliko reči o časopisu Lenjingrad. Tu su Zoščenkove pozicije još čvršće nego u Zvezdi, kao i pozicije Ahmatove. Zoščenko i Ahmatova postali su aktivne literarne sile u oba časopisa. Na taj način, časopis Lenjingrad snosi odgovornost što je svoje stranice stavio na raspoloženje takvim trivijalnim piscima kao što je Zoščenko, i takvim salonskim pesnikinjama kakva je Ahmatova. Ali u časopisu Lenjingrad ima i drugih pogrešaka. Evo, na primer, parodija na Evgenija Onjegina koju je napisao neki Hazin 33. Ta stvar nosi naslov Povratak Onjegina. Priča se da se ona često daje na podijumima lenjingradskih estrada. Nerazumljivo je zašto Lenjingrađani dozvoljavaju da se s javne tribine sramoti Lenjingrad onako kako to čini Hazin? Jer smisao čitave te takozvane književne parodije nije u praznom ismevanju doživljaja koji su se dogodili Onjeginu kad se našao u današnjem Lenjingradu. Smisao paskvile koju je načinio Hazin sastoji se u tome što on pokušava da uporedi naš savremeni Lenjingrad s Petrogradom Puškinova doba i da dokaže kako je naš vek gori od veka Onjegina. Pogledajte bar neke stihove te parodije. U našem savremenom Lenjingradu piscu se ništa ne sviđa. On je zlurad, on kleveta sovjetske ljude i Lenjingrad. A pogledajte vek Onjegina zlatni vek, po mišljenju Hazina. Sada nema toga pojavio se stambeni odsek, karte i propusnice. Devojke, ona nezemaljska eterična bića kojima se nekada oduševljavao Onjegin, danas regulišu ulični saobraćaj, popravljaju lenjingradske kuće itd. itd. Dozvolite da navedem samo jedno mesto iz te parodije : В трамвай садится наш Евгений. //О, бедный, милый человек! Не знал таких передвижений // Его непросвещенный век. Судьба Евгения хранила, // Ему лишь ногу отдавило, И только раз, толкнув в живот, // Ему сказали:»идиот!» 33 Neki Hazin je Aleksandr Abramovič Hazin ( ) poznat pre svega kao pozorišni pisac, ali je za sobom ostavio i roman I. O. i satirične priče. Ždanovljeva osuda Povratka Onjegina se, naravno, odrazila na njegovu karijeru do kraja pedesetih pisao je pod pseudonimom A. Balašov. 101

102 Он, вспомнив древние порядки, // Решил дуэлью кончить спор, Полез в карман Но кто-то спер // Уже давно его перчатки, За неименьем таковых // Смолчал Онегин и притих. 34 Eto kakav je Lenjingrad bio a kakav je danas postao: rđav, nekulturan, grub i u kakvom se ružnom obliku pokazao jadnom, milom Onjeginu. Eto kako je trivijalni Hazin prikazao Lenjingrad i Lenjingrađane! Zamisao ove klevetničke parodije je gadna, pokvarenjačka i trula. Kako je redakcija Lenjingrada mogla prevideti ovu pakosnu klevetu na račun Lenjingrada i njegovih divnih ljudi?! Kako se mogu otvarati stranice lenjingradskih časopisa raznim Hazinima?! Uzmite drugo delo parodiju na parodiju o Njekrasovu, koja je napisana tako da predstavlja direktno vređanje uspomene na velikog pesnika i društvenog radnika kao što je bio Njekrasov, vređanje koje mora revoltirati svakog prosvećenog čoveka. Pa ipak, redakcija Lenjingrada rado je štampala ovu bljutavu papazjaniju. Šta još možemo naći u časopisu Lenjingrad? Inostranu anegdotu, plitku i banalnu, uzetu, očigledno, iz starih otrcanih zbirki anegdota s kraja prošlog veka? Zar časopis Lenjingrad nema čime ispuniti svoje stranice? Zar u časopisu Lenjingrad nema o čemu da se piše? Uzmite za primer temu kao što je obnova Lenjingrada. Grad prekrasno radi, Lenjingrađani su puni entuzijazma i patosa posleratne obnove. Da li je o tome šta napisano u časopisu Lenjingrad? Da li će Lenjingrađani ikada dočekati da njihovi radni podvizi nađu odraza na stranicama časopisa? Uzmite, dalje, temu o sovjetskoj ženi. Zar se među sovjetskim čitaocima mogu kultivisati zazorni, Ahmatovoj svojstveni pogledi na ulogu i poziv žene, umesto da se daje istinita predstava o savremenoj sovjetskoj ženi uopšte, a napose o lenjingradskoj devojci i heroini koje su na svojim plećima podnele ogromne teškoće ratnih godina i koje danas požrtvovano rade na rešavanju teških zadataka privredne obnove? Kao što se vidi, stanje stvari u lenjingradskom odeljenju Saveza pisaca je takvo da u ovom momentu očito nedostaje dovoljno dobrih radova za dva književnoumetnička časopisa. Zato je Centralni komitet partije odlučio da obustavi časopis Lenjingrad, kako bi se sve bolje književne snage okupile oko časopisa Zvezda. To naravno ne znači da Lenjingrad, u odgovarajućim uslovima, neće imati drugi ili čak treći časopis. Pitanje se rešava brojem dobrih radova visokih kvaliteta. Ako se pojavi dovoljan broj takvih radova i ne bude za njih dovoljno mesta u jednom časopisu, moći će se pokrenuti drugi i treći časopis, samo neka naši lenjingradski pisci daju dobar proizvod u idejnom i umetničkom pogledu. To su grube greške i nedostaci koje otkriva i na koje ukazuje odluka CK SKP (b) o radu časopisa Zvezda i Lenjingrad. Gde je koren tih grešaka i nedostataka? 34 U tramvaj stupa naš Jevgenij. O jadni, mili čovek! Njegov neprosvećeni vek nije znao za ovakva prevozna sredstva. Sudba je čuvala Jevgenija, prignječili su mu samo nogu i, munuvši ga samo jednom u trbuh, rekli mu Idiote! A on se setio starinskog reda i odlučio da dvobojem reši spor, i mašio se rukom u džep... Ali neko mu je već odavno bio spirio rukavice. A nemajući njih, Onjegin je ućutao i smirio se. 102

103 Koren tih grešaka i nedostataka je u tome što su urednici pomenutih časopisa, radnici naše sovjetske književnosti, a takođe i rukovodioci našeg ideološkog fronta u Lenjingradu, zaboravili neke osnovne postavke lenjinizma o književnosti. Mnogi pisci i mnogi koji rade kao odgovorni urednici ili vrše važne dužnosti u Savezu pisaca, misle da je politika stvar vlade, stvar CK. A što se tiče književnika njihova stvar nije da se bave politikom. Ako je čovek nešto napisao dobro, umetnički lepo, treba to dati u promet, uprkos tome što tu ima gnjilih mesta koja dezorijentišu našu omladinu, truju je. Mi zahtevamo da se naši drugovi, kako književni rukovodioci tako i pisci, rukovode onim bez čega sovjetski poredak ne može živeti, tj. politikom; da nam ne vaspitavaju omladinu u duhu baš me briga i bezidejnosti, nego u duhu bodrosti i revolucionarnosti. Poznato je da lenjinizam ovaploćava sve najbolje tradicije ruskih revolucionara-demokrata XIX veka i da je naša sovjetska kultura nastala, razvila se i procvala na bazi kritički prerađenog kulturnog nasleđa prošlosti. U oblasti literature, naša je partija, na usta Lenjina i Staljina, više puta priznavala ogroman značaj velikih ruskih revolucionarno-demokratskih pisaca i kritičara Bjelinskog, Dobroljubova, Černiševskog, Saltikova-Ščedrina, Plehanova. Počev s Bjelinskim, najbolji predstavnici revolucionarnodemokratske ruske inteligencije nisu priznavali takozvanu čistu umetnost, umetnost radi umetnosti, i bili su glasonoše umetnosti za narod, njene visoke idejnosti i društvenog značaja. Umetnost se ne može odvojiti od sudbine naroda. Setite se znamenitog Bjelinskijevog Pisma Gogolju u kome veliki kritičar, s njemu svojstvenom strašću, šiba Gogolja za njegov pokušaj da izneveri stvar naroda i da pređe na stranu cara. To pismo Lenjin je nazvao jednim od najboljih dela necenzurisane demokratske štampe koje je sačuvalo ogroman književni značaj i do danas. Setite se literarno-publicističkih članaka Dobroljubova u kojima je vanredno snažno pokazan društveni značaj književnosti. Sva naša revolucionarno-demokratska publicistika prepuna je smrtonosne mržnje prema carskom poretku i prožeta je plemenitom težnjom borbe za osnovne interese naroda, za njegovo prosvećivanje, za njegovu kulturu, za njegovo oslobođenje od okova carskog režima. Borbena umetnost, umetnost koja se bori za najviše ideale naroda tako su veliki predstavnici ruske književnosti zamišljali literaturu i umetnost. Černiševski, koji se od svih utopističkih socijalista najviše približio naučnom socijalizmu i iz čijih je teza, kao što je isticao Lenjin, vejao duh klasne borbe učio je da je zadatak umetnosti, pored upoznavanja života, još i da nauči ljude pravilnom ocenjivanju ovih ili onih društvenih pojava. Najbliži njegov drug i saborac Dobroljubov govorio je da život ne teče po književnim pravilima, nego se književnost prilagođava tendencijama života i svom snagom je propagirao principe realizma i narodnosti u literaturi, smatrajući da je osnova umetnosti stvarnost, da je stvarnost izvor stvaralaštva i da umetnost, formirajući društvenu svest, ima aktivnu ulogu u društvenom životu. Prema Dobroljubovu, književnost mora služiti društvu, ona mora davati narodu odgovore na najakutnija savremena pitanja, ona mora biti na nivou ideja svoje epohe. Marksistička književna kritika, koja predstavlja nastavak velikih tradicija Bjelinskog, Černiševskog i Dobroljubova, uvek je bila pobornica realističke, društveno usmerene umetnosti. Plehanov je mnogo radio na tome da razgoliti idealističku, antinaučnu predstavu o književnosti i umetnosti i da odbrani osnovne postavke naših velikih ruskih revolucionara-demokrata koji su učili da u književnosti treba gledati moćno sredstvo službe narodu. Vladimir Ilić Lenjin prvi je s najvećom jasnoćom i tačnošću oformio odnos napredne društvene misli prema književnosti i umetnosti. Ja vas podsećam na poznati Lenjinov članak Partijska organizacija i 103

104 partijska književnost, napisan krajem godine, u kome je on, s njemu svojstvenom snagom, pokazao da književnost ne može biti vanpartijska, da ona mora biti važan sastavni deo opšte proleterske stvari. U tom Lenjinovom članku postavljeni su svi temelji na kojima se osniva razvitak naše sovjetske književnosti. Lenjin je pisao: Književnost mora postati partijna. Nasuprot buržoaskim običajima, nasuprot buržoaskoj profiterskoj i špekulantskoj štampi, nasuprot buržoaskom književnom karijerizmu i individualizmu, gospodskom anarhizmu i trci za bogaćenjem socijalistički proletarijat mora istaći princip partijne književnosti, razviti taj princip i sprovesti ga u život u što je moguće potpunijem i celovitijem obliku. A u čemu se sastoji taj princip partijne književnosti? Ne samo u tome što za socijalistički proletarijat književnost ne može biti sredstvo bogaćenja pojedinaca ili grupa, nego ona uopšte ne može biti individualna stvar, nezavisna od opšteproleterske stvari. Dole nepartijni književnici! Dole književnici-nadljudi! Književnost mora postati deo organizovanog, planskog, udruženog socijaldemokratskog partijskog rada... I dalje, u istom članku: Ne može se živeti u društvu, a biti slobodan od društva. Sloboda buržoaskog književnika, slikara, glumice, samo je maskirana zavisnost (ili zavisnost koja se licemerno maskira) od kese s novcem, od podmićivanja, od izdržavanja. 35 Lenjinizam polazi od toga da naša literatura ne može biti apolitična, da ne može biti umetnost radi umetnosti, nego da je pozvana da ostvaruje važnu naprednu ulogu u društvenom životu. Otuda proizilazi lenjinistički princip partijnosti literature veoma važan doprinos V. I. Lenjina nauci o literaturi. Dakle, najbolja tradicija sovjetske književnosti jeste nastavljanje najboljih tradicija ruske književnosti XIX veka, tradicija koje su stvorili naši veliki revolucionarni demokrati Bjelinski, Dobroljubov, Černiševski, Saltikov-Ščedrin tradicija koje je nastavio Plehanov, a koje su naučno razradili i dokazali Lenjin i Staljin. Njekrasov je nazvao svoju poeziju muzom osvete i tuge : Černiševski i Dobroljubov shvatali su književnost kao svetu službu narodu. Najbolji predstavnici ruske demokratske inteligencije u uslovima carskog režima ginuli su za te plemenite visoke ideje, išli su na robiju, u progonstvo. Kako se mogu zaboraviti te slavne tradicije? Kako se mogu zanemariti, kako se može dozvoliti da razne Ahmatove i Zoščenci švercuju reakcionarnu parolu umetnosti radi umetnosti, da pod maskom bezidejnosti naturaju ideje tuđe sovjetskom narodu?! Lenjinizam priznaje našoj književnosti ogroman značaj za preobražavanje društva. Kad bi naša sovjetska književnost dozvolila slabljenje te svoje ogromne vaspitne uloge, to bi značilo nazadak, vraćanje u kameno doba. 35 Navedeno prema: Partijska organizacija i partijska književnost, Lenjin, O književnosti, Rad, 1963, prevod Dragiše Živkovića i Marijana Jurkovića. 104

105 Drug Staljin nazvao je naše pisce inženjerima ljudskih duša. Ta definicija ima dubok smisao. Ona govori o ogromnoj odgovornosti sovjetskih pisaca za vaspitanje ljudi, za vaspitanje sovjetske omladine, za sprečavanje škarta u književnom radu. Nekim ljudima izgleda čudno što je CK preduzeo takve oštre mere po književnom pitanju. Mi na to nismo navikli. Ako se pravi škart u proizvodnji, ili ako nije ispunjen program proizvodnje predmeta masovne potrošnje, ili ako nije ispunjen plan prigotovljavanja drveta onda se kažnjavanje za takve stvari smatra prirodnim (smeh i odobravanje u dvorani), ali ako se pravi škart u vaspitavanju omladine to se može nekako i trpeti. A zar to nije gora krivica nego neispunjavanje programa proizvodnje ili neizvršenje proizvodnog zadatka? CK smera da svojom odlukom približi ideološki front svim ostalim sektorima našeg rada. U poslednje vreme pokazala su se na ideološkom frontu velika podbacivanja i nedostaci. Dovoljno je da vas podsetim na zaostajanje naše filmske umetnosti, na zakorovljivanje našeg pozorišnog repertoara delima lošeg kvaliteta, a da i ne spominjem više ono što se dogodilo u časopisima Zvezda i Lenjingrad. CK je bio primoran da se umeša i da energično ispravi stvar. On nije imao prava da ublaži svoj udarac protiv onih koji zaboravljaju svoje dužnosti prema narodu, prema vaspitanju omladine. Ako želimo da skrenemo pažnju našeg aktiva na pitanja ideološkog rada i da tu napravimo reda, da damo jasan pravac u radu, mi moramo oštro, kako to priliči sovjetskim ljudima, kako to priliči boljševicima, raskritikovati pogreške i nedostatke ideološkog rada. Tek tada ćemo moći popraviti stvar. Neki književnici umuju ovako: pošto se narod u toku rata nagladovao kao čitalac štampalo se malo knjiga sada će on progutati svaku robu, pa bila i nagnjila. Međutim, to nipošto nije tako, i mi ne možemo trpeti svaku literaturu koju nam budu poturali neskrupulozni književnici, urednici i izdavači. Sovjetski narod očekuje od sovjetskih pisaca pravo idejno naoružanje, duševnu hranu koja će pomoći ispunjenju planova velike izgradnje, ispunjenju planova obnove i daljeg razvitka privrede naše zemlje. Sovjetski narod postavlja književnicima visoke zahteve, on traži da se zadovolje njegove idejne i kulturne potrebe. Zbog prilika koje su vladale za vreme rata, mi te nasušne potrebe nismo mogli obezbediti. Narod hoće da shvati smisao događaja koji se odigravaju. Njegov idejni i kulturni nivo je porastao. On se često ne zadovoljava kvalitetom onih književnih i umetničkih dela koja se kod nas pojavljuju. A to nisu razumeli i ne žele da razumeju neki književni radnici, radnici na ideološkom frontu. Nivo zahteva i ukusa našega naroda uzdigao se veoma visoko, i onaj ko neće ili nije kadar da se digne do toga nivoa, ostaće pozadi. Književnost je pozvana ne samo da se kreće na nivou narodnih zahteva, nego je više od toga dužna da razvija ukus naroda, da podiže njegove zahteve na viši nivo, da ga obogaćuje novim idejama, da vodi narod napred. Onaj ko nije kadar da ide u korak s narodom, da zadovolji njegove povećane zahteve, da bude na visini zadataka razvijanja sovjetske kulture neizbežno će zastareti. Iz nedostataka idejnosti kod rukovodećih radnika Zvezde i Lenjingrada proističe i druga krupna greška. Ona se sastoji u tome što neki naši rukovodeći radnici nisu kao bazu svojih odnosa prema književnicima postavili interese političkog vaspitanja sovjetskih ljudi i političkog usmeravanja književnika, nego lične, prijateljske interese. Kažu da se mnoga dela, štetna u idejnom i slaba u umetničkom pogledu, odobravaju za štampu da se ovaj ili onaj pisac ne bi uvredio. Po mišljenju takvih radnika, bolje je žrtvovati interese naroda, interese države, nego nekoga uvrediti. To je potpuno nepravilan i politički pogrešan stav. To je isto što i promeniti milion za groš. 105

106 Centralni komitet partije ukazuje u svojoj odluci na ogromnu štetu od podmetanja prijateljskih odnosa u literaturi na mesto principijelnih. Besprincipijelni prijateljski odnosi odigrali su kod nekih naših književnika duboko negativnu ulogu, doveli su do snižavanja idejnog nivoa mnogih književnih dela, olakšali ulazak u književnost ljudima koji su tuđi sovjetskoj književnosti. Odsustvo kritike kod rukovodilaca ideološkog fronta u Lenjingradu, kod rukovodilaca lenjingradskih časopisa, zamenjivanje principijelnih odnosa prijateljskim odnosima, koje se vršilo na račun narodnih interesa naneli su najveću štetu. Drug Staljin nas uči: ako želimo da sačuvamo kadrove, da ih učimo i vaspitavamo, ne smemo se bojati da nekoga ne uvredimo, ne smemo se bojati principijelne, smele, otvorene i objektivne kritike. Bez kritike, svaka organizacija, pa i književna, može početi da gnjije. Bez kritike se svaka bolest može duboko ukoreniti i s njom će se teško izići na kraj. Jedino smela i otvorena kritika pomaže našim ljudima da se usavršavaju, podstiče ih da idu napred, da savlađuju nedostatke svoga rada. Gde nema kritike, tamo se ukorenjuje učmalost i zastoj, tamo nema kretanja napred. Drug Staljin je više puta isticao kao veoma važan uslov našeg razvitka potrebu da svaki sovjetski čovek pravi bilans svoga svakodnevnog rada, da neustrašivo proverava sebe, da analizira svoj rad, da hrabro kritikuje svoje nedostatke i pogreške, da razmišlja kako bi postigao što bolje rezultate svoga rada i da neprekidno radi na svome usavršavanju. Ovo se tiče književnika isto toliko koliko i ma kog drugog radnika. Onaj ko se boji samokritike, taj je prezrena kukavica, taj nije dostojan da ga narod poštuje. (Buran aplauz.) Nekritičan stav prema svome radu, zamenjivanje principijelnih odnosa prema književnicima prijateljskim odnosima, veoma je raširena pojava u upravi Saveza sovjetskih pisaca. Uprava Saveza sovjetskih pisaca i napose njen predsednik, drug Tihonov, krivi su za nezgodne stvari koje su otkrivene u časopisima Zvezda i Lenjingrad, krivi su ne samo što nisu osujetili prodiranje štetnih uticaja Zoščenka, Ahmatove i drugih nesovjetskih pisaca u sovjetskoj literaturi, nego i što se nisu oduprli prodiranju tendencija i običaja tuđih sovjetskoj literaturi u naše časopise. Za nedostatke lenjingradskih časopisa kriv je i sistem neodgovornosti koji se odomaćio u rukovodstvu časopisa u situaciji kad se u uredništvima lenjingradskih časopisa nije znalo ko je odgovoran za časopis kao celinu, ko za pojedine njegove rubrike, kad nije moglo biti ni elementarnog reda. Taj nedostatak treba ispraviti. I zato je Centralni komitet svojom odlukom postavio glavnog urednika časopisa Zvezda, koji mora odgovarati za pravac časopisa, za visoke idejne i umetničke kvalitete priloga koji se u časopisu objavljuju. U časopisima, kao i u svakom drugom poslu, nered i anarhija se ne mogu trpeti. Potrebna je jasna odgovornost za pravac časopisa i sadržaj materijala koji se objavljuje. Vi morate obnoviti slavne tradicije lenjingradske književnosti i lenjingradskog ideološkog fronta. I boli i vređa što su lenjingradski časopisi, koji su uvek bili rasadnici naprednih ideja, napredne kulture, postali utočište bezidejnosti i trivijalnosti. Treba vratiti čast Lenjingradu kao naprednom i ideološkom i kulturnom centru. Treba imati na umu da je Lenjingrad bio kolevka boljševičkih lenjinističkih organizacija. U njemu su Lenjin i Staljin položili temelje boljševičke partije, temelje boljševičkog pogleda na svet, boljševičke kulture. 106

107 Obnoviti i razviti dalje ove slavne tradicije Lenjingrada to je stvar časti lenjingradskih pisaca, lenjingradskog partijskog aktiva. Zadatak radnika ideološkog fronta u Lenjingradu, a u prvom redu pisaca, sastoji se u tome da iz lenjingradske književnosti isteraju bezidejnost i trivijalnost, da visoko dignu zastavu napredne sovjetske književnosti, da ne propuste nijednu mogućnost za svoj idejni i umetnički razvitak, da ne zaostanu za savremenom tematikom, da ne zaostanu iza zahteva koje narod postavlja, da na sve moguće načine razvijaju smelu kritiku svojih nedostataka, ne udvoričku, ne grupašku i familijarnu, već pravu, smelu i nezavisnu idejnu boljševičku kritiku. Drugovi, sada vam mora biti jasno kakvu je grubu pogrešku učinio Lenjingradski gradski komitet partije, naročito njegovo Odeljenje za propagandu i agitaciju, i sekretar propagande drug Širokov, koji je bio postavljen na čelo ideološkog rada i na koga u prvom redu pada odgovornost za srozavanje ovih časopisa. Lenjingradski komitet partije učinio je grubu političku grešku, donevši krajem juna odluku o novom sastavu uredništva časopisa Zvezda u koje je ušao i Zoščenko. To što su sekretar Gradskog komiteta partije, drug Kapustin i sekretar Gradskog komiteta za propagandu, drug Širokov, sproveli takvu pogrešnu odluku, može se objasniti samo političkim slepilom. Ponavljam da sve te greške treba što je moguće brže i odlučnije ispraviti da bi se obnovila uloga Lenjingrada u idejnom životu naše partije. Svi mi volimo Lenjingrad, svi mi volimo našu lenjingradsku partijsku organizaciju kao jedan od najboljih odreda naše partije. Lenjingrad ne sme biti utočište za razne književne prišipetlje i probisvete koji žele da iskoriste Lenjingrad za svoje ciljeve. Zoščenku, Ahmatovoj i njima sličnim nije drag sovjetski Lenjingrad. Oni bi hteli da u njemu vide oličenje drugog društveno-političkog poretka i druge ideologije. Stari Petrograd, Bronzani jahač kao simbol tog starog Petrograda eto šta lebdi pred njihovim očima. A mi volimo sovjetski Lenjingrad. Lenjingrad kao napredni centar sovjetske kulture. Slavna kohorta velikih revolucionarnih i demokratskih pregalaca koje je dao Lenjingrad to su naši direktni preci od kojih vodimo svoje rodoslovlje. Slavne tradicije savremenog Lenjingrada su dalji razvitak tih velikih revolucionarnih demokratskih tradicija koje mi ne zamenjujemo ničim. Neka lenjingradski aktiv smelo, bez osvrtanja nazad, bez zaglađivanja, izvrši analizu svojih grešaka, kako bi što bolje i brže popravio stvar i krenuo napred naš idejni rad. Lenjingradski boljševici moraju ponovo zauzeti svoje mesto u redovima prvoboraca i predvodnika u delu formiranja sovjetske ideologije i sovjetske društvene svesti. (Buran aplauz.) Kako se moglo desiti da Lenjingradski gradski komitet partije dozvoli takvu situaciju na ideološkom frontu? Očigledno, on se zaneo tekućim praktičnim radom na obnovi grada, na podizanju njegove industrije, a zaboravio je na značaj idejnovaspitnog rada, i to zaboravljanje je skupo stalo lenjingradsku organizaciju. Idejni rad se ne sme zaboravljati! Duhovno bogatstvo naših ljudi isto je tako važno kao i materijalno. Ne može se živeti na slepo, ne vodeći brigu o sutrašnjic ne samo u oblasti materijalne proizvodnje, nego ni u ideološkoj oblasti. Naši sovjetski ljudi toliko su porasli da neće gutati svaku duhovnu produkciju koja im se servira. Kulturni radnici i umetnici koji ne budu izmenili svoj rad i koji ne budu mogli zadovoljiti povišene potrebe naroda mogu brzo izgubiti narodno poverenje. Drugovi, naša sovjetska književnost živi i mora živeti za interese naroda, za interese otadžbine. Književnost je krvno vezana s narodom. I zato narod gleda na svaki vaš uspeh, na svako značajno delo, kao na svoju pobedu. Zato se svako uspelo delo može uporediti s dobijenom bitkom ili s velikom pobedom na privrednom frontu. I obratno, svaki neuspeh sovjetske književnosti duboko vređa i boli 107

108 narod, partiju, državu. A to baš ima u vidu odluka CK, koji se stara o interesima naroda, o interesima njegove književnosti i koga veoma uznemiruje stanje stvari kod lenjingradskih pisaca. Ako bezidejni ljudi imaju nameru da lenjingradski odred sovjetskih književnih radnika liše njegove baze, ako imaju nameru da potkopaju idejnu stranu njihovog rada, da liše stvaralaštvo lenjingradskih pisaca njegovog značaja za društveni preobražaj, Centralni komitet se nada da će lenjingradski pisci naći u sebi snage da učine kraj svim pokušajima da se književni odred Lenjingrada, njegovi časopisi, skrenu na put bezidejnosti, besprincipijelnosti i apolitičnosti. Vi ste postavljeni na prvu borbenu liniju ideološkog fronta, vi imate ogromne zadatke, zadatke od međunarodnog značaja, i to treba da povisi osećanje odgovornosti svakog pravog sovjetskog književnika pred svojim narodom, državom i partijom, da povisi svest o važnosti one dužnosti koju vrši. Buržoaskom svetu se ne sviđaju naši uspesi kako u zemlji tako i na međunarodnoj areni. kao rezultat drugog svetskog rata, učvrstile su se pozicije socijalizma. Pitanje socijalizma postavljeno je na dnevni red u mnogim zemljama Evrope. To se ne sviđa imperijalistima svih boja, oni se boje socijalizma, boje se naše socijalističke zemlje koja je obrazac za čitavo napredno čovečanstvo. Imperijalisti, njihovi idejni slugani, njihovi književnici i novinari, njihovi političari i diplomati nastoje na sve moguće načine da oklevetaju našu zemlju, da je prikažu u nepravilnom svetlu, da oklevetaju socijalizam. U tim uslovima, zadatak sovjetske književnosti sastoji se ne samo u tome da na udarac odgovara udarcem protiv svih tih gnusnih kleveta i napada na našu sovjetsku kulturu, na socijalizam nego i da smelo šiba i napada buržoasku kulturu, koja se nalazi u stanju senilnosti i raspadanja. Ma u kakvu lepu formu bilo zaodeveno stvaralaštvo pomodnih savremenih buržoaskih zapadnoevropskih i američkih literata, kao i filmskih i pozorišnih režisera, oni ipak neće moći da spasu i podignu svoju buržoasku kulturu jer je njena moralna osnova trula i kužna, jer je ta kultura stavljena u službu privatno-kapitalističke svojine u službu egoističkih, koristoljubivih interesa buržoaskih vrhova društva. Čitav buljuk buržoaskih književnika, filmskih i pozorišnih režisera, nastoji da skrene pažnju naprednih društvenih slojeva s akutnih pitanja političke i socijalne borbe, i daje usmeri na banalnu, bezidejnu književnost i umetnost, punu gangstera, varijetetskih lepotica, veličanja preljube i doživljaja svakojakih avanturista i probisveta. Dolikuje li nama predstavnicima napredne svetske kulture, sovjetskim patriotima, uloga metanisanja pred buržoaskom kulturom ili uloga učenika?! Razume se, naša književnost, koja odražava poredak viši od ma kog buržoasko-demokratskog poretka, i kulturu kudikamo višu od buržoaske kulture ima pravo na to da uči druge novom, opštečovečanskom moralu. Gde možete naći takav narod i takvu zelju kao što je naša? Gde možete naći takve divne osobine ljudi kakve je ispoljio naš sovjetski narod u Velikom otadžbinskom ratu, i kakve svakodnevno ispoljava u radnim naporima, prelazeći na miran razvitak i privrednu i kulturnu obnovu! Naš narod se svakodnevno uzdiše sve više i više. Mi danas nismo ono što smo juče bili, a sutra nećemo biti ono što smo danas. Mi više nismo oni Rusi koji su bili do godine, i Rusija više nije ona ista, i naš karakter nije onaj isti. Mi smo se izmenili i porasli zajedno s onim ogromnim preobražajima koji su iz osnova izmenili lik naše zemlje. Pokazati te nove visoke osobine sovjetskih ljudi, pokazati naš narod ne samo u njegovoj sadašnjici, nego zaviriti i u njegovu sutrašnjicu, pomoći da se reflektorom obasja put napred to je zadatak svakog savesnog sovjetskog pisac. Pisac se ne može vući na repu događaja, on mora koračati u prvim redovima naroda, pokazujući narodu put njegovog razvitka. Pisac mora vaspitavati narod i idejno ga naoružavati, 108

109 rukovodeći se metodom socijalističkog realizma, izučavajući savesno i pažljivo našu stvarnost, nastojeći da dublje pronikne u suštinu procesa našeg razvitka. Odabirajući najbolja osećanja i odlike sovjetskog čoveka, otkrivajući pred njima njegovu sutrašnjicu, mi u isto vreme moramo pokazati našim ljudima kakvi oni ne smeju biti, moramo šibati ostatke jučerašnjice, ostatke koji smetaju sovjetskim ljudima da idu napred. Sovjetski pisci moraju pomoći narodu, državi, partiji da vaspitaju našu omladinu kao bodru omladinu koja veruje u svoje snage i ne preza ni pred kakvim teškoćama. Ma koliko se buržoaski političari i književnici upinjali da od svojih naroda sakriju istinu o uspesima sovjetskog poretka i sovjetske kulture, ma koliko pokušavali da spuste gvozdenu zavesu preko koje ne bi mogla prodreti u inostranstvo istina o Sovjetskom Savezu, ma koliko se oni trudili da umanje stvarni porast i zamah sovjetske kulture svi ti pokušaji osuđeni su na propast. Mi vrlo dobro znamo snagu i preimućstvo naše kulture. Dovoljno je pomenuti dirljive uspehe naših kulturnih delegacija u inostranstvu, našu fiskulturnu paradu itd. I zar mi da metanišemo pred čitavom tom inostranštinom ili da zauzimamo pasivno-odbrambenu poziciju! Kad su feudalni poredak i, posle, buržoazija u periodu svoga procvata mogli da stvore umetnost i književnost koje su podupirale nastajanje novog poretka i pevale slavopojke njegovom procvatu, onda smo mi, novi socijalistički poredak, kao ovaploćenje svega najboljeg u istoriji ljudske civilizacije i kulture, utoliko pre u stanju da stvorimo najnapredniju književnost na svetu, koja će ostaviti daleko iza sebe najbolje primere stvaralaštva starih vremena. Drugovi, šta zahteva i šta hoće Centralni komitet? Centralni komitet partije hoće da lenjingradski aktiv i lenjingradski pisci dobro shvate da je nastupilo vreme kada je preko potrebno da naš idejni rad podignemo na visok nivo. Pred mladim sovjetskim pokolenjem stoji zadatak da ojača snagu i moć socijalističkog sovjetskog poretka, da potpuno iskoristi pokretne snage sovjetskog društva za novi, neviđeni procvat našeg blagostanja i kulture. Za te velike zadatke mlado pokolenje se mora vaspitavati tako da se ne boji prepreka, da ide u susret tim preprekama i da ih ume savlađivati. Naši ljudi moraju biti obrazovani, visoko idejni ljudi, s visokim kulturnim i moralnim zahtevima i ukusom. Radi toga je potrebno da naša književnost, naši časopisi ne stoje po strani od savremenih zadataka, nego da pomažu partiji i narodu da vaspitavaju omladinu u duhu požrtvovane predanosti sovjetskom poretku, u duhu požrtvovanog služenja interesima naroda. Sovjetski pisci i svi naši ideološki radnici stavljeni su danas na prvu borbenu liniju jer se u uslovima mirnog razvitka ne smanjuju, nego naprotiv rastu zadaci ideološkog fronta, u prvom redu književnosti. Narod, država, partija, žele da se književnost ne udaljava od savremenosti nego da se aktivno umeša u sve grane sovjetskog života. Boljševici visoko cene književnost, oni jasno vide njenu veliku istorijsku misiju i ulogu u jačanju moralnog i političkog jedinstva naroda, u okupljanju i vaspitavanju naroda. Centralni komitet partije želi kod nas izobilje duhovne kulture, jer u tom bogatstvu kulture vidi jedan od glavnih zadataka socijalizma. Centralni komitet partije je uveren da će lenjingradski odred sovjetske književnosti, moralno i politički zdrav, brzo ispraviti svoje pogreške i zauzeti mesto koje mu pripada u redovima sovjetske književnosti. CK je uveren da će nedostaci u radu lenjingradskih pisaca biti savladani i da će idejni rad lenjingradske partijske organizacije za najkraće vreme biti podignut na visinu koja je danas potrebna u interesu partije, naroda, države. (Buran aplauz. Svi ustaju.) 109

110 na osnovu štampanog izdanja priredio: Bojan Savić Ostojić 110

111 KNJIGE 111

112 davor ivankovac tri rata miljenka jergovića fikcionalno svedočanstvo Miljenko Jergović Levijeva tkaonica svile Fraktura 2014 Događa se to s književnim gromadama, Nobelovcima i piscima takvog formata da nakon što umru (tj. odu Bogu na istinu, kako bi to rekao narodski pripovjedač) objave im sabrana djela u desetinama tomova, a onda autistični urednici, opčinjeni studenti i drugi vrijedni ljudi po ladicama, bilježnicama, džepovima starih kaputa, sa zidova ludnica, margina rukopisa i razglednica skupe pabirke neobjavljenih bilješki, pjesama, crtica i skica, dosjetki i fragmenata i time zaokruže genijev opus. Ima to smisla, jer od autora kojega izrazito cijenimo, a više ne piše, želimo pročitati i ono manje vrijedno, što je iz raznoraznih razloga on sam izbacio iz svojih djela (i jednako tako iz raznoraznih razloga sačuvao po ladicama). Znaju to urednici, pa odabiru ono što je autor odbacio, a nije više u poziciji da odlučuje i brani se. Miljenko Jergović još nije umro, pa je izbor ili zbir (to ne saznajemo) njegovih skica, fragmenata, pjesama, bilješki iz bilježnica i dnevničkih zapisa pod naslovom Levijeva tkaonica svile mogao napraviti on sam. Već tu je korak ispred književnih pokojnika odradio je autorski i urednički posao u jednom, što će reći da je bio u mogućnosti, jošte živ, promisliti koncept, popraviti stil koliko se to dalo, između kolodvora i ratova, i sve posložiti u dopadljiv slijed, uglancati dakle rukopis, a onda fingirati zagrobnu razbarušenost, nemarnost, nedovršenost. Tako je Levijeva tkaonica svile estetski znatno uspjelije djelo od sličnih pabiraka pokojnih književnih genija. No time ona nije izgubila smisao i šarm, kao što ćemo vidjeti, jer Jergovićeva Tkaonica znatno je kompleksnije djelo od sličnih Frakturinih izdanja (Gromača, Rešicki), čak bi se moglo govoriti i o eksperimentalnom romanu-igri. To bi prije svega bila igra forme, kao 112

113 posljedica poigravanja s pripovjednim instancama. Knjiga je podijeljena u osam numeriranih poglavlja, od kojih se većina zapravo sastoji od proznih fragmenata koje bismo žanrovski najpreciznije mogli odrediti kao crtice i vrlo kratke priče. Uz njih, svako poglavlje sadrži i poneku pjesmu i dnevnički zapis. S formalne strane, monotonija knjige tako je uspješno razbijena, dodatno pridonoseći dinamičnosti, a simulacija sabiranja raznorodnih fragmenata znatno usavršena, no s tematskog gledišta, knjiga je izrazito koherentna: fragmenti su uglavnom samrtnog ugođaja, pogrebnog, nekrološkog, s fiksacijom na NDH, Židove i Auschwitz, što su i dosad bile Jergovićeve tematske preokupacije uz posljednji rat u Bosni i opsadu Sarajeva, a njima odnedavno (intenzivnije od romana Rod i obljetničarskih feljtona u Jutarnjem listu) pridodaje i svoj treći duboko proživljeni rat, onaj Prvi. Naime, radi se o tri rata pripovjedne instance u tekstu, a ne o tri rata autora Miljenka Jergovića. Ovdje ne smijemo zaboraviti na temeljnu teorijsku distinkciju autor-pripovjedač/lirski subjekt, čijem strogom nepridržavanju u fikcionalnim djelima lako možemo biti zavedeni na čitanje u autobiografskom ključu, osobito kada nam je podmetnuta dnevnička forma, što bi u slučaju Tkaonice, ali i drugih kompleksnih Jergovićevih djela, bilo izrazito pogubno. Na to je upozorio i sam autor u jednom intervjuu povodom Roda, upozorivši na fikcionalnu narav svojih književnih djela i naratora, čega kritičari najčešće nisu svjesni, pa u izmišljenim likovima i naratorima traže autorove stavove i obiteljsku povijest, vade ih iz šireg konteksta i denunciraju ga kao osobu, tj. građanina. Tim ratovima Jergovićevi pripovjedači i lirski subjekti neprekidno se vraćaju, gotovo ritualno simulirajući mitski vječni prezent (inače karakteristiku svijesti plemenskog ili pak shizofrenog subjekta) sve je sada, upravo se događa i događat će se zauvijek, a tiče se izravno mene. Lakanovski rečeno, u simboličkom poretku pripovjedačeve stvarnosti radi se o traumatskim jezgrama oko kojih subjekt neprekidno kruži, petlja i raspetljava, zapliće se. Tekstovi Jergovićevih fikcionalnih naratora vrlo su podatni za takvu analizu. Obratimo primjerice pažnju na Dnevnik ovog ljeta u četvrtom poglavlju. Jergović tu očito konstruira psihički traumatiziranog pripovjedača koji se mentalno ne uspijeva pomaknuti s mjesta i iz vremena tragedije, što je glavna karakteristika PTSP-a. Kako drukčije objasniti ovakav dnevnički zapis od 29. juna 2013.: Cijeloga su jutra moji školski drugovi ubijali princa. Ovdje imamo ubijanje kao trajanje, ne kao čin, mada je žrtva u jednini: ne prinčevi, nego princ. Traumatičan događaj izobličio je pripovjedačev doživljaj vremena, pa je čin jednog ubojstva rastegnut na vremenski period cijeloga jutra. Radi se možda o pripovjedačevu sjećanju na ubojstvo Franje Ferdinanda, ali u to ne možemo biti sigurni, jer ne znamo koju je školu i kada pohađao. U zapisu istoga dana pripovjedač je asocijacijom već u Drugom ratu i bilježi ovakvo halucinantno svjedočanstvo: Krov hotela. U zaljevu deset teretnih brodova čeka istovar u lukama Trst i Koper. Ranžirni kolodvor. More premreženo željezničkim šinama. Logori na otocima. Da pripovjedna instanca spomenutog dnevnika ima ozbiljnih duševnih tegoba, poput deluzija, grandomanije i disocijativnih poremećaja, vidi se iz ostalih njegovih bilješki. U jednoj, od 19. juna, govori o mladiću koji je djelovao normalno, a kojega su 1960-ih zatvorili na psihijatriju jer je tvrdio da je osobno poznavao A. G. Matoša koji je umro Tu možda pripovjedač o sebi piše u drugom licu, što znači da Jergović u biti konstruira pripovjedača kao starca (danas bi imao preko sedamdeset). Pustit će ga kad tu stvar zadrži za sebe, kaže na kraju bilješke, a s obzirom da cijeloga ljeta subjekt putuje, znači da je tako i postupio, ali ne i ozdravio (ako je vjerovati lokacijama iz njegova suludog dnevnika). Jer 25. juna opet je u Drugom ratu, ali sada s Krležom: M. 113

114 Krleža stajao je smrtimice i prema jednima i prema drugima. Kasnije, 4. augusta, ne samo da poznaje velikane, nego se s njima uspoređuje: Zajedničko Andriću i Krleži česte su žalbe na nesanicu. Nikada nisam ne spavao. Uočavamo da subjekt, naoko svjestan datuma i lokacije, nikako to ne uspijeva zapravo prihvatiti, nikako da u potpunosti prispije u sadašnjost, u stvarnost, u suvremeni svijet, kako piše 29. juna: Ručak, nelagoda od privatnih odnosa, potreba da se bude daleko. Daleko u prostoru i vremenu, rekli bismo. Pripovjedač je doista uvjeren da je proživio Holokaust, naime, on svoju traumu precizno locira u Holokaust i stoga mu se stalno vraća. Ničim izazvan, 28. juna piše o poljskim zubarima koji su sovjetskim oficirima ugrađivali zube od lažnog srebra. Sve u svijetu koji ga okružuje podsjeća ga na to razdoblje života, kako piše dne 20. jula: Dječak je prolio sok po stolu. Otac, mišićavi tip u crnoj majici bez rukava, reagira mirno. Kajka da zvuči vedrije. Podsjeća na čuvara logora u istočnoj Poljskoj, nakon svršetka radnog vremena. 3. jula pak, pisao je (a dakle i mislio) o Kvaterniku, a 16. augusta o Hitleru i Džingis-kanu. Kako objasniti subjekta koji godine tako misli i piše? Možda nam može pomoći medicinski priručnik, gdje pod shizoidna ličnost čitamo: Ljudi kod kojih je zastupljena shizoidna osobnost povučeni su u sebe i osamljeni. Emocionalno su vrlo hladni i često nisu društveni. Zabavljaju ih njihove vlastite misli te su puni straha od blizine i intimnosti s drugim ljudima. Uobičajeni mehanizam njihovog razmišljanja je maštanje. Sve što piše duševno pomućena pripovjedna instanca čini nam se znakovito i podatno za analizu, jer svaka rečenica i svaki zapis jedan su simptom, svjedočanstvo njegove izobličene percepcije svijeta i suvremenosti, ali i samoga sebe. Osobito je zanimljiv zapis od 23. augusta: Vi Bosanci imate iskrivljeno mišljenje, govori mi, i prstom vrti oko sljepoočnice. Naročito o Hrvatima, naglašava. Čovjek ispred dućana u Lukavcu. Što to čitamo? Prvo, iz čovjekovih riječi saznajemo da je pripovjedač Bosanac, ali ne saznajemo odakle čovjeku ispred trgovine u Lukavcu takva saznanja o njemu na osnovu fizionomije, frizure, odjeće, automobila, kupljenih namirnica? Drugo, čovjek ispred trgovine očito shvaća da pripovjedač nije sav svoj (vrti prstom oko sljepoočnice), ali iz nekog razloga generalizira govoreći u drugom licu množine vi Bosanci ( ) o Hrvatima. Tko tu zapravo aludira na ludilo cijele etničke skupine, čovjek ispred trgovine ili fiktivni autor zapisa čijim megalomanskim sklonostima poistovjećivanju i nesporazumima s kalendarom svjedočimo kroz cijeli dnevnik? I kako mu vjerovati, kad već sutra, 24. augusta, tvrdi da je dobio telefonski poziv od mrtvaca! Kaže ovako: Ne zna da ga sahranjuju, pa mu moram lagati. Toliko toga! Mrtvac ne zna da je mrtav, no ipak zove telefonom, što znači da je živ, pa nam se nameće logičan zaključak da se onda podrazumijeva to što ne zna da je mrtav, kad nije. No ipak ga sahranjuju živoga? I to s mobitelom? Zašto? I zašto mu pripovjedač mora lagati? Zar čovjek ne vidi da je zatvoren u lijesu? Pet dana kasnije, 30. augusta, pripovjedaču je nenadano loše, nervozan je i ne može govoriti. Opet u paradoksalnom nesporazumu s okolinom: Grad je prazan, iako je posvuda gužva. Valja priznati da je Miljenko Jergović s doista briljantnom uvjerljivošću konstruirao shizofrenog pripovjednog subjekta koji se izražava dnevničkom formom, starom, ali inovativnom u smislu kratkoće zapisa. Nestabilna pripovjedna svijest ne bi ni bila u stanju bilježiti duže pasaže a da ne pokida uzročnoposljedičnu nit među mislima i rečenicama. Fragmentarno percipiranje stvarnosti jedino se moglo odraziti kroz dnevničke sms-zapise odnosno bolničke tvitove, što je ovdje dosljedno provedeno, zapravo kroz cijelu knjigu. Subjekt istraumatiziran trima ratovima u kojima vjeruje da je sudjelovao knjigu otvara kratkom pjesmom 114

115 Spavaš budiš se spavaš kojom evocira posljednje sarajevske dane mira godine, stvarajući izrazitu dramsku napetost, nakon koje znamo što slijedi. Potom se učestalo sjećanjima vraća u Drugi, ali i Prvi svjetski rat. Tako u poglavlju Prepisano iz zelenog notesa između ostalog i sasvim nenadano saznajemo i telefonski broj trgovca Lava Stokana koji je živio u Sarajevu, ali ne saznajemo tko je koga zvao. Osobito ga vlakovi, vagoni i željeznica podsjećaju na Holokaust, što ne čudi za nekoga tko vjeruje da je bivao deportiran u logore: Savska ulica, kod Ciboninog tornja, nadvožnjak pod kojim miriše karbolineum, mirišu drveni pragovi željezničke pruge: Auschwitz, djetinjstvo, djed. Tu prolazim. Kad putuje sjevernom Italijom, željeznička pruga u njemu ne budi niti jednu drugu ili drugačiju asocijaciju osim ovakvih, kako piše u Dnevniku s putovanja, poglavlje tri (pritom obratite pažnju na izmjenu glagolskih vremena u sve tri rečenice): Putovanje prugom kojom su se milanski Jevreji vozili prema Auschwitzu. Samo što na njihovim vagonima nema prozora, da se gledamo. Ovom prugom putovao je Primo Levi. Subjekt se uživljava u to vrijeme i sudbinu Židova, putuje vagonima kojima su oni putovali, stavlja se u njihovu kožu da bi patio s njima, da bi se nekako iskupio za ono što im je učinjeno mada sam ništa nije kriv; on kao da žali što se to i njemu nije dogodilo, i tu je vrhunac humaniteta zapravo, između subjekta i humanosti tu je znak jednakosti. Radi se o istinskom kršćanskom supatništvu u bijedi i nesreći. Ipak, Levi iz naslova knjige nije spomenuti Primo Levi, ime je preuzeto iz istoimene pričice s početka drugog poglavlja u kojoj iz druge ruke (priča u priči, kao klasična postmodernistička mistifikacija porijekla priče) govori o sarajevskom Židovu Leviju koji je u devetnaestom stoljeću otvorio tkaonicu svile, sve dok mu je neki zavidljivci nisu zapalili. Stavljanjem toga naslova za naslov cijele knjige razumljivo je iz šireg konteksta psihotraumatiziran subjekt se ne uživljava samo u sudbinu protjeranog sarajevskog Židova, nego od njegovog tkanja svile čini metaforu tkanja teksta, on je dakle progonjeni pisac kojemu zavidljivci spaljuju djela. Bilo bi pretjerano i neumjesno ovdje govoriti o nekakvom šifriranom autorovom obračunu s kritičarima, tu smo distinkciju već odradili, baš naprotiv naslovnom se pričicom dijagnoza vješto konstruiranog narcisoidnog i egomanijačkog pripovjedača samo potvrđuje i produbljuje. To uživljavanje u povijesnu tragediju nastavlja se čak i u snovima, pa tako u sedmom poglavlju u pričici jednostavno naslovljenoj Luburić čitamo: Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi. Time subjekt opet razotkriva nekoliko stvari bitnih za razumijevanje teksta, ali i njega samoga: prvo, on je i prije rata bio opterećen hrvatskim nacifašizmom, mada ne kaže prije kojeg rata, ali vjerojatno prije ovog posljednjeg (mada za subjektnu svijest s takvim tegobama nije isključeno da se iz suvremenosti dislocirao u 1930-e kako bi prorekao dolazak NDH i Luburića); i drugo, ako je san, po Freudu, ispunjenje (podsvjesne) želje, onda on to doista i želi, biti žrtva naime, žrtva hrvatskog nacifašizma. Priča Luburić prvo je malo remek-djelo psihološke literature, psihotičnog magijskog realizma, kojega Jergović konstruira u prvom licu jednine, poigravajući se s pripovjednim razinama, mistificirajući i zamagljujući porijeklo teksta, zavodeći čitatelja na krivi trag i pomičući horizont očekivanja. Razumljivo je da subjekt koji želi biti žrtva fašista mora biti antifašist, stoga on taj antifašizam neprekidno mora potvrđivati, ponavljati, naglašavati općepoznate stvari, npr. da su Kvaternik, Luburić i ostala ustaška družina zapravo monstruozni ubojice i zločinci, a ne pitomi vrtlari; tim naoko informacijskim i motivskim viškovima pripovjedač se, uživljen u žrtvu koja to nije, nedvosmisleno svjetonazorski određuje i pozicionira u konstelaciji fiktivnih likova i povijesnih ličnosti s kojima opći na dnevnoj bazi. 115

116 Knjiga završava kako i počinje, pjesmom La linea, u kojoj lirski subjekt progovara meta-autopoetički, tvrdeći da nije bosansko-hrvatski pisac, nego je ušao u poetiku crtice, dakle one između: Hodam niz nju / S jednoga na drugi / Kraj. U podnaslov pjesme pripovjedna instanca duhovito podmeće Bilješku o autoru, dokraja nas teorijski provocirajući. Oprezniji i pozorniji čitatelj odmah će to ispravno kontekstualizirati kao daljnju igru s dosjetkom o hodu po crticama, u ovom slučaju crticom između autora, pripovjedača i lika iz čuvene Lotmanove trijade (autor-pripovjedač-lik). To prvo lice jednine, taj jaki lirski Ja, koji jedini može simulirati uvjerljivost i autentičnost teksta hoda tom crticom između autora i pripovjedača, ili pak između pripovjedača i lika, samo s jednim literarnim razlogom da bi nas zbunio, začudio, zaveo na krivi trag. To je samo naoko u protuslovlju s onim što smo dosad pročitali, od čovjeka ispred trgovine koji ga je proglasio Bosancima, pa do poetske bilješke s početka knjige, primjerice, u kojoj se subjekt prohrvatski orijentira: Slijepi boksač, meč protiv čovjeka koji vidi. U Zagrebu, s jeseni Kratka priča. Iako je moguće da u tekstu pjesničkih nagnuća s jeseni slijepi boksač zapravo nije Tuđmanova Hrvatska bez vojske, a čovjek koji vidi moćna JNA, nego recimo, metafora događanja i odnosa snaga u Vukovaru, no otvoreno je pitanje odakle pripovjedaču ideja za takvu priču (zapravo za bilješku o ideji za priču) i kako ju dalje semantizirati i kontekstualizirati. Poteškoće s nacionalnim određenjem subjekta koji želi biti Židov (i to stradali Židov), a nije, razumljive su same po sebi i valja ih upisati u najširi kontekst njegove dijagnoze i tek su jedna od mnogih nijansi maestralne psihološke karakterizacije glavnoga likapripovjedača. S tog gledišta, Levijeva tkaonica svile zapravo je vrlo uspio roman, možda i najbolji Jergovićev, neprekidno na rubu lirske proze (na crtici između poezije i proze), postmodernistički fragmentaran i eksperimentalan koji formom simulira zbirku neobjavljenih fragmenata pokojnog književnog genija, a na okupu ih drži i prožima maestralno osmišljena i dosljedno provedena duševno labilna pripovjedna instanca koja, paradoksalno, unatoč svim svojim pomutnjama i proturječjima, zadržava visoku razinu pismenosti i stilske ujednačenosti, a djelu kao cjelini daje smisao. U hrvatskoj književnosti (ili postjugoslavenskoj, ako hoćete) trenutno nema ničeg sličnog. Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984) diplomirao na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavio zbirke poezije: Rezanje magle (2012) i Freud na Facebooku (2013). Piše kritike i eseje. 116

117 tomislav augustinčić gusti opis g/grada Marjan Čakarević 7 reči grada Nezavisna izdanja Knjižuljak, Beograd, U ljeto čitao sam zbirku pjesama Jezik (2014) Marjana Čakarevića (1978). Čakarevićevo pisanje ostavilo mi je toliki utisak da kada mi je prijatelj rekao da ima primjerak zbirke 7 reči grada (2014) četvrte zbirke pjesama ovog pjesnika, objavljene u biblioteci Patenti od strane udruženja građana Knjižuljak tražio sam da mi je posudi odmah nakon što je završio sa čitanjem. A onda sam se upustio u pisanje ovog prikaza (a ne književne kritike), u duhu gustog/podrobnog opisa (thick description) matične mi etnologije i (kulturne) antropologije. 7 reči grada kao zbirka dosljedna je Čakarevićevom pjesničkom stilu i izrazu, i poznavatelje Jezika neće dočekati drastična promjena u načinu pisanja; obje zbirke u stilskom su kontinuitetu. U usporedbi sa Jezikom, čitatelji će ipak lako uočiti temeljnu razliku zbirki Čakarevićevim pjesmama u 7 reči grada primjetno nedostaje sva ona u Jeziku često korištena interpunkcija (točnije točka). U Jeziku je redovito korištenje točke imalo više efekata: naizgledno zatvaranje ili ograničavanje, izlomljenost; prenošenje samo fragmenata rečenice i sažete misli, u gotovo egzistencijalnoj nemogućnosti drugačijeg načina pjevanja u mreži jezika ; istovremeno i autoritetno priopćavanje i zaključivanje, znalačko konstatiranje, profesorsko poentiranje. Ni u jednoj od devet pjesama 7 reči grada (izuzev samih naslova i skraćivanja imena u jednoj posveti) nema nijednog interpunkcijskog znaka. Čakarević time gotovo da nuka čitatelja na čitanje pjesama u jednom dahu, bez stanke, kao da se u gradu ne može a da se ne izrekne sve odjednom, kao da je sve povezano; ili da čitatelj nametne 117

118 vlastitu interpretaciju, uvede točku, pokuša mapirati zaokruženje misli i pauze u pjesmi. Dok su se pjesme u Jeziku mogle čitati fragment po fragment e da bismo se zaplitali i prepuštali mreži mogućih povezivanja i rastavljanja u 7 reči grada sve je otvoreno i već se nalazimo upleteni u mreži sa potrebom da je razmrsimo (revolucijom?). No upravo mi se to čini kao jedna od izuzetnih kvaliteta Čakarevićeve poezije pišući o jeziku ili o gradu, implicitno će nukati čitatelja da promišlja o korištenom jeziku i korištenju jezika. Sveukupno sastavljena od devet pjesama, zbirku čini kompaktna cjelina od osam pjesama i BONUS GRAD pjesma Zagreb, u tijelu zbirke izdvojena vlastitom naslovnom stranicom. Mogli bismo pretpostaviti da, izuzev Zagreba, ostale pjesme stoje kao pjesme-sastavnice poeme o jednom gradu. Čakarević svaku naslovljava prostorom i/ili vremenom: Jesen. Ugao Đuke Dinić i Vojvode Bogdana; Tašmajdan; U blokovima; Idiot. Na uglu Takovske i Dalmatinske; Rakovica; Savamala; Okretnica. Ugao Ustaničke i Bulevara; Iako sam neke lokalitete poznavao po spomenima i pričama prijateljima, tek sam guglanjem otkrio da se radi o stvarnim lokalitetima Beograda. Dijelom iz vlastita neznanja, a dijelom iz iskustva čitanja Jezika, činilo mi se da su Čakarevićeve pjesme više o (apstraktnom) Gradu nego konkretnom (Beo)gradu, da je sasvim nebitna fizička smještenost i konkretnost lokaliteta, da g/grad (Beograd) nije potrebno prostorno definirati i imenovati. Čakarević to sam, uostalom, ne čini. Možda će beogradska publika, ili čitatelji upoznati sa arhiteksturom Beograda, iščitavati i prepoznavati pojavnosti na tim lokalitetima meni nedostupnim shvaćanjem. No, kako će i Čakarević i sam opjevati, pojavnost grada i svega u njemu isprepletena je da se i gubi njegova (jednoobrazna) predmetnost u istovremenom po-unutrenju i apstrakciji jedan čovek jedan grad / strategija pojavljivanja / držim noć za ruku tumačim joj mikrotopologiju ( ) / jedan jezik svaki grad (Idiot. ). Konkretni se grad kao pojavnost gubi upravo ispisivanjem/opjevavanjem urbaniteta dijelova grada i gustim, temeljitim preplitanjem i umrežavanjem prostora, grupa, procesa, ličnosti. Već u prvoj pjesmi (Jesen. ) ugao postaje preplitanje javnog i privatnog prostora (kuće/stana i ulice), koji su toliko povezani da ih je lako zazvati ili mijenjati govori ono bitno čuva se u osnovnom prostoru / u ormanima na stolovima krevetima / vlažno je tamno kao u podrumu / gorko je kao u tuđem jeziku čini se nedostatno. Kao jedno od temeljnih preplitanja/umrežavanja, privatno-javno se nastavlja pojavljivati u cijeloj zbirci, postepeno uvodeći u sebe i osobe (ili skupine), radnje, (fiktivne) biografije i potencijalnosti događaja njih starica hrani koščicama tišine / ona razume politiku svetlosti crkva nije / bog u toplom drveću kriju se patuljci (Tašmajdan); posmatranost pristranost mogao bih / biti sused izašao iz mode ogledati se (Jesen. ). Konačno, upliće i samo vrijeme ( Noć je osnovni prostor grada / noću obasjan je vrt intimnost je u sobama, Idiot. ) Ispisujući urbanitet, Čakarević će nagoviještati i (starije?) vizije tog urbaniteta U blokovima možemo nazrijeti prisutnost, natruhe socijalističkih urbanističkih planova i ideologija ( donosi se uredba u paukovoj mreži / u skladu sa pozitivnim iskustvima pripev rešenje / mora biti funkcionalno mora se misliti u / infinitivu moraju se zadovoljiti / potrebe građana, U blokovima). Čakarević povijest i sadašnjost nužno upliće u g/grad, ali ne u plošnom ispisivanju te povijesti i ideja. Vješto prepoznaje urbanističke planove kao jezik (diskurs?), a isto tako i (političku, gospodarsku, društvenu) tranziciju u arhiteksturi g/grada. Njezine učinke ispisuje pjesničkom suptilnošću; ona nam je prepoznatljiva i lako 118

119 je smještamo u svoje g/gradove; ona je duboko iskustvena (pjesnički će glas osjećati nelagodnu u tim prostorima), uopćena i dijeljena. Čakarević kritizira tranziciju, no ne zazivajući stare vizije ili zagovarajući nove utopije. Savamala, gdje [d]ole u gradu je grad tranzitna zona, bit će posvećena beogradskim hipsterima. Ondje Čakarević vidi da se radi o remiksovanoj verziji meša se da se dobije / neophodna kompaktna masa tačna forma takozvanih hipstera preokupiranih udovoljavanju šefovima, zadovoljnih i bez prigovora tranziciji koja ih oblikuje. Iskustvo tranzicije nije ograničeno na (pjesmu/prostor) Savamala, ono je prisutno i na/u Rakovici, nešto drugačije, a osobito drugačije na okretištu i kraju grada gdje će sve biti umorno, paranoično i bijesno, neizvedeno, propadajuće (v. Okretnica. ). Kao i u Jeziku, kritika je izražena kroz Čakarevićevo referiranje na (potencijalnu) revoluciju i borbu protiv mreže, jezika, prepletenosti g/grada, tranzicije; napetost dosljedno raste prema Datum i prostor te pjesme bit će pomak prema trenutku razrješenja, prema provedbi revolucije. No, Čakarević ovdje daje rezignirani ton, pomalo je ironičan prema događajnosti, ispisuje potencijalnosti i unatoč rastu napetosti, čini se da revolucija nije provedena ili da je nekako promakla, podbacila. U jednom razgovoru o zbirci Jezik, jedan je prijatelj u šali istaknuo kako Čakareviću svaka pjesma završava sa jezik, bilo da stoji kao zadnja riječ ili negdje u prostoru kraja pjesme. Upustivši se u mali eksperiment da pronađem sedam riječi grada, mogao bih ponuditi izbor: plod bog krov grad (ili jezik) konj dan (krivi) put (ili jezik). No slijedeći ono što bih se usudio nazvati Čakarevićevom pjesničkim, individualnim (meta?)diskursom grada, sasvim je nebitno koja je riječ zadnja. Samostalno, ovakav spisak riječi grada nema previše značenja, kao ni imenovanje g/grada; prepletenost je neizbježna; riječi i iskustva mjesta su neizdvojivi iz umreženosti sa drugim idejama i motivima u pjesmi u kojoj jesu i onoj kojoj prethode. Jezik u Čakarevićevoj zbirci postaje duboko iskustven, kao i sam g/grad. Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992) studira etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu, a istraživački se bavi književnoantropološkim temama i društvenim sjećanjem. Jedan je od voditelja serije tribina Krnja književnost u sklopu Booksinog programa Književni budoar. Piše poeziju. 119

120 muanis sinanović ranjeni burekom Rikardo Skica za petonožnog Aleksandera Nezavisna izdanja Knjižuljak, Skica za petonožnog Aleksandera izdanje je izdavačke kuće Knjižuljak, koja funkcioniše u iznajmljenom stanu na petom spratu stare gradske zgrade sa strmim stepenicama, na beogradskom Vračaru. U okviru Knjižuljka izlaze chapbook-ovi, a u njima nalazimo neke od najvitalnijih poetika mladih pesnikinja i pesnika s jugoslovenskog prostora. Chapbookovi su izuzetno jednostavne izrade, bez pravog poveza, ali dizajnirani tako da tehničku rudimentarnost izdignu u fetiš. Imaju uglavnom oko 30 strana. U Beogradu nema JAK-a, honorari za knjige su u načelu mizerni, institucionalna potpora za književnost ništa manje. Ove anegdotske podatke ne spominjem kao strane srpskoj mlađoj poeziji, već kao za nju konstitutivne. Daleko od toga, oni su za nju konstitutivni. Srpsko izdavaštvo je puno pukotina koje spretno uređivanje i samoorganizovanje uspešno ispunjava. Ipak, to nisu jedine tamošnje pukotine. Srbija kao sve države bivše Jugoslavije (donekle s izuzetkom Slovenije) jeste institucionalna ruševina, popucalo socijalno tkivo koje je mestimice rascepano, a sam život uopšte jeste improvizacija. Ali šta je drugo pesnički jezik nego jezik u kom se nalaze razvaline institucija, pucanja, raspada značenja i improvizacija? Ti materijalni uslovi upravo stvaraju izuzetno uzbudljive mlađe balkanske literarne pojave. Nije reč o romantiziranju, jednostavno je tako. Da bi spomenute institucionalne i socijalne pukotine zarasle, u ovim državama nastaju brojne supstitutivne formacije. U govoru se iskazuju kroz reprodukovanje mnogih opštih mesta. Poslušajmo 120

121 kafanske razgovore u tamošnjim gradovima; čućemo kako se opšta mesta nižu jedno za drugim. Iz tog fenomena potiču brojne meme na facebook stranicama, koje ta opšta mesta podvrgavaju objavljivanju i tim otuđenjem izazivaju smeh. A poezija, i to u izuzetnoj meri Rikardova, ne dopušta opšte mesto slabog zarastanja. To postiže na različite načine. Stavi ih, recimo, u naslov pesme, udaljivši ga od njihovih (ne)sadržaja. To je, primera radi, i naslov jedne od pesama: PROŠLO JE TO VREME KADA SU PEKARKE MESNATIH PRSTIJU BILE LJUBAZNE I RASPEVANE, SADA TI ANOREKSIČNE PRIKAZE DAJU ŠTAPIĆE SA NOKTIMA OD SEMENKI PA TI GLOĐI I CRKNI. Na ovaj naslov se ništa u pesmi ne nadovezuje; ovako smešten u (ne)kontekst, gde deluje predimenzionirano kao što je i svakodnevna izjava naslov stoji u svojoj otuđenosti. Isto tako, u samom sadržaju pesme nema značenjske koherencije. Rikardo to ne dozvoljava. Koherencija se pojavljuje na drugim mestima; pojedinačne slike, prizori i nova opšta mesta uključuju se u nizove koji su dinamični za interpretaciju, iz kojih izniču kao zasebni afektivni sklopovi. Oni su sastavljeni od teskobe i humornosti. Slike i prizori koji se smenjuju su apsurdno okrutni, povremeno nadrealistički, podsećaju na montipajtonovske crtane sekvence i smešteni su u savremenom Beogradu, čija je slika besmisla sastavljena upravo od tih opštih mesta. Na taj način se neka mudrost može preraditi, slično kao u snovima, u vizuelni prizor, gde deluje groteskno. Spomenuti humorni element već predstavlja otuđenje i u petlju združuje gomilu apsurdnih iskaza; ipak, teskoba kao protivteža sprečava da u smehu dođe do neutralizacije političkog naboja tog apsurda, neuralgičnih tačaka obrađenih glasova. A istovremeno, teskobu, koja bi mogla da preraste u stravu, u ravnoteži drži upravo taj humor. Mada se pesme na prvi pogled čine kao obična zafrkancija, njihova konstrukcija, kao što sam izneo, iznimno je precizna, i ta preciznost se održava s najvećom merom napetosti. Ovo je nekakva postpartizanska poezija (za postsocijalizam), pesnik je postpartizan koji pod postpartizanskim pseudonimom izvodi gerilske akcije u podzemlju propale metropole i ne dozvoljava mirenje sa stanjem. Kao što svojom pesničkom rečju operiše kao glavnim oružjem, tako i imena oružja ispisana brojevima mogu da postanu ubojito sredstvo. To je slučaj u pesmi MAKAZE, SEKIRU, PA ČAK I NAOŠTRENU LOPATU UMESTO BRITVE RADIJE KORISTI DA BI SE OBRIJAO ALEKS KARPENKO IZ NIŽNJEG NOVGORODA U RUSIJI koja je praktično cela sačinjena od imena za pojedina vatrena oružja. Reč, dakle, transformiše fizičko oružje, onako kako je zastupljeno u imaginariju propale metropole kroz mafijske, vojne i ostale anegdote, odnosno, na ravni simbola, i na toj ravni mu oduzima simbolične efekte. Puška nije samo puška, već i njeno ime, i fantazam koju stvara; moć puške kao oružja ima efekta i na toj ravni. A tu je sačeka oružje Rikardove reči i njenom učinku suprotstavi kontraefekat. Važno je naglasiti i upotrebu grada kao fizičkog entiteta. Kontekst nam je poznat: posle Drugog svetskog rata, u Jugoslaviji dolazi do snažne urbanizacije s modernističkim pristupima. Beograd je označen kao glavni grad veće države, i shodno tome, na jednoj obali Save niče utopični Novi Beograd. Veliki proces 121

122 urbanizacije koji je veoma brzo započet još je brže zaustavljen i osnovna funkcija grada se promenila. Sada je Novi Beograd iz prestonice relativno velike države postao pojam urbanosti za druge krajeve u manjoj državi; u skladu s tim predstavlja posebno težište, fantazmu, koju svojim urbanim pristupima neplanirano dopunjuju stanovnici drugih delova države. A istovremeno beži kroz druga vrata, ka statusu savremene metropole. To se najjasnije uočava u pitanju Beograda na vodi; Novi Beograd se ubrzava da bi postao Beograd na vodi. Tako bi mu odgovaralo Konstantinovićevo opredeljenje palanke duhom, koji je priklješten između idealno jedinstvenog i idealno otvorenog. Šta je, u skladu s prvim, vezivo beogradskog centra; pekara koja zapravo dobija raspon institucije. Beograd u stanju velikog grada održavaju brojne pekare koje su otvorene danonoćno i funkcionišu kao moždano stablo grada. Upravo u tim pekarama leži odraz postjugoslovenske urbanizacije sa dodatkom sastojaka iz provincije; pekara je stvarnost beogradske urbanosti koja ima provincijalni značaj (koji je u još većoj meri izražen u Ljubljani). To odlično detektuje Rikardo s neprestanim referencama na pekare. Na drugoj strani i ispunjivost grada, njegova otvorenost za globalne porive, porive koji globalizuju provincijalnost i provincijalizuju globalizaciju, Beograd funkcioniše kao pokretni grad na točkovima kako zapisuje pesnik. Njegova poezija tako ne operiše samo na simboličkoj ravni, već označava i neku specifičnu povezanost sa tlom, nekakvo mapiranje fizičke pokrajine i zbog toga bi se mogla nazvati geopoezijom (po analogiji s Delezovom geofilozofijom). Pažljiv čitalac pesama ubrzo shvata da su u Rikardovim pesmama prerađeni i literarni klišei, koji obično artikulišu ovu postsocijalističku situaciju; o romaničnim seljacima, o iznurenim radnicima, razbijene strukture delova numera mitiziranog jugoslovenskog rokenrola, pesničkog impresioniranja. Zanimljivo je uočiti kako pristupa sledećem. Pesma Mi ne znamo da li je čovek živ ili mrtav u celosti preuzima formu pesničke impresije. U toj pesmi Rikardo se ne služi svojim glavnim oružjem, diskontinuitetom u slici i značenju. Pesma je u tom pogledu u potpunosti celovita. A svejedno uspeva i kao zaokružena celina da subvertira tu formu i postiže dvojni efekat humora i teskobe na tuđem terenu. Impresija je na strani čiste harmonije i pomirenja suprotnosti. Ako se narod, zarad smirenja, trudi da spaja opšta mesta, umetnost se za sebe služi ovakvim harmoničnim postupcima. Činjenica da je Rikardova poezija sposobna da operiše na oba terena pa i doslovnom terenu samog grada, što sam spomenuo gore govori u prilog velike senzibilnosti te poezije i njenoj sposobnosti da sebi stavlja maske i stupa u teže dostupna područja. I sam naslov zbirke zapravo je parodija opšteg mesta naslova književnih dela. Jedva uočljivo ali ipak; opšta mesta uvažene umetnosti stapaju se s opštim mestima u opštoj slici degradiranog naroda. Pesnička zbirka, chapbook, izuzetno je oštra, pa ipak je njena oštrina ublažena optičkom varkom humorom tako da u punoj meri zaseče kada je, ne sluteći zlo, čitalac konzumira, u unutrašnjosti njegovog organizma. 122

123 (Napomena uredništva: Kritika je prvobitno, u kraćem obliku, objavljena na Radiju Študent.) Muanis Sinanović (1989) autor je knjiga: Štafeta okoli mestne smreke (2011), Pesmi (2014) i Dvovid (2016). Piše kritiku za Radio Študent i član je uredništva IDIOT-a. 123

124 PISMO 124

125 Klaus Man Gotfridu Benu KLAUS MAN Le Lavandu, Dragi i poštovani doktore Ben, Dozvoljavate li jednom vernom i pasioniranom poštovaocu Vašeg dela da Vam se obrati pitanjem koje ne može ničim opravdati osim možda tim intenzivnim učešćem u Vašoj duhovnoj egzistenciji? Ove redove vodi samo nada da ćete me kao pažljivog čitaoca Vaših radova smatrati bar donekle pozvanim da Vam uputim jedno otvoreno pitanje. Poslednjih nedelja do mene su sa više strana doprli glasovi o Vašem stavu prema nemačkim događajima koji bi me porazili da sam se mogao odlučiti da im poklonim poverenje. To nisam nikako hteo. Izvesnu osnovanost ovim glasinama pruža i meni poznata činjenica da Vi, kao jedini nemački pisac od svih sa kojima smo računali, niste istupili iz Akademije. Ono što me kod protestantski raspoložene Rikarde Huh ne iznenađuje i što sam sa izvesnošću mogao očekivati od Gerharta Hauptmana koji svoju ulogu Hindenburga nemačke književnosti do kraja igra sa pomena vrednom doslednošću, u Vašem slučaju me užasava. U kakvom se društvu tamo nalazite? Šta Vas je moglo dovesti dotle da svoje ime, koje je za nas bilo pojam najvišeg nivoa i jedne skoro fanatične čistote, stavite na raspolaganje ljudima čije je nemanje nivoa apsolutno bez presedana u evropskoj istoriji i od čije moralne nečistote svet sa gnušanjem odvraća lice? Koliko prijatelja morate izgubiti solidarišući se sa nečim što u duhovnom pogledu zaslužuje samo mržnju i najzad, kakve ćete prijatelje steći na toj pogrešnoj strani? Ko Vas tamo uopšte razume? Ko tamo ima iole sluha za Vaš jezik čiji bi radikalni patos gospodi Johstu i Fesperu mogao zazvučati krajnje neugodno, ako ne i kao najčistiji kulturboljševizam? Znate li gde su bili oni koji se dive Vašem delu? Ta zar baš u taboru ove probuđene Nemačke? Danas ti Vaši mladi poštovaoci, ja ih znam, žive po malim hotelima Pariza, Ciriha i Praga. A Vi, koji ste im bili idol, izigravate i dalje akademika te države. No ako Vam već nimalo nije stalo do onih koji se dive Vama, pogledajte bar gde su oni kojima ste tako jedinstveno umeli da izrazite sopstveno divljenje. Hajnrih Man, o kome ste pisali kao što niko nije, sramno je izbačen iz te iste ogranizacije u kojoj Vi i dalje ostajete; o mom ocu, koga ste voleli da citirate, čuju se još samo pogrde u zemlji za čiji je ugled u svetu on dosta učinio naravno, ne onoliko koliko su njeni novi gospodari umeli ponovo da unište. Znameniti intelektualci iz inostranstva koji su i Vama bili važni upućuju najoštrije proteste pomislite samo na Andre Žida, on sasvim pouzdano nije spadao u plitke marksiste koji su Vama bili tako jezivo odbojni. I evo nas najzad kod ključne tačke. Kako sam oduvek dobro razumeo Vašu ogorčenost pred tipom marksističkog nemačkog literate (najfatalniji predstavnik: Krakauer) i kako sam je često delio sa Vama. Kako je slabo i bedno zvučalo kada bi ta gospoda u Frankfurter Zeitungu, u Börsencurieru ili po svojim raznim Levim skretanjima procenjivala poeziju prema njenoj sociološkoj sadržini. Bilo je zaista da čoveku pozli i ne verujem da je to iko podnosio teže od mene. Sa strepnjom sam, međutim, već godinama pratio i kako se Vi, Gotfride Bene, iz antipatije prema tim naduvenim šupljoglavcima povlačite u jedan sve jarosniji IRACIONALIZAM. Taj Vaš stav bio je čisto duhovne prirode i imao je za mene veliku privlačnu 125

126 moć, što drage volje priznajem ali me to svejedno nije sprečavalo da osetim njegove opasnosti. Kada sam nedavno u Weltbühne pročitao članak o Vama i Vašem bekstvu u prapaprat, kraj najbolje volje nisamo mogao a da umnogome ne dam za pravo autoru koji polemiše s Vama. Štaviše, kad sam malo razmislio, shvatio sam da sam još poodavno i ja o Vama napisao nešto veoma slično. Danas je izgleda gotovo zakon da prevelika simpatija za iracionalno, ako se đavolski dobro ne pripazi, nužno vodi u političku reakciju. Najpre veličanstven gest protiv civilizacije, nešto, dobro to znam, što tako neodoljivo privlači čoveka od duha. Odjednom, evo nas kod kulta sile, a tu je već sasvim blizu Adolf Hitler. Nema li možda malo i od onog što mi je jedan mudar pisac (NIKAKAV marksista ) nedavno kazao na ovoj obali: Bena je Deblin toliko nervirao da je na kraju od besa postao nacista. Ja i te kako razumem da Deblin može čoveka dovesti do besa, ali ne valjda baš toliko da se zbog njega izda i duh uopšte. Mene do te tačke nikada ne bi mogao dovesti nikakav Krakauer, nikakav Iering. Naprotiv, dok Iering sada nalazi puteve i načine da se malko oboji po fašistički i možda će već sutra kod njega nacija stajati tamo gde je do juče bila klasna svest ja sada znam, jasno i sigurno kao nikada pre, gde je moje mesto. Jer znam da čovek ne mora biti nikakav tupoglavi materijalista da bi se opredelio za razum i iz dubine duše mrzeo histeričnu brutalnost. Govorio sam Vam, a niste me pitali; to se ne pristoji, moram još jedanput zamoliti za izvinjenje. Ali treba da znate da za mene i nekolicinu drugih Vi spadate u one veoma malobrojne koje nipošto ne bismo da izgubimo na drugoj strani. A ko se u ovom času ponaša dvosmisleno, nikada više neće biti sa nama. No Vi svakako znate šta menjate za našu ljubav i kakvu Vam veliku zamenu za to tamo nude; ako nisam sasvim loš prorok, biće to na kraju nezahvalnost i poruga. Jer, ako neki ljudi od ranga još uvek ne znaju kamo spadaju, oni tamo preko savršeno znaju ko ne spada među njih: ljudski duh naime. Bio bih Vam zahvalan za svaki odgovor. Moja adresa: Hotel de la Tour Sanary s. m. (Var) Vaš KLAUS MAN (Izvornik: Gotfrid Ben, Dvostruki život, prevela Mira Litričin, Svetovi, 1991) 126

127 SANJAVA 127

128 anja marković SEDIM U VELIKOM, praznom stanu. odnekud dopire svetlost, ali ne znam odakle pošto nema prozora. nema ni pregradnih zidova, već samo nekoliko nasumično poređanih debelih stubova. u ruci mi je čekić, a ispred mene nalazi se hrpa letvica i moj posao je da sredim taj stan, moj stan, za useljenje. oko radova mi pomaže danilo lučić (sic). u nekom trenutku, nas dvoje počinjemo da se svađamo i on uzima nož, zariva oštricu u bravu, otključava vrata i odlazi iz stana. neko je pred vratima i nervozno kuca. oprezno prilazim. kucanje se ponavlja, glasnije. kroz špijunku mogu da vidim žuto osvetljen hodnik i visokog, mršavog čoveka razbarušene kose, u ribarskoj odeći. nosi naočare, dugačka puška mu je naslonjena uz rame. na nogama ima dugačke bele čarape i sandale, i po tome zaključujem da je lud. potom sa užasom shvatam da su vrata otključana, ali je prekasno da ih sada zaključavam, jer će me sigurno ubiti ukoliko shvati da sam tu. međutim, on odlazi. uplašena, istrčavam iz stana kako bih pronašla danila jer shvatam da ludak želi da ubije njega, a ne mene. u poluosvetljenom hodniku je gomila besnih ljudi s transparentima, ispunjavaju ceo prostor, uzvikuju neke nerazumljive parole, ali ja iz situacije iščitavam da žele da rastrgnu danila. pokušavam da ih smirim i počinjem da držim govor, i to teče iznenađujuće glatko dikcija mi je savršena i ne zamuckujem. smiruju se i razilaze. napolju sam, na novom beogradu, zatim trčim preko nekog mosta, pored jezera, žutih zgrada. nalazim se u mračnoj kafani, za stolom je gomila ljudi, a među njima i danilo. vičem mu kako će ga neki ludak ubiti i mi onda trčimo nazad. stojim ispred žutog-sivog solitera, stepenice su zarasle u diskretan korov. srećem tri istetovirana voždovačka lokalca i nešto im dobacujem. jedan od njih nosi ceger pun namirnica i počinje da se mršti. preterala sam i počinjem da bežim, ulećem za danilom u ulaz zgrade, ali tamo je ponovo besna gomila koja kreće da nasrće na dačicu. na stepeništu smo, danilo je nekoliko stepenika iznad, ljudi su svuda okolo i pritiskaju me. danilo se probija kroz udarce, uzvraća ih, i na momente se čini kao da ima nadljudsku snagu grabi trojicu nekih džibera (vidim samo istetoviranu masnu masu leđa) i sve ih istovremeno prebacuje preko gelendera. pokušavam da mu pomognem, međutim preslaba sam, a sve više ljudi navire ko zna odakle i gura nas niz stepenište. postaje previše mračno i zagušljivo. mislim kako nećemo uspeti i mašem rukama na sve strane pokušavajući da se oslobodim. utom pojavljuje se ispred mene krhka devojka u plavoj majici. ne vidim joj lice, samo leđa. ona seče masu neverovatnom brzinom, ljudi se odbijaju od nje, padaju niz stepenište, a mi je pratimo. trčim uz stepenice, masa je ispred mene i vidim traku svetlosti, otškrinuta vrata kroz koja proviruje danilo i devojka u plavom, iskra. ulazim u svetlost, iza mene vrata se uz tresak zatvaraju. beograd

129 anja marković 129

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan.

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. 1) Kod pravilnih glagola, prosto prošlo vreme se gradi tako

More information

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije Biznis scenario: U školi postoje četiri sekcije sportska, dramska, likovna i novinarska. Svaka sekcija ima nekoliko aktuelnih projekata. Likovna ima četiri projekta. Za projekte Pikaso, Rubens i Rembrant

More information

Podešavanje za eduroam ios

Podešavanje za eduroam ios Copyright by AMRES Ovo uputstvo se odnosi na Apple mobilne uređaje: ipad, iphone, ipod Touch. Konfiguracija podrazumeva podešavanja koja se vrše na računaru i podešavanja na mobilnom uređaju. Podešavanja

More information

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI Za pomoć oko izdavanja sertifikata na Windows 10 operativnom sistemu možete se obratiti na e-mejl adresu esupport@eurobank.rs ili pozivom na telefonski broj

More information

Otpremanje video snimka na YouTube

Otpremanje video snimka na YouTube Otpremanje video snimka na YouTube Korak br. 1 priprema snimka za otpremanje Da biste mogli da otpremite video snimak na YouTube, potrebno je da imate kreiran nalog na gmailu i da video snimak bude u nekom

More information

Uvod u relacione baze podataka

Uvod u relacione baze podataka Uvod u relacione baze podataka 25. novembar 2011. godine 7. čas SQL skalarne funkcije, operatori ANY (SOME) i ALL 1. Za svakog studenta izdvojiti ime i prezime i broj različitih ispita koje je pao (ako

More information

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević GUI Layout Manager-i Bojan Tomić Branislav Vidojević Layout Manager-i ContentPane Centralni deo prozora Na njega se dodaju ostale komponente (dugmići, polja za unos...) To je objekat klase javax.swing.jpanel

More information

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA Radovi prije aplikacije: Prije nanošenja Ceramic Pro premaza površina vozila na koju se nanosi mora bi dovedena u korektno stanje. Proces

More information

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum.

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Postoje dvije jednostavne metode za upload slika na forum. Prva metoda: Otvoriti nova tema ili odgovori ili citiraj već prema želji. U donjem dijelu obrasca

More information

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings Eduroam O Eduroam servisu Eduroam - educational roaming je besplatan servis za pristup Internetu. Svojim korisnicima omogućava bezbedan, brz i jednostavan pristup Internetu širom sveta, bez potrebe za

More information

CRNA GORA

CRNA GORA HOTEL PARK 4* POLOŽAJ: uz more u Boki kotorskoj, 12 km od Herceg-Novog. SADRŽAJI: 252 sobe, recepcija, bar, restoran, besplatno parkiralište, unutarnji i vanjski bazen s terasom za sunčanje, fitnes i SPA

More information

Bušilice nove generacije. ImpactDrill

Bušilice nove generacije. ImpactDrill NOVITET Bušilice nove generacije ImpactDrill Nove udarne bušilice od Bosch-a EasyImpact 550 EasyImpact 570 UniversalImpact 700 UniversalImpact 800 AdvancedImpact 900 Dostupna od 01.05.2017 2 Logika iza

More information

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd,

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, 12.12.2013. Sadržaj eduroam - uvod AMRES eduroam statistika Novine u okviru eduroam

More information

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION VFR AIP Srbija / Crna Gora ENR 1.4 1 ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION 1. KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA

More information

Nejednakosti s faktorijelima

Nejednakosti s faktorijelima Osječki matematički list 7007, 8 87 8 Nejedakosti s faktorijelima Ilija Ilišević Sažetak Opisae su tehike kako se mogu dokazati ejedakosti koje sadrže faktorijele Spomeute tehike su ilustrirae a izu zaimljivih

More information

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri.

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri. Potprogrami su delovi programa. Često se delovi koda ponavljaju u okviru nekog programa. Logično je da se ta grupa komandi izdvoji u potprogram, i da se po želji poziva u okviru programa tamo gde je potrebno.

More information

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 NEALE DONALD WALSCH CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1 RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 1 Priznanja Na početku, na kraju i uvek, želim odati priznanje Izvoru

More information

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET!

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA DNEVNA KARTA DAILY TICKET 35 BAM / 3h / person RADNO VRIJEME OPENING HOURS 08:00-21:00 Besplatno za djecu do 6 godina

More information

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB.

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB. 9.72 8.24 6.75 6.55 6.13 po 9.30 7.89 5.86 10.48 8.89 7.30 7.06 6.61 11.51 9.75 8.00 7.75 7.25 po 0.38 10.21 8.66 7.11 6.89 6.44 11.40 9.66 9.73 7.69 7.19 12.43 1 8.38 7.83 po 0.55 0.48 0.37 11.76 9.98

More information

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT TRAJANJE AKCIJE 16.01.2019-28.02.2019 ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT Akcija sa poklonima Digitally signed by pki, pki, BOSCH, EMEA, BOSCH, EMEA, R, A, radivoje.stevanovic R, A, 2019.01.15 11:41:02

More information

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ Beograd Datum: 11. jul, 2017 Trajanje: 136 minuta Prisutni: 1. Nikola Jovanović (Intervjuisani) 2. Marijana Toma (Vodila intervju) 3. Milan Petković (Kamera) Simboli komentara

More information

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA:

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA: Past simple uporabljamo, ko želimo opisati dogodke, ki so se zgodili v preteklosti. Dogodki so se zaključili v preteklosti in nič več ne trajajo. Dogodki so se zgodili enkrat in se ne ponavljajo, čas dogodkov

More information

Port Community System

Port Community System Port Community System Konferencija o jedinstvenom pomorskom sučelju i digitalizaciji u pomorskom prometu 17. Siječanj 2018. godine, Zagreb Darko Plećaš Voditelj Odsjeka IS-a 1 Sadržaj Razvoj lokalnog PCS

More information

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE CJENOVNIK KABLOVSKA TV Za zasnivanje pretplatničkog odnosa za korištenje usluga kablovske televizije potrebno je da je tehnički izvodljivo (mogude) priključenje na mrežu Kablovskih televizija HS i HKBnet

More information

Windows Easy Transfer

Windows Easy Transfer čet, 2014-04-17 12:21 - Goran Šljivić U članku o skorom isteku Windows XP podrške [1] koja prestaje 8. travnja 2014. spomenuli smo PCmover Express i PCmover Professional kao rješenja za preseljenje korisničkih

More information

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a NIS PETROL Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a Beograd, 2018. Copyright Belit Sadržaj Disable... 2 Komentar na PHP kod... 4 Prava pristupa... 6

More information

SAS On Demand. Video: Upute za registraciju:

SAS On Demand. Video:  Upute za registraciju: SAS On Demand Video: http://www.sas.com/apps/webnet/video-sharing.html?bcid=3794695462001 Upute za registraciju: 1. Registracija na stranici: https://odamid.oda.sas.com/sasodaregistration/index.html U

More information

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - GEODETSKI FAKULTET UNIVERSITY OF ZAGREB - FACULTY OF GEODESY Zavod za primijenjenu geodeziju; Katedra za upravljanje prostornim informacijama Institute of Applied Geodesy; Chair

More information

Kapitalizam i otpor u 21. veku

Kapitalizam i otpor u 21. veku Anarhistička biblioteka Anti-Copyright 18. 10. 2012. CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku Uživo u Zrenjaninu CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku

More information

DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta. Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, listopad 2010.

DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta. Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, listopad 2010. DANI BRANIMIRA GUŠICA - novi prilozi poznavanju prirodoslovlja otoka Mljeta Hotel ODISEJ, POMENA, otok Mljet, 03. - 07. listopad 2010. ZBORNIK SAŽETAKA Geološki lokalitet i poucne staze u Nacionalnom parku

More information

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE 3309 Pursuant to Article 1021 paragraph 3 subparagraph 5 of the Maritime Code ("Official Gazette" No. 181/04 and 76/07) the Minister of the Sea, Transport

More information

24th International FIG Congress

24th International FIG Congress Conferences and Exhibitions KiG 2010, 13 24th International FIG Congress Sydney, April 11 16, 2010 116 The largest congress of the International Federation of Surveyors (FIG) was held in Sydney, Australia,

More information

DELA RADOMIRA KONSTANTINOVIĆA RADOMIR KONSTANTINOVIĆ ČISTI I PRLJAVI NOLIT BEOGRAD.

DELA RADOMIRA KONSTANTINOVIĆA RADOMIR KONSTANTINOVIĆ ČISTI I PRLJAVI NOLIT BEOGRAD. DELA RADOMIRA KONSTANTINOVIĆA RADOMIR KONSTANTINOVIĆ / ČISTI I PRLJAVI NOLIT BEOGRAD. Prvo izdanje: Svjetlost, Sarajevo, 1958; prevod na mađarski: Tisztcik es piszkosak, forditotta Dudas Kalman, Forum

More information

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO.

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO. Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO http://www.paulocoelho.com PAULO KOELJO POBEDNIK JE SAM Paulo Coelho O, Marijo, majko bezgrešna, Moli se za nas koji se Tebi molimo. Amin A učenicima

More information

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ DIZAJN TRENINGA Model trening procesa FAZA DIZAJNA CILJEVI TRENINGA Vrste ciljeva treninga 1. Ciljevi učesnika u treningu 2. Ciljevi učenja Opisuju željene

More information

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Idejno rješenje: Dubrovnik 2020. Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. vizualni identitet kandidature dubrovnika za europsku prijestolnicu kulture 2020. visual

More information

Naslov originala: Prevod: Distribucija:

Naslov originala: Prevod: Distribucija: Košer seks Naslov originala: Kosher Sex: A Recipe for Passion and Intimacy by Shmuley Boteach Prevod: Brane Popović Izdavač: Sinaj u saradnji sa bibliotekom Ner Micva Distribucija: 064/919-1478 (Srbija)

More information

BILA SAM IZA TEBE. Nikola Farg. Prevela sa francuskog Anđa Petrović

BILA SAM IZA TEBE. Nikola Farg. Prevela sa francuskog Anđa Petrović BILA SAM IZA TEBE Nikola Farg Prevela sa francuskog Anđa Petrović Naslov originala Nicolas Fargues J étais derrière toi Copyright P. O. L, 2006 Emiliji Published by arrangement with Literary Agency Agence

More information

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine UNIVERZITETUBEOGRADU RUDARSKOGEOLOŠKIFAKULTET DEPARTMANZAHIDROGEOLOGIJU ZBORNIKRADOVA ZLATIBOR 1720.maj2012.godine XIVSRPSKISIMPOZIJUMOHIDROGEOLOGIJI ZBORNIKRADOVA IZDAVA: ZAIZDAVAA: TEHNIKIUREDNICI: TIRAŽ:

More information

BENCHMARKING HOSTELA

BENCHMARKING HOSTELA BENCHMARKING HOSTELA IZVJEŠTAJ ZA SVIBANJ. BENCHMARKING HOSTELA 1. DEFINIRANJE UZORKA Tablica 1. Struktura uzorka 1 BROJ HOSTELA BROJ KREVETA Ukupno 1016 643 1971 Regije Istra 2 227 Kvarner 4 5 245 991

More information

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon Automatske Maske za zavarivanje Stella Podešavanje DIN: 9-13 Brzina senzora: 1/30.000s Vidno polje : 98x55mm Četiri optička senzora Napajanje : Solarne ćelije + dve litijumske neizmenjive baterije. Vek

More information

SKINUTO SA SAJTA Besplatan download radova

SKINUTO SA SAJTA  Besplatan download radova SKINUTO SA SAJTA www.maturskiradovi.net Besplatan download radova Prirucnik za gramatiku engleskog jezika Uvod Sama suština i jedna od najbitnijih stavki u engleskoj gramatici su pomoćni glagoli! Bez njih

More information

PROJEKTNI PRORAČUN 1

PROJEKTNI PRORAČUN 1 PROJEKTNI PRORAČUN 1 Programski period 2014. 2020. Kategorije troškova Pojednostavlj ene opcije troškova (flat rate, lump sum) Radni paketi Pripremni troškovi, troškovi zatvaranja projekta Stope financiranja

More information

1. Instalacija programske podrške

1. Instalacija programske podrške U ovom dokumentu opisana je instalacija PBZ USB PKI uređaja na računala korisnika PBZCOM@NET internetskog bankarstva. Uputa je podijeljena na sljedeće cjeline: 1. Instalacija programske podrške 2. Promjena

More information

Dodir ljubavi. Dodir ljubavi Tom Wells

Dodir ljubavi. Dodir ljubavi Tom Wells Dodir ljubavi 2000. Tom Wells 1 ZAHVALE Želio bih prvenstveno zahvaliti Bogu koji mi je omogucio da postanem glina u rukama Loncara. Takoder zahvaljujem Veri Rector i Corini Moser, koje su tako naporno

More information

Mogudnosti za prilagođavanje

Mogudnosti za prilagođavanje Mogudnosti za prilagođavanje Shaun Martin World Wildlife Fund, Inc. 2012 All rights reserved. Mogudnosti za prilagođavanje Za koje ste primere aktivnosti prilagođavanja čuli, pročitali, ili iskusili? Mogudnosti

More information

Pravljenje Screenshota. 1. Korak

Pravljenje Screenshota. 1. Korak Prvo i osnovno, da biste uspesno odradili ovaj tutorijal, morate imati instaliran GOM Player. Instalacija je vrlo jednostavna, i ovaj player u sebi sadrzi sve neophodne kodeke za pustanje video zapisa,

More information

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017 PUTNIČKA AGENCIJA FIBULA AIR TRAVEL AGENCY D.O.O. UL. FERHADIJA 24; 71000 SARAJEVO; BIH TEL:033/232523; 033/570700; E-MAIL: INFO@FIBULA.BA; FIBULA@BIH.NET.BA; WEB: WWW.FIBULA.BA SUDSKI REGISTAR: UF/I-1769/02,

More information

SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA

SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA SADRŽAJ, OD NAJSTARIJIH PREMA NAJNOVIJIM BLOGOVIMA 1. STRAST I BALANS 2. MANJE JE VIŠE - DOBAR ILI LIJEP ŽIVOT? 3. KAKO PREBOLITI RAZVOD? 4. KAKO POKRENUTI VLASTITI BIZNIS? 5. SVE JE NA PRODAJU 6. KAKO

More information

this book belongs to: Love is remembering who you are

this book belongs to: Love is remembering who you are this book belongs to: Love is remembering who you are Žana Poliakov ONA ZNA KNJIGA O ZBUNJENOSTI KOJA TO VIŠE NIJE anno domini 2014 Vulkani izdavaštvo Learn how to see. Realize that everything connects

More information

Struktura indeksa: B-stablo. ls/swd/btree/btree.html

Struktura indeksa: B-stablo.   ls/swd/btree/btree.html Struktura indeksa: B-stablo http://cis.stvincent.edu/html/tutoria ls/swd/btree/btree.html Uvod ISAM (Index-Sequential Access Method, IBM sredina 60-tih godina 20. veka) Nedostaci: sekvencijalno pretraživanje

More information

Mirjana Ðurðeviæ.. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu

Mirjana Ðurðeviæ.. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu Mirjana Ðurðeviæ. Èas anatomije na Graðevinskom fakultetu Epilog 1 E, stvarno odlično počinje. Samo što sam prošla pasošku kontrolu i počela da se osvrćem po aerodromskoj čekaonici, tražeći zgodno mesto

More information

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA Naslov originala THE WORKS OF GEORGE BERKELEY With Prefaces, Annotations, Appendices, and An Account of his Life, by ALEXANDER CAMPBELL FRASER In Four Volumes VOL. I: PHILOSOPHICAL WORKS, 705-2 OXFORD

More information

STABLA ODLUČIVANJA. Jelena Jovanovic. Web:

STABLA ODLUČIVANJA. Jelena Jovanovic.   Web: STABLA ODLUČIVANJA Jelena Jovanovic Email: jeljov@gmail.com Web: http://jelenajovanovic.net 2 Zahvalnica: Ovi slajdovi su bazirani na materijalima pripremljenim za kurs Applied Modern Statistical Learning

More information

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS - Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS 1. Pokrenite Adobe Photoshop CS i otvorite novi dokument sa komandom File / New 2. Otvoriće se dijalog

More information

Copyright za hrvatsko i bosansko izdanje: VB.Z. d.o.o. Zagreb.

Copyright za hrvatsko i bosansko izdanje: VB.Z. d.o.o. Zagreb. Biblioteka DJELA PAULA COELHA. Naslov izvornika: Paulo Coelho O ALEPH. copyright 2010 Paulo Coelho This edition was published by arrangements with Sant Jordi Asociados, Barcelona, SPAIN. All rights reserved.

More information

NIŠKA BANJA. Serbian Gypsy

NIŠKA BANJA. Serbian Gypsy n Gypsy PRONUNCIATION: TRANSLATION: SOURCE: BACKGROUND: NEESH-kah BAHN-yah Baths of Niš Dick Oakes learned this dance from the n community of Los Angeles, California, where it had been danced since the

More information

Bear management in Croatia

Bear management in Croatia Bear management in Croatia Djuro Huber Josip Kusak Aleksandra Majić-Skrbinšek Improving coexistence of large carnivores and agriculture in S. Europe Gorski kotar Slavonija Lika Dalmatia Land & islands

More information

ARGENTINA I BRAZIL. 1. dan BEOGRAD - BUENOS AIRES. Sastanak putnika na aerodromu Nikola Tesla... Nastavak putovanja za Buenos Aires. Obrok u avionu.

ARGENTINA I BRAZIL. 1. dan BEOGRAD - BUENOS AIRES. Sastanak putnika na aerodromu Nikola Tesla... Nastavak putovanja za Buenos Aires. Obrok u avionu. ARGENTINA I BRAZIL 1. dan BEOGRAD - BUENOS AIRES Sastanak putnika na aerodromu Nikola Tesla... Nastavak putovanja za Buenos Aires. Obrok u avionu. 2. dan BUENOS AIRES( ARGENTINA) 08:55 Sletanje u Buenos

More information

ZNAK ( The Token ) Propoved William M. Branham - a 1. Septembra, (ujutru) u Jeffersonville, USA

ZNAK ( The Token ) Propoved William M. Branham - a 1. Septembra, (ujutru) u Jeffersonville, USA ZNAK ( The Token ) Propoved William M. Branham - a 1. Septembra, 1963. (ujutru) u Jeffersonville, USA 2 ZNAK Možete sesti. Dobro jutro, svima! Sretan sam što sam ponovo jutros na službi Gospodnjoj i nazad

More information

Farenhajt 451 temperatura na kojoj se papir pali i sagoreva

Farenhajt 451 temperatura na kojoj se papir pali i sagoreva Farenhajt 451 Rej Bredberi Farenhajt 451 temperatura na kojoj se papir pali i sagoreva Drugo izdanje Preveo Goran Kapetanović Naslov originala Ray Bradbury Fahrenheit 451 Copyright 1950 by World Editions,

More information

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ.

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ. LK0-0 Lux/ a caella $2.00 Commissioned by aul and Joyce Riedesel in honor of their 5th edding anniversary. Offertorium and Communio from the Requiem Mass f declamatory - solo - - - - U Ex - au - di o -

More information

KABUPLAST, AGROPLAST, AGROSIL 2500

KABUPLAST, AGROPLAST, AGROSIL 2500 KABUPLAST, AGROPLAST, AGROSIL 2500 kabuplast - dvoslojne rebraste cijevi iz polietilena visoke gustoće (PEHD) za kabelsku zaštitu - proizvedene u skladu sa ÖVE/ÖNORM EN 61386-24:2011 - stijenka izvana

More information

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak Učiteljica Ching Hai Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak 2 Ključ neposrednog prosvjetljenja Uzvišena Učiteljica Ching Hai S a d r ž a j Sadržaj... 2 Uvod...

More information

Ova knjiga pripada: Kako koristiti ovu knjigu:

Ova knjiga pripada: Kako koristiti ovu knjigu: Ova knjiga pripada: Kako koristiti ovu knjigu: Sve možete da radite neposredno na stranici knjige. Sve što vam je potrebno jeste nekoliko drvenih bojica, nalepnice i malo mašte. Nalepnice se nalaze na

More information

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija 4 PSIHOPATOLOGIJA Autor: Dr Radojka Praštalo Psihopatologija 4.1. Psihopate U svijetu je 2008. nastupila velika kriza koja se svakim danom samo produbljuje i ne vidi joj se kraj. Kažu-ekonomska! Međutim,

More information

Direktan link ka kursu:

Direktan link ka kursu: Alat Alice može da se preuzme sa sledeće adrese: www.alice.org Kratka video uputstva posvećena alatu Alice: https://youtu.be/eq120m-_4ua https://youtu.be/tkbucu71lfk Kurs (engleski) posvećen uvodu u Java

More information

Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem

Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem 1 Naoki Higashida - Razlog zbog kojeg skačem This is a work of nonfiction. Some names and identifying details have been changed. Copyright 2007 by Naoki Higashida Translation copyright 2013 by KA Yoshida

More information

Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia

Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia DRTD 2018, Ljubljana, 5th December 2018 Mr.sc.Krešimir Viduka, Head of Road Traffic Safety Office Republic of Croatia Roads

More information

Golden autumn at Airport City. City within a city. Airport City Belgrade newsletter. December / 2017 n 22

Golden autumn at Airport City. City within a city. Airport City Belgrade newsletter. December / 2017 n 22 AIRPORT CITY BELGRADE Awarded as THE BEST OFFICE DEVELOPMENT PROJECT of the year IN SOUTHEAST EUROPE December / 2017 n 22 City within a city Golden autumn at Airport City 2 3 Editor s word This year we

More information

KONFIGURACIJA MODEMA. ZyXEL Prestige 660RU

KONFIGURACIJA MODEMA. ZyXEL Prestige 660RU KONFIGURACIJA MODEMA ZyXEL Prestige 660RU Sadržaj Funkcionalnost lampica... 3 Priključci na stražnjoj strani modema... 4 Proces konfiguracije... 5 Vraćanje modema na tvorničke postavke... 5 Konfiguracija

More information

DOBAR DEČAK Milan Marković

DOBAR DEČAK Milan Marković DOBAR DEČAK Milan Marković Jelici Satarić i Grupi, zbog svega što sam od njih naučio Simoni Semenić i Maji Pelević Mojoj porodici Milan Marković 2007. Neka prava zadrţana. 1 S t r. Dimitrije, 45, 40, 16,

More information

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002.

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002. David Torkington PUSTINJAK Perast, 2002. 1 Biblioteka: "Gospa od Škrpjela" Published under licence from Mercier Press, Cork, Irska Naslov izvornika: David Torkington THE HERMIT A personal discoverv of

More information

Bottle Feeding Your Baby

Bottle Feeding Your Baby Bottle Feeding Your Baby Bottle feeding with formula will meet your baby s food needs. Your doctor will help decide which formula is right for your baby. Never give milk from cows or goats to a baby during

More information

DR NELE KARAJLIĆ СОЛУНСКА 28

DR NELE KARAJLIĆ СОЛУНСКА 28 DR NELE KARAJLIĆ СОЛУНСКА 28 O NOVCU I STRASTIMA OD ISTOG PISCA FAJRONT U SARAJEVU Posvećeno mojim roditeljima Beograd je dokaz da je život na krateru vulkana moguć. Ser Artur Galovej, engleski putopisac

More information

Johann Wolfgang von Goethe. Patnje mladoga Werthera

Johann Wolfgang von Goethe. Patnje mladoga Werthera Johann Wolfgang von Goethe Patnje mladoga Werthera s njemačkog preveo Milutin Cihlar Nehajev prijevod redigirao Zvonimir Bulaja Sadržaj PRVA KNJIGA 4 DRUGA KNJIGA 35 OBAVIJESTI 42 IZDAVAČ ČITATELJU 55

More information

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MAŠINSKI FAKULTET U BEOGRADU Katedra za proizvodno mašinstvo STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MONTAŽA I SISTEM KVALITETA MONTAŽA Kratak opis montže i ispitivanja gotovog proizvoda. Dati izgled i sadržaj tehnološkog

More information

Schedule ZAGREB AIRPORT => ZAGREB (TERMINAL MAIN BUS STATION) 7:00 8:00 8:30 9:00 9:30 10:30 11:30 12:00 12:30 13:00 13:30 14:00

Schedule ZAGREB AIRPORT => ZAGREB (TERMINAL MAIN BUS STATION) 7:00 8:00 8:30 9:00 9:30 10:30 11:30 12:00 12:30 13:00 13:30 14:00 USEFUL INFORMATION TRANSPORTATION/GETTING AROUND ZAGREB AIRPORT AIRPORT BUS SHUTTLE Once you reach Zagreb Airport, you will find the airport bus shuttle (Pleso prijevoz) station in direction Zagreb Bus

More information

Fedra Patrik. Zagonetna narukvica. Prevela Tatjana Bižić

Fedra Patrik. Zagonetna narukvica. Prevela Tatjana Bižić Fedra Patrik Zagonetna narukvica Artura Pepera Prevela Tatjana Bižić Naslov originala Phaedra Patrick The Curious Charms of Arthur Pepper Copyright 2016 Phaedra Patrick First published by Harlequin Mira,

More information

Translation Copyright 2018 za srpsko izdanje Vulkan izdavaštvo

Translation Copyright 2018 za srpsko izdanje Vulkan izdavaštvo Naziv originala: Georgia Routsis Savas THE ORACLE OF LOVE Answers to Questions of the Heart Translation Copyright 2018 za srpsko izdanje Vulkan izdavaštvo ISBN 978-86-10-02180-6 DžOrDžIjA RuTsIs SaVaS

More information

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite. Utorak, 6. mart 2007. Svedok Marijana Anđelković Otvorena sednica Optuženi su pristupili Sudu Početak u 14:23 h. Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

More information

Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA

Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA Prevela Sanja Bošnjak Naslov originala Jenny Colgan Little Beach Street Bakery Copyright Jenny Colgan, 2014 Translation copyright 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete

More information

Sicilijančeva nevina nevesta

Sicilijančeva nevina nevesta Sara Morgan Sicilijančeva nevina nevesta Italian Husbands series Sarah Morgan - The Sicilian's Virgin Bride Žene ne odlaze od sicilijanskog milijardera Roka Kastelanija! Sve stoje on želeo bila je ljupka,

More information

BIBLIOTEKA POLYPHONIA

BIBLIOTEKA POLYPHONIA BIBLIOTEKA POLYPHONIA UREDNIK Dejan Aničić Original Title: Hugo Loetscher War meine Zeit meine Zeit Copyright 2009 by Diogenes Verlag AG Zürich All rights reserved of the translation: S. Fischer Foundation

More information

Permanent Expert Group for Navigation

Permanent Expert Group for Navigation ISRBC E Permanent Expert Group for Navigation Doc Nr: 2-16-2/12-2-PEG NAV October 19, 2016 Original: ENGLISH INTERNATIONAL SAVA RIVER BASIN COMMISSION PERMANENT EXPERT GROUP FOR NAVIGATION REPORT OF THE

More information

Pohvale za LEK ZA STRAH STRAH KAO LEK. dr Vejn Dajer, bestseler autor Njujork Tajmsa, autor knjiga Sad mi je jasno i Moć namere

Pohvale za LEK ZA STRAH STRAH KAO LEK. dr Vejn Dajer, bestseler autor Njujork Tajmsa, autor knjiga Sad mi je jasno i Moć namere Pohvale za LEK ZA STRAH STRAH KAO LEK Konačno, jedan briljantan učitelj iz medicinske zajednice pažljivo gleda na sveprisutnost straha u našoj kulturi kao na glavni uzrok bolesti u našem savremenom svetu,

More information

Naslov originala. Laurelin Paige First Touch. Copyright 2015 by Laurelin Paige Translation copyright za srpsko izdanje, LAGUNA

Naslov originala. Laurelin Paige First Touch. Copyright 2015 by Laurelin Paige Translation copyright za srpsko izdanje, LAGUNA Prevela Eli Gilić Naslov originala Laurelin Paige First Touch Copyright 2015 by Laurelin Paige Translation copyright 2017. za srpsko izdanje, LAGUNA Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete razvoj projekta

More information

SMIRAJ DANA NA BALKANU

SMIRAJ DANA NA BALKANU GORDANA KUIĆ SABRANA DELA III KNJIGA Gordana Kuić SMIRAJ DANA NA BALKANU roman Petnaesto izdanje Glavni i odgovorni urednik MILIČKO MIJOVIĆ Urednik VASA PAVKOVIĆ Dizajn korica NATALIJA PETROVIĆ Tehnički

More information

Haruki Murakami IGRAJ IGRAJ IGRAJ

Haruki Murakami IGRAJ IGRAJ IGRAJ Haruki Murakami IGRAJ IGRAJ IGRAJ Prevela s japanskog Divna Tomić www.balkandownload.org Naslov originala: 1991, Kodansha Ltd., Japan Copyright Haruki Murakami, 1991 1 Često sanjam hotel Delfin. U snu,

More information

ARNALDUR INDRIDASON GLAS ANĐELA

ARNALDUR INDRIDASON GLAS ANĐELA ZA IZDAVAČA Ivan Bevc Nika Strugar Bevc za srpsko izdanje BOOKA 11000 Beograd, Kapetan Mišina 8 office@booka.in www.booka.in S ISLANDSKOG PREVELA Tatjana Latinović LEKTURA Agencija Tekstogradnja KOREKTURA

More information

Bioethics, medical ethics, political philosophy, philosophy of law, theory of art and culture

Bioethics, medical ethics, political philosophy, philosophy of law, theory of art and culture OLIVERA Z. MIJUŠKOVIĆ Current areas of research Bioethics, medical ethics, political philosophy, philosophy of law, theory of art and culture Areas of specialization Philosophy, bioethics, arts Education

More information

Val serija poglavlje 08

Val serija poglavlje 08 Val serija poglavlje 08 Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz

More information

kula Usta

kula Usta kula Usta www.slovce.com Tekst i dizajn/text and design: Dragana Mijatović-Jovanović 2011 Dragana Mijatović-Jovanović, the Netherlands Ilustracije/ Illustrations: Microsoft Office PowerPoint 2007 (12.0.6557.5001)SP2

More information

PRIČE IZ VREMENSKE OMČE

PRIČE IZ VREMENSKE OMČE Biblioteka TEORIJE ZAVJERE Nakladnik TELEdiskd.o.o. Naslov originala Tales from the Time Loop Copyright David Icke Copyright za Hrvatsku TELEdisk d.o.o. Urednik biblioteke Dorko Imenjak Prijevod Kristina

More information

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o "želji za znanjem." Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost.

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o želji za znanjem. Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost. Val serija 8. dio Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz onoga

More information

LENARD KOEN Omiljena igra

LENARD KOEN Omiljena igra LENARD KOEN Omiljena igra Preveo s engleskog Vuk Šećerović Geopoetika izdavaštvo Naslov originala: Leonard Cohen The Favourite Game Copyright 1963 Leonard Cohen Published by arrangement with McClelland

More information

Predavanje 11. Rimska umetnost II: Umetnost ranog Carstva

Predavanje 11. Rimska umetnost II: Umetnost ranog Carstva Predavanje 11 Rimska umetnost II: Umetnost ranog Carstva 1 Republika: Rano carstvo: Visoko carstvo: Pozno carstvo: 509-27 p.n.e. 27 BCE - 96 n.e. 96-192 n.e. 192 395 n.e. 2 Republika (509-27 p.n.e) Rano

More information

Vijet Tan Nujen SIMPATIZER. Prevela Dijana Radinović

Vijet Tan Nujen SIMPATIZER. Prevela Dijana Radinović Vijet Tan Nujen SIMPATIZER Prevela Dijana Radinović Naslov originala Viet Thanh Nguyen The Sympathizer Copyright 2015 by Viet Thanh Nguyen Posvećeno Lan i Elisonu Translation copyright 2017 za srpsko izdanje,

More information

FRANCESCA BROWN ANĐELI KOJI MI ŠAPĆU

FRANCESCA BROWN ANĐELI KOJI MI ŠAPĆU FRANCESCA BROWN ANĐELI KOJI MI ŠAPĆU Svim bićima svjetlosti koja kreću na ovaj put. Neka vaši anđeli uvijek budu uz vas Predgovor U JESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio dvomjesečnom

More information