PLAMEN. Zlatko Klarić vs. Ivan Ninić SRBIJA NA RASKRŠĆU? PAKAO NA BLISKOM ISTOKU 15KN 80DIN 2KM 4EURA 5USD ISSN X

Transcription

1 za slobodu, mir i socijalnu pravdu GODINA I TRAVANJ/APRIL BROJ 2 "Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan čovjek, nego je on uvijek bio, jest i bit će vječno živ, koji se po određenim zakonima pali i gasi" (Heraklit) 15KN 80DIN 2KM 4EURA 5USD SRBIJA NA RASKRŠĆU? PAKAO NA BLISKOM ISTOKU SUKOB NA LJEVICI? Zlatko Klarić vs. Ivan Ninić ISSN X "Daj mi svoje umorno, siromašno i izmrcvareno mnoštvo što čezne za slobodom", piše u poznatim stihovima ispisanim na Kipu Slobode >

2 ALTERNATIVNI ABECEDARIJ ABECEDARIJ Alaupović, Tugomir ( ), to je rad) opredmećuje u predmetu rada. Dakle, književnik. Jedan od prvaka bosanskih Hrvata opredmećenje je prvi stupanj otuđenja, nakon jugoslavenske orijentacije, zbog čega šikaniran kojeg slijedi otuđenje samog proizvoda rada u vidu za vrijeme Austro-Ugarske. Pored pjesama (Probrane pjesme) pisao monografije (o Ivanu Franu od njegove rodne biti, i na kraju, otuđenje čovjeka prisvajanja viška vrijednosti, te otuđenje čovjeka Jukiću, Grgi Martiću i dr.). od čovjeka. Svako odvajanje čovjeka od njegove Alberti, Rafael ( ), španjolski društvene biti svojevrsni je oblik otuđenja, tako pjesnik talijanskog porijekla, jedan od najistaknutijih španjolskih modernih pjesnika. Spaja diobi rada proizlaze u klasnom društvu i druga da iz temeljnog otuđenja nastalog u procesu i elemente narodnog pjesništva s osebujnom otuđenja, kao na primjer, već spomenuto religijsko otuđenje, zatim otuđenje čovjeka u poro- metaforikom. Poslije pod utjecajem nadrealizma. Za građanskog rata predsjednik Saveza dicu, naciju, državu ili partiju. Marx smatra da intelektualaca antifašista. Nakon građanskog će prevladavanjem kapitalizma i «oslobađanjem rata živio kao emigrant u Argentini, a u domovinu se vraća Objavio veliki broj pjesničkih Međutim, čovjek se više ne može razotuđiti, jer se rada», započeti i historijski proces dealijenacije. zbirki. Remek-djelo mu je Sobre los angelos (O re-evolucijski kotač historije više ne može vratiti anđelima). nazad. Čovjek permanentno egzistira kao alijenirano biće; s jedne strane otuđen od prirode (kao Albigenzi, kršćanska sekta XI.-XIII. st. u južnoj Francuskoj (nazvana po gradu Albi), protivna papama i svjetovnoj vlasti crkve. Surovo svoje druge biti), s tim da to otuđenje nije nikada svoje prve biti), a s druge otuđen od društva (kao uništeni križarskim ratom što ga je pokrenuo apsolutno. Između te dvije biti postoji «pukotina» papa Inocent III, a ostaci dotučeni inkvizicijom. kao prostor slobode. U tim borbama razorena i napredna Provansa i Alterglobalizacijski pokret; pokret protiv njena visoka kultura. suvremene globalizacije zasnovane na neoliberalnoj ekonomiji, po nekim manifestacijama, Albrecht, Fran ( ), književnik. Između dva rata impresionist i proleterski pjesnik (Pesmi življenja i dr.), urednik socijalističkih i organizacijski decentraliziran, što Naomi Klein sličan pokretu iz godine. Idejno heterogen časopisa Svoboda, zatim Ljubljanska zvon i prevodilac s hrvatskog, srpskog, češkog, ruskog i ga uglavnom mlađa populacija, među kojom ima smatra njegovom bitnom prednošću. Sačinjava njemačkog. nemali broj anarhista. Kao alternativu ističe bolji Alcala Zamora, Niceto ( ), i pravedniji svijet, ali ponekad bez jasne programske koncepcije. Okuplja se oko Svjetskog španjolski pisac i državnik. Predsjednik Revolucionarnog komiteta u Madridu 1930., zatim socijalnog foruma, a demonstracije održava u privremene vlade i druge republike, od pravilu na dan zajedanja MMF-a Svjetske banke emigrant, umro u Argentini. Napisao je brojne ili drugih ekonomsko-političkih institucija moći. studije i rasprave s područja historije i filozofije Glavnim ideološkim predstavnicima, mogu se prava i dr. (Misli don Quiota, Politička vladavina smatrati Bernard Cassen, Noam Chomsky, Hardt Španjolske, Mir u svijetu i međunarodne organizacija i dr.). Anarhija (grč.), u svakodnevnom značenju: i Negri i dr. Alijagić, Alija; ( ), komunistički društveno stanje u kojem vlada nered, bezvlašće i revolucionar, porijeklom iz Bosne, po zanimanju raspuštenost, a u širem: teorija društvenog života stolar. Od član KPJ, a početkom pristupio terorističkoj organizaciji Crvena pravda, i je anarhija pojam za društvo bez države (u smislu koja zbacuje svaki autoritet i državnu vlast. Dok kao njezin član u Delnicama izvršio represivnog pokreta nad ljudima), anarhizam je atentat na Milorada Draškovića, bivšeg ministra društveni pokret i ideologija koja teži ukidanju unutrašnjih poslova Države SHS i inicijatora države i u usko-taktičkom smislu je suprotstavljen ideji radničke partije u revoluciji, ali se kroz zloglasne Obznane. Osuđen na smrt i obješen u dvorištu zagrebačkog Sudbenog stola. Njegov lik ideje društvenog samoupravljanja blisko dodiruje portretirao je književnik August Cesarec u pripovijetki Ispod vješala, i u nekrologu Posljednja Rose Luxemburg, jugoslavenskih praksisovaca i s demokratskim marksizmom komunista savjeta, Alijina noć! sl. Za razliku od socijalnog anarhizma (anarhokomunizma), individualni anarhizam propovi- Alijenacija; (lat. alienatus = ono što ne pripada sebi nego nekome ili nečemu drugom); u psihologiji, mentalni poremećaj, duševna odsutnost, otpora. Predstavnici anarhizma: u antici škola jeda samovolju pojedinca, taktiku individualnog bolesno stanje. Alijenacija (njem. Entfremdung) kinika (Antisten) i Zenon, u jem vremenu: pojam preuzet od Hegela i materijalistički «postavljen na noge», jedan od centralnih problema Mihail Bakunjin, Louise Michel, Percy Bysshe William Godwin, Max Stirner, P. J. Proudhon, Marxove filozofije. Kod Hegela, ideja je otuđena u Shelley, Oscar Wilde, Rudolph Rocker (poznati prirodu, pa je priroda «drugobitak ideje» (Anderssein der Idee), duh se kroz rad opredmećuje u potkin, Lav Tolstoj, Jaroslav Hašek, Ba Jin, B. predstavnik anarhosindikalizma), Petar Kro- stvarima, pa je opredmećivanje uzrok otuđenja. Traven, Franz Kafka, George Orwell, Murray Dealijenacija podrazumijeva ukidanje predmetnosti, povratak čovjeka kao najvišeg oblika Ancel, Ivan ( ), socijalist, delegat Bookchin i dr. duha, kao samosvijesti, iz njegove drugotnosti, Socijalističke stranke Hrvatske i Slavonije na odnosno spoljašnosti u sebe samog, čime čovjek züriskom i londonskom kongresu II. internacionale. Istaknut politički i sindikalni radnik, postaje spiritualističko biće. Hegel je idealistički, a time i pogrešno, postavio problem otuđenja: ne urednik socijaldemokratskog lista Sloboda, otuđuje se ideja u prirodu, nego čovjek od prirode! poslije prešao u redove liberalne građanske Otuđenje od prirode je početak čovjekovog opozicije, a u tabor beogradskih režimlija. otuđenja. Nije priroda «drugobitak ideje», nego Andersen-Nexö, Martin ( ), danskih pripovjedač, nazvan danski M. Gorki. je društvo «druga priroda» (što valjda prizna i Hegel, kad tako naziva kulturu). Feuerbach je Bio je manualni radnik, orijentiran socijalistički, problem otuđenja suzio na religiju; čovjek svoju pisao je romane ( Pele Osvajač, Crveni bit prenosi na nadnaravni svijet, a u Ekonomskofilozofskim rukopisima, Marx izlaže svoju teoriju Španjolskoj, Uspomene ). Morten i dr.), novele, putopise i dr. ( Knjiga o otuđenja, polazeći od rada: čovjek svoju bit (a Andrejević-Kun, Đorđe ( ), slikar 2 i grafičar. Radovi su mu pod dojmom umjerenog ekspresionizma. U grafici je naglašena politička, revolucionarna i socijalna tendencija, i prevladava realizam izraza. Dobrovoljac u španjolskom građanskom ratu i učesnik NOB-a. Njegovo realistično slikarstvo obuhvaća motive borbe i portrete. Vodio je majstorsku radionicu za grafiku u Beogradu. Između ostalog, ilustrirao Cesarčevu knjigu putopisa Španjolski susreti! Andrić, Ivo ( ), pjesnik, pripovjedač, romanopisac, briljantni književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Osnovno i srednje obrazovanje završio u Sarajevu. Studirao je slavistiku, povijest i filozofiju u Beču i Krakovu, a doktorirao je na temi: Razvitak duhovnog života u Bosni za vrijeme turske vladavine (disertacija je napisana na njemačkom). Kao omladinac sudjelovao u pokretu jugoslavenske revolucionarne omladine protiv Austro-Ugarske, a sa grupom istomišljenika osnovao list «Književni Jug». U književnosti se javio refleksivnom i melankoličnom lirskom prozom Ex ponto i Nemiri (jedine dvije stvari koje je napisao na ijekavici). Između dva svjetska rata bio diplomatski predstavnik Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Madridu (gdje proučava Goyino umjetničko djelo, a tada objavljuje i manje poznate Razgovore s Goyom, u kojima iznosi svoje estetske impresije!) Budimpešti i Genevi, a i u Berlinu (zbog čega je od strane zlonamjernih krugova neopravdano sumnjičen za pronacističku djelatnost!). Poslije oslobođenja objavljuje za redom svoja najveća djela, romane: Travnička kronika, Na Drini ćuprija i Gospođica. Za roman Na Drini ćuprija, dobio Nobelovu nagradu za književnost. /Most je glavni «lik», i ujedno glavni «pripovjedač». Vrijeme teče, ali stari višegradski most ostaje kao trag u vremenu, da prkosi svojom ljepotom. Most je izrastao iz dvostruke patnje: iz bolnih uspomena velikog vezira Sokolovića, i iz socijalnih nevolja ljudi koji su ga podizali pod nečuvenim terorom./ Andićev stil varira između realizma i naturalizma; rečenice su skladne i čiste poput kristala. Andrić ne traži stilske efekte u neobičnim metaforama, on je miran i staložen kada opisuje i najhladnokrvnija ubojstva. U svojim je djelima portretirao razne likove, posebno žrtve i njihove dželate, dubinskom psihološkom analizom: postavio je problem ljudskog identiteta i proniknuo u suštinu zla. Još neka djela: Put Alije Đerzeleza, Prokleta avlija, Lica i dr. U socijalističkoj Jugoslaviji jedno je vrijeme narodni poslanik u Narodnoj skupštini BiH, a u više mandata i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Iako nikada nije bio izrazito blizak Komunističkoj partiji, ostao je do kraja života veliki humanist. Smatra se jednim od najvećih zagovornika jedinstva južnoslavenskih naroda. Nakon devedesetih, njegovo djelo je dekontekstualizirano, kao i njegov lik: Bošnjaci mu ruše spomenike, jer je navodno pristrano prikazao Turke i muslimane, Srbi ga veličaju kao osviještenog Hrvata, koji je postao «veliki Srbin», a Hrvati ne zaboravljaju njegovo vjersko i nacionalno porijeklo. Međutim, Andrićevo djelo, kao i svako veliko umjetničko naslijeđe, pripada svima! Angažiranje (franc.), u politici: bitna odrednica politike Pokreta nesvrstanih i miroljubive i aktivne koegzistencije (Tito, Naser, Nehru i dr.); u književnosti: direktno ili indirektno zalaganje za neku političku, socijalnu ili moralnu ideju i stav (poznati zagovornik angažirane književnosti bio je Jean Paul Sartre). Priredio F.E. (nastavlja se)

3 list za slobodu, mir i socijalnu pravdu GODINA I VELJAČA BROJ 1 Robert Hayden FREDERICK DOUGLASS Kad konačno bude naša, ova sloboda, ova neovisnost, ova krasna i strašna stvar, potrebita čovjeku poput zraka, uporabljiva poput zemlje; kad konačno bude pripadala svima, kad je zbiljski instinkt, moždana tvar, diastola, sistola, refleksni čin; kad konačno bude osvojena, kad postane više od jeftinog fraziranja političara: ovaj čovjek, ovaj Douglass, ovaj bivši rob, ovaj Crnac bačen na koljena, prognan, sanjareći o svijetu u kojem nitko nije samotan, nitko lovljen, stran, ovaj čovjek, divan u ljubavi i logici, ovaj čovjek bit će pamćen. Oh, ne samo u retorici kipova, ne u legendama i pjesmama i brončanim vijencima, neg u životima nastalim od njegovoga, životima što hrane njegov san o krasnoj, potrebitoj stvari. Oni koji tvrde da cijene slobodu, a kude agitaciju, ljudi su koji žele plodove bez oranja, koji žele kišu bez munja i grmljavine. Oni žele ocean bez urlika njegovih voda. Frederick Douglass, američki abolicionist i socijalist (Prošlog je mjeseca inače u Velikoj Britaniji proslavljena 200. godišnjica ukinuća transatlantske trgovine robljem, iako je prošlo još puno godina prije nego što je zabranjeno i samo ropstvo.) A propos godina od objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika Ovo je nadrealistički crtež srpskog književnika Marka Ristića (koji je jednako osudio i hrvatsku Deklaraciju..., i srpski Predlog za razmišljanja ), kako on vidi dva jezika: hrvatski i srpski (kao jezik i pol ), nacrtan u razgovoru sa narkom Darom Janeković na Brionima godine, a kojeg je ona, 24. kolovoza godine, ponijela kao jednu sitnicu Krleži (koji je, inače, bio potpisnik Deklaracije), kako bi započela razgovor na tu temu, a Krleža, već star i umoran, nakon što je vidio taj crtež, reče: Sve je to i na jednoj i na drugoj strani bilo odviše ispolitizirano. A možda će i nastaviti da se svađaju i da se dijele. Tko zna, draga moja, što će se još dogoditi na ovim prostorima... IZ SADRŽAJA IZDVAJAMO... INTERVJU SA Zlatkom Klarićem, PREDSJEDNIKOM ASH Str.24 Udružena ljevica je protiv ulaska u NATO savez, a već smo žestoko osudili neraspisivanje referenduma jer smatramo da o ovako bitnoj stvari moraju samostalno odlučiti hrvatski građani. 3

4 SAVJET NOVOG A Prvoklasni intelektualno-politički i kulturni laboratorij demokratske ljevice INTERNACIONALNI Noam Chomsky - prof. emeritus, lingvist i politički pisac, najistaknutiji živući javni intelektualac prema anketi britanskog časopisa Prospect, slobodarski socijalist; Ken Coates - vodeći svjetski stručnjak za samoupravljanje, predsjednik Bertrand Russell Peace Foundation, 10 godina bio član Evropskog parlamenta, a 5 godina predsjednik Komisije za ljudska prava Evropskog parlamenta; David Graeber - profesor na Yaleu, vodeći svjetski antropolog, slobodarski socijalist; Rosie Kane - članica Škotskog parlamenta za Škotsku socijalističku partiju; Michael Albert - vodeći svjetski stručnjak za participativnu demokraciju, urednik ZNeta; Chris Ford - britanski humanističko-socijalistički filozof i sindikalni aktivist; prof.dr. Bogdan Denitch - prof.emeritus sveučilista u New Yorku, predsjednik udruge Tranzicija u Demokraciju i su-predsjednik Demokratskih socijalista Amerike; John McDonnell MP - lijevo-laburistički član britanskog parlamenta, kandidat za predsjednika Laburističke partije nakon Blaira; prof.dr. Dragan Plavšić - profesor prava u Oxfordu; prof.dr. Catherine Samary - vodeća članica Četvrte Internacionale, suradnica francuskog izdanja Le Monde Diplomatique, pariška profesorica ekonomije i vodeća stručnjakinja za područje bivše Jugoslavije; prof. dr. Jean Ziegler - prof. na pariškoj Sorbonni, znameniti autor i specijalni UN-ov povjerenik za pravo na hranu. SLOVENIJA Dr. Sonja Lokar, predsjednica Gender Task Forcea Pakta za stabilnost, bivša članica predsjedništva SK Slovenije; prof.dr. Rastko Močnik, istaknuti sociolog i profesor sociologije kulture, član Foruma za levico BiH Doc. dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, nar; dr. Salmedin Mesihović, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; Bratislav Napotnik, predsjednik sindikalne organizacije ROS Čajavec, Banja Luka; prof.dr.fra Marko Oršolić, bivši BiH ministar za Multireligijska i multinacionalna pitanja; Josip Pejaković - glumac, predsjednik Alternativnog ministarskog vijeća, prof.dr. Dragoljub Stojanov - profesor ekonomije, bivši BiH ministar za vanjsku trgovinu; prof. dr. Miodrag Živać - predsjednik Stalnog međunarodnog komiteta za humanizam i poredak, predsjednik Evropskog pokreta BiH, savjetnik predsjednika vlade Republike Srpske za pitanja ljudskih prva i nacionalnih manjina, član ekspertne grupe za sjevernoatlantske integracije, član i bivši predsjednik Alternativnog ministarskog vijeća HRVATSKA Prof. dr. Inoslav Bešker - nar; prof. dr. Nadežda Čačić - prof. filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu; Kasum Cana - predsjednik Centra kulture Roma Hrvatske i član Internacionalnog Roma parlamenta u Beču; dr. Ivan Jakopović, politolog; mr. Hrvoje Jurić, asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; prof.dr. Svetozar Livada, sociolog; Dorino Manzin, predsjednik udruge Drugi korak; Predrag Matvejević - pisac, profesor na rimskoj Sapienzi; Drago Pilsel nar i teolog; prof.dr. Milorad Pupovac - saborski zastupnik; Božo Rudež - direktor izdavačke kuće Prometej; Slobodan Šnajder, pisac i kazališni redatelj; prof.dr. Slobodan Uzelac - pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta - državni tajnik za visoko obrazovanje; Velimir Visković, predsjednik Društva hrvatskih pisaca, leksikograf, urednik Književne republike i Sarajevskih bilježnica SRBIJA Vladimir Marković - politički pisac; Toma Nikolić - radnički vođa, urednik lista Oružari iz Kragujevca; Mira Tokać aktivistkinja; Ratibor Trivunac - aktivist i politički pisac; Stevan Mirković - umirovljeni general, politički pisac Ibrahim Huduti Rustemović - ekonomist, predsjednik Muslimanskog kulturnog centra u Subotici; Dušan Vukadić - politički pisac Na adresu redakcije Novog Plamena stiglo je puno pisama podrške, a bilo je i nemali broj usmenih pohvala. Zbog prostorne ograničenosti, mi ovdje donosimo samo dva kratka a: Poštovana redakcijo! Kao prvo ovaj mail je zahvala, i podrška za budući rad. Bilo je vrijeme da u ovom novom društvu dođe na svjetlo dana neki list koji podržava iskrenu misao i težnju ka slobodi! Ja kao dijete odgojeno u maloj PISMA ČITATELJA seoskoj sredini i učeno da li od roditelja ili crkve (ne mislim na katoličku crkvu kakva je danas npr. Vatikan i sl., nego na socijalni nauk koji je propovijedao jedan od najvećih socijalista svih vremena Isus Krist), cijenim još više zbog toga ovaj magazin koji će nadam se nadopuniti misli mladih koji vjeruju u slobodu i onih koji su počeli misliti da nema smisla borbi! Nisam došao studirati politologiju u ovaj Zagreb grad da, kao što neki kažu, okrećem lovu poslije, nego da koristim znanje za bolju budućnost gdje neće zastave, granice, nacije činiti neku prepreku u prijateljstvu i ljubavi prema ljudima. Vjerujem u bolje društvo i u bratstvo i jedinstvo! Ovaj NOVI je korak ka boljem društvu i zaobilaženju predrasuda prema socijalizmu koji su izgradili tzv. bolji društveni poreci. Veselim se novom izdanju i sretno, te samo naprijed! Antonio Čelan Dragi plamenovci! Oduševljena sam činjenicom da ste uspjeli pokrenuti časopis koji će rasvjetliti ovu našu močvaru u koju smo upali. Posebno me raduje što shvaćate da je jedini put koji vodi ka stvarnom napretku onaj istinske demokratizacije ovog našeg nepravednog i u biti još uvijek autoritarnog društva, gdje svake četiri godine možemo ubaciti papirić u kutiju kako bismo potvrdili tko su nam vladari. Rješenje je u participativnoj demokraciji, u kooperativnom dijalogu, a vi ste jedini naš tiskani medij koji to razumije. Hvala vam što ste lučonoše, jer treba hrabrosti da bi se prihvatio ovako zahtjevan zadatak! Ivana Karapetrić 4

5 IN MEMORIAM IVAN SUPEK "Aha, vi ste taj Supek o kojem mi je pričao Kissinger!" Richard Nixon, prilikom posjete jugoslavenske delegacije Americi 1970." 92. godini života, 5.ožujka 2007., umro je U veliki fizičar, filozof, književnik, pacifist, humanist, Heisenbergov đak, otkrivač diferencijalne jednadžbe za električnu provodljivost na niskim temperaturama, jedan od osnivača Instituta Ruđer Bošković, osnivač Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, osnivač Međunarodne lige humanista, dvostruki predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te po političkom uvjerenju ljevičar i socijalist - Ivan Supek. Uz njegov intelektualni angažman, zanimljiv je i onaj politički. Već u sedmom razredu u svojoj gimnaziji osniva podružnicu SKOJ-a, a tijekom studija u Leipzigu učlanjuje se u Komunističku partiju. Tijekom sukoba na ljevici nalazi se na strani Krleže, te kao fizičar napada teoriju odraza i staljinizirani dijalektički materijalizam, a nakon sporazuma Hitler-Staljin napušta Komunističku partiju, te za života više nije član ni jedne stranke. Za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe odlazi na oslobođeni teritorij, te radi u odjelu za prosvjetu ZAVNOHa. Kasnije se učestalo zalaže za mir, te protiv nuklearnog oružja i nuklearne energetike. Zbog svoje slobodoumne prirode često dolazi u sukob sa partijskom birokracijom, a mnoge knjige mu se zabranjuju. U otvorenom pismu Ivanu Supeku 23. lipnja Franjo Tuđman ga optužuje za sudjelovanje u zavjeri čiji je cilj bilo ubojstvo predsjednika Republike (!). Pred kraj života Supek je ostao po svojim riječima socijalist, sa posebnim naglaskom na njegovu demokratsku i humanističku dimenziju, te je oštro odbacivao na samo poredak u bivšem Istočnom bloku, već i boljševizam. P. P. ZA SLOBODNI, DEMOKRATSKI SOCIJALIZAM (intervju sa Ivanom Supekom - preuzeto iz članka "Kapital protiv Svijeta" u Feral Tribuneu, 13. travnja, 2006.) Mi smo imali divnu šansu. Hrvatska je imala radničko samoupravljanje, a to je, ja mislim, jedna vizija budućnosti. Mi smo mogli od radničkog samoupravljanja preći u postkapitalističko društvo. Čak jedan od zastupnika liberalizma Friedman, kad je bio u Zagrebu je rekao: "Imate divnu priliku da pređete iz toga u jedan uređeni svijet", gdje postoji i tržište. Međutim šta se dogodilo? Ova grupa koja je došla na vlast, najprije je učinila da se ukine radničko samoupravljanje, kao najgora tekovina, kako su oni govorili "tog komunističkog pakla". A u stvari to je bila najpozitivnija stvar, ono najbolje što je bilo u prošlom sistemu. To radničko samoupravljanje nije funkcioniralo zbog totalitarizma partije. Da nije bilo partije ono bi procvalo i donijelo mnogo koristi Hrvatskoj. Dakle trebalo je ukinuti partiju, a ne samoupravljanje. A šta se dogodilo? Oni su to najprije podržavili. To je bilo narodno vlasništvo, narod je to stvorio. Narodno, društveno vlasništvo postalo je državno, a onda je država, tj. oni koji su bili na vlasti, to podijelila. Te tvornice i poduzeća dobili su oni koji su bili, ja bih rekao, uz Tuđmana i njegovu grupu. To je bila jedna grupa koja je odmah uzela vlast. Većina od njih su bili nesposobni i to što su dobili su odmah prodali, uništili i radnike ostavili na cesti. Pretvorba je bila jedna obična pljačka. To čak nisu bili ni poduzetnici. To su bili obični razbojnici, koji su htjeli da se domognu zemljišta, terena i to poslije rasprodaju, briga njih! A najgore je bilo to, što bivša komunistička partija koja se prefarbala u socijal demokratsku nije ni branila radničko samoupravljanje. Bila nas je tek nekolicina koja se usudila reći - pa zadržimo to samoupravljanje. 5

6 (S)RODNA PITANJA Sonja Lokar Neoliberalna globalizacija i svijet rada Pošast neoliberalne globalizacije hara svetom od trenutka, kada su svetske kapitalističke metropole pronašle novo moćno oružje za gomilanje ekstra-profita putem nametanja razvojnih strategija i političkih uređenja zemljama koje nisu bile u žiži svetskog tehnološkog i znanstvenog napretka i kojima je trebao kapital za razvoj. Zaduživanje tih zemalja u institucijama kao što su Međunarodni monetarni fond i Svetska banka u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća svuda je bio početni zamajac neoliberalne globalizacije u ovom delu sveta. Ubrzavanje je došlo u vidu»lečenja«njihovih investicionih promašaja i ekonomske neefikasnosti mahom planskih etatističkih ekonomija nametanjem takozvanih ekonomskih reformi i priča o nužnosti zatezanja kaiševa. Setimo se par nepar reformi u Jugoslaviji ili krize u brodogradilištima Gdanska početkom osamdesetih. Vraćanje dugova pod uslovima, koje su nametali MMF i Svetska banka nužno je najviše pogađalo srednje slojeve i radništvo, a to je nužno dovelo do pucanja saveza tih socijalnih klasa sa njihovim ostarjelim i dugim vladanjem otrovanim i otromboljenim komunističkim elitama. OD»SVEMOĆNE DRŽAVE«DO»SVEMOĆNOG TRŽIŠTA«Većini pripadnika svih klasa u državama bivšeg komunizma i socijalizma dojadila je ideološka okoštalost, politička, kulturna i ekonomska dominacija i centralizacija vladajuće političke elite. Mlade snage u komunističkim partijama sanjale su o istinskoj moći koja bi se zasnivala, na njihovoj umešnosti vladanja i privatnome vlasništvu sredstava za proizvodnju; srednje klase, mahom visoko školovani ljudi, sanjali su o životu u kojem će biti slobode i poštivanja svih ljudskih prava, a radničke mase i seljaci sanjali su o višem životnom standardu, o boljem svakodnevnom životu. Socijalno-psihološka osnova tog većinom mirnog prelaska krize vraćanja dugova u tranziciji svugde je počivala na prećutnoj ali nepokolebljivoj veri srednjih slojeva, radništva, omladine i žena, da se stečena ekonomska i socijalna prava u nadolazećoj demokraciji ne mogu i neće bitno smanjiti. Treće i konačno ubrzanje neoliberalna globalizacija tako dobiva prelaženjem ekonomskih u političke krize i izbijanjem perestrojki, baršunastih, pjevajućih i inih revolucija, ali i ratova za stvaranje Velikih h nacionalnih država. Svima koje zahvati takav vrtlog MMF, Svetska banka i WTO zdušno serviraju iste neoliberalne dogme: brzo i jednostrano otvaranje nerazvijenih domaćih tržišta stranome kapitalu i jeftinim stranim robama, uvođenje stabilnih domaćih valuta i uravnoteženih državnih budžeta, i brzo snižavanje inflacije, munjevitu privatizaciju zemlje, šuma, preduzeća, javnih ekonomskih servisa i uništavanje antikolonijalnim, oslobodilačkim i klasnim borbama stečenih socijalnih država. Dogmu svemoguće države zamenjuje dogma svemogućeg tržišta. Posle pada Berlinskog zida (1989.), neoliberalna je globalizacija u nekadašnjem Sovjetskom bloku i u socijalističkoj Jugoslaviji eksplodirala u vidu raznih formi tranzicije. Taj dio sveta prolazio je i još prolazi kroz tranzicije u formi postepenih reformi (Slovenija, Češka), šok terapije (Rusija, Poljska, Madžarska, Slovačka, tri Baltičke države),»ide, ide pa stane tranzicije«(bugarska, Rumunjska, Albanija), odlagane, izvozom rata kombinovane tranzicije (Srbija), i tranzicija posredovanih etničkim čiščenjima i oružanim borbama za nacionalne teritorije (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo). PROPADANJE ZAPADA: TKO DOBIJA, A TKO GUBI Neoliberalna tranzicija sve više i sve brže zahvata i bogatu zapadnu Evropu. Tu ne ulazi na velika vrata, već se šulja sporim ali nezadrživim narušavanjem socijalnih i ekonomskih prava radnika u EU (naprimer umnožavanjem radnih ugovora na određeno vreme, padanjem realnih plata prelaskom na EURO), na brutalnoj komercijalizaciji i dokidanju istinske političke nezavisnosti javnih medija (Berlusconijev medijski imperij u Italiji), na postepenoj privatizaciji i stvaranju dvotračničnih sistema školstva, zdravstva, penzijskih osiguranja, na ubrzavanoj privatizaciji javnih ekonomskih servisa, kao što su to do jučer u većini najrazvijenijih EU zemalja (nordijske zemlje, Njemačka, Francuska) ipak bili autobuski prijevozi, željeznice, pošta, voda, struja Sve vrste tranzicija, ali i neoliberalna globalizacija u EU pokazuju jednake karakteristike, donose jednake trendove, a razlike se iskazuju samo u intenzitetu. Svuda se društva raslojavaju na pobednike i gubitnike globalizacije. Svuda slabi pravna i socijalna država, raste korupcija i organizirani kriminal. Svuda se razaraju već stvoreni proizvodni, materijalni i ljudski potencijali u BiH i Hrvatskoj, tvornice su spaljene, kuće su letele u zrak, a ljudi su ubijani, a u EU zemljama se zatvaraju Volkswagenove tvornice ili se masovno otpuštaju radnici, koji bi trebali napraviti evropski putnički avion. Svuda u proseku padaju realne, naročito brutto plate, povećava se dugotrajna nezaposlenost, širi se odlazak mozgova, nastaju migracije sa velikim socijalnim, ekonomskim i kulturnim posledicama. Svuda ujedno raste i veliko bogatstvo malobrojnih i velika beda mnogih. Socijalna nesigurnost zahvaća sve koji žive uglavnom od svoga rada. Rastu sve forme nasilja. PROLETARIJAT GLOBALIZACIJE TREBA NOVE ORGANIZACIJE I NOVE PROGRAME Masovna industrijska radnička klasa i dobar dio srednjih slojeva, koji su iz nje izrasli i koji su socijalno opsluživali industrijski tip privatno-vlasničkog, ali i državno-vlasničkog kapitalizma, deklasirani su u lumpenproletarijat, njihove ključne političke institucije opasno su oslabljene i ideološki dezorijentirane. Radnički sindikati i partije i njihove nacionalne države nisu se dobrano izgubili samo u državama tranzicija, već su ozbiljno oslabljeni i u članicama EU. Radnički sindikati i leve partije, koji u razvijenim državama EU nisu nikada mogli stvarno vladati, ali su barem imali poziciju stvarnih pregovarača, u velikim mukama, pipajući oko sebe kao deca u mraku, traže susret sa novom, globalnom radničkom klasom i srednjim slojevima internet tehnologije. Smešno bi bilo očekivati, da će nova klasna svest, nove institucije klasne borbe i njene nove strategije, preko noći iskočiti iz genijalne glave nekakvog novog Marksa, jer ni u Marksovo doba one nisu rasle samo iz genijalnih teoretskih glava, nego najprije iz raštrkanih pokušaja ispočetka tako malobrojnih ali ogorčenih i hrabrih socijalnih reformatora i revolucionara. Kako dugačak je bio put od»enrages«(»bjesni«) u francuskoj buržoaskoj revoluciji do Engelsove Socialističke Internacionale, od radničkih saveta u Lenjinovoj Rusiji do integralnog samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji! Sve pobede u oslobođenju čoveka od svake vrste iskorištavanja i potlačivanja sagrađene su na porazima predhodnih takvih pokušaja. Vreme je da se od mudrih analiza naših poraza okrenemo pručavanju i uopštavanju h pokušaja građenja humanijih društava. Ljubljana, Sonja Lokar je istaknuta slovenska sociologinja i feministica, te članica Savjeta Novog Plamena 6

7 PROMATRAČNICA Glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer i premijer Ivo Sanader u stožeru NATO-a u Bruxellesu Ajde Kato, ajde Zlato u - NATO! Hrvatska hoće u NATO, pa što košta košta! S kojim pravom trenutačna hrvatska vlast srlja u Sjevernoatlanski savez ne znajući ni ekonomsku cijenu a kamoli neku drugu? Osim intervencije na Kosovu i mirovnih operacija na Balkanu, NATO se nema čime "pohvaliti", jer nikada nije imao priliku dokazati svoju obrambenu sposobnost Bojan Plajash kog će vraga Hrvatska u NATO? A Ugledni komentator Inoslav Bešker u prvom broju našeg lista ponovno aktualizira papagajska zagovaranja trenutačno vladajućih dužnosnika, da je stupanje u taj Pakt prioritet Hrvatske. Taj navodni prioritet, međutim, nikad nije raspravljen ni u Saboru, a kamoli u javnosti. Anketa prema kojoj samo 43 posto Hrvata koji žele u NATO znak je doživljavanja Sjevernoatlanskog saveza kao organizacije koja diktira, a ništa ne daje. To je ujedno i poraz politike koja u svom mandatu nije uspjela javnosti objasniti zašto bi Hrvatska uopće trebala ući u NATO i na tom planu ostvariti politički konsenzus. A Hrvatska hoće u NATO, pa što košta košta! Hrvatska pobjednička vojska još nije kompatibilna s ustrojem NATO-a. Jedini iole razborit argument u korist ulaska Hrvatske u taj pakt svodi se na procjenu da ova hrvatska politička klasa, i vladajuća i oporbena, niti zna niti ima snage srediti kaos u oružanim snagama (ekonomski, strateški, materijalni, pa i moralni), te se treba osloniti na vodstvo iz Washingtona, koje bi napokon uvelo red. Hrvatski politički vođe i dalje guraju svoju zemlju u NATO, a da nisu napravili ni proračun ekonomske isplativosti, pa čak ni stratešku projekciju učlanjenja, a iz koje bi se vidjelo, što bi Hrvatska morala imati a što bi joj osigurao pakt, što bi morala uvoziti za potrebe obrane a što bi bila kadra izvoziti, što bi bilo stacionirano na njezinu teritoriju. Sve više novca za obranu Oružane snage Hrvatske trebaju biti mala, moderna i mobilna vojna (ne regionalna) sila, usklađena sa standardima NATO-a. One to danas još nisu a posebice ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica. U kojoj je fazi preustroj Hrvatske vojske, što je učinjeno ili ne zasad je vojna tajna. Prema plama Glavnog stožera i Ministarstva obrane Hrvatska bi vojska nakon završetka vojnih reformi trebala imati djelatnih vojnih osoba te još dvije tisuće civilnih djelatnika, za koje bi država godišnje izdvajala dva posto BDP-a. No taj cilj još nije tako blizu, jer prema vojnim podacima mirnodopski sastav broji pripadnika, od čega je djelatnih vojnih osoba, 4000 državnih službenika i namještenika te još 8000 ročnih vojnika. Iako se planira smanjenje broja vojnika, hrvatski građani izdvajat će svake godine sve više novca za obranu, posebno od 2009., kada bi Hrvatska trebala pristupiti NATO-u. Trenutačno jedan ročnik državu stoji godišnje oko devet tisuća kuna, a za profesionalnog vojnika treba izdvojiti deset puta više, odnosno 90 tisuća kuna. Veliki iznosi trošit će se za opremanje oružanih snaga, tada već profesionalnih vojnika koji nisu nimalo jeftini. S kojim pravom vlast srlja u NATO ne znajući ni ekonomsku cijenu a kamoli neku drugu? Osim intervencije na Kosovu i mirovnih operacija na Balkanu, NATO se nema čime pohvaliti, jer nikada nije imao priliku dokazati svoju obrambenu sposobnost. Spomenute su akcije čak pokazale mnoge nedostatke od zapovjedne strukture do velike razlike u modernom naoružanju između SAD-a i europskih saveznika u najjačem vojnom savezu svijeta. Ovakav NATO kakav je danas ne može se suočiti s m prijetnjama kao što su globalni terorizam ili napadi kemijskim i biološkim oružjem. Čak ni SAD nije odabrao NATO za oslonac u protuterorističkim vojnim kampanjama. Hoćemo li mi odabrati Vis kao NATO-bazu? U pogodnoj krizi Vis bi, kao vojna meta, mogao privući i tuđe rakete, pa bi dio stanovništva mogao tako umrijeti slavno i brzo, umjesto neslavnoga sporog skapavanja od hrvatske mirovine. Hrvatska ionako ne zna što bi s Visom, pa bolje da ga daruje NATO-u koji bi čuvao naš suverenitet. Iako NATO demantira kako namjerava izgraditi vojne baze u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije, istina o njihovoj vojnoj prisutnosti sasvim je drugačija. Kada je "onomad" planiran napad na Crnu 7

8 PROMATRAČNICA Koalicija Udružena ljevica oštro se protivi izjavi državnog vrha da neće provoditi referendum o ulasku u NATO. U SDP-u, HSLS-u i HSS-u zasad nisu skloni ulasku bez referenduma, HSP izričito traži izjašnjavanje, a jedino je HNS protiv Goru, NATO je za pripreme svojih vojnika koristio centar Šepurine pokraj Zadra. U našoj javnosti već su se pojavile spekulacije o slunjskom poligonu kao američkoj bazi u Hrvatskoj. Nagađa se i oko preseljenja talijanske zrakoplovne baze NATO-a u Avianu na prostor Udbine. NATO baze već su uspostavljene na prostorima bivše Jugoslavije: u Tuzli, Glamoču, Uroševcu, Slatini (Priština), Tetovu, Kumanovu, Krivolaku, Petrovcu (Skopje)... Vještim političkim i vojnim igrama u posljednjih desetak godina na području bivše Jugoslavije, NATO je uspio postići svoje ciljeve širenja i utjecaja u ovom dijelu Europe, razmještajući svoje snage u zemljama članicama Partnerstva za mir ili gradeći vojnu infrastrukturu u sklopu mirovnih operacija u BiH i na Kosovu. Želimo li u NATO, onda će naši vojnici sudjelovati i u mirovnim operacijama, ali i intervencijama tamo gdje treba, te pomiriti se s činjenicom da će se NATO-ove baze razmjestiti po Hrvatskoj, vojne vježbe bit će na kopnu, u zraku i na Jadranu... Sve to ima svoju cijenu, ne samo financijsku. Vlast se upucava Washingtonu NATO-ve će postrojbe (sa svojim bazama i logistikom) uživati eksteritorijalnost, njegovi pripadnici bit će imuni od uhićenja ili pritvora od strane hrvatskih vlasti, imat će pravo svojim prometalima slobodan pristup u Hrvatsku i prolaz kroz nju, uključujući i gradnju kampova, uvježbavanje i manevriranje na područjima koja sami odaberu, vozila i neće biti registrirana u Hrvatskoj, koristit će bez naknade ceste, aerodrome i luke, a sve usluge (struja, voda, hrana itd.) bit će im naplaćene po niskim cijenama. Na sve što uvezu i izvezu neće plaćati carine i poreze. Uspostavit će vlastite poštanske, telefonske i ostale elektronske veze uključujući radio i TV postaje. I Hrvati zaposleni kod NATO-a imat će određene povlastice. Njih se neće moći teretiti za napisane i izrečene riječi, bit će oslobođeni služenja vojske, neće plaćati poreze i davanja na plaće državi... Ako naši momci i ne zapucaju na iračkom ratištu, bitno je da se naša vlast na vrijeme upucava Washingtonu. To (upucavanje) je kontinuitet hrvatske politike. Još godine Hrvatska je blagoslovila i oslobodila svoj zračni prostor za američko bombardiranje Jugoslavije, kasnije je Zagreb podržao i američku vojnu intervenciju na Afganistan. Tadašnju koalicijsku vlast nije zanimalo da je velika većina hrvatskih građana bila protiv agresije na Irak od strane Sjedinjenih Američkih Država. Službena Hrvatska je podržala rat jedne ili skupine zemalja protiv treće zemlje, postupivši suprotno volji velike većine građana Hrvatske. Učinci NATO-vih snaga mnogo su skromniji od propagande. Primjerice, za vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije, Londonski Times pisao je da su zračni udari oštetili samo 13 od 300 jugoslavenskih tenkova na Kosovu; vojnici NATO-a kasnije su pronašli samo tri uništena tenka! Jugoslavenska je vojska makete tenkova često postavljala kraj maketa mostova od kojih su preko polja vodile makete cesta i tako su pogrešno navođeni saveznički zrakoplovi. Kada se Vojska Jugoslavije povlačila s Kosova, odvezla je, barem 250 tenkova, 450 oklopnih transportera i šestotinjak komada topništva. Službena NATO-va verzija govorila je pak o 100 uništenih tenkova, 125 oklopnih vozila i 200 topova i minobacača. Optimistička verzija je čak govorila o uništenih 40% tenkova i 60% topova i minobacača. Tih je dana zagrebački Vjesnik likovao opisujući učinkovitost NATO-vih borbenih aviona na Kosovu i na ostalim područjima Jugoslavije. Kasnije, taj list piše kako je NATO frizirao uspjehe na Kosovu! NATO je iz zraka pogodio deset puta manje ciljeva nego što je to službeno tvrdio. Uništavanje civilnih ciljeva Zrakoplovstvo je na Kosovu umjesto u pogađanju vojnih meta pokazalo učinkovitost u uništavanju civilnih ciljeva. NATO-vi piloti su u velikom broju slučajeva nasjeli srpskim varkama. Tako je umjesto pravog mosta nekoliko puta bombardiran 300-tinjak metara udaljen lažni most, načinjen od polietilena. Slično se dogodilo i kad je uništen SA-9, protuavionski raketni bacač načinjen od kartona za tetrapake. Nekoliko stotina vozila, tenkova, topova i druge tehnike bilo je načinjeno od gume, plastike i stiropora, što su valovi NATO-ovih eskadrila vrijedno pogađali s metara visine. Ljudstvo je također pretrpjelo manje gubitke od NATO-ovih procjena, pa su Miloševićeva militarizirana policija i regularna vojna sila iz rata nakon tri mjeseca izašle s podnošljivim žrtvama. Suočen s Miloševićevim otporom i prkosom te činjenicom da je 85 posto srpske vojske ostalo netaknuto, NATO je prešao na strateško bombardiranje, svrstavši u vojne ciljeve i sve važnije privredne objekte, radio-televizijske sustave, elektroinstalacije, većinu mostova, uključujući i tunele (zato su u pogođenim vlakovima ginuli i srpski civili). Učinkovito bombardiranje civilnih ciljeva s velikih visina uzdrmalo je Miloševića i on je postupno došao do zaključka da s iscrpljenim narodom više neće moći upravljati. Bojao se i prijetnje da će Srbija biti vraćena u predindustrijsko doba (i da joj Moskva neće znatnije pomoći), ako se brzo ne povuče s Kosova. Time je izostala dugo najavljivana kopnena bitka, u koju se većina članica NATO-a nije ni željela upustiti. Trenutačno, Kosovo je daleko od mira. Richard Holbrooke, bivši američki veleposlanik u UN-u, na ovim prostorima poznatiji kao tvorac Daytonskog sporazuma i osoba koja je NATO-u donijela poruku da Slobodan Milošević ne prihvaća rješenje statusa Kosova te da se može početi s bombardiranjem Srbije, danas smatra da je došlo vrijeme za promjenu Daytonskog sporazuma, ali upozorava i na opasnost od novoga rata na Balkanu ne riješi li se status Kosova. Neuspješno hvatanje Karadžića veliki je izravni neuspjeh zapovjednika NATO-a u zadnjih 11 godina. No, nismo uhvatili ni Osamu Bin Ladena, kaže Holbrooke. I NATO koji na Kosovu ima vojnika uzima ozbiljno upozorenja o eventualnom nasilju na Kosovu u slučaju neuspjeha u rješavanju statusa. Svi na Kosovu moraju znati da će NATO oštro odgovoriti na sve pokušaje destabilizacije Kosova, rekao je za jedan hrvatski dnevni list visoki dužnosnik NATO-a. Mogućnost izbijanja novog nasilja na Kosovu sve je izglednija. Dovršenje balkanske nestabilnosti zahtijeva puno više od bombardiranja i nametanja mira. Koje su još posljedice uspješne misije NATO-a na Kosovu? Jedan oporbeni lider, pljeskao je NATO-ovim nevidljivim avionima kada su bombardirali područja preko Drine, ne sluteći da će vidljive posljedice od balkanskog sindroma, eto, stići i u Hrvatsku, iako mi s Balkanom nemamo ništa. Hoće li danas, naši politički lideri zapljeskati i rastjerati strah koji se i u nas pojavio zbog takozvanog balkanskog sindroma, odnosno od opasnosti od kancerogenih bolesti naših građana zbog navodne izvrgnutosti radijaciji osiromašenog urana? NATO tvrdi da ne postoji veza između zračenja osiromašenog urana i oboljenja od kancerogenih bolesti. Od zaljevskog se rata zna da je osiromašeni uran opasan. Podaci govore da je u tom ratu upotrebljeno komada različitog streljiva s osiromašenim uranom. Projektile prosuli u Jadran Pentagon je priopćio da su američke snage ispalile projektila s osiromašenim uranom tokom rata na Kosovu i oko i godine u Bosni. Vojska Jugoslavije u to je vrijeme objavila kako je NATO na 112 lokacija na jugu Srbije i Kosovu bacio projektila s osiromašenim uranom (najviše na granici Kosova i Albanije). Agencija France Presse zabilježila je pedesetak slučajeva smrti i leukemije u europskim zemljama čiji su vojnici služili na Balkanu. Italija je bila najviše pogođena. Osam je 8

9 PROMATRAČNICA vojnika preminulo, a deset ih je oboljelo od leukemije. U talijanskom Ministarstvu zaštite okoliša nisu isključili ni mogućnost da je onečišćenje osiromašenim uranom zahvatilo čak i Jadran, pitajući je li istina da su lovci bombarderi A-10 natovareni projektilima s osiromašenim uranom izvodili probe pražnjenja u Jadranskom moru prije nego što su stigli do svojih vojnih ciljeva na Kosovu i Srbiji? Talijani su izrekli i druge sumnje: ako se zna da su korištena i ostala oružja koja sadrže uran, primjerice rakete tomahawk, kakav je učinak na civile i lokalnu vojsku više od 10 tisuća projektila izbačenih u Srbiji. Vjeruje se da stat broj projektila koji nije iz različitih razloga bio izbačen na Kosovu, piloti na povratku, zbog sigurnijeg slijetanja su prosuli u Jadran. - Na opasnost od osiromašenog urana nas nitko nije upozorio. Štoviše, mi smo upozoravali naše voditelje da imamo doticaj s njim i da pronalazimo 30-milimetarska zrna koja su njime punjena, jer smo uz bombe pronalazili i njih. Iako smo im rekli da znamo o čemu je riječ, uvjeravali su nas da to nije ništa strašno izjavio je Ivan Banjanin iz Valpova, jedan od 30-ak pripadnika Mungosa, koji su od srpnja do listopada godine na području Srbice i oko graničnog prijelaza između Prizrena i Kukeša uklanjali neeksplodirane kasetne bombe koje su izbacivali NATO-ovi avioni. Predstavnici Slunjske udruge Ekos javno su "onomad" izrazili sumnju da su za vrijeme vježbe na vojnom poligonu Eugen Kvaternik američki vojnici ispaljivali tenkovske granate punjene osiromašenim uranom, što može biti pogubno za stanovništvo cijelog kraja, a i šire. Je li poligon Slunj iskorišten kao pokusni kunić NATO-a za isprobavanje zabranjenog oružja? Primjerice, NATO-ove su snage u vježbi na Slunju godine izvodili tenkovska bojeva gađanja, a njihove tenkovske granate od 120 milimetara punjene su s čak četiri kilograma osiromašenog urana. Udišemo li zrak zagađen radioaktivnom prašinom i pijemo li vodu u kojoj ima radioaktivnog urana, preči je odgovor nego hoćemo li i kada ćemo ući u NATO? NATOu je važno što brže pomicanje granica prema jugu, da bi mu se udarne snage mogle preraspodijeliti u druge dijelove svijeta, a Pentagon još nije voljan povući se s Balkana. Europa se suočava s pravom opasnosti od raketnog udara izjavio je glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer. Još je prerano da bi se moglo reći hoće li Hrvatska u tom projektu koji bi trebao zaštititi Europu od raketnih udara s Bliskog istoka imati aktivnu ulogu. Hoće li NATO zahtijevati postavljanje radara ili raketnih baza na našem teritoriju? Hrvatska se priprema da svojim najmodernijim radarskim sustavima za potrebe NATO-a nadzire sigurnost Jadrana u području od Otranskih vrata prema sjeveru ali i zračnog prostora. U tu svrhu, Hrvatska mora ustrojiti i Obalnu stražu te nabaviti četiri nova broda u klasi korvete. Komentaror jednog dnevnog lista u Hrvatskoj, zagovara: "Hrvatska treba promišljati da bi se, u slučaju da ne uđe u NATO i ne nađe se pod tom zaštitom, mogla naći u ulozi kolateralne štete u slučaju nekog sličnog napada. Širenje NATO-ova kišobrana na prostor Hrvatske bio bi malen korak za Savez, ali veliki za Zagreb. (sic!) Čini se kako se Hrvatska nije odrekla strategije regionalne vojne sile, iako stalno trubi da ne pripada zapadnom Balkanu. Međutim, eto, kao međunarodna zajednica očekuje od Hrvatske da preuzme odgovornost glavnog stabilizirajućeg faktora i da povuče druge zemlje zapadnog Balkana (prije svega Srbiju i Crnu Goru) u euroatlanske integracije. Zagrebu godi biti samozvani lider u regiji (na zapadnom Balkanu). Kako to da onda Hrvatska želi pobjeći od zemalja zapadnog Balkana u Europu sama? Referendum za referendum Riječki astrolog Damir Jovetić, predviđajući događaje u Hrvatskoj 2007.godine kaže kako je ovo dobra godina za vojsku te već krajem možemo očekivati poziv za ulazak u NATO! Za ulazak u NATO ne trebamo referendum jer ne prenosimo suverenost svoje države, izjavio je premijer Ivo Sanader i istaknuo kako očekuje kako će Hrvatska pozivnicu za NATO dobiti u proljeće slijedeće godine. Predsjednik Hrvatskog Sabora Vladimir Šeks izjavio je, da se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, ocijenivši da će u taj vojni savez Hrvatska ući prije nego u EU. Koalicija Udružena ljevica oštro se protivi izjavi državnog vrha da neće provoditi referendum o ulasku u NATO. U SDP-u, HSLS-u i HSS-u zasad nisu skloni ulasku bez referenduma, HSP izričito traži izjašnjavanje, a jedino je HNS protiv. Stranka Jedino Hrvatska-Pokret za Hrvatsku drži da o svim bitnim nacionalnim pitanjima treba odlučivati referendumom te je najavila da će zato oslanjajući se na ustavno pravo, organizirati prikupljanje potpisa građana koji zahtijevaju da se o ulasku u NATO odluči referendumom. O tome može li Hrvatska u NATO bez referenduma ili ne pravorijek ne mogu dati ni predsjednik Sabora ni premijer nego Odbor za Ustav, upozorio je na sjednici tog saborskog tijela vanjski član Zdravko Tomac. Po njegovu mišljenju, neosporno je da Hrvatska na NATO prenosi dio svog suvereniteta, barem onaj koji se odnosi na vojno odlučivanje, i referendum je obvezujući. Hrvatsko kulturno vijeće smatra da su izjave predsjednika Sabora i premijera da nije potreban referendum o ulasku u NATO izraz samovolje vlasti i ismijavanje Ustava. Nevladine udruge iz cijele Hrvatske izrazile su u pismu državnom vrhu zabrinutost zbog izjava čelnika vlasti da Vlada ne kani raspisati referendum o ulasku u NATO te zbog dosadašnje kampanje za ulazak Hrvatske u NATO. - Što je rizik Hrvatske u NATO? Rizik je načelo solidarnosti, prema kojem hrvatske oružane snage imaju obvezu sudjelovanja u svim akcijama NATO-a. Uz to ide rizik ranjavanja, pa i smrti. Ulazak u NATO ima svoje prednosti i mane. Ako sve uzmemo u obzir, mislim da ulazak Hrvatske u NATO ima više prednosti nego mana. Ali to se treba odlučiti na referendumu, rekao je Ivan Šimoć, jedan od najistaknutijih hrvatskih diplomata, bivši pomoćnik i zamjenik ministra vanjskih poslova u Račanovoj i Tuđmanovoj vladi, te dugogodišnji veleposlanik pri Ujedinjenim narodima. Europa bez vojnih blokova NATO-ov stručni tim na čelu s Johnom Colstonom, pomoćnikom glavnog tajnika NATO-a za obrambenu politiku i planiranje, za nedavna boravka u Zagrebu pohvalio je Hrvatsku zbog napretka i energičnog pristupa u provedbi reformi i dostizanju potrebnih standarda. Zapad opet potvrđuje ono što i sami znamo. Nakon intenziviranoga političkog dijaloga ušlo se u fazu pomne procjene stvarnih hrvatskih koraka kako bi se približila integracijskim standardima. Za NATO to nisu samo vojni, već prije svega politički jer se kandidati za članstvo procjenjuju po predanosti vlade demokraciji i napretku u reformi oružanih snaga. Pravo je svake zemlje da stupi u vojne blokove. Da ulazak Hrvatske u NATO nema alternativu političari (ne svi) pričaju već godinama, a pri tom se ne ustručavaju tvrditi da isto tako i misle građani ove zemlje (što nije točno). Podosta je građana koji žele Europu bez vojnih blokova, bez razgraničavajućih zona i granica, a područje bivše Jugoslavije radi trajnijeg mira, trebalo bi demilitarizirati. Ulazak u NATO škodi dugoročnim interesima razvitka Hrvatske kao moderne demokratske zemlje. Hrvatska nema razloga da uđe u Sjevernoatlantski pakt. Hrvatske političke vođe i dalje guraju svoju zemlju u NATO, a da nisu napravili ni proračun ekonomske isplativosti, pa čak ni stratešku projekciju učlanjenja, a iz koje bi se vidjelo, što bi Hrvatska morala imati a što bi joj osigurao pakt, što bi morala uvoziti za potrebe obrane a što bi bila kadra izvoziti, što bi bilo stacionirano na njezinu teritoriju 9

10 HRVATSKA RAPSODIJA Petar Pavlović Hrvatski građani živjet će bolje, imat će veće plaće i mirovine samo ako povećamo industrijsku proizvodnju i ravnomjernije raspodijelimo porezno opterećenje», kaže nam Željka Antuć na predstavljanju nove SDPove strategije. U potpunosti se slažemo sa ovom konstatacijom! Samo, nismo morali gubiti vrijeme na gospođu Željku, mogli smo radije otići do prve birtije i od svakog pripadnika njezinog miljea čuti istu tvrdnju - ona za svakoga tko zna barem najelementarnije osnove ekonomije spada u red konstatacija kojima je mjesto u udžbeniku za osnovnu školu. TREBOLOGIJA Prema SDP-u, stopa godišnjeg rasta mora za početak iznositi barem 6 posto, a kasnije preko sedam. Taj porast je nužan kako bi poslužio kao osnova za rast životnog standarda. Taj se rast ne U medijima smo u zadnje vrijeme mogli čuti o novoj gospodarskoj strategiji SDP-a, koja je, naravno, od strane predstavnika ove stranke najavljena prilično pompezno. Na tu vijest se odmah, gotovo refleksno, javlja pitanje koje izvire iz najjednostavnije zdravo-seljačke logike: kako to da SDP nakon toliko godina svojega postojanja, od kojih je četiri bio i na vlasti, odjednom sada dolazi do h, dubokih spoznaja o ekonomiji koje namjerava provesti u praksi (naravno, ukoliko pobijedi na izborima)? Kako to da se vrijeme ovog SDP-ovog otkrića tako slučajno poklapa sa početkom predizborne kampanje? No, odbacimo ove predrasude, možda su se stvari poklopile, možda se SDP mijenja NOVA GOSP POLITIKA SD želi postići zaduživanjem već pravilnom monetarnom i fiskalnom politikom, preusmjeravanjem investicija iz neproizvodnih sektora u proizvodne itd. Ovaj skup rečenica, prepisan iz nekog osnovnog udžbenika ekonomije, u stvari je ono najkonkretnije što možemo doznati o SDP-ovoj gospodarskoj strategiji. Nigdje ne možemo saznati ni najmanji detalj kako se to konkretno namjerava provesti, a bez toga cijela priča više liči na spisak novogodišnjih želja (ili možda predizbornih obećanja), nego na neku racionalnu gospodarsku strategiju. Jedina stvar koja je u cijeloj priči konkretna je obećani iznos rasta, no na to ćemo se vratiti nešto kasnije. Sama konstrukcija ove strategije je nešto što nikako ne iznenađuje poznavatelje politike SDP-a. SDP nema potrebe niti interesa ni najmanje taknuti u postojeće društveno-ekonomske odnose (zapravo u najvećem mu je interesu da oni ostanu takvi kakvi su sada), a ipak njegovo biračko tijelo (a vjerojatno i obično članstvo) u prosjeku je nezadovoljno postojećim stanjem. Cirkusarije koje SDP u vrijeme predizborne kampanje izvodi svode se na to kako predložiti poboljšanje u ekonomiji, a da se pritom ne dovedu u pitanje ti odnosi. Stvar je u tome da je prostor za takve akrobacije prilično uzak - to, između ostaloga, prisiljava na ovakvu količinu apstrakcije koja je prisutna u novoj strategiji. ŽIVOT NA KAMATE Vratimo se za trenutak u prošlost. Promatrajući ekonomske statistike, možemo uočiti da je dolazak SDP-a na vlast nakon gotovo desetljeća vlasti HDZ-a zaista sa sobom donio povećanje stope rasta i zaposlenosti, te omogućio da zemlja uđe u neki privremeni labavi 10

11 HRVATSKA RAPSODIJA period ekonomske stabilnosti. Tako je, na primjer, stopa rasta sa 2.9% u rastući skočila na 5.2% u 2002, da bi kasnije iz godine u godinu nastavila oscilirati oko 4%. (Statistički prikaz Ministarstva financija RH), stopa industrijske proizvodnje je rastući skočila sa 1.7% u Valjda je SDP učio na greškama, ili bi barem htio da mi u to vjerujemo. Pitanje koje nam je trenutno zanimljivo je, dakle, to da li SDP može postići održive visoke stope rasta, a povezano sa time znatan porast industrijske proizvodnje koji će značajno poboljšati položaj stanovništva, sa krupnim kapitalistima, koji su to postali zahvaljujući svojim vezama sa državnim aparatom. U sadašnjem trenutku u Hrvatskoj je nemoguće postići bilo kakve značajne pozitivne promjene u ekonomiji djelovanjem samo u okviru zadanih odnosa. Drugim riječima, drastično poboljšanje života može nastupiti samo mjerama poduzetim u sferi pojava koje proučava politička ekonomija, a ne ekonomska politika. A pravilna monetarna i fiskalna politika mogu u okviru postojećih odnosa samo dovesti do maksimalnog iskorištavanja resursa. No, efekti koji bi se time dobili nikako ne mogu biti tako veliki kao što najavljuju predstavnici SDP-a. Također, veliko smanjenje nezaposlenosti i znatno povećanje proizvodnje nisu mogući u sadašnjoj situaciji ako se stvar prepusti samo tržišnim mehanizmima potpomognutim nekim izuzetno ograničenim vladinim mjerama - sama logika stvari zahtijeva izuzetno povećanje utjecaja i uloge organiziranog subjektivnog faktora odnosno države (shvaćene ne klasno-socijalno, nego «ekonomski»), a na to SDP, koji se koncepta slobodnog tržišta drži kao pijan plota, nikako nije spreman. Usmjeravanje ODARSKA P-a na 6% u 2001, te kasnije nastavila također oscilirati oko 4% ( isto). Nezaposlenost, pak, sa 23.1% pala je na 18.5% No, naravno, postoji neka caka u cijeloj ovoj priči - vanjski dug je sa mil. USD, kontinuirano rastući, skočio na mil. USD Koja je temeljna poruka ovako bezobraznog nizanja brojeva? To da vjerujemo da SDP može privremeno učiniti ljepšim sve bitne gospodarske pokazatelje, no zahvaljujući vanjskom zaduživanju. Ali mi «ne želimo ostvariti rast standarda zaduživanjem, tj današnjom potrošnjom budućih dohodaka, jer ako otplate kredita u idućim razdobljima budu veće od porasta budućih dohodaka, tada rast standarda građana neće biti održiv.», kaže nam sama Željka Antuć. bez povećanja (štoviše uz smanjenje) vanjskog duga. Pretpostavljamo da se neće događati nikakva čuda u smislu toga da SDP ne ostane dosljedan politici koju je do sada vodio.vjerojatno se već iz strukture pitanja može naslutiti odgovor. POVRATAK POLITIČKOJ EKONOMIJI Dajući ovakva obećanja, SDP pokazuje da, izgleda, nije shvatio dvije povezane stvari - odakle proizlazi sadašnje stanje hrvatske ekonomije, te koja je razlika između predmeta ekonomske politike i političke ekonomije. Prvo, sva suštinska obilježja hrvatske ekonomije nisu proizvod slučajnosti ili nekih pogrešnih monetarnih i fiskalnih mjera, već promjene same jezgre i osnove svake ekonomske strukture - proizvodnih odnosa. Cjelokupni izgled hrvatske ekonomije upravo proističe iz zbivanja koja su značila promjenu tadašnjih proizvodnih odnosa u devedesetima - ukidanja društvenog vlasništva, te pljačkaške privatizacije kojom je uspostavljen kapitalizam hrvatskog gospodarstva na proizvodnju uvelike otežava činjenica što se glavnina resursa - energetika, bankarstvo, telekomunikacije itd., nalazi u rukama stranog kapitala koji nema posebnog interesa poslužiti kao baza za razvoj hrvatske proizvodnje. Treba uzeti u obzir i da u postojećoj situaciji obilježenoj divljom utrkom za realizaciju viška vrijednosti sa ciljem daljnje akumulacije kapitala, na veliko povećanje industrijske proizvodnje u Hrvatskoj neće sa simpatijama gledati ni evropski kapital (kome s vremenom Hrvatska postaje sve podređenija uvelike zahvaljujući i politici SDP-a, a koji predstavlja stvarnu vlast u Europskoj uniji u koju Hrvatska pod svaku cijenu želi ući), a proizvodi prepušteni stihiji tržišta, bez bilo kakvog vida protekcionizma (kojega evropske institucije nikako neće dopustiti), osuđeni su na neslavan kraj u neravnopravnom natjecanju sa evropskom konkurencijom. Vidimo da su zbog toga želje SDPa barem četverostruko neostvarive. 11

12 FRAGMENTI O JEDINSTVU Čovještvo je najljepša ljepota Naime, u kontekstu suvremene krize kulture i traženja h putova pojavljuje se iznova Franjo Asiški kao vrlo važan i inspirativan lik. Svakom su traženju potrebni uzroci i arhetipovi da bi ga potakli. Kulturi su potrebni herojski likovi u kojima se ona zrcali, da bi se sama mogla prepoznati i da bi sebi mogla osigurati vrednote koje joj daju smisao postojanja. Možda nam ove slike bude su-patnju, možda nas tjeraju na identifikaciju s bolom nekog drugog, možda nam ulijevaju uvjerenje da naše jadikovke mogu postati akcija. Možda su skroman ali dovoljan odgovor krutošću koja nam opet stiže iz Vatikana, a protiv siromaha. Drago Pilsel ca o. Jona Sobrina, dugogodišnjeg misionara u El Salvadoru, jednog od vodećih autora Teologije oslobođenja, u kojem se ističe kako se neke autorove tvrdnje ne slažu s misli i učenjem Crkve. Nastavak je to svojevrsnog spora koji traje između Kongregacije za nauk vjere i Jona Sobrina još od godine, kada su pri ocjenjivanu dvaju njegova djela Jesucristo liberador - Lectura historico-teologica de Jesus de Nazaret i La fe en Jesucristo - Ensayo desde las víctimas u njima otkrivene određene nejasnoće i zablude. To su djela iznimne važnosti za socijalno uzdignuće milijune siromaha-kršćana i drugih diljem planete. Ali Vatikan udara. I to žestoko. Budući da Sobri spisi uživaju veliku popularnost, u prvom redu u Južnoj Americi, i da se koriste u sjemeništima i različitim obrazovnim ustanovama u Kongregaciji odlučeno Što je to lijepo u socijalnom kršćanstvu? To kada netko: teolog, svećenik, redovnik, vjernik laik, u katolištvu ili bilo kojoj drugoj kršćanskoj tradiciji, izgara za dobrobit čovjeka. Eh, to je meni lijepo. A upravo se dogodilo nešto ružno: Kongregacija za nauk vjere oglasila se posebnim priopćenjem, tzv. Notifikacijom o djelima španjolskog isusovje pristupiti hitnom postupku. Sobrino se nije dao uplašiti. Odgovorio im je žestoko, ni za pedalj odstupajući od svojih teza tvrdeći da su se drevni crkveni koncili postupno udaljili od novozavjetnih sadržaja te u kojima Krista vidi, u prvome redu, kao vjernika poput nas, čime se ni u kojem slučaju ne umanjuje jedinstveni Isusov odnos s Ocem potvrđen u evanđelju. Tek tada, tvrdi Sobrino, Isus postaje osloboditelj siromaha, jer je postao siromah poput nas. Ovo me je dovelo da se dosjetim jednog drugog prekrasnog čovjeka u povijesti Crkve koji je također izgarao i izgorio za siromahe. On je moj životni uzor. Ali najprije: što je lijepo, a što ružno? Tko je lijep, a tko ružan? Mislili su da je zvonar Notrdamske katedrale ružan, nakazan, a ipak je, odvažan od silne ljubavi koja ga je pokrenula, ispao lijepši od njegovih progonitelja. Uljepšalo ga je njegovo čovještvo. Mnogima nikad nije palo na pamet da se djeca sa smetnjama u razvoju ili s Downs sindromom mogu koristiti kao modeli, a eto ih u reklamama Bennetona, i kako su slatki i dragi! Da, lijepi smo kad spoznajemo i kad si podsvjestimo najljepšu lozinku ljudskosti koju je, podsjetio nas je pater Bonaventura Duda čestitajući nam jednom Novu godinu, proglasio u svoje vrijeme mladi Fran Krsto Frankopan: človištvo najlipša lipost, kaže - čovještvo je najljepša ljepota. Razmišljajući kako da odjednom spojim dilemu ružnoća-ljepota, čovještvo i božićno ozračje u kojem se nalazimo, barem u ovoj kolumni, ali u duhu pokretača ovoga časopisa, palo mi je na pamet da postoji osoba, svetac, nama jako blizak zbog djelovanja njegove su-braće u nas, a u kome se to sve da kratko i jednostavno sažeti i vidjeti. To je Franjo Asiški, koji mi se čini obveznim mjestom prepoznavanja među ljudima koji vole i njeguju umjetnost i brigu za siromahe iliti socijalno kršćanstvo. Jer, magazin koji čitate, kao svako traženje alternative vladajućoj kulturi u ovo naše sumorno i preteško poratno vrijeme, trebao bi nam pomoći u traženju nekog novog ukorijenjenja. Ovako ne možemo dalje živjeti. Stvarnost nam se nudi u zalogajima apokaliptičkih situacija nekrofilskih dimenzija. Ružno je po diktatu lijepo, a istinsku ljepotu, tirani-monopolisti 12

13 FRAGMENTI O JEDINSTVU u organiziranju naše egzistencije, ne smatraju dostojnom njihove pažnje. Naime, u kontekstu suvremene krize kulture i traženja h putova pojavljuje se iznova Franjo Asiški kao vrlo važan i inspirativan lik. Svakom su traženju potrebni uzroci i arhetipovi da bi ga potakli. Kulturi su potrebni herojski likovi u kojima se ona zrcali, da bi se sama mogla prepoznati i da bi sebi mogla osigurati vrednote koje joj daju smisao postojanja. Pri susretu s likom Franje Asiškoga čovjeka najviše pogađa, kaže jedan od rodonačelnika Teologije oslobođenja, Leonardo Boff, njegova nedužnost (a nakazni su i ružni likovi uglavnom nedužni, kakvi su bili i gubavci koje je sv. Franjo zagrlio i služio). Franjo privlači svojim oduševljavanjem za prirodu, boje, glazbu, svojom nedužnost, tvrdim, vodi u duhovnost, jer pokazuje kako jednostavnost može biti i genijalnost, odnosno, kako su najveći i najuzvišeniji primjeri ljudskosti, istodobno putovi produhovljenja života i oživotvorenja duha. Voleći, to jest, prihvačajući ružno, kao i Franjo, možemo stvarati prostor za slobodu, za poriv i za spontano priopćavanje osobnog iskustva. Ono što je bolno, ružno, odbojno, unakaženo, izmrcvareno, upozorava na napor stvaranja novoga čovjeka. Ono asocira na trpljenje i na pokoru. Majstori duhovnosti bi rekli mrtvljenje, koje se sastoji u ubijanju razuzdanosti strasti da bi se njena stvarateljska snaga mogla upraviti ka humanizmu. Dok Franjo odricanje shvaća kao potpuno podlaganje tijela kako bi se Ovako ne možemo dalje živjeti. Stvarnost nam se nudi u zalogajima apokaliptičkih situacija nekrofilskih dimenzija. Ružno je po diktatu lijepo, a istinsku ljepotu, tirani-monopolisti u organiziranju naše egzistencije, ne smatraju dostojnom njihove pažnje. život i čovjekoljubivu ljubav Boga. Svjetlo koje sve obasjava i pod kojim se sve prepoznaje, pod kojim ružno postaje lijepo, a ono što je prividno privlačno ili nedorečeno i ograničeno, u konačnici, manje lijepo nego što se činilo. U tami u kojoj kažu, živimo, Novi Plamen ugošćuje ružne a možda lijepe; sv. Franju da bi se oduševili za čovječnost. Možda nam ove slike bude su-patnju, možda nas tjeraju na identifikaciju s bolom nekog drugog, možda nam ulijevaju uvjerenje da naše jadikovke mogu postati akcija. Možda su skroman ali dovoljan odgovor krutošću koja nam opet stiže iz Vatikana, napadom na vrsnog teologa Sobrina, a protiv siromaha. Treba nam svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Sve je to, međutim, samo moguće onda kada se radikalno pitamo o smislu našega života i postojanja. Bez rizika susreta s lijepim i ružnim, bez želje za opravdanim zajedništvom s izazovima ( Hay que endurecerse, pero sin perder la ternura, rekao je Ernesto Che Guevara), ostat ćemo potomci hegemonije nad istinom, nesposobni da ispunimo čežnju za jednostavnošću, poštovanjem, nježnosti prema ljudima i brižnom ophođenju s prirodom. nježnošću prema svim bićima, sposobnošću su-trpljenja sa siromasima i bratimljenja sa svim stvorenim pa i s vlastitom smrću. Ne vidim, dakle, puno razlike između nedužnosti nakaznog lika opečaćenog surovošću prirode u katedrali Noter-Dame i nedužnosti Franje koji propovijeda pticama. To je nedužnost kao kvaliteta imaginacije, nedužnost pjesnika ili umjetnika, čuvanje dječje jasnoće i čistoće i u odraslom dobu. Sve se iskazuje svježim, čistim, m i punim boje. Iz takve nedužnosti, iz skrušenog srca pariškog zvonara, asiškog gubavca ili djeteta s Bennetovog plakata, izvire čuđenje i poštovanje; ta ono moglo uključiti u njegov projekt radikalnog služenja, ono i oni što je ili koji su lišeni ljepote upozoravaju na postojanje potpune ljepote i svega onoga Dobrog u maksimalnoj potenciji, a što se dobiva usmjerenom nježnošću, skrbi, su-patnjom, sposobnošću gledanja izvan sebe i življenjem slobode koja se sastoji u užitku samoodređenja. Naizgled tako neljudska, pokora izabrana ili prihvaćena, označava cijenu nedužnosti ljudskost. Istinska nježnost, pokazuje Franjo, izrasta iz strogosti. Zato se asiški alter Christus trudi suosjećati s Božjim trpljenjem, od Božića do Uskrsa i od Uskrsa do Božića. Vidio je svjetlo, 13

14 FILIPIKE LJEVICA U POTRAZI ZA IDENTITETOM Ljevica je već duže vremena u krizi, ne samo kao Pokret, već i kao Pojam. Kriza Pokreta i proistječe iz krize Pojma. Naime, kako stvari stoje, Pokret već odavno nema pojma o svome Pojmu, a taj Pojam desetljećima trune, i danas je trul kao glavica trulog kupusa. I kada bismo mi sada, poput onih zaljubljenih djevojčica, koje trgaju jednu po jednu laticu sa cvijeta, izgovarajući: voli me, ne voli me..., počeli skidati te trule listove sa Pojma Ljevice, mi bismo vrlo brzo došli do one Sokratove spoznaje: znam da ništa ne znam. Naime, mi bismo tada skinuli sve listove, i došli do same suštine, do samog korijena stvari, i možda bismo tek tada shvatili, da je vrijeme za suštinske, odnosno za korjenite promjene. Nema nikakve sumnje: vrijeme je za prevrednovanje sviju vrijednosti (Nietzsche). Svi mi, više-manje znamo, što je to ljevica! Prema riječima Norberta Bobbia, autora knjige Ljevica i desnica, ljevica okuplja sve one pojedince, grupe i pokrete, koji se u bilo kojem historijskom trenutku zalažu za napredne političke ideje. Ali, koje su to ideje napredne? Ono što je jučer bilo napredno, ne znači, da je i danas napredno. To će reći, da je ljevica a priori progresivna, Vlast je taj magnet, koji se nalazi u sredini, u centru, i upravo Vlast, sa svojim silnicama privlači i ljevicu i desnicu a desnica konzervativna. To da je ljevica progresivna, to kaže ljevica. Ali, ni desnica neće reći za sebe da je nazadna, već da je i ona progresivna. Svatko će za sebe reći, da je progresivan, i što onda? Danas mnogi politolozi smatraju, da je klasična podjela na ljevicu, centar i desnicu, nastala u vrijeme sloma plemstva i pobjede mlade građanske klase, uvelike passé! Još je davne godine predsjednik američke Libertarijanske stranke David Nolan osporio jednodimezionalnu podjelu na ljevicu, centar i desnicu, po kojoj su socijalisti i komunisti na ljevici, liberali i socijaldemokrati u centru, a narodnjaci i konzervativci na desnici, i predložio svoju konfuznu dvodimenzionalnu tzv. Nolanovu tablicu sa apscisom (os x) i ordinatom (os y)...bilo kako bilo, ta se podjela na ljevicu, centar i desnicu nikada nije mogla, pa ni u 18. stoljeću, odrediti matematički precizno. Jer, svaka lijeva stranka ima svoje desno krilo, i svaka desna stranka ima svoje lijevo krilo. U SKJ, hrvatski proljećari i srpski liberali, fungirali su kao svojevrsna desnica, a u toku NOB-a bilo je i tzv. lijevih skretanja (sic!). Čini se da su veće psihološke, nego programske razlike između ljevice i desnice. Drugim riječima, stvar je u mentalnom sklopu. Evo kako engleski psiholog J.C. Fluegel prikazuje glavne karakterne crte između ljevičara i desničara: Ljevičari: lojalnost prema grupi; gleda sumnjičavo na obitelj; podvlači ličnu slobodu; feminist; kozmopolit; teži besklasnom društvu; kritičan je prema običajima i tradiciji; teži spolnoj slobodi; antireligiozan; teži ukidanju privatnog vlasništva. Desničar: lojalnost prema pojedinačnom liku Oca (vođe); ističe značenje obitelji; podvlači značenje discipline u odgoju, kaznenom pravu i sl.; antifeminist; nacionalist ("patriot"); ističe klasne razlike; ističe običaje i tradiciju; ističe spolno sputavanje; ističe značenje religije; ističe značenje privatnog vlasništva. Već na prvi pogled možemo uočiti niz poteškoća. Na primjer, mnogi su ljevičari podložni pojedinačnom liku Oca (vođe), čak i više, nego umjereni desničari (sjetimo se samo kulta ličnosti!). No, vratimo se mi našoj podjeli na ljevicu, centar i desnicu! Naime, mi danas ne znamo, a možda nikada nismo ni znali, koja su to navlastita obilježja ljevice? Što je to Ljevica u svom ideal-tipu? Možemo li mi danas uprijeti prst u neku stranku na ljevici, i sa sigurnošću reći: evo, to je ta prava, istinska stranka ljevice! Ime je jedno od bitnih obilježja identiteta; da je Vladimir Iljič Rus, a Antonio Gramsci Talijan, to znamo, ali, što je sa imenima naših tzv. lijevih partija? Te su partije u krizi identiteta već nekoliko desetljeća. Naime, jedan dio lijevih partija je u potrazi za izgubljenim vremenom, a drugi dio u potrazi za identitetom... Sve donedavno, Socijaldemokratska stranka Janeza Janše, bila je jedna od najdesnijih stranaka u Sloveniji, a Socijalistička partija Srbije smatra se najodgovornijom za ratove na prostorima bivše Jugoslavije. U Socijalističku internacionalu primljena je i izrazito antisocijalistička Demokratska stranka sadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a u toj Internacionali sjedi i klijentistički SDP. Što danas znači biti socijalist ili komunist, isto što i - zvati se Ernest (O.Wilde). Koja je to čarobna riječ, koju bi trebalo izgovoriti (Marx, Mao, samoupravljanje, ili, možda Plamen?!), kako bi se Pojam Ljevice otvorio poput Sezama? Koji je to pojam, za 14

15 FILIPIKE koji bi se mogli uhvatiti kao pijani fanatici, i reći: evo, drugovi i drugarice, to je ono po čemu se ljevica razlikuje od svih ostalih mogućnosti! Između Francuske i Oktobarske revolucije prošlo je 128 godina, a od Oktobarske revolucije do pada Berlinskog zida 72 godine. Gledajući u historijskim relacijama, to je ustvari kratko razdoblje, pa ipak, u tom razdoblju, ljevica je prošla svoje mijene i promjene, mada se nikada nije izliječila od dječje bolesti ljevičarstva. Od Francuske revolucije Pojam Ljevice sazrijevao je kao crveni paradajz, a ljevičari su sa svojim parolama slobode, jednakosti i bratstva, putovali u svoj imaginarni Paradiso kao neko zlatno doba, i baš kad smo pomislili, da je taj pojam sazrio, pala je kiša, i led, i Ljevica danas žalosno trune u svojim parlamentarnim plastenicima i underground podrumima, kao i svako povrće nakon što mu prođe rok trajanja. Liberté, egalité, fraternité Sloboda? Jednakost? Bratstvo? Ma, hajte molim vas! Sloboda je jedna od osh vrijednosti liberalizma, pa i neoliberalizma, kako politička, tako i ekonomska sloboda, a ne zaboravimo, da je socijalizam u svojoj staljinističkoj inačici, uvelike gušio slobodu pojedinaca. Jednakost može značiti jednake šanse ili društvenu uravnilovku, ali i to, da smo svi jednaki pred zakonom. U svakom slučaju, jednakost je vrlo problematičan pojam, jer u svakom sistemu postoje prvi među jednakima. Uostalom, kako ostvariti socijalnu jednakost, ako je evidentna biološka nejednakost? A osim toga, sloboda i jednakost se na kraju isključuju u tržišnoj utakmici, pa tako moramo birati između slobode i jednakosti, a taj je izbor vrlo nezahvalan! Što se bratstva tiče, za bratstvo među ljudima zalažu se sve konfesije, pa i demokršćanske stranke, koje su po definiciji desne orijentacije. Idemo dalje: socijalna pravda? A što je to uopće pravda? Je li to neka redistribucija dobara, po načelu: uzmi od onih koji imaju, da bi dao onima koji nemaju! Možda to i jest pravda, ali, ta je pravda ponekad u vidu nacionalizacije, konfiskacije, otkupa i tome slično, rađala još veću nepravdu. A kao što znamo, za socijalnu pravdu zalažu se i desne stranke. Sve bolji izborni rezultat ekstremno desnih stranaka u Hrvatskoj i Srbiji: HSP-a i SRS, nije rezultat probuđenog nacionalizma, već pojačanog socijalnog nezadovoljstva, koje ove stranke nastoje riješti radikalnim potezima. A brak između ljevice i desnice u vidu crveno-crne koalicije nije nikakva nepoznanica. Zatim, tu je društveno vlasništvo i samoupravljanje! Iako je Marx govorio o odumiranju države, praksa u socrealističkim zemljama dokazala je upravo suprotno. Država je postala jedini Vlasnik, a Centralni komitet jedini upravljač. Kao i u slučaju slobode i jednakosti, postavlja se pitanje, kako pomiriti privatno i društveno (kada znamo, da je privatno svetinja!)? Postavlja se i pitanje, može li razmrvljeni rad danas stvoriti društveno vlasništvo sutra? Nadalje: antifašizam? Neosporna je činjenica, da su komunisti bili u prvim redovima borbe protiv fašizma, ali je jednako tako činjenica, i da je velika antifašistička koalicija bila sastavljena od građanskih, pa i antikomunističkih snaga. Sigurno je šokantan pokušaj Vijeća Evrope da u svojoj rezoluciji izjednači komunizam i fašizam, ali treba imati na umu, da su fašizam i staljinizam (da ne kažemo komunizam) kao dva totalitarizma uvelike slični, ako ne već po ideologiji, a ono barem po psihologiji i metodologiji. Osim toga, danas je teško naći relevantnu političku stranku bilo gdje u svijetu koja bi relativizirala antifašizam, a 9. svibnja, kao dan pobjede nad fašizmom, proglašen je i za Dan Evrope. Na antifašizam se nadovezuje i antimilitarizam. Socijalizam prošlosti bio je često militantan, pa i agresivan, ali to ne znači, da jedan socijalizam bez vojske (o kojem piše Brian Martin) nije moguć. Pored toga, revolucionarna ljevica bila je ponekad itekako nasilna (Goce Delčev bi rekao: revolucija je nasilje protiv nasilja!), a individualni teror (kojeg su prakticirali i neki naši anarhokomunisti, poput Cesarca) smatrao se dugo godina opravdanim. Ali, valja reći, da je antimilitarizam u vidu pacifizma imanentan i jednom dijelu apolitične ljevice (npr. Greenpeace). Ljevica bi trebala biti zainteresirana i za zaštitu okoliša, i za ono što zovemo održivi razvoj. Capra govori o novoj paradigmi, a Derrida smatra, da je demokratski socijalizam budućnost, upravo zbog ekološke katastrofe koja prijeti čovječanstvu, ali klasična ljevica, sa svojom industrijalizacijom i elektrifikacijom, nije baš iskazala veliki senzibilitet za eko probleme. Kako se čini, zeleni trebaju malo više pocrveniti, a crveni malo više pozeleniti! Internacionalizam? Iako su još Marx i Engels odvajali «buržoaski kozmopolitizam» od «proleterskog internacionalizma», Ljevica nikada u potpunosti nije ostala imuna na nacionalizam. Ljevica u stvari nikada nije bila «anacionalna»! Staljinizam i nije ništa dugo, nego nacionalizam (sjetimo se priča o superiornosti slavenske rase, a posebno ruskog naroda, pa deportacije Čečena i dr.), a socijaldemokracija je uvijek bila nacionalno osviještena (vidjeti radove austromarksista o nacionalnom pitanju!). Kod nas su predratni komunisti, po direktivi Kominterne, rušili versajsku Jugoslaviju kao «tamnicu naroda» i zagovarali «nacionalno oslobođenje», a u toku Drugog svjetskog rata, Živkovićeva Socijalistička partija Srbije kolaborirala je sa fašistima, protiv vlastitog naroda. Činjenica je da su socijalisti osnovali prvu internacionalu (i himna im se zove «Internacionala»), ali, danas postoji i Liberalna internacionala, i Ništa nije crno- bijelo! A. Jemec, Crveno i crno 15

16 FILIPIKE Ljevica se danas ujedinjuje, a da mnogi uopće nemaju pojma, zbog čega se to ljevica ujedinjuje. Možda bi pitanje trebalo preformulirati, i postaviti ovako: a oko čega se to ljevica ujedinjuje? Zelena internacionala i Demokratska internacionala Svi su danas, više-manje, barem deklarativno, internacionalisti. Ali, ljevica često upada u zamku nacionalizma: kada se buni protiv prodaje nacionalnih dobara strancima, čini se, da joj je tada važnije, koje su nacionalnosti vlasnici, nego kakvi su vlasnički odnosi. Mogli bismo tako secirati Pojam Ljevice do sutra ujutro, ali ovo je bilo samo ilustracije radi. Pojam Ljevice simbolički je vezan za lijevu stranu u francuskom parlamentu, koju su nakon revolucije popunjavali jakobinci, i taj se pojam, nakon više od 200 godina svih naših (kontra)revolucija, sveo isključivo na tu lijevu stranu u buržoaskim parlamentima. Biti na ljevici, a ne biti u parlamentu, znači biti potpuni autsajder, gubitnik, budala, jednom riječju, nitko i ništa, a biti na ljevici i biti u parlamentu, ne znači opet ništa drugo, nego sjediti na lijevoj strani u tom istom parlamentu. Parlamentarna ljevica je pragmatična, a da nije pragmatična, teško da bi bila i parlamentarna; sa izraženim sluhom i njuhom za realpolitiku, ta je ljevica, uvijek i u svako doba spremna na kompromise, pa i sa crnim đavlom, kako bi ostala na vlasti ili pri vlasti. Izvanparlamentarna ljevica je nerijetko i izvan prostora i vremena, usitnjena i posvađana, bez infrastrukture i bez novaca, ta se ljevica ljuti na salonske marksiste, a i sama često i prečesto na svojim dosadnim sastancima tjera mak na konac. «Močvara» ili živo blato? Kada se domogne vlasti, parlamentarna ljevica postepeno odustaje od svog programa, a izvanparlamentarna ljevica se želi domoći vlasti, kako bi realizirala svoj program. Razlika je naizgled očita, ali samo naizgled! Razlika je uglavnom u pozi, više nego u principu! Sve se ipak u konačnici svodi na vlast. Da parafraziramo Aristotela: daj ljevici jedan dan da vlada, pa ćeš vidjeti, kakva je to ljevica! Naime, Vlast je taj magnet, koji se nalazi u sredini, u centru, i upravo Vlast, sa svojim silnicama privlači i ljevicu i desnicu. Narod bi rekao: kakva vlast takva mast! I doista, Vlast je kao bijela istopljena svinjska mast, da, baš svinjska (pa nije Orwell zalud postavio svinje na vrh svoje antropomorfizirane piramide?), u kojoj se masni političari tope kao čvarci. Još iz vremena francuskog postrevolucionarnog parlamenta za centar, u kojem su tada sjedili žirondinci, uvriježio se naziv močvara. Ali, ta močvara u kojoj krekeću žabe, i nad kojom lete komarci, to je ustvari živo blato, u koje tone politička elita sa svojim biračkim tijelom. Stvari su kod te i takve "ljevice" egzaktne kao Pitagorin poučak: što su politički faktori više udaljeni od «centra», tj. vlasti (a ne kaže se uzalud: centar političke moći!), to su više sjedinjeni sa svojim programskim načelima, i obrnuto, kada se politički faktori približavaju «centru», tj. vlasti, tada se sve više udaljavaju od svojih izvornih programskih načela. I zato nije nikakvo čudo, da je danas personality ispred programa, jer programi svih relevantnih stranaka u suvremenom građanskom društvu, toliko su slični, da prosječno obrazovan čovjek, bez neke naročite političke kulture, eventualne razlike ne može identificirati. Naš lijevi «bombarder sa Kvarnera», dobacio bi u svom šeretskom stilu, da «jedino veš mašina ima svoj program». E, da nije istinito, bilo bi tragično - ovako je istinito i tragikomično! Jer programi su, čitali ih slijeva ili sa desna, puni općih mjesta i praznih fraza (otud ona rezignacija kod ljudi: «ma, svi su oni isti!»), pa se ta sličnost između stranaka nastoji marketinški prikriti sa osobnošću njezinih lidera. Koja je razlika između «lijeve» Demokratske i «desne» Republikanske stranke u SAD-u? Poznato je, da su najmoćniji financijski krugovi još iz vremena tadašnjeg tzv. big businessa, bili u samom vrhu Demokratske stranke, i da su svojevremeno Ford (Henry Ford je inače podržavao i fašiste, te je nakon Drugog svjetskog rata dobio od američke vlade odštetu za tvornice oružja u Njemačkoj koje su bombardirali saveznici) i najutjecajni ljudi iz Wall Streeta podržali za predsjedničkog kandidata Johnsona iz te iste Demokratske stranke. Tako je bilo jučer, a tako je i danas; dok «republikanac» Bush vodi ratove protiv «osovine zla», dotle «socijalist» Javier Solana stoji na čelu NATO- pakta. Ljevičari i «ljevaci» Stranke su slične jedna drugoj kao jaje jajetu, a od svih tih jaja najviše je mućaka. Ljevica je danas zbunjena i dezorijentirana kao tinejdžerica koja otkriva svoju seksualnost, pa ne zna, koja joj je lijeva a koja desna ruka, a geste koje radiizgledaju komično. Ta se zbunjenost ne primjećuje samo u «bazi», nego i glavama tzv. lijevih mislioca. Na primjer, naš poznati marksist, psihoanalitičar, filmski kritičar i ovisnik o play station igricama, Slavoj Žižek, kaže da je više fasciniran Pol Potom, nego Josipom Brozom. Da, Ljevica je zbunjena, ali i posvađana. Na dva ljevičara dođu četiri partije, a u tim partijama, ruku na srce (a srce je na lijevoj strani, zar ne?), više je «ljevaka», nego ljevičara. Na jednoj strani su socijaldemokrati, a na drugoj komunisti. Za socijaldemokrate, komunisti su «ekstremna ljevica», a za komuniste, socijaldemokrati su «trula lešina» (R. Luxemburg). Na jednoj strani su staljinisti, a na drugoj titoisti. Za Mao Ze Tunga, Tito je «Juda komunizma», a za Tita Mao Ze Tung je «dogmatski marksist». I tako u nedogled. Jedni su više za Marxa, a drugi više za Engelsa. Jedni vole Pol Pota, drugi Ho Ši Mina, a treći ne podnose ni jednog ni drugog. Jedni su revolucionari, a drugi reformisti. Pa tu su anarhisti, anarhosindikalisti, trockisti, ekološki socijalisti, deleonovci, dicgenovci, gramšijevci, jedni, drugi, ovakvi i onakvi, svi se oni deklariraju kao ljevičari, i svi su oni na ljevici: optimisti, pesimisti, socijalisti-utopisti, paranoidni tipovi a la Ilija Čorović iz «Balkanskog špijuna» (koji nam stalno govore, da «neprijatelj vreba sa svih strana»!), antifašisti, feministi, ateisti, rokeri, darkeri, pankeri, «pederi», alterglobalisti, angažirani književnici, slobodni umjetnici, svi su oni tu negdje na ljevici ili oko ljevice, i svi oni misle da su u pravu. Svatko od njih ima svoj «pogled na svijet», i sa pozicija njihovog «pogleda na svijet», oni su u pravu! I doista, svi su upravu, i nitko nije u pravu. Na primjer, u Srbiji postoji marginalna Nova komunistička partija Jugoslavije koja priznaje Tita do godine, a poslije zamjera mu to i to, i koja nastoji dokazati da Staljin u svojim «čistkama» nije pobio baš toliko i toliko ljudi, nego nešto manje. S druge strane, tu su naši preživjeli «praksisovci», koji razmišljaju u duhu utopijskog idealizma (da ga tako nazovemo, i da ga na taj način odvojimo od objektivnog i subjektivnog idealizma, solipsizma itd.), i koji tvrde, da po svim objektivnim kriterijima komunizam nikada nije postojao, i da se komunizam tek 16

17 FILIPIKE «treba da» (Das Sollen) ozbilji u nekoj daljnjoj budućnosti. I kada bi mi sada sve te ljevičare i «ljevake» okupili na jednoj «prvomajskoj» paradi, na mitingu, koji bi se, primjera radi, održao ispred zgrade Svjetske banke, ta bi šarena povorka, sa svojim parolama, zastavama i transparentima, više ličila na jedan brazilski karneval, nego na ozbiljnu demonstraciju jedinstva i moći. Jedni bi nosili Staljinovu sliku, a drugi sliku Slobodana Miloševića (jer i on je, ako niste znali, bio veliki borac protiv američkog imperijalizma!) treći bi nosili majicu sa likom Che Guevara, a četvrti kapu «lenjinku» Peti bi lupali u bubanj, a šesti u lonce Sedmi bi zviždali u ružičaste pištaljke, a osmi bi mahali crvenim zastavama, a onda bi, nakon sat i pol, svi skupa počeli vikati jedni na druge: «Pederi, pederi!!!», «Bando crvena!!!», «Vi ste dogmati!», «A vi ste izdajice!», i na kraju bi se svi poklali kao boljševici i menjševici, na opće zadovoljstvo gospode bankara, koji bi sve to gledali «odozgo» iz svojih ureda. I doista je tako, dok se idejni čistunci, svojevrsne Djevice sa Ljevice, svađaju oko toga, što je Marx mislio, a nije napisao na 438 stranici svoga «Kapitala», dotle Kapital beskrupulozno vlada ovim svijetom, a gospoda bankari, odjeveni u svečana crna odijela, u pauzi sastanka u Svjetskoj banci, puše debele sive cigare (koje su, usput rečeno, uvezli iz "komunističke" Kube), i piju courvoisier (jer politika je kurva, zar ne?). I dok jedan dio Ljevice raspravlja o samoupravljanju i radničkoj participaciji, dotle drugi dio, s više ili manje uspjeha, participira u vlasti! Stara i nova ljevica Svi mi čeznemo za nečim m, i kličemo: «novog!», «novog!». A što je to novo, kad je u pitanju ljevica? Naime, stara ljevica je potrošena kao kakav stari pohabani kaput iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, kojeg predstavnici stare ljevice nose na svojim skupovima. Stara ljevica je starovička, ne samo po svojoj retorici, već i po stylingu. Ta se ljevica sastaje po trećerazrednim bjelosvjetskim hotelima, tamo sastanči, čita referate i donosi rezolucije, i tako se sprema za svjetsku revoluciju. Ali, i «nova ljevica» je ustvari stari pojam, pojam iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U knjizi «The Political Economy of the New Left», Šveđanin Assari Lindbeck, nastoji riješiti onaj problem slobode i jednakosti putem decentralizacije, pa na jednom mjestu kaže, da «dalekosežna decentralizacija može funkcionirati, a da se ne pojavi kaos kada se prepusti mehanizmima tržišta da koordinira odluke miliona pojedinaca, i da se izbjegne ogromna centralna birokracija». A što se to događa sa ljevicom u Hrvatskoj? Ništa! Apsolutno ništa! Jer, ljevica je danas u Hrvatskoj, i razjedinjena i ujedinjena, jedno Veliko Ništa. To da je ljevica jedno Veliko Ništa, to je čista matematika. Naime, kada 0 zbrojimo sa 0, dobijemo 0, i kada 0 pomnožimo Hervé di Rosa: Karl Marx sa 0, opet ostaje 0. Ljevica se danas ujedinjuje, a da mnogi uopće nemaju pojma, zbog čega se to ljevica ujedinjuje. Možda bi pitanje trebalo preformulirati, i postaviti ovako: a oko čega se to ljevica ujedinjuje? Oko Programa. Pa rekli smo već, da «samo veš mašina ima program». Ljevica se već godinama vrzma oko Vlasti kao mačka oko vruće kaše, i sada se tobože ujedinila, kako bi valjda prešla tih nesretnih 5 % (malo morgen!), i kako bi najzad sjela za isti stol sa Šeksom i Čobankovićem. Nakon pada Berlinskog zida, Ljevica se ustvari našla pred zidom, i sada, jedan dio Ljevice ide glavom kroz zid, a drugi dio ne zna što hoće, a i kada zna što hoće, onda to ne zna ili ne može realizirati. Ljevica se mora opredijeliti, želi li ona jedan radikalni kirurški zahvat ili obični face lifting; želi li ona privatno vlasništvo i u kojoj mjeri; a onda, što će sa Ljudskom Prirodom, a što će sa Društvom, koje «odumire» prije države, a gdje su joj Novci, a gdje joj je Subjekt Revolucije? Ljevica je danas u krizi identiteta, pa često ne zna, je li nacionalna ili internacionalna je li za «demokratski socijalizam» ili za «socijalizam kineskih boja», je li heteroseksualna ili biseksualna, i ta se kriza poput malignog tumora proširila sa Pojma i na Pokret. Bilo kako bilo, Ljevica se nikako ne može i ne smije svesti na stranačku ljevicu, jer Ljevica «u širem smislu» je ono tiho «mnoštvo» koje nema stranačku iskaznicu. I upravo to «mnoštvo», to je ta Ljevica, koja se mora ujediniti! Ne želimo relativizirati stvari, iako bi Einstein rekao, da je sve relativno! Jednako tako ne želimo ni tako olako odgovoriti na pitanje: što je to Ljevica? Posebno ne apstraktno, u stilu: «socijalizam je nešto dobro» (L. Kolakowski). Ali, danas je vrijeme, više nego jučer, za kritičko preispitivanje svega postojećeg, i za redefiniranje Pojma Ljevice! 17

18 BOSANSKI LONAC Vodi li se rat drugim sredstvima? Bosna i Hercegovina u svijetu tužbi i presuda Goran Marković Javnost u Bosni i Hercegovini, a i šire u regionu, bila je uzbuđena presudom Međunarodnog suda pravde u sporu povodom tužbe koju je Bosna i Hercegovina podigla protiv Srbije i Crne Gore. Iako je Bosna i Hercegovina u posljednjih jedanaest godina postigla određen, mada ne naročito veliki, napredak u stabilizaciji unutrašnjih prilika, ova presuda, jednako kao i tužba koja joj je prethodila, uticala je na ponovno zaoštravanje međunacionalnih tenzija, u toj mjeri da su u Sarajevu organizovane demonstracije u znak protesta protiv presude, dok su se mediji u BiH, Hrvatskoj i Srbiji odmah počeli baviti opravdanošću presude i ponovo pokretati pitanje uzroka i karaktera rata. Ne treba preuveličavati značaj presude, niti svega što ju je pratilo. Iako će čitava stvar imati nesumnjivo negativne političke efekte i dodatno zakomplikovati naše živote i suštinski nesređenu situaciju u zemlji, ona ipak neće moći dati zamah ekstremističkim snagama. Nacionalizam ostaje dominantna politička ideologija, pa i način življenja u cjelini, ali ekstremizam nije ponovo stupio na scenu, barem ne dugoročno. Demonstracije u Sarajevu su pokazale da ekstremisti još uvijek mogu okupiti značajnu masu ljudi, i to oko parola koje mogu imati vrlo negativne efekte, ali da izlivi negativnih emocija više ne mogu biti trajno i snažno politički oblikovani u vidu nekakvog osmišljenog djelovanja koje bi prevazilazilo uobičajene aktivnosti političkih stranaka ili različitih udruženja koja su njihova isturena odjeljenja. U tom smislu, ova presuda i sve oko nje će imati za posljedicu da će na duši građana ostati još jedna duboka brazgotina i novo ubjeđenje da je zajednički život nemoguć. Bosna i Hercegovina ne može opstati. To je zaključak koji će velika većina građana izvući iz posljednjih događaja oko tužbe i presude. Načelno govoreći, različita viđenja rata i izvršenih zločina, kao i njihovog procesuiranja, navode na slične zaključke. Je li takvo mišljenje opravdano i osnovano? Sa stašta nacionalizma, nesumnjivo jeste. Ali, to ne znači da je ono apsolutno tačno i da vrijedi u svim uslovima. Bez nacionalizma, kao vladajuće ideologije i političke tehnologije vladanja, Bosna i Hercegovina bi mogla sasvim normalno funkcionisati. Pokušajmo razmišljati na takav način. Nacionalizam, pak, sa svoje strane tako čvrsto drži pozicije jer je on osnov moći, kako ekonomske tako i političke, onih koji trenutno upravljaju zemljom. Zaista, samo u zemlji koja je teško inficirana nacionalističkim ludilom, političke elite mogu naočigled svih upropaštavati zemlju i njeno stanovništvo, a da i dalje zadrže političku vlast. I ova presuda, kao i tužba koja joj je prethodila, jedno je od sredstava održavanja nacionalizma i nju treba posmatrati sa tog stašta. Kome je ona bila potrebna? Prije svega, srpskoj i bošnjačkoj političkoj eliti. Bošnjačka politička elita je željela još jednom istaći svoje poznate teze o tome da je rat u Bosni i Hercegovini bio rezultat napora političke elite jednog naroda (srpskog) da izvrši agresiju na zemlju i genocid nad jednim narodom (bošnjačkim), pa je svoj poljuljani politički autoritet nastojala ojačati mobilizacijom nacionalističkog sentimenta na temelju tužbe. Iako joj sasvim sigurno nije bilo svejedno kakvu će presudu donijeti međunarodni sud, njoj su oba ishoda odgovarala na određeni način. Odbijanje tužbenog zahtjeva je protumačeno kao pristajanje Evrope uz agresore i zločince, od kojih će naciju ponovo štititi oni koji su izdejstvovali podizanje tužbe. Da je tužbeni zahtjev bio prihvaćen, bošnjačka elita bi se mogla pohvaliti kako je konačno potvrdila stradalnički status svog naroda. Srpskoj eliti je tužba stvorila dodatne glavobolje u tom smislu što je mogla strepiti za ishod spora i za eventualne posljedice koje bi iz toga proizašle, ali je ipak mogla biti sigurna da će na račun ove tužbe učvrstiti vlastite pozicije, jer se srpski narod osjetio ugrožen time što je proglašen agresorom i genocidnim, a ko će ga, u vlastitoj percepciji, bolje zaštititi ako ne vlastita politička elita koja posjeduje kakve-takve poluge moći. Ova tužba, zajedno sa presudom koja joj je slijedila, nije donijela i nije mogla donijeti ništa novo, a pogotovo ne epohalno ili korisno za Bosnu i Hercegovinu i njene narode. Prvi sporovi su nastali oko toga da li je podizanje tužbe uopšte legitimno, pošto na nju nisu pristajali predstavnici jednog državotvornog naroda, a poznato je da Bosna i Hercegovina funkcioniše, 18

19 BOSANSKI LONAC u velikom dijelu svog političkog života, na principima pariteta i konsenzusa. Šta je, dakle, mogla donijeti ovako podnesena tužba ako ne nove međusobne optužbe, na početku zbog načina na koji je podignuta, bez saglasnosti tri naroda. Drugo, ova tužba je pisana sa očiglednim političkim ciljem, jer je bošnjačka elita odustala od namjere da za agresiju optuži i političko vođstvo Republike Hrvatske, iako je sasvim poznato da ono smatra da su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. No, da bi tužba nekako prošla, za trenutak se zaboravilo na jednog od agresora, čija je politička podrška bila potrebna za pokretanje čitavog procesa. Na kraju, a što je možda najopasnije, u Bosni i Hercegovini su se ponovo rasplamsale polemike o tome ko je i šta radio u toku rata. Tako su Srbi oživjeli stare frustracije činjenicom da njihove žrtve u ratu nisu priznate na raznim međunarodnim tribunalima, dok su Bošnjaci oživjeli frustracije činjenicom da Srbi nikako ne žele priznati ono što su njihove političke vođe činile tokom rata. Tako su Srbi i Bošnjaci ponovo ukrstili koplja, ovaj put, ne na ratnom, već na prljavom propagandnom polju. Ova presuda, zajedno sa tužbom koja joj je prethodila, poraz je za Bosnu i Hercegovinu i za jednu sasvim normalnu ideju da ljudi ne mogu živjeti jedni pored drugih, već da, iz objektivnih razloga, moraju živjeti jedni s drugima. Ako se tužbom htjelo optužiti srpsko vođstvo za ratnu politiku koju je vodilo, pa i za zločine koje je izvršilo, tužba je potpuno promašila, jer se srpskim političkim i vojnim vođama već sudi u Hagu i oni su optuženi za najteže zločine, a neki od njih su i osuđeni. Prema tome, nema straha da će pravdi pobjeći oni koji su odgovorni, jer se skoro cjelokupno srpsko političko i vojno vođstvo, sa izuzetkom Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nalazi u Hagu. Ovom tužbom se nije mogla postići ni istina o ratu u Bosni i Hercegovini i stradanju u našoj nesrećnoj zemlji, jer, kakva god presuda bila, sa njom se ne bi saglasili svi narodi koji žive u Bosni i Hercegovini. Ova tužba je, zajedno sa presudom, ma kakva ona bila i ma kakva je mogla biti, mogla zadovoljiti i zadovoljila je apetite nacionalnih političkih elita. Zato je ona tragična za našu zemlju, ali ne zbog njene stvarne ili moguće sadržine, niti zbog onoga što u njoj piše, ili je neko priželjkivao da u njoj piše. Šta god u njoj pisalo, narodi Bosne i Hercegovine se ne bi primakli pomirenju i zajedničkom životu. Naprotiv. Vratili smo se nekoliko koraka nazad i ostaje da se vidi koliko će vremena i muke trebati da se vratimo u stanje u kome smo bili prije nego što su oživljene stare rane povodom tužbe i presude koja joj je slijedila. Štrajk radnika vareške Livnice BORBOM DO OSNOVNIH PRAVA "Željezara u Varešu je prije rata zapošljavala oko 900 radnika. Veliki broj ljudi u ovom malom industrijskom mjestu je živio od ovog giganta socijalističke industrije. Tranzicija je donijela nedaće i bijedu u ovaj industrijski gradić. Željezara je privatizovana i podijeljena na dva preduzeća, a otuđivanje imovine je ostalo nekažnjeno. Kao i kršenje osnovnih prava radnika. Tranzicija je smanjila broj radnika u Livnici i Sekundarnim sirovinama, sljednicima Željezare (od godine), na nekih 140. Doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje nisu uplaćivani od godine, a radnici koji su u međuvremenu ispunili uslove za odlazak u starosnu penziju dobijali su rješenja o penzionisanju, bez mogućnosti da im penzija bude isplaćivana. Kad je poslodavac bio dužan da ispuni svoje zakonske obaveze u pogledu uplate doprinosa, država se pravila slijepa, a kad je radnicima trebalo isplatiti penzije, ona se najednom sjetila zakonske odredbe po kojoj penzija ne može biti priznata ukoliko doprinosi nisu uplaćivani. Kršenje zakona je hronično, i to kako od države, kao prethodnog vlasnika, tako i od novog vlasnika, nakon što je prije pet godina izvršena privatizacija. Država i privatni vlasnik su se udružili u najcrnjem iskorištavanju neorganizovanih radnika, koji su dugo vremena bili naivni i strpljivi, vjerujući da će se naći KM potrebnih za uplatu doprinosa za 25 radnika koji imaju preko 40 godina radnog staža (dok ukupne obaveze prema radnicima po ovom osnovu iznose 2,6 miliona KM). Razgovori sa kantonalnim vlastima su uključivali i prijedloge da se preduzeću odobri kredit od KM, kako bi bilo u stanju izmiriti obaveze po osnovu doprinosa za penzijskoinvalidsko osiguranje, ali radnici ne vjeruju da bi neko htio dati kredit preduzeću koje je na rubu propasti. Radnici su svojevremeno angažovali i finansijsku policiju, s ciljem ispi- tivanja aktivnosti svog direktora, kao i utvrđivanja zakonitosti podjele Željezare u dva preduzeća, ali policija nije preduzela konkretne aktivnosti koje bi ih zadovoljile. Radnici su se na kraju odlučili za štrajk, jer više nisu imali povjerenja u institucije kantona (Zeničko-dobojskog), a njihov materijalni položaj je tako težak da često izjavljuju kako više nemaju šta izgubiti, jer su im država i privatni vlasnik ionako sve oduzeli. Zato su 5. marta stupili u štrajk glađu, koji ih je dobrano iscrpio i doveo u opasnost zdravlje većine. Zabrinuti štrajkom, nadležni su predložili radnicima da ga prekinu, uz obećanje ispunjenja obaveza u kratkom roku od 10 dana. Radnici su odlučili da zamrznu štrajk, u iščekivanju povoljnog ishoda, uz opomenu da će započeti sa radikalnim akcijama ukoliko kantonalna vlast ne nađe rješenje. Te radikalne akcije uključuju blokadu magistralnog puta Sarajevo-Zenica do ispunjenja radničkih zahtjeva, ili blokadu kantonalnih institucija u Zenici. Da bi te akcije bile uspješne, radnicima Livnice je potrebna solidarna podrška radnika iz drugih gradova, posebno iz Sarajeva i Zenice, koju oni ovim putem traže. Ukoliko veći broj njihovih sapatnika pomogne u ovoj blokadi, smatraju radnici, policiji će biti teže da interveniše, a kantonalna vlast će biti pod većim pritiskom, usled straha da prisustvo velikog broja nezadovoljnih radnika ne pokaže njenu nespremnost da rješava osnovne socijalno-ekonomske probleme. Logična i nužna posljedica štrajka bi bio i zahtjev radnika za reviziju privatizacije i njeno poništenje, budući da ona radnicima nije donijela očekivana poboljšanja. Radnike Livnice je, inače, posjetila i delegacija Pokreta za socijalnu pravdu (PSP), društvene organizacije koja se bori za ekonomska i socijalna prava radnika. Goran Marković Pokreta za socijalnu pravdu: socijalna.pravda@ gmail.com 19

20 KOSOVSKA KVADRATURA KRUGA Kosovo, Srbija i UNMIK: internacionalistički osvrt Vladimir Unkovski-Korica U Prištini su 10. februara održane masovne demonstracije sa zahtevom za momentalno proglašavanje nezavisnosti Kosova od Srbije i kraj neo-kolonijalne vladavine tzv. medjunarodne zajednice. Odgovor UNMIK-a i kosovskih vlasti bio je munjevit i brutalan: dvoje demonstranata bilo je ubijeno pucnjavom u glavu, jedan je ostao u komi, a povređenih je bilo 82. Iste večeri je policija upala u prostorije organizatora protesta, pokreta Vetevendosje! ( Samo-opredeljenje! ) i uhapsila njihovu vodeću ličnost, Albina Kurtija. Iako su neposredno posle ovih zbivanja kosovski ministar unutrašnjih poslova, kao i šef policije Ujedinjenih nacija, podneli ostavke, činjenica da je Kurti ostao u zatvoru obelodanila je celom svetu krvavu i represivnu realnost okupacije na Kosovu. Sada svima mora da je jasno da je državni teror velikosrpskog političkog vrha tokom 1990-ih bio samo izgovor koji je NATO iskoristio godine da interveniše u regionu i da učvrsti geostrateške interese velikih zapadnih sila. Rat protiv Jugoslavije uspeo je samo da nanese ogromnu štetu običnim građanima Srbije, dok je na Kosovu prvobitno pogoršao humanitarnu situaciju, a tek kasnije povratio mir i red, doduše bez nealbanskih žitelja. Miloševićev autoritarni režim je preživeo, a na Kosovu je vladavina iz Beograda zamenjena vladavinom iz New York-a stranih vojnika čuva primirje, dok je Camp Bondsteel u tom trenutku bio najveća vojna baza SAD-a van te zemlje, u vremenskom periodu između vijetnamskog i iračkog rata. Albin Kurti na konferenciji KOMPROMISNI PROTEKTORAT Skoro osam godina posle intervencije, nije došlo do krupnih promena na Balkanu. Liberalni imperijalizam zapadnih sila ponudio je napaćenom narodu Kosova kompromisni protektorat. Plan Ahtisari otvara mogućnost da Kosovo postane član Ujedinjenih nacija i da ima državne simbole. Ali on ne predviđa nezavisnost, niti dozvoljava narodima Kosova da biraju pod kakvim uređenjem žele da žive. On, u stvari, predviđa nešto sasvim drugačije. Stvara se neizabrani EU guverner (tzv. International Civilian Representative) sa ovlašćenjem da jednostrano menja zakone i kontroliše izabrane zvaničnike, dalje se etnički deli region, stvaranjem autonomnih kantona po etničkoj liniji i stalnom pretnjom daljeg cepanja Kosova, a čuvanje mira se delegira istim onim stranim trupama koje dozvoljavaju stalne pogrome obeju strana. Kao što kaže glasilo organizacije Vetevendosije!: kako mogu da donose demokratiju oni koji sami nisu demokrate? Socijalisti i internacionalisti u Srbiji treba da podrže rađanje novog i radikalnog anti-kolonijalnog pokreta na Kosovu, jer kao dosledne demokrate moraju da naglašavaju da njihov narod ne može da bude slobodan ukoliko dozvoljava da se drugi narod tlači u njegovo ime. Velikosrpska, ekspanzionistička politika vladajućih klika traje na Kosovu još od , kao što je naglasio možda najveći marksista sa naših prostora, Dimitrije Tucović u svom delu Srbija i Albanija. Tucović u toj knjizi stvara sliku represije i brutalnosti nad Albancima tokom oslobođenja Kosova, tj. tokom balkanskih ratova. Stvar se nije mnogo promenila za vreme Kraljevine Jugoslavije tada su vlasti slale srpske koloniste na otetu albansku zemlju i nisu priznavale osnov- 20

21 KOSOVSKA KVADRATURA KRUGA na prava albanske nacionalne manjine. Čak se tokom vladavine Tita i njegove tzv. radničke države razlika između najbogatijih i najrazvijenijih krajeva sa jedne strane i najsiromašnijih i najzaostalijih republika i regiona bivše Jugoslavije povećala, a ne smanjila! Međutim, kada je Milošević oduzeo i politička prava te autonomne jedinice tokom raspada SFRJ i u sklopu nove SRJ, stvar je morala da bukne. ZAVADI, PA VLADAJ Upravo je ta osvajačka i autoritarna politika ukorenila na Balkanu najveće neprijatelje svih naroda ovog regiona: imperijalističku vojsku i neoliberalne institucije. Protektorat na Kosovu koji se bazira na principu više od autonomije, manje od nezavisnosti ima samo jednu svrhu: da na bazi daljih ucena i Srbije i Kosova na nacionalnoj bazi iscedi što više neoliberalnih kontra-reformi na račun radnog naroda i siromašnih širom Balkana. Zavadi, pa vladaj! Mora da bude jasno da se politička, socijalna i nacionalna prava prosto ne dobijaju od velikodušnih elita, već se izvojevaju protestom i borbom. Sasvim je očigledno da su elite na Kosovu iskoristile nacionalno tlačenje celokupnog albanskog stanovništva u sklopu Srbije, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ, pa i SRJ, kako bi se dokopale pozicije i mogućnosti daljeg bogaćenja na račun većine naroda. Isto tako je jasno da je UČK za vreme bombardovanja postala pion NATO agresora u ratu protiv Jugoslavije, i da su većinski krugovi u novopečenoj kosovskoj buržoaziji vezani za imperijalističku administraciju koja se izgradila pod plaštom NATO trupa. Zbog toga, znatno se smanjila objektivna šansa da borbu za nezavisnost Kosova vode te korumpirane elite. Želeći da ojačaju svoju poziciju, one će se plašiti da mobilišu mase protiv imperijalističke elite u cilju potpunog oslobođenja Kosova. Ako Rusija zaista ispuni svoju pretnju da stavi veto na Plan Ahtisari, onda bi situacija bila još ekplozivnija. A jedna borba za otcepljenje i protiv kolonijalizma mogla bi da uvuče sve šire slojeve stanovništva u borbu protiv imperijalizma kao takvog! MOBILIZACIJA ODOZDO Zato je interesantno da se rodio pokret Albina Kurtija koji otvoreno mobiliše ljude odozdo i protiv kolonijalizma. Taj pokret mobiliše se koliko na bazi nacionalnog, toliko na bazi socijalnog programa. Šta više, on nije usko nacionalistički pokret Kurti je osudio pogrom nad Srbima u martu Iako je taj pokret kontradiktoran (ne protivi se ideji da NATO trupe ostanu na Kosovu kako bi obučavale novu kosovsku vojsku) i još uvek postoji opasnost da bude iskorišćen od strane korumpiranih elita, on ipak ima veliki potencijal da postane širok, čak revolucionarni, masovni pokret potlačenog naroda na Kosovu. U ovom trenutku, udar na imperijalizam na Kosovu je korak napred za sve nas koji nastojimo da odozdo gradimo alternativne strukture direktne demokratije, u potpunosti uvažavajući sva prava naroda u ovom regionu uključujući i pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Samo narodi Balkana smeju da odlučuju o svojoj budućnosti! Zato je potrebno da se srpska levica odmah oglasi za puštanje na slobodu još uvek zatvorenog Kurtija i za kraj represije na Kosovu. Zato je još više potrebno da srpska internacionalistička i radikalna levica osudi dugogodišnju politiku naše vladajuće klase i otvoreno podrži pravo svakog naroda na samoopredeljenje do otcepljenja. Podržavanje prava na samo-opredeljenje do otcepljenja nije isto kao zagovaranje da se to pravo iskoristi. Marksisti veruju da nove države mogu da reše nacionalno, ali ne i socijalno pitanje pitanje klasne borbe. Stoga je bitno sagledati svaku situaciju konkretno, sa jasnom analizom klasnih snaga. Jasno je u ovom konkretnom slučaju da bi nacionalizam jednog potlačenog naroda mogao da zauzme karakter istinske narodnooslobodilačke borbe, jer bi u istom dahu borba za nezavisnost od Srbije mogla da postane i borba protiv zapadnog neokolonijalizma. Po pitanju Kosova ne postoji ništa nužno, jer još uvek postoji mogućnost da imperijalizam ostvari svoje ciljeve na Balkanu kroz manipulaciju nacionalnog pitanja. Ali dužnost je srpske levice da se ne vodi apstraktnim principima, već da pođe od konkretnog nivoa borbe u društvu i da čini sve u svojoj moći da ujedini mase odozdo protiv imperijalizma. Podržavanjem prava na samo-opredeljenje do otcepljenja, ona bi ohrabrila sve one progresivne i leve elemente u narastajućem anti-kolonijalnom pokretu na Kosovu i dokazala da je moguće sarađivati na Balkanu protiv naših zajedničkih neprijatelja, evro-atlantskih imperijalista. Time bi srpska levica učinila veliki korak napred u pravcu zbližavanja radikalnih snaga širom Balkana i stvaranju odozdo naše dugogodišnje težnje, još od vremena Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića: balkanske socijalističke federacije. 21

22 SRBIJA NA ISTOKU Formiranje nove vlade Srbija na raskršću? Miloš Ranković Pitanje iz gornjeg naslova je bilo opravdano posle 5. oktobra godine. Danas je ono suvišno, zvuči isprazno i odveć melodramatično. Šta ima tako uzbudljivo i neizvesno u nastojanjima tri najveće srpske političke stranke da formiraju stabilnu koalicionu vladu? U suštini, ništa, jer je sasvim izvesno u kom pravcu će se kretati Srbija sa novom vladom. Tri vodeće stranke demokratskog bloka su se usaglasile o pet principa na kojima treba da počiva unutrašnja i spoljna politika nove vlade. Ti principi su: uključivanje Srbije u evropske integracije, očuvanje Kosova i Metohije, borba protiv korupcije, smanjenje siromaštva i saradnja sa Haškim tribunalom. Lepo zvuči da su se vodeće demokratske stranke saglasile o nečemu. Da li ta saglasnost vodi ka nečemu boljem i da li uopšte može naći svoju realizaciju u praksi, pitanja su na koja moramo sumnjičavo vrteti glavom. Trebalo bi dosta prostora da se analizira svaki od pet principa o kojima su Demokratska stranka (DS), Demokratska stranka Srbije (DSS) i G 17+ postigli saglasnost, pa da se vidi koliko je ona zapravo krhka. Uzmimo za primer saradnju sa Haškim tribunalom. Kako, na primer, DS i DSS misle u praksi ostvariti usaglašeni princip saradnje sa Haškim tribunalom, kad je poznato kolike je kritike trpela odlazeća vlada Vojislava Koštunice zbog nedovoljne saradnje sa ovim tribunalom, za razliku od bivše DOS-ove vlade predvođene Demokratskom strankom, koja je godine opravdano potpomogla izručenje Slobodana Miloševića? Smanjenje siromaštva je drugi usaglašeni princip čija realizacija može stvoriti dosta prostora za međusobne optužbe između demokratskih stranaka. Tri stranke zasnivaju svoju politiku na čistom neoliberalizmu, koji nikako ne može voditi smanjenju, već samo povećanju ili održavanju siromaštva. Ukoliko demokratska vlada ne uspe u ratu objavljenom siromaštvu, njenim članicama neće preostati ništa drugo osim da jedna drugu optuže za taj tragični neuspeh. Poseban problem predstavlja očuvanje Kosova i Metohije, pogotovo u situaciji kad ovu pokrajinu od nezavisnosti deli samo hladna računica međunarodne zajednice. Ostavljamo na stranu to što je formula srpske vlade o suštinskoj autonomiji potpuno nerealna i ne može valjano poslužiti u pregovorima o statusu Kosova. Postavlja se pitanje kako bi ove tri stranke postupile u slučaju da međunarodni faktor odredi takav status Kosova koji bi bio neprihvatljiv zvaničnom Beogradu, što će se sigurno i desiti. Da li će pragmatizam DS-a i konzervativizam DSS-a u tom slučaju moći naći zajednički jezik, ili će se koalicioni partneri razići kod odgovora na pitanje kako reagovati u toj situaciji? Treba li nastaviti saradnju sa međunarodnim faktorom kao da se ništa nije dogodilo, ili radije treba ići na neku vrstu samoizolacije? BORBA OKO PLENA Sve su to teška pitanja na koja niko ne može dati ni približno pouzdan odgovor. Srbija treba novu vladu, jer bi izbori bacili zemlju u još veću krizu i neizvesnost. U tom slučaju bi mogli ojačati radikali, pošto bi neoliberalni demokrati poslali biračima signal da su nesposobni formirati vlast uprkos ukazanom izbornom poverenju. Zato svi užurbano rade na pronalaženju nekog rešenja, iako su sputani međusobnim sukobima, često starim i po nekoliko godina, a posao im otežavaju i lične sujete i ambicije pojedinih lidera. Zapelo je i oko podele funkcija. Demokratska stranka smatra da može polagati pravo na oba ključna mesta u državnom aparatu na funkcije predsednika Vlade i predsednika Republike. Mesto predsednika Vlade joj, po mišljenju njenih lidera, pripada zato što je najjača stranka demokratskog bloka. Mesto predsednika Republike može osvojiti ukoliko birači daju najviše glasova njenom kandidatu. U tom slučaju, čak i ako bi došlo do drugog kruga predsedničkih izbora, nekako se razume da ostale demokratske stranke moraju podržati njenog kandidata, da ne bi pobedio kandidat Srpske radikalne stranke. Demokratska stranka Srbije i G 17+, sa svoje strane, smatraju da DS nema pravo tražiti obe ključne državne funkcije, jer njena snaga u ukupnom biračkom telu to ne opravdava. Zato od demokrata traže da se izjasne koju od ove dve funkcije žele za sebe. I jedni i drugi nalaze argumente za svoje zahteve. I jedni i drugi su u pravu sa stašta svojih interesa. Građane to, međutim, nimalo ne dotiče, jer oni čitavu tu igru vide kao neku vrstu borbe oko plena i što boljih startnih pozicija u aparatu vlasti, a ne kao nešto od čega i sami mogu imati koristi. Teško je reći da li bi podela funkcija značila i podelu odgovornosti. Videli smo da široka koalicija DOS-a, koja je došla na vlast posle rušenja Miloševića, nije dugo trajala, jer je iz nje relativno brzo istupila DSS. Ni tada podela funkcija nije značila podelu odgovornosti. Srpsko društvo se još uvek suočava sa delikatnim pitanjima, o kojima pragmatičari i konzervativci ne mogu uvek zauzeti kompromisne stavove. Zato formiranje nove vlade ne znači veliko ohrabrenje. Problem je u tome što srpske političke stranke imaju različite stavove o nekim važnim pitanjima, naročito o onima iz bliske prošlosti, kao što imaju i različit pristup njihovom rešavanju i različito viđenje načina na koji će se Srbija ophoditi prema svom okruženju i Evropi. Dakle, nova vlada da, ali do prve veće krize. A onda, kud koji (ne)mili moji. 22

23 DAS KAPITAL Problemi tranzicije BiH ekonomije Dragoljub Stojanov Bosna i Hercegovina se nalazi u procesu transformacije iz netržišne, ranije samoupravne, u savremenu tržišnu privredu. Proces je započeo početkom 1996., odmah nakon što je potpisan Daytonski mirovni sporazum. Tranzicijski paket koji se implementira zasnovan je na pravilima igre Washingtonskog konsenzusa. Na međunarodnom nivou, za sada, tranziciju vode Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i USAID. Kad je tranzicija otpočinjala, procvat je bio i obećavan i očekivan. (...) Sve je jasnije da je za ekonomski razvoj zemlje potrebno alternativno rješenje. Ovaj zaključak nastao je na osnovu detaljnijih analiza u drugim dijelovima ove Studije. Mi se slažemo sa stavom da je porast produktivnosti i konkurentnosti ključ transformacije bivših socijalističkih privreda u istočnoj Evropi. Srednjoročno gledano, drugog puta nema. Makroekonomska politika daje samo kratkoročnu korist. Ovdje se naglašava značaj industrijske politike ponude u svrhu produktivnosti, konkurentnosti i konvergentnosti, elementa koji je nedostajao u paketu 1 Washingtonskog konsenzusa. Privreda prije godine Između Drugog svjetskog rata i godine, u vrijeme kada je bila jedna od šest republika bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina postigla je značajnu ekonomsku preobrazbu. Ekonomski rast je u prosjeku bio 5% godišnje. U godini prihod po glavi stanovnika bio je $, isključujući uslužni sektor, što je bila uobičajena praksa u bivšim socijalističkim privredama. Dvanaest velikih kompanija proizvodile su 35% ukupnog bruto domaćeg proizvoda (BDP), a četiri od njih su generirale više od 40% ukupnog izvoza. Kompanije su bile organizirane kao samoupravna preduzeća udruženog rada u skladu sa principom samoupravne tržišne ekonomije, koja je bila na pola puta između ekonomije sa centralnim planiranjem i savremene tržišne ekonomije. Godine 1990./1991., najvažniji vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine bili su bivši SSSR, Njemačka i Italija. Trgovina sa zemljama Evropske ekonomske zajednice godine ostvarila je višak. Najvažniji izvozni sektori bili su hemikalije, teška metalurgija, obrada metala, kožna obuća, električni uređaji, finalna obrada drveta, drvna građa i finalno obrađeni tekstilni proizvodi. Uloge velikih, srednjih i malih preduzeća Privreda 21. i 22. vijeka ima različit osnov od privrede Adama Smitha. Međutim, položaj i uloga malih i srednjih preduzeća u savremenom svijetu, a posebno u zemljama u razvoju, privlači posebnu pažnju. Ideologija neoliberalizma naglašava ulogu malih i srednjih preduzeća kao promotora zdrave poslovne klime i ekonomske efikasnosti, i stoga je od posebnog značaja za ekonomski razvoj manje razvijenih zemalja i zemalja u procesu tranzicije. Za BiH, zemlju specifičnih specifičnosti, uzimajući u obzir razaranja izazvana ratom, potrebe za reformom i postratnom rekonstrukcijom uloga malih i srednjih preduzeća nikada nije bila značajnija. Prema Ranieru Vanni d Archirafiju, mala i srednja preduzeća kamen su temeljac ekonomskog oporavka bivše Evropske ekonomske zajednice. Ovo je zato što su od 15,7 miliona preduzeća u Evropskoj uniji, 99% mala i srednja. Od tog broja, 14,5 miliona preduzeća imaju manje od deset uposlenih. Nekih 50% preduzeća su preduzeća od jedne osobe. Na srednja i mala preduzeća otpada više od 50% ukupnih investicija u Evropskoj uniji, i 60% bruto domaćeg proizvoda Evropske unije. Da se ne bi došlo do pogrešnih zaključaka, posebno do onih koji bi mogli biti jednostrani (tj. Svjetska banka predlaže da bi bilo dobro razbiti velike kompanije) treba uzeti u obzir i sljedeće. Ako srednja i mala preduzeća čine 99% svih preduzeća u Evropskoj uniji, a stvaraju 60% bruto društvenog proizvoda i 50% investicija, onda proizilazi iz toga da 1% velikih kompanija još uvijek ostvaruju 40% bruto domaćeg proizvoda i 50% investicija u Evropskoj uniji. Donacije i krediti koje Evropska unija daje za srednja i mala preduzeća predstavljaju značajnu i impresivnu aktivnost usmjerenu ka stimuliranju ekonomskog razvoja i implemenitranju uglavnom kroz kanale Strukturalnih fondova. Osnovni cilj ove aktivnosti je pomoć u ekonomskom razvoju određenih regiona Evropske unije. Suma od 150 milijardi ekija za period na raspolaganju je Strukturalnom fondu, čiji se resursi usmjeravaju prvo ka vladama država, a ne direktno srednjim i malim preduzećima. Ti resursi koriste se da stimuliraju ekonomski rad u područjima slabijeg razvoja (Portugal, Španija, Irska), industrijsko restrukturiranje preduzeća, obrazovanje, ljudske resurse i ruralni razvoj. Aktivnosti Evropske unije u sferi razvoja srednjih i malih preduzeća jasno pokazuju sljedeće karakteristike: srednja i mala preduzeća su značajan komplementarni faktor ekonomskog razvoja Evropske unije; Evropska unija (država) brine se za regionalni razvoj; Evropska unija ima poseban fond u te svrhe; srednja i mala preduzeća se nisu u Evropskoj uniji razvijala autonomno i bez koordinacije sa drugim značajnim odlukama i interesima ekonomskog razvoja. Ako je to tako, kako onda može mala i siromašna Bosna i Hercegovina, zemlja bez kapitala, bez adekvatno razvijene poduzetničke inicijative i bez organizirane države, očekivati da srednja i mala preduzeća postanu značajni promotori ekonomskog razvoja i rasta u onoj mjeri u kojoj velike kompanije, koje su bile generatori ekonomskog rasta zemlje od Drugog svjetskog rata, iznenada mogu biti privatizirana i podijeljena (eliminirana)? Ovo ide u pravcu suprotnom od historijskih dokaza o tome koji su doprinos dala velika preduzeća i usmjeravanje ekonomskog razvoja od strane vlade (uzeti primjer slučaja Južne Koreje i uloge velikih firmi u Koreji u promociji ekonomskog razvoja. Japan je još i bolji primjer za to). Nastavak na stranici 27 23

24 SOCIJALDEMOKR ZA SOCIJALNO UG BUREVJESNIK Intervju sa Zlatkom Klarićem, predsjednikom ASH-a Gospodine Klariću, nedavno ste najavili kandidaturu za premijera Vlade RH. Priznat ćete da imate poprilično jaku konkurenciju. Tu su Sanader, Čačić, a možda i Račan, ako u međuvremenu ozdravi. Spominje se i Ljubo Jurčić. Zašto baš Zlatko Klarić? - Nisam ja najavio kandidaturu, već me je za premijera kandidirala Udružena ljevica, koju sačinjava 6 stranaka: Akcija socijaldemokrata Hrvatske, Socijalistička radnička partija, Stranka nove alternative Pokret zelenih, Hrvatska radnička stranka i Jadranski socijaldemokrati. Ne vidim u ljudima koje ste nabrojali veliku konkurenciju jer su to sve ljudi, odnosno kandidati, koji su sudjelovali u pljački pretvorbe i privatizacije, kandidati koji su pljačkali i varali hrvatske umirovljenike, kandidati koji su sudjelovali u najvećem zločinu nad hrvatskim radnicima donoseći zakon za kojeg su svi digli ruku u hrvatskom parlamentu, a koji je obespravio hrvatske radnike. Kada postavljate pitanje zašto baš Zlatko Klarić, mogu Vam odgovoriti da sam upravo ja najbolji kandidat i to iz više razloga: prvo, svojim dugogodišnjim radom kao čelnik ASH dokazao sam da sam se borio svim snagama, pa i uličnim borbama i prosvjedima, upravo za one koji žive na rubu egzistencije, za sve one koji su obespravljeni i za sve one koji žive od svog rada. Smatram da sam osobno, kao i moja stranka, najzaslužniji za donošenje odluke Ustavnog suda RH o vraćanju duga hrvatskim umirovljenicima, stranka kroz koju je prošlo više od zahtjeva za usklađivanje mirovina. Smatram da sam, bez obzira što do sada umirovljenici nisu glasali za nas, bio i ostao jedan od najvećih boraca za njihova prava, a odaslana je i poruka s prosvjednog skupa na Trgu bana Jelačića pred više od umirovljenika gdje smo još tada tražili vraćanje duga s prijedlogom kako da se to riješi; tražili smo reformu cijelog mirovinskog sustava, te ukidanje saborskih mirovina. Bili smo jedina stranka koja je sindikatima odaslala poruku pred hrvatskom javnošću kada im je vlada oduzimala radnička prava: ako prodajete sebe, nemojte prodavati radnička prava. Isto tako, jedina smo stranka koja je protiv pretvorbe i privatizacije sakupila peticijom potpisa, te ih predala onima koji su se u nju zaklinjali, te onima na čelu s SDP-om koji žele takvu pretvorbu legalizirati dodatnim porezima. Kao drugo, ekonomski sam nezavisan kao što je svima u Hrvatskoj poznato, imam svoja poduzeća, te mi politika kao svima navedenim kandidatima koji se nemaju čime drugim baviti, nije jedino zanimanje, već uistinu s Udruženom ljevicom želim kroz socijalizaciju Hrvatske i kroz ljude s programima, sposobnim, a ne politički podobnim i 24

25 BUREVJESNIK Sve se češće u javnosti pojavljuje koalicija Udružena ljevica, a ovih su dana u Zagrebu osvanuli i njihovi jumbo plakati, i to je bio povod da zatražimo razgovor sa Zlatkom Klarićem, predsjednikom ASH, i jednim od lidera te koalicije. No, neki dan je u Rijeci osnovana i nova stranka ljevice, pod nazivom - Ljevica Hrvatske. Uredništvo Novog Plamena je tražilo razgovor i sa njihovim predsjednikom Ivanom Ninićem, kako bi i druga strana dobila jednaku priliku da iznese svoje stavove, ali je drug Ninić iz nama nepoznatog razloga odbio dati intervju. Novi Plamen, međutim, ostaje otvoren prema svim snagama istinske ljevice, suprotstavljen je sektaštvu i zagovara miroljubivu suradnju i zajednički rad za dobrobit ljevice i svih potlačenih. Stav je uredništva da bi obje lijeve koalicije trebale naći zajednički jezik na korist hrvatskih građana i promjena za kojima naše društvo vapi. poslušnim, pomoći hrvatskim građanima. Predsjednik ste ASH. Koja je razlika između ASH-ove i SDP-ove socijaldemokracije? Što uopće za vas znači socijaldemokracija danas? - Velika, odnosno ogromna, razlika. Abeceda socijaldemokracije u svijetu je prije svega stan i radno mjesto. Sjetimo se, imali smo najbolji program za hrvatske podstanare kojima smo stanove nudili za upola manju cijenu nego oni - SDP, koji su forsirali i provodili poticajnu stanogradnju, gdje je država zarađivala na hrvatskim podstanarima, umjesto da se ti sta grade kao što smo mi predlagali - na sredstvima prikupljenim od prodaje i otkupa stanova - koji novac su opljačkali da gradovi zemlju i infrastrukturu daju besplatno. Za radno mjesto nisu brinuli, već su povećali nezaposlenost, a davnih SRP, Stranka nove alternative SNA - Pokret zelenih, Hrvatska radnička stranka- HRS i Jadranski socijaldemokrati JSDSH. A Udružena ljevica se zalaže za socijalizaciju Hrvatske, pa smo iz tog razloga i pozvali proglasom ljude s programima koji nam se dnevno pridružuju, a u vrlo kratkom roku pridružit će nam se još nekoliko stranaka sa sličnim programom. Udružena ljevica se zalaže za oduzimanje bespravno stečene imovine koji je utvrdila državna revizija, a takve je 95 posto u Hrvatskoj, te ćemo tu imovinu vratiti hrvatskim radnicima - naravno po principu radničke participacije, odnosno dioničarstva, osnivanje fonda od protuzakonito stečene imovine koji bi služio za poticanje proizvodnje te smanjenje nezaposlenosti, vraćanje duga starim i m umirovljenicima i zaustavljanje onih koji su dobili izračun 0.0, ; onih koji nemaju pravo naslijedstva i onih iz obiteljskih mirovina. U pravu ste kada kažete da je vrhnje pokupio HSU - stranka, odnosno njezini zastupnici koji su, ušavši u Sabor, napravili sporazum s HDZ-om, sporazum o političkoj trgovini, te se na čelu sa svojim predsjednikom time i prodali jer su sklopili sporazum s onima koji su umirovljenike i opljačkali. Više sam nego siguran da će ovaj put umirovljenici glasati za nas jer mi nismo oni koji se pojavljuju samo pred izbore. Međutim, znate, to su stariji ljudi i bez obzira što nisu glasali za nas, mene osobno nisu razočarali; naprotiv, kao što vidite - za njih vodimo još veću borbu i predali smo tužbu prije više od godinu dana Ustavnom sudu RH sa potpisa, tužbu protiv sramotnog, nemoralnog i, po nama, ACIJA JE BORBA ROŽENE godina naš je prijedlog bio da se i metropola pretvori u slobodnu zonu, pa i svi gradovi gdje je bila enormna nezaposlenost, da se sasvim drugačijom poreznom politikom i drugačijom gospodarskom strategijom smanje radna mjesta. Nažalost, koalicijska vlada na čelu s SDP-om povećavala je nezaposlenost, a za nas nezamislivim metodama prikazivala je smanjenje brisanjem nezaposlenih sa Zavoda za zapošljavanje. Za nas socijaldemokracija znači upravo ono što mi radimo od osnivanja stranke - borba za socijalno ugrožene - i možemo reći da smo jedna od rijetkih stranaka koja je socijalno osjetljiva za razliku od SDP-a, koji je - sjetimo se Željezare Sisak, na radnike poslao čak i policiju. Vaša je stranka članica koalicije «Udružena ljevica». Koliko je još stranaka u toj koaliciji, i za što se zalaže «Udružena ljevica»? - Tu su još i Socijalistička radnička partija progresivnog siromaštva. To su, između ostalog, osnove našeg programa koji ćemo primijeniti odmah ukoliko dođemo na vlast, a hrvatske građane smo, upravo zbog toga što se radnika stavlja jedino u proizvodnju profita, i pozvali na promjene. Iako ste dugogodišnji borac za prava umirovljenika - umirovljenici vas baš i ne prepoznaju, a na izborima vrhnje uglavnom pokupi interesni HSU. Kako uopće danas riješiti problem umirovljenika, kada je razoren sistem međugeneracijske solidarnosti i kada još uvijek jedan umirovljenik dolazi na jednog i pol zaposlenog? - Mislim da sam na dio ovog pitanja odgovorio na početku, međutim, drago mi je da ste me prepoznali kao dugogodišnjeg borca za prava umirovljenika, a vjerujte, tek sada su umirovljenici shvatili da su po peti put prevareni jer i sada, ovim povratom je prevareno više od pola milijuna umirovljenika: protuustavnog zakona o povratu duga. Za sebe često volite reći, da niste bogati, nego ekonomski neovisni. Je li bogatstvo danas crimen, ili je pretvorba i privatizacija na hrvatski način stvorila samo takvu percepciju? - Ekonomski nezavisni ljudi su oni koji su nasljedstvom i svojim radom stvorili sebi bogatstvo, a bogati su oni koji su se obogatili u pljački pretvorbe i privatizacije, oni koji su tvornice kupili za jednu kunu, a vidite da ih sada prodaju za milijarde, to su takozvani tajkuni kojima ćemo mi, dođemo li na vlast, oduzeti protuzakonito stečenu imovinu. Mislim da su hrvatski građani tek sada, nakon toliko godina, shvatili tko su oni koji su se obogatili preko noći, ratni profiteri koji tek danas dolaze pred oči pravde, a koji su to drugi koji se bore ne za svoje interese, jer im to zbog ekonomski nezavisne pozicije nije potrebno, već se bore isključivo za njihova prava. 25

26 BUREVJESNIK biste li i vi, poput Jurčića, uveli «progresivni» porez na kapitalnu dobit? - Nikako, to je ono što sam već rekao - to je s jedne strane legalizacija kriminala koji je načinjen u pretvorbi i privatizaciji, a koji je upravo podržala stranka čiji je on gospodarski strateg. S druge strane, to se kosi s našim programom jer ćemo upravo mi tu imovinu vratiti radnicima kroz dionice, pa bi bilo naprosto nezamislivo da te dionice oporezujemo. Za godinu, najavljen je ulazak Hrvatske u EU. Na desnici je dosta euroskeptika. Je li «Udružena ljevica» imalo podozriva prema Bruxellu? - Mi smo protiv ulaska u Europu na ovakav nedostojanstven način, ulazak na koljenima gdje si pojedinci iz HDZ-a i SDPa žele graditi spomenik i time prikrivati do sada najtežu socijalno-ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Mi jesmo narod koji pripada Europi, međutim Hrvatska je bogata šumama, poljima, morem i otocima, te posjeduje nešto što će za par godina biti veće bogatstvo od nafte, a to je voda. Zato smo mi za nezavisnu i neutralnu Hrvatsku jer nas Europa treba samo da im budemo najamna radna snaga. Također, više je nego vidljivo da je Europa zainteresirana samo za profit, te su im naši političari omogućili da postanu vlasnici banaka, lijekova, telekoma te svih ostalih vrijednosti, ne samo države već i vrijednosti hrvatskih radnika. Isto tako, Udružena ljevica je protiv ulaska u NATO savez, a već smo žestoko osudili neraspisivanje referenduma jer smatramo da o ovako bitnoj stvari moraju samostalno odlučiti hrvatski građani. Nedavno je «Udružena ljevica» bila «na kavi» kod predsjednika Mesića. O čemu ste razgovarali i što vam je Predsjednik poručio? - Da, bili smo kod Predsjednika te smo upravo razgovarali o pljački hrvatske imovine, o zaustavljanju progresivnog siromaštva, te smo se našalili s Predsjednikom jer je on uvijek tvrdio da zna za novce preko hrvatskih granica, a mi da znamo gdje je novac u Hrvatskoj, pa kad udružimo naše snage možemo pomoći hrvatskim građanim, kao što piše u našem programu. Podržao je naše napore oko vraćanja duga hrvatskim umirovljenicima, te oko oduzimanja bespravno stečene imovine. Ljevica je po tko zna koji put posvađana i razjedinjena. Što je sa «ULJEM» i Ninićem? Kao što znamo, Ninić je iz više malih stranaka na ljevici osnovao novu jedinstvenu stranku. Pokušajte mi objasniti zbog čega bih ja kao ljevičar, sutra na izborima, glasao za koaliciju «Udružena ljevica», a ne za Ljevicu Hrvatske? - Ljevica po meni, nije posvađana, već se u novoj Ljevici Hrvatske nalaze dva pojedinca, bivša saborska zastupnika, a stranke koje nabrajaju davno su brisane iz registra zbog nerada. U našoj ljevici, Udruženoj ljevici, nalaze se stožerne stranke hrvatske ljevice: ASH čiji je osnivač bio Miko Tripalo, SRP Stipe Šuvara, tu se nalazi i Hrvatska radnička stranka ali i Pokret zelenih. Mi smo išli u koaliciju jer smatramo da stranku može uništiti samo onaj tko je nema, a ako ima one su samo na regionalnoj os. Navesti ću samo nekoliko razloga zbog kojih biste kao ljevičar sutra na izborima glasali za Udruženu ljevicu: mi nismo mijenjali stranke zbog toga što nam u SDP-u nisu davali izborne jedinice, mi nismo oni koji su u Saboru dizali ruku za zakon kojim su obespravljeni hrvatski radnici, mi ne primamo saborsku mirovinu i mi smo se dokazali upravo dugogodišnjom borbom za obespravljene, osiromašene hrvatske građane te hrvatske umirovljenike i hrvatske radnike. Mislim da se ljevičar ne postaje preko noći, već se kao ljevičar treba dokazati svojim dugogodišnjim radom, te smatram da su sve stranke koje se nalaze u Udruženoj ljevici to nesumnjivo i dokazale. Gospodine Klariću, nadamo se, da ćete dati intervju «Novom Plamenu», i kad budete premijer? - Apsolutno. Prije svega zato što ja nisam od onih, kako se kaže daj čovjeku novac ili vlast da ga upoznaš, ja sam ostao isti i sve što se o meni treba znati transparentno je hrvatskoj javnosti, a naravno da će mi i redovni kontakti s narima biti jedan od prioritetnih zadataka, pa makar u slobodno vrijeme. Da ste pitanje na kraju postavili na meni vrlo simpatičan način dokazuje i činjenica da ja već sada kao kandidat za premijera po anketama imam 5 posto, a vjerujem da će u vrlo skoro vrijeme taj postotak uvelike porasti te da ću upravo ja biti veliko iznenađenje na ovim izborima i to ne samo zato što ja toliko vrijedim već zato što su hrvatski građani sve ostale imali priliku upoznati. Razgovor vodio: Branko Kotović 26

27 DAS KAPITAL Nastavak sa stranice 23 Uloga stranih direktnih investicija i proces ekonomskog razvoja ekonomije u tranziciji Jedan od najzavodljivijih nedostataka paketa tranzicije je pretjerano oslanjanje na strana direktna ulaganja. Dosadašnja iskustva zemalja u tranziciji, kao i historijsko iskustvo različitih latinoameričkih zemalja, pokazalo je da nedovoljno stranih direktnih ulaganja ide u tržišta koja su potencijalno stabilna i koja su najviše odmakla u procesu tranzicije. Na primjer, prema podacima Evropske banke za obnovu i razvoj Malezija je imala više stranih direktnih ulaganja nego istočnoevropske zemlje zajedno do godine. Uz ukupni iznos stranih direktnih ulaganja, dolazi značajnije pitanje koje se tiče budućnosti tih zemalja koje pokušavaju da se oslanjaju isključivo na strana direktna ulaganja da bi promovirala svoj ekonomski razvoj zbog nedostatka: kapitala, menadžmenta, tehnologije, pristupa inozemnim tržištima. Međutim, ovdje se može pojaviti rizik zajedno sa sve većom ulogom multinacionalnih kompanija u domaćoj ekonomiji. Inozemne multinacionalne kompanije značajan su dio procesa ekonomskog razvoja, posebno u ranim fazama. One ne mogu biti jedini pokretači stvaranja prednosti države naprednim industrijama. Strategija razvoja, zasnovana isključivo na inozemnim multinacionalnim kompanijama, može državu osuditi na to da ostane ekonomija vođena faktorima, a ako je isuviše veliko oslanjanje na strane multinacionalne kompanije država neće nikada biti zemlja bilo koje industrije. Inozemne multinacionalne kompanije treba da budu samo jedna od komponenti razvoja nacionalne ekonomske strategije, i to strategije koja se razvija. U određenoj fazi procesa razvoja fokus treba da se usmjeri ka domaćim firmama. U Singapuru i Irskoj, moj je stav da je do ovakve promjene došlo prekasno 2 i da je bila premala. Inozemna investiranja, usmjerena u zemlju, nikada nisu rješenje problema konkurentnosti neke države. Dok je intervencija kontraproduktivna osim u navedenim okolnostima, rasprostranjene strane investicije znak su da političke inicijative ka industriji uživaju veliki prioritet. 3 Ono što Porter naglašava je da zemlja u razvoju treba da se oslanja na strani kapital u formi stranog direktnog ulaganja samo na početku razvoja kad je u fazi ekonomskog razvoja koji je upravo po tome i nazvan: faza vođena faktorima. Ako zemlja želi da uđe u sljedeću fazu ekonomskog razvoja, odnosno fazu vođenu investicijom, a kamoli fazu vođenu inovacijom, ta zemlja ne može uspjeti a da nema sopstvenu domaću industriju. Domaća industrija, s druge strane, može da se razvije, prema Porteru, ako strategija ekonomskog razvoja i mjere ekonomske politike nisu usmjerene ka procesu razvoja domaće industrije. Kako on to kaže: ako je oslanjanje na velike multinacionalne kompanije preveliko, država neće 4 biti država ni jedne domaće industrije. U takvim okolnostima dvojna ekonomija se razvija u zemlji i paradoks raskošnosti se pojavljuje u nacionalnoj ekonomiji. S jedne strane, ekonomija radi sa multinacionalnim kompanijama i doživljava povećanje izvoza. S druge strane, bijeda u ekonomiji se razvija u domaćim sektorima. Postoji opasnost da će ukupni nivo produktivnosti dugoročno doživjeti pad. BDP države može da poraste, ali bruto nacionalni proizvod može da opadne. Nakon nekih revizija Daytonskog sporazuma u smislu formiranja normalne zemlje sa standardnim ekonomskim prerogativima, alternativno rješenje može se izgraditi na idejama, analizama i preporukama standardnog paketa i ispravkama grešaka o kojima smo do sada govorili. Alternative Kao prvo, proces privatizacije ne treba da se obavi preko noći, neovisno o cijeni. Početna ideja bila je da se oslobodimo vaučera. Nažalost, u ovom trenutku smo ipak zakasnili. Nažalost, zakasnili smo i u restrukturiranju domaćih kompanija prije privatizacije. Zapravo, pristup Svjetske banke je zabranio restrukturiranje državnih kompanija prije privatizacije. Državne kompanije mogle su se distancirati, a mogu se i danas distancirati od države na isti način na koji se Centralna banka distancirala od države preko svog stranog guvernera. Tim najboljih međunarodnih eksperata mogao bi se pronaći da omogući rekonstrukciju preduzeća i banaka. Taj tim mogao bi obavljati funkciju nametnutog menadžera u toku trajanja procesa i sve dok velika preduzeća ne budu ponovno na svojim nogama (barem neka od njih). Privatizacija bi ovako mogla biti lakša, profitabilnija i podnošljivija. Velika preduzeća trebala su dobiti podršku, jer budžet ne može pokriti sve troškove koji proizilaze iz velike nezaposlenosti. Iako firma ne može pokriti svoju cijenu rada i ne može ostvarivati profit, može se održavati u životu. Ako firma nije u stanju da dodanom vrijednošću pokrije svoju proizvodnju ili barem svoje troškove rada, još uvijek je iz budžetskog ugla razumno omogućiti joj da nastavi rad i da joj ukupni obračun plaća uživa povlasticu do nivoa pomoći za nezaposlene, odnosno socijalne pomoći za kojom bi se stvorila potreba ako 5 bi ta firma bila likvidirana. Uz to, socijalni darvinizam nije prihvaćen kao osnovno pravilo igre u stvaranju boljeg društva u budućnosti. Srednja i mala preduzeća mogu se stimulirati. One firme koje nisu privatizirane mogu biti djelotvorno privatizirane sistematskim mjerama i različitim modalitetima privatizacije kao što su: lizing, uvođenje vanjskog menadžmenta ili emisija internih dionica radnicima. Država, sa svojom aktivnom industrijskom politikom, razvojnim fondovima i aktivnom trgovinskom politikom, treba da usmjerava razvoj, a ne samo da ga zasniva na elementarnim principima rada otvorene tržišne ekonomije, koji proizilazi iz rada Ricarda i Heckscer-Ohlina, koji ignoriraju značajnu distinkciju između dinamičke teorije i statičke stvarnosti. Ovo je zato što se ove politike koncentriraju na dinamičke aspekte komparativne prednosti, što jednostavno ne postoji u statičkoj teoriji komparativne prednosti. Nešto treba imati na umu: zemlja nije spremna za teoriju konkurentne prednosti nacija. BiH je u predrazvojnoj fazi koja je vođena pomoću i treba da bude usmjerena ka fazi vođenoj faktorima, odnosno fazi razvoja. Gradnja institucija mora se još jednom potvrditi i podržati. Jednostavno, zato što su institucije zaboravljene na početku tranzicije. Dr. Dragoljub Stojanov je donedavno bio profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a sada predaje na Ekonomskm fakultetu u Rijeci, te je član Savjeta Novog Plamena Pitelis, C.: Supply-side Strategy for Productivity, Competitiveness and Convergence Between CEECs and EU, PHARE-ACE projekat. 2 Porter, M. ibid. 3 Porter, ibid. 4 Porter, ibid. 5 Laski, K. ibid. str

28 Skamenjena patn VANJE RADA Mene stvarno te ljudske patnje inten zaokupljaju PROKULTURA Povodom retrospektive u Klovićevim dvo Robijaš Filip Erceg Koliko smo puta prošli pored bogalja i prosjaka, i praveći se da ih ne vidimo, okrenuli glavu i sakrili pogled? Koliko smo puta ostali skamenjeni, kada bi pogledali Patnji u oči? Istina, čovjek se ne želi suočiti sa ružnom stranom života, i zato okreće glavu i sakriva pogled, i upravo zato, što se čovjek u današnjem mondenom, potrošačkom i hedonističkom društvu ne želi suočiti sa Patnjom, upravo zato smatra Bruckner, čovjek tu Patnju teže podnosi. Istina je, da sit gladnom ne vjeruje, ali taj koji je sit, ne okreće glavu i ne sakriva pogled od Gladi, zato što je potpuno indifirentan ili infantilan u emotivnom smislu, nego upravo zato, što se boji Gladi, kao one nemani iz Nazoreve pjesme, i jer se plaši, da ga ta Glad, danas-sutra, možda i ne proguta. Čovjek je slabić, i nema hrabrosti pogledati živoj Patnji u oči, Patnji od krvi i mesa, nego okreće glavu i sakriva pogled, ali taj isti slabić, kada dođe u gliptoteku, stane ispred Prosjaka ili Tifusara, i kruži oko te skamenjene Patnje, polako i pažljivo, kako mu ne bi promaknula ni jedna gesta, i promatra te ispaćene fizionomije sa katarzičnim ushićenjem. Kada bi netko, primjera radi, stao gol golcat ispred maksimirskog stadiona, s diskom u ruci, pomisili bi, da je potpuno lud (doduše, neki bi to proglasili performansom), a ovako, svakodnevno prolazimo pored tog istog Bacača diska od Vanje Radauša, i sjetimo se, ako ničeg drugog, a onda barem one Petrica i galženjaki olimpijske devize: važno je sudjelovati, a ne pobjediti! Velika je moć umjetnosti, velika i ujedno zagonetna! A upravo duboka Patnja iz svoje utrobe, u grču, rađa velika umjetnička djela. Povodom stotog rođendana Vanje Radauša, od 21. prosinca do 11. veljače godine, u Galeriji Klovićevi dvori, održana je retrospektivna izložba njegovih djela. Na toj izložbi, naravno, nismo mogli vidjeti niti jedan od 140 spomenika na temu NOB-a, a kako bi ih i vidjeli, kada su raštrkani svuda po lijepoj našoj, pa ni brojne reljefe i nekoliko sakralnih rješenja, ali ono što smo mogli vidjeti, doista je reprezentativno, i može se podvesti pod zajednički naslov: skamenjena patnja Vanje Radauša. Bilo da je riječ o ranim skulpturama, poput Žetelice ili Robijaša, gdje je još klasičan i renesansan, bilo da je pak riječ o drvorezima Mi pamtimo, ili o Tifusarima, gdje je već nadrealan i ekspresivan, Vanja Radauš traga za izrazom i formom, i pokušava samome sebi odgovoriti na temeljno pitanje: kako najbolje i najupečatljivije prikazati tu Patnju? Naime, Patnja nije lijepa, nego ružna, i jedino estetika ružnog može uvjerljivo prikazati njezino lice i naličje, njezine geste, mimiku i dušu. Kada prošećemo malo tim njegovim ciklusima, od ciklusa Tifusari (koji dođe kao svojevrsna materijalizacija Kaštelanove poetike), pa preko ciklusa Panopticum Croaticum, Čovjek i kras i Krvavi fašnik, pa sve do ciklusa Apstraktne forme, Zatvori i logori i Stupovi hrvatske kulture, mi ne možemo izaći iz tog zatvorenog Kruga, a ne primjetiti, da je to sve skupa jedan Veliki Ciklus. Od svih tih ciklusa možda je najoriginalniji onaj Panopticum Croaticum, koji je prvi put postavljen godine u Umjetničkom paviljonu (i o kojem je 28

29 rima ja UŠA zivno Branko Majer te godine snimio istoimeni film), a koji prikazuje šesnaest poznatih umjetnika i intelektualaca hrvatske kulture, i njihove gipsane skulpture u prirodnoj veličini. Te historijske ličnosti povezuje zajednička sudbina: prerana i tragična smrt! A Radauš je i pjesnik, i on tu smrt prikazaje metaforički, kao jednu kratku životnu priču, koja ostaje neispričana. Panopticum Croaticum nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer ti likovi u svojoj tragediji poprimaju ludičke, upravo jezovite oblike. Iako su za života bili senzualni i plahi, oni nas sada straše, a to je, kako se čini, i bio kiparev cilj: da prestraši i šokira publiku sa Patnjom kroz koju su prošli, i sa kojom su skončali njegovi likovi, a koju tada nitko nije prepoznao ni proživio. Na ulazu nas čekaju Stražar, Krvik i Tužilac kao neke krvave zvijeri. Ustvari, te su zvijeri u svom evolucijskom razvoju stale negdje između poluptica (koje imaju kandže kao nojevi) i zakržljalih ljudi, sa glavama koje podsjećaju na dinosaure (ili čak na kuhane ovčje glave?). Iako je već Tifusare radio pod utjecajem Rodinove plastike, u Panopticumu je ljuskastu modelaciju doveo do savršenstva. Svi ti likovi izgledaju kao da su izvađeni iz dubokog mulja, a ono što ih svakako oživljuje, to je boja, odnosno obojeni materijal: dominiraju crvena (krv?) i zelena (vegetacija?). Tu je i naš August Cesarec, s kojim se Radauš svojevremeno družio u Klubu marksista, i koji je za njega bio i ostao simbol revolucije (jer je cijeli život proveo po zatvorima i ćelijama )...Ali, tu je i Janko Polić Kamov, apokaliptični pjesnik, koji je umro u Barceloni s nepune 24 godine u bolnici za uboge i siromašne, i koji sada leži u lijesu. Neshvaćeni umjetnik Vjekoslav Karas, koji se utopio u Tifusar 29

30 PROKULTURA Ako niste znali... crta) reći toliko puno, a ti brzopotezni, pomalo nervozni crteži, taj portretni kroki, otkriva Radauša karikaturistu, koji se, prema riječima akademika Tonka Maroevića, nije libio zaći u grotesku i karikaturu, u paradoks i nesklad, u oksimoron i hiperbolu, u manirističke i antiestetičke krajnosti, ali, koji je iz zaranjanja u blato postojanja i iz muke i borbe s materijom često iznosio snažna i dinamična, vitalna i organička svjedočanstva ugroženoga humaniteta. Kada prođemo kroz sve te faze, motive i cikluse, shvatit ćemo, da je Krleža bio u pravu, kada je rekao jednom prilikom za Radauša, da je on posljednji renesansni enciklopedijski tip umjetnika u našoj sredini! Miroslav Krleža, karikatura Korani, leži pak na dnu rijeke, izgrižen kao riblja kost. Slava Raškaj, gluhonijema slikarica, inače velika ljubav Bele Čikoša, svoj život skončava u duševnoj bolnici uvjerena da je ptica, i Radauš joj daje krila i ptičje noge... U svom plodnom umjetničkom stvaralaštvu, Vanja Radauš prolazi kroz nekoliko razvojnih faza, i mi smo sve te faze mogli vidjeti na ovoj izložbi: od dekalkomanija, koje mnogi smatraju prvim nefigurativnim slikarstvom kod nas, pa preko crteža (oko 1500!), skica i akvarela (oko 150!), do Petrice i galženjaka (koji je, inače, postavljen na zagrebačkom Dolcu ) i bista Vladimira Nazora i Nade Dimić. Vanja Radauš je dijete Zemlje, kojoj i pripada od godine, što je i vidljivo u njegovom izboru motiva iz života seljak (tada izjavljuje: Bit ću kipar sirotinje i onih koji trpe... ), a interes za patnju ljudi, pojačat će i njegovo vlastito iskustvo iz rata ( Rat je na mene utjecao ogromno. I užasno. Možda presudno. Moje ratne traume su tifusari, progone me kosti njihovih drugova. Sam rat je dugo, dugo prolaženje samim paklom ), i mada mu akademsku podlogu daju Frangeš, Mihać i Valdec, on će pod utjecajem Rodina, Grosza, Maillola i Bourdellea, krenuti svojim putem, i s vremenom postati ime Vanja Radauš. Iako je Radauš prije svega kipar, i to kipar monumentalnih spomenika, nikako ne bi trebalo zanemariti i njegov rad sa olovkom i kistom. U kamenu detaljizira, a u crtežu je minimalist. Samo veliki umjetnici uspjevaju sa tako malo riječi (u ovom slučaju A. Cesarec u ciklusu "Panopticum Croaticum" 1. Pravo Radauševo ime je Ivan, ali je on, zbog svog komunističkog opredjeljenja i simpatiziranja ranog SSSR-a, dobio nadimak Vanja. Kako je stalno nosio košulju sa ruskom kragnom (tzv. rubašku), kolege sa studija prekrstile su njego ime Ivan u rusku inačicu Vanja, Vanjuška. I tako je Ivan od tada pa do kraja života ostao Vanja. 2. Iako ga Ustaško ministarstvo prosvjete, 1943.godine, imenuje profesorom na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, on sa ženom Piroškom, inače Židovkom, odlazi iz svojeg stana na zagrebačkom Tuškancu do Savskom mosta, i tamo se sa nekolicinom istomišljenika, preko Žumberka prebacuje na oslobođeni teritorij. 3. Radauš je bio i pjesnik, a autor je i romana Vihori nad vihorima. Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: Slavonijo, zemljo plemenita, Kosilica vremena, Rekvijem za tifusare, a posthumno mu izlazi zbirka Buđenje snova (Naklada Ljevak, 2000.) 4. Radauš umire pod nerazjašnjenim okolnostima u svom atelijeru na Zmajevcu, 24.travnja godine. Postoje ozbiljne sumnje, da je izvršio samoubojstvo. (Vidjeti o tome u nedavno objavljenoj knjizi Stjepana Tomaša: Židovski spomenici). 30

31 STUDENTSKA REPUBLIKA BLOKADE SRBIJANSKIH FAKULTETA Nikola Vukobratović Blokada arhitekture studenti su blokirali Arhitektonski fakultet u Beogradu. Blokadi su prethodile demonstracije prilikom kojih je zaustavljen promet u Bulevaru kralja Aleksandra i štrajk. Ova blokada može se smatrati nastavkom oktobarskih studentskih akcija (o tome: Novi Plamen br.1, Vladimir Unkovski-Korica: Udar na neoliberalizam studentski protest 2006., str ); točnije prosvjed traje od jeseni, a blokade se javljaju periodično. U organizaciji su pomagali i studenti s Filozofskog fakulteta, tj. oni koji su organizirali i jesensku blokadu na svom fakultetu. Izdaja, pogreška ili prijevara Nakon dvije neprospavane noći, studenti AF su kobnog poslali svoje predstavnike na pregovore na kojima ih je dočekala jaka delegacija u sastavu ministar-rektor-dekan. Dogovor je postignut i studentski uvjeti su načelno prihvaćeni, a predstavnici su obećali prekid blokade. Tek nakon prekida blokade išlo se u pregovore oko realizacije dogovorenog, a svoje obećanje predstavnici su dali prije glasovanja na studentskom protestnom zboru. Naravno, nisu svi studenti bili zadovoljni ovim raspletom događaja, a oni koji jesu zadovoljni tako se osjećaju jer ni sami ne mogu vjerovati da je moguće da obični studenti svojim akcijama mogu mijenjati stvari. Klasno svjesniji Filozofski Još za trajanja blokade AF, studenti Filozofskog blokirali su svoj fakultet. I ova blokada je, međutim, postala predmet spora među studentima. Došlo je do sukoba parlamentaraca (članova studentskog parlamenta) i izvjesne grupe studenata koji sudjeluju u svim blokadama. To je na dnevni red stavilo pitanje legitimnosti predstavnika i njihove uloge u prosvjedima. Studentski predstavnici Iako su neki od studentskih predstavnika aktivno sudjelovali u studentskim akcijama, one su od početka bile izrazito protupredstavnički, direktno-demokratski nastrojene. O blokadi AF i FF su odlučili studentski protestni zborovi, koji su stvoreni kao paralelna struktura službenim studentskim predstavnicima (studentski parlament, student prodekan). To je zbunilo prije svega birokrate univerziteta i ministarstva. Dekan AF je odbio primiti obične studente, a rektor je na B92 više puta isticao kako on surađuje sa studentskim predstavnicima i uopće mu nije jasno tko su ti koji prosvjeduju. Zašto studenti ne djeluju preko službenih predstavnika može razumjeti doista samo student (i to bez obzira na to je li u Beogradu ili Zagrebu), a iluzije da ti predstavnici imaju bilo kakav legitimitet može imati samo onaj tko sa studentskim pitanjima nema nikakve veze. Strukture uzvraćaju udarac. Halabuka oko političke agitacije Negdje s početkom blokade FF-a, počelo se pričati o nekim studentima (ili grupi građana) koji zapravo stoje iza svih tih nereda. Tek što su utišali Arhitekturu, planuo je Filozofski, pa je razumljiv bijes birokrata sistema. Ministar prosvete i sporta Slobodan Vuksać, kako prenosi B92, tvrdi kako je u slučaju blokade FF-a reč o nekakvim organizacijama koje nemaju veze s akademskim temama, kako će se istima baviti nadležne službe. Riječ je o direktnodemokratskoj organizaciji Socijalni front i izvjesnoj, tajtoj Anarhosindikalističkoj inicijativi koja ima neki skriveni cilj, kako obično prenose kapitalistički mediji. Iako sasvim sigurno ne razumiju što je ASI, oni (ministar-rektor-dekan) znaju da tako ustrajan prosvjed ne bi uspio bez svjesnih i organiziranih sudionika, a zbog svoje ograničene svijesti, uvjereni su kako je riječ o političkoj agitaciji. Ako je politika u pitanju, postoji opasnost da njihove političke pozicije dođu u pitanje. Iako je jasno kako jedan sindikat nema političkih ambicija (onako kako ih ovi birokrati zamišljaju), ovakve organizacije jesu opasne za birokrate jer su brana lakoj manipulaciji studentima i temelj svakoj studentskoj akciji. Jedna takva organizacija suština je razlike između reakcije beogradskih i zagrebačkih studenata na u biti slične reforme. Protest se nastavlja Bez obzira na neslavni prekid blokade Arhitekture, prosvjed na razini Univerziteta se nastavlja. Neki dan je blokiran i Fakultet likovnih umjetnosti nvukobra@ffzg.hr 31

32 SVIJET U 21. STOLJEĆU Muke vlade u vječnom gradu Jasna Tkalec Proteklog proljeća Italija je nakon isteka mandata Berlusconijeve vlade izbornom pobjedom dobila vladu ljevice. Veselje je bilo veliko, ali je pobjeda ipak bila vrlo tijesna. U gornjem domu Senatu, ta vlada jedva da ima dvojicu ili trojicu sentora više na vlastitoj strani. Izborna je pobjeda naravno i osporavana od desnice i oko toga je bilo neizmjerno mnogo svađa, iako ostaje nejasno kako to da je na kraju ljevica pobijedila samo sa dvadesetak hiljada glasova više, kad su prvi izborni rezultati kao i prethodna ispitivanja i predizbori predskazivali moćnu pobjedu. I danas je nejasno da li se radilo o neosnovanom entuzijazmu ljevice ili je desnica varala i kupovala glasove. U protivnom, izborno je tijelo zemlje zaista podijeljeno na dvije nepomirljive polovice i teško im se sporazumjeti oko bilo čega, tako da je takvoj vladi zaista mukotrpno vladati sa snažnom opozicijom s kojom ne može voditi ama baš nikakav dijalog. Puhanje za vrat U februaru mjesecu ta se vlada ozbiljno poskliznula oko pitanja vanjske politike o kojoj je ministar vanjskih poslova D Alema podnio referat u parlamentu, a onda to predstavljanje vanjske politike nije dobilo dovoljan broj glasova u Senatu, jer su se dva glasa ekstremista na ljevici (kako ih danas zovu), jednog s liste zelenih (senatora Rossija) i jednog s komunističke liste (Turigliattija), usprotivila toj politici. Naime, to se dogodilo u ponedjeljak, 21. februara, pošto je u subotu, 17. februara u Vicenzi održana velika demonstracija svih poklonika mira, među kojima su svakako najbrojniji bili komunisti, protiv proširivanja vojne baze u tom gradu i protiv talijanske vojne misije u Afganistanu, gdje se sprema rat širih razmjera. Oko vojne baze u Vicenzi već je bilo velikih svađa, jer su to navodno obaveze Berlusconijeve vlade, a NATO baza koja se već nalazi u tom gradu pretendira da se dvostruko uveća. Odgovor se morao smjesta dati, jer su Amerikanci pritisli i prijetili da će u protivnom cijelu bazu s planiranim uvećanjem smjesta preseliti u Njemačku, gdje im se nudi sve što žele. Prodi je kao predsjednik vlade morao pristati na ovaj zahtjev, dok se D Alema kao ministar vanjskih poslova (i donedavna vođa najveće lijeve partije Italije partije Demokratske ljevice bivših komunista) veoma hvalio što je uspio povući vojnike iz Iraka. Senatori Turigliatti i Rossi, međutim, smatrali su da se jednog dana ne može demonstrirati protiv vladine politike, a drugi dan za nju glasati, i uskratili D Alemi glas, što je izazvalo naglo posrtanje vlade i raširilo strah od pada. Pa, kako se Prodi bio popeo na Quirinal, brežuljak na kojem se nalazi čuvena predsjednička palača i predsjedniku republike Napoletanu (također bivšem komunistu) ponudio ostavku, koja nije prihvaćena, već je dogovoreno još jedno glasanje na kojem je sve dobro prošlo, razbješnjena desnica obasula je vladu zvižducima i pogrdama. Kiša uvreda i ruganja, te galama u parlamentu, gdje su desničari pobacali u zrak sve materijale, predstavljala je zvučnu kulisu bure u kojoj se našla lijeva vlada. Prodi je, pak, opasno razljućen sastavio ultimatum od 14 točaka, na koji su «lijevi ekstremisti», odnosno komunisti i zeleni, morali bezuslovno pristati, kako vlada ne bi došla u ponovnu krizu. Sablazni Na kraju je sve procijenjeno kao namjerni ili slučajni, ali dobrodošli vladin manevar da se «krajnjoj» ljevici zapuše usta. A ko je ta krajnja ljevica? Dvije partije koje i u naslovu nose komunističko ime, te stranka zelenih i predstavnici alterglobalističkih pokreta, koji su pod zastavom Rifondazione comunista ušli u parlament, kao i jedan glumac transeksualac u ženskoj odjeći. Oko njega je već bilo skandala, jer je zvijezda sapunica, što se emitiraju i na ovdašnjim televizijama, izglasana na Berlusconijevoj listi Elisabetta Gardini, napravila neopisivu scenu, kad ga je zatekla u ženskom zahodu. Sve je to za desnu Italiju vrlo skandalozno poslije toliko Berlusconijevog lupetanja o komunistima, koji gotovo svake nedelje ručavaju malu djecu, koji su historijski gubitnici i grešnici, jer su (navodno) svi zagovarli najcrnji totalitarizam i (navodno) svi prećutkivali grozomorne zločine Staljina i kompanije. Oni su pogotovo krivi i zato što su (navodno) svi bili prijatelji i poklonici neprijatelja Atlantskog pakta, te onih koji su istočnu Evropu držali gotovo pedeset godina porobljenu (ali i zaposlenu) i čiji su stanovnici sada nahrupili u vidu prosjaka, lopova i prostitutki u talijanske gradove, da im remete mir. Polovinu populacije talijanskih zatvora čine stranci: najčešće Albanci, Romi, Rumunji, Marokanci. Oni prenapućuju zatvore zbog sitnih krivičnih djela, dok počinioci većine najtežih krivičnih prestupa i zločina ostaju Talijani, marijaši i camorristi, ali njih nije lako uhvatiti Prosječni talijanski građanin još nekako može da podnese imigranta Filipinca ili onog iz podsaharske Afrike, jer su ovi pokorni i mire se s tim da crnački dirindže i trpe sve bez roptanja, dok za one iz istočne Evrope tvrde da su bijesni i bjesomučni. Pa, kako i ne bi bili? Očekivali su kapitalistički raj koji im je obećan, a doživjeli siromaštvo, poniženje i ropstvo. Kad su gotovo sve zemlje Istočnog bloka, osim onih bivše Jugoslavije, primljene u Evropsku Zajednicu, talijanski su nari komentirali: evo velikih olakšica za naše služavke! Iako se to zanimanje u novom, demokratskom (politički korektnom) jeziku ne zove više služavka nego kućna pomoćnica (tačan prevod bio bi kućna suradnica) ili «paziteljica» ukoliko vodi brigu oko izhlapjele i od starosti onemoćale osobe. Padom Istočnog bloka i talijanska je malograđanština, širok sloj populacije koji nikad nije obilovao ni novcem ni velikodušnošću, došla do jeftinih služavki i njegovateljica, a doajen talijanskog političkog života, «vječni demokršćanin», koji je u političkom životu Italije na pozornici od kraja II svjetskog rata do današnjih dana, senator Andreotti, i sam u neku ruku vječan kao i Rim, sasvim je otvoreno izjavio «otkad je propao Sovjetski Savez svi smo mirniji». Evo kako je Zapad doživio priželjkivani pad SSSR-a. U buri Dakle, komunisti i ekstremni ljevičari, koji su u okviru koalicije nekoliko partija dobili vrlo velik broj glasova na proljetnim izborima, te je vođi Rifondazione comunista (Partije komunističke obnove) pripalo čak mjesto predsjednika parlamenta, sad su se ponovo našli u šah poziciji, jer njiho- 32

33 SVIJET U 21 STOLJEĆU vi dosljedni stavovi dovode do potresa, koji mogu da poruše vladu ljevice kao kegle A ipak bi bila prevashodna sramota da vlade desnice sa svim svinjarijama i krizama koje izazivaju mogu da izduraju vlastiti mandatni vijek, a vlada ljevice ne može da traje ni pola godine! Zato je sad pala direktiva «Drugovi, začepite nos i glasajte što Prodijeva vlada predlaže, inače odosmo dođavola i dolaze Berlusconi i fašisti!» (Naravno, u desnoj koaliciji Berlusconi je vispreniji nego ikad, a fašisti upristojeni i pomireni sa Izraelom i Jevrejima u stranci promijenjenog imena, koju sad zovu «Nacionalni savez». Njihov lider Fini, čiji je politički bojni konj gubitak Istre i zločini partizana, veoma je sposoban političar). Međutim, raznorodnu vladu, koja je jedan patchwork kao ona crvena zastava, kojom završava Bertoluccijev film «Dvadeseto stoljeće», čekaju kao i Pinocchija još mnoga teška iskušenja. Desnica je rabijatna i spremna da se do kraja bori oko svake odluke, propisa i zakona onog o slobodnim zajednicama (heteroseksualnim i homoseksualnim), koji su donijele sve evropske vlade u mnogo radikalnijem obliku, kao i oko ekonomskih mjera, od kojih su neke za ljevičare preliberalne, a za desnicu premalo liberalne, oko izbornog zakona, kojeg treba mijenjati, ali se ne mogu složiti kako, itd. Ukoliko se izborni zakon izmijeni tako da PRODI I POBUNA LJEVICE Komunisti uzdrmali talijansku vladu Urednička izjava časopisa Četvrte Internacionale Franco Turigliatto, donedavno senator Rifondazione Communista (Partije komunističke obnove) u talijanskom parlamentu, izbačen je iz stranke nakon što se suprotstavio militarističkim plama Prodijeve vlade, zbog čega je i Prodi ponudio svoju ostavku. Prenosimo reakciju principijelne frakcije unutar Rifondazione, koja je dijelom sastavljena i od Turigliattijeve struje, koja je zajedno s njim unutar Četvrte Internacionale. Odluka Rifondazione Communista o izbacivanju Franca Turigliatta ostavila je mrlju u povijesti Rifondazionea, koji nikada ranije nije poduzimao slične mjere. S obzirom na bliskost i solidarnost koju osjećamo prema Francu, te budući da sa njime dijelimo ista politička stajališta, shvaćamo i osjećamo ovu odluku partije kao kolektivno izbacivanje naše struje, te ćemo joj se jasno suprostaviti. Podrška Francu Turigliattiju! Francovo izbacivanje nam izgleda kao odluka koja je diktirana vladajućim dogovorom, te koja je posljedica bespogovorne potpore Prodijevoj vladi, koja ne predviđa niti tolerira bilo koji oblik neslaganja. Ta je odluka usko povezana sa novom linijom lijevoga jedinstva, koju je Bertinotti iznio u nedavnom intervjuu za Liberazione, zalažući se za formiranje vladajuće ljevice, po definiciji nespojive sa postojanjem bilo kakvih disidenata. Vjerujemo da postojeća kriza koju osjeća partija pokazuje neuspjeh političke linije usvojene na posljednjem kongresu, koja se temelji na u potpunosti pogrešnoj analizi odnosa društvenih snaga. Ovo je izašlo na vidjelo sa nedogađanjem pobjede koalicije na posljednjim izborima što nas je dovelo do vlade u manjini, zatvorene u okvire parlamenta, te u potpunosti zatvorene prema odlukama rukovodstava socijalnih pokreta. Iz ovog razloga pozivamo na sazivanje izvanrednog kongresa Rifondazione Communista, koji će priznati neuspjeh, te pozvati aktiviste da diskutiraju o budućnosti partije. Od kada je na poziciji predsjednika donjeg doma talijanskog parlamenta, Bertinotti je uvelike zaboravio svoje komunističke ideale Izražavamo svoju potpunu solidarnost sa Francom: ljudsku i moralnu, ali prije svega političku solidarnost. Zbog toga se Kritička ljevica priprema slijediti političke smjernice utvrđene u njezinoj deklaraciji Senatu, sa stavom o vladi koji je jednak mnijenju izvan nje, a koje se već odlučilo suprostaviti nepopularnim i ratnim mjerama Prodijeve vlade - počinjući sa Afganistanom. Od sada pa nadalje Kritička ljevica će biti aktivno uključena, kako u društvu tako i u parlamentu, u izgrađivanju lijeve opozicije Prodijevoj vladi i njegovih 12 točaka. Iz ovog razloga ponavljamo naše ne, bez ikakvog ili i ali bilo kakvim m opravdavanjima vojne misije u Afganistanu, projektu TAV*, bilo kojem obliku mirovinske protureforme, te ćemo nastaviti borbu, zajedno sa pokretom, protiv udvostručenja broja američkih baza u Vicenzi.Stoga ćemo se više nego ikada ranije posvetiti socijalnim pokretima i borbi čiji će cilj biti vratiti istinski duh socijalnih foruma - javnih arena gdje različite političke i društvene snage mogu postići dogovor oko općih akcija i programa. Namjeravamo doprinijeti izgradnji istinskih privilegira većinu, stradaju manje partije i parlamentarni život se gasi i nalikuje onom u SAD-u, gdje predsjednik predstavlja apsolutnog monarha izabranog na četiri godine, kako je to bio običaj u ono vrijeme kad je u osamnaestom stoljeću donesen američki ustav, a ukoliko je izborni zakon proporcionalan odnosno odražava proporcionalno sve postojeće političke formacije, veliko sazvježđe stranaka i nesigurne koalicije čine vlade labilnima. I eto, kako sačuvati demokratski život i učiniti vladu stabilnom, a politiku približiti ljudima, jer su građani zgađeni političkim igrama, koje s realnim problemima zemlje i životom običnih ljudi imaju malo veze, najveće su muke vlade u vječnom gradu. Da li će ova vlada uspjeti da savlada sve prepreke i da ostane cijelo vrijeme mandata na sedam rimskih brežuljaka ili će je odnijeti još ovog proljeća ili jeseni mutna voda Tibera, pokazat će vrijeme. Svakako, muke po Prodiju nisu male ni za samog Prodija, ni za komuniste, kojima se stežu želudac i pesnice, ni za desnicu, koja bi od razjarenosti najradije iskočila iz kože. socijalnih opozicijskih foruma. Poručujemo Rifondazione Communista, partiji koju su mnogi od nas utemeljili i vjerno izgrađivali kroz mnoge godine, da se aktivno i masovno nećemo pokoriti donesenoj odluci, te da nećemo slijediti liniju bespogovorne podrške vladi, već onu socijalne opozicije. Stoga naš neposluh povlači sa sobom otvorenu i odlučnu izgradnju Asocijacije kritičke ljevice, političkog instrumenta koji će služiti socijalnim pokretima, te koji neće napustiti antikapitalistički ljevičarski tabor. Kritička ljevica (na talijanskom Sinistra Critica) je udruženje onih koji žele izgraditi alternativnu i anti-kapitalističku ljevicu za radikalnu društvenu promjenu. *TAV je brza željeznička linija između Liona i Torina koja predstavlja ekološku prijetnju alpskim dolinama. Preveo Petar Pavlović 33

34 SVIJET U 21 STOLJEĆU Grčka razvija pendrek-demokratiju Protesti grčkih studenata ušli u novu fazu Kada je starogrčka civilizacija prije nekoliko hiljada godina razvila ideju i praksu demokratije, vjerovatno ni slutila nije da će jednog dana ta ideja biti modifikovana u ideju pendrek-demokratije. Vlada grčkog premijera Kostasa Karamanlisa se pobrinula za ovo obogaćenje demokratske prakse. Učinila je to tako što je na nenaoružane studente poslala bijesne i dobro obučene policajce, koji su bacali suzavac i pendrecima učili studente demokratiji. Demonstracije su nastavak višemjesečne borbe grčkih studenata protiv namjeravane reforme univerziteta, o kojoj su postigli saglasnost vladajuća desničarska Nova demokratija i opoziciona socijalistička partija pod nazivom PASOK. Reformom se univerziteti žele pretvoriti u institucije za reprodukciju i povećanje društvenih nejednakosti, jer je jedan od njenih glavnih ciljeva izmjena ustavne odredbe po kojoj u Grčkoj nije dozvoljeno osnivanje privatnih univerziteta. Vodeće grčke stranke su se složile da univerziteti treba da postupaju po tržišnim principima, a da najbogatiji studenti treba da imaju i poseban tretman na privatnim univerzitetima, koji bi im omogućio da nakon sticanja diplome steknu i povlašten položaj u društvu. Vlada je zahtijevala da se na čelu svakog univerziteta nalazi finansijski direktor, a da univerziteti budu finansirani u skladu sa produktivnošću, kao da je riječ o nekim fabrikama. Borba grčkih studenata je počela prošle godine, a sastojala se ne samo iz uličnih protesta, već i iz okupacije fakulteta i viših škola širom Grčke. Ta forma borbe se pokazala naročito plodonosnom, jer vlada još nije uspjela sprovesti svoju reformu, a univerzitetski život je dugo vremena bio paralisan i pod jakim uticajem studentskog pokreta. Značajnu ulogu u organizovanju ovog pokreta je imala Komunistička omladina Grčke, organizacija povezana sa Komunističkom partijom Grčke (KKE), kao i studentske organizacije povezane sa trockističkim političkim organizacijama koje su u Grčkoj aktivne. Tako je marksistička ljevica odigrala ključnu ulogu u organizovanju i vođenju studentskog pokreta. Studenti su 8. marta u Atini organizovali protest na kome se okupilo učesnika. Vlada je reagovala nervozno, izdajući naređenje policiji da tuče studente i koristi suzavac. Mnogi studenti su, nakon zadobijenih teških povreda, prebačeni u bolnicu, a 61 protestant je uhapšen. Ovakva brutalnost i ne čudi, s obzirom da je policija 28. februara pucala na demonstrante, što nije zapamćeno još od vremena fašističke diktature u Grčkoj. Čak je i Teodoros Pagalos, jedan od vođa socijalističke partije i bivši ministar, tvrdio da policiji mora biti data sloboda djelovanja na univerzitetima. Počev od 10. januara, centar Atine je svake sedmice bio okupiran hiljadama studenata, koji su štitili sistem državnog univerzitetskog obrazovanja. Univerzitetski profesori su podržali studente stupivši u štrajk. Grčki sindikat GSEE, u kome dominiraju socijalisti, nije podržao studente, za razliku od sindikata PAME, u kome dominiraju komunisti, koji je izrazio podršku studentskoj borbi. Grčki parlament nije u stanju da usvoji najavljene izmjene ustava. U međuvremenu, vlada je uspjela izdejstvovati da parlament izglasa zakon o univerzitetu. Uprkos tome, 280 fakulteta je još uvijek u rukama studenata, koji izjavljuju: Zakon o univerzitetu za nas ne postoji! N. P. CHAVEZ UVODI DRUŠTVENO VLASNIŠTVO? Obraćajući se naciji prije nekoliko dana, u emisiji Zdravo predsjedniče, venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, gromoglasno je najavio socijalističke reforme i uvođenje društvenog vlasništva. Uz obećanje, da će spriječiti daljnji kapitalistički utjecaj na Venezuelu, Chavez je rekao: ne može postojati proizvodnja koja će ići na korist samo jednoj osobi ili manjoj skupini ljudi koji će biti bogati, eksploatirajući nadničare koji će biti robovi, živjeti u siromaštvu i bijedi cijeli život. Venezuelanska vlada već je organizirala i finacijski subvencionirala tisuće zadruga, ali nad nekretninama i infrastrukturom još uvijek uglavnom upravljaju strane kompanije. Vlada brzo napreduje, i već je izrađen nacrt ustavnih reformi s konceptom društvenog vlasništva. Jedan od vodećih ideologa tih reformi je i William Izarra, venezuelanski Kardelj, koji je prije nekoliko mjeseci, u organizaciji SRP-a, održao u Zagrebu jedno zapaženo predavanje. Chavez nije pojasnio, da li se njegova vlada u nacrtu tih ustavnih reformi vodila iskustvom jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ali je rekao: To je vlasništvo koje pripada svima i bit će na korist svima. Živi bili, pa vidjeli! F.E. 34

35 SVIJET U 21 STOLJEĆU PAKAO NA BLISKOM ISTOKU: fragmenti Mladen Jakopović Hans Blix, donedavni UN-ov inspektor za oružje masovnog uništenja, nedavno je izjavio kako je napad na Irak ( Operacija iračka sloboda ) bio nelegalan, te da mu George Bush i Tony Blair namjerno nisu dopustili da završi svoju misiju i potvrdi kako oružja za masovno uništenje u Iraku nema. Također je ustvrdio da su svjesno lagali o razini opasnosti. U Iraku je već preko pola milijuna djece umrlo od posljedica sveobuhvatnih sankcija (na hranu, lijekove itd.) protiv Iraka prije same invazije 2003., kao što je priznao i Denis Halliday, UN-ov bivši koordinator za Irak. Sam rat je prouzročio oko h mrtvih, prema procjeni vodećih svjetskih medicinskih stručnjaka - elitnog britanskog medicinskog časopisa Lancet i američke Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health. Ta je cifra inače sada već stara nekoliko mjeseci. Naravno, naši podanički mediji prešutjeli su i tu informaciju. Kao što je utvrdio Jean Ziegler, specijalni ekspert UN-ove Komisije za ljudska prava i član Savjeta Novog Plamena, stopa neuhranjenosti među iračkom djecom dvostruko se povećala od početka okupacije Iraka Radnički sindikati u Iraku su podvrgnuti snažnoj represiji iračkih (tj. američkih) vlasti (Da ne bi slučajno štrajkali u industrijskim pogonima koje su privatizirale američke pljačkaške kompanije!), nova vlada vrši masovna pogubljenja svojih građana, te je u koncentracionim logorima Irački dječak ubijen tijekom američkog bombardiranja (bez suđenja) utamničila tisuće ljudi, koji su podvrgnuti raznovrsnim oblicima torture. Krasna je ta demokracija! U Afganistanu pak, UN navodi da je stopa proizvodnje opijuma, heroina i drugih opojnih droga (uglavnom za internacionalno tržište) višestruko porasla od početka rata, te je dosegla rekordne razine. Inače, građanski rat u Afganistanu se nastavlja (baš kao i u Iraku), a talibani još uvijek kontroliraju velik dio teritorija, potpomognuti od strane svojih saveznika iz Pakistana i Saudijske Arabije npr.. Palestina ostaje neriješeno polje sukoba, a sukobi se razvijaju i u Libanonu (koji je Izrael nedavno bombardirao i djelomično okupirao, uz blagoslov američkih i britanskih vlasti, te indirektno odobravanje njemačke premijerke 35

36 SVIJET U 21 STOLJEĆU Angele Merkel; u Libanonu se razvija i borba za vlast između sadašnje vlade koju podupire Zapad i opozicije čiji je najjači element Hezbollah). U međuvremenu, stotine nosača aviona i drugih vojnih jedinica okuplja se u vodama oko Irana... Rat protiv terorizma do sada je već barem nekoliko stotina puta premašio žrtve u New Yorku 11. rujna 2001., a vjerski fundamentalizam na Bliskom Istoku - kao logična posljedica zapadnjačkog neokolonijalizma, izrabljivanja i imperijalističkih okupacija, te gušenja sekularne, socijalističke alternative - i dalje eksponencijalno raste, gutajući bijesne i očajne bliskoistočne mase kao pustinjska oluja. Socijalizam ili barbarizam, proročanski je napisala velika demokratska, humanistička socijalistkinja Rosa Luxemburg. Za sada je barbarizam riječ koja najbolje opisuje početak 21. stoljeća. Bušov Režim: linč zakon u Iraku Tri žene da vješaju zbog podupiranja otpora Više zatvora sada nego pod Sadam Husejnom Lika Omar Muhamed čeka da bude ubijena. Dvadesetšestogodišnja iračka majka dijeli bagdadsku zatvorsku ćeliju s njenim djetetom, koje je rođeno u pritvoru. Drugog marta ona je saznala da je njeno pogubljenje vješanjem odloženo nakon međunarodnih protesta. Njena sudbina jos nije odlučena. Njen zločin? Njen muž i brat su optuženi za organizovanje napada na američko-iračku patrolu u oj god. Ovo je Džordž Bušev Irak, zemlja koja je, kako su nam rekli, morala da bude oslobođena od Sadam Husejnovog represivnog režima. Liku će da vješaju s još dve žene, Vasan Talib, 31, i Zajnab Fadhil, 25. Žene su osuđene za terorističke činove na sudovima koji su bili proglašeni nepoštenima. Nisu imale pravo na advokata. Sve tri žene tvrde da nisu čla otpora. One će biti ubijene kao poruka ostalima - svaki Iračanin optužen za učešće u otporu će biti strijeljan, sa svojim ženama i sestrama. Žene su zatvorene u Kadhamijah zatvoru u glavnom gradu Bagdadu. Zatvor je postao poznat zbog rasprostranjenog korišćenja torture i silovanja. Prema Mohamed Horsidu, vođi organizacija za ljudska prava u Iraku, ima preko žena bezbednih zatvorenica u 450 zatvora, logora, i zatvoreničkih objekata - više nego pod Sadamovom vladom. Većina žena je uhvaćeno u redovnim operacijama čišćenja američke vojske i njihovih iračkih saveznika. Američka vojska kontroliše mrežu tajnih zatvora. Pretpostavljeno je da drže preko zatvorenika bez suđenja. Vasan je osuđena za ubistvo pet policajaca tokom otporske akcije. Ona ima trogodišnju kćerku. Prema Amnesti Internacionalu, najmanje 68 ljudi su strijeljani u Iraku otkad je SAD ponovo uvela smrtnu kaznu u avgustu Grupa za ljudska prava tvrdi da je 27 ljudi vješano u Bagdadu 6-og septembra i još 11 je vješeno u Irbilu 21-og septembra. Strijeljanja su prikrivena tajnom. Žene su čekale rezultat molbe kad je Socijalistički Radnik izašao u štampu nakon odgode njihovog strijeljanja. preveo Mirza Majevica 36

37 U ŠIROKOM SVIJETU Srećko Pulig Mijenjati svijet bez osvajanja vlasti? Callinicos u Ateni: kojim putem do radničke države? Alex Callinicos: John Holloway je rekao kako mi imamo trans-historijsku koncepciju države, koja luči državu od kapitalističkih odnosa proizvodnje. Dopustite mi da jasno kažem da je država pod čijom vlašću živimo nepopravljivo kapitalistička država. Ne želim biti dio pokreta čija je namjera preuzeti kontrolu postojeće kapitalističke države. Međutim, to nije jedina država koja je postojala u povijesti. Postojale su mnoge različite forme države u povijesti klasnog društva. Ono što je svima bilo zajedničko jest organizirano i instrumentalizirano klasno nasilje, nasilje jedne eksploatatorske manjine nad eksploatiranom većinom. Pitanje je koje sada upućujemo: Može li radnička klasa, koja se kolektivno i društveno organizira tako da se odupre eksploataciji kapitala, preokrenuti situaciju? Drugim riječima, može li radnička klasa stvoriti vlastitu formu organiziranog klasnog nasilja, organiziranog isključivo radnički-klasno, koje bi borbu protiv eksploatacije učinilo efikasnijom, a također bi radničkoj klasi pomoglo izgraditi novo društvo? Kao što John zna, odgovor na to pitanje u klasičnoj tradiciji marksizma, u pisanju Marxa i Lenjina, jest pozitivan. Tamo postoji zamisao radničke države, radničke vlasti, koja je privremeni prijelazni oblik samoorganiziranja radničke klase ne bi li se riješila kapitalizma i ne bi li se, kao dio istoga procesa, demokratski samo-organizirala da stvori oblik društva. Ako postoji zamisao da je državotvornost duboko ukorijenjena u Marxovu i Lenjinovu misao i da ona vodi u staljinizam, ona je jednostavno pogrešna. Marx je, u svojoj kritici Bakunjina, govorio da mi trebamo revoluciju protiv države. A tu je ideju Lenjin entuzijastički prihvatio u revoluciji Ulomak iz rasprave na Svjetskom socijalnom forumu, u kojoj su sudjelovali i John Holloway & Alex Callinicos, Z-Net, August 16, Carl Schmitt i posljedice Carl Schmitt: aktualnost nacističkog filozofa države i prava Za čitanje u duhu Carla Schmitta terorizam je posljedica posljednjeg pomicanja meridijana, tj. prostiranja amerikaniziranoga Zapada preko cijele zemaljske kugle. Nevoljno, ali ipak nužno, apstraktni program Novog svjetskog poretka u konkretnoj stvarnosti proizvodi isključenje, u grubo: partizane i neprijatelje. Uključenje, zatvaranje unutrašnjeg prostora svijeta, stvara isključenje, dakle teror. Zapadnjački poredak slobode reproducira isključenog neprijatelja kao konstantu povijesti i prisiljava američkog hegemona nakon 9/11 na egzistencijalnu odluku : prijatelj ili neprijatelj, rat ili mir, kapitalizam ili barbarstvo. Pod baldahinom kritike Amerike skuplja se danas jedna lijevo-desna zajednica dešifranata Schmittova rukopisa, koja široko razvlači liniju sumnje i na zidu malja jednodimenzionalnu panoramu zapadnjačkog pomračenja svijeta. Uzoran primjer toga je djelo talijanskog filozofa Giorgia Agambena, koji, dvostruko podržan od Schmitta i Heideggera, vidi uspinjanje u trajno izvanredno stanje, pri kojemu se pod američkim vodstvom kao normalan poredak širom svijeta uspostavlja prazno mjesto prava, poredak u kojemu će opet sve biti moguće, pa i najgori zločini. S druge strane, Derrida koji nipošto ne odustaje od ideje pobratimljenja, brzo izvrće Schmittovu političku teologiju naglavačke: ne politika neprijateljstva, već politika prijateljstva. Zašto? Zato što politika neprijateljstva iznova proizvodi suparnika i ne može od njega odustati. Začarana svojom binarnom opozicijom opredjeljuje vlastito spram stranog, prijatelja spram neprijatelja. Sasvim drugačije postupa politika prijateljstva. Ona ostavlja za sobom mitsku ekonomiju vlastitog i tuđeg, prijatelja i neprijatelja. Doduše i ona u svako doba računa sa suparnikom, čitala je Carla Schmitta i svjesna je svojih iluzija. No, ona vjeruje u to da Bog na kraju sviju dana neće sresti ljude kao neprijatelje, već kao prijatelje. Priznajemo, i to je politička teologija, no ona smatra mir mogućim, a ne vražjim izumom. S koje osnove bi se tu Derridi trebalo proturječiti? Thomas Assheuer, ZEIT Kursbuch, Heft 166, Klasa ili mnoštvo? Klasa ili mnoštvo, pitanje je sad? Mislim da trebamo koncepte klase, ali ne mislim da trebamo koncept mnoštva, multitude. A evo i zašto. Shvaćanja klase usredotočuju nas na razliku između posjedovanja tvornica i prodaje vlastite radne sposobnosti. Ta razlika proizvodi kapitaliste protiv svih ostalih. A izvor te razlike mora biti eliminiran želimo li nadići kapitalizam. Mislim da se oko toga svi slažemo. K tomu mislim da nas primjerena shvaćanja klase trebaju fokusirati na drugu važnu ekonomsku razliku. Neki ljudi obavljaju posao koji sadržava znanje, povjerenje i kontrolu nad svakodnevnim životom. Njihov rad je ovlašćujući, oni naređuju i njihovo samopouzdanje raste. Drugi ljudi rade posao koji je pretežno glup, ovisan i loš za samopouzdanje. Oni slijede naređenja. Oni ne određuju planove i dnevne redove, ne odlučuju o rezultatima. Njihovo znanje opada, samopouzdanje erodira. S jedne strane imamo ljude koje zovemo radnicima što uključuje montere, vozače autobusa, priređivače brze hrane, rudare, kućne pomoćnice, bolničke sestre, konobarice, dnevne izvršitelje ekonomskih diktata u grubo, 80 % radne snage. S druge strane imamo ljude koje bih htio nazvati koordinatorima što uključuje pravnike visokog nivoa, inženjere, doktore, računovođe, arhitekte i menagere, dnevne kreatore i administratore ekonomije i njezinih protokola u grubo, 20% radne snage. U kapitalizmu koji nas posvuda okružuje koordinatori su podređeni vlasnicima, ali naizmjence izvlače korist na račun radnika. U drugoj vrsti ekonomije, s onu stranu kapitalizma, koordinatori 37

38 U ŠIROKOM SVIJETU mogu vladati radnicima. Možda riječ mnoštvo uistinu označava one koji su po odlikama svoje ekonomske pozicije dobri pretplatnici na revolucionarnost, u revolucionarnim vremenima. Tako shvaćen, koncept multitude zamijeniti će stari koncept proletarijata ili čak radničke klase. Kao što je u jednom intervjuu rekao sam Michael Hardt: Na neki način naš pojam multitude može se shvatiti vrlo bliskim tradicionalnom pojmu proletarijata, tj. klase svih onih koji proizvode, u situaciji kada se sam pojam proizvodnje dostatno preinačio i proširio. Mislim da je to bila namjera u upotrebi pojma. Nažalost, mislim i da je to najneproduktivnija upotreba. Michael Albert, Z-Net, April 14, Skretanje udesno: do kada? Američke korporacije: motor desnog skretanja Zajedno sa naletom dugotrajnog silaska i političkog vakuuma koji je za sobom ostavio kolaps liberalizma, američke su korporacije postale motornom snagom skretanja političkog poretka udesno. No, rastući uspjeh poslovnog plana unutar vladinih predvorja izgleda posve neobjašnjivo u terminima korporativne mobilizacije. Njegov domašaj ovisi od sposobnosti republikanaca da razviju hegemonistički projekt, koji će nadomjestiti liberalizam Velikog društva i ponuditi jedan alternativni model značajnim dijelovima radničke klase. Izgleda da se taj proces odvijao u tri međusobno preklapajuće faze: prva je bila Nixonova južnjačka strategija u 60-ima; druga je provođena kroz poreznu pobunu 70-ih; a treća je, kao odgovor novoj republikanskoj ekstremnoj desnici, posebno ukorijenjena na američkom jugu. Dio odgovora vjerojatno se može pronaći u bizarnoj ekonomskoj operaciji, koja je izronila u doba Clintona i Busha, te u ublažavajućim efektima koje je ona, barem privremeno, ponudila. Ta se ekspanzija pokazala iluzornom, ističući u zbijenoj i zaoštrenoj recesiji i u nekoliko kurentnih deficita. Slijedeća runda poticaja, omogućena epohalnim porastom cijena stambenog prostora, omogućila je najveću orgiju duga domaćinstava spravljenu u američkoj povijesti, te, na toj os, značajno širenje, na ionako širokoj skali potrošnje, koje je rezultiralo razmetanjem američkih potrošača. Hoće li deflacija stambeno-prostornog mjehura, koja se upravo odvija, napokon stvoriti uvjete za drugačiji ishod? Na horizontu još nema mnogo indikatora narodne mobilizacije, koja je uvijek preduvjet svakom stvarnom progresivnom zaokretu u američkoj politici. No, tamo gdje se široko očekivana recesija i aktualno otjelovi, moglo bi postati zanimljivije. Rastuće nezadovoljstvo sa ratom u Iraku, u kombinaciji sa ozbiljno pogoršanim životnim prilikama, načiniti će eksplozivnu smjesu. Nenarodnoj politici biti će sve teže ostati održivom. Robert Brenner, New Left Review 43, January-February 2007 Kapital i socijalna Evropa Evropa kapitala ili Evropa građana? Francusko i njemačko emfatično odbijanje predloženoga ustava EU stvorilo je nestabilnu situaciju u kojoj će, ne bude li evropska ljevica počela definirati alternativu iza koje će ozbiljno stajati, neoliberalni projekt stvarno profitirati, i to od glasova koji su, više no išta drugo, bili izrazom narodnoga nezadovoljstva neuspjehom postojećeg euro-režima i njegovoga projekta reforme. Evropska monetarna unija popraćena je deregulacijom financijskih tržišta, privatizacijom javnih efektiva i rezanjem društvenoga osiguranja. U drugim vremenima bio je to program koji su izložili tako različiti sponzori kao što su njemački kršćanski demokrati, njemački zeleni, francuski golisti i socijalisti, talijanski bivši komunisti i neokonzervativci, britanski New Labour i španjolska desnica. Projekt je nehajno prikriven od napada frazom o socijalnoj Evropi, ali iza toga krila se žudnja za kresanjem kolektivnoga osiguranja i za davanjem robnoga oblika društvenoj povlastici. U skoro svim slučajevima društvene povlastice ustanovljene su na nacionalnome nivou, te su na njemu i onesposobljene. Pošto se tzv. reformi u nekoliko prilika tvrdoglavo odupiralo posebno vidljivo u velikim francuskim štrajkovima u novembru i decembru taj je otpor uvjetno rečeno iscrpljen polovičnim mjerama, s velikim kumulativnim efektom. Razvijanje nekih obaveza socijalne skrbi na kontinentalnom nivou, zajedničko povezivanje starih i h članica, pomoći će izgradnji građanskoga povjerenja, što bi moglo ojačati širokogrudniji pristup kontinentalnom razvoju, kao i osjećaj zajedničke građanskosti, koji bi pak mogao poduprijeti nezavisnu i progresivnu vanjsku politiku. S druge strane, posebne mjere koje zagovaram sigurno neće riješiti sve probleme ili uvesti u idealno društvo, niti su one socijalizam. No, one bi mogle pripomoći prihvaćanju dohodovnih potreba socijalnih programa, osobito onih vezanih uz starenje društva, mogle bi izgraditi društvene fondove koji su istovremeno odgovorni i dobro informirani, na taj način uravnotežujući neke od informacijskih asimetrija mračnoga kapitalizma. To će pomoći sve dok bude razumljeno kao dopuna, a ne zamjena, za progresivnu legislativu, učinkovite sindikate, budne društvene pokrete i aktivne građane. Robin Blackburn, New Left Review 34, July-August 2005 Radikalna društvena teorija u postkomunističkom svijetu Picasso kao komunistički mirovni aktivist Ako su socijalizam i liberalizam oboje bili odlučni za modernu političku i društvenu misao, kroz 20. je stoljeće socijalizam, shvaćen ekumenski široko, u terminima intelektualne privlačnosti i javne potpore bio onaj uspješniji od te dvojice. Socijalizam je slavljen na zastavama masovnih partija u Brazilu, Britaniji, Kini, Francuskoj, Njemačkoj, Indiji, Indoneziji, Italiji, Japanu, Meksiku, Rusiji, Južnoj Africi u stvari, praktički u svakoj većoj zemlji na svijetu, s iznimkom Nigerije i SAD-a. Kao retorički cilj, bio je prigrljen barem od niza lokalno moćnih stranaka, od Arktičkih socijalnih demokrata do Afričkih nacionalista. Socijalizam i komunizam demonstrirali su privlačnu snagu nad nekima od najbriljantnijih umova 20. stoljeća: Einstein je bio socijalist, napisao je osnivački manifest za američki marksistički časopis Monthly Review; Picasso je bio komunist, kreator logoa poslijeratnog komunističkog mirovnog pokreta. Usprkos svojim konzervativno definiranim zadaćama i vlastitim nepokolebljivo konzervativnim tradicijama, Švedska je akademija dodijelila Nobelovu nagradu za literaturu seriji pisaca ljevičara, od Romaina Rollanda do Elfride Jelinek. Göran Therborn, New Left Review 43, January-February

39 OBLJETNICE Gajo Petrović Čemu mislioci u oskudnom vremenu? Povodom 80. obljetnice rođenja znamenitog, internacionalno poznatog praksisovca Gaje Petrovića, u organizaciji Filozofskog fakulteta u Zagrebu, godine održana je međunarodna konferencija o njegovom liku i djelu. Organizatori konferencije pripremaju i zbornik radova, a "Novi Plamen" donosi izlaganje jednog od njezinih sudionika, prof.dr. Veselina Golubovića koji je tog dana promovirao i svoju novu knjigu "Filozofija kao mišljenje novog" Veselin Golubović Valja nam uvijek iznova čuti, i proumiti, ono davno pitanje pjesnika Hőlderlina iz elegije Kruh i vino... i čemu pjesnici u oskudnom vremenu? (... und wozu Dichter in dűrftiger Zeit? ). Valja se, kadšto, prisjetiti i onog predavanja Martina Heideggera Čemu pjesnici? ( Wozu Dichter? ). Ali ne treba ovdje slijediti ni Hőlderlinovu ni Heideggerovu potragu za možebitnim odgovorima. Valja nam se prisjetiti, gdjekad, i onog stiha A. B. Šimića Pjesnici su čuđenje u svijetu i one Platonove upute o iskri što možda tinja u čovjeku, i uvida da filozofija, da mišljenje, izvire iz čuđenja, thaumazein, i da ta riječ u mnogim indoevropskim jezicima izriče i divljenje, da su čuđenje i divljenje, svojim porijeklom, etimologijom, nerijetko i sinonimi. A možda ne treba posve preumiti ni onu drevnu kinesku Da nema vjetra pauci bi nebo premrežili, i navlastito kada se ona u ovoj prigodi ne odgodi te parafrazira: Da nema pjesnika pauci bi nebo premrežili. Valja se sjetiti i onih Hőlderlih stihova kojima se izriče zajedničko izvorno porijeklo, temelj, dno, bezdan filozofije i pjesništva: oni prebivaju blizu, ali na najodjeljenijim bregovima ( sie wohnen nahe, aber auf getrenntesten Bergen ). Ali, na ovom mjestu i u ovoj zgodi, ne treba se baviti pjesnicima i poezijom, pa ni pjesništvom kao biti umjetnosti. Ni filozofima ni filozofijom kao jednim razdobljem mišljenja. Ni pitanjima koja su, isto ali ne i jednako zaokupljala povijest filozofije i povijest umjetnosti. Valja ovdje zanemariti i bitna pitanja zapadnog filozofskog umovanja, primjerice pitanja o bitku, o čovjeku, o spoznaji, o istini, o povijesti... Pa mimoići i pitanje pjesnika što je čovjek, a mora biti čovjek i njegov putokaz neka bude što biti ne može (Njegoš). Može se ovdje zaobići i razumijevanje oskudnog vremena u Hőlderlinovu pjevanju, imenovanju, i u Heideggerovu mišljenju, kazivanju, te ostati pri slutnji, nagovještaju, nagađanju da oskudnog vremena ima uvijek, oduvijek i možda zauvijek, da je oskudno vrijeme takoreći prirodno trajno stanje svijeta. Jer čemu, inače, pjesnici i mislioci? Nije li oskudno vrijeme samo drugo ime, ili bar jedan od bitnih aspekata, vremena metafizike i ideologije, vremena samootuđenja i njegova postavlja (Heidegger, Marx)? Ne drži li vodu ona slutnja, možda pomisao, primisao: što ružnija stvarnost to ljepša pjesma, što efemernija, površnija, realnija, neljudskija stvarnost, to idealnije, dublje, trajnije, humanije, bitnije mišljenje. I ima li, može li biti, poezije, umjetnosti, filozofije kao samootuđenih posebnosti, zasebnosti, prividnih fenomenalnosti bez izvan, mimo pervertiranog, postvarenog, otuđenog realiteta, tamo negdje u možebitnim predjelima moguće istinite zbilje ljudskog čovjeka i čovječnog ljudstva? Valja, naprotiv, u ovoj zgodi, lapidarno i pojednostavljeno, ne nužno i pogrešno, podsjetiti na već davno promišljeno vodeće pitanje Gaje Petrovića, jednog od bitnih filozofskih mislilaca u epohi našeg oskudnog vremena. Vodeće pitanje Gaje Petrovića prepoznao sam 39

40 OBLJETNICE davno kao pitanje o mogućnosti revolucije izvan svake historijske nipošto ne i povijesne: - fenomenalnosti. To se pitanje oblikovalo domišljenijim, dosljednijim i radikalnijim razvijanjem početnog pitanja o mogućnosti čovjeka. Da bih u bitnom pogledu povezao ta dva, naizgled različita i razdvojena, pitanja te da bih sačuvao bitni dinamički kontinuitet cjelokupnog Petrovićeva misaonog nastojanja, prije dvadesetak godina, predložio sam da se ono imenuje pomalo nezgrapnim naslovom: metafilozofija prakse kao mišljenje revolucije. Vjerujem da taj naziv čuva i dosljednu filozofičnost i praksnost transfilozofskog mišljenja revolucije i revolucionarni naboj i metafilozofičnost filozofije prakse. I praksu kao bitak čovjeka i revoluciju kao najviši oblik, najdublju mogućnost i bit prakse. Taj naziv bio bi i u duhu Petrovićeva shvaćanja po kojem mišljenje revolucije praksu misli bitno kao revoluciju te po kojem mišljenje revolucije ne znači odbacivanje nego nadilaženje tradicionalne filozofije postavljajući i rješavajući njena bitna pitanja na nov način, pa je ono, stoga, u bitnom pogledu, filozofskije od bilo koje dosadašnje filozofije. Praksa kao slobodno stvaralaštvo Čovjek je biće prakse, praksa je poseban i izuzetan način bitka svojstven samo čovjeku. Praksa nije ova ili ona posebna ljudska djelatnost, ili sve one zajedno, već je ona svaka ljudska djelatnost ukoliko je slobodna i stvaralačka. Uvjetovanost riječju ukoliko odnosi se na realnu mogućnost prakse da može biti, i da ona doista jest u historijskom fakticitetu, samootuđena djelatnost. Ali ona može biti samootuđena djelatnost ponajprije zbog toga što je u svojoj biti, u svojim najboljim mogućnostima, slobodna i stvaralačka. Stoga samootuđenje nije neprekoračiva granica prakse kao čovjekova bitka nego njen epohalni udes u dosadašnjoj pretpovijesti. Povijesno nastalo samootuđenje čovjeka može biti, u os, i povijesno prevladano. Bit, ili bitna realna ljudska mogućnost, slobode jest stvaralaštvo, a bit je stvaralaštva u proizvođenju kvalitativno novog. Povijest i nije drugo doli proizvođenje novog, ostalo je puka historija. Praksa kao slobodno stvaralaštvo, kao proizvođenje kvalitativno novog, obitava izuzetno, privilegirano mjesto u bitku kao takvom i u cjelini. Stoga je bitak čovjeka, praksa kao sloboda i stvaralaštvo, horizont svakog autentičnog razumijevanja bitka. Revolucija u obzoru Petrovićeva razumijevanja nije neki od historijskih, društvenih, političkih, ekonomskih, i svakog drugog i svih drugih, nastalih, prošlih, sadašnjih i budućih fenomena, ona je, naprotiv, najrazvijenija, najpunija, najistinskija, najviša mogućnost prakse kao slobodnog stvaralaštva, kao čovjekova povijesnog proizvođenja novog. Ona je polje otvorenih mogućnosti, carstvo autentično novog, istina zbilje i zbilja istine, bit bitka i bitak u svojoj biti. Čovjek, kao izuzetan, privilegirani način bitka, sustvaratelj je i kazivač bitka kao takvog i u cjelini. Čovjekom bitak najrječitije govori i najozbiljnije jestvuje. Filozofija, doduše, jest put na kojem se relativno dostatno može sagledati praksa kao slobodno stvaralaštvo, ali taj je put prekratak, i nije dovoljno filozofičan, da bi se na njemu mogla sagledati najviša mogućnost prakse kao revolucije. Tome bi, u os, moglo dostajati tek mišljenje izvornije od tradicionalne zapadne filozofije kao metafizike (Heidegger) i kao ideologije (Marx). A to je, prema Petrovićevu samorazumijevanju, mišljenje revolucije odnosno, prema nekim drugim samorazumijevanjima, mišljenje novog, u kome je, kao njegov bitni sastavni dio i mogući putokaz, sadržano mišljenje revolucije i njemu komplementarna i kongenijalna metafilozofska nastojanja u posthegelovskom i suvremenom, pojmovnom i metaforičkom, umovanju i sačinjanju. Jasno je da je tu riječ o dorastanju duhovnoj razini svojih pređa. Prethodnicima, pretečama i precima može se dorasti samo tako da ih se nadmaši. A tu nije riječ o napuštanju filozofije ni o njenom stavljanju u zagrade. Riječ je, naprotiv, o neizbježnoj potrebi, i mogućnosti, da se tradicionalna filozofija i svako drugo mišljenje koje se puti uvodom u drugo, drugačije, izvornije mišljenje idući bitnim mjestima filozofije, njenim putem, kroz nju i preko nje njenim imanentno-kritičkim razvojem i ozbiljenjem njenih najdubljih, najboljih potencijala i njenih još neostvarenih mogućnosti transcendira, prevlada, nadiđe, nadskoči, ukine, nadmaši, pregori, preboli, ozbilji drugim, drugačijim, izvornijim, m tipom mišljenja istog ranga. Drevnu helensku iskru filozofije kao mišljenja novog koja je tinjala, a kadšto i sjala, u povijesti zapadne filozofije, pa i u doba metafizike, u našem je oskudnom vremenu sačuvao i Gajo Petrović. Njegovo filozofsko i metafilozofsko djelo, poput djela drugih bitnih filozofskih mislilaca današnjice, brižno skrbi da ta iskra ne utrne kako bi se možda jednoć mogla razgorjeti u plamen što će osvijetliti mogući put kojim će čovjek kročiti od životinjske vrste homo sapiens prema ljudskom rodu homo humanus. Čemu pjesnici, čemu mislioci u oskudnom vremenu? Čemu sačinjavci i vidioci, imenovatelji i kazivači, čemu vjernici u oskudnom vremenu? Ničemu! Odnosno: da, tihi i jedva primjetni u efemernom, a svagda više nego prisutni i čujni u bitnom, isprednjače pred onima koji su se odvažili na taj put te da žeđ svoju mogu utažiti na bistrom izvoru nade, iskrenosti, u tom tegobnom, neizvjesnom, a neizbježnom pućenju. I jedino primjerenom autentičnom ljudskom pozivu čovjekova bitkovnog dostojanstva! To je, takoreći, u našem oskudnom vremenu, mislio, i kazivao, i Gajo Petrović. Pa neka se vidi, i misli, i kazuje. SAŽETAK Riječ je o vodećem pitanju metafilozofije Gaje Petrovića. Ono je posredovano Hőlderlim i Heideggerovim pitanjem o pjesnicima. Interpretacija Petrovićeva vodećeg pitanja vodi sjedinjavanju pitanja o pjesnicima s pitanjem o misliocima. O iskri filozofije kao mišljenja novog u našem je oskudnom vremenu skrbio i Gajo Petrović. Možda bi se jednoć ta iskra mogla razgorjeti i osvijetliti čovjekov put od životinjske vrste homo sapiens sapiens prema ljudskom rodu homo humanus. A smisao pjevanja i mišljenja, imenovanja i kazivanja, upravo i jeste u upućivanju odvažnih na taj put koji je jedino primjeren izvornom pozivu čovjekova ljudskog i bitkovnog dostojanstva. 40

41 ODGOJ ZA KULTURU MIRA O REFORMI OBRAZOVANJA... their remedies do not cure the disease: they merely prolong it. Indeed, their remedies are part of the Disease. Oscar Wilde, Duša čovjeka u Socijalizmu Ima još samo milijun kovača što lance kuju za djecu koja će se roditi Federico Garcia Lorca, Krik prema Rimu Mladen Jakopović *Ovaj članak prvi je put objavljen u "Hrvatskoj Ljevici", kada je autor bio učenik drugog razreda gimnazije. Nemam iluzije da će ovaj članak mnogo utjecati na pozitivnu transformaciju školstva. Praktički sve dosadašnje kritike na postojeći obrazovni sistem, kojeg sam i sam žrtva, nisu nimalo utjecale na promjenu dominantne školske prakse, u velikoj mjeri i zato što prosvjetni radnici, čak i kada uviđaju greške u nastavi, ne osjećaju potrebu da aktivno djeluju u prevladavanju brojnih atavizama, neodrživih ako doista želimo razvijeno društvo. Naprotiv, česta je represija prema onima koji ostvaruju imalo liberalnije zamisli. Dugo izbjegavana Strugarova reforma, kako sada izgleda, usredotočena je uglavnom na probleme od sekundarne važnosti. Čini se da samo jedan koherentan i kontinuiran pritisak od strane roditelja, učenika i zainteresirane znanstvene i kulturne javnosti može potaknuti ozbiljnije promjene. RAD KAO SREDSTVO POROBLJAVANJA Naravno da je za poboljšanje nastave od ključne važnosti promjena cjelokupne školske atmosfere: radna okolina mora činiti potpuni kontrast sadašnjem stresnom okružju prisile, dosade i konformizma. Potreban je prekid nehumanog shvaćanja rada kao pukog sredstva za ostvarivanje ciljeva izvan mene, što je u postojećim uvjetima dominantno gledište. Ne čudi onda oportunizam i averzija prema radu, koju neurotizirana djeca prisvajaju. Školski sistem sprečavajući samostalno razmišljanje i iznošenje vlastitih ideja, navodi učenike, neaktivne u procesu obrazovanja, na svojevrsni otpor beskompromisnim autoritetima koji nad njima vrše prisilu, pogotovo u pogledu obveze nekreativnog, duboko neslobodnog i stresnog učenja, usmjerenog ne na razumijevanje, već na zapamćivanje, unos podataka, i takva se logika čovjeka - stroja nastavlja i u daljnjem životu. Redovito smo izloženi podacima čije bubanje vrijeđa zdravu pamet, a odmah se zaboravlja (što je često i korisnije po zdravlje). Pretpostavka sve je bitno implicira da zapravo ništa i nije - posljedica je nekritična faktopedija. Navikle na sustav gdje mišljenje i stvaralaštvo nisu poželjni, nove apatične, depresivne i frustrirane generacije neće moći odgovoriti zahtjevima vremena, a kamoli biti subjekt u globaliziranom svijetu. Tvrdoglavo se zanemaruje da je najproduktivnije i za puni razvitak ljudskih potencijala neophodno ono okružje u kojem su i ostvareni najveći dosezi ljudskog stvaralaštva, a to je atmosfera slobode, osjećaja koji birokratske, od ljudskih interesa otuđene institucije, od kada postoje, tako temeljito i uspješno guše. Afirmacija koncepta spontaniteta u usvajanju znanja, koji je u skladu sa suvremenim spoznajama o umnim procesima i prirodnim dispozicijama čovjeka, imala bi neposredne blagotvorne efekte. Sve dok je učenje mučna dužnost zapravo se nanosi neprocjenjiva šteta intelektualnom, pa i emocionalnom razvoju učenikove ličnosti, jer se objekt u procesu obrazovanja opire prisili, stičući pritom negativne navike i stereotipe o radu kao sredstvu porobljavanja, a ne sredstvu slobode i čovjekovog ostvarenja. SLOBODA I HUMANOST TEMELJNI PRINCIPI Zapadna društva u nešto su većoj mjeri raskrstila s neprikosnovenosti autoriteta (iako i u njima ima još jako mnogo otvorene 41

42 ODGOJ ZA KULTURU MIRA autor članka prilikom (m)učenja prisile, a treba zamijetiti i sofisticirane metode manipulaciie koja teži ka uniformnosti, također raširenoj u tim zemljama), što se ogleda i u opuštenijem odnosu između učitelja i učenika (tako se u Danskoj, primjerice, učenici obraćaju profesorima samo imenom, što je uostalom i u skladu s njihovim naprednim društvom koje ipak zastupa određeni egalitarizam). Naznaka je to onog danas zapostavljenog ideala kojeg je lijepo izrazio Vanja Sutlić, da čovječnost čovjeka postaje jedina veza među ljudima. U tom su smislu osobito dragocjena iskustva Summerhilla, projekta koji je, i pored nekih nedostataka, ipak previše ispred svog vremena. On je dokazao da djeca, živeći i učeći u neautoritarnoj sredini, odrastaju bez kompleksa i velikih ograničenja koja im takvo okružje nameće. Shvaćajući ulogu obrazovanja u razvoju demokracije, u Summerhillu su uveli učeničko samoodlučivanje i suodlučivanje o pitanjima koja ih se izravno tiču, što značajno razvija djetetovu svijest o osobnoj slobodi i odgovornosti, neovisnosti o vanjskim utjecajima - takvi će ljudi zauzeti aktivan stav prema životu, braneći svoje interese i čuvajući nepovredivost svoje individualnosti (također izniman, iako za sadašnji sistem sasvim nerealan napredak, značilo bi i uspostavljanje direktnih oblika kontrole školovanja djece od strane stanovništva). Umjesto da bude shvaćena kao jedna produktivna razmjena, interakcija slobodnih individua, socijalizacija je još uvijek sinonim za ulijevanje mudrosti kroz lijevak, a zapravo u velikoj mjeri ropsko podvrgavanje nametnutoj hijerarhiji i društvenim konvencijama. Društveni izvori spoznavanja svakako su neophodni, ali usvajanje tih znanja mora biti u skladu s težnjom za određenom autonomijom pojedinca, koja je moguća samo ukoliko se zaista napusti načelo njegove pasivnosti. Istovremeno bi trebalo poticati grupnu interakciju među učenicima (škola iz Barbiane poznatiji je primjer), što bi također bio sjajan doprinos razvitku demokratskih odnosa, jer bi to predstavljalo poticaj uzajamnom uvažavanju, usvajanju kompromisa, povezivanju u ostvarivanju zajedničkih interesa, općenito razvoju emocionalne i socijalne inteligencije, na čemu je naša civilizacija dosad obično padala na ispitima. Od uobičajenog principa kompeticije konstruktivnija je suradnja - to je najproduktivniji oblik međuljudskih odnosa i put ka ljudskoj sreći. Nastava bi trebala biti raznolika i dinamična, okrenuta budućnosti, a ne monotona kao danas. Međutim, iluzorno je očekivati velike promjene u tom smjeru dok se god ne provede decentralizacija u kreiranju nastavnih programa, a iščeznu nepraktične direktive odozgo. Izrazita je i potreba dokvalifikacije učiteljskih kadrova. Vjerujući da ne treba samo misao težiti stvarnosti, već i stvarnost misli, također smatram da bi koncept humanističkog obrazovanja u budućnosti trebao sadržati i elemente ašramskog odgojno-obrazovnog načela, indijske forme peripatetičke škole koju je svojedobno proslavio Rabindranath Tagore osnivanjem svjetskog sveučilista u Šantiniketanu, a čija se potreba u Sutlićevom smislu težnje detehnifikaciji čovjekovog odnošenja prema svijetu kao dezalijenaciji osobito osjeća danas, u društvu sveopće komercijalizacije, fetišizacije tehnoloških dostignuća s ciljem dominacije ekonomske sfere nad ljudskim interesima, i uopće, nemaštovitih i suhoparnih obrazaca društvene nivelacije. U svakom slučaju, trebalo bi na široka vrata uvesti diskusiju i mogućnost otvorenog polemiziranja (neprijatelja svakog dogmatizma), dublju razradu problema (navedene je pojmove, međutim, lako izvrtati, i tako zapravo samo legitimizirati neoliberalističku indoktrinaciju i omogućiti bolju pripremu učenika za kasnije funkcioniranje u kapitalističkoj ekonomiji). Također, samo što veća moguća individualizacija nastave omogućila bi da ona zaista prati različite potrebe učenika (tu je prisutna i čeznja za socijalnom jednakošću šansi i kompenzatornim obrazovanjem). TRANZICIONI MODEL U svrhu stjecanja odgovarajuće opće kulture, svi bi učenici bili obvezni pohađati neke temeljne predmete (uglavnom sve one koje i sada imamo, a svakako bih u srednje škole uveo i kontinuiranu nastavu sociologije i psihologije, te nečeg poput humanizam i demokratski odnosi, kao elaboraciju onih principa na kojima bi se zaista zasnivala i svakodnevna praksa, ali sadašnje interpretacije toga često nije lako slušati) kao bazu sa znatno reduciranim gradivom. Boljim rješenjem smatram sekulariziranu školu, a i predmet informatike, u kojem bi se, za razliku od dosadašnje prakse, zaista i redovito koristili kompjuteri. Postojali bi i određeni izborni predmeti (likovno i književno izražavanje, zbor itd.). Većina polaznika srednje škole već ima sliku o svojim sposobnostima i afinitetima, na temelju čega bi se dalje usmjeravali, birajući dodatnu nastavu bazičnih predmeta koje će učiti na višoj razini. Konzervativci bi osporili mogućnost pravilnog učeničkog odabira izbornih predmeta (unatoč tome što bi postojala mogućnost intenzivnijeg pohađanja nekoliko predmeta). I dok je istina da učenici nemaju veoma jasnu sliku svog potencijalnog, budućeg zanimanja, činjenica je i to da bi ukidanjem sadašnjeg birokratskog sistema, a većim posvećivanjem pažnje samoj djeci, njihovim sklonostima i talentu, učenici lakše pronašli smjer koji im odgovara, pa bi mogli bolje razvijati svoje sposobnosti i biti zadovoljniji (Ekonomski imperativ sistema potiče pak rangiranje učenika po kvalifikacijama, prvenstveno radi podjele rada i daljnjeg raslojavanja društva, što postojeći sustav ocjenjivanja, baziran na objektivnim kriterijima, i odražava, a čijem intenziviranju, ukoliko učenici zaista budu prisiljeni da se opredijele već nakon šestog razreda, teže i Strugarove prilagodbe.). Koncentrirajući se na nekoliko područja, učenici bi dolazili u bolji kontakt s onima sličnih interesa, te bi mogli grupno surađivati na raznim projektima i diskusijama koji bi bili jedna od osnova takvog kreativnog obrazovanja. Inzistiralo bi se na kritičkom mišljenju i stvaralaštvu, općenito na dubljim misaonim procesima, a ne samo na memoriranju, što bi, zajedno s već spomenutom kombinacijom individualnog te grupnog rada, participacijom u donošenju odluka i izravnijim pristupom svim problemima koji se javljaju u društvu, suvremenim pojavama i procesima, te većim dodirom sa stvarnim životom, omogućilo potpuniji razvitak učenikovih potencijala i kvalitetnije znanje. U toj bi nadgradnji učenici, ako to žele, imali pravo i na mentorstvo. ZAVRŠNE MISLI No optimalno bi, dugoročno gledano, možda ipak bilo deinstitucionalizirano, deškolarizirano i svima otvoreno permanentno obrazovanje, kakvo je npr. davno u jednoj raspravi u Les temps modernes skicirao Andre Gorz: za razliku od sadašnjeg stanja, obrazovne ustanove bi postale svojevrsni polivalentni centri (radionice, laboratoriji, biblioteke itd.), u kojima bi svatko mogao stjecati kvalifikacije, samostalno ili uz pomoć osoba spremnih da svoja znanja podijele sa drugima. Naravno, mnogo od navedenog subverzivni su elementi koje si vladajući ne mogu dozvoliti. Neki će se pomaci u smislu liberalizacije s vremenom ipak morati dogoditi (prvenstveno jer je to imperativ racionalizacije proizvodnje i ekonomske konkurentnosti, te preduvjet europskih integracija, a sve više i radi utišavanja kritike), ali još dugo ne na biti principa koje sam naveo, jer su za to potrebni značajni civilizacijski pomaci. Nažalost, izvjesno je da će i kod nas razvoj ići u smjeru zapadnjačke (djelomične) zamjene tradicionalnog autoritarizma liberalnim totalitarizmom, o kojem govori Slavoj Žižek (u biti zasnovanom na anonimnom autoritetu uvjeravanja i sugestije, kako je tu suptilniju formu okarakterizirao Erich Fromm). No, postoje i neki pozitivni elementi koji su se već afirmirali i u određenim segmentima najbogatijih društava (upravo principi zajedničkog rada i traženja originalnih puteva neka su od obilježja suvremene visoke tehnologije), a zbog modernih potreba globalizacije. Ne treba nas ipak zavesti prosvjetiteljski ideal iniciranja velikih preokreta kroz edukaciju, jer je njoj uvelike suđeno da se prinudno integrira i bude manifestacija postojećih socio-ekonomskih odnosa, te ih kao takva uglavnom i reproducira. Odlučujuće bitke odigravaju se drugdje, i tako se ponovno vraćamo na politiku, ali onu njezinu radikalnu formu samoukidanja i prevladavanja, koja smjera na mijenjanje svijeta. 42

43 UNDERGROUND prije čuo za sve te grupe, ali je ovo bio prvi pravi kontakt s njima i kako su i ostala dva albuma na svoj način omeđila neka moja kretanja i utjecala na moje glazbene ukuse i kako sam do tog Aninog dolaska bio glupi seljo kojem je pojam rocka u tim godinama bila Nirvana, Metallica i Stone Temple Pilots i kako sam mislio da sam najveća faca na svijetu ako nosim kariranu košulju, izlizane traperice i masnu kosu - ono što se tada nazivalo «grungerski look», kao što neću ni govoriti o tome da sam o nekom hard-coreu, o fuziji metal, punk-rock i hip-hop ritmova tek nešto bio načuo i mislio da to ima samo u Body Counta, nego ću se ovdje koncentrirati na ovaj zadnji album i moje zaljubljivanje na prvi pogled u fenomen koji se zove Rage Against The Machine. Moj engleski je bio još uvijek...pa recimo nedovoljno usavršen (iako sam u gimnaziji petaču imao jedino iz engleskog), tako da nisam baš najbolje razumio De La Rochine verbalne izlete, o čemu on to točno urla, ali sam osjetio da se iza tih riječi nalazi neki ogromni gnjev, neka velika energija koja je kao kakav veliki požar raspaljivala moje moždane stanice i koja se u valovima premještala od vrha do dna moje kralježnice i povela me na neopisiva putovanja... Pošto onda nije bilo interneta gdje bi u Kako i zašto sam volio Rage Against The Machine Moj susret, upoznavanje, druženje i rastajanje s jednim od mojih omiljenih bendova. Hrvoje Rastovski Bio je negdje početak 94-e, a meni kao i svim srednjoškolcima, trajali božićni i novogodišnji praznici. Iz Zagreba je trebala stići sestrična, a ja nesiguran hoću li je prepoznati nakon toliko godina. Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca. Uistinu, ne bih je prepoznao da sam je negdje sreo na ulici, to sam zaključio kada je sišla iz vlaka. Ana je izrasla u lijepu i zrelu djevojku, ali i u potpunog stranca. Sasvim nova osoba, formirana, sa izgrađenim interesima, stajalištima, sa svojim životom, prijateljima, brigama... Ana je definitivno ostavila lutke i igru lastiša od našeg zadnjeg susreta. - Tamo ti je wc, Ovdje možeš ostaviti garderobu, nervozno sam govorio nastojeći biti servilan, ne znajući kako i o čemu zapodjenuti razgovor, jer preda mnom je bila ipak jedna nova osoba s kojom se moram ispočetka upoznavati. Da li je zaboravila psine koje sam joj priređivao dok smo bili manji? - mislio sam u sebi prisjećajući se kako sam joj iz zasjede onim plastičnim pištoljima koji su ispaljivali gumene metke što su se lijepili za vrata rušio čajanke koje je priređivala za svoje lutke. I taman je prošao i ručak, a ja utočište tražio u roditeljima i baki koji su Anu već poslovično gnjavili pitanjima o obitelji, školi i svim onim dosadnim i beskrajnim pitanjima koje možeš očekivati kada dođeš kod rodbine na praznike. A onda je predvečer Ana iz svoje torbe izvadila walkmen i tri kazete, tri albuma na koje mi je sudbinski pao pogled i za koje tada nisam znao da će postati antologijski, ali na koje sam instiktivno reagirao i isto tako instinktivno odjednom upitao Što to slušaš?. To malo, tako jednostavno pitanje probilo je led i trenutno srušilo sve zidove pred nama. Radilo se o albumima Massive Attack- Blue Lines, Manic Street Preachers- Generation Terrorist i naravno Rage Against The Machine- Rage Against The Machine. FENOMEN RAGE-a Neću sada govoriti o tome kako sam ja i Google ukucao pojam RATM-lyrics, te bi ovaj učas izbacio riječi pjesama, morao sam se snalaziti na druge načine. Tek godinu kasnije naletio sam na freaka koji je također slušao Rejdže i sa kojim sam dogovorio svojevrsni oblik trampe. Kako je skontao da su mi riječi s albuma značile više od života, tako je iskoristio moju potražnju i zauzvrat sam mu morao dati neke brojeve Dylan Dogova koje sam skupljao od broja do broja godinama. Dogovor je bio da ja prepišem riječi (više se ne sjećam da li se radilo o omotu albuma ili nešto drugo) i da mu vratim, a on meni Dylan Dogove. 43

44 UNDERGROUND RATM je često javno izražavao solidarnost s revolucionarnim zapatistima Ne moram vam ni govoriti da svoje Dylan Dogove nikada više nisam vidio. Nabavio sam ih tek kada su izašli hrvatski prijevodi, ali nije to to...pravi poznavatelji Dylan Dog romana znaju da su Groucho na hrvatskom i Groucho na srpskom dva potpuno različita Groucha. Kada smo već kod Groucha, u to vrijeme sam postupno upoznavao i jednog drugog Marxa i kako sam sve više ulazio u njegovu filozofiju, buntovne riječi mog omiljenog benda poprimale su sve više smisla i komponirale se u jednu cjelinu u meni, jedan sustav razmišljanja i način života u sintezi filozofije, političkih premišljanja i glazbe. Ustaničke pjesme poput Bombtrack, Killing in the name, Take the power back...i ostale jednostavno su pozivale na bunt ( Fuck you, I won*t do what you tell me! je jedna od najpoznatijih parola koju je iznjedrio moderni pop rock), da se ne vjeruje vlastima, vojsci, policiji, crkvi... Možete si samo zamisliti kako je to zvučalo blisko jednom mladiću u represivnoj, tuđmanovskoj Hrvatskoj kada se još nije nazirao kraj jednog režima koji se upravo temeljio na tim vrijednostima, a stihovi kao što su: So called facts are fraud They want us to allege and pledge And bow down to their God Lost the culture, the culture lost Spun our minds and through time Ignorance has taken over Yo, we gotta take the power back!...toliko su bili aktualni i toliko su mi davali snage da istrajem i onda kad se sve činilo bezizlazno. EVIL EMPIRE Kada je izišao njihov drugi album 1996 naslovljen sa Evil Empire pohitao sam odmah da ga kupim. No kako ja 1996 još nisam imao liniju ili barem neki CD player, i tada sam bio ograničen na audio-kazete, pa sam tako opet ostao uskraćen za tekst. Ali nije smetalo. Morrelo je na tom albumu potvrdio svoj status jednog od najboljih gitarista svih vremena, a njegova virtuoznost se, barem meni, nije mogla mjeriti ni sa čim dosad doživljenim. Žestoki rock i verbalna borba za pravdu, za potlačene mase, za status latinoameričkih Indijanaca se nastavljala, a pjesme kao što su People of the sun, Bulls on parade, Born without a face i druge, postajale himne vapaja za slobodom, pravdom i jednakošću. U međuvremenu sam nabavio i Live & Rare album kojeg sam isto jednom posudio i više ga nikad nisam dobio natrag što me konačno naučilo da glazbu i rijetke stripove više ne posuđujem nikom, pa makar me na koljenima molio. VRHUNAC i RASPAD Dolazi potom i tri duge godine iščekivana 1999-a i vrhunac doprinosa ovog benda svjetskoj glazbi- The battle of Los Angeles. Ne samo da je to bio njihov najbolji album, nego se netko dosjetio staviti riječi pjesama i na omot audio kazete. Meni je ovo najbolji album Rejdža, a Zack De La Rocha se vratio s terena po Latinskoj Americi još nabrijaniji i još žešći nego prije. To se odrazilo i na stihove i na glazbu. Ovaj album donosi i jedan kurioziotet, a to je pjesma Mic Check koja je toliko atipična za RATM, a koja je toliko genijalno urađena da bi im na njoj mogli pozavidjeti i mnogo elektronskiji bendovi poput Beastie Boysa i Asian Dub Foundation-a. I to je to. Ne bih sada želio pričati o Renegades-u, niti o Zackovoj samostalnoj karijeri, jer je previše bolno za mene da o tome pričam i zato što smatram da je jedan veliki dio moje mladosti završen s Battle of LA. Dobro, reći ću par stvari o Renegadesu. Njega sam kupio na Arizoni, tek usput, bezvoljno, tek onako što sam ga ugledao i rekao Što da ne? prisjećajući se dana kada sam s entuzijazmom očekivao svaki sljedeći RATM album. Naravno, pokajao sam se. Nikada nisam bio baš neki veliki ljubitelj obrada, pa makar dolazile i od mog nekadašnjeg najdražeg benda. Ono što sam ja naučio od RATM-a i što su mi trajno dali je spoznaja da glazba može biti i stav i način života, da ne mora biti tek puko slušanje i trenutna potreba za ispunjenjem nekih poriva, da glazba može potaknuti na akciju i angažman. I zato uvijek nastojte uspostaviti komunikaciju s rođacima od kojih ste se možda nekada davno otuđili, jer tko zna što vas to iskustvo može naučiti i koliko može promijeniti i obogatiti vaš život. 44

45 PREISPITIVANJA Je li Darwin u pravu već dugo je jedna od glavnih tema relevantnih javnih diskusija u kojima učestvuju znanstvenici, crkveni krugovi, političari, sociolozi itd. S jedne strane su sljedbenici teorije evolucije, s druge pak kreacionisti. Ima naznaka da će u nekim državama (u SAD) darvinizam biti prognan iz školskih udžbenika. Sličnih pokušaja ima i u Italiji. Interesantnu informaciju donosi LA REPUBLICA u članku od 6. studenog 2005., koji objavljujemo u prijevodu: Evolucija i njeni neprijatelji znanost se ne unose nepotrebne hipoteze, ali tko to želi slobodan je misliti da je Bog stvoritelj svijeta. U U Sjedinjenim Državama nastupio je jedan pokret kojeg financiraju ultrakonzervativci, a zastupa se teza da iza evolucije ipak stoji jedan Inteligentan Plan (Intelligent Design) Propovijeda se o tome kad je Laplace, veliki francuski astronom predstavio u Napulju Napoleonu kopiju svoje Nebeske mehanike u kojoj je opisivao univerzalnu gravitaciju i predlagao hipotezu o formiranju sunčevog sistema, da je Napoleon primijetio: Gospodine Laplace, kažu mi da ste napisali tu golemu knjigu o svemirskom sistemu, a da niste nikad spomenuli njenog stvoritelja. To je jedna hipoteza koja mi nije trebala, odgovorio je Laplace. Kad je Napoleon u zabavnom tonu taj razgovor ispričao matematičaru Lagrangeu, ovaj je uskliknuo: Kako je to divna hipoteza! Ona mnogo tumači. U udaljenosti od dvjesto godina moderni tekstovi u astronomiji stalno opisuju ponašanje nebeskih tijela nemajući potrebu da pribjegavaju Bogu stvoritelju. U znanost se ne uvlače hipoteze nepotrebne za tumačenje događaja. Onaj tko želi vjerovati u božansku prisutnost slobodan je misliti da je Bog stvorio svemir i da mu je odredio determinirane zakone, ili da nastavlja intervenirati nevidljivim načinom u vlastitu tvorevinu. Ali nije potrebno sazivati božansku intervenciju da se polaže račun o fenomenu potvrđenom našim opservantskim instrumentima. Ako nitko danas više ne raspravlja o božjoj intervenciji u povijesti kozmosa, jedno analogno pitanje od vremena do vremena ponovo se pojavljuje u biologiji. SVE GOVORI U PRILOG TOME DA JE DARWIN U PRAVU Od vremena Darwina do danas teorija evolucije učinila je golem napredak i u stanju je da vrlo mnogo protumači o povijesti života. Danas više nije u pitanju naše srodstvo s majmunima, dokazano je izvan svake racionalne sumnje, a nailazi na najjači otpor ne samo u redovima ultrakonzervativnih kršćana baptista (vrlo snažna politička snaga na jugu Sjedinjenih Država), kao i među ultraortodoksnim Židovima. Ono u što se danas počinje sumnjati jest da evolucija nije dovoljna da objasni izvanrednu kompleksnost života: kako je moguće da su živa bića razvila toliku različitost oblika? Unutar pojedine klase organizama kao što su sisavci nalazimo zapanjujući diverzitet: miša i slona, kita i šišmiša. Kako može biti da sve te forme života, svaka toliko usavršena toliko perfektno adaptirana na najrazličitije planetarne ambijente kako to da su date forme same sebi, same od sebe u toku evolucije? Kako može jedan organ kao oko dostići svoju krajnju kompleksnost samo pod utjecajem prirodnih snaga? Odgovor što ga neki daju jest da mora biti jedan Inteligentni Projekt koji je vodio povijest života intervenirajući u mehanizam evolucije i imajući u vidu neki cilj. Ne daje se ime tom vrhovnom entitetu koje ne može biti drugo nego sam Bog ili njegov demiurg. Ta linija razmišljanja nastoji se predstaviti kao znanstvena hipoteza ili zapravo kao jedna teorija koju se označava kao teorija Inteligentnog Projekta (nap. prev. engl. Intelligent Design, tal. Disigno Intelligente ). Ne radi se o jednoj pravoj i istinitoj teoriji, ni po istini i još manje o jednoj hipotezi strogo uzevši taj termin. Nema u sebi dokaze ili eksperimente ili istraživanje i originalne opservacije kao potvrdu vlastite teze. Ograničava se na to da istakne teškoće i slabosti teorije evolucije. Ne dolazi iz znanstvenih krugova. Znanstvenici spremni srušiti teoriju evolucije doista su malobrojni vodeći računa o činjenici da se i među ljudima iz znanosti nalaze vjernici različitih religija. Pokret Intelligent Design pojavio se u Sjedinjenim Državama u stvarnosti kao politički događaj: potakli su ga ultrakonzervativni milijarderi uz financijske fondove. Oni se zalažu za točno naznačene 45

46 PREISPITIVANJA aktivnosti kao što je golema podrška onima koje tuže sudu državne škole kako bi postigli da se biblijska pripovijest o postanku ili u najmanju ruku da se teoriju inteligentnog projekta ( Intelligent Design ) predaje usporedo s teorijom evolucije kao alternativa jednako dostojna. Marš ekstremne desnice, čime je ta teorija započela, ne uživa sigurno raširenost u Europi, a odsutstvo znanstvenih argumenata otežava odvraćanje od teorije evolucije, jer nema ništa čime bi se toj teoriji moglo uzvratiti. Ipak je dobro da se diskutira i zbog toga što je i kod nas (nap. pr. u Italiji) dosta uzelo maha potiskivanje nastave teorije evolucije iz škola u školskim programima iz prošle godine, poslije se je srećom u prijašnje stanje. Slučaj talijanske škole: rezoniranje onih koji su pisali programe bilo je u suštini protivno: da se ne poučava teorija Intelligent Design, dakle nema potrebe da se isto tako poučava teorija evolucije. Povijest života počela se istraživati znanstvenim instrumentima jedva pred dvjesto godina, najprije se opservirala geološka evolucija zemlje i fosila, zatim studiranje organizacije i raspodjele živućih speciesa, na kraju se primijetila evoluciju samih molekula života. Danas je vrlo teško naći među znanstvenicima one koji sumnjaju da je život imao jedno jedino porijeklo (ishod) u nekom davnom vremenu i da se otad počeo razvijati i evoluirati u različitim oblicima pod svodom (lukom) gigantskog broja generacija. Smatra se da je preko 99% živućih vrsta (isčezlo) odumrlo. Ako dozvoljavamo da je do danas opisano dva milijuna živućih vrsta, a drži se da u totalu postoje desetine milijuna, doći ćemo do ideje koliko je široka raznovrsnost proizašla iz života otkad se život pojavio na zemlji. Znanost rekonstruira evoluciju počevši od fizičkih i biokemijskih fenomena koje možemo promatrati. Znamo da molekula što nosi nasljednu informaciju teži da formira točne kopije same sebe na potomstvo (koja se reproducira neseksualnim putem) ili ponovno u kombinaciji s onom jednog drugog individua drugog spola. Znamo da je svaki DNA uvijek identičan s roditeljem, ako ne biva podvrgnut vrlo rijetkim slučajnim greškama, mutacijama koje unose promjene i omogućuju evoluciju. Jedan organizam može živjeti sam ako se integrira život s ambijentom kako bi si osigurao hranu i može prenesti svoj DNA na slijedeću generaciju samo ako uspije odrasti i imati nasljednike, tj. reproducirajući se cijedeći automatski, kao kroz sito, uspješnije tipove koji prežive i reproduciraju se u ambijentu do ambijenta i od prigode do prigode. Mnoge mutacije su neosjetljive jer ne modificiraju temeljne mehanizme reprodukcije tj. preživljavanje i plodnost, ali kad to učine njihova selekcija se uklopiu na način posve automatski. U biti teorija evolucije mutacijama i prirodnom selekcijom točno kazuje ovo: živuće vrste evoluiraju naprosto slučajem (jer mutacija je posve slučajno) i potrebom (Jer se određene prilike mijenjaju utjecajem snaga koje nisu pod direktnom kontrolom živućih vrsta). Te dinamike čine svoje da se populacije brojčano povećaju ili smanjuju, nove vrste se afirmiraju i druge nestanu. Nevjerojatni broj generacija koje su uslijedile u povijesti svake vrste (speciesa) danas prisutne vodi račun o izvanrednoj raznolikosti koju zapažamo: milijarde sićušnih kvantitativnih promjena koje prouzrokuju važne kvalitativne promjene. To isto vrijedi za ekstremnu kompleksnost bioloških struktura u svakom pojedinom organizmu. Prirodna selekcija je forma inteligentnog plana ili programa bez velikih slova (tj. Intelligent Design što se pripisuje Bogu) intervenira svugdje gdje postoji autoreprodukcija i odražava u životu one vrste koje su efikasne. Ili ako više volimo: akcija kombiniranja mutacije i prirodne selekcije jest plan skoro inteligentan, jer u prirodi postoji prilično rasipanje nebrojeni pokušaji i mnogi neuspjesi. Ipak, u četiri milijarde godina rađali su se zapanjujući oblici života koji su dobro funkcionirali. Možemo s puno prava vidjeti mutacije i selekcije kao automatske neuklonjive snage iako one izgledaju kao da su slijepe. Još jedan primjer programa polu-inteligentnog što nam je pri ruci jest kulturna evolucija. Koliko sliči današnja orbitalna letjelica avionu braće Wright, prvom koji je uspio otisnuti se od tla? Koliki oblici su služili i poslije napušteni otad, koliko letećih strojeva? Koliko pokušaja i pogrešaka? A otad je prošlo svega sto godina. I taj mehanizam evolucije jest proizvod biološke evolucije. Prisutna je u svim životinjama više vrste, ali ni u jednoj nije dostignut nivo razvoja koji je dostignut u čovjeku zahvaljujući nadasve govoru koji je dozvolio napredniju komunikaciju. Da evolucija napreduje iz spleta slučaja i nužnosti moguće je da se to ne sviđa onom koji želi vidjeti našu vrstu upravljanu tajnim rukama uporno prema nekoj plemenitoj sudbini, ali ostaje činjenica, koliko se dosad shvatilo od evolucije, ona nam pruža izvrstan ključ za interpretac- iju onog što vidimo uokolo i za produbljeno poznavanje molekula koje omogućuju život. Ako se više voli vjerovati u jedan program u svemu inteligentan Intelligent Design kako se on može raspoznati (uočiti), i kako može pomoći interpretirati svijet. Ako kozmosom upravlja jedan vrhovni duh, da li je to učinjeno da i mi ostali možemo stići da shvatimo kako kozmos funkcionira, ali pošto je volja Božja nedokučiva, grešno je čak postaviti si ta pitanja? Jer Boga se ne ispituje, njemu se vjeruje! Tko će nam otkriti pojedinosti tog velikog plana (projekta): moramo li se obratiti svećenicima kao tumačima? Izgleda da je preporučljivo razvijati sistematsko znanstveno istraživanje što je nešto sasvim drugo od gutanja kojekakvih pitanja i odgovora. Ne razumije se međutim zašto bi onaj koji ima religiozna uvjerenja i vjeruje u vrhovni entitet trebao osjećati potrebu jednog plana posve inteligentnog ( Intelligent Design ) koji bi mu odgovorio na pitanje o smislu ovog života. Taj će se naći u velikim teškoćama: morat će položiti račun i odgovoriti o nasilju i bolu, erupcijama i podmorskim potresima, epidemijama, gladovanju i ratovima, o tolikom mnoštvu vijesti što nam stižu svaki dan. ( La Republica ) Tri dana prije objavljenog članka u La Republica pojavio se u CORRIERE DELLA SERA od 3. studenog slijedeći prilog, uvod u članak: EVOLUCIONIZAM Znanstveni otac evolucionizma je prirodoslovac Charles Darwin ( ). U djelu O porijeklu vrste u prirodnoj selekciji kaže se da živa bića mijenjaju i nove vrste se pojavljuju na os kriterija prirodne selekcije kao posljedice borbe za preživljavanje. U djelu Porijeklo čovjeka i izbor spola proširio je isti princip na ljudsku rasu. Naslov članka: CENZURIRAN TEKST NOBELOVACA, ministarstvo je promijenilo dokument o evoluciji. Radi se o tome da je poslije javne polemike i negodovanja zbog neopravdanog izostanka iz školskih programa teorije evolucije ministarstvo prosvjete formiralo komisiju u sastavu od nobelovaca Rite Levi Montalcini i Carla Rubbie te još nekoliko uglednih biologa, mikrobiologa i drugih stručnjaka sa zadatkom da iznesu svoje mišljenje i razloge da se u programe talijanskih škola ponovno unese obavezna nastava teorije evolucije. Ta komisija donijela je pozitivan i kategoričan zaključak o vraćanju u školske programe te teorije. Ali ni to nije pošlo kako treba u prijedlogu za školske programe koje su sastavili stručnjaci ministarstva. Pod utjecajem religioznih dogmatika oni su izostavili jedan stupac iz izvještaja autoritativne komisije koji glasi u cjelini: Izostaviti iz nastave evoluciju za čiju potvrdu postoje danas neosporne činjenice i vrlo jasne teorije, što su učinili sastavljači ministarskih školskih propisa, bila bi nepodnošljiva pogreška u društvenoj zajednici koja sebe smatra civiliziranom. Uostalom izrezivanje, promjene u odnosu na originalni tekst i druge spletke iz ministarstva prosvjete ne daju ubjedljiva objašnjenja. Da li su koncepti izraženi sa strane dvoje nobelovaca i drugih znanstvenika suviše izričiti i smioni? Najnapadniji propust i najmanje prihvatljiva formulacija je sanirana: teorija evolucije nanovo se pojavila u školskim programima a to je ono najmanje o čemu se moglo pregovarati ili raspravljati. Ali borba mišljenja i prakse obt će se sigurno, smatra se u tom komentaru Corriere della Sera. Napomena prevodioca: Daleko većeg intenziteta vodi se u SAD već duže vremena žestoka ne samo diskusija nego i prijedlozi i očekivane mjere u više država da se ukine u školama teorija evolucije odnosno da se zabrani cjelokupno učenje Charlesa Darwina. U poznatom časopisu THE NEW YORK REVIEW OF BOOKS objavljen je članak 20. listopada pod naslovom: RATOVI ZBOG EVOLUCIJE iz pera RICHARDA LEWONTI- NA, profesora na Harvardu, autora knjiga: Geneza baza evolucijskih promjena, Biologija i ideologija, To nije baš tako itd. Lewontin daje svoj prikaz i mišljenje o dvije knjige koje su nedavno objavljene: 1. Borba između Evolucija Kreacionizam, autora Michaela Ruse, Harvard University Press, str Ne samo od gena: kako je kultura transformirala humanu evoluciju, autora Petera J. Richardsona i Roberta Boyda, University of Chicago Press, str. 332 Informaciju o toliko važnoj problematici koja poprima i ideološko-politički karakter pokušao sam prikazati kroz najkraće članke o tome iz La Republic i Corriere della Sera. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se takva diskusija i zahtjevi za likvidaciju Darwina i darvinizma iz školskih programa pojave i kod nas. Preveo i pripremio: Slavko Komar 46

47 EROTIKON Šta je seksualno oslobođenje? Već neko vreme pokušavam da odgovorim na ovo pitanje. Polazim od ideje da nema perverzija, da je svako normalan. Svaki čin koji bilo ko izvodi, ukoliko ne čini nasilje nad savešću druge osobe, i još, ukoliko se izvodi u atmosferi uzajamnog pristajanja, jeste prirodno otelotvorenje autentičnih želja te osobe i kao takvo treba da bude njihovo pravo. Možda nije po tvom ukusu, ali ako su ljudi kojih se to tiče srećni, njihova sreća treba da bude i tvoja. Treba da prestanemo da sudimo jedni drugima. Treba da počnemo više da prihvatamo. Moramo da prihvatimo da svaka osoba ima pravo da traga za srećom na svoj način, i svako ko ne poštuje ova prava mora da shvati da je sredstvo represije i kao takav prirodni neprijatelj onih kojima bi (čak prećutno) da uskrati izražavanje. Svako od nas ima malo ili puno od ove represivne tendencije. Mi je koristimo u odnosu na same sebe i na druge ljude. Pretpostavljam da je ova tendencija da se potiskuje nepotrebno ključni povezujući element u lancu nepoverenje-paranojaodbrana-nepoverenje koji apsorbuje najviše pozitivne kreativne energije na zemlji. Seksualno oslobođenje znači tri stvari: 1) oslobođenje od samo-represije, 2) oslobođenje od navike da se potiskuju drugi, i 3) prepoznavanje i oslobađanje od represije koju drugi nameću. Zapamtite: mada svako pripada svakome, niko ne poseduje nikoga, osim (možda) sebe. Način na koji koristimo posesivne zamenice pogrešno nas navodi na mišljenje da se radi o suprotnom - moja devojka, moj momak, moj muž, moja žena, moja ćerka, moj sin, moje sopstvo. Mi to govorimo toliko često da moramo da verujemo u to, i počinjemo da budemo zahtevni u odnosu na naša "dobra". I plačemo, i ljubomorni smo ako neko pokuša da uzme ova "dobra" od nas, zato što podrazumevamo da će "moja devojka/moj momak" tada postati "dobro" nekog drugog; i da ćemo mi tada biti "sami". I u mozgu uvrnutom fantazijom posedništva izgleda da je to slučaj. Neoslobođen um sam veruje da je u zamci, u opasnosti. To verovanje je zamka, verovanje u to je opasnost. Seksualna revolucija je otklanjanje posesivnih zamenica i stavova, ona je prestanak merenja životnih stilova drugih ljudi prema sopstvenom, a početak da se uživa u njima onakvi kakvi jesu. To je kraj fantaziranja o tome šta treba i početak maštanja o tome šta može biti. Seksualno oslobođenje je otvaranje i prihvatanje, to je nastojanje da se živi sada život ispunjen ljudima, plemenitošću, radošću. Dajemo svoje vreme, svoju ljubav onolikom broju ljudi koliko nam je volja, i za čudo, ništa nije izgubljeno, ljubav koja se daje ne nestaje, već je kao informacija: što se više daje više je ima. Sa druge strane, širenje informacije o ljubavi je put koji je najširi, najefikasniji. Način da se širi ovakva informacija je da se bude, da se oseća, da se vodi ljubav; drugi način je da se piše i govori o njoj. Postoje neporecivi aspekti seksualnog bivanja koji mogu i treba da se izraze jezikom reči. Jezik ima neverovatnu ulogu u formiranju naše svesti, u formiranju naših vrednosnih sudova. Zato što toliko ljudi koristi seksualne termine u negativnom značenju, lako je pomisliti da je seksualno samo po sebi zlo: ona je pička, on je kurac. He is a cocksucker. Prljavi vicevi su, kao što svi znaju - seksualni, podrazumeva se da je seksualnost nešto nečisto. Takođe znamo da "jebati nekoga" obično ne znači da mu pružimo toplinu svog tela, već da ga izigramo. To je uobičajena upotreba, reč je skoro nemoguće spasiti. "Fuck you" jednostavno znači - nadam se da će ti se nešto loše desiti. Zato bi seksualno oslobađanje moglo da započne sa jezikom. Ako želite da izvedete ovu revoluciju, koristite jezik pažljivo i s ljubavlju. Ako možete da prestanete da budete posesivni, ako možete da prestanete da donosite vrednosne sudove o ponašanju drugih ljudi, ako možete da počnete da koristite jezik s ljubavlju, ako možete da se otvorite, ako mozete da dodirujete, zaista dodirnete, nekoga, tada ste napravili gigantski korak na putu seksualnog i ljudskog oslobođenja. Mi volimo zato što želimo da se jedni s drugima osećamo ljudski. Ovo stanje koje delimo je sadržaj seksualnog iskustva. Sve manifestacije "davanja" i " primanja" su lične konstrukcije i nalikuju dajućim i primajućim rukama punim vode dok plivamo u moru. Naša ljudskost je psihička mana koju ne možemo potrošiti ni sami ni sa drugima zato što je neizmerno obilna, bestežinska, nevidljiva, i uvek svuda dostupna - osim kad je potisnuta, porečena, ili pogrešno predstavljena. Dakle ko je gladan i zašto? Jim Haynes, Everything is! (Soft Manifestos for our Time), Paris, 1980) Jean Cocteau, crtež 47

48 FAUST ILI SVJETLOST ZNANJA Gori li nam pod petama? Neven Jakopović Utjecaji globalnog zatopljenja sve su uočljiviji, ali ipak je to, vjerojatno, tek početak... Dok su problemi za ljude za ograničeni - ne računajući npr. dezertifikaciju, poplave i odrone zemlje uzrokovane pojačavanjem monsuna u južnoj i jugoistočnoj Aziji, koje stručnjaci nazivaju još jednom posljedicom globalnog zatopljenja - životinjski i biljni svijet susreće se s uvjetima koji su im u najblažem slučaju neobični. Britanski meteorološki institut predviđa da će biti najtoplija otkad se provode mjerenja kao posljedica dvostrukog efekta globalnog zatopljenja i vremenskog fenomena El Nino. Stručnjaci tvrde da će kombinacija tih dvaju faktora podići temperaturu na Zemlji iznad rekordne godine. Na listi najtoplijih godina bila je šesta. Tako je npr. na Alpama već u prosincu procvjetalo prvo cvijeće, a sibirski medvjedi još su tumarali punih mjesec dana nakon što uobičajeno odlaze na zimski san, srećom s dovoljnim zalihama sala, pa još ne predstavljaju probleme stočarima toga kraja. U Australiji, pak, vrijeme je neuobičajeno suho i hladno za ovo doba godine - najgora suša u zadnjih 1000 godina - uvjeti kakvi su prije 40,000 godina uzrokovali nestanak gigantskih klokana i gigantskih vombata. SAMO BIZNIS... Kao što je i za očekivati u ovakvoj situaciji, stručnjaci i političari su odlučili posvetiti pažnju ovom problemu no ta reakcija je poprimila prilično tragikomičan oblik. Na Vrhovnom sudu SAD savezna Agencija za očuvanje okoliša (EPA) odbija prijedlog skupine znanstvenika i onih gospodarstvenika kojima je u interesu hladna zima, da se primijeni Zakon o čistom zraku iz i tako ograniči ispuštanje stakleničkih plinova - osobito ugljik-dioksida (CO2) i metana (CH4) odbija ga s opravdanjem da taj zakon ne spominje globalno zatopljenje. Takav stav EPA-e javno podupire industrija, naročito automobilska. U EU bjesne svađe između predstavnika vlada pojedinih zemalja, nakon što je Europska komisija naredila da 10 članica EU (kojih 10 clanica, zasto samo deset?) treba ostvariti 7 postotno smanjenje ispuštanja CO2, glavnog stakleničkog plina, u razdoblju To je zapravo oštar odgovor Europske komisije na fijasko u prvoj fazi redukcija , kada su vlasti prodavale kompanijama dozvole za emisiju plinova znatno iznad dozvoljenih nivoa. NEODRŽIVI RAZVOJ Stvarnost je međutim neumoljiva: australski Commonwealth Scientific i Organizacija za industrijska istraživanja nedavno su objavili da je u 90-im godinama prošlog stoljeća ispuštanje CO2 raslo (!) godišnje za manje od 1%, dok je od porast iz godine u godinu bio veći od 2.5%. Otprilike polovica ispuštenog CO2 ostaje u atmosferi i zarobljava toplinu koja bi se od planeta vratila u svemir, dok druga polovica ostaje u zemljinoj kori, biljkama i morima, čekajući toplije vrijeme kada će ponovno biti oslobođena. Global Carbon Project je objavio da je prošle godine u atmosferu ispušteno 7.85 milijardi tona CO2, nasuprot 6.67 milijardi tona iz godine. Svjetska meteorološka organizacija nedavno je objavila kako je količina CO2 u atmosferi porasla za 35% od kraja 18. stoljeća i najveća je u posljednjih 650 tisuća godina, koliko se može pouzdano odrediti iz leda polarnih kapa. Nešto manje precizna geološka ispitivanja pokazuju da je ovo vrhunac koncentracije CO2 u zadnjih 40 milijuna godina! Srednja temperatura površine Zemlje porasla je u zadnjih 150 godina za 1 C i pokazuje trend ubrzanog porasta. EFEKT STAKLENIKA GREEN S druge strane, efekt staklenika je vrlo kompleksna pojava mnogobrojnih uzroka. Jedan od važnijih je oslobađanje zarobljenog metana iz sibirskih močvara, nastalog raspadom biljaka kroz stotine tisuća godina. Efekt zatopljenja stakleničkim plima, dakle, nikako nije ljudski izum bez efekta staklenika ovakav život na Zemlji bio bi nemoguć, jer bi globalna temperatura bila oko 30 C niža. Međutim, i zatopljenje uzrokovano ljudskim djelovanjem, osobito pojačanim ispuštanjem stakleničkih plinova (industrija, promet...) i nekontrolirana sječa šuma, postaje sve jače. Sve više temperature uzrokuju otapanje većih područja pod snijegom i ledom (koja zadržavaju mali dio topline, a većinu reflektiraju), dok zemlja ili otvoreno more bolje absorbiraju toplinu, čime krug započinje iznova (Albedo efekt). Znanstvenici se više ne spore da velika količina stakleničkih plinova dovodi do zatopljenja planeta i znanstveni je konsenzus da je to prvenstveno uzrokovano stakleničkim plima. Postoje, međutim, i one znanstvene zajednice koje smatraju da su najjači efekti posljedice normalnih varijacija u temperaturi (koja se sustavno mjeri tek posljednjih 150 godina), izlaska iz mini ledenog doba ili krive metodologije mjerenja temperature... Količine stakleničkih plinova su tolike da uzrokuju takvo povećanje topline koje inertnost topline oceana i drugih faktora ne može pratiti. Zato se čak i uz u ovakvom društvu potpuno nerealnu pretpostavku skorašnje stabilizacije sadašnjih količina stakleničkih plinova očekuje porast globalne temperature za još kojih C. U međuvremenu, predsjednik SAD George W. Bush, ne samo da odbija ratificirati sporazum iz Kyota kojim se traži smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova, nego trenutno razmišlja o prekidu zabrane kopanja nafte u vodama Sjevernog Aleutskog Bazena, gdje žive ugrožene vrste kitova i morskih lavova... 48

49 PRAVA ŽIVOTINJA Lov je jedno od najsigurnijih sredstava za ubijanje osjećaja ljudi za svoja sustvorenja. Francois Voltaire Od ubijanja životinja do ubijanja ljudi samo je jedan korak. Lav Tolstoj Lov ili pohota za ubijanjem Luka Oman Riječ sport sinonim je za natjecanje i nadmetanje, ne za ubijanje iz zasjede ili proganjanje nevinih životinja. U ovom kontekstu, riječ lov prije se može poistovijetiti s masakrom, a sam čin lova barbarskim i okrutnim načinom zabave. Zašto se lov uporno pokušava prikazati kao sport, zabava i briga za životinje? Svaki lovac opetovano će ponavljati neuvjerljive razloge u korist lova:...volim u društvu prijatelja boraviti u prirodi, želim se brinuti o životinjama i štiti ih od lovokradica. Oni iskreniji čak će priznati da vole oružje. No, nikad niti jedan lovac neće priznati da jedostavno voli ubijati! Osjećaj srama ili svjesno skrivanje istine? Za uživanje u prirodnim ljepotama i promatranju životinja puška je suvišna. To je činjenica koju može potvrditi svaki zaljubljenik u prirodu. Istina o lovcima i njihov razlog za lov puno je prizemniji i nema veze s ljubavlju. Želja za dominacijom nad drugim živim bićima jedan je od glavnih motora koji pokreću lovački stroj. Potpuna kontrola nad životima drugih, makar to bile i životinje. Novac i moć. Prevrtljivi političari, gramzivi bogataši i razni plemenitaši, svi oni spremno plaćaju tisuće eura kao naknadu za prolivenu krv najljepšeg jelena, najvećeg medvjeda... Ubijanje iz užitaka i dokaz nadmoćnosti. Herojstvo krvnika nad bespomoćnom žrtvom. NAKAZNOST LOVNOG TURIZMA Samo u Hrvatskoj nekoliko vrsta poput medvjeda, vuka i bjeloglavog supa dovedeno je na sam rub istrebljenja isključivo zaslugom lovaca. Pretjeranim izlovom životinje se istrebljuju umjesto da ih se štiti, a mnoga uzgajališta životinja lovcima služe samo kao priprema za ubijanje. Drugim riječima, životinje se uzgajaju u uzgajalištima da bi kasnije bile puštene u prirodu i pobijene. Mnogi ljudi pogrešno smatraju da lovci moraju održavati ravnotežu u prirodi. Stvarnost je malo drugačija. Priroda nas upozorava da čovjek svojim intervencijama remeti njenu unutarnju harmoniju, raskida socijalna udruženja životinja, razara njihova počivališta i područja ishrane i izaziva opsežne migracije izvan prirodnog ritma. Ako se u prirodu ne dira, osjetljiva ravnoteža njezinih eko-sustava jamči opstanak većine vrsta. Lovci ubiju bilo koju životinju koju požele objesiti iznad kamina - što uključuje i velike, zdrave životinje koje su potrebne kako bi se populacija održala snažnom. Čak i onda kada izvanredne pojave uzrokuju privremenu prenapučenost u životinjskom svijetu, prirodni procesi brzo stabiliziraju takvu skupinu. Ubiti životinju s objašnjenjem da bi mogla umrijeti od gladi ili se razboljeti, samovoljno je i destruktivno. Lov u svrhu sporta ne samo da ugrožava prirodnu ravnotežu, već izaziva i niz drugih problema. Kako lovci ubijaju? Kod zečeva, primjerice, lovac svoju sreću traži u naboju sačmom koja žrtvi prorešeta ne samo Tata, nemoj da budeš lovac Tata, nemoj da budeš lovac: pogledaj moje tužno lice... Tata, prodaj nekome pušku. Tata, šta su ti krive ptice? Tata, možeš da budeš lekar. Možeš da kopaš rudnike crne. Tata, možeš da budeš pekar. Tata, šta su ti krive srne? Tata, ne kupuj više metke. Tata, molim te dozovi sebe. Tata, shvati, pucaš u nekog - ko ne može u tebe! Nedeljko Popadić dečji pisac kožu već i živčani sustav ispod nje. Zečevi se previjaju od bola. Tada se približava ponosni lovac i umlaćuje životinju koja cvili - batinom, drškom noža, kundakom svog oružja ili rubom dlana. Kad naručujete svoje srneće pečenje, razmislite o tome koliko dugo je žrtva, nastrijeljena i skoro onesviještena od bolova, hramala kroz šumu. Nesretni slučajevi u lovu uništavaju imovinu, a završavaju i smrću ili ranjavanjem konja, krava, pasa, mačaka, izletnika ili drugih lovaca. Proteklih godina dogodilo se nekoliko desetaka slučajeva ubijanja pasa, mačaka, pa čak i magaraca, od kojih su mnogi bili u ograđenim prostorima i unutar naselja. Iz lovačkih društava dolazi poruka da se psi i mačke 300 metara udaljeni od naselja smatraju lutalicama i da ih se kao takve prema Zakonu o lovstvu smije ukloniti. Zapravo nas ne šokira. Onima koji iz zabave ubijaju divlje životinje, ubiti psa ili mačku ne predstavlja mnogo veći problem. Kao vrhunac morbidnosti lovci su proglasili i svog sveca zaštitnika. Od čega ili od koga bi ih taj svetac trebao štititi? Od fazana ili zečeva? Vjerojatno od drugoga lovca koji hrabro puca čim nešto šušne u grmu. Riječ lov zapravo označava pohotu za ubijanjem. Lovstvo je sporedan oblik ljudske umobolje, utvrdio je Theodor Heuss, nekadašnji predsjednik Njemačke. Više informacija i peticija o promjeni hrvatskog Zakona o lovstvu nalazi se na a problemom lova se bavi i srpska organizacija Sloboda za životinje - lov/lov.php. 49

50 PROKULTURA TEATAR gospoda glembajevi u režiji Branka Brezovca Koktel od kojeg boli glava Filip Erceg Gospodine Brezovac, molimo vas lijepo, budite tako ljubazni, ne režirajte više Gospodu Glembajeve. Gospođo Mani, manite se ćoravog posla. Prestanite modernizirati Krležu, jer Krleža je moderan i bez vaše postmoderne. Što vi ustvari želite reći; da je psihološki realizam prošlo svršeno vrijeme, i da bi Gospodu Glembajeve trebalo prikazati kao modernu soap operu? Gospodine Brezovac i Gospođo Mani, dokle god je ljudske psihe, i dokle god budemo živjeli u realnom, a ne u nekom virtualnom svijetu, dotle će i psihološki realizam Gospode Glembajevih biti i moderan i aktualan. I baš zato, što je psihološki realizam uvijek i za sva vremena, Ovdje i Sada, zato su i Gospoda Glembajevi klasično, a to znači, i vječno dramsko djelo. Mi znamo što ste vi htjeli! Vi ste htjeli dovesti ljude u kazalište i prodati sve karte, i vi ste u tome uspjeli: vi ste doveli ljude u kazalište i vi ste prodali sve karte. Mi jednako tako znamo, da ste vi htjeli dobiti što više prostora u medijima, i vi ste dobili taj prostor. Vi ste htjeli proizvesti senzaciju i vi ste tu senzaciju proizveli. Naravno, vi ćete reći, kako vi ništa od toga niste htjeli, već da ste vi samo htjeli prikazati Gospodu Glembajeve na jedan bitno drugačiji, moderniji način, kao dramsku kantatu. Ali, što je to? Kakva je to kantata? To je jedna loša muzika (Marjana Nekaka!). Tu se loše pjeva. To je jedna kakofonija a la Arnold Schönberg. Brezovac se uhvatio kao pijan plota one Leonove: mutno je to sve u nama, pa je kao kakav mutikaša sve zamutio, da bi onda sve to mutno u nama prosuo po sceni kao koktel, od kojeg vas, nakon dva i pol sata (bez pauze), zaboli glava, upravo kao Šarlotu Castelli nakon razgovora o slučaju Rupert Canjeg. Ma nije problem ni u Severini, koju sada svi zovu: gospođica Vučković (jer to gospođica, ipak više pristaje jednoj gospođi barunici!), jer ona neosporno ima nekog talenta (kojeg je pokazala u svom kratkom porno filmu, a osim toga, svaki pjevač, odnosno pjevačica, s više ili manje uspjeha zna vladati scenom). Ni gospođa Bela Kangrga kao prva Castellica nije bila neka non plus ultra glumica. Sporno je to, da barunica Castelli nije prikazana kao barunica Castelli, i ne samo ona, nego svi likovi, svi su likovi prikazani na Brezovčev, a ne na Krležin način. I uopće, to nisu Krležina Gospoda Glembajevi, nego Gospoda Glembajevi Branka Brezovca. Mi znamo što je htio gospodin Brezovac. On je htio pod svaku cijenu biti originalan, i čak originalniji od Krleže. Ali, gospodine Brezovac, teško je biti originalan i ujedno kvalitetan. Ponekad je bolje kopirati, nego uništiti original, jer još su stari Rimljani rekli, da je dobra kopija bolja od originala. Mi nemamo ništa protiv slobode umjetničkog izražavanja. Dapače! Ali, sloboda ne isključuje Lijepo kao estetsku kategoriju, već naprotiv, a vaša predstava nije ništa drugo, nego jedna originalna bižuterija bez marke made in HNK Fiuma. To je jedna scenografija bez mjere i ukusa. Tu je sve nakrcano i razbacano kao u kakvom skladištu za utovar i istovar robe. Kakvi su to kostimi, što je to? Prikazati Glembajeve bez fraka i salonroka, kako pjevaju na sceni kao pijani (možda ih je Brezovac i vidio sve opijene nakon onih bankarskih zdravica?) nije ni najmanje inteligentno. Kada je u jednom trenutku izašao na scenu Gulliano Pahor kao stari Ignjat u onom ružičastom perju, sa velikom ogrilicom, meni se u tom trenutku učinilo, da je na scenu istrčao neki gizdavi biseksualni pijevac. Ma čemu sve to? Treba imati mjere u svemu, pa i u umjetnosti, a Brezovac dokazano nema mjere, on u svojim predstavama značajno oscilira. A originalan se može biti i ako se kreće u okvirima zadanog dramskog teksta. Sjetimo se fantastične Vrdoljakove ekranizacije Gospode Glembajevih (inače, Vrdoljak je najavio tužbu protiv Brezovca zbog jedne scenske interpolacije, ali, otom - potom!) i nekoliko originalnih prizora: kada sluga Franc u ruci drži obični kuhinjski nož, Leonu se pričinja onaj prvi Glembay Franc Ferdinand; iako je Krleža svoju dramu završio ubistvom barunice, Vrdoljak je u završnoj sceni, prikazao Leona kako slika u ludnici; pa ono priviđenje stare Barbözy, koja puši cigaretšpic, i govori Leonu: ubojice i varalice, to su Glembajevi! ; pa ona scena na kraju filma, kada Leone kao dječak pali svijeće na Mirogoju i odlazi sa majkom negdje u daljinu...to je film, i to je vrhunska režija (da ne bi bilo zabune, ovdje govorimo 50

51 PROKULTURA o Vrdoljaku kao vrhunskom režiseru, a ne o Vrdoljaku kao čovjeku i političaru!). A ovo u režiji Branka Brezovca, što je to? To nisu Gospoda Glembajevi, nego jedna razularena polifonija buke i bijesa. Čemu sve to? Taj suvišni dekor, te hi-tech kulise. Zašto se Alen Liverić morao skinuti do gola, da bi odglumio Leona? Zašto je čak osam glumica moralo glumiti Angelicu? Zašto se moralo aludirati na tragičnu pogibiju Ene Begović (koja je, inače, bila najbolja Castellica u povijesti hrvatskog glumišta) na takav način (odnosno, na bilo koji način)? Zašto je onaj džip morao pregaziti barunicu Castelli? To je bilo krajnje neukusno! Mi znamo gospodine Brezovac, da vi niste htjeli uvrijediti obitelj pokojne Ene Begović, i da vi, od Gospode Glembajevih niste željeli napraviti lakrdiju. Ali, vi ste sa svojom predstavom postigli, ne samo efekt, nego, nažalost, i kontra- efekt! Čemu one maske Tuđmana, Đapića, Todorića i Kosorke? Zašto je bilo potrebno na tako nametljiv način sugerirati publici, da povuče paralelu između nekadašnjih bogatuna i današnjih tajkuna, kada je očito, da su 2+2=4. Ne volim špekulirati u stilu: što bi rekao Krleža, da je vidio tu predstavu!? O, da, sigurno bi se okretao u grobu! Ali, kako nam je poznato, koliko je Krleža bio osjetljiv na skraćivanja (koja su uglavnom bila nužna, kako zbog vremenske ograničenosti, tako i zbog ekstenzivnosti njegovih tekstova!) i prekrajanja svojih drama, možemo lako zaključiti, da mu se ovaj Brezovčev uradak sigurno ne bi svidio. Kada znamo, da su tom pedantnom gospodinu smetale i najmanje sitnice, mi pretpostavljamo da bi on bijesno reagirao na ovaj anarhični koglomerat buke i bijesa. Na jednom mjestu u svom Dnevniku, 17. I godine, Krleža piše: Dopisao sam za Bojanove (misli se na režisera Bojana Stupicu op. F.E.) Glembajeve u Pešti uvertiru za bal u kući Glem- bay. Kada gosti napuštaju gostoljubiv dom Glembajevih, valcer, po autorovoj uputi die Aufforderung zum Tanz od C. M. Webera. Oni uvijek sviraju Straussa, neće nitko da provede autorovu sugestiju.... Nikada mi nije bilo jasno, zbog čega mnogi tzv. umjetnici nastoje klasična djela obraditi na moderan način. Zbog čega, kada znamo, da vrijednost umjetničkog djela uvelike ovisi od autentičnosti datog konteksta. Shakespearov visoki patos ne odgovara jeziku Hollywooda, i zašto onda Romea i Juliju oblačiti u traperice? Dekontekstualizacije su vrlo opasne u znanosti i filozofiji, ali, dakako, i u umjetnosti! Jedanput su već Glembajevi u inozemstvu prikazani kao sapunica, pa nas ne bi začudilo, da se gospodin Branko Brezovac odluči na snimanje jedne TV serije Glembajevi, po uzoru na Dinastiju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. U toj bi seriji gospođa Mani mogla glumiti staru Barbözy, na primjer! Drama u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža VELIMIR VISKOVIĆ STAO U OBRANU ZLOSTAVLJANIH RADNIKA Vjerovali ili ne, mobbing nad zaposlenicima ne vrši se samo u privatnim firmama, nego i u državnim institucijama, kakav je Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Već se duže vremena šuška u javnosti, da sadašnji ravnatelj LZ Vlaho Bogišić, na neviđen način, raznim sredstvima i metodama, kao kakav nemilosrdni poslodavac u nekom trgovačkom centru, proganja i zlostavlja svoje kolege i druge zaposlenike. Ljudi, pa je li to moguće, da se kulturnjaci, koji stoje na vrhu naših kulturnih institucija, spuštaju na razinu primitivnih tajkuna, koji su preko noći iz opanka skočili u cipele. No, tu nije riječ samo o Vlahi Bogišiću, nego i o našem eruditi i jezikoslovcu, uvaženom i štovanom gospodinu barakašu (naime, dotični je bio jedan od osnivača HDZ-a!) Tomislavu Ladanu, koji se preko noći, nakon što je izabran za novog glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, od poliglota pretvorio u progonitelja! Dakle, mobbing nad zaposlenicima te kulturne institucije od posebnog nacionalnog interesa, počeo je još tamo negdje godine, a sastoji se u dosad nezapamćenim metodama kulturnog uzdizanja, poput: zabrane napuštanja pisaćeg stola, zabrane međusobnog komuniciranja u Komercijalnom odjelu, zabrane ulaska djelatnicima skladišta ili Leksikografske knjižare u zgradu u Frankopanskoj 26, prijetnje otkazom itd.. Ljude se vrijeđalo i premještalo sa posla, a pošteđene nisu ostale ni osobe sa invaliditetom. Od posljedica mobbinga, teško se razbolilo već 26 zaposlenika. A na meti ravnatelja, kao žrtva mobbinga, našao se i Velimir Visković, urednik u Leksikografskom zavodu, i predsjednik Društva hrvatskih pisaca. Naime, Visković je, između ostalog, i glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije, jednog vrlo ambicioznog i vrijednog projekta, na kojem su angažirani kao vanjski suradnici mnogi ugledni stručnjaci i znanstvenici, i koji je već 70 posto dovršen, ali, kako bi bilo da među kulturnjacima, propalim doktorantima i nerealiziranim akedemicima, i Cezarima sa frizurom ave Cesar, ne bi bilo ljubomore i bolesne zavisti, taj se projekt iz nekog (ne)poznatog razloga pokušava opstruirati (Jer su tobože probijeni vremenski limiti, i jer su navodno potrošeni silni novci!?). Kako bi spasio svoj vlastiti projekt, Visković se pismeno obratio za arbitražu i premijeru Sanaderu, i u tom pismu je upozorio na učestalo zlostavljanje zaposlenika LZ, od onih običnih, pa do poznatih javnih ličnosti, među kojima je i Nikica Petrak, kojem je svojevremeno promijenjena brava na vratima kabineta, jer je - gle čuda, zakasnio na posao pet minuta, ali, premijer Sanader nije našao vremena da odgovori Viskoviću, pa makar i kurtoazno. Ustvari, Visković se obratio Sanaderu iz jednog prostog razloga, a taj se razlog sastoji u jednoj prostoj činjenici, da ravnatelja LZ bez javnog natječaja imenuje Vlada RH. To će reći, da je de facto i de nunci Glavi Ravnatelj glavnog ravnatelja jedan drugi poliglot (koji prema riječima Makovića laže na šest jezika!) - dr. Ivo Sanader. Viskovićeva nastojanja da se ravnatelja bira javnim natječajem prije šest godina glatko su odbili tadašnji ministar kulture Antun Vujić (inače, dojučerašnji ravnatelj LZ) i ministar znanosti Hrvoje Kraljević, a kako Visković zaključuje: iz očitih osobnih interesa. Kako se Sanader nije oglasio na njegovo pismo, Visković je 4. travnja u sjedištu DHP održao konferenciju za nare, na kojoj je, između ostalog, rekao: - Atmosfera straha i terora koji vlada u našoj usta već je postala općim mjestom kuloarskih priča u ovom gradu, uz prepričavanje ravnateljevih pitoresknih ekscesa. Strah od odmazde sprečavao je zaposlenike da javno artikuliraju svoj otpor. Visković je prozvao i sindikat i lično predsjednika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilima Ribića, koji se (poput Sanadera?) oglušava na probleme radnika. U emisiji Kontakt na Novoj TV, prikazanoj uoči te konferencije, a u kojoj su sudjelovali i Visković i Ladan, Ribić se držao neutralno kao da se sve to skupa njega ni najmanje ne tiče, i to je revoltiralo mnoge članove sindikata, koji su nakon toga najavili istupanje. Treba reći, da je Tomislav Ladan saznavši za Viskovićevu namjeru, da obznani javnosti što se događa u zgradi LZ, dva dana prije konferencije uputio dopis u kojem mu prijeti čak i otkazom! -Imam dojam da glavni ravnatelj Tomislav Ladan namjerno potiče vehementne reakcije i amplitude u ponašanju Vlahe Bogišića, uživajući u toj situaciji, rekao je Visković, i dodao: - Možda se Ladan vidi kao drugi Krleža, ali ja ga takvim ne vidim! Bilo je već pokušaja da se promijeni naziv Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u neki drugi, malo državotvorniji, pa nas ne bi začudilo, da narcisoidni ravnatelj ne promijeni taj naziv još za svog mandata, jer po svemu bi više pristajalo ime, na primjer: Leksikografski zavod Tomislav Ladan. Uredništvo Novog Plamena daje punu podršku našem članu Savjeta na ovakvom hrabrom iskoraku u borbi za dostojanstvo zaposlenika u kulturi, očekujući i akciju Sindikata, ako već ne Sanadera! Kazimir Sigizmund 51

52 KNJIŠKI MOLJAC SJEĆANJA NOVINARA I IZDAVAČA SLAVKA GOLDSTEINA 1941., GODINA KOJA SE VRAĆA, NOVI LIBER, ZAGREB, Memoari označeni ljudskošću i bez zrna isključivosti Drago Pilsel Ustaški režim Goldsteima je uzeo sve: većinu članova obitelji, ljudsko dostojanstvo, vlasništvo, domovinu, naciju, prošlost i mirnu budućnost. Unatoč tome, memoarist ne oklijeva da ispod jednolične površine uniformi otkriva ljudskost u svakome ponaosob, ma kojoj vojsci pripadao. Knjiga je puna sjećanja na sitne pomoći kojima su neki ustaški dužnosnici pomagali obitelji ili preostalim karlovačkim Židovima, kao što obiluje i sjećanjima na nečasnosti pripadnika partizanskog pokreta, kojemu se Goldstein, zajedno s majkom, priključio 1942., kao 15-godišnji dječak. Knjiga Godina koja se vraća nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ovu impresiju prenijeli su uglavnom svi govornici sa sinoćnje promocije novog dijela Slavka Goldsteina, koja je, iako premijerno upriličena u autorovom Karlovcu, debelo nadišla značaj karlovačkog kulturnog događaja godine Godina koja se vraća ima više slojeva. Prvi, onaj memoarski sloj obiteljske priče, gdje autor svjedoči o vlastitom životu u dramatičnim vremenima. Drugi je sloj povijesni, kazao je recenzent knjige Miljenko Jergović, dok je publicist Radovan Radović ustvrdio kako knjiga neke i neće obradovati, no to su, kako je slikovito rekao, ljudi kojima je ogledalo krivo kad u njemu vide ružnu sliku. Mnogi su me pitali zašto takav naslov knjige. Zato što je bila prva godina koja je u hrvatsko-srpske odnose unijela masovne zločine i postala prekretnica. Uz sve pokušaje ona nikad nije do kraja prevaziđena, vraćala se u svojim recidivima 1945., pa 1991., a na svoj način i godine, kazao je autor. Ako ova knjiga bar donekle doprinosi da tih vraćanja više neće biti, onda je ispunila svrhu, zaključio je Goldstein.Provokativan naslov upravo objavljene knjige historiografskih memoara nara i izdavača Slavka Goldsteina godina koja se vraća vjerojatno će ugrijati krv gorljivim zagovornicima ljevice i desnice. Ali ne bi se trebali unaprijed radovati: u knjizi o 1941., godini iz koje je Goldstein, na temelju sjećanja i povijesnih istraživanja, kao iz kakve kudjelje dobra i zla ispreo svojevrsnu povijest tragedija dvadesetog stoljeća, nema ni zrna isključivosti vremena koje opisuje. I tu trebam odati priznanje odličnim recenzijama kakvu je u "Novome listu" primjerice objavio Omer Rak. Inače, u knjizi je riječ o vrijednosnom sustavu kakav današnja Hrvatska s mukom učvršćuje: sustav koji pojedinca pretpostavlja masi; osobu nasuprot ideji; mišljenje nasuprot pukome uvjerenju; sumnju predrasudi, ali i otvorenost cinizmu; najopćenitije: slobodu neslobodi. I sve to bez apstraktnih fraziranja: život Slavka Goldsteina, kao uostalom život goleme većine europskih srednjoeuropskih naročito Židova u dvadesetom stoljeću, obilježen je s toliko patnje i tragedije, toliko dvojbi i prijeloma, da slobodoljubivu čovjeku nisu potrebne fraze kako bi opisao dramu čovještva: ako posjeduje dovoljno humanosti, istinoljubivosti i hrabrosti za kritičku metodu, već će pukim nizanjem činjenica opisati i najdublje dno i najvišu plemenitost. Goldsteinova je knjiga kombinacija autobiografije i historiografije, memoara i povijesti. U njoj autor, rođen u Karlovcu u obitelji slobodoumnoga židovskog knjižara Ive Goldsteina, opisuje ljude i događaje što se poput krugova šire oko njegova vlastitog života, s ocem i majkom kao središnjim figurama djela. Svjestan manjkavosti pamćenja, jer je imao 13 godina, Goldstein je sjećanja tijekom godina proširivao spoznajama iz dokumenata i svih ostalih dostupnih izvora, provjeravajući ih nepopustljivom kritičkom metodom o kojoj u knjizi ne propušta ostaviti traga, nudeći kao rezultat djelo koje akribično ispisuje višedimenzionalnu i promišljenu, a svejedno razgovijetnu i sažetu povijest Hrvatske od pa gotovo do danas. Završnu misao svakako treba citirati, kao poklon ljekovite misli onima koji bi ponavljali prošlost: Dvadeseto stoljeće proizvelo je najveće nade čovječanstva, ali je većinu i pokopalo. Postalo je grobnica velikih ideala. Naučilo nas je da su ideali najčešće zavodljive himere i da sumnja nije smrtna slabost, nego nužna obrana od pogibeljnih zabluda. 52

53 RUGANJEM REĆI ISTINU Svjetske ideologije iz kravlje perspektive FEUDALIZAM: Imate dvije krave. Vaš gospodar vam uzima mljeko kako se njemu prohte. ČISTI SOCIJALIZAM: Imate dvije krave. Država ih oduzme i stavi u štalu s ostalim kravama. Morate da se starate o svim kravama. Država vam daje čašu mljeka. BIROKRATSKI SOCIJALIZAM : O vašim kravama se staraju nekadašnji piličari. Morate da se starate o pilićima koje je država otela od piličara. Država vam daje onoliko mljeka i jaja koliko propisi nalažu da vam treba. SFRJ (samoupravni) socijalizam: Imate krava i mljeka koliko hoćete. Želite i BMW. FAŠIZAM: Imate dvije krave. Država ih oduzme, zaduži vas da se o njima starate i prodaje vam mljeko. ČISTI KOMUNIZAM: Delite dvije krave s komšijama. Stalno se prepirete s njima ko ima više sposobnosti a ko veću potrebu.u međuvremenu, niko ne radi, niko ne dobija mljeko, a krave crknu od gladi. RUSKI KOMUNIZAM: Imate dvije krave. Morate da se starate o njima, ali država uzima sve mljeko. Kradete koliko god mljeka možete i prodajete na crno. PERESTROJKA: Imate dvije krave. Morate da se starate o njima, ali mafija uzima sve mljeko. Kradete koliko god mleka možete i prodajete na slobodnom tržištu. KAMBODŽANSKI KOMUNIZAM: Imate dvije krave. Država ih otme i ubije vas. DIKTATURA: Imate dvije krave. Država ih otme i regrutuje vas. ČISTA DEMOKRATIJA: Imate dvije krave. Komšije odlučuju kome ide mljeko. PARLAMENTARNA DEMOKRATI- JA: Imate dvije krave. Komšije odaberu nekog da vam kaže kome ide mljeko. BIROKRATIJA: Imate dvije krave. U prvo vreme, država određuje kad da ih hranite i kad da ih PAKAO I RAJ Nakon što je Slobodan Milošević umro, došao je na vrata raja i krenuo kucati. Otvori mu Sv.Petar i vrata, pozdravi ga i pita ga što tu radi. Ovaj kaže: - Pa došao sam u raj.ovaj sav zaprepašten počne vikati na njega: - Ma marš odavde u pakao, marš... I Ode Slobo u pakao. Kad ono, nakon deset dana opet netko kuca na vrata raja, otvori Sv.Petar vrata, a ono na vratima 10 đavola. Ovaj ih sav zaprepašten upita što oni tu rade, a đavoli svi u glas: - Mi smo izbjeglice! DRVO MIRA Sastali se Tuđman, Milošević i Alija da smisle kako bi mogli posaditi drvo mira, a da se nitko ne uvrijedi. Kaže Tuđman: - Ja bi posadio kajsiju! Ova dvojica odgovore: - Ne slažemo se zato što ima ono kaj. Milošević kaže: - Hajde onda da posadimo breskvu! Ova dvojica odgovore: - Ne može jer ima ono bre. Dođe Alija na red i kaže: - Hajde, da svima bude fer, hajde da posijemo vinovu lozu.ova dvojica pogledaše jedan u drugog i slože se. Sutradan zove Tuđman Miloševića i kaže: - Jesi ti vidio kako nas zajeba obadvojicu jučer!- Što? - pita Milošević. - Pa vinova loza, em zelena, em se obrezuje! DIVLJAŠTVO Na nepoznatoj obali negde u Africi, nasukao se jugoslovenski brod i ljudožderi su pohvatali kompletnu posadu. Kapetan broda pokušava da spasi ljude: - Gospodo divljaci, imate li vi skupštinu? - Nemamo! - Imate li građanski rat? - Nemamo! - A gledate li Radio Televiziju Srbije? - Ne! - Dobro, imate li bar bonove za benzin? muzete. Plaća vam da ih ne muzete. Onda ih otme, jednu ubije, drugu pomuze i prospe mljeko u kanalizaciju. Zatim od vas zahteva da popunite formulare za obrazloženje o nestanku krava. KAPITALIZAM: Nemate krave. Banka vam ne da pare da ih kupite, jer nemate nijednu kravu da uložite kao zalog. ANARHOKAPITALIZAM: Imate dvije krave. Prodate jednu i kupite bika. NADREALIZAM: Imate dve žirafe. Država zahteva da uzimate časove harmonike. - Nemamo. - Pa zašto ste onda podivljali? OPREZ Za vrijeme nereda osamdesetih godina na Kosovu ondašnja milicija je uhvatila Albanca te ga pita: - Voliš li više Amerikance ili Ruse? Ovaj reče Ruse... A Srbi ga 5 godina u zatvor... No pošto je odležo 5 godina, ponovo ga pitaju: - Voliš li više Ruse ili Amerikance? A ovaj sad reče Amerikance... Srbi mu opet daju još 5 godina zatvora za odgovor... Kada je napokon odslužio kaznu, izašao napolje te svratio u slastičarnicu i reče konobaru: - Dvije bakljave moljim... - Hoćeš Grčke ili Egipatske? - Ma daj mi onda samo ljimunad! POLITIČAR Sjede Bara i Štef na dvorištu pod lipom i gledaju svojeg Iveka kako sjedi na tuti, pa Štef kaže: - Ovaj naš mali bu bil nogometaš, pravi je muž. Na to će Bara: - Kakav nogometaš, on će biti političar. A Štef iznenadeno veli: - Kakav političar, jesi li ti normalna? Bara: - Kako ne bi bio političar!? Vidi ga, sunce mamino, kaka i gleda te u oči. 2 KOMARCA Došla dva komarca na kongres HDZ-a pa se dogovaraju tko će koga. Prvi komarac: Ajde ti Šeksa, a ja ću Hebranga. Drugi komarac: Daj ti Šeksa, ja vozim. LIJENOST Opljačkaju dva Crnogorca banku, dođu kući, bace vreću na krevet, sjednu, pa će jedan od njih: Oćemo li brojat, il da čekamo dnevnik? 53

54 KRIŽALJKA OKOMITO 1) Autorica zbirke pjesama Zore i Vihori znak za hrvatske kvislinge u 2. svjetskom ratu 2) Industrija nafte; priroda (plural); 3) Bliskoistočna država; odijelo, kostim 4) Muslimansko muško ime; fluor; suprotno od unutra 5) Rimsko naselje na području današnjeg Metkovića; zamjenica za ženski rod; kisik 6) Prvo slovo abecede; skraćenica za Armée pour la Libération du Rwanda; hrvatska informativna nska agencija 7) Iznos; sedmo slovo abecede; glumica Gardner 8) Upišite R; hrvatski političar žime; zemljišna mjera 9) Grčki filozof, brojka VODORAVNO 1) Časopis za kulturu (osnovao A. Šenoa); fosfor 2) Osnivač Rima; američki pisac Levin/Irska Republikanska Armija 3) Japanski ratnik; radijus 4) Dušik; teška bolest (G jednine); metar 5) Engleska verzija ženskog imena Ana; specijalni japanski ratnici/uhode 6) Skraćenica za državu Pennsylvania; vrhovni vladar Egipta 7) Narod zapadne Afrike (oko rijeke Niger); princeza Diana (od milja) 8) Engleski rock sastav 9) Onaj koji se uvozi, importni; simbol za neutron 10) Stanje duševnog mira u budizmz/slavni muzički bend; tricij 11) Allan Alda; pripadnik drevnog naroda Avara 12) Dosadni nametnik; Nobelij; akutna respiratorna infekcija Čitajte na Internet stranici Dragi čitatelji! Ako vas drugi broj našeg lista nije iznevjerio, i ako ste zainteresirani za daljnji izlazak Novog Plamena, molimo vas da nam, u skladu sa svojim mogućnostima, pomognete! Naime, naš list ne financira Ministarstvo kulture, niti bilo koja druga državna institucija, iza nas - nažalost, ili na sreću, ne stoje ni veliki, a ni mali tajkuni, i zato se obraćamo upravo vama, čitateljima, zbog kojih i postojimo, da se preplatite na Novi Plamen, i da našu riječ i naše ime pronosite i prenosite drugim potencijalnim čitateljima i pretplatnicima! Svaka financijska pomoć je dobrodošla! Svoje dobrovoljne priloge možete uplatiti na žiro račun: žiro-račun: broj deviznog računa: Unaprijed vam se zahvaljujemo! & PRETPLATITE SE Želim se pretplatiti na «Novi Plamen» na pola godine (90 kuna, 480 dinara, 12 KM, 24 eura, 30 USA) na godinu dana ( 180 kuna, 960 dinara, 24 KM, 48 eura, 60 USA) Ime i prezime Adresa Svima koji pošalju ispunjeni pretplatnički listić, uredništvo će poslati ispunjenu uplatnicu. 54

55 ART PORTAL Giacomo Balla, Prolazak Merkura ispred Sunca,

56 56